- SLIKARSTVO - TEHNOLOGIJA I TEHNIKE - Painting - Technologies And Techniques

1. UVOD U TEHNOLOGIJU
Slikarska tehnologija govori o slikarskim materijalima, njihovim svojstvima, nainu obrade, pripremi i upotrebi. Metode i postupci nastajanja likovnog djela bili su kroz povijest vezani uz majstorske radionice. Zanatska udruenja rimskih umjetnika nazivaju se collegia. Ona kasnije prelaze u cehovska udruenja.Kako je prema legendi sveti Luka naslikao prvu ikonu- prikaz bogorodice sa djetetom, zbog ega je postao patron slikarstva i umjetnosti, prva cehovska udruenja dobivaju ime po sv. Luki. Majstorske radionice su do 14. stoljea vodili kipari. Prvi slikar koji je postavljen na elo majstorske radionice bio je Giotto. Rubens (16.-17. stoljee) je imao najbolje organiziranu majstorsku radionicu u kojoj je izrada slika bila organizirana u fazama. Na renesansnim gravurama mogu se vidjeti postupci pripreme materijala i faze nastajanja umjetnikog djela, kao to su : - trvenje (ribanje) boje - pravljenje crtaih kreda - crtanje, podslikavanje, slikanje - lakiranje (verniranje) - pozlaivanje Izbor tehnike i metodologija rada bio je karakteristian za odreenu kolu. Prepoznavanje autora (majstora) slike zasniva se na analizi gradnje slike, specifinim metodama, materijalima karakteristinim za odreene radionice (kole). Oblik, veliina, ujednaenost finoe zrna pigmenata, koje su u radionicama esto sami slikari pripremali, pomae da se i na osnovu takvih analiza moe suditi o majstorskim radionicama i autorima slikanog djela. Na primjer, olovno bjelilo, jedini bijeli pigment koji se koristi do 19. stoljea, proizvodio se razliitim postupkom u Italiji i Nizozemskoj zbog ega se u analizama razlikuje. Leonardo da Vinci je osniva prve slikarske kole-akademije. U Milanu je 1494. godine osnovao kolu pod nazivom ACCADEMIA VINCIANA. Vasarijeva ACCADEMIA DI DISEGNO osnovana je u Firenci 1563. godine. U 17. stoljeu, umjesto majstorskih radionica edukaciju preuzimaju akademije. Trgovina slikarskim materijalom raste. Industrijska proizvodnja slikarskih materijala zapoinje tek krajem 18. stoljea. William Perkin je 1856. godine sluajno, trei sintetski qinin- sintetizirao prvu umjetnu organsku boju -mauvein. Alizarin, boja koju sadri korijen broa, proizveden je 1868. godine sintetskim putem. Od tada su proizvedeni mnogi sintetski materijali (pigmenti, veziva, smole proizvedene procesom polimerizacije) koji su zamijenili klasine materijale. Danas umjetnik sam trai slikarsku tehniku i specifian likovni izraz, zato mora stei teoretsko i praktino znanje i iskustvo. Tehnoloki postupci gradnje slike danas su olakani novim materijalima i modernijom tehnologijom klasinih materijala kao i mogunou nabave kvalitetnih gotovih slikarskih materijala. Poznate evropske tvornice slikarskih materijala su: WINSOR & NEWTON- Engleska , PELIKAN Njemaka, TALENS Holandija, LEFRANC & BOURGEOIS Francuska, FABRIANO Italija, MAIMERI Italija, KREMER Njemaka, FABER CASTELL Njemaka, LUKAS Njemaka, HOLBEIN - Holandija

Slika se sastoji od podloge na koju je vezivom nanesena boja. Podloga se sastoji od nositelja slike i osnove ( preparacije, grunda). NOSITELJ slike + OSNOVA (preparacija) = PODLOGA

Povrinu na kojoj se moe slikati zovemo nositeljem slike. Stoljeima se pored zidne povrine koristilo drvo, a u 16. stoljeu glavnu ulogu preuzima platno. Nositelji slike su razliite vrste papira, metali , staklo, keramika, plastine mase itd. Najranija slikana djela na neobraenim kamenim povrinama spilja u sjevernoj panjolskoj i junoj Francuskoj ostala su sauvana i do danas jer su bila zatiena od vremenskih i mehanikih utjecaja. elja za trajnim ukraavanjem dovodila je do spoznaje da je potrebno pripremiti povrinu za slikanje kako bi rad na njoj ostao due sauvan. Svi materijali podlijeu promjenama zbog promjene temperature, djelovanja vlage, agresivnih plinova u zraku koji s vlagom stvaraju kiseline koje oteuju materijale. Promjene temperature su postepene i uglavnom u podruju elastinosti nositelja. Puno vie djeluje razliita vlanost, i to razliito na razliitim materijalima. Drvo se na vlazi iri, platno se skuplja, metali korodiraju. Zbog razliitog reagiranja i zatite, potrebno je nositelje slike na adekvatan nain pripremiti. Obrada povrine nositelja u nekoliko slojeva zove se OSNOVA (preparacija, grund). Osnova fiziki djeluje kao posrednik izmeu nositelja i slikanog sloja i tako osigurava stabilnost sloja boje. Osnova titi nositelja slike od vanjskih utjecaja, od veziva iz boje (naroito ulje s vremenom oteuje nositelja slike), a ujedno omoguuje bolje i vre vezivanje slikanog sloja. Osnova ima i estetsku ulogu, oplemenjuje povrinu nositelja i u optikom smislu djeluje na oslikani sloj, utjee na teksturu i efekt boje na zavrenom djelu. Osnova se sastoji od punila (filera) i veziva. Koriste se etiri vrste veziva: tutkalo, ulje, emulzije (mjeavine tutkala i ulja), a u dananje vrijeme disperzije akrilnih smola. U srednjovjekovnom slikarstvu u Italiji, kao punilo se koristio gips (tal. gesso=gips) koji je po sastavu kalcijev sulfat. U Nizozemskoj je to bila kreda koja je po sastavu kalcijev karbonat. Preparacija je bila pripremljena s tutkalom uz moda malu koliinu bjelila zbog poveanja refleksije svjetla. Ova preparacija (gesso) bila je pogodna za dasku. U poetku se koristila i za platno. Kako je bila nedovoljno elastina, manje je odgovarala fleksibilnom platnu. Debeli sloj ove preparacije omoguuje bruenje i poliranje kako bi se dobila glatka povrina potrebna za nanoenje zlatnih listia. Bjelina podloge doprinosila je luminoznosti cijele slike. U 16. stoljeu poinju se koristiti tamne preparacije, obino crvene ili smee, koje zahtijevaju novu tehniku slikanja, svjetlo na tamnom umjesto tamnog na svijetloj podlozi. Boja preparacije imala je estetsku funkciju u podruju sjena ili polutonova koji su ostajali nepokriveni bojom ili lazurno obojeni, pa je boja preparacije utjecala na finalni izgled dijelova slike. Upotrebom platna kao nositelja slike poinje se koristiti elastinija polu-uljena ili emulzijska preparacija. Danas se sve vie koriste gotove preparacije na bazi smola disperziranih u vodi. Zbog tradicionalnih razloga esto se prodaju pod nazivom gesso.

Podloga slike sa slojevima boje ini vrstu cjelinu-sliku. PODLOGA + BOJA = SLIKA

Slika 1.1 .Pojednostavljena tehnoloka gradnja slike 1 - lak 2 - bojeni sloj 3 - preparacija, 4 - impregnacija 5 - nositelj slike

Boja se sastoji od veziva i pigmenata. VEZIVO + PIGMENTI = BOJA

Boja je sastavljena od obojenih pigmenata povezanih vezivom. Konzistencija boje potrebna za slikanje prilagouje se dodatkom isparljivih tekuina kao to su voda, terpentin, razliiti slikarski mediji. Uzajamna svojstva ovih komponenata utjeu na konani izgled slike. Veziva djeluju kao sredstva koje prenosi pigmenate na odreeno mjesto na slici, povezuje ih meusobno u film i s podlogom. Veziva su specifina za svaku slikarsku tehniku. U akvarelu je to gumiarabika, u temperi razliite emulzije, u uljenoj tehnici suivo ulje, u akriliku disperzija akrilne smole. Svojstva veziva utjeu na karakter slike. Grci, Rimljani i druge drevne civilizacije koristili su vosak kao vezivo. Enkaustika je tehnika u kojoj je vosak vezivo. Pigmenti pomijeani arapskom gumom (gumiarabikom) ili tragant gumom i razrijeeni vodom koriste se od davnih vremena za slikanje na papiru, svili, pergamentu. U srednjem vijeku koristi se jaje u tehnici jajane tempere do 15. stoljea, kada poinje upotreba lanenog ulja kao veziva u uljenoj tehnici. U nae doba koriste se sve vie disperzije akrilne smole koje s razliitim akrilnim medijima i punilima daju neograniene mogunosti.

2. PLATNO

Proizvodnja tekstila, uvjetovana primarnim ovjekovim potrebama da se zatiti od hladnoe, datira od poetaka civilizacije. Pamuk, vuna, lan, svila upotrebljavaju se jo u drevnom Egiptu. U Kini se proizvodnja svile spominje 3000 godina p. n. e., a slikanje na svili koristi se od poetka 7. stoljea. U srednjem vijeku koristi se dekorativno slikanje na platnu i konano u 16. stoljeu platno postaje nositelj tafelajne slike. Razvojem uljenog slikarstva platno postaje najei nositelj slike. Platno kao nositelj slike u evropskom slikarstvu ulazi u upotrebu oko 1500. godine. Pored obraene zidne povrine do tada se najvie upotrebljavalo drvo. iva struktura platna i refleksija svjetla na samom zrnu platna omoguuje

igru svjetla na neravnim povrinama pa platno postaje nezamjenjiv element slike, vie nego drvo. Vea upotreba platna od poetka 16. stoljea objanjava se mogunou upotrebe veih formata i lake pokretljivosti platna u odnosu na drvo. Struktura, odnosno nain tkanja osjetno varira s epohama i kolama. Struktura je odreena debljinom niti, gustoom niti pri tkanju (prozranou tkanja) i vrstom veza. Za neke kole i epohe utvrene su specifine strukture. Struktura tkanja pomae u datiranju i lokaliziranju slike. Tekstura tkanja je odreena nainom veza. Struktura odreuje karakter slikane povrine. Kad se platno nalazi na drvu kao nositelju slike, preparacijom se paljivo prekriva struktura platna. Zbog raspucavanja i krivljenja drvenih dasaka, drvo se esto prevlai tankim lanenim ili konopljinim platnom koje fiziki odjeljuje slikani sloj od drva. Kroz povijesni razvoj slika na platnu, opisane su slike na finom lanenom platnu, kao i slike vidljive s dvije strane, oslikane na vrlo finom lanenom platnu ili na svili. Tehnika slikanja bliska je tehnici koja se koristila za bojanje tekstila za zastave. Na vrlo finom lanenom tkanju slikalo se tutkalnim bojama na slabim ili nikakvim preperacijama. Zbog plijesni i ljuskanja slike su jako propale. isto laneno tkanje fine strukture koristilo se do pojave gustog kosog tkanja paralelnih dijagonalnih linija koje je tipino za venecijansko slikarstvo 16. stoljea, a posebno s teksturom kao riblja kost (esto je bilo upotrebljeno vre konopljino tkanje). Izrazito neravna struktura ovih tkanja koritena je za pastozno slikanje na obojenim preparacijama. Da bi povrina dobila posebnu strukturu koristili su talijanski slikari 17. stoljea platna tkana vrlo labavo (tkanja labavih vorova) na koja su preparaturu nanosili slikarskom lopaticom. Premazana povrina dobivala je strukturu koja je opisana kao poploavanje -podna struktura. Struktura je zavisila od recepta ateljea kojim se istie zrno koje daje prepletanje niti. Ova vrsta podloge sree se i u 18. i 19. stoljeu kod slikara na sjeveru Evrope. Kod mnogih slika slikanih na takvoj podlozi uoene su male pukotine uz niti zbog rada podloge. Preparacija se esto odvaja ostavljajui male kvadratne rupe koje odgovaraju prostoru izmeu niti. Deblji materijal su posebno traili i njemaki ekspresionisti. Koristili su i jutu koja je po kvaliteti loiji materijal. Finija i gua platna koriste se od sredine 18. stoljea. U upotrebi su platna tkana tvorniki. Zbog naina predenja, gustoe i zategnutosti niti pri tkanju preparacija na njima ne lei u meuprostorima izmeu niti, nego samo na vrhu, to esto uzrokuje propadanje slikanog sloja. U 19. stoljeu poinje upotreba pamunog platna. U novije vrijeme koriste se platna od modernih sintetikih vlakana, kao to su poliamidi (nylon, perlon) i poliakrilonitrilna vlakna u kombinaciji s biljnim vlaknima. Odlikuju se velikom vrstoom, dimenzionalnom stabilnou, otpornou na svjetlo, kemikalije, vodu, plijesni i insekte.

2. 1. VRSTE TKANJA PREMA NAINU VEZA

Tkanine se sastoje od dva sustava niti meusobno isprepletenih pod pravim kutom po pravilima veza. Uzdune niti su osnova, a poprene niti su potka. Predenjem najmanje tri vlakanca nastaje nit, a konanjem dvije ili vie niti konac (prea). Predenje je uvijanje vlasastih vlakana malih duljina uz istodobno istezanje u niti vrlo velike duljine, odreene vrstoe, rastezljivosti, elastinosti, to ovisi o vrsti i uvijenosti vlakana.
1 - vlakno 2 - jednonitna prea 3 - dvonitna prea 4 - etveronitna prea 5 - esteronitna prea

Slika 2.1 esteronitna prea (konac)

Najgua tkanja dobivaju se iz vrsto predenih niti iste i odabrane lanene, konopljine a danas i pamune pree dugih vlakanaca jednostavnim prepletom niti potke i osnove.

2.1.1. Platneni vez

Platneni vez ili ukrteni preplet je najstariji i osnovni nain veza koji se sastoji u pravilnom prepletanju jedne niti osnove i jedne niti potke. Ovaj vez daje mirnu, karakteristino zrnastu teksturu, jednaku na licu i naliju platna. Ovaj nain veza s velikim brojem prepleta izvrsno prima i vee preparaciju i daje vrstu i stabilnu podlogu. Varijante ovog veza su: Panama vez (rimsko tkanje) koji nastaje prepletanjem dviju niti osnove i dviju niti potke. Zbog manjeg broja prepleta platno je glae, a zrno tkanja ire i rjee. Zrnasti vez nastaje prepletanjem niti osnove, koje se sastoje iz dvije niti tijesno povezane jedna uz drugu, s nitima potke koje su sastavljene od jedne niti. Moe biti i obrnuto. Kod ovakvog naina veza platno se nejednolino stee i istee. Jedrovina je jako vrsto tkanje, vee debljine. Niti osnove i potke nisu jednonitne, nego su sloene od vie niti (3,4 i vie) vrsto smotanih u jednu. Poznata je lanena i konopljina jedrovina.

Slika 2.2 Ukrteni preplet na razliitim vrstama lanenog platna

2.1.2. Dijagonalni vez- keper vez

Keper vez nastaje kad niti osnove i potke pri prepletu ine pravilne preskoke pa nastaje gusto koso tkanje paralelnih dijagonalnih linija kod kojeg lice i nalije platna imaju razliitu teksturu. Ako se pravilno izmjenjuju nizovi uzlaznog i silaznog dijagonalnog veza nastaje tekstura koja izgleda kao riblja kost . Platna tkana ovim vezom imaju vru i grublju povrinsku teksturu zbog koje su pogodna za slike veih dimenzija.

Slika 2.3 Vrste veza: platneni vez-1 i 2( zrnasti vez), keper vez-3

U dobrom slikarskom platnu zrno ima oblik malih jastuia koje ine niti osnove. Dananja strojna tvornika platna esto su sitasta (rijetko tkana). Kod njih niti osnove podiu pri prepletu deblje ali mlohavije niti potke koje ine etvrtasto zrno. Takvo zrno pri slikanju kistom strue i nanos nije jednolian. Sitasta tkanja uzrokuju pojavu zvjezdica na tutkaljenom i prepariranom platnu.

2.2. STARENJE PLATNA

Sve vrste biljnih vlakana graene su od celuloze. Osim celuloze biljna vlakna sadre i lignin u drvenastim sastojcima vlakana, vosak, krob, eer, bjelanevine. Sve primjese, osim voska, negativno utjeu na trajnost platna. Preradom, eljanjem i ispiranjem uklanjaju se drvenasti sastojci kao i prirodne ljepljive materije. Time se poveava kvaliteta platna. Celuloza je po sastavu polisaharid (ugljikohidrat) formule (C6H10O5)n u kojoj su molekule D-glukoze (ostaci molekula) povezane u lance koji ine molekulu celuloze. Jedna molekula sadri od 6000 do 12000 jedinica /C6H10O5, ostataka glukoze/. Lanci su u celuloznim vlaknima paralelno razmjeteni i povezani vodikovim vezama to celuloznim vlaknima daje posebnu vrstou. Celuloza ima svojstvo higroskopnosti, upija i otputa vlagu i prilagouje je vlazi okoline. Koliina vlage u vlaknu u standardnoj atmosferi (relativna vlanost zraka 65%, a temperatura 200C) razliita je za razliite vrste vlakana, npr. pamuk 8,5%, lan oko 12%, poliamidna vlakna 4,5%. Primanjem vlage vlakna postaju deblja (bubre), ali se skrauju i platno se skuplja. Poznato nam je kako je teko odvezati vlaan uzao. Otputanjem vlage vlakna se izduuju, a time i platno. irenje i skupljanje izaziva u nitima napetost odnosno rad. Kao i svaka organska tvar platno pod utjecajem vlage trune i raspada se. Vie propada kad sadri vie drvenastih materija. Platno starenjem postaje manje elastino (manje pruno). Do umora i starenja tkanja dolazi zbog neprekidnog mijenjanja napetosti uzrokovane istezanjem i utezanjem. Celuloza biljnim vlaknima daje svojstvo izgaranja. Celulozna vlakna lako izgaraju i daju vrlo slab miris slian zapaljenom papiru. Svila je po sastavu bjelanevina, brzo se ugasi ostavljajui sitne kuglice uz neugodan miris slian zapaljenom perju. Sintetsko vlakno gori jakim plamenom, tali se i pretvara u smolu.

2.2.1. Raspad celuloznih vlakana

Uzrokovan je oksidacijom celuloze, djelovanjem kiselina, razvojem mikroorganizama (bakterija i plijesni). Bakterije razaraju celulozu u lunatoj sredini, a plijesni u kiseloj. I jednima i drugima treba vlaga. Mikroorganizmi u vlazi napadaju i vezivo. Najpodloniji su djelovanju mikroorganizama: tutkalo, kazeinska tempera, jajana tempera, emulziona tempera, ulje, damar, mastiks, kolofonij i sintetike smole. Mikroorganizmi najee napadaju sliku na platnu s poleine i penetriraju u svaki sloj slike. U vlanom okruenju tutkalo i platno poinju bubriti i idealna su sredina za razvoj gljivica koje unitavaju vezivo u preparaciji i slojevima boje. Slojevi postaju porozni, manje elastini, osjetljivi na promjenu vlage, mijenjaju boju. Molekula celuloze je polisaharid u kojoj su ostaci molekula glukoze povezani vezom (-C-O-C-) koja nastaje prilikom povezivanja molekula glukoze uz oslobaanje vode. Suprotan proces je hidroliza koja se deava u kiseloj sredini uz prisustvo vodikovih iona H+. Ova eterska veza puca, platno postaje krto i lako se raspada. Kiselinski

oteena celuloza naziva se hidroceluloza. Hidroceluloza se sastoji od smjese vie ili manje hidrolitiki razgraene celuloze. Svaki ostatak glukoze u molekuli celuloze ima primarnu alkoholnu grupu -CH2OH koja se moe oksidirati u karboksilnu grupu -COOH (karakteristinu za organske kiseline) iz koje se oslobaa vodikov ion H+ koji izaziva raspad molekula celuloze. Oksidacija je bra u prisustvu tragova metala, posebno eljeza, koji djeluju kao katalizatori u procesu raspadanja, ili sikativa (spojevi kobalta, mangana, olova) koji daju perokside koji su initelji oksidacije. Oksidacijom celuloze nastaje oksiceluloza koja pokazuje smanjenu vrstou. Pored atmosferskog kisika, oksidacijski utjecaj ima i elektromagnetsko zraenje vidljivog i ultraljubiastog dijela spektra koje dovodi do fotooksidacije. Dok kisik ulazi (penetrira) u sve dijelove slike, UV i vidljivo svjetlo djeluju na vanjskoj povrini. Platno se od foto-oksidacije moe zatititi UV filtrima. Raspadom celuloze tkanina postaje trona, tamni, gubi elastinost i otpornost, sve vie puca. Debele i guste niti pokazuju veu otpornost. Mijeana platna su slabija i manje otporna. Praina apsorbira vlagu i pospjeuje raspad tkanine i boje. Impasto nanosi na kojima se praina vie taloi naroito su izloeni propadanju. Naroito ulje starenjem tetno djeluje na platno. Ulje se sui godinu i vie, a starenjem zbog umreavanja molekula postaje krto. Slobodne masne kiseline iz ulja dovode do razgradnje celuloze. Vlakna koja su u dodiru s uljem postaju krta i tamna. Raspadaju se sama od sebe. Laneno platno je najotpornije na utjecaj ulja. to platno sadri vie drvenastih sastojaka to je manje otporno. Neproiena ulja, ulja dobivena toplim preanjem i sporo suiva ulja vie oteuju platno. Ako je platno impregniranjem i prepariranjem dobro zatieno od direktnog kontakta s uljem, trajan je nosilac slike to dokazuju i platna starih majstora stara nekoliko stotina godina.
o

u prisustvu metala ubrzan je raspad cel.vlakana(lijevo) ;

staro platno podlijee raspadu pod utjecajem ulja

2.2.2. Ponaanje tekstilnih nositelja

Kod velikih slika na platnu moe se vidjeti da se za vlanog vremena opuste (olabave), a kad je suho vrijeme s manjom relativnom vlanou zraka napnu se (nategnu). Pripremljeno kao nosilac slike, platno se ponaa drugaije nego kad nije obraeno. Sama injenica da je nategnuto na okvir i esto u vlanim uvjetima, kao i slabljenje niti zbog bruenja vorova koji na vlazi bubre, mijenja njegovu snagu reagiranja. Slikani sloj praktino je neosjetljiv na vlanost za razliku od platna koje je jako osjetljivo. Dok se platno djelovanjem vlage stee (tvorniko platno stee se vie po duini), osnova se rastee jer je sastavljena od tvari koje na vlazi bubre kao to su tutkalo, kreda, bolus. Ispitivanja su pokazala da se neobraeno platno porastom relativne vlanosti od 20-95% utegne za oko 6.5%, dok se platno impregnirano tutkalom (zbog bubrenja tutkala) istee za 1.5-5%. Preparacija i bojeni sloj ine masu, tvru i manje elastinu od platna, lomljivu i izloenu

promjenama napona. Ova nepodudarnost svojstava zbog razliite elastinosti i higroskopnosti uzrok je brojnim oteenjima na slici zbog gubljenjem snage ljepljivosti izmeu slojeva slike. Pravilnom pripremom platna za nositelja slike poveava se trajnost platna. Impregniranjem tutkalom (tutkaljenjem) smanjuje se utjecaj vlage na platno, bolje je prihvaanje preparacije (osnove), a istovremeno se smanjuje oksidiranje tkanja (uzrokovano i djelovanjem ulja ako je bilo koriteno u preparaciji ili sloju boje). Pravilnim natezanjem platna, tutkaljenjem toplom tutkalnom otopinom (ne mlakom) da se tutkalo ukotvi u strukturu platna, pravilnim prepariranjem, ova se suprotna ponaanja platna i osnove smanjuju. Stabilnost se poveava odleavanjem prepariranog platna najmanje godinu dana prije slikanja. Mjere za usporavanje neizbjenog procesa starenja sastoje se u osiguravanju to povoljnijih i ravnomjernijih klimatskih uvjeta, za platno 180C i 50-60 % relativne vlanosti. Treba izbjegavati vlane zidove na kojima su slike objeene, kao i nepropusne zidove na kojima se moe pojaviti kondenzirana vlaga. Prepariranom platnu vie teti vruina nego hladnoa. Za vrueg vremena vlakna se istegnu i platno povea povrinu. S druge strane preparacija i premazi boje se steu. Zbog ovih suprotnih ponaanja dolazi do napetosti i pucanja materijala.

2.3. VRSTE TEKSTILNIH VLAKANA

Tekstilna vlakna se razlikuju po grai i svojstvima.

Vlakna pamuka

Vlakna lana

Vlakna vune

Vlakna svile

Slika 2.5

Izgled tekstilnih vlakana pod mikroskopom

Lan Dobiva se iz stabljike lana, biljke iz porodice Linum (lat. Linum usitatissimum). Duina lanenih vlakanaca je 40-70 cm. Preradom se odvajaju duga lanena vlakanca od kratkih. Vlakance lana je graeno od 10-20 stanica koje imaju oblik prizme, a duinu 2-4 cm. Stanice u vlaknu su meusobno povezane koljenicama. U sredini vlakanca je kanal. Pri upredanju novog vlakna u nit nastaju zadebljanja karakteristina za lan. Niti lana su okrugle, nikada nisu spljotene kao kod pamuka. Laneno vlakno je vrlo tanko, relativno mekano i elastino. Glavni sastojak lanenog vlakna je celuloza zbog koje je platno higroskopno. U normalnim okolnostima sadri 12% vlage. Primanjem vlage vlakna postaju deblja, kraa i vra. Otputanjem vlage isteu se i postaju dua. Laneno platno je najelastinije i najbolje podnosi rad platna. Najfinije vrste lanenog platna su svijetle srebrnastoute boje. Najee je zelenosive boje.

Konoplja Konoplja (lat. Canabis sativa) je dvodomna biljka. Muka konoplja bjelica daje meke i elastinije vlakno od enske konoplje crnice. Stanice koje izgrauju konopljino vlakno su viekutnog oblika. Kanal u sredini vlakna je irok i iznosi treinu presjeka. Konopljino vlakno je due (1,5-2 m), drvenastije i dlakavije od lanenog. Konopljino platno je zato vre, izdrljivije, ali manje elastino. Najkvalitetnije konopljino platno je srebrnastosive boje, zelenoute boje je srednje kvalitete, a smee vrste su najloije. Poznata je talijanska konoplja iz Bologne svijetlosive boje i sivozelena iz Ferrare. Tkana keper vezom, ova konopljina tkanja su vra od lanenih zbog ega su im Venecijanci davali prednost pred lanenim tkanjem. Juta Dobiva se iz stabljike biljke jutovac (lat. Corchorus capsularis) koja uspijeva u vlanim tropskim krajevima Indije.Duljina vlakana je 2-3 m, a osim celuloze sadri dosta lignina pa je vlakno drvenasto, tvrdo, puno dlaica i hrapavo. Nije elastino, brzo se istroi i raspada. Platna srebrnaste boje su najkvalitetnija jer su najmekanija. ute i smee vrste su loije kvalitete. Djelovanjem svjetlosti juta tamni, postaje smee boje, lako se raspada. Pamuk Pamuk se dobiva iz sjemenskih dlaica biljke pamuike (lat. Gossipium). Po sastavu je skoro ista celuloza. Duina sjemenskih dlaica iznosi 20-50 mm, a sastoje se samo od jedne stanice, spljotene i svrdlasto zavijene. Boja pamuka je svijetloukasta ili bijela. Izbjeljuju se pamuna vlakna, a ne platno jer bijeljenjem platno postaje manje elastino. Pamuk nema dovoljnu elastinost. Kad se istegne, ostaje labavo, zato se ne preparira preparacijama koje sadre vodenu otopinu tutkala. Nakon suenja se istegne vie nego preparacija pa dolazi do pucanja preparacije. Koristi se za manje formate. Danas se na inozemnom tritu mogu nabaviti kvalitetna i vrsta pamuna platna. Kod mijeanih tkanja osnova se sastoji od niti lana ili konoplje, a niti pamuka ine potku, ili obratno. Zbog nejednakog stezanja i rastezanja moe doi do pucanja preparacije pa ovakva tkanja nisu pouzdani nositelji slike. Svila Svileno vlakno je proizvod dudovog svilca koji se hrani liem duda (bijele murve), a omotava se i do 1000 metara dugom niti slijepljenom sericinom koji se otapa u vruoj vodi. Vrlo je glatko i elastino. Po sastavu je bjelanevina fibroin pa izgaranjem daje miris slian zapaljenom perju. U evropskom slikarstvu se rijetko koristi.

svilena prea rolama

sirovi lan u

2.4. OKVIRI
Zbog nedovoljne vrstoe i stabilnosti platno se uvijek mora nategnuti i privrstiti na drveni okvir. Do 18. stoljea okviri su pravljeni od etiriju letvice preklopljenih na krajevima i spojenih avlima. Napetost platna koja s vremenom slabi nije se mogla podeavati pa su uvedeni u upotrebu klinasti okviri. Okvir je graen na principu utora i epa. ep jedne letvice ulazi u utor druge, a u male usjeke pri epu i utoru ulau se drveni klinovi. Zabijanjem klinova letvice se razmiu, napetost platna se poveava, a klinovi odravaju vrstou kutnog sklopa. Da platno ne bi nalijegalo na okvir za vrijeme pripreme (tutkaljenja, bruenja i prepariranja) i trajanja slike, letvice se na licu stanjuju za 3-4 mm ili se koristi zaobljeni okrajak koji se naziva istak. Vanjski i unutarnji bridovi moraju biti zaobljeni da ne otete platno. Kod okvira veih dimenzija, sa stranicama duim od 1 m, zbog vee vrstoe okvira koristi se puna debljina letvica pa se istak pravi posebno i spaja na vanjske bridove letvica. Letvice su od mekanog, odleanog, dozrelog drva, pravilnih godova (jelovo ili omorikino drvo je najee). Sve etiri okvirne letvice trebaju biti rezane iz iste daske da jednako rade. Drveni klinovi se prave od tvrdih vrsta drva (orahovo, hrastovo, bukovo drvo). Klinovi trebaju biti pravilno uloeni. Klin hipotenuzom treba leati na unutarnjem bridu prileee letvice kako bi mogao prenijeti silu na ep letvice, potisnuti ga iz utora i razmaknuti letvice.

Slika 2.6 Polaganje drvenih klinova u okvir (pravilno); klijeta za napinjanje platna

2.4.1. Francuski klinasti okvir

Horizontalne letvice na krajevima imaju epove, a vertikalne utore. Spojeni okvir na licu ima dijagonalan spoj od 45O, a na naliju okvira spoj je pravokutan. Francuski okvir je idealan za okvire s letvicama do 70 cm duine.

Slika 2.7 Ugaoni sklop francuskog okvira (izgled s lica i nalija)

2.4.2. Patentni klinasti okvir

10

Koristi se za srednje formate do 1 m. Letvice se prave industrijski, a svaka letvica ima na svom kraju utor i ep u koje ulazi ep i utor prileee letvice. Spoj letvica na licu i naliju okvira ini kut od 450. Kod okvira s duinom letvica do 1 m potrebna je sredinja letvica koja e sprijeiti uvijanje napetog okvira. Tutkaljenjem dolazi do napetosti u platnu koju okvir mora izdrati. irina i debljina letvi ovisi o dimenzijama okvira.

Slika 2.8 Ugaoni sklop patentnog okvira (1-ep, 2-utor, 3-usjeci za klinove, 4-istak)

2.4.3. Dvojni klinasti okvir

Daje jo vri okvirni sklop koji se sastoji od dvostrukog epa i utora. Pogodan je za okvire veih dimenzija. Zbog stabilnosti kod ovih okvira potrebne su dvije ukrtene pomone letvice ili pomone letvice svakih 70 cm u oba smjera.

Slika 2.9 Ugaoni sklop dvojnog klinastog okvira Dimenzije okvirnih letvi (prema V. Hudolinu)

Duina due okvirne letve /cm do 60 od 60 do 100 od 100 do 160 od 160 i vie

irina letve /cm 4,0 do 4,5 4,5 do 7,0 7,0 do 9,0 12,0 do 16,0

Debljina letve /cm 2,2 2,2 2,5 2,5 do 3,2

Na slici 2. 10 vidi se znaaj pravilno odabranih dimenzija okvirnih letvi zbog skupljanja platna nakon tutkaljenja Nedovoljno iroke i debele letve okvira ne mogu izdrati napetosti zbog skupljanja platna nakon suenja tutkala. Okvir e se izvitoperiti. Impregnacija platna disperznim premazom dovodi do manjeg zatezanja platna.

11

Slika 2. 10 Ravni i izvitopereni okvir nakon obrade platna

Suvremeni okviri sa metalnom pominom konstrukcijom, bez klinova

2.4.4. Napinjanje platna na okvir Platno za slikanje najee ima gramaturu 300-400 g/m2. Moenjem platna u vodi potrebno je ukloniti apreturu s platna. Napinje se suho platno. Mjerenjem dijagonala treba prekontrolirati jesu li okvirne letvice spojene pod pravim kutom. Spoj letvi se uvrsti kako se prilikom napinjanja platna okvir ne bi deformirao. Klinovi u ovoj fazi nisu u funkciji pa se vade, a ulau se kad je platno pripremljeno. Platno se ree tako da sa svake strane okvira ostane 3-3,5 cm za prijevoj.

Slika 2. 11 Faze napinjanja platna na okvir

Za natezanje (napinjanje) platna koriste se tapetarski avlii dugi oko 2 cm. Ne smiju se koristiti avlii koji raju. Danas se za napinjanje platna ee koristi pitolj.

Slika 2. 12 Otvoreni i prekriveni ugaoni prijevoj platna

Pri napinjanju platna na okvir treba postii da platno bude jednolino napeto, a niti osnove i potke trebaju biti paralelne s okvirnim letvama. Platno ne smije biti previe napeto da se ne pocijepa. Treba imati na umu da se tutkaljenjem i prepariranjem platno jo zatee.

12

2.4.4. Sheme napinjanja platna na okvir

Najee se koristi unakrsno napinjanje platna. Platno se uvrsti po sredini letvi provizornim avliima (ne do kraja zakucanim radi mogue korekcije). Na udaljenosti 3-4 cm (ovisno o veliini okvira) s lijeve i desne strane provizornog avlia zakucavaju se avlii po shemi. Udaljenost avlia je 4- 8 cm ovisno o veliini okvira.

Slika 2. 13 Sheme faza napinjanja platna

Pri napinjanju platna treba paziti da avlii lee na istim nitima osnove i potke. Prijevoj platna se prilikom napinjanja zatee iz sredine platna ali istovremeno i prema kraju letve.

pobakreni avlii irokom glavom

klijeta za napinjanje platna

2.5. IMPREGNIRANJE PLATNA

Poslije natezanja platna na okvir, platno se impregnira (proima, natapa) najee otopinom ivotinjskog tutkala zbog ega se postupak naziva i tutkaljenje. Tutkaljenjem se niti platna zatiuju od djelovanja veziva koje prodire iz boje ili preparacije (ulje u direkrnom kontaktu s platnom najvie oteuje platno). Sloj tutkala mora biti zatvoren i gust, u obliku tanke elastine membrane kako bi titio niti platna. Tutkalo uvruje platno i smanjuje utjecaj vlage na platno jer se na vlazi ponaa suprotno od platna. Dodatkom alauna (stipse) ili formalina tutkalo postaje manje osjetljivo na vlagu.

13

Za tutkaljenje se koristi topla tutkalna otopina koncentracije 6-7% koja se nanosi ujednaenim potezima, najee samo u jednom nanosu. Zagrijana tutkalna otopina (ne vie od 500C) zbog nie viskoznosti penetrira u niti platna, proima ih i titi od utjecaja veziva iz boje i preparacije. Da tutkalo ne bi potpuno namoilo niti platna i previe ih nakon suenja ukrutilo, platno se moe prethodno navlaiti hladnom vodom. Kad se stegne, na jo mokro platno spuvom se nanosi vrua (oko 500C) otopina kvalitetnog konog tutkala neto jae koncentracije (oko 9%). Nanose se tri ukrtena nanosa jedan odmah iza drugog. Niti platna prema naliju primaju sve manje tutkala jer se tutkalo razrjeuje vodom koju platno sadri. Na licu platna stvara se vrsto ukotvljen i zatvoren sloj tutkala koji prema naliju postaje sve slabiji pa se platno manje ukruti, zadrava elastinost, a na licu je dovoljno zatieno. Za 1 m2 lanenog platna potrebno je 200-250 ml tople tutkalne otopine. Hladno tutkaljenje prevlai platno tankim zatitnim slojem i onemoguava prodiranje preparacije na nalije platna. Platno na ovaj nain ostaje elastinije nego kod toplog tutkaljenja. Tutkali se 5 - 5,5 % eliranim tutkalom koje se dobiva odleavanjem tople tutkalne otopine na hladnom mjestu. elirano tutkalo nanosi se krunim potezima etkom od konjske strune. Prilikom nanoenja esto se pojavi pjena koja nestaje sama od sebe. Najbolje je dio elirane mase staviti na sredinu i krunim potezima ii prema kraju. Platno se nanoenjem utee, a prema svjetlu se vide neobraene povrine. Nakon utezanja platna i nanoenja drugog nanosa, zaobljenim plastinim ili gumenim ravnalom uklanja se viak i tutkalo utiskuje u oice platna. Viak tutkala koji se pojavio na poleini platna, unutarnjim bridovima okvira i sredinjih letvi treba vlanom krpom oistiti i isprati. Na preparaciji bi se ovaj propust manifestirao u obliku plikova. Kod platna grublje strukture laganim bruenjem treba ukloniti zavretke vlakana i drvenaste dlaice koji se nakon tutkaljenja podignu da pod opipom platno ne bi strugalo. Zadebljanja (vorovi) se paljivo odreu iletom. Ako je tutkaljenje bilo nepaljivo ili nepotpuno, na sitastim tkanjima esto se na nezatvorenim i neprekrivenim oicama pojavljuju zvjezdice koje se najee ni preparacijom ne mogu ispuniti.

2.5.1. Tutkalo
Tutkalo je protein (bjelanevina, polipeptid) vlaknaste strukture kod kojeg su paralelni proteinski lanci povezani vodikovim vezama. Osnovna materija iz koje se tutkalo proizvodi je bjelanevina kolagen. Kolagen je sastavni dio koe, tetiva i organskog dijela kostiju. Netopljiv je u vodi, raskuhavanjem se razlae u glutin. Sve vrste ivotinjskih tutkala nazivaju se glutinska ljepila. Tutkalo u hladnoj vodi bubri, a u nabubrenom stanju lako se otapa u vruoj vodi i stvara koloidnu otopinu koja ima svojstvo ljepljivosti. Otopina tutkala hlaenjem prelazi u gel koji se otapa zagrijavanjem na 30-500C. Koristi se kao topla otopina koja stvara vrsti film prelaskom u gel i isparavanjem vode uz veliko skupljanje. Tutkalo se na sobnoj temperaturi otapa u dimetilformamidu. ivotinjska tutkala proizvode se iz otpadaka ivotinjskih koa i kostiju pa razlikujemo kona i kotana tutkala. Kotano tutkalo se dobiva iskuhavanjem mljevenih odmatenih kostiju. Bre bubri, lake se otapa, tvre i bre lijepi od konog tutkala pa se vie koristi kao ljepilo u drvnoj industriji (danas je zamijenjeno disperzivnim ljepilimadrvofix). Kona tutkala se dobivaju iz tavljene koe. Elastinija su pa se vie koriste u slikarskoj struci. Cijenjeno je zeje tutkalo koje se dobiva iskuhavanjem zejih koica, a posebno francuski proizvodi colle Totin i colle de lapin extra. Odlikuju se elastinou i uvijek istom kvalitetom. Najistije je tutkalo elatina, posebno jestiva elatina. Po sastavu je skoro isti glutin, ima najveu snagu ljepljivosti i vezivanja. Kad se koristi umjesto tutkala zbog jae snage vezivanja mora se malo smanjiti koncentracija elatine. Riblje tutkalo (lat. ichtyocolla) je osueni mjehur nekih vrsta riba (jesetre). Poznat je astrahanski riblji mjehur. U nabubrenom stanju se otapa u alkoholu pa se koristi za pripremu fiksativa. Zbog visoke cijene koriste ga samo restauratori.

14

Tutkalo dolazi u trgovinu u obliku ploa, zrnaca, krupice, ljuski. Priprema se tako da u manjoj koliini vode bubri nekoliko sati (ovisno o kvaliteti i veliini zrnaca). Nabubreno tutkalo otapa se na vodenoj kupelji na temperaturi 50600C u preostaloj koliini vode. Ne smije se otapati direktno na vatri jer bi moglo doi do gubitka vezivne snage tutkala. Tutkalo je higroskopno, djelovanjem vlage bubri i otapa se. U vlanoj atmosferi gljivice i plijesni napadaju i razaraju tutkalo. Od djelovanja plijesni moe se zatititi dodatkom ivinog klorida, HgCl2, fenola itd. Brzo se razgrauje u kiselom i lunatom mediju (3 > pH >9), kao i djelovanjem enzima. Trajnost tutkalnog nanosa, netopljivost i otpornost u vlanoj sredini poveavaju se dodatkom alauna (stipse) koji je po sastavu kalijev-aluminijev sulfat, u koliini od 10% u odnosu na koliinu suhog tutkala. Formalin se koristi za pricanje osuenog tutkalnog sloja. Tutkalo se tavi i postaje netopljivo u vodi. Upotrebljava se 5% otopina formalina koja se dobije rijeenjem obinog formalina s est dijelova vode. Tutkalo postaje netopljivo i reakcijom s taninom koji je sastojak drva pa se koristilo za konsolidaciju drva. Priprema tutkalne otopine: Za pripremu 500 ml 6%-tne otopine tutkala treba : - tutkala (5 x 6 g)..............................30 g - alauna (stipse) (10% od 30 g)........... 3g - vodom dopuniti do........................... 500 ml

ili Za pripremu 100 g (100 ml) 6%-tne otopine treba 6 g tutkala, a za 500 ml 6%-tne otopine treba 5 puta vie tutkala (30 g). Tutkalo se stavi u manju koliinu hladne vode da bubri, nabubreno tutkalo doda se u preostalu koliinu vode. Alaun se otopi u maloj koliini vode i doda toploj tutkalnoj otopini koja se priprema u vodenoj kupelji.

elatina u listovima najie tutkalo

2.6. PREPARIRANJE PLATNA

Preparacija se sastoji od veziva punila (filera) i bjelila, koji joj daju potrebnu gustou, bjelinu, sposobnost upijanja i vezivanja boje. Punila su: kreda (ampanjska kreda, brdska kreda), gips

15

(bolonjska kreda), kaolin. Bjelila su: titanovo bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, olovno bjelilo. Vezivo daje specifina svojstva preparaciji, prilagouje je tehnici slikanja i nositelju slike. Prema vezivu razlikuju se etiri vrste preparacija: tutkalno-kredna (vezivo je tutkalo), poluuljena ili emulzijska (vezivo je emulzija - mjeavina hidrofilnog i hidrofobnog veziva), uljena (vezivo je ulje) i disperzna (vezivo je disperzija akrilne smole u vodi). Svaka od njih ima odreene prednosti i nedostatke. Tutkalo-kredna preparacija brzo se sui, ne uti jer nema ulja koje dovodi do tamnjenja, ali je manje elastina od ostalih preparacija. Upojna je i krta, bez dodatne obrade kojom se smanjuje upojnost, nije preporuljiva na platnu. Uglavnom se koristi na dasci. Poluuljena preparacija je zbog emulgiranog ulja manje upojna, otpornija je na djelovanje vlage i elastinija je u odnosu na tutkalo-krednu preparaciju. Bolje je prilagoena uljenoj tehnici i platnu kao elastinijem nositelju slike. Zbog ulja uti i zahtijeva due suenje (barem 6 mjeseci). Uljena preparacija je najbolje prilagoena uljenoj tehnici, ali zbog ulja zahtijeva dugo suenje (ak do 3 godine) kojem se uglavnom ne posveuje dovoljna panja pa je tehnolozi nazivaju otrovom uljene slike. Veliki broj slika iz 19. stoljea izvedenih na uljnim preparacijama brzo je poeo propadati. Razlog brzom propadanju je nedovoljno suenje preparacije, slabo tutkaljenje i prekomjerna upotreba sikativa zbog ega platno postaje krto i raspada se. Disperzna preparacija je novijeg datuma, do sada je pokazala dobra svojstva, a njenu pravu vrijednost e pokazati njeno trajanje. Najbolje je prilagoena tehnici akrilika, ali se koristi i za druge tehnike. Elastina je i ne uti.

2.6.1. Tutkalo-kredna preparacija

Najprikladnija koncentracija tutkala za preparaciju platna je 5 - 5,5%. Otopina ove koncentracije daje tanke i jednoline nanose koji ne steu suvie brzo. Temperatura tutkala ne smije biti vea od 450C. Ako je temperatura vea, primit e vie punila pa e biti gua, ali slabije vezana. Nia temperatura dozvoljava manje punila pa e preparacija biti tvre vezana. Priprema: Punilo i bjelilo se u suhom stanju dobro izmijeaju. Obino se mijea 1 dio bjelila s 2 d. punila ( 1:9 ako je isto titanovo bijelilo) . Najbolje je smjesu punila i bjelila dodavati polako, sipanjem kroz sito, dok se na povrini ne zadri tanki sloj, to je znak da je postignuta optimalna koliina. Samo od sebe, bez mijeanja punilo i bjelilo e pasti na dno. Preparacija treba pola sata mirovati da izau mjehurii zraka, a zatim se polako izmijea i procijedi kroz gusto sito. Pri cijeenju i nanoenju zna se zapjeniti pa su stari slikari dodavali nekuhano, ali obrano mlijeko s jo pola dijela pirita. Za nanoenje preparacije najbolja je mala savijena etka od konjske grive, a moe se koristiti i iroki kist ili vuneni valjak. Obino se nanose tri sloja. Nakon nanoenja prvog sloja platno se sui na zranom mjestu. Prije stavljanja drugog nanosa, oprezno se obrusi, oprai, navlai mokrom spuvom da ne upije vezivo iz drugog sloja i time ga oslabi. Potezi drugog sloja su ukrteni s potezima prvog. Trei nanos se nanosi nakon suenja i laganog bruenja drugog sloja. Zadnji nanos se ne brusi jer bi preparacija postala jo upojnija. Ako slikar ne voli da mu platno pije, upojnost se moe smanjiti izoliranjem 2%-tnom otopinom elatine u polueliranom stanju koja se nanosi mekanom spuvom da ostane vezana na povrini u obliku tanke membrane. Moe se koristiti i 3%-tna otopina tutkala ili otopina damar smole u lak benzinu (white spirit) u teinskom omjeru 1:6, koja se nanosi tamponom, krunim potezima. Za slikanje uljenom bojom moe se na krednu preparaciju staviti tanki sloj razrijeene tempera boje. Talijanski slikari su te dodatne slojeve crvene, smee ili sivkaste tempera boje nazivali imprimaturama. Impresionisti slikaju na bijelom dodatnom sloju olovne bijele boje.

16

Slika 2. 14 Potrebni pribor za prepariranje

Uzorak sirovog i prepariranog lana

2.6.2. Poluuljena (emulzijska) preparacija (bijela)

Kod ove preparacije bitno je da se mijeanjem postigne stabilna emulzija koja joj daje svojstvo dobrog oslikavanja, vezivanja i prihvaanja naroito emulzijskih i uljnih premaza. Ona zbog ulja uti pa se treba suiti izloena svjetlu. Laneno ulje se moe zamijeniti lanenim tand-uljem (ulje ugueno polimerizacijom), koje manje uti. Priprema: U emajlirani lonac stavlja se 2 vol. dijela krede i 1 vol. dio bjelila ( ili manje ,ovisi o snazi bjelila). Uz stalno mijeanje dodaje se postupno 5%-tne otopine tutkala tako da se dobije jednolino gusta masa, kojoj se uz mijeanje dodaje do 1/2 vol. dijela lanenog firnisa ili, jo bolje, lanenog tand-ulja koje se prethodno razrijedi s rektificiranim terpentinom u koliini od 1/4 teine tand ulja. Moe se dodati 1-2 kapi sikativa (kobalt-naftenata). Dodavanjem ulja masa postaje gusta i ilava. Ako postane teka za mijeanje, opustit e se dodavanjem nekoliko kapi tutkalne otopine. Vaan je postupak emulgiranja koji zahtijeva stalno mijeanje uz polagano dodavanje ulja, koje se mora emulgirati prije dodavanja nove koliine. Masa postaje jednolino glatka, blagog votanog sjaja. Dodavanjem tutkalne otopine (2-3 vol. dijela) ona postaje tekua. Premazi moraju biti tako tanki da je boja platna gotovo providna. Uvijek je bolje staviti jedan tanji nanos itkije preparacije vie, nego jedan nanos gue preparacije manje. Preparacija se nanosi topla (stoji u vodenoj kupelji) u tri ukrtena nanosa, kao i tutkalo-kredna. Ako previe upija, moe se izolirati, kao i tutkalo-kredna preparacija. Stabilnost emulzije treba ispitati jer je tutkalo slabi zatitni koloid i ne daje uvijek stabilnu emulziju s uljem i pored intenzivnog mijeanja. Proba stabilnosti emulzije vri se kapanjem 2-3 kapi preparacije u au hladne vode. Nakon mijeanja na povrini vode se ne smije pojaviti tanki uljeni sloj. Ako se ulje ipak pojavi, stabilnost emulzije se moe popraviti dodavanjem umanjka koji se izmijea s malim dijelom preparacije i doda ostatku. Postoje i drugi recepti za pripremu poluuljene preparacije. Dodavanjem umanjka kao stabilizatora emulzije tutkalnoj otopini, kredi, bjelilu i ulju takoer nastaje poluuljena preparacija, koja se zbog umanjka naziva tamperapreparacija.

2.6.3. Uljena preparacija

Uljena preparacija se izvodi na brino impregniraom platnu da ulje ne bi prolo kroz sloj tutkala koji titi niti platna. Platno koje nije dobro izolirano upija ulje i kroz kratko vrijeme postaje krto i lako se raspada. Uljena preparacija je najslinija slojevima uljene boje. Malo upija vezivo boje pa se na njoj ugodno slika. Boje na njoj ne matiraju. Zbog velike koliine ulja, tamni i uti, esto je suvie masna, s vremenom postaje staklasto tvrda pa se slojevi boje ponekad ljute. ak i tvorniki preparirana platna s uljenom preparacijom esto su prematena pa slabije veu nanose uljene boje. Platno bi trebalo odleati na svjetlu barem jo godinu dana. Prije slikanja se previe masna i neupojna preparacija moe odmastiti (opostiti) trljanjem istom krpom namoenom istim apotekarskim benzinom ili alkoholom dok ne nestane masni sloj. Priprema: Kao bjelilo najbolja je mjeavina istih koliina olovnog i cinkovog bjelila. Cinkov oksid je izrazito krt pa se sam ne koristi, titanovo bjelilo je previe inertno. Olovno bjelilo daje izvrsnu plastinost, ali je otrovno. Laneno ulje bi trebalo biti malo ugueno (prosunano) i razrijeeno terpentinom u omjeru: 1 dio terpentina i 3 dijela ulja. Ovako pripremljena preparacija je matiranog sjaja, povoljne gustoe i upojnosti. Danas se uljena preparacija malo koristi, zamijenjena je dobro izvedenom poluuljenom preparacijom.

2.6.4. Disperzivna preparacija

17

Vezivo u ovoj preparaciji je disperzija akrilne smole u vodi, koja se naziva akrilna emulzija. Na tritu se nalazi dosta kvalitetnih domaih (KARBON- Zagreb) i inozemnih preparacija: (GESSO POLIMER - Talens, GESSO ACRYLIC -Talens, LIQUITEX GESSO- Lefranc itd. ). Preparacija se moe pripremiti s akrilnom emulzijom koja se razrijedi vodom i pomijea s bjelilom u omjeru:

za temperu za ulje

akrilna emulzija 1 1

voda 3 2

bjelilo i punilo (filer) 4 3

Akrilna preparacija je najbolja za akrilik tehniku, ali pokazuje dobra svojstva s temperom i uljem.

Gradnja slike je najkvalitetnija kad se koriste premazi na bazi istih ili srodnih veziva. Staro je pravilo slino sa slinim. Zrno tkanja nakon prepariranja mora ostati uoljivo i ivo. Preparacija ne smije prekriti strukturu platna. Vea povrina zbog zrnate teksture omoguuje i vre povezivanje boje s podlogom. Dobro izvedena preparacija mora umjereno upijati vezivo da bi se vrsto vezala s bojanim slojevima slike. Poznato je da odleavanjem svaka preparacija sazrijeva i postaje kvalitetnija podloga slike.

2.6.5. Obojene preparacije Obojene, tonirane preparacije, struno se nazivaju gva preparacije (franc. gouache). One manje reflektiraju svjetlo od bijelih preparacije pa ton ne smije biti taman, nego je bolje to svjetliji. Obojeni pigment ili smjesu pigmenata treba u istom vezivu preko noi namoiti i namoenog u dosta tekuem stanju polako dodavati bijeloj preparaciji. Obojenost preparacije moe se postii dodatkom obojenog sloja koji se nanosi na bijelu preparaciju. esto se koristi razrijeena jajana tempera, 2%-tna otopina elatine pojaana dodatkom jajane tempere kao vezivo radi breg suenja ili sloj razrijeene uljene boje. Proba upojnosti preparacije: 1. Tanki sloj sirovog lanenog ulja na preparaciji mora se upiti za 5 sati. 2. Naneseni sloj vode mora se upiti kroz 15 minuta. Ako preparacija ne upije vodu ili se ne moe namoiti ni trljanjem s vodom, prematena je i vrlo slabe upojnosti. 3. Prema holandskoj tvornici Talens (iako to vie nije mjerodavno zbog razliitog pripremanja boje) namaz kobaltno plave uljene boje desetak dana se izloi sunevoj svjetlosti. Boja je osjetljiva na jae upijanje veziva zbog ega puca (nastaju krakelire), ako je preparacija jae upojna.

18

2.7. GREKE KOD PREPARACIJA

1. Zvjezdice na tutkalnom sloju nastaju na rijetko tkanim sitastim tkanjima nakon nepaljivog tutkaljenja. Kroz otvorene oice preparacija izlazi na nalije platna. Ako se zvjezdice pojave i uz brino tutkaljenje, preparaciji se viskozitet povea hlaenjem pa e nanoenjem ispuniti otvorene oice koje je tutkalo proelo i zatitilo. 2. Rupiavost sloja preparacije, koja se manifestira kao igliasti ubodi na preparaciji, moe biti uzrokovana prevruom preparacijom, pjenjenjem preparacije ili upotrebom porozne krede koja nije namakanjem otpustila zrane mjehurie. Zrani mjehurii suenjem preparacije pucaju i ostavljaju sitne rupice. 3. Raspucavanje i ljutenje slojeva preparacije moe biti posljedica prejakog tutkaljenja, tvrdo vezane preparacije, posebno kad se nanosi u debljim slojevima, ili velike koliine sredstava za tavljenje zbog ega ne dolazi do vrstog povezivanja slojeva.

4. Klizanje boje nastaje kad je preparacija prejako tutkaljena, prejako izolirana ili previe masna (kod uljene preparacije). Boja pri slikanju klie kao po staklastom sloju.

2.8. ZATITA PLATNA S NALIJA

Platno treba zatititi i s nalija od djelovanja blage, sumpornih plinova iz zraka koji s vlagom daju kiseline, praine i ae koje apsorbiraju agense iz zraka i doprinose propadanju platna. Kroz povijest slikarstva koristile su se votanosmolne smjese, premaz tutkalom, elakom ili nekom drugom smolom. Na nekim Tizianovim platnima nalije je obraeno gustom tutkalno-krednom preparacijom. Danas se najvie koristi lijepljenje vrstog papira na poleinu okvira ili vrsti okvir s napetom gazom koji je uloen u lijeb na unutarnjem rubu letvica okvira. Pri normalnim uvjetima ovo je zadovoljavajua zatita.

zatita nalija moe se izvesti i pomou lesonitnih ploa privrenih vijcima na okvir

3. PAPIR
19

Prethodnik papira, po kojemu je papir i dobio ime, je papirus. Biljka papirus je samoniklo uspijevala u dolini Nila. Stabljika biljke papirus rezala se u trake koje su se popreno slagale, preale, suile na suncu i polirale pomou koljke, kosti ili kamena. Papirus je preivio tisue godina u suhoj atmosferi Egipta. Gubitkom vlage papirus postaje krt, primanjem vlage vraa mu se fleksibilnost. U Egiptu je papirus bio u irokoj upotrebi od oko 2000 godina p.n.e. do 9. stoljea, kad je uveden papir. Otkrie papira pripisuje se Kinezima nekoliko stoljea prije nove ere. Koristio se za razliite svrhe, a upotreba papira za pisanje datira od 2. stoljea. Svoju vjetinu proizvodnje papira uvali su tajnom vie od 700 godina, sve dok neki kineski proizvoai papira nisu bili zarobljeni od strane muslimana i odvedeni u Samarkand, u Uzbekistan. Evropljani su konano savladali vjetinu izrade papira nauivi je od muslimana oko 1200. godine. Prva tvornica papira u Evropi poinje s radom u Italiji 1276. godine- tvornica Fabriano, iji su papiri i danas meu najkvalitetnijima. Suvremena proizvodnja papira u kojoj je drvo glavna sirovina, datira od 1846. godine kad je proizveden prvi papir iz drvne celuloze.

3.1. PROIZVODNJA PAPIRA

Drvo sadri oko 50% celuloze, 30% lignina, kemiceluloze, smole i drugih primjesa. Celuloza se odjeljuje od ostalih sastojaka kemijskom preradom drva, raskuhavanjem s natrijevim hidroksidom ili kalcijevim hidrogensulfitom, pa se dobije natron celuloza ili sulfit celuloza. Osim celuloze, za proizvodnju loijih vrsta papira slui i drvenjaa, koja se dobiva bruenjem drva u vodi koja otplavljuje masu drvnih vlakanaca. Pulpa je papirna masa dobivena od razliitih sirovina. Pulpi se dodaje vezivo koje sprjeava upijanje i razlijevanje boje i punila koja popunjavaju mikroskopski sitne meuprostore izmeu celuloznih vlakana. Papirna masa na pokretnim sitima postepeno gubi vodu. Prolazom izmeu valjaka, koji su na kraju procesa zagrijani, celulozna vlakna se isprepliu, zbijaju i povezuju. Proimanjem dodacima (vezivom, punilima, pigmentima) papirna masa se uvruje i formira u list papira odreene irine, debljine, gramature i kvalitete povrine.

Papirna vlakanca pod mikroskopom

detalji sita za papir sa vodenim peatom

Suenjem se celulozna vlakna dobro vezuju uz pomo dodataka, ali i vodikovim vezama izmeu molekula celuloze. Kvaliteta papira ovisi o istoi celuloze i duini celuloznih vlakanaca. Sirovine za najkvalitetnije vrste papira su lanene, konopljine i pamune krpe ili vlakana lana, konoplje, pamuka, duda (kineski papiri), bambusa (japan papir). Cijenjeni su, posebno za umjetnike svrhe, runo proizvedeni papiri iz otpadaka lana, konoplje, pamuka. Karakteristike runo proizvedenog papira su nejednaki i istanjeni rubovi kao i specifina struktura koja ovisi o vrsti sita na kojem se pulpa cijedi i preanjem formira u list papira (slika 3.2). U odnosu na strojno proizvedene papire, runo proizvedeni papiri manje podlijeu utjecaju vlage i trajniji su.

3.2. PAPIR KAO NOSITELJ SLIKE

Papir spada u grupu lakih i elastinih nositelja slike. Ve su Rembrandt, Rubens, i drugi poznati slikari koristili papir za djela manjih formata. Ti su papiri runo proizvedeni od otpadaka lana, konoplje ili pamuka. Dananji papiri proizvode se strojno, a kao sirovina se koristi celuloza drva. Papiri od krpa su bolji, ali i skuplji. Dobre vrste strojno

20

proizvedenih papira dobivaju se mijeanjem celuloze drva i krpa lana, konoplje ili pamuka. Deblji papiri koriste se za nositelje slike. Debljina strojno proizvedenog papira je obino od 0,1-0,3 mm. Gramatura papira je 100-300 g/m2, a irina 150 200 cm. Najee se koristi natron papir (nije bijeljen pa ima smeu boju). vrst je i ilav, moe se napeti na okvir kao i platno, preparirati vea povrina i rezati na potrebne formate. Ako je dobro obraen moe biti dobar nositelj za skice i manje studije. Po gramaturi spada u polukartone (150-250 g/m2).

3.2.1. Napinjanje papira na okvir

Celuloza papiru daje svojstvo higroskopnosti. Papir na vlazi bubri, suenjem se skuplja i utee pa se moe, ako je dovoljno vrst, nategnuti na okvir. Za napinjanje papira koristi se vrsti drveni okvir i do 150 cm irine, 2,5-3 m duine, irine letvi 10- 12 cm. U okviru veih dimenzija potrebna je sredinja letva kako bi se sprijeilo izvijanje okvira pri stezanju papira. Papir se prilikom napinjanja i obrade stee vie nego platno, zato se koristi vrsti jai okvir. Papir se ree za 8-10 cm vie za prijevoj sa svake strane okvira. Odreu se sva etiri ugla papira u dijagonalnom smjeru. Strana papira koja e se obraivati okrene se prema gore i spuvom navlai paralelnim potezima. Papir se paljivo okrene, zatim se navlai i druga strana. Papir ne smije biti promoen. Posebno paljivo treba postupati s papirom koji ima drvenjae jer se jaim vlaenjem lako raspada.

Celulozna vlakna, vezivo i punilo bubre to dovodi do istezanja u smjeru duine i irine papira pa se papir nabora. Na papir se postavi okvir, pravilno okrenut prema papiru (istak ili zaobljeni krajevi okvira okrenu se prema papiru) i lijepi ljepilom topljivim u vodi (glutolin- po sastavu je metilceluloza, reverzibilno ljepilo, u vodi bubri i prelazi u viskoznu bezbojnu masu koja nije pokvarljiva). Lijepljenje poinje nanoenjem ljepila na poleinu due letve i prileei prijevoj papira. Nastavlja se pritiskom na prijevoj suhom krpom od sredine prema krajevima bez zatezanja prijevoja. Prelazi se na drugu duu letvu pa na krae letve okvira. Panju treba obratiti na dobro zalijepljene uglove. Papir se sui u vodoravnom poloaju do sljedeeg dana. Suenjem se papir skuplja i napinje.

Napinjanje papira na dasku

Slika 3. 1 Napinjanje papira na dasku

Papir se navlai spuvom ili se, kao kod akvarel papira, poloi u tacnu s vodom da se natopi. Nakon vaenja se ocijedi, polegne na crtau dasku neto veih dimenzija od papira, lijepi ljepljivom trakom (pik papir) i pusti da se osui. Suenjem se papir natee.

3.2.3. Impregniranje papira

Za tutkaljenje papira bolje je koristiti otopinu tutkala nie koncentracije, oko 4%, ali toplu (40-450C) da bolje penetrira u papir i uvrsti ga. Tutkalo se nanosi mekanom prirodnom spuvom u dva premaza. Drugi premaz tutkala nanosi se ukrtenim potezima s prvim premazom im se prvi premaz tutkala malo upije.

21

3.2.4. Prepariranje papira

Uljena preparacija se ne koristi na papiru. Danas se esto koristi disperzna preparacija koja se kupuje gotova, ili tutkalo-kredna preparacija koja se priprema s 4-5%-tnom otopinom tutkala. Nanose se 3-4 tanja nanosa mekanom ocijeenom etkom. Drugi sloj preparacije moe se nanijeti 2-3 sata nakon prvog sloja. Trei sloj se nanosi sljedei dan. Prethodno je dobro drugi sloj lagano obrusiti i navlaiti. Obraeni papir se odree i objesi da odlei prije slikanja.

Za slikanje se odrezani i odleani papir privrsti na vrstu podlogu -lesonit plou (vlaknatica) ljepljivom trakom (pik papir na kojem je ljepilo dekstrin). Najbolje je koristiti ljepilo na bazi istog ili slinog veziva koje je i u papiru, zbog jednakih napetosti u materijalu. Papir se moe pomou prijevoja zalijepiti na lesonit plou. Sa svake strane se odree vie papira za prijevoj. Ljepilom se prijevoj zalijepi na poleinu lesonit ploe. Ploa se prekrije papirom i optereti dok se ne osui. Kad je papir oslikan, skida se s ploe. Sui se nekoliko mjeseci, a zatim kaira (lijepi) na vrstu podlogu kao to je karton,ljepenka ili lesonit.

3.2.5. Kairanje papira

Oslikana strana papira okrene se prema dolje. Poleina papira i karton premau se ljepilom i lijepe postepenim sputanjem papira uz lagano pritiskanj da se istisnu zrani mjehurii i postigne dobro spajanje. Na uglovima se papir izree dijagonalno. Prijevoji se zalijepe na karton. Zalijepljeni papir se optereti. Da ne doe do krivljenja kartona kaira se i poleina ( kontraka) papirom iste gramature koji je krai 2-3 cm sa svake strane. Kairani papir se opet mora zatititi papirom i opteretiti da se dobro zalijepi.

3.2.6. Propadanje papira

Glavni sastojak papira je celuloza. Celulozna vlakna daju papiru mehanike osobine, elastinost i dimenzionalnu stabilnost. Cijepanjem molekula celuloze u celuloznim vlaknima, oksidacijom i u kiselom mediju, celulozna vlakna se razgrauju i postaju krta pa papir propada. Cijepanje molekula celuloze uzrokovano je oksidacijom kisikom iz zraka koja je potpomognuta djelovanjem vidljivog svjetla i UV zraenjem (fotooksidacija) zbog ega dolazi do pucanja molekula celuloze i gubitka elastinosti i mehanike otpornosti. Djela na papiru uvaju se u mapama zatiena od svjetlosti ili u prostoru s umjerenom rasvjetom. Djelovanjem topline proces starenja i propadanja papira se ubrzava. Papir uti, postaje krt, gubi otpornost na savijanje. Ve je i temperatura od 250C kritina za papir. Uvjeti za uvanje papira su temperatura oko 200C i relativna vlaga od 55-60%. U prostoru s relativnom vlagom ispod 40% papir postaje krt. Relativna vlaga iznad 70% omoguuje razvoj plijesni i mikroorganizama. U papiru dobivenom iz drva prisutan je i lignin koji doprinosi kiselosti papira zbog aromatskih spojeva koji imaju -OH grupu vezanu na benzenovu jezgru (fenoli). Lako se oksidira u obojene (uto do smee) spojeve i kisele produkte, koji dovode do hidrolize celuloze. Visoko kvalitetni papir proizvodi se od celuloze drva koja je osloboena lignina. ista celuloza lana i pamuka je stabilna ako nije izloena djelovanju vlage, plijesni i insekata. Papir dobiven od krpa ili prirodnih vlakana biljaka je zbog toga kvalitetniji i trajniji. Papir od drvne celuloze, zbog uklanjanja drvenastih materija kemijskom preradom drva, postaje manje elastian jer se i molekule celuloze razgrauju, vlakna postaju kraa, a time i manje elastina. Veziva se papiru dodaju da bolje poveu celulozna vlakna. Veziva sprjeavaju upijanje i razlijevanje boje (filtar papir ne sadri vezivo). U boljim vrstama papira veziva su krob, dekstrin, tutkalo, derivati celuloze topivi u vodi (metilceluloza). Najloije vezivo je kolofonij u obliku smolnog sapuna kojemu se dodaju aluminijevi spojevi da se smola istaloi (koagulira) na vlaknima. Aluminijev ion Al3+ hidrolizira i daje vodikove ione koji uzrokuju razgradnju celuloze. Propadanje papira uzrokuju oksidi sumpora i duika koji nastaju izgaranjem razliitih goriva. Oni s vlagom stvaraju kiseline, koje uzrokuju kiselost papira i njegovo daljnje propadanje.

22

Kiselost papira (acidifikacija papira) uklanja se neutralizacijom papira vapnenom vodom Ca(OH)2 koja ima pH iznad 12. H+ (aq) + OH- (aq) = H2O (l)

Viak kalcijevog hidroksida s CO2 iz zraka prelazi u kalcijev karbonat CaCO3, koji se precipitira (taloi) na i izmeu celuloznih vlakana. Ca(OH)2 (aq) + CO2 (g) = CaCO3 (s) + H2O (l)

U uvjetima novo nastale kiselosti, kalcijev karbonat uklanja kiselost jer prelazi u CO2 i vodu. Za uklanjanje kiselosti moe se koristiti i barijev hidroksid ili magnezijev hidrogen- karbonat, Mg(HCO3)2..

3.2.7. Papiri u slikarskim tehnikama

Prema nainu proizvodnje papiri mogu biti runo ili strojno proizvedeni. Naroito su cijenjeni runo proizvedeni papiri od lanenih krpa. Mnogi od njih imaju vodeni znak koji je utisnut, a razlikuje se veom ili manjom prozirnou od ostale povrine papira. Vodeni znak pokazuje pravu stranu papira (slika 3.2). Prema povrinskoj obradi papiri mogu biti: -vrue preani (hot pressed paper, esto se oznaava kao H.P.) glatki. Satinirani papir prolazom izmeu zagrijanih valjaka dobiva veu glatkou i sjaj. -hladno preani papiri su zrnate strukture ( polu hrapavi i hrapavi). Hladno preani papiri su grublji, porozniji, slini su runo proizvedenim papirima. U razliitim tehnikama koriste se papiri koji moraju udovoljiti zahtjevima odreene tehnike. Proizvedeni su od najfinijih sirovina, lanenih ili konopljinih vlakana. Crtae tehnike ugljenom, kredom ili krejonom zahtijevaju papir fino zrnate strukture. Mokre tehnike crtanja - crte tuem, lavirani crte- zahtijevaju papir glatke strukture, velike dimenzionalne stabilnosti i smanjene upojnosti. Vezivo je najee tutkalo, krob daje veu upojnost i manju elastinost. U akvarel tehnici bjelina papira na nekim mjestima ostaje netaknuta ili zbog lazurnosti tehnike prosijava kroz slojeve boje. Prozranost i intenzitet boje pojaava grubo zrnata povrina papira. Papiri za akvarel najee pripadaju kartonima gramature 200-600 g/m2. Vezivo je i u ovim papirima najee tutkalo. esto se papir i povrinski tutkali kako bi se sprijeilo razlijevanje boje. Povrinski tutkaljen papir ne smije se savijati jer bi sloj tutkala ispucao, a boja bi zbog vee upojnosti dobila zagasitiji ton. Japan papir ima specifinu upojnost i strukturu od finih svilenih, dudovih, riinih vlakanaca u kojoj su, kod debljih japan papira, vidljiva grublja bambusova ili deblja svilena vlakanca to ih ini specifinim, kao to se vidi na slici 3.3. Papir za gva je obino toniran. Koriste se tonirani crtai papiri, akvarel papir finijeg zrna, ali i grublje zrnati laki kartoni. Papir za pastel mora imati grubo zrnatu strukturu pa esto sadri punilo naneseno na jednu stranu papira prilikom proizvodnje. Umjesto satiniranja, bruenjem povrine dobiva se barunasta struktura. Grafiki papiri moraju imati svojstvo dobrog upijanja vlage pa imaju malu koliinu veziva (krob ili dekstrin ee nego tutkalo). Kao punilo se koristi i do 40% krede, vie na gornjoj strani zbog upojnosti grafike boje. Minimalnim dodatkom glicerina postie se vea elastinost.

23

Paus papir je poluprozirni bezdrvni papir natopljen suivim uljem koje jednako lomi svjetlo kao i papirna vlakanca.

Slika 3. 2 Fabriano papiri za akvarel

Slika 3. 3 Runa proizvodnja papira u Japanu

3.3. LJEPENKA
Ljepenka je kao nositelj slike uvedena u 18. stoljeu. Proizvodi se lijepljenjem i preanjem vie tanjih listova papira ili lijevanjem i valjanjem do 5 mm debelog sloja papirne pulpe. Ljepenka ima gramaturu veu od 600 g/m2. Dolazi u veliini 70x100 cm.

24

Sirovine za proizvodnju ljepenke su neobraena drvna celuloza, slama, bezdrvni papir, a najkvalitetnija ljepenka proizvodi se od lanenih i konopljinih otpadaka. Ovisno o vrsti punila, na trite dolazi bijele, sive ili smee boje. U bijeloj ljepenci punilo je mrtvi gips pa je poroznija i krtija od ostalih. U sivoj i smeoj ljepenci punilo je glina. Bolje vrste ljepenke lijepljene su tutkalom ili kazeinom, a loije vrste vodenim staklom ili smolnim ljepilom. Nedostaci ljepenke esto listovi papira u ljepenci nisu dobro zalijepljeni pa se pri tutkaljenju znaju ljutiti (kalati) na rubovima. Ako vanjski listovi nisu dobro zalijepljeni, nastaju plikovi prilikom tutkaljenja. Ljepenka veeg formata se savija i krivi. Kao pouzdani nositelj slike koristi se ljepenka veliine do 35 x 50 cm, to je etvrtina normalnog formata. Obrada ljepenke Za tutkaljenje se koristi 7-8% topla tutkalna otopina. Zbog dubljeg prodiranja bolje je koristiti 4 - 4,5%-tna vruu otopinu tutkala, koja se nanosi u dva nanosa. Impregniraju se obje strane i bridovi. Jaa tutkalna otopina,, naroito kad je mlaka ostaje vezana na povrini kao staklasto tvrdi sloj na kojemu e preparacija biti slabo vezana. Ljepenku je najbolje preparirati emulzijskom preparcijom u kojoj je koncentracija tutkala 5,5%. Da ljepenka ostane ravna i zatiena od utjecaja vlage, preparira se na licu, naliju i rubovima.

A.Uvodi: U hvarskoj luci, 1929., tempera, ulje / ljepenka, 49,5 x 69,8 cm

3.4. PERGAMENT
Legenda kae da je kralj Eumen II od Pergama (197.g.p.n.e - 158.g.p.n.e) izumio pergament kada plantae papirusa vie nisu mogle podmiriti potranju za papirom.Prema drugom tumaenju-oko 200. p.n.e. jedan od faraona iz dinastije Ptolemejevia zabranio je izvoz papirusa iz Egipta, kako bi sprijeio razvoj "biblioteka" u drugim zemljama-to je primoralo korisnike papirusa da nau alternativni materijal. Pergament se izraivao preradom tankih koa najee mladih ivotinja: koza, ovaca, teladi, magaraca pa i zmija. Proces izrade bio je vrlo jednostavan. S oguljenih ivotinjskih koa odstranila se dlaka, zatim se koa tretirala vapnom. Depilirana koa napinjala se na drvene okvire i postupno suila. Sljedea faza bilo je bruenje pomou vulkanskog pijeska i glaanje uz pomo kosti ili glatkim kamenom. to je pergament bio tanji to je bio cijenjeniji. Zadnja faza bila je natapanje ispeglane koe u ulju, i suenje ulja s ciljem da se postigne odgovarajua elastinost.

25

Pergament je u Evropi bio najzastupljeniji materijal za pisanje dok nije otkrivena tajna proizvodnje papira oko 1200. godine. Ipak, ak i danas, poneki veoma vani dokumenti ispisuju se na pergamentu zbog njegove trajnosti i izuzetne vrstoe ( Versajski ugovor, Nobelova nagrada.. ).

4. DRVENI NOSITELJI
Drvo spada u vre i tee nositelje slike. Osim masivne drvene daske, danas se koriste drvene ploe dobivene lijepljenjem i preanjem razliitih proizvoda drva. Zbog unakrsnog lijepljenja esto su mirnije, manje rade od masivne drvene daske. Svaka od njih pored prednosti ima i nedostatke koje treba pravilnom pripremom svesti na najmanju mjeru. Drvena daska se koristi kao nositelj tafelajne slike vie od 4000 godina. Grci su najvrjednije radove na drvu skupljali u pinakotekama. Faiyumski portreti su raeni na dasci. Prve ikone u Sredozemlju javljaju se u 6. stoljeu. Srednjovjekovno slikarstvo raeno je na dasci. Na drvenim daskama slikali su i majstori sjeverne renesanse. Najee se koristi drvo koje je karakteristino za odreeno podruje. U Italiji se najvie koristila topola, u Nizozemskoj hrast, lipa u Njemakoj, orah u junoj Francuskoj. Leonardo da Vinci je esto koristio orah.

4.1. PRESJECI DRVA

Drvo je materijal nehomogene strukture koja se najbolje vidi na presjecima drva.

1 - srce 2 - srni traci 3 - liko i kambij 4 - kora 5 - sr (jedrac) 6 - bjeljika (bijelj) 7 - godovi
Slika 4. 1 Popreni presjek drva

Na poprenom, elnom presjeku vidi se srce, sredite stabla, koje je neotporni dio drva pa ga treba ukloniti, a dobivene daske slijepiti. Sredinji, kod nekih vrsta tamniji dio (zbog fiziolokih i kemijskih promjena dolazi do tamnjenjakod hrasta, kestena, bora), sr ili jedrac je najvri i najotporniji pojas gustog drva. Oko sri prostire se pojas bjeljike, koji je izgraen od mlaih i svjetlijih

26

godova. Godovi su godinji prirast drva. Na svakom godu razlikuje se proljetni meki, svjetliji dio goda i jesenski tvri i tamniji dio. Na pojasu bjeljike vide se srni traci. Srni traci se proteu radijalno od sri prema kori, a imaju zadau da bjeljiku opskrbljuju hranjivim sastojcima. Kod stabala crnogorice vidljive su sitne pore presjeenih smolnih kanala koji teku paralelno s osi stabla. Kambijev sloj stvara drvno stanije. Liko, kao najmlai ali ivi dio odvodi asimilate od kronje prema korijenu. Kora je mrtvo tkivo, koje u toku rasta raspucava.

Tangencijalni (tetivni) presjek Daske dobivene ovim presjekom nazivaju se bonice. Najee su duljine 4m, irine oko 25 cm i debljine do 6 cm. Za nositelja slike nisu prikladne jer se krive zbog nejednakog upijanja i otputanja vlage na lijevoj i desnoj strani. Daska sranica i njoj prileee dvije daske srednjice su kvalitetni nositelji slike.

Slika 4. 2 Tangencijalni presjek drva (1-sranica, 2-srednjice, 3-bonice, 4-okorak, 5-svjee rezana daska srednjica, 6-osuena daska)

Kod svake daske bonice razlikujemo unutarnju stranu okrenutu prema srcu stabla, tzv. desnu stranu i prema kori okrenutu lijevu stranu. Lijeva strana je uvijek meka, bre i ranije otputa vlagu, pa se i jae skuplja, to izaziva uvijanje daske na toj strani. to je bonica dalje od srca vie se krivi. Kvaliteta bonica prema kori je sve loija.

Radijalni presjek Daske dobivene radijalnim rezom nazivaju se blistae. Godovi im lee okomito na irinu daske pa se ne krive. To su najkvalitetnije daske za nositelja slike. Zbog puno otpada, radijalni presjek se koristi samo za posebne svrhe.

27

Slika 4. 3 Radijalni presjek drva

4.2. FIZIKA SVOJSTVA DRVA

Drvo se sijee kad je potpuno dozrelo, kad vie ne raste u visinu. Dozrelo drvo ima veu otpornost i vrstou, polake upija vlagu pa ga i gljivice manje napadaju. Najkvalitetniji dio drva je onaj koji se protee 130 cm od zemlje do 130 cm ispod kronje. Drvo se sijee zimi kad sadri najmanje drvnih sokova, iako i tada polovina njegove teine otpada na vodu. Daske dobivene presjecima drva trebaju se suiti na zraku i nekoliko godina da bi se postotak vlage smanjio na 12-15%. Pri suenju dolazi do stezanja drva. Drvo se najmanje skuplja u pravcu osi stabla i to 0,1-0,5%.

Slika 4. 4 Skupljanje drva, rad dasaka dobivenih razliitim presjecima drva

U radijalnom smjeru vie se skuplja, 3-5%. U smjeru tetiva, u irini daske skupljanje je najjae, 5-10% (slika 4.4). O pripremi drva ovisi i kasnija kvaliteta drva kao nositelja slike. Cennino Cennini pie da daske za nositelje slike treba prethodno kuhati u vodi ili izlagati vodenim parama da bi se uklonili (izluili) hidrofilni sastojci, a drvo postalo stabilnije, trajnije i mirnije. Holandski slikari su koristili isprane hrastove daske starih brodskih podova ili daske dna pivskih baava. Nakon viegodinjeg suenja na zraku, daske su lijepili i obraivali.

Struktura drva Drvo se sastoji od drvne tvari i upljina koje postoje u svim vrstama drva. Spojevi koji izgrauju drvo su: celuloza, kemiceluloze, lignin i manje koliine smole, eterinih ulja, eera, trijeslovina (tanina) i mineralnih tvari. Stanice drva imaju fizioloku i mehaniku funkciju. Dijele se na potporno tkivo ili vlakna, provodno tkivo ili sudove i rezervno tkivo ili parenhin. Stanice drva su duguljastog oblika i idu u smjeru rasta drva (osim poprenog parenhima

28

koji izgrauje srne trakove). Svaka vrsta drva ima karakteristinu grau vidljivu golim okom ili pod mikroskopom. Ovisno o klimi i brzini rasta varira koliina pojedinih tkiva (proljetnog i jesenskog drva).

Slika 4. 5 Stanica drva u presjeku: a) u kosoj projekciji, b) u ortogonalnoj projekciji

Kod etinjara (crnogorice) je graa jednostavna, sastavljena je uglavnom od sudova koji se niu u relativno pravilnim radijalnim nizovima, s neto smolnih kanala. Zbog jednostavnosti grae na presjeku su pravilno porozni. Odlikuju se markantnou godova. Srni traci nisu uoljivi. Kad rastu sporo na velikim visinama, godovi su tanki i drvo relativno gusto. Ako rastu brzo prevladava proljetno drvo, manje gusto, s irokim godovima. Crnogorica spada u meke vrste drva. Drvo listaa (bjelogorice) ima sloeniju grau u kojoj su zastupljene sve stanice drva. Nisu sloene u pravilne redove. Imaju odreene zone pora koje se vide na presjeku po kojima se razlikuju: hrast je kolutiasto porozan, orah srednje kolutiasto, lipu, jablan i bukvu karakterizira difuzna poroznost. Godovi nisu markantni, jedva su vidljivi. Bjelogorica spada u tvre vrste drva. 1. Celuloza izgrauje stanice drva. Celuloza drvu daje svojstvo higroskopnost, tj. svojstvo da upija i otputa vlagu ovisno o vlanosti okoline. Zbog nehomogene strukture svi dijelovi drva ne upijaju jednaku koliinu vlage. Celuloza je uzrok bubrenju i skupljanju, radu drva, krivljenju i pucanju drva. 2. Kemiceluloze su sporedne strukturne komponente. To su celulozne materije kraih molekula od celuloze. 3. Lignin je manje ili vie amorfna tvar koja ima ulogu ljepila. Lignin povezuje strukturne jedinice sastavljene od celuloze u vrstu drvenu masu. Lignin ini drvo drvom.
Tablica 1. Sastav drva

SASTA DRVA Celuloza Kemiceluloze Lignin

LISTAE 50 % 26 % 24 %

ETINJARI 50 % 23 % 27 %

4.2.1. Vlaga
Vlaga je u drvu definirana kao postotak vode u odnosu na teinu suhe drvene tvari. ivo drvo je puno vode (drvni sok) koja varira s gustoom drva. Tako topola moe sadravati 200% vlage, etinjari 120-150%, a hrast i bukva 8090%. to je gustoa drva manja, drvo je meke i sadri vie vode. im se posijee, drvo se poinje suiti. Najprije

29

odlazi slobodna voda iz upljina. Isparavanjem slobodne vode drvo gubi na teini, ali se ne skuplja. Kad ispari slobodna voda drvo sadri izmeu 25 i 30% vlage (toka zasienja vlakana). Ispod toke zasienja drvo zbog higroskopnosti gubi ili prima vlagu. Kad iz staninih stijenki pone isparavati vezana voda, sadraj vlage pada ispod toke zasienja vlakana, dolazi do skupljanja koje se nastavlja dok drvo ne izgubi svu vlagu. Zbog higroskopnosti, u uvjetima normalne vlanosti drvo zadrava uvijek odreenu koliinu vode. Drvo se sui prema unutranjosti. Voda odlazi difuzijom ili kapilarnou u poprenom i uzdunom pravcu. Suenjem drva pri konstantnim uvjetima, drvo dobiva ravnoteni sadraj vlage u odreenim uvjetima temperature i vlanosti. U prostoru s centralnim grijanjem ono iznosi 6-8%, na normalnim okolnostima (200C i 65% relativne vlage) oko 12%. Svjee posjeeno crnogorino stablo za razliku od bjelogorinih ili lisnatih stabala u prosjeku sadri oko 55 70% vode u usporedbi s tehniki (umjetno) osuenim drvetom. Od toga na jezgru drveta otpada koliina od oko 35 50%. Bjelogorina stabla u prosjeku u sebi sadre oko 79 100% vlage u usporedbi s umjetno osuenim drvetom. Svjee posjeena stabla nekad nazivamo i ''zelenim drvetom'' a to je donekle i opravdano jer takvo stablo sadri otprilike jednak udio vlage u sebi kao i jo ne posjeeno stablo. Pri tome treba rei da se ukupni sadraj vlage mijenja s obzirom na vrstu stabla kao i stanite odnosno uvjete okolia u kojima se stablo razvija. Sadraj vlage odnosno vlaga stabla predstavlja onu vrijednost koju nazivamo vodom u stablu. Ovu emo vrijednost oznaiti slovom u i izraavamo je u postocima. Vlaga drveta daje nam potrebne podatke o odnosu koliine vode mv u stablu i drvene mase bez sadraja vlage mo(tehniki osuena drvena supstanca mo). Koliinu vode u supstanci drveta mogue je stoga izraunati prema formuli kako slijedi: drvo se mjeri u svjeem stanju (kad jo uvijek sadri vlagu u sebi mu) a zatim se mjeri i u (tehniki) osuenom stanju. Meusobna razlika izmeu ove dvije mase (mu - mo) predstavlja masu vode u stablu.

Vlaga drveta =Vlano drvo (mu) Masa suhog drveta (mo)/Masa suhog drveta (mo)x 100
U praksi su promjene sadraja vlage u drvu relativno velike. Na primjer, pri prosjenoj temperaturi i relativnoj vlanosti zraka od 80%, drvo se sui do ravnotenog sadraja vlage od 16-17%. Ako se relativna vlanost smanji na 40%, sadraj vlage u drvu e pasti na 8%. Ako bi se relativna vlanost ponovno digla na 80%, sadraj vlage u drvu bi teoretski porastao opet na 16-17%.

makro snimke nekih poroznijih i manje poroznih vrsta drva

4.2.2. Skupljanje i irenje

30

Otputanjem vezane vode poinje skupljanje drva i traje dok u drvu ima vode. to je drvo gue vie se skuplja. Zbog gue strukture drva, hrast i bukva imaju volumno skupljanje od 15-20%. Kod poroznih vrsta drva, kao to su topola i etinjari, skupljanje varira od 10-15%.
Tablica 2 Srednja kontrakcija za promjenu relativne vlanosti od 1%

Vrste drva Porozno drvo ( svijetla drva, etinjari, porozni hrast i bukva ) Gusto drvo ( tvrda drva, gusti hrast i bukva, breza i brijest )

Tangencijalni pravac 0,2% - 0, 3% 0,3% - 0,4%

Radijalni pravac 0,10% - 0,15% 0,15% - 0,20%

Promjene dimenzija ovise o pravcu u kojem je drvo sjeeno. Kod tangencijalnog reza irina isjeene daske ide u tangencijalnom pravcu, a debljina u radijalnom. Kod radijalnog reza irina isjeene daske ide u radijalnom pravcu, a debljina u tangencijalnom. Daska e se manje kriviti ako joj irina ida u radijalnom smjeru. Drvo, zbog promjene vlanosti, prima i otputa vlagu, zbog ega se iri i skuplja. Te uestale promjene dimenzija nazivamo rad drva. irenje drva je irenje materije drva. Stanice debelih staninih stijenki irit e se i skupljati vie nego stanice tankih staninih stijenki. Gusto drvo, koje sadri vie drvene tvari po jedinici volumena, vie se skuplja i iri. Prodiranje vlage u upljine nema nikakvog utjecaja. I debljina drvene daske ima utjecaj na rad drva. Debela daska se iri manje od tanke. Za vrijeme procesa skupljanja odreene hidroksilne grupe (-OH) se vremenom poveu i ne mogu ponovno apsorbirati vodu. Skupljanje postaje u odreenoj mjeri trajno. Kao posljedica toga, stare drvene ploe stvaraju neku vrstu opne koja je prepreka za vlagu. Razlike specifine gustoe u krugu jedne vrste stabala mogu se raspoznati prema irini unutarnjih prstena (godova). Tako je jasno vidljivo da je irina prstena, na primjer smreke, u skandinavskim zemljama u kojima je vegetativni period znatno krai puno manja od prstena smreke koje su izrasle i razvile se u podrujima Srednje Europe gdje period vegetacije ipak vremenski znatno dulje traje i gdje vladaju puno povoljniji klimatski uvjeti. Slina razlika u irini prstena kod stabala vidljiva je i kad je rije o podrujima s razliitom nadmorskom visinom to je nadmorska visina nia to su prsteni u stablu smreke iri. Godine razvoja s povoljnijim klimatskim uvjetima takoer povoljno utjeu na irinu prstena, za razliku od onih godina u kojima vladaju nepovoljniji klimatski uvjeti (na primjer nie temperature tijekom godine, dui zimski uvjeti od uobiajenih i slino). Specifina gustoa (g/cm3) Smreka 0,30. 0,43. 0,64 Bor 0,30. 0,49. 0,86 Hrast 0,39. 0,65. 0,93 Bukva 0,49. 0,68. 0,88 Bongossi (tropsko drvo) 0,95. 1,04. 1,14

Kad bismo isueno drvo tako preali da u njemu ne ostane niti jedna praznina ili upljina dogodilo bi se sljedee: preana drvena supstanca razliitih vrsta stabala imala bi jednaku specifinu gustou. Njezina vrijednost kretala bi se oko 1,5 g/cm3 i predstavljala bi istu gustou supstance stanica drveta. Velike razlike u specifinoj gustoi pojedinih vrsta stabala temelje se upravo na ukupnom udjelu su stanine supstance drveta i unutarnjih pora (upljina) u stablu.

4.2.3. Okolna atmosfera

31

Dvije glavne karakteristike zraka su temperatura i relativna vlanost. Temperatura ima relativno mali utjecaj na stabilnost drva koje je pravilno sueno. Indirektni utjecaj temperature zbog utjecaja na relativnu vlanost je velik. Vlanost je koliina vode koja se kao para nalazi u zraku. Izraava se brojem grama vodene pare u m3 vlanog zraka. To je apsolutna vlanost. Relativna vlanost jednaka je omjeru apsolutne vlanosti zraka prema maksimalnoj vlanosti koju bi zrak mogao imati pri istoj temperaturi. Izraava se u postocima. Jako je znaajna pri konzervaciji muzejskih predmeta. U tablici 3 dana je koliina vodene pare u gramima koju sadri 1m3 zraka kad je potpuno zasien vlagom (relativna vlanost je 100%).

Tablica 3

Temp. ( 0 C ) Voda ( g/m3 )

10 9,4

20 17,3

30 30,4

40 51,1

50 82,9

60 130,1

70 198,0

90 423,0

100 597,0

Na primjer ako zrak temperature 30 0C sadri 15,2 g vode po m3, relativna vlanost je 50%. (15,2 / 30,4)
x

100 = 50%

Ako se temperatura zraka smanji relativna vlanost e porasti uz istu apsolutnu vlanost zraka. Doi e do kondenzacije vlage.

U muzejskim prostorima slike na drvu su zimi izloene suhoj atmosferi zbog centralnog grijanja, a ljeti dosta vlanoj atmosferi. Neobraena daska reagira na promjene vlage s obje strane podjednako. Kod oslikane daske, povrina slike djeluje kao prepreka za vlagu i dovodi do asimetrine raspodjele vlage unutar ploe. Svaki sloj (lak, boja, preparacija) na povrini drva tei smanjiti prijelaz vlage u drvo i iz drva. Boja i preparacija, iako proputaju vlagu, pruaju odreeni mehaniki otpor koji stvara napetosti na licu slike. Kad relativna vlanost padne na 30% i nie, vlaga u drvu padne do 6 ili 7%. Neobraena strana suenjem se skuplja znatno vie pa se ploa krivi. Pukotine u sloju boje i podloge, postaju naglaene kad se krivljenje povea. Dolazi do labavljenja sloja boje i preparacije uz odvajanje i ljutenje slojeva. Kod ploa sastavljenih od nekoliko dasaka, krivljenje moe biti razliito u pojedinim spojenim daskama. esto su spojene daske dobivene tangencijalnim ili radijalnim rezom ili rezom koji je izmeu njih. Kad se ploa sastavi, ona je ravna, ali vremenom zbog razliitog ponaanja pri primanju i otputanju vlage, pravci skupljanja i irenja nisu isti i nastaje odvajanje unutar slojeva.

4.2.4. Oteenja drva zbog ivih organizama

Drvo je zbog celuloze i higroskopnosti podlono napadu parazita koji ga mogu potpuno unititi. 1. Suha trule drva je rezultat djelovanja razliitih gljiva koje se sastoje od dugih cjevastih stabalaca. Kisik i vlaga su im potrebni za rast. Drvo sa sadrajem vlage ispod 18-20% praktino nije nikada napadnuto od gljiva. Trulei su greke u boji (bijela trule, crvena ili smea trule, boginjava trule...) i konzistenciji drva zbog kemijske razgradnje lignina i celuloze.

32

2. Insekti napadaju ivo, oboreno, neobraeno i obraeno drvo. Larve kukaca su glavni neprijatelji drva. Kukci polau jaja u pukotinama drva, a larve prave u drvu hodnike kojih moe biti toliko da unutranjost drva pretvore u neku vrstu saa. Drvo napadnuto crvotoinom ima manju mehaniku otpornost, naroito na udar, lako puca i lomi se.

drvo napadnuto insektima

izgled raznih vrsta drva

4.3. VRSTE DRVENIH PLOA

4.3.1. Masivna drvena ploa (daska)
Nedostatak masivne drvene daske je da se krivi i raspucava, a napadaju je i razni insekti. Njen izbor, priprema i obrada te nedostatke moraju svesti na najmanju mjeru. Kao nositelji slike smatraju se kvalitetnije meke vrste drva jer tutkalo u njih dublje prodire. Zbog manje gustoe drva manje se i skupljaju. Danas se drvo ree tangencijalnim rezom. Samo su sranica i njoj prileee dvije daske srednjice pouzdani nositelji. Kod daske sranice treba ukloniti srce iz sredine daske i dobivene daske zalijepiti pravilno ali obrnuto od poloaja kojeg su imale u stablu; stranu kore sa stranom kore, stranu srca sa stranom srca (slika 4.6). Preparacija se stavlja na meku, tj. lijevu stranu srednjice koja preparacijom i slojevima boje postaje odreena prepreka za vlagu (Sigo Summerecker: Podloge tafelajske slike). Daska se obradi blanjom da bi bila ravna, a zatim se na lijevoj strani nagrebe zupastom blanjom da bi to bolje vezala tutkalnu otopinu (povea se povrina za vezivanje). Daska sranica ima obje desne strane pa je svejedno na kojoj strani e biti preparirana. Drvo koje ima smole slabije e vezati tutkalo i preparaciju. Prethodno se smola ukloni osapunjenjem s potaom (kalij karbonat) ili se otopi pomou otapala. Za tutkaljenje se koristi vrua 7%-tna tutkalna otopina. Nanosi se na lice, nalije i sve bridove. Nakon suenja prvog nanosa moe se staviti jo jedan, ali slabije koncentracije. Neki slikari u drugi sloj tutkala stavljaju kredu ili gaeni gips i tupkanjem ga nanose na nepotpuno suhi prvi sloj. Tutkaljena ploa sui se 2-3 dana u vodoravnom poloaju na prozranom mjestu. Suhi obijeljeni sloj na licu i bridovima lagano se brusi i oprai. Preparacija na drvu nanosi se u 5-6 ukrtenih nanosa. Tutkalna otopina je neto jae koncentracije nego kod platna, 6-7 %-tna. Istim brojem nanosa zatiuju se i bridovi ploe. Na drvu se mogu koristiti sve vrste preparacija. Neki slikari na poleinu nanose topli laneni firnis i, dok je jo vru, brusnim papirom ga utaru u smjeru ice drva, a drugi put u poprenom smjeru. Na dobro osueni sloj firnisa nanose sloj sivo tonirane uljene boje. Na starim slikama na drvu esto se moe vidjeti da je drvo oblijepljeno tanjim lanenim platnom na kojem se nalazi preparacija. Platno fiziki odjeljuje slikani sloj od drva. U sluaju raspucavanja drvene ploe, platno e sa slojem preparacije i boje ostati itavo. Ovaj nain osiguravanja slike se i danas preporuuje, naroito kod ploa veih formata

33

lijepljenih iz vie dijelova. Napeto platno ili vra gaza stavlja se na prvi sloj vlane preparacije, dobro se utisne gumenim valjkom preko istog papira, pazei da ne ostanu zrani mjehuri i da se platno ne razvue ukoso. Kad je preparacija suha, odreu se na uglovima trokutasti dijelovi platna, a prevoji platna se previju na poleinu ploe. Preparacija se nanosi i na bridove i konano na nalije da bi drvena ploa bila potpuno zatiena. Za sprjeavanje krivljenja drvene ploe koriste se, naroito na starim ikonama, uljebljene drvene letvice. Jedna letvica je ulijebljena s jednog a druga s drugog brida ploe. Ne idu preko cijele irine ploe nego najvie do 4/5 irine (slika 4.9). Godovi utornih letvi moraju biti okomiti na irinu letve. Kod drvenih ploa koje su lijepljene iz vie dijelova, koristili su se drveni leptiri koji lee uputeni na poleini ploe izmeu dva sastavljena dijela koja vrsto spajaju, a ploi ne dozvoljavaju skupljanje i irenje u vodoravnom smjeru (slika 4.8). Uoeno je da drveni leptiri raspucavaju pa se umjesto njih stavljaju pravokutni umeci drva. Krivljenje sastavljene drvene ploe sprjeava se i postavljanjem parketae (slika 4.9), koju ine unakrsno sloene ulijebljene letvice u vertikalnom i horizontalnom smjeru. Vertikalne letvice lijepe se du godova, a horizontalne su slobodne pa omoguuju slobodniji rad drva. Ovaj nain zatite omoguuje sastavljanje dasaka u plou veih dimenzija.

Slika 4. 6 Isijecanje sredinjeg dijela daske da se dobije mirnija daska (1,2-daska sranica i 3,4-daska srednjica), lijepljenje dasaka u veu dasku (5)

Slika 4. 7 Krivljenje razliito spojenih dasaka (pravilno i nepravilno spojene daske )

4.3.2. Ploe vlaknatice

Ploe vlaknatice (lesonit ploe) proizvode se od otpadaka drva mokrim postupkom. Drveni otpaci se usitnjavaju i raskuhavaju vodenom parom da se drvena masa razvlakni. Masa se mijea umjetnom smolom ili votanim emulzijama i izlijeva na metalnu podlogu premazanu parafinom. U hidraulinim sitastim preama uklanja se voda. Tvrde ploe vlaknatice imaju jednu hrapavositastu, a drugu navotenoglatku stranu. Homogene su, ne krive se, niti raspucavaju, manje reagiraju na promjene vlanosti od masivne drvene daske. Kao slikarska podloga najbolje su ploe debljine 4 mm. vrstoa ploe ovisi i o dimenzijama ploe. Ploe duine stranica do 50 cm ostaju ravne, dok se ploe veih dimenzija zbog teine savijaju i treba ih lijepiti u vrste drvene okvire Ploa se moe obraivati na jednoj i drugoj strani. Glatku parafiniranu stranu treba odmastiti da bi tutkalna otopina mogla vrsto vezati. Bruenje bi dovelo do nejednakog upijanja. Odmauje se krpom namoenom acetonom ili smjesom 3/4 alkohola i 1/4 amonijaka. Tutkali se s obje stran 7%-tnom otopinom tutkala. U drugi sloj tutkala moe se staviti malo krede. Preparacija se pravi sa 6%-tnom otopinom tutkala. Nanosi se 5-6 slojeva preparacije. Ako se odabere hrapava strana za lice ploe, dobro ju je kitati emulzijskim kitom od krede, litopona, jae tutkalne otopine i lanenog firnisa.

34

Slika 4. 8 Spajanje dasaka umetnutim leptirima i klinom

Slika 4. 9 Spajanje dasaka uljebljenim letvama i parketaom

4.3.3. Ploe ljepljenice

per-ploe Sastavljene su unakrsnim lijepljenjem listova furnira koji se proizvode rezanjem, piljenjem ili ljutenjem iz trupaca drva. Drvo se moi da bi omekalo. Furniri se najee dobivaju ljutenjem. Trupac se okree, a no s njega ljuti plat debljine 0,8-3,5 mm. Plat se namata na valjak i sijee u listove odreene duine. Ljuteni furnir je najee raspucan na strani noa (unutarnjoj strani). Kod ploe ljepljenice trebala bi biti vanjska strana vanjskih listova ploe i vanjska strana ljutenog furnira. Unutarnja strana bi trebala biti okrenuta prema sredini ploe. Pri tutkaljenju i nanoenju preparacije pukotine nastale u procesu proizvodnje furnira bubre i raspucavaju. To su slaba mjesta koja vremenom pucaju, zbog djelovanja vlage i napetosti koje ona izaziva u drvu i slikanom sloju. Debljina ploa od 6 mm dovoljna je za manje formate. Deblje ploe od barem 12 mm koriste se za formate vee od 1 m. I njih je potrebno lijepiti u vrste okvire.

35

1 - no 2 - potisna poluga 3 - vanjska strana plata 4 - unutarnja strana plata strana noa 5 - desna strana 6 - lijeva strana

Slika 4. 10 Dobivanje ljutenih i rezanih furnira

Upotrebom rezanih i piljenih furnira, koji su manje porozni i manje ispucani, ploa postaje kvalitetnija. Spojevi furnira i na tim ploama vremenom postaju mjesta na kojima poinje ljutenje. Kvaliteta ploa ljepljenica ovisi o vrsti drva iz kojeg su ljepljenice proizvedene i vrsti ljepila. Najslabije ploe su iz bukovog drva. One se krive pa preparacija na njima raspucava. Ploe iz mekanih vrsta drva kao to su: jasenovo, johino, brezovo, i prekomorskih vrsta, kao to su: okume, gaboon drvo, kvalitetnije su. Troslojne ploe (tripleks ploe) sa stranicama do 50 cm su najpouzdanije. Panel-ploe su takoer ljepljenice debljine 20-30 mm ija je sredina sastavljena pravilnim lijepljenjem letvica mekog drva. Furniri poloeni okomito u odnosu na smjer letvica nalaze se s vanjskih strana. Nedostaci ploa ljepljenica mogu se smanjiti obljepljivanjem ploa ljepljenica tankim rijetkim platnom koje fiziki odjeljuje sliku i osigurava joj trajnost. Plou najprije treba obrusiti i ohrapaviti s obje strane. Nanosi se 8%-tna topla tutkalna otopina. Jo vlana ploa obrusi se brusnim papirom srednjeg zrna. Nanese se jo jedan nanos tutkalne otopine. Napeto platno se utiskuje i izravnava na povrinu ploe. Ploa se mora suiti 2-3 dana. Uglovi platna se dijagonalno reu, previju na poleinu ploe i lijepe. Na poleinu ploe odmah se lijepi (kaira) vrsti papir krai za 1 cm od formata ploe. Preko istog papira gumenim valjkom pritie se i izravnava papir. Oblijepljena ploa se optereti i sui nekoliko dana. Zatim se tutkali s obje strane 6% otopinom tutkala i nakon toga preparira.Ako je ploa kvalitetna, obljepljivanje tankim platnom nije nuno. Nakon bruenja tutkali se vruom 8%-tnom otopinom tutkala i preparira. Poleina ploe zatiuje se toplim lanenim firnisom i olovnom bijelom bojom, koji se brusnim papirom dobro utaru u pore drva. Bridovi se takoer moraju obraditi.

36

Slika 4. 11 Vrste drvenih ploa

Vicenzo Foppa, tempera na dasci, u bogato rezbarenom okviru

5. METALNI NOSITELJI
Metalnu povrinu, kao i svaku drugu povrinu na kojoj se slika treba pripremiti da bi mogla vezati preparaciju koja e osigurati stabilnost podloge i boje. Metalne ploe su osjetljive na promjene temperature, zbog kojih se steu i rasteu, naroito kad su veih dimenzija i kod veih temperaturnih promjena. Metali su podloni koroziji zbog djelovanja atmosferilija - kisika, vlage, CO2, sumporovih oksida i drugih agresivnih plinova u zraku. Elektrokemijska korozija, koja nastaje zbog stvaranja lokalnih galvanskih lanaka na pojedinim mjestima na povrini metala uzrokuje oteenja metalne podloge i propadanje slikanog sloja na njoj. Korozija poinje na povrini pri emu dolazi do promjene kemijskih i mehanikih osobina metala. Korozijske prevlake su kod velikog broja metala homogene i elastine, i zatita su od daljnjih propadanja. Hra na eljezu je nehomogena i krhka zbog ega eljezo propada sve dublje. Nastaje oksidacijom eljeza u vlanoj okolini s relativnom vlanou viom od 70%. Hra je hidratizirani eljezov oksid. Svjea hra je utosmee do smee boje, dok stara hra ima sivu boju koja ide prema crnoj. Ima manji volumen od svjee i sadri manju koliinu vode.

37

Frans van Merris , stariji, Slikarstvo, ulje/bakar

Jan van Kessel, ivotinje, ulje na bakru

U 14. stoljeu Cennino Cennini pie da su eljezni limovi nepodesni za slikanje jer djelovanjem kisika u vlanim uvjetima korodiraju, a proizvod korozije ima vei volumen od metalnog eljeza, to dovodi do odvajanja slikanog sloja i deformacije slike. U evropskom slikarstvu 16. stoljea koristio se bakar kao metalni nositelj. U suhim uvjetima na povrini bakra zbog oksidacije s kisikom iz zraka nastaje crveni oksid bakra (Cu2O, koji sprjeava daljnju koroziju. U uvjetima vee vlanosti, u zraku prisutni plinovi, kao SO2 i CO2 djeluju korozivno na jednoj i drugoj strani bakrene ploe. Oni dovode do stvaranja tamnih mrlja i naslaga produkata korozije koje potjeu od bakrovog (II) oksida (CuO), ili bakrovog (II) sulfida (CuS). Metalna povrina kao nositelj slike treba da ima debljinu najmanje 1 mm. Prije bilo kakve obrade, mora je oistiti da bude metalno ista. Metali se iste mehaniki: elinim etkama, brusnim papirom i pjeskarenjem mlazom kvarcnog pijeska ili staklenim zrncima pod pritiskom. Pjeskarenjem se postie hrapava povrina koja bolje vee preparaciju. Posebno je to vano za glatke aluminijske ploe. Masnoa se uklanja otapalom. Plou ili lim od eljeza ili elika treba premazati tankim nanosom lanenog firnisa na poleini i sa strane, i malo zapei. Nakon toga se nanosi preparacija. Kod ostalih metala to nije potrebno. Preparacija se priprema od lanenog firnisa i olovnog bjelila koji daje pastu izvrsne plastinosti, a s uljem stvara olovni sapun koji djeluje antikorozijski. Kupljena uljena olovna bijela boja nije dobra za ovu svrhu jer je vezana s makovim uljem koje sporije sui i daje meki film. Preparacija se nanosi tupkanjem okruglim kistom u tankom i prozirnom nanosu. Nakon nekoliko dana suenja nanosi se drugi sloj, a za par dana i trei. Preparaciju je potrebno suiti na svjetlu nekoliko mjeseci. Prije slikanja dobro je da se lagano obrusi kako bi bolje vezala uljenu boju. Aluminij se od korozije titi eloksiranjem ili anodizacijom. Eloksiranje je elektrolitiko oksidiranje aluminija kojim se na povrini aluminija stvara oksidni sloj koji dobro vee sve vrste preparacija. Aluminij se stavlja na anodu, pa se

38

postupak naziva i anodizacija. Neposredno poslije eloksiranja, pore nastalog Al2O3 otvorene su i izvrsno primaju boju koja ulazi u pore, a nakon zatvaranja pora ostaje u njima.

Industrijska zatita metala Koliko god se trudili da premazi na metalima budu kompaktni, ipak su zbog mikro pora propusni za vlagu i kisik koji dovode do korozije. Zbog toga se premazima dodaju inhibitori korozije, kao to su antikorozivni pigmenti, ili se metali obrauju anorganskim kemijskim postupcima kojima se na povrini metala stvara relativno vrsti stabilni spoj koji osigurava da se obojeni premaz bolje povee. U sluaju da se on oteti obojeni antikorozivni premaz e osigurati zatitu. Tako se aluminij zatiuje stvaranjem amorfnog aluminijevog kromata ili aluminijevog i kromovog fosfata.elik se zatiuje stvaranjem eljezovog i cinkovog fosfata. Cinkov fosfat daje maksimalnu zatitu od korozije. Stvaranjem fosfatnog sloja na pocinanom eliku tretira se cink i elik. Openito, postupak zatite metala sastoji se od temeljnog premaza koji ima manje veziva (smole) a dosta antikorozivnog pigmenta, i zavrnog premaza s vie smole koja daje sjaj i zatitu od vanjskih utjecaja. Za zatitu aluminija i obojenih metala koriste se reaktivni temelji koji zatiuju i aktiviraju povrinu metala da bolje vee zavrni premaz.

Georg Flegel, n.morte, ulje na bakru

39

6. PIGMENTI
Rije boja oznaava dva pojma. Prvi, optiki pojam, oznaava fizikalne osobine svjetlosti, tj. osjeaj kojega u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke povrine. Drugi pojam oznaava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti ine crni, a kad su osvijetljeni, razlikujemo njihove boje. Svjetlo je elektromagnetsko zraenje isto kao i radio ili TV valovi. Nae oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne duine 400-700 nm (nm je oznaka za nanometar, 1nm= 10-9 m). Suneva svjetlost sastoji se od niza boja koje ine spektar. Svjetlosni titraji odreene valne duine izazivaju u naem oku podraaj koji osjeamo kao uto, crveno, zeleno itd. Obojenost neke povrine moemo shvatiti kao svojstvo materije da razlae bijelu sunevu svjetlost, odreene elektromagnetske valove apsorbira, a druge reflektira i ti izazivaju u naem oku doivljaj boje. Bijela boja povrine znai potpunu (ne zrcalnu, ali ravnomjernu) refleksiju, crna potpunu(ne apsolutnu, ali ravnomjernu) apsorpciju. Crvena povrina apsorbira valove svih boja spektra osim crvenih, koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Doivljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i refleksijom svjetla. Boja plavog neba i veernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim kapljicama vode ili sitnim kapljicama praine. Snijeg, eer... izgledaju nam bijelo jer se svjetlo disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje. U slikarstvu boja je glavno sredstvo izraavanja i najvaniji element slike. Boja je fizikalna mjeavina veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja, pokrivno ili transparentno, povrine na koju je nanesena i povezivanja s njom. Pigmenti su obojeni prah, netopljivi su u vodi, vezivima i otapalima. Sitne estice pigmenata disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila ije su estice topljive i toliko sitne da su nevidljive. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16.000 oica / cm2. Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja, kroma) koju vezivo mora to manje mijenjati. Vezivo ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. valeur = vrijednost, svjetlina boje) pigmenata. Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira odreena slikarska tehnika. Na primjer, transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. Pigmenti otporni na alkalije (luine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Vezivo pigmenata i podloga trebaju to manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici osigurali autentinost, vrstou i trajnost . Kroz povijest slikarstva odreena razdoblja bila su ograniena u izboru pigmenata. Najstariji pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su naeni u zemlji. Prije 2ooo godina p.n.e. bili su u upotrebi kreda, zelena zemlja, okeri, umbra, crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju. Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama- veinom utom, crvenom i smeom) koje su nalazili u svojoj okolini. Upotreba metalnog orua omoguila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih minerala i ruda. U bronano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. n. e ) koriste se azurit, malahit, auripigment, realgar, cinober. Ovi minerali obraeni usitnjavanjem, ispiranjem i sedimentacijom, koristili su se stoljeima. U Egiptu su se proizvela prva dva sintetika anorganska pigmenta - egipatsko plava i olovno bijela. Egipatska plava je imala iroku primjenu, ali je nestala iz palete izmeu 2. i 7. stoljea. Olovno bijela bila je jedini bijeli pigment u tafelajnom slikarstvu, osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i snagu bojenja, sve do otkria cinkovog bjelila poetkom 19. stoljea i titanovog bjelila poetkom 20. stoljea.

40

Rimljani su otkrili grimiz, indigo, verdigris koji nastaje korozijom bakra. Stoljeima je grimiz (purpur) smatran simbolom najvee moi i dostojanstva. Samo su rimski senatori, carevi, kardinali i kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Purpur se dobivao iz sluzi to ih iz posebnih lijezda izluuje vrsta morskog pua s istonih obala Sredozemnog mora. Od 12000 pueva dobiva se 1,4 grama purpura. Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. stoljea, nakon ega je znatno proirena. U upotrebu dolaze organski pigmenti kao, kraplak (iz korijena biljke bro) i vermilion kojeg su dobili alkemiari iz sumpora i ive. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. Ova crvena boja imala je veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. Ultramarin su takoer dobili alkemiari iz lazurnog kamena lapis lazuli koji slui kao ukras i spada u poludragulje. Poslije 14. stoljea slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkria pariko plave 1704. godine. Pariko plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. Napuljsko uta 1750. godine zamijenjuje olovno-kositreno utu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala, uz od davnina poznati otrovni auripigment (engl. oripiment,) uti arsenov blistavac. U 19. stoljeu otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata. Kemija boja bila je izmeu 1860. i 1920. god. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvanije podruje kemije. Prirodni ultramarin je 1828. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. Meu najznaajnije novo otkrivene pigmente spadaju kromovi, kadmijevi i kobaltovi pigmenti- kromovo uta, kadmijevo uta, kobaltno plava, kobaltno uta. Kombinacijom utih pigmenata s pariko plavom dobivala se zelena boja. Viridijan je dobiven tek 1838. godine.

Klasifikacija nekih drevnih pigmenata BOJA NAZIV

bijela kreda; bjelilo gips kaolin; kineski kaolin olovna bijela kotano biijela (kalcinirane kosti ivotinja) crna iz ulja lampe biljno crna (drveni ugljen) ivotinjsko crna (iz slonove kosti zagrijavanjem piroluzit uta oker (svjetlije boje) sijena (tamnije boje) auripigment crvena hematit vermilion; cinober minij realgar zelena malahit zelena zemlja verdigris (sintetiki) plava azurit egipatsko plava (sintetika) bez pristupa zraka) MnO2 hidratizirani oksid eljeza, Fe2O3 . n H20 As2S3 Fe2O3 HgS Pb3O4 AsS CuCO3. Cu(OH)2 Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i Mg bazini bakrov acetat razliitog sastava 2CuCO3.Cu(OH)2 CuO.CaO.4SiO2 (?)

KEMIJSKI SASTAV
CaCO3 CaSO4.2H2O Al2Si2O5(OH)4 2PbCO3.Pb(OH)2 uglavnom Ca3(PO4)2 ugljik ugljik ugljik

41

ultramarin; lazurit; lapis lazuli

S2- ion uklopljen u aluminosilikat

1856. godine proizvedena je prva sintetika organska boja iz katrana kamenog ugljena, a 1868. god. alizarin crvena. U 20. stoljeu otkrivene su titanova bijela, kadmijeva crvena itd., kao i veliki broj znaajnih organskih pigmenata kao hanza, ftalocijanin, kinakridon i t d. Kemijski sastav pigmenata, vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe, kao i veliina pigmentnih estica ( umjetnici su ih u starim vremenima esto proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje estice) daju uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentinost. Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0,5-1 mm (u 50-100 tisuinki grama boje dananjim metodama moderne instrumentalne analize moe se dokazati prisutnost elemenata koji izgrauju pigmente). Boja se stavi u sintetiku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi. Povrina izbruska sadri sloj boje. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine pigmentne estice, nego se moe dobiti uvid u tehniku slikanog sloja. Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim povrinama, a ne samo na slici. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture, ranije nanesene slojeve boje koje ak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. Otkrivaju se razlike pigmenata, nevidljive tinte, izvlae skice pod povrinom, natpisi, potpisi, vodeni znakovi itd.

6.1. SVOJSTVA PIGMENATA

Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se: 1. Netopljivost u vodi, otapalima, vezivima Netopljivost se ispituje mijeanjem pigmenta odreenim sredstvom i stavljanjem na filtar papir. Ovlaeni mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen. 2. Otpornost prema atmosferlijama Odnosi se na postojanost prema vlazi, naglim promjenama temperature, sumpornim plinovima u zraku i drugim initeljima. 3. Otpornost prema kiselinama i luinama U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to djelovanje. U zidnim tehnikama vapno, cement, kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju lunato, pa pigmenti moraju biti otporni na luine. Pariko plava u kontaktu s vapnom postaje smea. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli kadmijev karbonat. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. Ultramarin, kao i kadmijeva uta nisu otporni na kiseline. 4.Otpornost na svjetlost Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti otporni na svjetlo jer ih njeno vezivo titi manje nego u drugim tehnikama. Otpornost pigmenta prema svjetlu tvornice oznaavaju zvjezdicama. Talens i Lefranc koriste jednake oznake: +++ potpuna otpornost na svjetlo ++ vrlo dobra postojanost

42

+ o

dovoljna postojanost loa (mala postojanost)

5. Mo pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu povrinu uini to manje vidljivom. Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto. Pokrivnost ovisi o veliini estica pigmenata, indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji pigmenata. to su estice pigmenta manje, svjetlost e se odbijati od veeg broja estica i pokrivnost e biti vea. S veliinom zrna koja lei izmeu 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu pokrivnost. Ako je veliina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment e postati transparentan. Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veliinu zrna. Veliina zrna varira izmeu 1/50 mm (azurit, smalt) i priblino 1/1000 mm ( (olovno bijela, vermilion). Moderni pigmenti imaju finije zrno veliine izmeu 1/500 mm i 1/2000 mm. ak i lazurni pigmenti kao to su kraplak i Indijsko uta postaju pokrivni u odgovarajuoj koncentraciji. Pokrivnost pigmenata moe se malo smanjiti dodatkom kaolina. Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. to je vea razlika indeksa refrakcije (loma) IR izmeu pigmenta i veziva, bolja je pokrivna mo pigmenta. Indeks refrakcije veziva je 1,4 - 1,6 (zrak 1.00, jaje i tutkalo 1.34, suiva ulja 1.48, smole 1.53, vosak 1.44) a pigmenata 1.5-2.8. Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2,0-2,7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz. Titanovo bjelilo ima jo vei indeks refrakcije i zato ima najveu pokrivnost od svih bjelila. Punila (kreda, kaolin; IR kaolina je 1.55) imaju takoer bijelu boju, ali im je pokrivnost daleko manja jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva. Naroito u ulju gube pokrivnost. Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni, lazurni), poluprozirni i neprozirni (pokrivni). U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. Kako ulje starenjem tamni i poveava indeks refrakcije, manja je razlika u indeksu refrakciji izmeu pigmenata i ulja pa boja postaje prozirnija. Zbog te pojave, prisutne posebno kod bijelih pigmenata, na starim slikama se kroz gornje slojeve boje moe naslutiti crte ili tamnije podslikavanje. Nekada se vide i korekture (pentimenti).

Tvornice pokrivnost oznaavaju na tubama: - boja je lazurna - boja je pokrivna - polu pokrivna - polu lazurna 6. Mo bojenja Mo bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u to manjoj koliini moe promijeniti boju drugog pigmenta. Na primjer, ista siva nijansa moe se dobiti tako da se pomijea: 1 dio crne 1 dio crne 1 dio crne ...........2o-ak dijelova titanovog bjelila ............40-ak dijelova olovnog bjelila ............60-ak dijelova cinkovog bjelila

43

Mo bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku mo bojenja ima titanova bijela, pariko plava, ftalocijanin plava itd. Mo bojenja ovisi o veliini zrna pigmenata. to pigment ima finije zrno vea je njegova mo bojenja. U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i veziva je manja, nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka . 7. Potroak ulja je najmanja koliina ulja koja je potrebna da potpuno namoi 100 g suhog pigmenta i opkoli svako zrnce pigmenta. Potroak ulja kree se od 15% do 150%. To ovisi o povrinskoj napetosti veziva, specifinoj teini (gustoi) pigmenata, obliku i veliini estica. to su estice pigmenta sitnije, vea je povrina koju ulje mora obaviti. Pigmenti vee gustoe trebaju manje ulja od pigmenata manje gustoe Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%, titanova bijela-14%, vermilion 25% itd.. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava, siena, umbra, crna od ae. Pigmenti koji zahtijevaju veu koliinu ulja sue se sporije. Ako gornji premaz boje sadri malu koliinu ulja, a nanese se na neprosueni donji premaz boje koji je bogat uljem, jer pigment zahtijeva dosta uja, moe doi do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mree pukotina (krakelira). 8. Suivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osui kroz odreeno vrijeme. Suenje boje je ovisno i o svojstvima veziva. Suenje moe biti fizikalni ili kemijski proces. U akvarelu, laku i akriliku boja se sui isparavanjem. Kod ulja sui se oksidacijom i polimerizacijom. Suivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta, posebno kod uljene boje. Zbog razliitog kemijskog sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini suenja makar tvornice ujednaavaju ta svojstva. Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova, mangana, kobalta, koji ubrzavaju suenje ulja (djeluju sikativirajue), najee se pripremaju s makovim uljem koje se sporije sui. Pigmenti koji s uljem reagiraju i stvaraju sapune, daju elastinije i pastoznije premaze. Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omoguuju da ulje a time i boja vremenom vie uti. Titanova bijela je inertan pigment, s uljem uti, pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju mijeanjem s aktivnijim materijalima. 9. Kompatibilnost je podnoljivost pigmenata s drugim pigmentima, vezivom i nositeljem. Pigmenti koji sadre sumpor loe se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova (tamne jer nastaju sulfidi koji su najee tamne boje). Stari majstori su ove pigmente nanosili svakog posebno i dobro zatiivali lakom prije sljedeeg nanosa. Do ove reakcije ee dolazi u vodenim vezivima nego u uljenim. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici. Ulje opkoli estice pigmenata neprobojnim slojem i zatiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz pigmenata i zraka. 10. Sposobnost kvaenja Neki pigmenti se teko kvase s vezivom (plivaju na povrini veziva). Ako se mijeaju s vodenim vezivima (topivim u vodi), pigment prethodno treba navlaiti piritom (alkoholom), ocijediti i onda vezati vezivom. Kod mijeanja s masnim vezivima, pigment se moi u terpentinu, a zatim se mijea vezivom. 11. istoa pigmenata Pigmenti moraju biti potpuno isti, ne smiju sadravati primjese, punilo, dodatke radi uljepavanja tona ili radi cijene. Kod organskih pigmenata, katranskih, dodatak slui kao tijelo pigmenta- supstrat. U nekim sluajevima moraju se dodati primjese. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima smanjuje velika mo bojenja i prilagouje se ostalim pigmentima.

6.2. VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU

Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske.

6.2.1. Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti)

44

Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja, ispiranja, taloenja, suenja i selekcioniranja. Preradom se pigmenti oslobaaju topljivih soli i organskih primjesa. Kalciniranjem, zagrijavanjem na viim temperaturama, gubi se kristalna voda, uklanjaju se primjese, poveava se pokrivnost. Peena (paljena) siena je pokrivnija od nepeene (sirove). Ovisno o temperaturi kalciniranja, dobivaju se i razliiti bojeni tonovi pigmenata. Zemljani pigmenti imaju neto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Spadaju meu najstarije slikarske materijale. Zemljani pigmenti su: kreda, barit, gips, bijeli bolus, crveni bolus, oker, terra di siena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, umbra, zelena zemlja itd.

6.2.2. Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti)

Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog odreenih bojenih karakteristika, netopljiv u vodi. Filtriranjem, suenjem i mljevenjem prerauju se u kvalitetne pigmente. Imaju istiju kromu, dobru postojanost i mo pokrivanja. Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, titanovo bjelilo, olovni minij, napuljsko uta, krom uta, barit uta, kromoksid zelena, ute i crne boje na osnovi eljezovog oksida, kadmijeva uta, kadmijeva crvena, pariko plava, ultramarin, manganova plava itd.

6.2.3. Prirodni organski pigmenti (biljnog i ivotinjskog porijekla)

Dobivaju se od ivotinjskih i biljnih organizama taloenjem bojila samostalno ili na supstrat. Zbog nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na supstrat- teac, kaolin, kredu i sl. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne organske lak boje (manje su pokrivne- transparentne su). Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska uta (ivotinjskog porijekla), kraplak (biljnog porijekla- crvena), indigo (biljnog porijekla- plava), sepija (ivotinjskog porijekla- smea), asfalt, kaselsko smea (organski spojevi zemnog porijekla sa sadrajem eljezo oksida), karmin (ivotinjsko porijeklo, od insekata- crvena) itd.

6.2.4. Umjetni organski pigmenti (katranski)

Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine, organski pigmenti jako su se razvili u posljednjih tridesetak godina zahvaljujui razvoju kemijske industrije. Od otkria umjetnog kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. stoljea, organska kemijska industrija je proizvela na tisue razliitih bojila za bojenje tekstila, papira, umjetne svile, drva itd. Bojila su, za razliku od pigmenata topljiva u vodi, otapalima i vezivima. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata. To su komplicirani organski spojevi ija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se dobiva na tisue vrsta bojila. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila proizvedena u 19. stoljeu na osnovi anilina. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv vie nije pravilan. Umjetni organski pigmenti, naroito za tafelajno slikarstvo, danas na trite dolaze pod razliitim nazivima, kao hansa- boje, permanent- boje, heliogen- boje, kinakridon boje i sl. Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedee grupe spojeva: 1. Azo-pigmenti sadre u svojoj molekuli jednu ili vie kromofornih azo-grupa (-N=N- ) koje apsorbiraju svjetlost odreene valne duine. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti. Ovi se pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama, meu kojima prevladavaju uti, naranasti, smei i crveni tonovi. Hansa uti pigmenti su monoazo pigmenti. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Ne mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. Sa sintetikim medijima (disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine.

45

2. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom, a ogranieni su na plavu i zelenu boju. 3. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno vano mjesto meu organskim pigmentima. Osnovna strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. Koriste se kao ljubiasti i crveni pigmenti. U usporedbi s anorganskim pigmentima, organski pigmenti imaju vei izbor prijelaznih nijansi, veu jakost krome i mo bojenja, istiji ton, sitnije zrno, izdaniji su, ali su skuplji. Dobre su postojanosti i kompatibilnosti. Openito su organski pigmenti manje postojani na povienim temperaturama i manje pokrivni od anorganskih pigmenata, ali su zato transparentni, to je njihova glavna odlika.

6.2.5. Specijalni pigmenti

Specijalnim se pigmentima postiu posebni optiki (sedefasti, svijetlei) i zatitni efekti (antikorozivni pigmenti; cinktetraoksikromat, cink-fosfat, minij). Magnetski pigmenti slue kod prenoenja informacija. Sedefasti pigmenti (irizirajui-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni; engl. luster) sastoje se od vrlo tankih djelomino prozirnih listia koji snano lome svjetlo. Svjetlo se ne reflektira samo s povrine, ve i s pigmentnih estica iz unutranjosti materijala, pa se dobiva optiki dojam sjaja iz dubine s prelijevajuim bojama. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljuturama koljaka iz kojih se izoliraju. Meu sintetskim sedefastim pigmentima najvie se trai pigment dobiven od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosa (supstrat), kao to je silikatni mineral- tinjac (mika). Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici. Svijetlei pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zraenje kao posljedicu nekog netermalnog procesa. Obino se koristi isti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata (najee s kadmijem) uz vrlo malu koliinu aktivatora (srebro, bakar ili mangan). Magnetski pigmenti se koriste za prenoenje i uvanje informacija na magnetskim tonskim, video i kompjutorskim vrpcama. Kromov (IV) oksid, CrO2 se ve godinama koristi kao magnetski materijal za prenoenje i uvanje informacija na magnetskim vrpcama. Magnetski pigmenti disperzirani u prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu od plastinog materijala.

6.3. VRSTE PIGMENATA PO BOJI

6.3.1. Bijeli pigmenti
Ovu grupu ine umjetni i prirodni anorganski pigmenti. PUNILA Prirodni bijeli pigmenti obino se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu mo bojenja i pokrivnost naroito s uljem. Sastavni su dijelovi kitova, preparacija, supstrat za taloenje organskih boja.

KREDA Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata, CaCO3. Vapnenac i mramor su kristalne modifikacije kalcijevog karbonata. Kreda je nastala taloenjem i okamenjivanjem ljuturica sitnih morskih ivotinjica i raznih algi na morskom dnu. Geodinamskim pokretima naslage krede dole su na povrinu zemlje. Daljnja prerada sastoji se u

46

ispiranju i mljevenju. Najkvalitetnije vrste, kao ampanjska kreda, samo se melju i prosijavaju. ampanjska kreda ljubiaste etikete je najkvalitetnija, elastinija je od drugih vrsta. Kreda je mekani prah. esto sadri primjese - glinu, silikate, kvarc, spojeve eljeza. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili ukastim nijansama. Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. Pored kalcijevog karbonata sadri i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. Koristi se za kitove koji su nakon suenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati. mineral kalcit Talona ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Odlikuje se bjelinom i mekoom. Najvie se koristi u medicinske i kozmetike svrhe. Ako je premekana za slikarske svrhe, mijea se s gorskom kredom. Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadre i oko 20% gline. Pri vlaenju daju karakteristian zadah po glini. Kreda se otapa u kiselinama uz oslobaanje ugljikova (IV) oksida, CO2. Primjese u kredi, kao glina, silikati i sl., ostaju kao talog. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat, silikati, kvarc) ove tvre krede se tee kvase u vodi, malo upijaju, ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastinih nositelja. GIPS (tal. gesso) Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) peenjem. Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat, CaSO4.1/2H2O, poluhidrat koji prima vodu i prelazi u dihihrat, CaSO4.2H2O. Pritom dolazi do vezivanja i gips ovrsne. Na trite ovakav gips dolazi kao alabaster, kiparski ili modelarski gips, graevinski ili tuko gips. Ve su slikari u 15. st. gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije to istije i meke punilo. Gesso je klasina gipsana preparacija. Sastoji se je od jednog grubljeg premaza- gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha- gesso sottile. U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonjeki gips). Dobiva se iz kiparskog gipsa taloenjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se moe polirati. Koristi se za pripremu podloge za pozlatu (tal. gesso a dorare). Na platnu nije preporuljiva upotreba bolonjske krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snano upija vezivo boje. Peenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo peeni gips koji nema svojstvo vezivanja. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin, a slui kao punilo preparacija, naroito na drvenim nositeljima. Peenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije, ali dobiva veliku vrstou. Koristi se za izradu buke, podova i pregradnih zidova. KAOLIN Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. Naziva se i bolus (grki, bolus= grumen zemlje). Koristi se za pripremu pastela, crtaih kreda, kao supstrat i punilo. Sirovina je u industriji porculana. Kaolin je mekan, mekog opipa, higroskopan (upija vlagu), suenjem se skuplja i puca. Ne moe se koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljutenje zbog mekoe i higroskopnosti. Moe se koristiti u kombinaciji s kredom. Ulje glini poveava lazurnost, relativno se sporo sui. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini, ali sediment bubri. Najpoznatiji je kineski kaolin (engl. China clay). Crveni bolus je glina prirodno obojena eljeznim i manganovim spojevima. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je vrsta i trajna, jako gusta i malo upija. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu. BARIT ili TEAC

47

Po sastavu je barijev sulfat. esto se nalazi u prirodi pomijean s kredom. isti se ispiranjem vodom. Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat organskih pigmenata. Otporan je na svjetlo, kiseline i luine. Danas se proizvodi i umjetnim putem i takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita. Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. Izuzetno je izraajan bijeli pigment. Po Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za odreivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja. BJELILA 1. Olovno bjelilo (olovna bijela; njem. kremser weiss = kremka bijela) Olovno bjelilo je bazini olovni karbonat, 2PbCO3Pb(OH)2. Jo u antikim vremenima proizvodio se umjetnim putem, djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od 700C. Sve do 19. stoljea bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. To je mekani prah intenzivne bjeline, velike specifine teine. Najvie se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim vezivima. Postojan je na svjetlu, ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u sastavu imaju sumpora stvarajui tamni olovni sulfid, PbS. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i pigmenti koji kao primjese sadre slobodni sumpor. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. Na ulje djeluje sikativirajue, ubrzava suenje. S uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate).

olovna bijela

cink bijela, prah

Otrovan je pigment pa se zbog toga rjee koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina kao to su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastinosti, elastinosti osuenog premaza, odline moi pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila, a slabije od titanovog bjelila). Otapa su u razrjeenoj nitratnoj kiselini. Mogui sadraj teca ili blanc-fixa ostaje kao talog. 2. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela, njem. zink weiss) Po sastavu je cinkov oksid, ZnO. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Poznato je jo u srednjem vijeku, ali ne kao slikarski materijal, ve kao farmaceutski preparat. U 19. st. poinje se proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment.

To je amorfni prah finog ujednaenog zrna, otporan na svjetlo, blage luine, osjetljiv na kiseline. U kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid, ZnS, koji ima bijelu boju. Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. S uljem se djelomino osapunjuje, sui se sporije, a osueni film nema zadovoljavajuu elastinost, zato zahtijeva tanki premaz. Manje je pokrivan (lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se esto kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom. Upija vlagu i bubri to loe utjee na preparaciju u kojoj nije zatien uljnim omotaem. Upijanjem vlage zrnca pigmenta bubre, suenjem se skupljaju, to izaziva pucanje. S vlagom i CO2 iz zraka prelazi u cinkov karbonat,

48

ZnCO3, koji ima vea zrna i sivkastu nijansu. Mora se uvati u dobro zatvorenim posudama. Po kvaliteti obojenosti i finoi zrna razlikuju se: bijeli peat zeleni peat crveni peat plavi i sivi peat

Bijeli peat je najkvalitetniji, a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Cinkovo bjelilo djeluje antiseptiki. 3. Litopon U upotrebu ulazi krajem 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat, BaSO4 i cinkov sulfid, ZnS. Postojan je prema svjetlosti, luinama i sumpornim plinovima iz zraka. Podnosi se sa svim pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. Najvie se koristi u kombinaciji s uljima i emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga, naroito kad sadri kobaltne spojeve koji ubrzavaju suenje. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija. srebrni peat je najkvalitetniji, sadri 60% cink sulfida zeleni peat sadri 40% cink sulfida

4. Titanovo bjelilo Po sastavu je titanov oksid, TiO2. Koristi se kao mijeani pigment s barijevim sulfatom, zinkovim oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. U upotrebi je najee pod nazivom Kronos Standard T i sadri 25% TiO2 i 75 % BaSO4. To je pigment vrlo intenzivne bjeline, ujednaenog oblika zrna, to boji daje glatkou i sjaj. Ima najveu snagu pokrivanja meu bijelim pigmentima i veliku mo bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo, kiseline i luine, kao i prema atmosferilijama. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. U kontaktu s uljem ne ubrzava suenje kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila:

Proizvodi se u anatas i rutil formi. Anatas je osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutranje radove. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je podesan za radove u eksterijeru.

anatas (lijevo) i rutil

6.3.2 uti pigmenti

Auripigment ( uti arsenov blistavac , engl. orpiment,) je davno poznati uti pigment. Po sastavu je arsenov sulfid As2S3. Jako je otrovan. Danas se vie ne koristi. Najljepe vrste ovog pigmenta dolazile su iz Perzije.

49

1. Napuljska uta Smatra se da je njena upotreba u keramici i uto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisua godina.

bindheimit U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva. Talijanski slikari esto su je koristili pod nazivom giallorino. Proizvodi se i umjetnim putem. Po kemijskom sastavu je olovni antimonijat, Pb(SbO)2. Ovisno o sirovinama i temperaturi arenja, ton boje varira od obojenosti slame do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk. Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. Ne koristi se za slikanje u eksterijeru. Po svojstvima je slina olovnom bjelilu. S uljem daje pastu izvrsne plastinosti. Dobro pokriva. Zahtijeva oko 15% ulja. Sui se brzo zbog niske apsorpcije ulja i kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajue ) zato se vee samo s makovim uljem. Otrovna je zbog olova. Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse mijeanjem kadmijeve ute, cinkovog ili titanovog bjelila i okera. Najvie se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu. 2. Kadmijeva uta Pronaena je poetkom 19. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfid, CdS. Dobiva se taloenjem i arenjem u vie nijansi, od svijetloutih (limun) do naranastih. Podnosi se sa svim pigmentima i vezivima, osim gaenim vapnom, iako je otporna na luine. Reakcijom s gaenim vapnom stvara bijeli kadmijev karbonat, CdCO3. Neotporna je u kiseloj sredini, otapa se. U kloridnoj kiselini se otapa bez bojenih ostataka. Kao uljena boja usporava suenje. Zahtijeva 40% veziva (srednja koliina) uz dodatak 2% voska.

50

greenochite

Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio koriten za dobivanje pigmenta

3. Kromova uta Otkrivena je krajem 18. stoljea. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je olovni kromat, PbCrO4. Dolazi u svijetloutim do tamno uto naranastim nijansama. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo, raspadaju se na kromov oksid i olovo. S uljem te nijanse postaju neisto zelene.

prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit

Podnosi se sa svim pigmentima, osim s onima koji sadre sumpor. Reakcijom nastaje olovni sulfid, PbS, zbog kojeg dolazi do tamnjenja. Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Izloena svjetlosti potamni ili pozeleni. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja.

4. Kobaltova uta (aureolin) Spada meu skupe pigmente. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit, zlatnoute obojenosti. Izrazito je transparentna. ee se koristi u akvarelu nego za pripremu uljenih boja. Ne koristi se u fresco tehnici. 5. Indijska uta Spada u prirodne organske pigmente. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene liem mango drva. Danas se priprema umjetnim putem mijeanjem raznih utih pigmenata. Ima zlatnoutu nijansu. Lazurna je. Upotrebljava se u akvarel tehnici, kao i svi organski pigmenti, ali i u ulju. 6. Mars uta To je umjetno proizvedeni oker. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i ivlju nijansu. Na temperaturi od 5000C ute nijanse koje sadre do 90% eljezovog hidroksida (hidratizirani eljezov oksid) postaju blijedo crvene. Kao i oker, i mars uta se upotrebljava u svim tehnikama. 7. Nikal-titan uta

51

Po sastavu je nikaltitanat. Otporna je na svjetlost, kiseline, luine i atmosferilije. Podnosi se sa svim pigmentima pa se moe koristiti u svim slikarskim tehnikama. 8. Okeri Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Koriteni su jo u antikom slikarstvu. Po sastavu su eljezov hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline, manganovih i kalcijevih spojeva.

Prema sadranoj koliini eljezovog hidroksida i gline okeri dobivaju svijetloutu, zlatniju ili tamniju nijansu. utom okeru obojenost daje eljezov hidroksid. Zbog primjesa manganovog oksida i eljezovog oksida okeri dobivaju smee ili crvenkaste nijanse. Smeim okerima ton daje prisustvo manganovog oksida. Zlatni okeri obino se dobivaju mijeanjem s kromovom utom. Razne kombinirane vrste okera dobivene mijeanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.

grumen utog okera

Kvalitetne vrste istih okera traeni su slikarski pigmenti, otporni na svjetlo, vodu i luine, a osjetljivi na kiseline. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Za slikarske svrhe najbolji su francuski i rimski okeri. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su isti. Kad sadre kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lunato vezivo, vodena otopina alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. S uljem daju polulazuran premaz, a ako imaju vei sadraj gline sporije se sue. Sijenska zemlja, (tal. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Najbolja siena dolazi iz Toskane u Italiji. Zbog prisustva manganovih spojeva ima zagasitiju utu nijansu. Izrazito je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 200% ulja pa je jo prozirnija. Zbog velike koliine ulja brzo tamni. Koristi se u svim tehnikama, posebno fresko tehnikama. arenjem dobiva topli crvenkastosmei ton i postaje pokrivnija (peena siena). eljezov hidroksid otputa vodu i prelazi u oksid koji ima crvenu boju.

6.3.3. Smei pigmenti

1. Umbra
Umbra je prirodna smea zemlja. To je vrsta smeeg okera. Osim eljezovog hidroksida sadri i manganov hidroksid. Najpoznatija i najvie cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosmei ton zbog prisustva eljezovog silikata. Podnosi se sa svim vezivima. Zbog prisustva mangana u uljenim bojama ubrzava suenje. Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog djelovanja. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog ega esto tamni naroito u donjim slojevima. Osueni premaz je postojan i elastian. Kalciniranjem umbre dobije se peena umbra smeecrvenkastog tona.

52

2. Kaselska zemlja Kaselska zemlja je mekani smei ugljen s humusom. Koristi se od kraja 17. stoljea. Nalazita su u Njemakoj. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke smea. Rubens je kaselsku smeu esto mijeao s okerima. 3. Sepija Sepija je prirodni organski pigment, dobiva se iz sipe. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu. U upotrebu ulazi krajem 18. stoljea. 4. Asfalt Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. Zbog djelomine topljivosti u ulju i organskim otapalima (terpentin, benzin...) proima okolne dijelove na slici smeim tonom. Muzejska patina na slikama 18. stoljea, kad se asfalt najee koristio, posljedica je njegove topivosti.

6.3.4. Crveni pigmenti

realgar

1. Prirodni crveni okeri Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Nositelj obojenosti je eljezov oksid, Fe2O3- (hematit). Nalazita su u blizini vulkanskih podruja pa ih moemo smatrati prirodno peenim utim okerima. Leita prirodnih crvenih okera su u Italiji, panjolskoj, Indiji i Perziji. Po njima su i dobili nazive kao indijsko crvena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, venecijansko crvena. Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadre eljezov oksid i aluminosilikate) dolaze na trite kao eljezo crvena, englesko crvena, caput mortum, venecijansko crvena, crveni bolus, terra di pucoli itd. Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaivanje, tzv. crveni poliment. 2. Kadmijeva crvena Spada meu najljepe i najpostojanije pigmente novijeg vremena. U iru slikarsku upotrebu uvedena je poetkom 20. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfoselenid, 3CdS 2CdSe. Kadmijeve boje imaju iroku skalu tonova, od naranastih do duboko crvenih. Svi su otporni na svjetlu, dosta su pokrivni, upotrebljavaju se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena za cinober. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. godine. Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta, osim to s uljem slabije pokrivaju.

53

3. Cinober (vermilion)

Prirodni cinober:

Ovaj intenzivno crveni pigment spada meu najstarije poznate boje. Koristi se u Kini, Egiptu, Grkoj, a naen je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. Po kemijskom sastavu je ivin sulfid, HgS. U prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. Proizvodi se i umjetnim putem. arko je crvene boje i jake pokrivne moi. Osjetljiv je na svjetlo, neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem suneve svjetlosti. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. Otporan je prema kiselinama i luinama. 4. Molibdat crvena Po sastavu je olovni molibdat mijean s olovnim kromatom. Ima slina svojstva kao kromova uta. Koristi se u disperzijama, uljenim bojama i akvarel bojama. Osjetljiva je na vapno pa nije preporuljiva u fresko tehnici. 5. Kraplak Dobiva se iz korijena biljke broa (rubia tinctorum). Bio je poznat jo prije nae ere. Vei znaaj dobiva tek u 17. i 18. stoljeu. Nije otporan na svjetlo. Zamijenjen je sintetskim alizarinom, koji je postojaniji pigment.

6. Alizarin Alizarin je izoliran iz korijena biljke broa taloenjem na glini. Danas se proizvodi umjetnim putem. To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. god.). Izrazito je transparentan. Koristi se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lunatom mediju. S uljem zahtijeva veu koliinu ulja pa se sporo sui. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati bojama koje se sue brzo i koje nemaju dovoljnu elastinost. Najnovija zamjena alizarina je naftol crvena, koja pripada grupi organskih azo-pigmenata. 7. Karmin Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji ive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi. Tjeleca sasuenih enki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. initelj obojenosti je karminska kiselina. Dobro se

54

podnosi s vodenim i uljnim vezivima. U spoju s uljem je izrazito lazuran. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol crvenom i alizarin sintetskim pigmentima.

cocus cacti

8. Minij crvena Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika), po sastavu je oksid olova..Ime minij dobila je po rijeci Minius na sjeveru panjolske.Ubrzava suenje ulja...

minij

9. Kinakridonski pigmenti Dolaze pod razliitim nazivima. Po postojanosti na svjetlu, otpornosti prema atmosferilijama, toplini i otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente. Transparentni su. 10. Permanent crvena (helio crvena, pravo crvena) Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom. Zamjena je za cinober. isti pigment je otporan na svjetlo i blage luine. Podnosi se sa svim pigmentima. Ima dobru mo pokrivanja i bojenja. Najvie se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja.

6.3.5. Plavi pigmenti

55

egipatsko plava

smalt

Egipatska plava spada meu najstarije pigmente. Slikari Egipta koristili su je ve prije 4000 godina. Zamijenjena je kobaltovom plavom.

kralj Ramzes III

Smalt je naen u plavo obojenom staklu ranih kultura. Izrazito je transparentan. Po sastavu je kalijevo staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva znaaj tek poetkom 17. stoljea. Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom. Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen u prirodi. U evropskom slikarstvu izmeu 15. i 17. stoljea koristi se ee nego skuplji lapis lazuli

azurit u prirodi
1. Ultramarin Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli, koji se jo u starom Egiptu koristio za ukrasne svrhe. Sloenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu poeo koristiti tek u srednjem vijeku. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. Oko 1826. godine istovremeno su kemiari u Francuskoj i Njemakoj proizveli pigment slian prirodnom.

lapis lazuli 56

Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente. Proizvodi se arenjem smjese kaolina, kvarca, natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Po sastavu je kompleksna sol, natrijevaluminijev silikat. Sadri sumpor pa moe aktivirati pigmente koji sadre bakar ili olovo. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. Upotrebom sulfata nastaje zeleni ultramarin, koji arenjem prelazi u plavi razliitih nijansi. Sve vrste su postojane na svjetlu. Neke vrste nisu postojane u vapnu. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. Slobodne kiseline iz starog ulja, kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Kao uljena boja zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Zbog higroskopnosti ultramarina, po povrini slike moe se pojaviti bjeliasta prevlaka, ultramarinska bolest koja se uklanja alkoholnim parama. 2. Kobaltova plava

Po sastavu je kobaltov aluminat. Dolazi u dvije nijanse, svijetloj i tamnoj. Otporna je na atmosferilije, kiseline i luine pa se koristi u svim tehnikama. Naroito je kvalitetan pigment za fresko slikanje. Dosta je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Ubrzava suenje pa se vee makovim uljem.Kobalt plavu moemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mjeavine aluminijevog i kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta.

Dobivanje kobalt plave u laboratoriju

3. Celinska plava ( ceruleum plava) Pronaena je poetkom 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar oksida). Ograniene je moi bojanja. Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na svjetlu i u svim vezivima. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja, vee se makovim uljem. Dosta je skup pigment.

ploha oslikana celinsko plavom

4. Manganova plava (mangan celinska plava) Noviji je plavozeleni pigment ivlje nijanse. Upotrebljava se u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom bleu azural (azurno plava). 5. Pariko plava (prusko plava, berlinsko plava, milori plava)

57

Proizvedena je poetkom 18. stoljea. Po sastavu je feri-ferocijanid, formule Fe4/Fe(CN)6/3 (feri-spojevi trovalentnog eljeza, fero-spojevi dvovalentnog eljeza). Nije otrovna. Ima izuzetno jaku mo bojenja. Otporna je na kiseline, osjetljiva na luine-postaje smea. Osjetljiva je i na vlagu. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog uenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu. Djeluje ubrzavajue na suenje ulja. Sve vie se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom). Pariko plava se esto mijea s gipsom, baritom i kaolinom pa na trite dolazi kao berlinsko plava, prusko plava, milori plava.

pariko plava , pigmentni prah Dobivanje pariko plave kem. reakcijom ferferocijanida i eljezo III klorida

6. Ftalo plava (ftalocijanin plava) Po sastavu je ftalocijanin bakra. Ima duboki tamni ton kao pariko plava i veliku mo bojenja pa se za slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Otporna je na svjetlo, kiseline i luine. Njemaki proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Monastral je engleski proizvod.

6.3.6. Ljubiasti pigmenti

Najznaajniji ljubiasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana.

1. Kobaltova ljubiasta Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadri arsen. Koristi se u svim tehnikama, osim u pastelu. Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se ee koristi. Polulazuran je, nije postojan na luine. Prilikom rada s kobalt ljubiastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mjeavine pa mogu biti otrovne. 2. Manganova ljubiasta Po sastavu je manganov amonijev fosfat. Postojana je na svjetlu. Dublje je obojenosti od kobaltnih pigmenata.

58

3. Ultramarin ljubiasta Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para. Najvie se koristi u zidnim tehnikama. Ima blijedoljubiastu nijansu.

6.3.7. Zeleni pigmenti

1. Verdigris (vert de Grece, grka zelena) je stariji pigment, intenzivne zelenoplaviaste obojenosti, otrovan i izbaen iz upotrebe poetkom 19. stoljea. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar. Po sastavu je bazini bakrov acetat. Nepostojan je, pa se morao odmah lakirati. Tako se sprjeavalo kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Sklon je pucanju, to je uoeno na dijelovima slika oslikanih tom bojom. 2. Malahit je prirodni mineral, bazini bakrov karbonat, formule CuCO3.Cu(OH)2. U evropskom slikarstvu se koristio do 18 stoljea, ee u temperi jer u ulju gubi obojenost. Zamijenjen je imitacijama prirodnog tona.

Mineral u prirodi-razne forme:

3. vajnfurtska zelena (emerald zelena) Uvedena je u slikarsku upotrebu poetkom 19. stoljea. Po sastavu je spoj bakra, arsena i octene kiseline. Otrovna je i danas nema nikakav znaaj. Dananja emerald zelena proizvodi se od ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida.

4. Zelena zemlja (tal. terra verde) Po sastavu je eljezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija, magnezija itd. U slikarstvu se koristi jo od antikih vremena. Najvie se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera) i fresko slikarstvu. Ranijim talijanskim slikarima, naroito majstorima jajane tempere, sluila je kao jedan od najvanijih tonova za podslikavanje inkarnata. Nalazita poznate tzv. veroneke zemlje (iz okoline Verone, Monte Baldo)) hladnog plaviastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Najljepe vrste danas dolaze s otoka Cipra. Tople smeezelene nijanse eke i tirolske zemlje su manje cijenjene. Njemaka zelena zemlja ima sivozeleni ton. arenjem zelena zemlja

59

dobiva crvenkasto-smei ton i veu pokrivnost. Otporna je na svjetlo i luine, osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je slina okerima. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. U uljenim bojama daje transparentne filmove. Zbog intenziviranja obojenosti esto sadri krom oksid ili krom hidroksid.

5. Kromoksid zelena Po sastavu je kromov oksid, Cr2O3. Poznata je jo od poetka 19. stoljea. Maslinasto je zeleni pigment, visoke kvalitete. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama. Postojana je na svjetlu, otporna na kiseline i luine. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida. 6. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena, engl. viridijan) Po sastavu je hidratizirani kromov oksid, Cr2O3.2H2O. Najljepi je i najpostojaniji zeleni pigment. Ima plavozelenkasti ton. Upotrebljava se u svim tehnikama. Pomijean s kadmijevom utom daje kadmijevu zelenu. Ako je pomijean s tecem dolazi pod nazivom permanentno zelena.

Borna kiselina i potaa se homogeniziraju(1), zagrijavaju 6h na 500 c(2).Dobiveni krom III oksid se hidratizira i prelazi u ivi zeleni ton(3).
7. Kobalt zelena U upotrebu dolazi krajem 18. stoljea. Dobiva se taloenjem i arenjem pa dolazi u vie nijansi. Po sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka , a danas titanovog oksida. Kao uljena boja ubrzava suenje.

Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide

60

Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama 8. Heliogen zelena Spada u grupu ftalocijanina. Lagani je prah pa je izdaan, pokrivan, otporan na kiseline, luine i svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama.

6.3.8. Crni pigmenti

1. Kotano crna (slonokosno crna) To je umjetno proizveden organski crni pigment. Dobiva se arenjem ivotinjskih odmatenih kostiju bez pristupa zraka. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat, 6% kalcijev karbonat, 10% ugljik. Crna boja dobivena od slonovae (elefantinum) bila je poznata jo u grkom slikarstvu. Ima odlinu pokrivnost. iste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo, luine i kiseline. Prije ribanja s vodenim vezivima, zbog male specifine teine, mora se navlaiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Kao uljena boja sui se sporo. Osueni premaz je izrazito mekan. Kvalitetne vrste (isti ugljik) mogu se koristiti u fresko tehnikama, dok neiste vrste s vlanom podlogom dovode do cvjetanja boje (eflorescencija) zbog natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na povrinu i kristaliziraju. 2. Trsna crna (lozova crna, jezgrasta crna) To je organski pigment. Dobiva se arenjem okota vinove loze bez pristupa zraka. Otporna je na svjetlo, dobro pokriva. Koristi se u svim slikarskim tehnikama.

3. aa Crne boje od ae dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Njena upotreba poinje u dalekoj prolosti i traje do danas. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same smole. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja. Od druge polovine 19. stoljea dobiva se od zemnog plina (plinska aa). Po sastavu je isti ugljik s neznatnim rimjesama. Veoma je lagan i postojan pigment. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. Za pripremu uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Usporava suenje. Ne koristi se u zidnom slikarstvu.

61

4. eljezno oksidno crna (Mars crna) Po sastavu je eljezov oksid, Fe3O4. Ona je umjetno anorganski pigment. Podnosi se odlino sa svim vezivima i pigmentima. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. Koristi se u svim slikarskim tehnikama, a najvie u zidnim tehnikama.

5. Manganova crna Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid, MnO2. Otporna je na sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Odlino pokriva i boji. Kao spoj mangana u ulju djeluje sikativirajue.

Veziva
62

Klasine Tehnike Lakovi-Smole i Otpala Ljepila 7. VEZIVA

Veziva povezuju estice pigmenata meusobno u film i s podlogom. Premazi boje moraju s podlogom stvoriti kompaktnu, vrstu i trajnu povrinu. Veziva tite od vanjskih utjecaja pigmente i podlogu. Utjeu i na optiki uinak boje zbog specifine refleksije svjetlosti. Najranija slikana djela na vlanim kamenim povrinama Altamire, Lescauxa i drugih spilja oslikana su zemljanim bojama vezanim krvlju, lojem, smolom, masti, biljnim sokovima i sl. Minimalna koliina gline u pigmentima bila je mehaniko vezivo. Organska veziva su relativno brzo propala. Tisuama godina nastajalo je trajnije vezivo prirodnim kapanjem vode koja je taloila na povrinu slike otopljene minerale i stvarala tanku prozirnu karbonatnu prevlaku (skramu), slinu onoj na kasnijim pravim freskama, koja je fiksirala pigment uz podlogu. elja za postojanim i trajnim ukraavanjem dovodila je do upotrebe razliitih veziva i pigmenata i obrade povrine koja se oslikavala. Pigmenti su se mijeali s prirodnim vezivima. Kitova mast ili kitovo ulje spominje se u sjevernim zemljama. U Egiptu se koristi mulj iz Nila, glina i sl. Za obradu drva spominje se vosak, kao i riblje tutkalo. Platno se obrauje votanom bojom, pergament ribljim tutkalom. Faiyumski portreti naslikani su enkaustikom (voskom na vrue), votanom temperom (voskom na hladno) / a ponekad i jajem /jajana tempera/. THEOPHILIUS ve u 12. stoljeu opisuje trvenje pigmenata lanenim ili orahovim uljem, a u manuskriptima 14. stoljea opisan je proces breg suenja ulja pomou metalnih oksida.

7.1. PODJELA VEZIVA

Prema kemijskom sastavu veziva se dijele na: anorganska (mineralna) organska (prirodna i sintetska)

Prema sastavnim dijelovima otopine veziva, dijele se na: 1. Vodena (hidrofilna) veziva: 2. Emulzije: veziva od vodenih (hidrofilnih) i hidrofobnih tj. uljenih, odnosno lakovnih dijelova. 3. Uljna-lipofilna veziva: laneno ulje, orahovo ulje, makovo ulje; mogu se koristiti s dodatkom prirodnih i umjetnih smola.

63

4. Lakovi, od prirodnih i umjetnih smola: damar, mastiks, elak, kopal, lakovi na bazi celuloznih estera, akrilni, polivinilacetatni, poliuretanski, poliesterski lakovi itd.
Tablica 1. Pregled vodenih veziva

Naziv veziva gaeno vapno vodeno staklo tutkalo kazein gumiarabika glutolin disperzivna veziva

Kemijski sastav kalcijev hidroksid vodena otopina alkalijskih silikata protein-kolagen fosforprotein polisaharid metilceluloza sintetiki polimeri

Prema broju sastojaka otopljenog veziva dijele se na: jednodijelna, dvodijelna i viedijelna veziva. Veziva povezuju i opkoljuju pigmente, penetriraju u pore podloge, pa moraju biti u tekuem stanju. Jednodijelna veziva koriste se bez ikakvih dodataka. Ulja su na sobnoj temperaturi tekua i mogu se koristiti kao samostalna veziva. Vezuju /sue/ kemijskim procesom, oksidacijom i polimerizacijom te prelaze u sasvim novu tvar, tzv. oksin, koji se vie ne otapa u terpentinu, ve samo u najjaim organskim otapalima. Vosak se moe koristiti kao samostalno vezivo u enkaustici kad zagrijan vee pigmente hlaenjem i skruivanjem Dvodijelna veziva su vrste tvari koje se otapaju u vodi ili organskim otapalima kao prave otopine ili kao koloidne otopine (disperzije). Sue se fizikalnim putem, isparavanjem otapala. Tutkalna otopina je dvodijelno vezivo. To je koloidna otopina, koja hlaenjem iz stanja sola prelazi u stanje gela(tine) procesom koagulacije. Peptizacija je obrnuti proces. Koloidne otopine imaju veliinu estica 1-200 nm i zbog toga odreena svojstva, koja ih razlikuju od pravih otopina u kojima estice otopljene tvari imaju veliinu manju od 1 nm. Kad voda ishlapi, estice tutkala zaostaju mikroskopski fino rasporeene izmeu estica pigmenata, kao i izmeu sloja boje i slikarske osnove (preparacije, grunda). Molekule tutkala se u tim meuprostorima zadre, kao da su se filtrirale, pa voda bez estica veziva dolazi na povrinu i hlapi. Svjetlo se na esticama tutkala raspri (povrinska refleksija), to stvara mat efekt. Lakovi su otopine smola u otapalima. To su prave otopine. Kad otapalo ishlapi, smola zaostaje u homogenom filmu vrsto vezana na povrini. Zbog dubinske refleksije svjetlosti pojavljuje se sjaj povrine. Viedijelna veziva su mjeavine jednodijelnih i dvodijelnih veziva. Slikarski mediji su viedijelna veziva. Sastoje se od ulja i smolnih otopina. Mijeanjem hidrofilnih i hidrofobnih veziva nastaju emulzije. umanjak je prirodna emulzija koja sadri hidrofilnu bjelanevinu-albumin i umanjkovo ulje. Emulzije su vezivo u temperama. Tutkalo, kazein, glutolin i gumiarabika mogu se emulgirati uljem ili nekim drugim hidrofobnim sastojkom. U slikarstvu se koristi kazeinska tempera, jajana tempera, gumitempera i votana tempera.

7.2. POMONA SREDSTVA

64

Pomona sredstva su tvari koje nemaju svojstvo vezivanja, ali utjeu na specifinost vezivanja pojedinih veziva. Oni poboljavaju ili daju odreena svojstva vezivima. Prema funkciji se dijele na: otapala ili razrjeivai - voda, organska otapala; blage alkalije za kazein sredstva za poveanje vrstoe (otvrdnjavanje) alaun (stipsa), formalin ubrzivai suenja: sikativi emulgatori i sredstva za povezivanje: sapuni, zatitni koloidi sredstva za kvaenje (smanjenje povrinske napetosti): volovska u, amonijak, alkohol, Agepon (koristi se u fotografiji) sredstva za konzerviranje: boraks (Na2B4O7 10 H2O), alkohol, vinski ocat, eterina ulja (klinievo, karanfilovo, lavandino...)

7.3. SVOJSTVA VEZIVA

Vezivo utjee na kvalitetu, trajnost i izgled boje. Boje, kao i razliiti nositelji slike, danas na trite dolaze ve pripremljeni. Primjena veziva je vie ili manje preputena slikaru. Od najranijih vremena do danas najvea panja se posveuje svojstvima, pripremi, koritenju i kombiniranju veziva u slikarskim tehnikama. Kvaliteta i trajnost slike ovise u prvom redu o poznavanju fizikalnih i kemijskih svojstava veziva.

7.3.1. Kemijska i fizikalna svojstva veziva

1. Kemijska aktivnost veziva Neka veziva djeluju lunato (gaeno vapno, vodeno staklo...), a neka kiselo (ulje kad je staro...). Najbolje je kad je vezivo po svom kemijskom djelovanju neutralno. Kemijska aktivnost veziva utjee na odreene pigmente koji nisu jednako otporni na kiseline i luine (alkalije, baze), a isto tako i na nositelja slike, zbog ega je potrebna odgovarajua priprema nositelja. 2. Miris Svako vezivo, kao i pomono sredstvo ima karakteristian miris. Po mirisu se moe odrediti kvaliteta veziva, li je neko vezivo svjee, staro ili ak pokvareno. 3. Boja Svako isto kvalitetno vezivo ima karakteristinu boju. to je vezivo svjetlije boje, obino je i kvalitetnije. Za tradiciomalne slikarske svrhe je bolje to svjetlije tutkalo, bistrije i svjetlije laneno ulje i bezbojne smole. 4. Viskoznost Viskoznost je vrsta unutranjeg trenja. To je svojstvo tekuine da se odupire gibanju susjednih slojeva. Pojednostavljeno, to je osobina tekuine da se lake ili tee giba (tee) . Jedinica viskoznosti je Paskal sekunda /Pa s/. U slikarstvu se obino upotrebljavaju nisko- viskozna veziva (otopine veziva u otapalima i razrjeivaima) i srednjeviskozna veziva (ulja).Viskoznija veziva su npr. ven.terpentin, tand ulje, votana pasta, akrilni gelovi. 5. Konzistencija Boja u odgovarajuoj konzistenciji (lat. consistere =drati se zajedno, mirovati) mora biti i stabilna. Neki pigmenti vezani uljem odvajaju se od ulja, gube konzistentnu stabilnost. To se dogaa kod nekih vrsta kromhidroksid zelenih, cinkovog bjelila, ultramarina itd. Dodatkom 2% voska u ulje taj nedostatak se uklanja.

65

6. Napetost Prilikom suenja veziva u boji ili osnovi (preparaciji) dolazi do odreenog zatezanja, napetosti u samom vezivu. Napetost ovisi i o koncentraciji veziva. Postoji napetost i izmeu pojedinih slojeva boje. Sloj boje i sloj preparacije s velikom koncentracijom veziva sigurno e pucati ako nisu usuglaeni. Ako se preko zasiene uljene boje, dok jo nije sasvim suha, prelazi slojem boje razrijeene smolnom otopinom, koji bre sui od donjeg sloja, zbog razlike u napetosti doi e do pucanja (nastaju krakelire). Stari majstori su radili na vie slika kako bi slikani sloj izmeu pojedinih faza dobro osuio. 7. Elastinost veziva to je vezivo elastinije manje je djelovanje napetosti za vrijeme suenja. Najelastinija su ulja, ali i slojevi uljene boje vremenom postaju krti, lomljivi i pucaju. Lomljivost starih premaza nije toliko opasna kao pucanje tijekom rada zbog nepravilnog nanoenja boje ili neprimjerene koliine veziva. Vezivima se dodaju sredstva za poveanje elastinosti. Hidrofilnim vezivima se ranije dodavao med ili eerni sirup. Danas se obino koristi glicerin (glicerol). Najveu elastinost imaju jajane emulzije, akrilne emulzije itd. Nitrocelulozni lakovi su krti i moraju sadravati sredstva za poveanje elastinosti. 8. Postojanost veziva Postojanost veziva podrazumijeva zadravanje poetnih osobina veziva, kompatibilnost sa svim materijalima upotrijebljenim pri gradnji slike. Idealnog veziva nema. Vosak se pribliava tim zahtjevima. Ulja, smole, nitrolakovi starenjem vie ili manje ute, tamne, postaju krti i lomljivi. Akrilna smola daje dobre rezultate, budunost e tek pokazati njenu pravu kvalitetu. 9. Optiki utjecaj veziva na boje Kad svjetlost padne na predmet, jedan dio svjetlosnih zraka se apsorbira, a preostali dio reflektira. Svako prelamanje svjetlosti u naem oku daje uinak gubitka svjetlosti i izaziva relativno tamnjenje, koje se moe manifestirati tako da boji daje zasieniji, dublji ton. Kod nekih tehnika (pastel, tempera, gva...) na osuenu boju djeluje povrinska svjetlost jer se zrake svjetlosti difuzno reflektiraju s (neprozirne, pokrivne) povrine boje na esticama veziva i pigmenta. Rezultat je mat karakter oslikane povrine. Kod drugih tehnika djeluje dubinska svjetlost. Zrake svjetlosti se reflektiraju s povrine, ali se i lome i prolaze kroz sloj lazurnog namaza do neprozirnih slojeva i tu se reflektiraju. Nekad se odbijaju tek od podslikanog sloja osnove nositelja i dolaze u oko promatraa. Dubinska refleksija je poslijedica lazurnog karaktera veziva. Lakiranjem slika dobije dubinski sjaj i zasieniji,tamniji ton, boja postaje intenzivnija.

a
Slika 7.1 (a) Dubinska refleksija, (b) povrinska refleksija

Mat lakovi sadre vosak ili rasprene sitne estice amorfnog SiO2, na kojima se svjetlo difuzno reflektira, to daje mat karakter-zamuenost.

66

Boja istog pigmenta vezanog s razliitim vezivom moe djelovati drugaije.Pigmenti u vezivima dobivaju dublji,tamniji ton nego to ga imaju u suhom stanju, zato to veziva imaju vei indeks refrakcije (loma) IR od zraka(1). to je vea razlika indeksa refrakcije pigmenta i IR medija koji ga okruuje (veziva), vea je i refleksija svjetlosti, pigment postaje svjetliji. Na primjer, ultramarin (IR = 1.50) je svjetliji u prakastom stanju (IR zraka je 1,oo) nego u ulju (IR ulja= 1.48). Tempera nakon suenja posvijetli, akrilne boje dobivaju tamniji ton. 10. Lazurnost Lazurnost ili pokrivnost boje ovisi o samom pigmentu ali i o svojstvima veziva. to je manja razlika indeksa refrakcije izmeu pigmenata i veziva vea je lazurnost premaza. Odreene tehnike preferiraju iskljuivo lazurne (akvarel) ili pokrivajue nanose boje (ulje). Zbog lazurnosti uljena boja se mijea terpentinom ili lazurnim medijem. Zbog vee sjajnosti mijea se lak-medijem (damar otopljen u terpentinu).

Ilustracije loma svjetla pri prolazu kroz razne materije

67

KLASINE CRTAE I SLIKARSKE TEHNIKE 8.0. UGLJEN I OLOVKA

8.1.UGLJEN

Ugljen je jedan od najstarijih crtaih materijala. Karboniziranim komadiima drva crtali su po zidovima stanovnici spilja. Kao sredstvo za studijsko crtanje koristi se ugljen u najstarijim majstorskim radionicama. Ugljen se koristi za iscrtavanje kod fresko slikanja, za preliminarne studije za ulje, akrilik ili neku drugi tehniku. Ugljen se esto kombinira kredom, pastelom ili nekim drugim materijalom. Kao samostalna likovna tehnika javlja se tek u 19. stoljeu. Karakteristika ugljena je njegova mekoa zbog pranjave strukture materijala. iljkom ugljena mogu se izvlaiti crte razliite debljine i intenziteta. Za postizanje ploha razliitih tonskih vrijednosti koristi se ugljen poloen na podlogu irinom ili debljinom ugljenog tapia. Ugljen se lako brie. Samo neke jako tvrde vrste ostavljaju trag i poslije brisanja. Za potpuno brisanje manjih povrina koristi se gnetilna guma. Za osvjetljavanje tonova, razmazivanje ugljena i skidanje suvinog praha koriste se mekane flanelne krpice ili vata, kao i mekani akvarelni kist. Kad se ugljen vie ne hvata za papir jer je prezasien ugljenom, crte se fiksira, a nakon suenja fiksativa ponovo se moe crtati ugljenom. Zavreni crte ugljenom opet se fiksira. Danas se proizvode dvije vrste ugljena: Prirodni drveni ugljen od ljeskovih, vrbovih ili lipovih tapia dobivenih izgaranjem bez pristupa zraka proizvodi se u razliitim debljinama. Najfiniji drveni ugljen dobiven je od vinove loze. Masni ugljen se dobije moenjem tapia drvenog ugljena nekoliko sati u lanenom ili makovom ulju dok se sasvim ne napiju ulja. Masni ugljen daje soniji i intenzivniji potez koji se zbog sadranog ulja tee brie. Preani, odnosno sintetski crtai ugljen dobiva se preanjem ugljene praine dobivene pri proizvodnji svijetleeg plina. Najee sadri i neko vezivo pa se tee brie. esto se oznaava kao sibirski ugljen za crtanje. Obino se proizvodi u 7 razliitih stupnjeva tvrdoe, od 00 do 5. Tvri je i jae prianja uz papir, manje je lomljiv, dolazi u jednakomjerno debelim tapiima. Prua mogunost egzaktnog crtea i egzaktne gradacije plohe. Ugljene olovke; tzv. crni krejoni izraeni su od specijalno preanog ugljena u obliku mine umetnute u drveni uloak. Obino se proizvode u 4 stupnja tvrdoe (po engleskoj literaturi) ekstra soft soft medium hard 6B 4B 2B HB

68

Slika 8. 1 Prirodni drveni ugljen razliitih debljina (1,2,3); ugljene olovke (4); ugljeni prah(5); komprimirani ugljen (6)

Kao podloga za crtee ugljenom upotrebljavaju se hrapavije vrste bijelog ili toniranog papira i kartona. Pogodan je i pakpapir, akvarel papir, kao i papirnati zidni tapeti. Glai papir je pogodniji z+a preani ugljen. Sredstva za fiksiranje ugljena potrebna su da bi zatitila ugljen od brisanja, a takoer se koristi i meu-fiksiranje da bi se novi sloj ugljena prihvatio na ve zasienu podlogu. Fiksativi moraju fiksirati crte da se ne brie, ne smiju mijenjati karakter povrinske strukture crtea, ne smiju bitno utjecati na obojenost crtae povrine. Danas na trite dolaze gotovi fiksativi, veinom u bocama pod pritiskom ili u obinim boicama pa se nanose usnom ili runom fiksirkom. Fiksativi se mogu pripremiti od sljedeih sastojaka: - 3%-tna otopina kolofonija u benzinu, piritu (alkoholu nabavljenom u trgovini, a ne u apotekarskom alkoholu) ili terpentinu; otopina kolofonija u benzinu najmanje mijenja obojenost crtea - 5%-tna otopina naranastog elaka u piritu - otopina disperzije akrilne smole (akrilni medij) u vodi u omjeru 1:30. - capon fiksativ pravi se od 1 dijela capon laka (nitrolaka), 1 dijela amilacetata (nitrorazrijeiva) i 1 dijela etera

razne vrste ugljena i gumica za ugljen

69

V.van Gogh, starac u fraku, 1882.

P.Picasso autoportret, 1900.

8.2. OLOVKA
Olovka, u uem smislu poimanja iskljuivo je crtai materijal, linijskog karaktera, tamnijeg ili svjetlijeg traga, dakle kao i ugljen, monokromni medij.Iako danas postoji ogroman izbor raznih tipova olovaka u svim bojama, radi se uglavnom o raznim vrstama kreda i pastela u obliku olovke, ili o akvarelinim bojama u ovakvom pakiranju.

70

trokutaski presjek namanje zamara ruku i lako se ilji kao i okrugli, pa je pogodan za dug rad
Kako samo ime kae-prvobitna olovka je antika pisaljka od olova koja ostavlja sivkasti trag.Slino tome nastaje i metalna pisaljka srebrenka( ugl. bakar sa posrebrenim vrhom) dosta koritena u renesansi(Leonardo,Holbein,Durer,Pisanello).Ove pisaljke bile su pretea olovke od grafita i gline kakvu danas koristimo, a koja je patentirana tek u 18.tj poetkom 19 st. iako je grafit otkriven 200 godina ranije.Grafit je jako mekan pa u poetku nije koriten za pisanje ve kao premaz za nalije papira- za prenoenje crtea.Kasnije je razvijen proces mijeanja sa glinom i peenja mina na 1200 c te impregniranja voskom radi boljeg vezanja.

slika prikazuje tzv. savrenu olovku - sa integriranim iljilom I gumicom u epu

Zbog kemijske inertnosti grafita crte olovkom vrlo je otporan na utj. vlage i svjetla te spada u vrlo stabilne tehnike.Dodatnim fiksiranjem eliminira se mehaniki nedostatak brisanja.crtea. Mekoa i ton olovke ovise o odnosu gline i grafita to je vie gline olovka je tvra i ton svjetliji, pa tako nastaju i oznake H(ili F, od firm),B i HB.H-za hard tj. tvrdu olovku a B za black tj. crnu,tamnu i HB za polutvrdu.Brojevima je oznaena vea mekoa ili tvrdoa .Meke olovke lako se razmazuju i lako pucaju pri otrenju ali daju soan trag i dobre su za snane kontrastne i vie slikarske crtee.Tvre olovke dobre su za fino, precizno crtanje i openito omoguuju ii rad jer se tee razmau.Zbog toga su dobre i za skiciranje kompozicije u u akvarelu ali i openito u drugim tehnikama jer ne zamaste papir to omoguuje dobro prianjanje boje.Crte vrlo mekom olovkom (iznad 4B) preporuljivo je fiksirati jer se lako prlja. Nebrojene su mogunosti upotrebe olovke kao crtaeg-slikarskog materijala kao i kombinacije sa svim tehnikama-od pripremnog crtea do crtanja na osuenu ili u jo mokru boju,crtanjem, rafiranjem, razmazivanjem... Jedan od naveih proizvoaa olovaka svakako je i Faber Castell

71

J.Bedford ,1843., crte olovkom

Lautrec, Iz circusa, olovka i olovke u boji

J.D.Hillberry 1998. 'slikarev pribor'' olovka i ugljen

J.D.H. 'Escherova nona mora'

Picasso ; portret djevojke

72

9.0. KREDA I PASTEL

9.1.KREDA

Kreda potjee sa otoka Krete gdje su poznata antika nalazita krede. Po sastavu je kalcijev karbonat. Kreda kao crtai materijal dobiva veliki znaaj u vrijeme renesanse kad se prave i umjetne krede od pigmenata i bijele gline, gipsa i veziva (tragant guma, gumiarabika, tutkalo). Umjetne crtae krede na trite danas dolaze u nizu razliitih tipova ovisno o vezivu i vrsti pigmenata ( meke-krejoni; tvre-pisaljke; tanke mine-olovke u boji). Masne krede sadre i masne sastojke kao to su vosak, laneno ulje i slino. Posebna vrsta krede, litografska kreda sadri vosak, sapun, loj i au. Od prirodnih kreda najznaajnije su: - crna prirodna kreda, koja se spominje kao crna pisaljka sa svojstvima ugljena za pisanje. Od crvenih kreda najpoznatije su: - sanguine, koja se koristila u spiljama, egipatskom slikarstvu, Pompejima, koristili su je i Rubens i drugi slikari. Nijedan crtai materijal ne moe doarati boju ljudske puti kao sanguine. - crveni bolus, retel (crvenosmea kreda) - sinopia, koja ima vanu ulogu u fresko slikarstvu talijanske renesanse. Crte sinopiom se jednostavno naziva sinopia. Nalazi se ispod zavrnog sloja buke -intonaca, na kojem se slika. Kreda strukturom povezuje olovku i ugljen. Zailjena kreda ostavlja trag slian tragu mekane olovke. Poloena na papir cijelom debljinom, kao i duinom, daje kao i ugljen razliite tonske gradacije. Kreda se lako razmazuje po papiru, lako se lomi i mijenja svoj oblik. Nastali novi otri bridovi omoguuju izvlaenje tankih linija. Odlomljeni komadi prislonjeni cijelom povrinom na papir koriste se za dobivanje veih povrina razliitih tonova. Zbog pranjave strukture i crtei kredom, kao i crtei ugljenom, moraju se fiksirati.

73

Seurat , Jablani,1883.- conte crayon

Prud'hon -crte crnom i bijelom kredom

Leonardo, studija,kreda

74

9.2. PASTEL
Rije pastel dolazi od talijanske rijei pastello to znaii pasta. Za razliku od obinih kreda koje su tvre, pasteli sadre, osim kromatskog pigmenta, i minimalne koliine veziva (tutkalo, gumiarabika, celulozna veziva kao metilceluloza ...) i akromatske pigmente: bijeli ili crni pigment. Umjesto bijelog pigmenta moe se koristiti talk, gips ili glina. Razliiti tonovi pastela dobivaju se mijeanjem pigmenata s osnovnom masom. Od te paste oblikuje se pastel u tapiima. Pastelni tapii, ovisno o koliini i vrsti veziva, kao i o vrsti pigmenata, proizvode se u tri do etiri tvrdoe. Intenzivnost boje ovisi o koliini bijele ili crne osnovne mase u odreenom pastelu. Trag pastela je mekan i barunast. Meki pasteli su pogodni za tonske gradacije, ispunjavanje ploha odnosno slikanje. Tvrim pastelima izvode se konture ili isti linearni crte. U novije vrijeme proizvode se kolekcije uljenih i votano-smolnih pastela kojima nije potreban nikakav fiksativ. Daju intenzivnije boje ali nemaju isti karakter mekoe kao suhi pasteli. Zbog pranjave strukture, sipkosti i mekoe, pastel se moe razmazivati po podlozi. Boja se lagano skida krpicom, vatom ili mekom gumicom. Pastel se moe nanositi u nekoliko slojeva, to omoguuje mijeanje boja na samoj podlozi i stvaranje bogatstva tonova. Podloga za pastel je svaki papir ili karton koji ima takvu teksturu da se trag poteza pastelnom bojom zadrava na povrini. Glatki papir ne podnosi puno slojeva, brzo se zasiti. Moe se preparirati kredom razmuenom u blagoj otopini tutkala uz dodatak nekog pigmenta da se dobije tonirana podloga. Preparacija mramornim branom 1. - akrilik slikarsku boju odreenog tona razrijediti vodom, dodati odgovarajuu koliinu mramornog brana, promijeati i premazati podlogu 2. - jo vlanu toniranu preparaciju posuti ravnomjerno mramornim branom da se dobije odgovarajua tekstura 3. - fiksirati Mramorno brano se moe dodati u bilo kojoj fazi slikanja i fiksirati pa nastaviti slikati. Hrapava tekstura prihvaa vie slojeva boje. Bojeni trag je puniji, soniji. Kod specijalnih papira za pastel papirna pulpa sadri, pored vlakana bezdrvne celuloze, i grublje estice nekog punila nanesene na jednoj strani. Papir se moe i u proizvodnji brusiti pa se dobije barunasta tekstura karakteristina za francuske velour-papire. Za grublje pastelne podloge koriste se i fini karborund papiri za bruenje lakiranih povrina. Francuzi za pastel i gva proizvode itav niz toniranih papira -canson papiri- razliitih tonova. Sva sredstva kojima se pastel fiksira mijenjaju karakter pastela.

faber-castell pasteli u tapiima raznih boja Najpogodniji su fiksativi pripremljeni kao 2%-tne otopine smola u brzo hlapljivom otapalu. Fiksira se od rubova slike prema sredinjem dijelu s udaljenosti od najmanje 50 cm. Moe se fiksirati i postepeno u toku rada. capon fiksativ (prema K. Wehlteu)

75

-1 vol. dio capon laka -1 vol. dio amilacetata -1 vol. dio etera

E.Degas

P.Picasso

10. TU

76

Tu je za razliku od ugljena, krede, pastela ili olovke 'mokra' crtaa tehnika.Crte tuom, crte je izveden bojom u tekuem stanju-perom (metalnim ili klasinim,npr gujim),drvcem, trskom ili kistom.Tu moe biti i u krutom stanju tzv. kineski ili indijski tu pravio se od ae i otopine bilo kojeg vodotopivog veziva i modelirao u tapie.Naknadno su se tapii trvili na keramikoj posudici s vodom i stvarali tu. aa se dobivala izgaranjem riine slame, borovine, smola a kasnije biljnih ulja (sezam, tung ulje) u malim lampicama od terakote.U Evropi je poznata Bistra - tu dobiven od bukove ae-uz dodatak malo azurita i crvene dobiva karakteristian ton - neutralna akvarelna boja tamnosmee-ukaste nijanse.Ovu boju koristio je Rembrandt, Poussin, Fragonard, a vjerojatno i renesansni slikari. Sa tehnolokog aspekta tu je VODENA DISPERZIJA esto identina akvarelu sadri, dakle, pigment ugl. organskog porijekla disp. u vodi i vezan najee gumiarabikom, elatinom, ili disperzijom npr.elakovog sapuna, to mu daje vodotpornost nakon suenja. Za kvalitetan tu bitno je da su estice pigmenta to finije(ne vee od 0,05 tisuinki milimetra).Vezivo u tuu slui i kao tzv. zatitni koloid kako se estice pigmenta ne bi odvajale od medija vode.Meu najvalitetnije tueve danas ubraja se INIDAN INK, NAN KING INTENSE, PELIKAN, ROTRING... U tehniku tua svrstavamo i crtee u sepiji.Mana sepie, kao i mnogih org. pigmenata, slaba je otpornost na svjetlo.Pod ovim imenom dolaze i razne imitacije tona, bolje svjetlostalnosti, poput orahovog 'bajca'-moila. Bitno je uoiti razliku izm. tua i tinte koja je zapravo bojilo sa vezivom dok je tu pigment disp. u vezivu.Tinta tj 'mastilo' slabije je svjetlostajnosti od tua i moe imati razoran utj. na podlogu uslijed oksidacije (taninska tinta eljeza nagriza papir).No, vano je napomenuti da su dananje tinte mnogo kvalitetnije i ugl. ne zaostaju za tuevima.Tinta se nalazi npr. u popularnim 'kemijskim' olovkama pa treba biti svjestan moguih nedostataka ovog jeftinog i praktinog crtaeg pribora.

Rembrandt , crte perom

Rubens, pero i kist, polaganje Krista

77

Eugen Isabey , Ribarski amci ,1830.

11. AKVAREL
Rije akvarel dolazi od latinske rijei aqua, to znai voda. Ve su stari Egipani koristili odreenu vodenu tehniku u kojoj je boja pravljena vodenom otopinom arapske gume. Takoer su dekorativne crtee rezane u kamenu popunjavali obojenim prahom i fiksirali vodenom otopinom gumiarabike. Kinezi su koristili slikanje vodenim vezivom na svili i papiru. U srednjem vijeku vodenim bojama se slikalo, lazurno ali i pokrivajue. Lazurnost i prozranost akvarela pogodna je za slikanje pejzaa. U 18. i 19. stoljeu akvarel se koristi za prikazivanje arhitektonskih i gradskih veduta. Akvarel kakav se danas radi razvio se tek poetkom 19. stoljea u okviru engleske slikarske kole, kada je osnovano drutvo slikara akvarelista. Engleski klasini akvarel je lazurna tehnika s vodenim bojama. To je slojevita tehnika slikanja, od svijetlog prema tamnom. Podloga (bijela boja papira) ili jedna boja ispod druge prosijava transparentno kroz sljedei lazurno naneseni sloj boje. Intenzitet tonova postie se razrjeivanjem boje (ispiranjem) bez dodatka crne ili bijele boje. Podloga Najee se kao podloga u akvarelu koristi papir vee gramature ija je prava strana hrapavija, a kod kvalitetnijih papira je i tutkaljena. Najkvalitetniji papir za akvarel proizvodi se od istih lanenih krpa. Bijeli se pomou vode i sunca, bez upotrebe kemikalija. Bjelina papira i postojanost na svjetlo njegove su bitne karakteristike. Prozranost i intenzitet boja pojaava zrnasta tekstura papira. Najee se koriste tri standardizirana tipa papira: - vrue preani (HP- hot pressed) s relativno glatkom teksturom pogodnom za crte perom i olovkom - hladno preani (not- nije vrue prean) srednje hrapavi papir

78

- hrapavi papir koji omoguuje bogatstvo nijansi refleksijom svjetlosti na svakom zrnu papira. Zbog boranja prilikom oslikavanja vodenim bojama koriste se papiri vee gramature od 150 g/m2 do 700 g/m2 pa i vie. Akvarel papir mora biti osloboen i minimalnih masnoa da bi se boja dobro razlijevala. Ako papir zbog suvie masnoe ne prima boju na eljeni nain, povrina se blago istrlja istom vodom uz dodatak 2-3 kapi amonijaka ili govee ui. Za engleski klasini akvarel koriste se manje upojni papiri koji su esto povrinski tutkaljeni. Ovi listovi papira ne smiju se savijati jer bi se premaz tutkala otetio i boja bi ulazila dublje u papirnu masu uzrokujui tamne mrlje.

Arches , hladno preani- cold pressed, oznaka CP

Armand ,hrapavi-rough, oznaka R

Papir na kojem se radi akvarel, bilo suhim ili vlanim postupkom, mora biti zatien od krivljenja i nejednakog suenja. Papir se uvrsti na dasku. Kod suhog naina pripreme papir se samo stavi na dasku i uvrsti ljepljivom trakom. Moze se papir zalijepiti i slabim ljepilom, kao sto je tueni bjeljanak, po cijeloj plohi.Nakon suenja slika se lako odlijepi od daske. Papiri gramature manje od 200 pripremaju se moenjem u vodi, cijeenjem, polaganjem na dasku, lijepljenjem ljepljivom trakom (pik papir). Suenjem se papir nategne. Kod rada na vlanom papiru boja djeluje svjeije. Najzgodnije je papir navlaiti tako da stoji pod presom od mokrih papira ili tkanina. Prilikom slikanja daska s papirom stoji u horizontalnom poloaju da se boja ne bi slijevala (osim kad to koristimo kao efekt u slici). Zbog male koliine veziva pigmenti su u akvarelu najmanje zatieni od vanjskih utjecaja pa trebaju biti postojani, otporni na svjetlo, fino usitnjenih estica, transparentni. Pokrivajui pigmenti, kao i pigmenti grubo kristalnih estica nisu pogodni za akvarel. Upotreba bijelog pigmenta nije danas tako strogo zabranjena. Cinkovo bjelilo kao najlazurniji bijeli pigment moe se koristiti u minimalnim koliinama. U akvarelu su pigmenti najmanje izmijenjeni prisustvom veziva i treba ih paljivo odabrati. Paleta boja u akvarelu nije velika, no pojavom velikog broja umjetnih a naroito umj. organskih pigmenata znatno se proirio izbor. Mijeanjem boja dobiju se dodatni tonovi. Akvarelne boje prave se od pigmenata namoenih u destiliranoj ili prokuhanoj vodi u kojoj nema otopljenih soli koje onemoguuju jednolian nanos boje, to je bitno u lazurnom slikanju. Kao vezivo se koriste gume ( tragant,gumiarabika,.), 4%-tna otopina gumiarabike u vodi, s malo meda ili glicerina zbog odravanja vlanosti i elastinosti. Malo govee ui smanjuje povrinsku napetost i omoguuje jednolino nanoenje boje na papir. Ova masa se dobro izriba, homogenizira i stavi u tube izolirane capon lakom ili u staklene posude. Najkvalitetnije vezivo je tragant guma.

79

ARAPSKA GUMA Gumiarabika je luevina nekih vrsta akacija koje uspijevaju u Africi. Najbolje vrste su kordofanska i senegalska guma koje dolaze u bezbojnim i prozirnim grumenima. Pored gume, mogu se koristiti i luevine domaih vrsta drva: trenje, vinje i ljive. Sve vrste guma otapanjem u vodi daju koloidne otopine koje slue kao hidrofilna veziva, a inae su i ljepila. Arapska guma se usitnjena otapa u hladnoj destiliranoj vodi u teinskom omjeru 1:2 dijela vode. Sljedei dan se staklena posuda s gumom na vodenoj kupelji lagano zagrijava dok se guma ne otopi. Cijeenjem guste otopine uklanjaju se neistoe i sluzave tvari kojih ima i u najkvalitetnijoj gumi. Upravo zato je kordofanska guma kvalitetnija jer sadri manje netopljivih sluzastih sastojaka. Neki slikari arapsku gumu otapaju u horizontalno poloenoj i zaepljenoj staklenci uz povremeno okretanje. Neistoe i tee topivi sastojci padaju na dno, a gusta ista otopina oprezno se izlije. Hladno otapanje gume traje obino 2-3 dana. Kao vezivo za akvarel boje, arapska guma mora biti jo istija pa se ovako prireena otopina gume pomijea s jednakim volumenom bezvodnog apsolutnog alkohola. Voda e se spojiti s alkoholom, a ista guma e se istaloiti na dnu posude. Arapska guma je staklasto krta. Za poveanje elastinosti gumi se dodaje malo glicerina (glicerola) ili glikola. Pigmenti se veu u velikoj mjeri adsorpcijom na papir, a mala koliina veziva djeluje vie kao zatitni koloid sprjeavajui da se estice pigmenta aglomeriraju, skupljaju u pahuljice. Manje upojna podloga zahtijeva boju s veom koliinom veziva. to je vie veziva u boji, namaz boje je mutniji, a intenzitet boje smanjen. U zadnje vrijeme kao vezivo se koristi i vrlo blaga disperzija akrilne smole. Akvarelne boje dolaze na trite u krutom stanju u obliku okruglih plosnatih ploica ili ploica pravokutnog oblika te u obliku malih paketia. U zadnje vrijeme koriste se akvarelne boje u tubama.

akvareli u kockicama i tubama

RAZNI TESTOVI AKVARELNIH BOJA POZNATIH PROIZVOAA

Kobalt plava-test snage bojenja i lazurnosti pigmenta :Rowney Artists, M. Graham, DaVinci, MaimeriBlu, Holbein, Schmincke, Daniel Smith, Winsor & Newton

test suenja

test 'ponovnog moenja' boje

80

(vrh) Rowney Artists, Holbein, Utrecht; (sredina), MaimeriBlu, Daniel Smith, M. Graham, (dno) Winsor & Newton, Old Holland (cobalt blue deep), Schmincke

test poteza na papiru

test sedimentacije- test finoe pigmenta

Za zatitu akvarela od djelovanja agresivnih plinova iz zraka postoji vie razliitih fiksativa, ali ni jedan nije sasvim preporuljiv jer svaki u odreenoj mjeri mijenja karakter boje, smanjuje intenzitet boje. Danas se kupuju fiksativi na bazi akrilnih smola koji minimalno mijenjaju karakter akvarela. Kistovi Za slikanje akvarelom koriste se kistovi od dlake crvene kune, repa vjeverice, tvora, vidre, lasice ili iz uha alpske teladi. Kist mora biti gust, mekan i specifino oblikovan. Kistovi malih brojeva od dlake crvene kune sa iljastim vrhom koriste se za izvlaenje preciznih detalja ili za izradu minijatura. Kistovi su oznaeni brojevima, kao to se vidi na slici 5. iroki kistovi koriste se za nanoenje veih obojenih ploha i za ispiranje boje. Mogu biti plosnati, poluplosnati ili okrugli bez zailjenog vrha. Nakon upotrebe i pranja dlaku kistova treba paljivo osuiti i oblikovati u prvobitno stanje. Za postizanje razliitih tekstura u akvarelu se, pored kistova, koriste razliite spuve, vata, krpice, etkice...Koristi se i vosak i masking fluid (sintetski) koji su vrlo korisni za maskiranje svijetlih akcenata npr.efekti refleksije svjetla na vodi. Klasini engleski akvarel podrazumijeva gradnju slike u slojevima. Boje lazurno prosijavaju i obogauju sliku novim tonovima koje ne bi mogli dobiti fizikim mijeanjem istih boja. Al prima slikanjem (direct painting) takav efekt se ne moe nikada postii. Naa slikarica Slava Rakaj ovladala je engleskom tehnikom akvarela.

81

Slika 11. 1 Akvarel kistovi razliitih veliina

Slika 11. 2 Kistovi za akvarel razliitih oblika

Osim klasinog lazurnog slikanja u transparentnim slojevima, koriste se i suvremene tehnike kao to su: - ispiranje svjeeg sloja boje vlanim kistom - razmazivanje vika boje vlanim kistom - nanoenje boje suhim kistom - nanoenje boje perom ili trskom

82

- nanoenje i oduzimanje boje spuvom - nanoenje boje prskanjem (airbrush tehnikom) - monotipijsko otiskivanje materijala razliite teksture Akvarelna tehnika je najee kombinacija crtea i akvarela ili gvaa da bi se postigao eljeni efekt.Da ne bi dolo do prljanja tona crte se moe izvoditi materijalom koji se ne otapa u akvarelu (tuem, flomasterom, voskom, uljenim pastelom... ili tvrom olovkom) .

W.Turner, akvarel, Venezia

83

12. GVA
Rije gouache je francuskog porijekla, a znai gust, ili talijanski guazzo- vodena mrlja. Gva je tehnika slikanja vodenim bojama koje se mijeaju s gustom bijelom bojom. Dodavanjem bijele boje postie se bogatstvo tonova. Boja je zasienija nego u akvarelu. Bijeli dijelovi slike slikaju se bijelom bojom, kao u temperi i ulju. Gva je gust, neproziran, pokriva podlogu. Bjelina papira u gvau za razliku od akvarela nema znaajnu ulogu. Boja se nanosi u polupokrivajuim, pokrivajuim, ak i lazurnim nanosima. Gva boje se brzo sue, a suenjem posvijetle. Kao podloga za gva najee se koriste tonirani papiri vee gramature i kartoni, ak i ljepenka. Podloga je finijeg zrna nego kod akvarela. Iako je gva pokrivna tehnika, ton podloge utjee na karakter gvaa. Pored papira moe se kao podloga koristiti platno, drvo, pa ak i ploice slonove kosti. Gva boje sadre bijele pigmente ili punila koji pigmentima daju veu pokrivnost i mat karakter zbog povrinske refleksije svjetla. Na trite dolaze kolekcije gva boja u vrstom stanju - pastilama, kao i gva boje u tubama, u staklenkama, plastinim limenkama ili gva boje u prahu. Ove boje sadre pigment i vezivo u prahu, a pripremaju se samo mijeanjem vodom. Kao vezivo se koristilo pergamentno tutkalo, dekstrin, gumiarabika. Danas se najee koriste veziva na bazi celuloznih etera koja se suenjem znatnije ne steu. Velika koncentracija veziva moe izazvati pucanje, posebno kod debljih slojeva. Dodatak glicerina poveava elastinost premaza. Kistovi za gva slikanje su malo tvri od akvarelnih kistova. Prave se od volovske ili jazaveve dlake. Pogodni su i fini akvarelni kistovi od dlake soba, kistovi od dlake kune, od dlake vidrinog repa, kao i od dlake teleih uiju. Gva boje se mogu nanositi na razliite naine: vlani nanos boje s puno vode pastozan nanos boje- impasto nanoenje boje polusuhog karaktera nanoenje boje u slojevima (treba raunati da suenjem ton boje postaje svjetliji) nanoenje tekstura eljevima, etkama, spuvama nanoenje boje ispiranjem vodom struganje osuene boje

Gva omoguuje rad od tamnog ka svijetlom, odnosno, ovisno o toniranoj podlozi, iz srednjeg tona ka svjetlijim i tamnijim tonovima. U novije vrijeme upotrebom lakova gvau se daje karakter ulja. Za zatitu gva boja koriste se gotovi fiksativi koji ne mijenjaju u veoj mjeri povrinski karakter gva boje. Gva se koristi u kombinaciji s akvarelom, kolaom, crteom, pastelom, koji je po karakteru najsliniji gvau. E. Degas (1834-1917) kombinirao je gva i pastel. Pastel je nanosio u mokri namaz gva boje i nastavljao s pastelom u polusuhi sloj. Rad je zavravao suhim pastelom. U Degasovim pastelnim gvaevima osjea se prosijavanje tonirane podloge, gva podslikavanje, bogatstvo tonova raskvaenog pastela u gvau, kontrasniji nanos suhog pastela u plohama ili crteu. Gva se koristio za iluminiranje rukopisa u srednjem vijeku. U 18. stoljeu dobiva dananji karakter. Idealan je za studijsko slikanje.

84

E.VIDOVI stare boje i kistovi gva

13. TEMPERA
Naziv tempera potjee od latinske rijei temperare, to znai mijeati. U srednjem vijeku tempera je naziv za sloena vodena veziva s kojima se pripremala boja. U 14. stoljeu Cennino Cennini spominje razliite vrste tempera, kao to su: jajana, umanjkova, gumitempera, tutkalna tempera i votana tempera, koje slue za vezivanje boje. Danas se pod nazivom tempera podrazumijeva viedijelno vezivo koje je sastavljeno od hidrofilnog (filius= prijatelj, hidrofilan- onaj koji privlai vodu) i hidrofobnog ( fobija= strah, hidrofoban- onaj koji odbija vodu) veziva. To su stabilne smjese dviju tekuina koje se ne mijeaju, ve su u obliku sitnih estica rasprene jedna u drugoj. Djelovanjem emulgatora ostaju trajno povezane jedna s drugom kao gusta mlijena stabilna smjesa- emulzija.

13.1. EMULZIJE
Rije emulzija dolazi od latinske rijei emulgere, to znai izmusti, a odnosi se na mlijeko koje je prirodna emulzija. Najjednostavnija emulzija je mjeavina vode i ulja. Mukanjem se ulje raspri u vodi u obliku sitnih kapljica. Time dolazi do poveanja ukupne povrine kojom se tekuine dodiruju. Od bistrih tekuina nastaje mlijena, neprozirna tekua smjesa. Ova emulzija nije stabilna i ulje se, kao specifino lake, odjeljuje od vode. Da bi emulzija bila stabilna, potrebno je dodati sredstvo koje sprjeava udruivanje rasprenih estica i odvajanje tekuina. Sredstva koja ine emulziju stabilnom su emulgatori. Otopljeni u vodenoj ili uljenoj komponenti smjese, okruuju tankim molekularnim slojem sve sitno rasprene estice druge komponente i ne daju im da se odjeljuju.

85

Kao emulgatori koriste se sapuni ije molekule imaju polarni hidrofilni dio koji privlai vodu (glava) i ugljikovodini nepolarni dio (rep) koji je hidrofoban (lipofilan) pa se okree prema ulju.

Slika 13. 1 Shematski prikaz molekule sapuna

Nepolarni ugljikovodini rep prodire u nepolarne kapljice ulja, a polarna glava okree se prema polarnim molekulama vode. Na taj nain razbiju se (disperziraju ) kapljice ulja u sitne kuglaste estice, tzv. micele, ija povrina postaje polarna. Monomolekularnim slojem molekule sapuna okruuju i meusobno odjeljuju disperzirane estice ulja, ali ih i povezuju s drugom komponentom pa emulzija postaje stabilna.

Slika 13. 2 Proces emulgiranja sapunom http://eskola.chem.pmf.hr/udzbenik/u40/19%20sapuni.pdf

Drugi tip emulgatora su zatitni koloidi ije molekule lebde u obliku micela rasprenih u vodenoj otopini. Koloidne micele su estice koloidnih dimenzija izgraene od veeg broja manjih iona ili molekula. Kod hidrofilnih koloida koloidne micele privlae vodu i imaju tzv. hidratni ovoj koji sprjeava slijevanje rasprenih kapljica druge komponente. Micele hidrofobnih koloida na svoju povrinu veu ione kojih ima u otopini i tako postaju elektriki nabijene pa se meusobno odbijaju i emulzija ostaje stabilna. Kao zatitni koloidi koriste se kazein, animalno tutkalo, krob, metilceluloza. Ove se tvari, dakle, mogu emulgirati s uljem.

Slika 13.3 Koloidna micela elatine

Slika 13.4 Koloidne micele srebro-klorida

86

Mreasta sredstva, kao volovska u, smanjuju povrinsku napetost izmeu vodenih i uljenih sastavnih dijelova pa poboljavaju stabilnost emulzije. Pigmenti djeluju na stabilnost tempera boje jer zgunjavanjem emulzije oteavaju razdvajanje. Stabilizatori su dodaci koji emulziju odravaju u upotrebljivom stanju za vrijeme odleavanja. Njihove estice jako bubre pri suspendiranju u vodi pa se zgunjava vanjska faza, poveava se njena viskoznost, zbog ega se estice ulja mogu oteano slijevati. Kao stabilizatori se koriste bentonit, soja-protein itd. Konzervansi su sredstva koja tite od mikroorganizama. Kao konzervansi se koriste kamfor (otapa se u alkoholu), timol, klinievo ulje itd. Emulzije se sastoje od dvije faze, disperzne faze ( unutarnje ili rasprene) i disperznog sredstva (vanjske ili omatajue faze). Kod emulzijske tempere unutarnja faza je ulje ili otopina smole u otapalu, a vanjska faza je voda s otopljenim emulgatorom (tutkalo, kazein, arapska guma, krob) pa razlikujemo kazeinske tempere, gumaste tempere, krobne tempere itd. Vanjska faza je uvijek nosilac estica pigmenta koje su samo u njoj suspendirane. Za razrjeivanje emulzijske tempere odluna je samo njena vanjska faza odnosno disperzno sredstvo. Kod UV-emulzija ulje je raspreno u vodi. Ulje je unutarnja, a voda vanjska faza. Emulzijska boja se razrjeuje vodom ili razrijeenom emulzijom. UV-emulzije su nakon suenja uglavnom mat. Kod VU-emulzija voda je rasprena u ulju. Ove su emulzije bogate uljem pa se i razrjeuju uljem ili otopinom smole u otapalu ( eterinom ulju -terpentinu). Vanjska faza je ulje i u ulju su suspendirane estice pigmenta. Film tih boja je vrlo postojan, ilav i po izgledu slian filmu uljene boje s izrazitim sjajem. Emulzije se sue fizikalnim putem, isparavanjem vode ili otapala, te kemijski, oksidacijom i polimerizacijom ulja. Emulzije se u slikarstvu upotrebljavaju kao vezivo za tempera boje. Danas se koriste i nove emulzije i disperzije na bazi sintetskih smola -akrilnih i polivinilacetatnih smola. likanje tempernim bojama koristili su ve Egipani. Portreti mumija iz Faiyuma raeni su enkaustikom, ali i votanom temperom (osapunjeni vosak, koju nazivaju cera colla. Bizantinske ikone na drvenoj dasci raene su temperom. Srednjovjekovno tafelajno slikarstvo je temperno. Ovom tehnikom slikali su talijanski majstori: Giotto, Fra Angelico, Verrocchio, Botticeli i mnogi drugi.

13.2. JAJANA TEMPERA

U svom djelu Trattato della pittura, Cennino Cennini pie o temperi cijelog jaja i umanjkovoj temperi kao kvalitetnom vezivu za slikanje na zidu i dasci. Boje vezane ovim temperama ne ute niti tamne, za razliku od tempera koje sadre emulgirano ulje. I danas jajana tempera u razliitim varijantama zauzima najznaajnije mjesto meu temperama.

13.2.1. ista jajana tempera (prirodna jajana tempera)

1. Jajana tempera od cijelog jaja

87

Kokoje jaje je prirodna emulzija jer sadri bjelanevinu, vodu i umanjkovo ulje. umanjkovo ulje je sporo suivo (sui nekoliko mjeseci), a potpuno ovrsne tek nakon jedne i vie godina. Nakon suenja postaje otporno, ne tamni i ne mijenja se. Kokoje jaje se sastoji od bjelanjka i umanjka, a ukupno sadri: 12% bjelanevine (albumina) 12% umanjkovog ulja 74% vode male koliine sloenih tvari-lecitina i vitelina, koji su izvrsni emulgatori

Stara jajana tempera koju Cennino Cennini naziva tempera duovo pripremala se samo od cijelog jaja ili umanjka. Dodavali su joj mlijeni sok granica smokve koji je konzervirao temperu i pojaavao prihvaanje boje uz podlogu. Kasnije se umjesto smokvinog mlijeka dodavala mala koliina vinskog octa koji je osim konzerviranja tempere bolje povezivao umanjak s bjelanjkom. ista jajana tempera se teko razmazuje i ne omoguuje direktno nanoenje tonova irokim kistom u irokim plohama. Boja se zato nanosila u kosim crticama tankim i otrim kistom. Takav postupak slikanja nazivali su tadanji talijanski slikari trattegiaro, za razliku od nanoenja boje u vidu sitnih tokica, kojeg su nazivali puntegiaro. Ovim postupkom slikanja istom jajanom temperom talijanski slikari 14. i 15. stoljea izvodili su svoja najljepa djela. I danas se taj postupak koristi za kopiranje i restauriranje tako oslikanih djela. Kako boje vezane medijem iste jajane tempere ne tamne, nije potrebno lakiranje slikanog djela. Za razliku od gva boja, ista jajana tempera bojama daje svilenkasti sjaj. Nakon odreenog vremena suenja moe se poliranjem svilenom istom krpom postii emajlu slian izgled.

Slika 13. 5 Trattegio odnosno trattegiaro (kao retu)

Vezivo od cijelog jaja dobije se mijeanjem umanjka i bjelanjka dok ne pree u tekuinu jednolinog izgleda. Pigmenti navlaeni destiliranom vodom veu se ovom prirodnom emulzijom. Tempera pripremljena od cijelog jaja teko se razmazuje, brzo se sui i manje je elastina od umanjkove tempere, zato se cijelo jaje ee emulgira s uljima i smolama.

2.

umanjkova tempera

umanjak sadri: 15% albumina

88

 22% umanjkovog ulja 9% lecitina oko 5O% vode anorganske soli umanjak je izvrsna prirodna emulzija. Ima svojstvo da se moe dobro emulgirati s uljem, odnosno lipofilnim (hidrofobnim) vezivima. Daje jako elastine premaze. uti pigment lutein nije postojan na svjetlu. Brzo izblijedi i ne utjee na obojenost pigmenata. Koliina luteina ovisi o prehrani, pa ve i Cennino Cennini spominje jaja gradskih kokoi koja imaju svjetliji umanac. umanjak pokazuje lunatu reakciju. Napadaju ga plijesni i gljivice. Brzo se kvari pa ga treba konzervirati. Ve su stari slikari koristili vinski ocat koji se dodaje u maloj koliini -pet kapi na jedan umanjak. Vea koliina octa moe tetno djelovati na pigmente koji su osjetljivi na kiseline (npr. ultramarin). Danas se kao konzervansi koriste alkohol, borna kiselina, otopina timola u alkoholu (2O%-tna), karanfilovo ulje i lavandino ulje. Priprema umanjkove tempere Za pripremu umanjkove tempere umanjak se mora odvojiti od bjelanjka, a zatim se umanjak stavi na dlan ruke i polako valja na dlan druge ruke da se oslobodi tragova bjelanjka. umanjkova kesica se zatim podigne uvis, probije iglom ili iletom, a umanjak se iscijedi u posudu. Doda se konzervans i emulzija je gotova.

umanjak moemo ocijediti na papirnom runiku

Njeno ga dovedemo do ruba I probijemo opnu

Dodamo oko liicu vode

Neki slikari pripremaju boju tako da suhi fino mljeveni pigment izmijeaju s vodom u gustu masu koju razrjeuju s emulzijom. Pigmente koji se teko kvase s vodom treba nakapati s alkoholom. Drugi pigmente mijeaju direktno s emulzijom. Pri slikanju boje se razrjeuju razrijeenim umanjkom, a ne istom vodom jer bi ostale slabo vezane. Najee se za slikanje i pripremanje boje koristi emulzija razrijeena s vodom u odnosu 1:1.

89

Slika 13. 6 Priprema umanjkove tempere i testiranje kvalitete

S temperom prireenom od umanjka radi se tankim premazima. Osueni premaz je elastian. Pastozniji premazi lako pucaju.Dobra svojstva umanjkove tempere ovise o ispravnoj koliini umanjka, ali i o svjeini jaja. Dananja jaja, zbog umjetne prehrane kokoi, nemaju tako dobro svojstvo vezivanja i emulgiranja kao jaja kokoi koje se hrane prirodnom hranom. Ako u boji ima malo umanjka, nakon suenja e se brisati i postat e znatno svjetlija. Ako ima previe umanjka, pod kistom nee biti dovoljno podatna ni otpustljiva i imat e mastan izgled. Testovi ispitivanja vezivne snage jajane i umanjkove tempere: - na traku prepariranog papira nanese se tanki premaz tempera boje - na staklenu plou se takoer nanese tanki premaz boje (slika 13) Poslije 24 sata suenja, kad se papir savije, boja ne bi smjela pucati. Sa stakla se mora ljutiti kao koa. Ako se boja brie, mrvi i puca, potrebno je vie veziva. Ako je premaz boje i nakon 24 sata ljepljiv, ili je umanjak od starog jaja ili ima previe veziva. Boja se moe popraviti, ako se rastrlja s malo vode i malo suhog pigmenta. 3. Bjelanjak se sastoji od: 12% albumina 85% vode male koliine ulja neto sumpora (suenjem prelazi u sumporovodik i ishlapljuje) vitelin

Bjelanjak je slabije vezivo od umanjka i cijelog jaja. Ulja ima samo u tragovima. Premaz bjelanjka je krt, izaziva pucanje i ljutenje sloja boje s podloge. Danas vie nema znaajnu primjenu. Bjelanjak se priprema tako da se pretvori u snijeg i eka se dok ne pree u tekuinu.

90

Simone Martini, Navjetenje, tempera na drvu i pozlata

13.2.2. Jajano-uljena tempera (emulzijska tempera)

Cijelo jaje i umanjak mogu se emulgirati suivim uljem, pa se dobije jajano-uljena tempera (emulzijska tempera). Kako emulzijske tempere zbog lanenog ulja s vremenom poute, umjesto dijela lanenog ulja dodaje se gusta otopina damar smole u terpentinskom ulju u omjeru 1:2. Boja postaje manje masna, ali i manje uti. Ulje se moe zamijeniti tand uljem razrijeenim terpentinom u omjeru 4:1. Jajano-uljena tempera se brzo sui, ali sporo otvrdne pa ostaje dulje vremena osjetljiva na djelovanje vode .Zbog toga se, umjesto vode, kod pripremanja moe dodati obrano, ali nekuhano mlijeko s kojim bre otvrdne i postaje manje osjetljiva prema vodi.

Recepti za pripremu emulzijske tempere od cijelog jaja: Sastojci 1. cijelo jaje...............1 dio ugueno ulje.......1/2 dijela damar otopina.......1/2 dijela voda.......................2 dijela Mjera (vol. dio) Sastojci 2. cijelo jaje..................1 dio ugueno ulje...........3/4 dijela voda..........................1 dio Mjera ( vol. dio)

91

umanjkova-uljena tempera Danas se ee koristi umanjkovo-uljena tempera koja se suenjem malo mijenja, a s njom se ugodno slika. umanjak se moe emulgirati lanenim uljem, firnisom, tand uljem, eterinim lakom (smola u otapalu), damarsmolnim lakom (jednaki teinski dijelovi damar smole u izblijeenom lanenom ulju s malim dodatkom terpentina) uz dodatak destilirane vode. Emulgiranje je bolje kad se mijeaju odvojeno hidrofilni i hidrofobni sastojci, a zatim se mijeanjem dobro emulgiraju. Recepti za pripremu emulzijske tempere od umanjka: Sastojci 1. umanjak..............3 dijel ugueno ulje........1 dio voda......................2 dijela Mjera (vol. dio) Sastojci 2. umanjak .........1dio laneno ulje........2/3 dijela vinski ocat....... dio voda..................1 dio 3. umanjak............4 dijela laneno ulje..........3 dijela kopal lak (kopal:ulje=2:3)...1dio lavandino ulje......10 kapljica na 1 umanac 4. umanjak..........1 dio tand ulja.........1/2 liice damar laka....... 1/2 liice destilirane vode prema potrebi Mjera (vol. dio)

13.3. KAZEINSKA TEMPERA

Kazein je bjelanevina ivotinjskog porijekla. Po sastavu je fosforprotein. Dobiva se iz mlijeka. Mlijeko je prirodna emulzija koja sadri: oko 5,5% masti 3-5% kazeina (kalcij-kazeat) 4,9% mlijenog eera (laktoza) do 3 % mlijene kiseline vodu

U mlijeku je masnoa emulgirana otopinom kazeina. Kazein je u mlijeku vezan za kalcij i na taj nain koloidno otopljen. Stajanjem mlijeka bakterije mlijene kiseline poinju djelovati na mlijeni eer, pretvaraju ga u mlijenu kiselinu, zbog ega mlijeko postaje kiselo. Mlijena kiselina djeluje na kalcij-kazeat, vee se za kalcij i mlijena emulzija se raspada. Masnoa i kazein se izdvajaju jer su u vodi netopljivi.

92

Za dobivanje kazeina koristi se obrano, odmateno i nekuhano mlijeko. Ve u srednjem vijeku bilo je poznato ljepilo pripremljeno od mladog sira i gaenog vapna koje ima izvanrednu snagu lijepljenja, a nakon suenja je netopivo u vodi. U 12. i 13. stoljeu vapneni kazein se koristio kao vezivo na zidu u fresco secco tehnici. Vapneni kazein se priprema od svjeeg nemasnog sira (najbolje kravljeg). Izmijea se 4-5 dijelova sira s jednim dijelom gaenog vapna u polugustu masu bez grudica koja se odmah razrijedi s trostrukom koliinom vode. Vapneni kazein je pokvarljiv. Treba se upotrijebiti u jednom danu. Vapneni kazein priprema se od najmanje godinu dana odleanog gaenog vapna koje se s vodom razrjeuje u gusto vapneno mlijeko koje treba procijediti. Kad se vapno slegne, bistru vapnenu vodu treba odliti, a zatim se kazein mijea s vapnom. Gaeno vapno se moe uvati u staklenoj posudi irokog grla tako da se doda malo svjee vode na koju se poloi votani papir da uva vapno od karbonatizacije. Djelovanjem ugljik (IV)oksida iz zraka na povrini vode bi nastala tanka prevlaka kalcijevog karbonata.

Slika u tehnici caseinske tempere, suvremeni am. slikar

Kazein prodire duboko u podlogu. Zato podloga mora biti vrsta jer bi moglo doi do ljutenja zbog poputanja slabijih dijelova podloge. Za tafelajno slikarstvo koristi se kiselinski kazein koji se dobiva iz potpuno odmatenog, ali toplog mlijeka (oko 35 0 C) centrifugiranjem, pomou bakterija mlijene kiseline, odnosno kisele surutke. Za slikarsku upotrebu kazein smije imati O,5-1% masnoe. Kvalitetne vrste kazeina su bijeloukaste boje, a loije vrste su ute boje. Kazein u vodi bubri, ali se ne otapa. Otapa se u vruoj vodenoj otopini boraksa, natrij karbonata (sode), u amonijaku, amonij-karbonatu, amonij-bikarbonatu (ABC). Sve ove otopine djeluju lunato (alkalino). Koriste se i organske luine, kao trietanolamin i morfolin, koji otapaju u vodi moeni kazein. Vjerojatno neke inozemne tvornice kazeinsko vezivo pripremaju s morfolinom. Najee se koristi boraks-kazein jer je najmanje lunat. Kazein se mora moiti u vodi dok ne nabubri uz dodatak borne kiseline kao konzervansa. Zatim se ispire u toploj vodi nekoliko puta, a onda se dodaje vrua otopina boraksa i mijea uz zagrijavanje na oko 600C sat i vie dok se kazein potpuno ne otopi. Hlaenjem postaje znatno gui. Recept za boraks kazein kazein u prahu......................... 40 g

93

destilirana voda (hladna)......... 125 ml boraks...................................... 16 g destilirana voda (vrua)........... 125 ml Po receptu kojeg su koristili francuski slikari sitno mljeveni francuski kazein nije uope potrebno moiti u vodi da nabubri, ve se suh mijea s prakastim boraksom i doda se toliko destilirane vode da se smjesa moe lako mijeati. Smjesa ubrzo poinje pjeniti i tada joj se dodaje postepeno 4-5 kapi amonijaka. Mijeanje se nastavlja uz mali dodatak destilirane vode dok se pri pokusu na ljepljivost meu prstima ne osjeti slaba ljepljivost kazeina. Kroz pola sata nastala pjena se slegne i kazein se moe koristiti. Ljeti otopina kazeina moe trajati najdue jedan dan, a zimi do dva dana ako se dri na hladnom mjestu. Suvremeni kazein (francuski) je ve ist, osloboen masnoe i pomijean s lunatim sredstvom potrebnim za otapanje kazeina. Osueni premaz kazeina je tvrd, otporan na vodu, ali je krt. Obino se emulgira pa postaje meki i elastiniji. Kazeinska tempera Najee se kazein emulgira razrijeenim lanenim tand-uljem, smolnom otopinom, otopinom alkidne smole, votanim sapunom, arievim terpentinom i umanjkom. Ova sredstva se dodaju u koliini od 15-2O% od volumena kazeina. Emulgiranje je bolje ako se emulgiraju guste tekue tvari, uguena ulja i viskoznije otopine smole. Kazeinska tempera sui se brzo i vrlo tvrdo, zato je najbolja tempera emulgirana umancom, koja se sui meke i sporije. Obino se emulgira 1 vol. dio umanjka s 8 vol. dijelova pripremljenog gustog kazeina. Vezivna snaga i ove tempere je jaa od ostalih tempera. Najbolje se emulgira u tarioniku mijeanjem tukom, pri emu emulzija postaje sve gua. Ako se previe ugusti, dodatkom nekoliko kapi destilirane vode emulgiranje e se moi nastaviti. Laneno tand- ulje i ariev terpentin prethodno treba razrijediti. Kazeinska tempera pripremljena s lanenim uljem brzo pouti, zato se danas za emulgiranje upotrebljavaju suive alkidne smole modificirane sojinim ili nekim drugim nesuivim uljem koje im poboljava elastinost. Tvornike kazeinske tempere, koje se uspjeno upotrebljavaju u reklamno-dekorativnom i tafelajnom slikanju, pripremljene su uglavnom s alkidnim smolama. Za slikanje kazeinskom temperom slikari prethodno vodom namoeni pigment veu s nerazrijeenom emulzijom, a za slikanje tih jae vezanih boja koriste emulziju razrijeenu s tri dijela destilirane vode. Prema drugom nainu vezivanja, pigmenti se veu emulzijom razrijeenom u omjeru 1:3 dijela vode. Pri slikanju se koristi emulzija razrijeena u omjeru 1:2 dijela vode. Kazein je jako vezivo i vea je opasnost da e boje biti jako vezane.

94

S.Botticelli, Krist na Maslinskoj gori, tempera na dasci

Kod kazeinskih boja spremljenih u tube ili posudice esto dolazi do ukoenosti boje, boja gubi mekou i podatnost. Ova pojava se naziva tiskotropija , a karakteristina je za koloidne otopine. Takvu boju treba probuditi samo laganim mijeanjem staklenim tapiem i odmah postaje mekana. Prednost kazeinskih tempera pred drugim vrstama tempera je njihova izvanredna snaga vezivanja i netopivost u vodi. Zbog nepoznavanja kazeina slikari ih danas sve manje pripremaju. Kazeinska tempera na bazi boraksovog kazeina je ipak lunata i zato se moraju koristiti isti pigmenti koji su otporni na luine. Kazeinska tempera zahtijeva vrstu podlogu: masivne drvene ploe, iverice, ljepljenice ili vlaknatice. Karton je za kazeinsku temperu nedovoljno jaka podloga.

13.4. GUMASTA TEMPERA (gumitempera)

Za pripremu gumaste tempere najee se koristi otopina arapske gume koja se otapa u vodi u omjeru 1:2. Gumasta tampera se priprema emulgiranjem otopine gume s lanenim firnisom u koliini 15-20 % od volumena otopine gume. Umjesto lanenog firnisa moe se upotrijebiti makovo ili orahovo ulje s dodatkom najvie 2 % kobaltovog sikativa. Takva tempera je elastinija i manje uti, ali se sporije sui. Gumasta tempera se moe pripremiti i s uguenim lanenim uljem i otopinom damar smole:

95

Recept za pripremu gumaste tempere: gusta otopina gume..................5 dijelova ugueno laneno ulje...............1 dio otopina damara.........................1dio glicerin.......................................1/4 dijela

Emulzija od gume je postojana. U dobro zatvorenoj posudi moe trajati najmanje est mjeseci. Boje vezane gumastom temperom ipak naginju raspucavanju i zato nisu pogodne za pastozno slikanje. Bijele boje dobiju neugodan staklasti sjaj. Dodatkom bijelog bolusa sjaj se moe smanjiti. Trenjeva guma daje viskoznije otopine od arapske gume pa se upotrebljava 10%-tna otopina gume, koja je dovoljno gusta za emulgiranje. Manje je krta, ali je tamnija. U hladnoj vodi nije topiva, samo bubri i prelazi u sluzastu masu, koja se otapa u vruoj vodi. Za pripremu gumaste tempere moe se koristiti i tragant guma. To je luevina nekih astragalus grmova (tzv. leguminoza), koji uspijevaju u Siriji, Perziji i Indiji. Sve vrste gumastih tempera ostaju trajno osjetljive na vodu. Ne mogu postati netopive dodatkom alauna i prskanjem s 5%-tnom otopinom formalina. Sue se sporije, ali su osjetljivije na vlaenje. Gumasta tempera je pogodna za slikanje studija. Nije preporuljiva za izvoenje lakirane tempera slike kao i za podslikavanje u kombiniranoj tehnici. S njom se najljepe slika na navlaenom papiru koji mora biti dobro tutkaljen kako ne bi upio vezivo iz boje i boju oslabio. Papir je dobro obostrano uvrstiti premazom 2%-tne otopine elatine s dodatkom alauna. Najprikladnija podloga za sve vrste gumastih tempera je vrsti papir obraen svijetlo toniranom krednom ili poluuljenom osnovom. Boje se pripremaju s gumastom emulzijom u vrlo mekanu pastu koja se uva u dobro zatvorenim posudicama. Boja za slikanje razrjeuje se gustom ili razrijeenom emulzijom.

13.5. VOTANA TEMPERA

Pelinji vosak je jedno od najpostojanijih veziva. Po sastavu je smjesa dugolananih ugljikovodika, estera (masnih kiselina i viih alkohola) i slobodnih masnih kiselina kojih ima oko 12%. Zbog zasiene prirode ovih spojeva ostao je stoljeima kemijski nepromijenjen. Otporan je na djelovanje kiselina. S luinama reagira tako da dolazi do saponifikacije pri emu nastaje votani sapun (saponificirani pelinji vosak), koji je izvrstan emulgator i slui za pripremu votanih tempera ili kao dodatak manje postojanim emulzijskim temperama. Votani sapun se koristi kao dodatak drugim vezivima pa nastaju votane tempere, koje poliranjem mekom krpom dobiju votani sjaj. Emulgira se tutkalnom otopinom, gumiarabikom, jajem i umanjkom. Votani sapun se moe dodati i akrilnim emulzijama (akrilnim bojama) kao emulgator, pa se mogu mijeati s uljem. Ovisno o koliini ulja mogu se razijeivati vodom ili terpentinom. Recept za pripremu votanog sapuna: - oko 30 g istog pelinjeg voska otopi se u - 2 dl destilirane vode - 8 g amonij-karbonata, (NH4)2CO3, otopi se u manjoj koliini vode i doda u vruu otopinu voska. Smjesa se kuha cijeli sat dok se vosak potpuno ne osapuni. Nastaje mlijenobijela votana emulzija koju do hlaenja treba lagano mijeati.

96

ili - 10 g pelinjeg voska zagrijemo u - 25 ml destilirane vode; -kad se vosak otopi postepeno se dodaje uz mijeanje

- 0,4 g potae (kalij karbonata) ; -masa se kuha na vodenoj kupelji dok se ne dobije glatka pasta koja se hladi uz mijeanje. Recept za votanu temperau: votani sapun.......................2 vol. dijela 5% otopina tutkala................1 dio venecijanski terpentin...........1/3 dijela arapska ili trenjeva guma....1/4 dijela Poliranjem mekom krpom votana tempera dobije mat sjaj. ienje voska Danas se pelinji vosak esto mijea sa stearinom, parafinom, ak i lojem. istoa voska moe se ustanoviti vakanjem. isti vosak se ne lijepi za zube, na prijelomu prima poteze krede. Za pripremu votane tempere vosak mora biti ist i nepatvoren.Vosak se moe oistiti tako da se nastrue na tanke listie koji se preliju u posudi s veom koliinom hladne destilirane vode. Laganim zagrijavanjem vosak se otopi i, kao specifino laki, pliva na vodi. Neistoe isplivaju na povrinu voska u obliku pjene koju treba oprezno skinuti. Nakon hlaenja vosak e se skrutiti u obliku okrugle ploe. Na donjoj strani su istaloene sve tee i netopive neistoe koje se struganjem uklone.

13.6. KARAKTERISTIKE TEMPERA BOJE

Tempera je tehnika polulazurnog karaktera. Slojevi boje nanose se gotovo polulazurno do zavretka slike, tako da se osjea crte i podslikavanje. Na dodir se sui brzo, a kemijski proces suenja traje godinu i vie. Sljedei sloj boje moe se nanositi ve nakon nekoliko minuta. Otvorena faza suenja ovisi o koliini hidrofilnog i lipofilnog veziva. Temperna boja nakon suenja posvijetli. Ista boja e u ulju ili akriliku djelovati zagasitije. Umjesto dubinske svjetlosti mokrih boja, nastaje povrinska svjetlost zbog ega osuena tempera ima mat karakter. Uz podlogu prianja izvanredno, posebno ako su slojevi boje tanki. Deblji nanosi boje pucaju ili se ljute. ista temperna tehnika ne dozvoljava pastozan nanos boje, tzv. impasto. Boja lakiranjem izmijeni izgled, manje to je emulzija bogatija uljem. Povrinska svjetlost se zbog prisustva laka mijenja u dubinsku pa boje dobivaju dublji i intenzivniji ton. Takve promjene se moraju predvidjeti za vrijeme slikanja. Nisu sve vrste tempere pogodne za lakiranje. Najpogodnije su jajana i kazeinska tempera, kao i njihova kombinacija (jajana boja se razrjeuje kazeinskom emulzijom ili kazeinska boja jajanom emulzijom). Dobro je podslikavati kazeinskom temperom, kao tvrom i jaom, a slikanje nastaviti jajanom temperom, koja je meka i elastinija. Obrnuti postupak nije dobar, jer kazeinska tempera jae vee pa bi dolazilo do pucanja boje. Kako slika nakon nanoenja laka postaje prozirnija, do izraaja dolazi i preparacija pa mora biti i dobro pripremljena.Da bi se zbog lakiranja izbjegle nagle promjene tonova, kod slikanja u vie slojeva, mogu se koristiti meulakovi od damara, mastiksa, venecijanskog terpentina razrijeenog 1:1 s terpentinom. Dobar meulak je 0,5%tna otopina elatine koja se fiksira formalinom.

97

Temperom se mogu postii razliite strukture to se danas koristi kod novih metoda tehnoloke i likovne gradnje slike. Tempera boja se moe strugati , skidati ili specifino nanositi slikarskim noevima, polusuhim tvrdim kistovima, prskanjem itd.

S.Martini

13.7. KOMBINIRANE KLASINE TEHNIKE

Kod klasine temperne slike kojom su slikane ikone, bizantski majstori su koristili zelenkastosivo podslikavanje koje se naziva proplasmos. Majstori sienske kole podslikavanje zovu verdaccio, a ima sivkastozelenkasti ton. Zbog prosijavanja zelenkastog tona, tonovi inkarnata dobivaju njene ruiaste tonove. Slikanje se nastavljalo u tempernoj tehnici. Klasini majstori slikarstva koristili su razliite metode kombinirane temperno-uljene slike. Slika se najee zapoinjala temperom, zatim lakirala lakom (meulakom) i nastavljala slikanjem u uljenoj tehnici. Van Eyck (13701426) je poznat po kombinacijama tempernih i uljenih dijelova na istoj slici. Za matirane povrine koristi temperu, a za sjajne ulje. U kombiniranoj tehnici temperna tehnika se koristi samo za podslikavanje, a slikanje se nastavlja uljenom tehnikom, lazurnim uljenim premazima. Slikari sjeverne renesanse su esto radili grisaille tehnikom. Grisaille (franc. gris= sivo) podslikavanje izvodilo se bijelom i crnom tempera bojom iznad kojeg se nanose lazurni i pastozniji premazi uljene boje.. Al prima slikanje je direktno slikanje bez podslikavanja. U ovom nainu slikanja esto je bitna kombinacija crtea i tempere ili kombinacija kolaa, crtea i tempere.

98

13.8. ULJENA TEMPERA Kod uljene tempere vezivo je uljena emulzija, VU- emulzija, u kojoj je voda, odnosno hidrofilna komponenta, rasprena u ulju. Koliina ulja moe biti dvostuko vea od hidrofilnog veziva. Uljne tempere su sline uljenim bojama, ali je rad s njima tei nego s istom uljenom bojom. Nisu rastezljive kao obine uljene boje. Zadravaju poteze kista zbog ega se dobro nanose slikarskim lopaticama. Ne mogu se razrjeivati vodom ili razrijeenom emulzijom, nego terpentinom, uljem ili blagom otopinom damar smole u terpentinu. Uljena tempera moe se dobiti tako da se gotova uljena boja iz tube oposti mijeanjem s gotovom tempera bojom. Neki slikari bijelu uljenu boju mijeaju s bijelom tempera bojom u omjeru 1:1. Tako pripremljenu bijelu boju mijeaju na paleti s ostalim uljenim bojama.

13.9. SVOJSTVA PROTEINSKIH VEZIVA

Jaje, kazein i tutkalo spadaju u proteine. Proteini izgrauju ivotinjski svijet, kao to celuloza izgrauje biljni. Proteini se sastoje od amino kiselina povezanih peptidnim vezama. Po sastavu su polipeptidi velike relativne molekulske mase (od 104 do vie od 106). Hidrolizom nekom kiselinom ili bazom razgrauju se na svoje sastavne dijelove - amino kiseline. Po vrsti i koliini pojedinih amino kiselina moe se identificirati prisutnost odreenih proteina u premazima i ljepilima. Proteini su stabilni prema oksidaciji i kemijskim promjenama u normalnim uvjetima temperature i vlanosti. Vlaga je njihov glavni neprijatelj jer dovodi do hidrolize i cijepanja peptidnog lanca, kao i do razvoja bakterija i gljivica koje ih razgrauju. Starenjem i proteini podljeu promjenama, kao to je na primjer, smanjenje topljivosti tutkala i ostalih veziva.

S.Botticelli

14. ULJE
99

14.1. SVOJSTVA I SUENJE ULJA

Ulja (masna oksidirajua ulja) su esteri trovalentnog alkohola glicerola i masnih kiselina koje mogu biti jednake, ali i razliite. Obino se nazivaju trigliceridi. Za razliku od masti, koje su pri sobnoj temperaturi krute i obino su ivotinjskog porijekla, ulja su tekui trigliceridi. Obino su biljnog porijekla. Kod masti prevladavaju zasiene masne kiseline, a kod ulja nezasiene. Najee se sastoje od 18 atoma ugljika, kao to su oleinska (jedna dvostruka veza), linolna (dvije dvostruke veze) i linolenska (tri dvostruke veze). to su kiseline vie nezasiene (to imaju vie dvostrukih kovalentnih veza), ulje e bre suiti. Ako su dvostruke veze konjugirane ulje e se bre suiti i manje e biti podlono uenju. Tung ulje ima konjugirane dvostruke veze, zato sui bre od lanenog, koje ima nekonjugirane. Prema sposobnosti suenja, ulja se dijele na suiva, polusuiva i nesuiva. Suiva ulja u tankom premazu prosue se na zraku za odreeno vrijeme. Suiva ulja su: laneno ulje, tung ulje, orahovo ulje, makovo ulje. Polusuiva ulja ostaju trajno ljepljiva i ne mogu se koristiti kao samostalna veziva. Polusuiva ulja su: pamuno ulje, sojino ulje, suncokretovo ulje. Nesuiva ulja, kao to su ricinusovo ulje ili maslinovo ulje, nemaju nikakvih suivih osobina. Veziva, a naroito ulja, povezuju i izoliraju estice pigmenata i na taj nain ih zatiuju od djelovanja vanjskih inilaca. Pigmenti takoer imaju zatitno djelovanje na vezivo jer usporavaju proces razgradnje osuenih ulja. Dakle, ulje pomijeano s pigmentom koji je stabilan sam po sebi otpornije je od istog ulja. Suenje ulja je kemijski proces oksidacije i polimerizacije. Na suenje utjee vlaga, svjetlost, zrak, temperatura, kao i sikativi. Nezasieni trigliceridi u procesu suenja reagiraju s kisikom na dvostrukim vezama nezasienih masnih kiselina. Oksidacijom nastaju hidroperoksidi. U daljnjem procesu suenja hidroperoksidi se razgrauju, molekule se meusobno povezuju i umreavaju polimerizacijom, to daje vrstou osuenom filmu ulja. Ulje suenjem postaje jedna velika molekula (slika 14.1). Proces suenja poinje na povrini, gdje je ulje u direktnom dodiru s kisikom iz zraka. Dok se ulje uvruje po povrini, formira se plin koji bui pore i izlazi kroz pramaz ulja. Ove pore kasnije omoguuju dublji pristup kisiku i napredovanje suenja. Izlazak plina ini, dakle, premaz poroznim. Ako preko ovakvog uljenog premaza, koji nije viskozan, ali je nedovoljno tvrd, nanesemo novi premaz, donji premaz e upiti svjee ulje i nabubriti. Ovo objanjava pojavu matiranja, kad se slika preko premaza koji jo nije kompaktno ovrsnuo. Iz istog razloga nastaju ubrzo na nekim premazima prskanja ako su postavljeni bez prethodnog nanoenja laka za retuiranje. Donji sloj e upiti ulje iz gornjeg sloja i time e ga oslabiti. Retu lakovi imaju svojstvo da se infiltriraju u sloj boje i tako ga zasite, nahrane i vrate tonu njegovu pravu vrijednost.

Slika 14. 1 Umreavanje molekula ulja procesom oksidacije i polimerizacije

100

Kod normalnih, srednjih temperatura i umjerene vlanosti, period povrinskog ovrivanja (ulje se ne lijepi na dodir) kod suivih ulja traje 3-5 dana. Tek nakon dvadesetak dana i deblji nanos uljene boje nee biti mekan. Povezivanje molekula nastavlja se kroz dugi vremenski period zbog ega premazi uljene boje postaju krti i pucaju. Neka ulja starenjem ute vie od drugih, posebno kad se dre u tami. Poznato je da je uenju sklonije ulje s velikim sadrajem linolenske kiseline, kao to je laneno ulje. uenje je jae u tami. To je spora povrinska reakcija i naroito je izraena u poetku suenja. uenje se objanjava prisustvom neistoa u ulju koje oksidacijom prelaze u spojeve ute boje (amini, diketoni...). Izlaganjem svjetlu vrlo brzo dolazi do gubitka tamne obojenosti. Postupak uenja i izbjeljivanja moe se ponoviti vie puta. U jednom pismu iz 1629. godine Rubens moli da otvore kutiju u kojoj se nalazi njegova slika da bi se utvrdilo je li potamnila i pie: To se esto deava sa svjeim bojama, ako su zapakovane u kutiji i nisu izloene svjetlu i zraku. Ako moja slika ne izgleda tako dobro kao to je bila kada je zavrena, trebalo bi je staviti na sunce. To je jedini nain da se slici vrati svjeina. Rubens napominje da se proces mora ponoviti ako kasnije doe do ponovnog tamnjenja. Reakcija uenja se pojavljuje i u prisustvu proteina i odgovorna je za uenje uljeno-emulzijskih medija. Razgradnja ulja Starenjem, ulje postaje kiselo jer se oslobaaju masne kiseline koje su vezane kao esteri. Hidrolizom ulja, dolazi do raspada ulja na slobodne masne kiseline i glicerol. Hidroliza nastaje djelovanjem vode uz prisustvo mineralnih kiselina kao katalizatora. Nastaje i djelovanjem same vode na viim temperaturama kroz dui vremenski period. Prisustvo bakterija proces razgradnje ubrzava. Ova pojava objanjava prisustvo zelenih soli bakra na bakrenim ploama, gdje je uljena preparacija (nastale slobodne masne kiseline) reagirala s bakrom. Masna cvjetanja (pojava razliitih soli na povrini materijala) se nekada pojavljuju i na povrini slika. Zbog prisustva esterskih grupa, iz ulja se mogu, procesom saponifikacije s alkalijama, dobiti sapuni i glicerol.

14.2. VRSTE ULJA

Laneno ulje Laneno ulje dobiva se iz dozrelih sjemenki lana. Smatra se da je bolje ulje iz hladnijih podruja jer sadri veu koliinu nezasienih masnih kiselina koje su vezane u trigliceridima. Laneno ulje ima 80-90% nezasienih triglicerida. Ostatak ine trigliceridi zasienih kiselina palmitinske i stearinske, ali i slobodne masne kiseline zbog kojih ulje moe biti kiselo. Ulje se dobiva hladnim ili toplim preanjem sjemenki lana. Hladnim preanjem se dobije manja koliina ulja, ali je kvalitetnije (ima manje slobodnih masnih kiselina). Ulje se podvrgava daljnjoj preradi sedimentacijom krutih i sluzavih materija koje lebde u ulju. Ovako proieno laneno ulje je rafinirano. Ulje se esto kemijskim putem bijeli, neutralizira i filtrira. Na trite dolazi kao bijeljeno laneno ulje svijetloute boje. Ulje se moe istiti vodom ili snijegom. Vodu i ulje u odnosu 1:1 stavimo u bocu, zaepimo i mukamo 20-ak minuta. Nakon to se izbistri, odvoji se od vode i osui zagrijavanjem na 120 0C. Ostaci vode mogu se ukloniti i alkoholom jer on brzo ishlapi. Laneno ulje se dri u tamnim, dobro zatvorenim posudama da bi se sprijeila oksidacija. Otapa se u svim blaim otapalima: terpentinu, benzinu, petroleju... Osueni premaz lanenog ulja je linoksin. Ne otapa ga terpentin ni white spirit. Topljiv je samo u jaim (polarnijim) organskim otapalima. Laneno ulje se podnosi sa svim pigmentima. S pigmentima koji se aktivno odnose prema ulju, koji reagiraju sa slobodnim masnim kiselinama i stvaraju sapune, kao to je sluaj s olovnim bjelilom, daje elastinije i pastoznije premaze. Inertnost pigmenata prema ulju (titanovo bjelilo) izaziva jae tamnjenje. Jae tamne i pigmenti koji zahtijevaju veu koliinu ulja. Za poboljanje stabilnosti nekih pigmenata u ulju (da se pigment ne bi odvajao od ulja), moe se ulju dodati do 2% voska. Tvornikim uljenim bojama dodaju se, osim voska, i drugi stabilizatori, kao to su aluminijevi i cinkovi stearati ili palmitati i aluminijev hidroksid. U nekim bojama se nalaze i sikativi s kojima se ujednaava otvorena faza odreene kolekcije uljenih boja. Laneno ulje moe se ugustiti oksidacijom ili polimerizacijom. Ve Cennino Cennini navodi postupak uguivanja ulja... stavi laneno ulje u sud od bronce ili bakra i za vrijeme ljetne ege izloi ga suncu da se smanji na polovinu. Ako je ulje u olovnoj posudi, imat e i bolju suivost. Bit e savreno za slikanje. Ovaj nain se preporuuje i danas.

101

Industrijski se ulje uguuje oksidacijom, zagrijavanjem ulja uz pristup zraka. Polimerizirano ulje je ugueno zagrijavanjem na 250 0C bez pristupa zraka. Polimerizirana ulja se nazivaju tand ulja. tand ulje uti manje od lanenog ulja, daje vei sjaj, sposobnost razlijevanja, elastinost i otpornost prema vanjskim utjecajima Propuhano tand ulje je ugueno oksidacijom i polimerizacijom. Uguena ulja se koriste i kao lak ulja. Prema stupnju zgusnutosti razlikuju se: - niskoviskozna ulja (rijetko tekua) - srednjeviskozna (normalno) - visokoviskozna (gusto tekua) Orahovo ulje Dobiva se hladnim preanjem orahovih jezgri. Slinog je sastava kao i laneno ulje. Zbog manjeg sadraja linolenske kiseline, sui se sporije od lanenog (8-10 dana), ali bre od makovog ulja. Stari majstori Italije, Nizozemske i Njemake su ga upotrebljavali zbog breg suenja od makovog ulja. Manje uti od lanenog ulja. Makovo ulje Dobiva se hladnim preanjem sjemenki maka. Svijetle je boje, a kad je bijeljeno, prozirno je kao voda. Ne sadri linolensku kiselini pa sui sporije od lanenog i orahovog ulja (oko 15 dana). Makovo ulje najmanje uti, zato se koristi za vezivanje tvornikih bijelih pigmenata, kao i pigmenata koji bi se zbog kemijskog sastava (olovni, kobaltni, manganovi) brzo suili Tung ulje Tung ulje (drvno ulje) dobiva se iz sjemenki tungovog drva (u Kini). Ne sui se oksidacijom kao ostala ulja, nego polimerizacijom.

14.3. SIKATIVI
Ve su stari majstori uoili da pigmenti, kao olovna gle PbO, minij, umbra... ,ubrzavaju suenje ulja. Sikativi su dodaci koji ubrzavaju suenje ulja. Ulje koje sadri sikative naziva se firnis. Po sastavu su veinom kobaltne, olovne i manganove soli (sapuni) s organskim kiselinama iz ulja, smola i s naftenskom kiselinom, pa razlikujemo: - linoleate (uljeni sikativi)...................laneno uljni sapuni - rezinate (smolni sikativi)..................smolni sapuni - naftenate ........................................naftenski sapuni Ovisno o vrsti metalnih soli, koriste se olovni sikativ, manganov sikativ i kobaltov sikativ. Sikativi ubrzavaju suenje ulja, ali pojaavaju tamnjenje i krtost premaza, zato se dodaju u malim koliinama. Obino se preporuuje 2% olovnog sikativa na teinu ulja, manganovog do 1%, a kobaltovog najvie 0,5%. Kobaltov sikativ se najbre sui (5-6 sati) i ne izaziva znaajnije promjene boje. Ulje s manganovim sikativom sui se za 10-12 sati, a s olovnim za 24 sata. Djelovanje sikativa ovisi o vlanosti, toplini, svjetlosti, pa i to treba uzeti u obzir pri upotrebi sikativa.

14.4. POVIJESNI PREGLED UPOTREBE ULJA U SLIKARSTVU

102

Suiva ulja koja se najvie upotrebljavaju u zapadno-evropskom slikarstvu su laneno, orahovo i makovo ulje. Laneno ulje je bilo poznato starim Egipanima, ali nema podataka da se ikada koristilo za slikanje. Od klasinih vremena orahovo i makovo ulje poznato je u Grkoj i Rimu, ali se ne spominje njihova upotreba u slikarstvu. Vrijeme kad se ulje prvi put upotrijebilo u slikarstvu nije sasvim poznato. Theophilius pie o upotrebi ulja u 12. stoljeu za temperne boje. U 14. stoljeu spominje uguivanje ulja za lakiranje slika. Analize pokazuju da se laneno ulje upotrebljava u Sjevernoj Evropi od 13. stoljea. U Italiji se u 15. stoljeu vie koristi orahovo ulje. Opa upotreba lanenog ulja pripisuje se esnaestom stoljeu. Ulje se koristilo za pripremu boja kojima su se izvodili uglavnom dekorativni radovi ili kao sredstvo za otapanje smola i lakiranje slika. Sa sigurnou se moe tvrditi samo da su flamanski slikari krajem 14. i poetkom 15. stoljea poeli koristiti ulje na nain koji je tek djelomino slian suvremenoj tehnici uljenog slikanja. Otkrie ulja kao veziva za pripremu boja pripisuje se flamanskom slikaru Jan van Eycku (1370-1426). Vasari koji je prenio iskustva o uljenom slikanju u Italiju u biografiji Antonella da Messine pie: Laneno i orahovo ulje najbre sue od svih isprobanih. Mijeanjem boja s ovim vrstama ulja, dobije se izdrljivija smjesa koja, kada se osui, postaje ne samo otporna na vodu, nego boji daje takvu snagu i sjaj sama od sebe i bez laka. Jo divnije izgledalo mu je to su se boje spajale daleko bolje nego kod tempere. Tehnika slikanja brae van Eyck je kombinacija klasine temperne tehnike i ulja koja je obogaena dubinskom svjetlou uljenog bojenog sloja na mjestima gdje je to potrebno. Upotreba ulja dolazi u Italiju i ve Tizian (14901576) transformira temperno slikarstvo u uljeno. Uglavnom koristi platno kao nositelja slike. Krajem 16. stoljea raa se veliko flamansko slikarstvo iji je glavni predstavnik Rubens (1577-1640). Dok venecijanski majstori rade na crvenim preparacijama, nastavljajui tradiciju tempernog podslikavanja, Rubens zapoinje na bijeloj preparaciji toniranoj sivom lazurom. Rad nastavlja kontrasnijim slikanjem uz nanoenje lazura. Rembrandt (1606-1669) sliku gradi kombinirajui pokrivajue poteze boje i lazure. Ovaj nain rada u 18. stoljeu postaje akademska metoda koju naputaju impresionisti svojim direktnim al prima slikanjem.

14.5. KARAKTERISTIKE ULJENE BOJE

Vezivo uljenih boja je ulje (laneno, orahovo, makovo), isto ili s dodatkom smole, voska, balzama i otapala. Ulje daje pastu potrebne razmazivosti, sui se sporije od tempere pa se s uljem mogu postii fini prijelazi i polutonovi koji se utapaju jedni u druge. Za ulje je karakteristina dubinska svjetlost. Ulje boji daje dublji ton i sjaj. U procesu suenja, boje ne mijenjaju izgled. S uljem se moe raditi lazurno, pokrivajue, pastozno, sjajno ili mat. Starenjem svi tonovi uljenih boja postaju dublji, ali i transparentniji pa se na nekim starijim slikama ak vidi i crte koji je bio prekriven (pentimenti). Smatra se da dolazi do putovanja veziva na povrinu, znojenja, zbog ega se javlja jaa dubinska svjetlost. Uljeni premazi s vremenom postaju krti, tamne, a ako nisu pravilno graeni, ispucaju. Pojavljuju se pukotine, tzv. krakelire. Kod jako debelih premaza moe doi do smeuravanja boje zbog stezanja ulja prilikom suenja, kao i do mrtvila boje (boja postaje mat). Donji porozni premaz upije vezivo iz gornjeg premaza boje zbog ega izgubi sjaj. Prilikom slikanja moraju se potivati pravila da se slika debljim nanosima boje preko tanjih. Slika se od nanosa siromanijim uljem prema uljem bogatijim slojevima, masno preko posnog. Slika se, mokro na mokro, ili na osuene (na dodir) slojeve boje, nikada na poluosuenu boju. Ulje se sui odozgo prema unutra. Proces suenja traje godinama. Ako slika nije pravilno graenana moe doi do pucanja i ljutenja slojeva slike. Potivajui to pravilo, Tizian je vie mjeseci ekao da nastavi rad na istom platnu. Sikative treba oprezno koristiti. Velika koliina sikativa izaziva pucanje premaza. Sikativi se dodaju lazurama i tankim slojevima boje. Dodatak sikativa u deblje premaze moe izazvati pucanje boje jer se ona sui puno bre na povrini nego u unutranjosti.

103

14.6. MEDIJI U ULJENOM SLIKARSTVU

Za uljeno slikanje potrebna je manja ili vea koliina medija. Mediji su veziva s kojima se boja razrjeuje da bi se lake nanosila na podlogu. Koriste se i radi lazurnosti premaza, za dobivanje sjaja, pastoznosti i drugih efekata. Svojim sastavom utjeu na optiki izgled boje, na konzistenciju boje i na proces suenja. Uljena boja najee se nanosi medijem koji zadrava sjaj oslikane povrine, to je karakteristika uljene tehnike. Ovisno o eljenom izgledu slike, medij se priprema masnije ili posnije, odnosno kao sporo ili bre suei medij. Materijali koji se koriste za pripremu medija su: ulja, uguena ulja, smole, balzami, voskovi i otapala. Razrjeivanje uljene boje samo terpentinom nije dobro jer dolazi do matiranja boje (mrtvilo boje). Velika koliina terpentina oslabljuje vezivo i oteuje preparaturu, pa ulje prodire u platno. Ulja i smole nisu najbolji mediji kad su jedini sastojak medija. Njihove mjeavine uz dodatak otapala su kvalitetni mediji. Prevelika koliina ulja u mediju usporava suenje i dovodi do uenja, tamnjenja boja, pa se dodaje tand ulje umjesto dijela lanenog ulja. Velika koliina smola i balzama takoer dovodi do tamnjenja. Balzami uljenoj boji daju specifian sjaj, plastinost, utapanje jedne boje u drugu ali usporavaju suenje. Velika koliina sikativa uzrokuje tamnjenje i pucanje premaza. Sikativi se dodaju medijima jedino kad se slika tankim premazima, koji se sue brzo i kompaktno. Za lazurno slikanje na osuenim premazima koriste se viskozniji mediji. Medij za lazure (univerzalni): 1 dio otopine kopala 1 dio lanenog ulja 1 dio terpentina

Sporo suei mediji:

makovo ulje

Sporosuei medij, za slikanje mokro u mokro, sadri sporije suivo makovo ulje. 1. 2. (sjajni medij)

- makovo ulje......................2 vol. dijela - makovo ulje.................1 vol. dio -test benzin (white spirit)....1vol. dio - damar u test benzinu....1/2 vol dijela - test benzin....................1 vol. dio Terpentin u medijima za uljeno slikanje ubrzava proces suenja ulja, pa mediji za bre suenje uljene boje sadre terpentin umjesto white spirita.

Brzo suei mediji Ovi mediji sadre smole, balzame, vie otapala, manje ulja ili sasvim bez ulja. 1. Brzo suei damarov medij:

104

Slika 14. 2 Damar lak kao medij (1 dio damara i 4 dijela terpentina)

2.

Damar medij za lazure:

Slika 14. 3. Damar medij za lazure sastavljen od: 9 dijelova damar laka, 9 dijelova terpentina, 4 dijela tand ulja, 2 dijela venecijanskog terpentina (balzam)

Srednje suei mediji: 1. (tamniji) - laneno ulje........................1 vol. dio - damar u terpentinu 1:3......1 vol. dio - rektificirani terpentin..........1 vol. dio 2. (svjetliji) - makovo ulje..............1 vol. dio - damar u terpentinu...2 vol. dijela - rektificirani terpentin..1 vol. dio

Univerzalni mediji: 1. - ugueno laneno ulje....................1 dio - otopina damara u terpentinu .........2 dijela

105

- terpentin.........................................4 dijela - kobalt sikativ .................................5 kapi/ dl 2. - otopina damara.......................1 dio - proieno laneno ulje............1 dio - terpentin................................. 1 dio 3. -laneno ulje.......1 vol. dio -terpentin...........1 vol. dio -kobalt naftenat..20 kapi / o,5 l

Ljeti, kad je suenje bre, koliina terpentina se moe poveati. Mediju se moe dodati minimalna koliina bijeljenog voska ili parafina. Impasto medij (Rubensov)- ( priprema se kuhanjem) - laneneno ulje.............................10 dijelova - pelinji vosak..............................2 dijela - olovni oksid, PbO.......................1/16 dijela ( djeluje kao sikativ)

Slika 14. 4 detalj - impasto, makrosnimak ; pastozni Beciev autoportret, Pariz 1935.

Za postizanje mat karaktera uljenoj boji se moe dodati votana pasta (vosak otopljen u test benzinu, terpentinu) ili punski vosak (vosak osapunjen potaom).

14.7. GRADNJA ULJENE SLIKE

106

Osnovne faze gradnje klasine uljene slike su: preparacija, crte, podslikavanje, lazurno slikanje u slojevima. Krta i upojna tutkalno kredna preparacija na dasci zamijenjena je u 17. stoljeu elastinijom emulzijskom (poluuljenom) preparacijom, koja je bolje prilagoena platnu i uljenom slikanju. U ranoj renesansi koristi se svijetloukasta preparacija. Kod Leonarda je pomalo ruiasta od crvenog bolusa. Poznato je da su slikari 17. i 18. stoljea zbog upojnosti na krednu preparaciju nanosili dodatni sloj crvene, smee ili sivkaste tempera boje. Impresionisti radije slikaju na bijelom dodatnom sloju olovne bijele boje. Ovi dodatni slojevi nazivaju se imprimatura (lat. imprimere=utisnuti, otisnuti). Imprimatura se nanosi da bi se upojna osnova prilagodila uljenom slikanju. U likovnom smislu imprimatura odreuje srednji ton iz kojeg e slikar graditi sliku. Moe biti komplementarna ili kontrastna s gornjim slojevima lazurnih nanosa boje. esto se koristi imprimatura boje inkarnata. Za Venecijance su karakteristine tamne uljene imprimature. Rembrandt je esto koristio i dvije imprimaturecrvenkastu a iznad svijetlosivu. Vermeer na nekim mjestima iste slike, koristi dvije imprimature, jednu preko druge ili jednu pored druge. Imprimatura kao i podslikavanje prosijava kroz sljedee slojeve boje. Za crte se koriste razliiti crtai materijali: kreda, obojeni krejoni, ugljen, kao i crtanje kistom rijetkom uljenom bojom.

Vermeer van Delft, Mljekarica, Vermeer koristi podslikavanje , monokromno ali esto i polikromno radi koloristikih efekata. Gornja slika prikazuje samo ideju podslikavanja u tonu umbre- samo podslikavanje kod vermeera uglavnom nije tako detaljno kao zavrni slojevi

Podslikavanjem se stvaraju bogati kontrasti, koji zrae kroz slojeve boje. Obino se podslikava temperom, a u novije doba i akrilikom. Sloj boje iznad podslikanog sloja mora biti lazuran, inae podslikavanje nema svrhe. Podslikavanje moe imati strukturu (pastozno i reljefno), a mogu se koristiti i kombinacije.

107

Kod klasine gradnje uljene slike u slojevima koristi se lazurno slikanje. esto se bijela boja ne koristi, jer svojom pokrivnou osiromauje bogatstvo tonova koji prosijavaju iz donjih slojeva. Veliki majstor lazura je Rembrandt. Al prima slikanje (tal. -od prve; eng. direct painting) je nain slikanja kod kojeg se boja nanosi na podlogu slike u jednom namazu, direktnim slikanjem, bez podslikavanja, postepenog slikanja i lazura. Slika se mokro u mokro. Impresionistiki nain al prima slikanja koristi poteze kista crticama, tokicama (pointilizam), utiranje, tufanje, struganje. Driping tehnikom (eng. drip=kapanje) se radi s bojama koje brzo sue. Boje se nanose kapanjem, lijevanjem, prskanjem ili cijeenjem.

Monet , Westminster, primjer al prima slikarstva

15. DISPERZIVNA VEZIVA

Disperzivna veziva su veziva na bazi sintetikih smola disperziranih u vodi. Dobivaju se polimerizacijom odreenih monomera u vodi kao disperznom sredstvu. Sastoje se od vrste umjetne smole (polimera), fino rasprene u vodi. Po bjeliasto mlijenom izgledu, zbog disperzije svjetlosti na esticama smole, sline su emulzijama. isto disperzivno vezivo esto se naziva emulzija. To su bezuljne emulzije. Osnovni sastav disperzije (emulzije) : - monomer .........100 dijelova - voda..................180 dijelova - emulgator..........2-5 dijelova

108

- inicijator.............0.1-0.5 dijelova Za slikarske svrhe obino se koriste disperzivna veziva na bazi estera akrilne kiseline, tzv. akrilati i polivinil acetati, koji su za slikanje loija disperzivna veziva. Polivinil acetati se vie koriste kao ljepila (adhezivi). Svojstva disperzivnih premaza ovise o dodacima (aditivima), kao to su emulgatori, stabilizatori, sredstva za vlaenje, usporivai suenja itd. Ovo oteava koritenje proizvoda razliitih proizvoaa i njihovo meusobno mijeanje. Aditivi ostaju u filmu i nakon suenja i potencijalni su izvor slabljenja i razgradnje premaza. Emulgatori mogu biti neutralni, kao to je polivinil alkohol i celulozni eteri, ili ionski, kao natrijkarboksimetil celuloza i sapuni ili poliakrilna kiselina. Kiselost ili lunatost disperzija, korozivne soli, isparljivost aditiva, kao to je amonijak moe izazvati oteenje materijala. Viskoznost disperzija ne ovisi o molekularnoj teini disperziranog polimera. Visoki postotak polimera (50-70%) u disperzijama daje stabilne disperzije s malom viskoznou pogodnom za nanoenje premaza, u odnosu na otopine istih polimera koje se koriste u lakovima. Suenjem se disperzirane estice smole povezuju u film. Da bi se estice smole dobro povezale u kontinuirani film, polimer mora biti dovoljno mekan da se razlijeva. Disperzije umjetnih smola se zbog toga ne smiju koristiti na niskim, kao i na visokim temperaturama kada se zbog naglog suenja estice ne mogu povezati u kontinuirani film. Osueni filmovi bez posljedica podnose nie temperature.

Akrilne disperzije koriste se u irokim razmjerima oko 1950. godine zbog velike otpornosti na uenje u odnosu na polivinilacetatne disperzije. Kao slikarsko vezivo najprije ga koriste slikari murala (lat. murus= zid). U tradicionalnom slikarstvu veziva se mijeaju samo s pigmentima. S disperzivnim vezivima mogu se mijeati i razliita punila (filer) kao to su pijesak, mramorni prah, ljunak, drvena strugotin, piljevina itd. Mogu se nanositi i u debljim slojevima bez opasnosti od krakeliranja. Disperzivna veziva prianjaju na razliite materijale. Mogu se koristiti na svim podlogama koje nisu zamaene ili previe glatke. Ne mijeaju se s uljem i masnim emulzijama (nisu kompatibilne s uljima). Dodatkom emulgatora, kao to je votani sapun mogue ih ja mijeati i s uljima.

15.1. AKRILIK
Akrilik je slikarska tehnika u kojoj je vezivo disperzija akrilne smole, koja se naziva akrilna emulzija. Akrilna emulzija je mlijenobijela tekuina. Uvrivanjem (suenjem) postaje prozirna. Svjeoj boji daje svjetliji, pastelniji ton, koji se suenjem mijenja i postaje tamniji. Akrilne boje sue se fizikalnim putem, isparavanjem vode. Sitne estice smole povezuju estice pigmenta meusobno i s podlogom. Vrijeme suenja (otvorena faza) je relativno kratko, ovisno o debljini filma traje 5 do 50 minuta. Suenjem ne dolazi do deformacije boje pa se kod debelih slojeva, na samo povrinski osueni sloj, moe nanositi novi sloj boje bez opasnosti od pucanja. Otvorena faza moe se produiti dodatkom: - metilceluloze (ljepilo za zidne tapete) .... 2-5 %, ali slabi kvalitetu filma - medijem za usporavanje suenja (retarding medij) Svjea disperzija razrjeuje se vodom. Zbog relativno velike koncentracije smole mogua su i vea razrjeenja. Vezivna snaga akrilne disperzije je tako velika da se ne skida ak ni jako razrijeena boja. Nakon suenja postaje netopljiva u vodi. Otapa se samo u jaim organskim otapalima, kao to su ksilen, aceton ili amilacetat. Tek osuena boja moe se ukloniti vruom vodom. Akrilni film ima veliku elastinost. Zbog ireverzibilnosti (nakon suenja premaz je netopljiv u vodi, terpentinu i white spiritu) moe se kombinirati s drugim vezivima. Uljem se moe slikati na akrilnom premazu ili akrilnim bojama na osuenom premazu uljene boje. Podloga ne smije biti masna. Akrilno vezivo puno bolje prianja za poroznu podlogu, nego za jako glatku povrinu kao to su staklo, metal i slino. Jako glatke povrine se ohrapave laganim bruenjem, a preparacija se nanosi tupkanjem. Ako se radi na zidu, zbog velike poroznosti treba zid impregnirati disperzijom akrilne smole (akrilnom emulzijom) ili akrilik medijem.

109

Kod klasinog slikanja preparacijom se zatiuje nositelj ( celuloza u drvu, papiru, platnu) od djelovanja veziva iz boje. Akrilno vezivo ne oteuje celulozu pa nije neophodna preparacija ni impregnacija. Impregniranjem i prepariranjem nositelja postie se odreena obojenost, struktura, tekstura, upojnost. Impregnira se prozirnim akrilik medijem (bolji je mat), razrijeenim vodom u omjeru 1:1 da se postigne odgovarajua upojnost i stabilnost. Za platno i papir je bolje umjesto akrilik medija, koristiti 6%-tnu otopinu konog tutkala koja suenjem jae zategne i uvrsti podlogu. Preparacija se moe pripremiti pomou akrilne emulzije razrijeene vodom, punilom i bjelilom u omjeru: akrilna emulzija 1 1 voda 3 2 bjelilo i punilo (filer) 4 3

za temperu za ulje

Na tritu ima kvalitetnih inozemnih preparacija, kao to su: - GESSO POLYMER (Talens) - GESSO ACRYLIC (Talens) - LIQUITEX GESSO (Lefranc, amerika licenca) Nakon nekoliko sati suenja na njima se moe slikati.

15.2. MEDIJI ZA AKRILNE BOJE

Akrilne boje se razrjeuju s vodom. Mediji se koriste za posebne efekte. Osnovni medij ( akrilik medij, akrilik vezivno sredstvo, akrilna emulzija) je disperzija akrilne smole. To je vezivo u tvorniki pripremljenim bojama i preparaciji. Koristi se za pripremu preparacija, kao vezivo za kola, kao fiksativ. Boja razrijeena akrilnim medijem ima vei sjaj nego kad je razrijeena vodom, zato se ovaj osnovni medij naziva i sjajni medij. Mat medij zbog povrinske refleksije svjetlosti daje mat karakter boji, koji podsjea na temperu. Produuje suenje boje. Gel medij je gust. Ima mlijenobijele boju. Suenjem postaje tvrd, proziran i sjajan. Obino se mijea u impasto za dobivanje tekstura. Lazurne teksture dobiju se mijeanjem malo boje i puno gel medija. Usporiva (retarding medium) produuje proces suenja. Dodaje se u manjim koliinama. Ugueni medij (Tickener polymer, Talens) je elatinozna gusta disperzija. Boji daje veu gustou, temperni, ali pastozni efekt, mat izgled. Malo usporava suenje. Ne preporuuje se dodavanje u koliini veoj od 10%. Sjaj se moe postii nanoenjem sjajnog laka ili naknadnim lazurnim slikanjem akrilnim bojama i sjajnim medijem. Uguiva moe vezati i razliita punila radi pastoznosti koja ni u debelim slojevima ne ispucaju. Akrilne paste za modeliranje (Modeling paste) su smjese akrilik medija i inertnog punila razliite gustoe (g/cm3). Pastoznije su od gela, bijele su ili bezbojne. Mogu se dodavati bojama, ili se mogu naknadno bojati. U pasti se nalaze punila kao mramorni prah, pijesak, kaolin, prah kamena plovuca (Lipari pumice). Kao punilo moe se koristiti papirna pulpa izmijeana akrilnim medijem (mache papir). Koliina punila moe biti i do 80%. Paste se mogu kombinirati akrilnim bojama i gel medijem koji poveava elastinost. Svi mediji su kompatibilni i mogu se kombinirati za postizanje eljenog efekta. Nakon suenja mogu se bojati akrilnim bojama, temperom, uljem itd. Koriste se i kao cementna podloga za mozaik, za restauriranje tukatura, porculanskih predmeta itd. Proizvode se i akrilne buke za posebne teksture na zidu.

110

15. 1 Pasta za modeliranje

Lakovi na bazi akrilnih smola su bistre otopine akrilne smole u organskom otapalu (white spiritu, toluenu...). Kao lakovi mogu se koristiti i disperzije akrilne smole( sjajni ili mat mediji za slikanje) jer slici daju briljantan sjaj. Prema potrebi se razrjeuju vodom.

15.3. AKRILIK TEHNIKE

Akrilne boje imaju velike mogunosti upotrebe, posebno su pogodne za dobivanje tekstura. Akrilne boje koje sadre lazurnije pigmente razrijeene vodom ili akrilik medijem koriste se za akvarelno slikanje. Pokrivne akrilne boje, dodavanjem bijele boje koriste se za gva. Slikanjem u slojevima, koritenjem imprimatura, podslikavanja i lazura mogu se postii efekti, kao u klasinoj temperi. Akrilnim lakom postiu se sjajne lazure karakteristine za ulje. Upotrebom medija za usporavanje suenja moe se slikati mokro u mokro. Akrilik medijem za postizanje sjaja, gel medijem i pastom za modeliranje mogu se dobiti zanimljivi efekti. Kao fiksativ moe se koristiti mat medij razrijeen vodom u omjeru 1:3. Akrilno vezivo se koristi za fiksiranje razliitih materijala na podlogu u tehnici kolaa. Grublja i finija platna, konopci, vlakna, drvo moraju se namoiti u akrilnoj emulziji, poloe se na svjee prepariranu podlogu i slika se razliitim medijima i akrilnom bojom. Mijeane tehnike (mixed media); kod mijeanih tehnika treba se pridravati pravila da se samo na suhi sloj boje pripremljene jednom vrstom veziva nanosi boja pripremljena drugim vezivom. Loginije je za podslikavanje koristiti akrilne boje koje se brzo sue, a nastaviti drugim tehnikama (ulje na akrilik, akvarel na akrilik). Moe se kombinirati akrilik i pastel. Crte se nanosi pastelom, fiksira mat akrilik medijem, nastavlja crtati u mokro, a kasnije na suho. Disperzivna veziva, zbog jednostavne primjene i razrjeivanja vodom, koriste se kao hobi boje za drvo, staklo, keramiku, tekstil itd.

111

primjer pastozne teksture akrilne boje-ultramarin i zlatna na polikromnom podsliku

16. ZIDNO SLIKANJE

Klasine zidne slikarske tehnike su: - fresko tehnike (fresco buono i fresco secco), - enkaustika (topla i hladna), - mozaik, - zgrafito, - Keimova tehnika (vezivo je vodeno staklo) - suvremene zidne tehnike na bazi disperzivnih premaza akrilne i polivinilacetatne smole. U okviru zidnih tehnika razmotriti emo i vitraj i openito poglavlje o slikanju na staklu. U Knososu na Kreti nalaze se najstariji primjeri slikanja na buci. Smatra se da potjeu iz perioda oko 1500 godina p.n. e. Podloga se pripremala od tri sloja, posljednji sloj bio je od istog vapna. Osnovne boje bile su uti i crveni oker, mineralna crna i egipatska plava.

112

U helenistikom periodu rimske umjetnosti zidno slikarstvo doivljava procvat, naroito na prijelazu iz stare u novu eru (1 st. p.n.e. i 1. i 2. st. nove ere). Tipian primjer ovog fresko slikarstva je slikarstvo Pompeja (sauvano erupcijom Vezuva 79. godine n. e.). VITRUVIJE je dao najvie podataka o materijalima i metodi slikanja tog vremena. Prvi sloj buke priprema se od vapna i usitnjene opeke, drugi je napravljen s pijeskom, dok su dva ili tri gornja sloja sadravala mramorno brano. buka se na kraju polirala. Slikalo se pigmentima mijeanim s vapnenom vodom ili vapnenim mlijekom. Pigmenti koji nisu otporni na vapno (lapis lazuli) vezani su temperom na izoliranu podlogu. Ranokransko fresco slikarstvo u katakombama (nastaje u 3. i 4. st. ) na teritoriju Rima koristi vei dodatak pucolanske zemlje (crveni cement) zbog vlanosti katakombi. Bizant takoer prihvaa tehniku slikanja na vlanoj buci. Podloga se pripremala sa sjeckanom kudeljom, pljevom, ekinjama umjesto dijela pijeska ili ak bez pijeska. Tradicionalna podloga s gaenim vapnom i pijeskom koristi se i u renesansi. Na predzadnjem sloju buke (tal. arricciato) izvodio se crte crvenom bojom (tal. sinopia). Gornji sloj (tal. intonaco) fine zavrne buke pripremljen je s mramornim prahom. Pripremalo se onoliko buke koliko se moglo oslikati dok se podloga ne osui.

Masaccio, fresco buono, Capella Brancaci, Firenze 113

16.1. FRESKO TEHNIKE

16.1.1. Fresco buono
Fresco buono (tal. fresco= svjee; buon fresco= prava freska) je vrsta slikanja koja se izvodi se na svjeoj buci. Zbog brzine suenja buke (5-6 sati) i bijeljenja (vapno prelazi iz kalcijevog hidroksida u kalcijev karbonat) zahtijeva se brzo i sustavno slikanje od svijetlog u tamno. Slika moe biti lazurnog karaktera ili pokrivajueg ako boju veemo vapnenim mlijekom ili vapneno uljnim sapunom. Kvalitetu fresko buke odreuje vrsta i kvaliteta vapna kao veziva, vrsta i kvaliteta pijeska kao agregata (punila, filera), nain pripreme i nanoenja buke, debljina sloja te odnos veziva i agregata. Gaeno vapno Gaeno vapno je vezivo mineralnog karaktera. Po sastavu je kalcijev hidroksid, Ca(OH)2, zbog ega pokazuje lunata svojstva. Vezivo je u fresko buci, zgrafito tehnici, a koristi se i kao bijela boja. Dobiva se iz vapnenca, CaCO3 peenjem na temperaturi 900-10000C. Vapnenac prelazi u ivo vapno koje je po sastavu kalcijev oksid, CaO uz oslobaanje CO2. U kontaktu s vodom ivo vapno prelazi u gaeno vapno. Gaeno vapno je zrano vezivo, vee s CO2 iz zraka i prelazi u kalcijev karbonat,CaCO3. Ca(OH)2 + CO2 CaCO3 + H2O

Vapno se gasi vodom u omjeru 1:4, jedan dio vapna i etiri dijela vode. Prilikom gaenja moe se vapnu dodati masti, loja ili otpadnih ulja da se smanji alkalinost osapunjenjem i ubrza vezivanje. Gaeno vapno bez grudica i primjesa mora odleati u jami najmanje godinu dana da dobije snjenobijeli, masni karakter pod opipom. U vapnu ne smije biti magnezijevih spojeva i gipsa iznad 5%. Takoer, ne smije sadravati neistoe od zemlje, ugljena, gline i organskih tvari koje bi tetno djelovale na slikani sloj u obliku tamnih mrlja razliite upojnosti, to bi dovodilo do pucanja boje, odnosno buke pri suenju. Vapno kao vezivo moe primiti i neizbrisivo vezati svega 10% boje. Zbog nepokrivnosti, vapnene boje su lazurne, djeluju svjee i lijepog su sjaja. Vapneno mlijeko dobiva se rijeenjem vapnene kae hladnom vodom. Vapnena voda je bistra tekuina koja ostaje kad vapneno mlijeko miruje i istaloi se na dno. U vapnenoj vodi ima otopljenog kalcijevog hidroksida. Djeluje lunato (pH je iznad 12). Koristi se za vezivanje pigmenata u fresco buono tehnici. Stajanjem vapnene vode na povrini se stvara tanka prevlaka kalcijevog karbonata koja je od ivotne vanosti u fresko slikarstvu.

114

Voda isparavajui nosi sa sobom otopljene estice kalcijevog hidroksida iz gaenog vapna u buci. U dodiru sa zrakom estice kalcijevog hidroksida ovrsnu izmeu i preko zrnaca pigmenata. Zrnca pigmenata povezuju se meusobno i s podlogom u okamenjenu cjelinu. Pretvaranje vapna u karbonat traje decenijima. Stabilnost zida je osigurana tankom prevlakom koja nastaje na poetku suenja. U fresco buono tehnici vezivo boje naknadno nastaje suenjem fresko buke. Fresko buka je mjeavina vapna i pijeska. Vapno bi bez pijeska zbog suenja ispucalo, a masa ne bi imala dovoljnu vrstou. Pijesak ini buku poroznom za zrak koji je potreban za suenje i vezivanje buke. Pijesak (rijeni pijesak, silikatni agregat, usitnjeni mramor) mora biti otar, suh i ist. Granulacija pijeska treba biti razliita: 5- 0,5 mm. Spajaju se gusto vapno i suhi pijesak. Voda sprjeava da vapno opkoli mokra zrnca pijeska pa pijesak kasnije ispada iz buke. Tek nakon mijeanja dodaje se voda, ako je potrebno. Ako je buka suvie mokra, zbog velikog isparavanja vode, nastaju pukotine. Pukotine mogu nastati i od neistog pijeska ili ako se buka nanosi u jednom debelom sloju. Pukotine koje nastaju u toku rada uklanjaju se tako da se namoe vapnenim mlijekom i ispune pritiskom ruke. Pukotine nastale nakon suenja ne mogu se popraviti. Fresko buka se nanosi obino u tri sloja, drei se pravila da se u donji sloj stavlja krupniji pijesak , a u gornje sve sitniji. U donje slojeve stavlja se vie pijeska, a manje vapna. Prvi sloj buke debljine jednog centimetra se sastoji od tri dijela krupnijeg pijeska i jednog dijela vapna. Na zid se nabacuje zidarskom licom bez zaglaivanja kako bi se omoguilo to bolje prianjanje drugog sloja. Druga buka (arriccio) se nanosi nakon pola sata. Sastavljena je od dva dijela sitnijeg pijeska i jednog dijela vapna.Lagano je hrapava i na njoj se , nakon suenja, radi sinopia pripremna studija. Zadnji, trei sloj (intonaco ili glet) debljine svega par milimetara, sastoji se od jednog dijela pijeska (granulacije do 1 mm) i jednog dijela vapna. Nanosi se na dobro navlaen arriccio .Dobro se zagladi utiskivanjem i poliranjem pomou ravnalice i gladilice. Kod fresco buono tehnike zadnja buka se polae sistemom dnevnica, koliko se u jednom danu moe oslikati u vremenu 5-6 sati dok buka ne pone bijeljeti suenjem i gubiti upojnost.

115

Masolino, detalj iz kapele Brancaci, Firenze

Zid je nositelj fresko buke. Mora biti zdrav jer o njemu ovisi trajnost fresko slike. Ako u zidu ima vlanih ili nezdravih opeka, topljivih soli doi e do tzv. iscvjetavanja, izluivanja bijelog praha po povrini slike u vidu soli i plijesni. Nezdravi dijelovi zida moraju se ukloniti i zamijeniti zdravima. Zid se prije nanoenja buke moi istom vodom dok se ne zasiti. Ako zid nije zasien vodom, upit e vodu iz buke. Voda nee ii prema vani i nee nastati prevlaka kalcijevog karbonata kao veziva boje. Boja e biti slabo vezana, brisat e se sa slike.

116

Otprilike jedan sat nakon nanoenja posljednjeg sloja buke, prenosi se (pausira) crte prema kartonu ili mjerilu, oprezno da se ne oteti povrina buke. Moe se prenositi projektorom i odmah iscrtavati ili urezivati. Prenosi se i preko perforiranog predloka od papira pomou pigmenata u gazi ili na neki drugi nain. Pigmenti u fresco buono tehnici moraju biti otporni na alkalije. Mijeaju se destiliranom vodom ili vapnenom vodom. Boje vezane vapnenom vodom suenjem daju svijetli prozrani film, koji je tonski svjetliji od svjee (mokre) boje. Kao bijela boja slui intonaco buka, koja suenjem pobijeli. Destilirana ili prokuhana voda osloboene su raznih topljivih soli koje bi mogle tetno djelovati na slikani sloj. Boje disperzirane samo u vodi su lazurnije.

16.1.2. Fresco secco

Fresco secco slika izvodi se na osuenoj buci pigmentima vezanim nekim vezivom. Najbolje vezivo za slikanje secco tehnikom je kazein. Boraks kazein priprema se od 1 dijela kazeina i priblino 8 dijelova vode. Nakon pripreme (otapanja u otopini boraksa) mora se razrijediti vodom, najmanje u odnosu 1:1 jer bi inae brzo preao u tvrdo elirano stanje. Vapneni kazein je najbolje vezivo za fresco secco tehniku (vidi sve o kazeinu kod kazeinske tempere...). Svaki dan se priprema novi kazein jer je pokvarljiv. Podloga se priprema od dva sloja buke. Prvi slui kao armatura, a moe sadravati i cement. Drugi sloj se poravna i zagladi kao i kod buon fresco. Suenje buke traje 10-ak dana. Podloga je upojna, a ako se prije slikanja navlai vapnenim mlijekom, dobit e vezivnu snagu i izolaciju. Slika se sljedeim vezivima: 1. Slika izvedena na ovako pripremljenoj podlozi pigmentima vezanim razrijeenim kazeinom najblia je pravoj freski. Ako se osuena boja otire, treba dodati jo veziva, a ako se ljuska, dodaje se vode. Boje se mogu nanositi pokrivnije nego u buon fresco tehnici. 2. Emulzionim vezivima slika se na potpuno prosuenoj i izoliranoj podlozi. Suha, zdrava i zaglaena buka izolira se tankim slojem vapnenog mlijeka. Na nju se moe nanositi bijela kazeinskotemperna boja. S vezivom se vee cinkovo bijela ili titanova bijela i nanese u tankom sloju. Nakon suenja kopira se crte i slika. Kazein se moe emulgirati tand uljem (sirovo laneno ulje uzrokuje uenje, tamnjenje i pucanje boje), votanim sapunom, voskom otopljenim u terpentinu u odnosu 1:1, uljno smolnim lakom, venecijanskim terpentinom itd., ili njihovim kombinacijama u koliini 15-20% od koliine kazeina. 3. Vapnenim kazeinom kojeg je najbolje koristiti bez emulgiranja s uljima i smolama jer gubi na kvaliteti. Sam je izuzetno trajno i kvalitetno secco vezivo.

16.2. JAJANO-ULJENA TEMPERA NA ZIDU (srednjovjekovna tempera)

To je stara provjerena tehnika zidnog i tafelajnog slikanja koju su koristili na gori Athosu od 8. do 18. stoljea (grko-bizantsko-pravoslavna ikonografska kola) za slikanje ikona i zidnih ivotopisa. Ova tehnika slikanja moe se

117

kombinirati s kazeinskom temperom na zidu. Poinje se kazeinskom temperom kao jaom, a nakon suenja boje, slikanje se nastavlja srednjovjekovnom jajanom temperom.

16.3. SINTETKE TEMPERE NA BAZI DISPERZIVNIH PREMAZA

Kao najbolje vezivo kod sintetskih disperzija pokazala se akrilna smola. Suvremene boje na bazi akrilne smole imaju sljedea svojstva: 1. Veliku adheziju zbog koje se vrsto veu i bez da dublje prodiru u podlogu. 2. Zahtijevaju vrste i zdrave podloge koje nisu masne. 3. Sue se brzo (od 30 minuta do 2 sata) isparavanjem vode, zavisno od debljine nanosa, temperature i vlanosti zraka. 4. Otporne su na lunate betonske podloge i vapnene buke. 5. Ne tamne i ne ute. Stabilne su na mikro i makro utjecaje. 6. Film poliakrilne boje na zidu die i dozvoljava normalni reim mikro i makro vlage i temperature zbog intermolekularnih pora u filmu. 7. Nakon suenja mogu se lagano prati vodom i spuvom uz mali dodatak blagog tekueg deterenta. 8. Postoje boje za vanjske i unutranje radove. Kvalitetne poliakrilne disperzije otporne su na smrzavanje i odmrzavanje. 9. Boja se nanosi kistom, lopaticom, valjkom, prskanjem kompresorom (razrijeena vodom u omjeru 1:1). 10. Mogu se nanositi i u debljim slojevevima, ali je bolje slikati u tanjim namazima. 11. Boja ima dobru fakturu (vidljivost poteza), a moe se mijeati s raznim agregatima (kvarcni pijesak, mramorno brano itd.) u manjim koliinama ako se eli grublja faktura. Priprema podloge je vrlo jednostavna. Podloga se obrauje s jednim do dva premaza bijele temeljne boje ili nepigmentiranom gotovom podlogom (emulzijom) koju prema uputama proizvoaa treba razrijediti vodom. Nove lunate buke treba prethodno neutraliziratii kiselim fluatima. Kod starijih buka koriste se neutralni fluati koji buku uvruju i neutraliziraju. Fluati su soli (cinka, aluminija, magnezija, olova) heksafluoro-silikatne kiseline, H2SiF6. PVAc (polivinil-acetatne ) disperzije su slinih svojstava, ali daleko osjetljivije na makro utjecaje i vlagu od poliakrilnih boja. Slue za unutarnje radove.

16.4. ZGRAFITO
Zgrafito dolazi od talijanske rijei sgraffiare, to znai grepsti. To je zidna tehnika nastala u Italiji u 15. i 16. stoljeu. Smatralo se da je za proelja zgrada trajnija od freske pa se koristila po cijeloj Europi, kao zidna tehnika.

118

Postupak pripremanja buke za zgrafito slian je postupku za fresko buku. Zgrafito se izvodi na dva sloja buke. Donji sloj buke je u jednoj boji, gornji sloj u drugoj. Gornji sloj buke nanosi se im donji sloj provene. Kad se gornji sloj stegne, za otprilike jedan sat, poinje se rezati prema crteu. Crte na vanjskim zidovima treba isjecati tako da je rez sa strane ukoen zbog lakeg otjecanja vode i manjeg otpadanja buke. Voda bi se inae zadravala, zimi smrzavala i oteivala zgrafito. Zgrafito zapravo nije slika nego reljef sastavljen od ploha i slojeva razliito obojene buke.

primjer zgrafita kao fasadne tehnike

16.5. MOZAIK
Mozaik je slikarska tehnika izvedena slaganjem raznobojnih malih komadia, najee pravilnih ili nepravilnih kockica kamena, obojenog stakla, glazirane keramike. Poznate su talijanske mozaike kockice (tesere) proizvodene u muranskim staklarnicama u vie dimenzija i velikom broju razliitih boja i tonova. Kamene kockice dobivaju se usitnjavanjem razliitih vrsta obojenog kamena alatkama (ekiem, klijetima i t.d) . Krupnije kamenje se zavije u papir i zdrobi ekiem na sitnije komade. Dobiveni kamenii biraju se prema obliku i dorauju odgovarajuim alatkama. Kockice se utiskuju u podlogu svjee buke, cementa, mase na bazi disperzije umjetne smole, ljepila za keramike ploice, poliesterske smole i slino. Od poliesterske smole mogu se praviti i tesere. Mozaikom se oslikavaju zidovi, podovi ili svodovi. Prve ikone raene su u tehnici mozaika. Podni mozaici su uglavnom od kamenia, a zidni mogu biti i od drugih materijala. Zlatno razdoblje mozaik je doivio u Grkoj, Rimu i Bizantu. Pravi mozaik se od davnine izvodio na dva naina: - opus tesselatum je sastavljen od kamenih kockica koje nisu uvijek istih dimenzija, a izmeu kockica vidljiv je vezivni materijal. - opus vermiculatum je od sitnijih kockica, meusobno tijesno povezanih, tako da se jedva vide ivice i meuprostori izmeu njih. Kockice su uglavnom iste veliine, a izraene su od skupocjenog kamena, stakla ili glaziranih odlomaka keramike. Venecijanski mozaik, naroito u vrijeme renesanse i baroka koristi inkrustiranje tono obraenih komada kamena.

119

Izvoenje mozaika poinje kad je skica u boji prenijeta na karton. Slika na kartonu mora biti stilizirana, bez sitnih detalja jer se oni u mozaiku ne mogu izvesti. Odgovarajua mozaika kockica se svojom najpovoljnijom obraenom stranom lijepi na odreeno mjesto slike ljepilom topivim u vodi (metilceluloza- ljepilo za zidne tapete, tutkalo...). Izmeu kockica se ostavljaju razmaci do 1 mm u koje e kasnije ui vezivo. Kad se slaganje zavri, pripremi se okvir dimenzija mozaika, s letvicama viim od debljine kockica za jedan centimetar, na ijoj je unutarnjoj strani razapeta iana mrea, koja slui kao armatura. Pripremljeni mozaik treba prethodno navlaiti da ne bi oduzeo vodu iz veziva i time ga oslabio, to bi dovelo do pucanja. Kao vezivo mozaikih kockica obino se koristi cementna pasta od 2 dijela opranog suhog pijeska i 1 dijela cementa. Voda se dodaje dok se ne dobije masa koja je toliko mokra da se na povrini izluuje tanak sloj vode ako je tuemo zidarskom licom. Kad se radi s tanjim kockicama, kao vezivo se moe koristiti i keramiko ljepilo. Vezivom se mozaik prelije do visine okvira. Kad se vezivo stvrdne mozaik se okrene, oisti od papira i ljepila toplom vodom i etkom. Kod ugraivanja mozaika na zid potrebno je zid nagrepsti i nanijeti cementno vezivo pripremljeno od cementa i suhog pijeska u omjeru 1:3, u debljini veoj od debljine mozaikih kamenia. Sloeni mozaik ili dijelove mozaika premaemo cementnom pastom pripremljenom od cementa i vode u omjeru 1:1. Mozaik se utisne u svjeu cementnu buku. Kad je cijeli mozaik postavljen na zid, papir se navlai vodom i skine, a tek sutradan ispire se etkama i vre se korekture. Suhi mozaik se moe polirati votanom pastom.

16.6. ENKAUSTIKA
Enkaustika dolazi od grke rijei enkaiein, to znai paliti, iako se u enkaustici nita ne spaljuje. Spaljivanje se, prema Pliniju, koristilo za graviranje u kosti zagrijanim metalnim iljkom, a u nastala udubljenja utiskivala se boja pripremljena voskom.

120

Enkaustika je jedna od najstarijih slikarskih tehnika. U enkaustici je vosak vezivo boja. je da su stanovnici mjesta El dananjeg sjevernog Egipta, na

Poznato Fajuma,

poklopcima sarkofaga slikali pokojnika u tehnici enkaustike tehnici votane tempere). Tehnikom enkaustike slikane su ikone. Kao samostalna tehnika u etvrtom stoljeu p. n.e.. su zidne slike u Pompejima enkaustici.

portrete (ali i u i prve javlja se Poznate raene u

Vosak je amorfna tvar, ve pod toplinom ruke omekava, a u tekue stanje prelazi na oko 650C. Hlaenjem ponovo ovrsne. Tvrdoa voska nije velika, moe se zaparati noktom. vrstoa voska je razliita. Najvri je egipatski vosak, zatim grki, pa onda ruski. Svojstva voska ovise o biljkama i cvjetnim sokovima kojima se pele hrane. Vosak je jako postojan kad je ist, ne oksidira, ne uti, ne poveava volumen, niti puca. U hladnoj vodi se ne otapa, niti u njoj bubri kao premazi ulja, pa je premaz voska odlina zatita protiv vlage. Vosak se koristio za zatitu zidnih dekoracija, mramornih skulptura, slika izraenih vezivom od gume, tutkala, jaja i sl. pod imenom Ganosis. To je tehnika premazivanja rastopljenim voskom koji se kasnije polira. U pravoj enkaustici vezivo je vosak koji se tali na temperaturi 64 - 660 C i mijea s pigmentima direktno na slici ili se oblikuje u kockice ili kuglice koje se zagrijavaju na potrebnu viskoznost na metalnoj paleti. Temperaturu treba regulirati. Ako je visoka, vosak e se razdvajati od boje, a pigmenti neotporni prema zagrijavanju (oker) promijenit e ton. Da bi boja ostala to due u tekuem stanju nanosi se na zagrijanu podlogu. Enkaustike boje se sue, im se vosak stegne. Ugrijanim noevima i raznim iljcima (cestrum) vrile su se naknadne korekcije. Slika se na kraju polirala mekanom krpom da bi dobila sjaj. Po jednom starom nainu rada koristio se metalni zagrijani alat kojim se na odgovarajuoj podlozi vie modeliralo nego slikalo. Kako je topli nain enkaustike kompliciran, slika se i voskom u hladnom stanju. Vosak se otapa u terpentinu i prelazi u mekanu pastu u koju se umijeaju pigmenti. Mogu mu se vosku dodati smole i smolni lakovi zbog poveanja tvrdoe. Vosak se moe osapuniti, a votani sapun emulgirati tutkalom, gumiarabikom, jajem itd. Enkaustika se moe izvoditi na svim podlogama: dasci, platnu, zidu, papiru, metalnim ploama. Enkaustikom se je slikalo na slonovai i glinenim ploicama. Danas se koriste papiri gramature iznad 200 g/m2 koji su u pulpi zasieni tutkalom. Prije slikanja, moe se podloga jednakomjerno prekriti voskom ili se moe slikati direktno bez pripreme podloge. Na drvenim ploama koristila se i tutkalno kredna preparacija. Drvo se moe premazati disperzivnom impregnacijom i preparacijom. Enkaustika dobiva vei znaaj i u novije doba primjenom suvremenih elektrinih ureaja. Votani zgrafito je moderna enkaustika tehnika kod koje se na ohlaenu enkaustiku boju, nanesenu u vie slojeva, strue, urezuje i sl.

121

16.7. STAKLO VITRAJ I SLIKANJE NA STAKLU

Staklo, jedan od temeljnih materijala moderne arhitekture, fascinira ovjeka svojim oblikovnim, optikim i izraajnim mogunostima, jo od zaetaka civilizacije. I prije nekoliko milenija stari narodi oko Nila i Eufrata i Tigrisa koristili su staklo za ukras i nakit. Bilo je to mutno, neprozirno i obojeno staklo. Krajem stare ere vjetina staklarstva prelazi u Rim i rimske provincije, a otkrie staklarske lule u 1. stoljeu omoguilo je proizvodnju upljih staklenih upotrebnih predmeta. Nakon propasti Rimskog carstva staklarska se proizvodnja premjeta u Bizant gdje se njeguje izrada mozaika. Poetkom srednjeg vijeka staklo se proizvodilo na podruju eke, Njemake, a zatim Engleske i Francuske. Ukraavanje prozora gotikih katedrala vitrajima, sastavljenih od raznobojnih staklenih ploica povezanih olovnim okvirima kao armaturom, dosee svoj vrhunac u 13. stoljeu. Kada mo Bizanta poinje slabiti poetkom 13. stoljea primat u proizvodnji i oblikovanju stakla preuzima Venecija. Otok Murano kraj Venecije i danas je poznat po umjetnikom oblikovanju i proizvodnji stakla. Potpuno prozirno i bezbojno kalijevo staklo prvi je put proizvedeno u 16. st. u ekim radionicama, a teko olovno staklo u Engleskoj. Staklo je amorfna bistra tvar sa ije povrine se svjetlo reflektira, ulazi u njegovu unutranjost lomei se, zastaje o greku ili prepreku nastalu oblikovanjem da bi zablistalo i razlilo se ovisno o kutu upada i promatranja staklenog predmeta.

KEMIJSKI SASTAV STAKLA

122

Staklo se sastoji od oksida koji se dijele na: 1. Mreotvorci - su oksidi koji ine trodimenzionalnu strukturu stakla (mree). Najvaniji je silicij, a zatim bor. 2. Modifikatori mree - su oksidi alkalijakih i zemnoalkalijskih spojeva. Oni smanjuju viskoznost, temperaturu omekanja, jer mjenjaju strukturu mree, ugrauju se u nju. 3. Intermedijari - su oksidi aluminija, cinka, olova. Djeluju kao mreotvorci i modifikatori. Poboljavaju preradbena i upotrebna svojstva stakla. Prozorsko staklo (ambalano) je natrijevo kalcijevo staklo u kojem su Na2O, CaO, SiO2 u omjeru 1:1:6. Kristalno staklo nastaje zamjenom CaO iz kalijskog kalcijskog stakla olovnim oksidom U boro silikatnim i alumino silikatnim staklima dio kvarca je zamjenjen sa borovim oksidom (B2O3) ili aluminij oksidom (Al2O3). Udio ostalih oksida je manji. Nakon taljenja staklena masa nije homogena jer sadri fino rasprene sitne mjehurie zaostale nakon taljenja, tzv. "konce"- tanka i uska podruja taline razliite gustoe. Zato se dodaju sredstva za bistrenje koja oslobaaju velike koliine plinova i povlae za sobom mjehurie zaostalih plinova, mijeaju i homogeniziraju staklenu masu. Sredstva za bistrenje su kalij nitrat (KNO3), natrij sulfat (Na2SO4) i arsen oksid (As2O3). Osnovnu strukturu stakla ine SiO4 tetraedri koji nemaju pravilan i periodian raspored koji je karakteristian za kristalne tvari. Staklo nastaje hlaenjem i skruivanjem taljevine bez kristalizacije. Viskoznost taljevine hlaenjem naglo poraste, pa se SiO4 tetraedri zbog slabe pokretljivosti nemaju vremena svrstati u kristalno stanje. Kad viskoznost taljevine toliko poraste da se ogranii pokretljivost SiO4 tetraedara, svojstva taljevine se poinju vidljivo mijenjati. Taljevina je mekana i plastina pa se moe oblikovati puhanjem, izvlaenjem, valjanjem, preanjem itd.. Omekavanje odnosno skruivanje dogaa se u irem temperaturnom podruju koje se koristi za oblikovanje stakla. Ovisno o sastavu temperatura oblikovanja stakla je od 700-1000 0C . Ispod 700 0C staklo je previe viskozno da bi se moglo lako oblikovati, a iznad 1000 0C je previe tekue. Na niim temperaturama taljevina prelazi iz ilavog i plastinog stanja u vrsto i postaje staklom u kojem je fiksiran trenutno zateeni raspored tetraedara. Nesreeni raspored estica karakteristian je za tekuine. Staklo je dakle pothlaena tekuina. Njegova struktura je metastabilna i nastoji prijei u energetski stabilniju formu stvaranjem kristala. Polikristalinian materijal je staklokeramika, otporna na termiki ok, s malim toplinskim koeficijentom rastezanja. Implantati od staklokeramike zamjenjuju dijelove ljudskih kostiju, a u domainstvu tednjake koji imaju grijau plou od staklokeramike koja se vrlo lako isti. Uvijek pred uarenom staklenom masom zastajemo zadivljeni spretnou staklara koji iz uarene kaplje istezanjem, savijanjem, utiskivanjem, urezivanjem uz okretanje ili puhanjem oblikuju staklo u najrazliitije oblike. Stvaranje uarene staklene mase i njen prijelaz u staklo jo nam se ini udnovatijim kad saznamo da staklo nastaje u pei iz kremenog pijeska kao kiselog oksida, pepela ili sode i krede ili vapnenca, koji se raspadaju u odgovarajue okside i reakcijom prelaze u silikate. Da bi staklo bilo kruto najmanje moraju nastati dvostruki silikati. Tako je prozorsko staklo po sastavu natrijevkalcijev silikat. Smanjenjem udjela pojedinih oksida i zamjenom s nekim drugim dobiju se stakla razliitih svojstava. Olovno staklo nastaje dodatkom olovnog oksida. Ovo staklo ima veliki indeks loma pa se koristi kao kristalno i optiko staklo. Prisustvo aluminijevog oksida poboljava kemijsku otpornost stakla koja je potrebna za ambalau. Vatrostalne zdjele ( PAYREX) raene su s dodatkom borovog oksida. Borosilikatno staklo ima mali koeficijent toplinskog rastezanja pa izdri nagle promjene temperature.

123

Rastaljeno staklo otapa male koliine metalnih oksida s kojima se postie obojenost stakla u masi. Tako FeO daje zelenu do zeleno plavu boju, Fe2O3 uto smeu, Mn2O3 ljubiastu boju, CaO daje plavu, a kromov oksid Cr2O3 daje zelenu boju, kobaltov oksid plavu itd. Bistrina stakla postie se dodatkom sredstva za bistrenje, kao to se i zamuenost moe postii odreenim dodacima koji se u staklu ne otapaju ve ostaju raspreni i na njihovim esticama se svjetlo difuzno reflektira. Staklo se moe matirati pjeskarenjem kvarcnim pijeskom pod pritiskom ili kemijskim putem. Povrinski se staklo moe bojati hladnim i toplim postupkom. Za hladno bojenje, bez peenja, koriste se uljene boje, boje na bazi umjetnih smola u otapalu ili disperzivni premazi na bazi akrilne smole. Za toplo bojenje za koje je potrebno peenje na temperaturi od 600-7000C, boja se sastoji od pigmenata otpornih na visoke temperature i topitelja ( lako taljiva stakla, najee olovna), koji boju peenjem veu za staklo pa se pranjem ne skida. Lijepo dizajnirani , bistri ili obojeni stakleni predmeti uvijek su predmet divljenja. Staklo se nakon oblikovanja hladi polagano i kontrolirano da se izbjegne nehomogenost strukture i pojava mehanikih naprezanja, koja se oituje u loijim mehanikim i optikim svojstvima. U suhim uvjetima staklo se je dobro sauvalo tisuama godina. Atmosferilije djeluju na loe izraeno staklo. Voda, odnosno vodena para iz zraka u kojoj uvijek ima otopljenog ugljinog dioksida, djeluje na loe izraeno staklo na ijoj se povrini stvara tanka prevlaka kalcijevog karbonata pa staklo gubi sjaj i postaje mutno. Kisele kie, koje sadre otopljene okside sumpora i duika nastalih u industrijskim i gradskim sredinama, stvaraju na povrini sulfate kalcija i kalija, koji se manifestiraju kao bijeli slojevi na prozorskim staklima. Za dugotrajnu zatitu stakla potrebno je izbjegavati vlagu. Kako je staklo pothlaena tekuina, vremenom se djelomino rastakljuje, devitrificira (lat. vitrum=staklo), zbog centara kristalizacije nastalih u proizvodnji, koji s vremenom postaju vei, pa se stara stakla mrve u tankim ljuskama. Veliki vitraji sa prozora katedrala zbog propadanja stakla restauriraju se da bi se uvrstili sintetikim smolama koje se nanose na jednu ili obje strane.

17. LAKOVI
17.1. SVOJSTVA LAKOVA I LAKIRANJE
124

Lakovi su viskozne otopine smola u uljima i otapalima. Lakiranjem se sloj boje titi od vanjskih utjecaja, vlage, raznih zraenja (svjetla, UV-zraenja i sl.) i mehanikih oteenja. Lakiranjem se intenzivira boja slike ispod laka.

Svojstva lakova
- lak mora biti bezbojan, proziran i elastian; ta svojstva treba da trajno zadri - mora imati prikladnu viskoznost da se moe lako nanositi - mora moiti povrinu i ui u svaku poru boje - mora se brzo suiti da se ne lijepi praina - mora biti topljiv u otapalima koja ne tete sloju boje ispod laka

Lakiranje
Upotreba lakova za zatitu i uvrivanje slike na razliitim vrstama podloga datira od davnih vremena. Osnovni sastojak lakova su smole. Do otkria sintetikih polimera polovinom dvadesetog stoljea koristile su se prirodne recentne smole (kolofonij, mastiks i sandarak) ili fosilne smole (kopal, ambra) koje su se otapale u suivom ulju ili su se koristile kao zagrijani balzami. Trgovina smolama i koritenje destilacije u kasnom 15. stoljeu proirili su upotrebu smola. Terpentin kao otapalo poznat je od poetka 16. stoljea. Upotreba damar smole za pripremu lakova pripisuje se ranom 19. stoljeu. Parafinski vosak se koristi u kasnom 19. stoljeu. Prvi sintetiki polimer, celulozni nitrat, i ostali derivati celuloze koriste se poetkom 20. stoljea. Danas se koristi veliki broj sintetikih smola (akrilne smole, ketonske smole, polivinil acetatne...) koje spadaju u grupu polimera. Lako se otapaju u otapalima (white spirit, terpentin, toluen, ksilen...) i daju kvalitetne lakove. Samo se suha slika smije lakirati. Uljena slika prije lakiranja mora odleati oko godinu dana. Slika oslikana akrilnim ili alkidnim bojama suha je najdue za dan ili par dana. Prije lakiranja sliku treba oistiti od praine, a ako treba, moe se obrisati mekanom krpicom ovlaenom destiliranom vodom. Za lakiranje lakovima od prirodnih smola (mastiks i damar) potrebno je sliku zagrijavati jedan do dva sata na suncu ili kraj nekog drugog izvora topline da ispari vlaga iz nje. Zagrijava se i lak, kao i kist ili prskalica. Lakira se u toploj prostoriji, preporuuje se temperatura od 23 0C. Temperatura prostorije mora ostati ista dok se lak ne osui. Zrak u prostoriji mora biti suh, bez propuha zbog dizanja praine. I najmanje prisustvo vlage moe izazvati cvjetanje (eng. bloom) ili plavu maglicu. Suenjem laka zbog isparavanja otapala hladi se film laka pa se vlaga iz okolnog zraka kondenzira na laku. Kondenzirana vlaga moe se otapati u otopini laka ili moe otopiti prisutne neistoe u smolama to rezultira bijelim cvjetanjem ili plavetnilom filma. Ako nije topiva u laku, ostat e na povrini laka i uzrokovat e mat efekt. Lakovi na bazi sintetskih smola ne pokazuju plavu maglicu. Mat lakove prije upotrebe treba zagrijati jer se vosak obino taloi. Svi potezi kista pri nanoenju mat laka moraju biti u istom smjeru kako bi se postigao jednolini sjaj. Kod nanoenja kistom, mat lak se nanosi samo u jednom sloju. Lak se nanosi kistom i prskalicom, a moe se nanositi i spuvastim valjkom, ali samo u sluaju da otapalo ne hlapi brzo. Uvijek je kod lakiranja bolje nanijeti 2-3 tanja sloja, nego jedan debeli sloj jer je lak tada jednoliniji. Sljedei sloj se nanosi na suhi sloj laka.

17.2. VRSTE LAKOVA

17.2.1. Uljni lakovi
Do upotrebe sintetikih materijala u 40-im i 50-im godinama 20. stoljea uljni lakovi su se koristili za vanjsku i unutarnju zatitu drva, kao i drugih materijala, ukljuujui i metale. Takoer su se koristili i kao slikarski lakovi. Ima vrlo malo podataka o upotrebi uljnih lakova u ranom slikarstvu. Sastojci uljnih lakova su:

125

- suivo ulje koje se uguuje izlaganjem suncu - suivo ulje sa sikativima (olovna gle, PbO) - suivo ulje uz dodatak smole (uljno smolni lakovi) U talijanskom slikarstvu etrnaestog stoljea lakovi su se pripremali od smola i ulja, kuhanjem nekoliko sati uz dodatak sredstava za ubrzavanje suenja, dok se ulje ne ugusti predpolimerizacijom. U ranim stoljeima venecijanski terpentin (balzam) koristio se kao sastojak laka uz smole ili suiva ulja. Zbog velike viskoznosti omekava se zagrijavanjem na vodenoj kupelji. Otkriem destilacije u 15. stoljeu uljni lakovi se poinju razrjeivati terpentinom. Kao to se vidi iz sljedeeg recepta, uljni lakovi sadre veliki postotak ulja u odnosu na smolu. -smola.....................10% -laneno ulje..............29% -cink sulfat................0,15% -olovo oksid (PbO)...0,3% -olovo acetat..............0,15% -terpentinsko ulje.......60% Smole doprinose veoj vrstoi filma, poboljavaju sjaj, ali je fleksibilnost neto smanjena. Proces suenja uljnih lakova je fizikalni (isparavanje otapala) i kemijski proces (polimerizacija i oksidacija s kisikom iz zraka). Ovi procesi se ubrzavaju prisustvom sikativa (spojevi mangana, olova ili kobalta). Ulje postaje u filmu laka inkorporirano fiziki i kemijski. Nezasiena priroda terpena i ulja dovodi do umreavanja polimernih molekula pa starenjem lak postaje jedna velika molekula netopljiva u otapalima. Za uklanjanje uljnih lakova potrebne su specijalne metode ovisno o sastavu i starosti laka. Djelovanjem jakih polarnih otapala, molekule otapala difundiraju u film laka i uzrokuju bubrenje laka, koji se tako omekan moe paljivo uklanjati. Meutim, jaka polarna otapala mogu otetiti boju ispod laka. Prostim okom nije lako odrediti je li lak potpuno uklonjen, posebno ako je boja slike ispod njega slina. To je mogue upotrebom UV lampe. Stari lakovi (ne svjei) ukaste boje jako fluoresciraju. Fluorescencija se gubi kad je lak uklonjen. Ve su u upotrebi odgovarajui sapuni pripremljeni s odgovarajuim enzimima, koji otapaju odreenu vrstu lakova, a ne oteuju sloj boje. Slika se moe kontrolirano istiti.

17.2.2. Smolni lakovi

Smolni lakovi se dobivaju otapanjem smola u odgovarajuem otapalu. Smolni se lakovi sue bre od lakova pripremljenih od smola otopljenih u ulju. Zbog nie viskoznosti, ovi lakovi se nanose u znatno tanjem premazu. Nakon to otapalo ishlapi, formira se vrsti film laka. Prirodne smole, koje se dobivaju iskljuivo iz stabala kao damar i mastiks, kao i smole koje pripadaju sintetskim polimerima otapaju se u lako hlapljivim otapalima ( terpentinu, white spiritu, , toluenu, ksilenu, acetonu, alkoholu...) Prije upotrebe damarnog laka, koji se kao lak za lakiranje slika prvi put spominje poetkom 19. stoljea koristili su se alkoholni lakovi. Oni se sastoje od smola (mastiks, kolofonij, sandarak, kopal) otopljenih u alkoholu. Kemijski sastav prirodnih smola je razliit, ali im je zajedniko da se sastoje od spojeva poznatih kao terpeni s formulom C10H16. Terpenski ugljikovodici su polimeri izoprena C5H8 od kojeg je izgraena i prirodna guma. Terpeni mogu biti ravnolanani ili prstenasti (cikliki). Imaju karakteristian ugodan miris. Kemijski su nezasieni i zbog toga reaktivni. Struktura terpena se sastoji od dvije ili vie izoprenskih jedinica.

126

Terpentinsko ulje (u tekstu - terpentin) je smjesa monoterpena. Kolofonij se sastoji od diterpena. Triterpeni su prisutni u damaru, mastiksu i elemi smoli.

Sintetike smole koje se danas koriste u proizvodnji lakova su ketonske smole (policikloheksanon), polivinil acetatne, akrilne smole, koje spadaju u grupu termoplastinih polimera, dugolanane strukture (vidi str. 162). Otapaju se u odgovarajuim otapalima i daju reverzibilne lakove kroz dui vremenski period. Lakovi se mogu ukloniti otapanjem u odgovarajuem otapalu. Prilikom ienja ili restauracije smolni lakovi starenjem ostaju topljivi u otapalima (slabijim, kao to je white spirit, terpentin... ili jaim, kao to su toluen, aceton, alkohol...) i lake se uklanjaju sa slike od uljnih lakova. Kod reverzibilnih lakova za uklanjanje starog laka koriste se ista otapala koja su se koristila i za pripremu laka, koja nee otetiti sloj boje ispod. esto se starenjem laka, zbog postupne oksidacije i umreavanja molekula, smanjuje reverzibilnost, pa su za uklanjanje laka potrebna jaa polarna otapala. Jaka polarna otapala otapaju i boju ispod laka i oteuju sliku. Termoreaktivne smole, kao to je poliesterska smola, zbog umreavanja molekula polimerizacijom, prilikom nastajanja filma laka, postaju netopljive u otapalima. Jaka polarna otapala mogu do odreene mjere izazvati bubrenje, to omekava premaz.

17.3. OTAPALA (RAZRJEIVAI)

Otapala su lako hlapljivi spojevi koji otapaju sirovine (ulja, smole, voskove) i razrjeuju premaze. Staro je pravilo: slino otapa slino. Polarne tvari otapaju se u polarnim otapalima, a nepolarne tvari u nepolarnim otapalima. Tako etanol, kao polarno otapalo otapa elak koji je polaran, a ne otapa vosak koji je nepolaran. Otapala koja su po sastavu ugljikovodici (nepolarna otapala) ne otapaju elak, a otapaju vosak. Voda je najjae polarno otapalo pa otapa polarne spojeve (sve ionske spojeve). Ulje je nepolarno pa se otapa u nepolarnim otapalima: benzinu, petroleju, terpentinu, a ne otapa se u alkoholu ili vodi, koji su polarni. Suenjem ulje postaje polarnije zbog procesa suenja oksidacijom s kisikom iz zraka i poveanja sadraja kisika u osuenom sloju ulja. Zato se osueni premaz ulja ne moe otopiti u otapalima s kojima se ulje razrjeuje i otapa, nego u jaim (polarnijim) otapalima koja uljeni premaz nabubre, nakon ega se mehaniki uklanja.

127

Za proizvodnju lakova treba birati otapala koja ne oteuju boju ispod laka, kao i ona koja daju reverzibilne filmove laka, to znai da film laka ostaje topljiv u istom otapalu. Upotrebom jaih polarnijih otapala otapa se (oteuje se) premaz boje ispod laka. Pod otapalima u uem smislu podrazumijevamo organska otapala koja se koriste za otapanje smola u proizvodnji lakova. Razrjeivai smanjuju sadraj krute tvari u premazu, odnosno boji. U upotrebi su sljedee grupe otapala: 1. alifatski ugljikovodici (benzin, white spirit, potrolej itd.) 2. terpenski ugljikovodici (terpetinsko ulje i druga eterina ulja) 3. aromatski ugljikovodici (benzen, toluen, ksilen itd.) 4. klorirani ugljikovodici (trikloretilen, diklormetan, tetraklormetan itd.) 5. alkoholi (metanol, etanol, propanol itd. ) 6. ketoni (aceton, metiletil keton itd. ) 7. esteri (butilacetat, amilacetat itd.) 8. eteri (eter, glikoleter itd.) Osim kloriranih ugljikovidika, sva ostala otapala su zapaljiva.

Ove grupe otapala otapaju sva ulja, smole, voskove i ostale komponente koje se koriste u proizvodnji lakova, boja i medija. Najea otapala za lakiranje slika su: terpentinsko ulje, teki benzini (mineralni razrjeivai), ksilen, toluen i dietil benzen. Alkoholi i jae polarna otapala uglavnom se ne koriste jer mogu djelovati na sloj boje.

17.3.1. Podjela otapala prema polarnosti

Prema polarnosti otapala se mogu podijeliti u tri grupe. Ovisno o tipu veze izmeu molekula otapala, razlikuju se nepolarna otapala kod kojih izmeu molekula postoje samo slabe meumolekularne Londonove privlane sile, disperzne sile). Kod polarnih otapala postoje i dodatna elektrostatska privlaenja zbog nejednake raspodjele elektronskog naboja i stvaranja dipola. Otapala kod kojih se izmeu molekula stvaraju vodikove veze (kad je atom vodika direktno vezan na kisik ili diik) najpolarnija su. Na slici 16.1 prikazane su sile izmeu molekula: a) metana (nepolarna molekula simetrine grae s disperznim silama izmeu molekula, b) klormetana (dipolna molekula s dodatnim elektrostatskim privlaenjima, s disperznim i polarnim silama izmeu molekula) i c) metanola (izmeu molekula djeluju disperzne, polarne i vodikove veze zbog kojih su molekule asocirane).

128

Slika 16. 1 Sile izmeu molekula

Najee koritena otapala za pripremu lakova se prema polarnosti dijele na: 1. nepolarna otapala ( terpentin, ugljikovodici: alifatski (white spirit) i aromatski) 2. otapala srednje polarnosti (klorirani ugljikovodici, ketoni, esteri, eter-alkoholi) 3. otapala velike polarnosti (alkoholi) U tablici 1, prikazan je udio u parametru topljivosti svake od tri komponente meumolekularnih sila za razliita otapala. Parametar topljivosti ( ) je mjera meumolekularnih privlanih sila. Prezentira zbroj privlanih sila, odnosno gustou kohezijske energije. Na primjer, parametar topljivosti osuenih premaza uljene boje je 9.3 - 9.5 pa e otapala iji je parametar topljivosti u ovim granicama ili blizu njih, kao kloroform iji je parametar topljivosti 9.3 ili metilen klorid s parametrom topljivosti 9.7, jako bubriti uljeni premaz. Otapala s veom razlikom parametra topljivosti, kao white spirit s parametrom topljivosti 7.6 ili etanol na drugoj strani s parametrom topljivosti 12.7, pokazivat e znatno manji efekt bubrenja uljene boje. Toluen s parametrom topljivosti 8.9 je snanije otapalo za uljene premaze od etanola i moe ih vie otetiti. Teas je razvio trostrani dijagram parametara topljivosti koji prikazuje odnos parcijalnih intermolekularnih privlanih sila u vezivima i otapalima, kao nepolarne disperzne sile (fd), polarne dipolne sile (fp) i vodikove veze (fh). U ovom dijagramu mogu se nai podruja koja odgovaraju razliitim medijima, kao i toke koje odgovaraju svakom otapalu ili smjesi otapala koje mogu otopiti odreena veziva. Parametri topljivisti mjeavine otapala mogu se nai grafiki i raunski.
Tablica 16. 1 Udio nepolarnih disperznih sila, polarnih dipolnih sila i vodikovih veza u parametru topljivosti otapala

Parametri topljivosti najvanijih otapala

White spirit Terpentin Etilbenzen Ksilen

fd
90 77 87 83

fp
4 18 3 5

fh
6 5 10 12

129

Toluen Etil acetat Benzen Diaceton alkohol Kloroform Trikloretilen Metilenklorid Cikloheksanon Aceton Izoproplil alkohol Dimetilformamid Etanol Metanol Voda

80 51 78 45 67 68 62 55 47 41 41 36 30 18

7 18 8 24 11 12 26 28 32 18 32 18 22 28

13 31 14 31 22 20 12 17 21 41 27 46 48 54

to je otapalo blie mediju vea je vjerojatnost da e otopiti medij. Parametri mjeavine otapala nalaze se tako da se parametri svakog sastojka pomnoe njegovom koncentracijom u mjeavini, rezultati se zbroje i u dijagramu trebaju biti u podruju odgovarajueg veziva. Kao primjer uzeta je smjesa otapala koja se sastoji od 50% white spirita i 50% izopropanola. Parametari topljivosti smjese izraunaju se na sljedei nain: fd
white spirit izopropanol 90 41

fp
4 18

fh
6 41

Parametri pomnoeni koncentracijama: white spirit (50%) izopropanol (50%) white spirit (50%) izopropanol (50%) Zbroj parametara smjese: 90 x 50 / 100 41 x 50 / 100 45 20.5 65.5 4 x 50 / 100 18 x 50 / 100 2 9 11 6 x 50 / 100 41 x 50 / 100 3 20.5 23.5

U trostranom dijagramu ova mjeavina otapala je smjetena u podruju smola zbog ega e bubriti i otapati smolne premaze. Grafiki se parametar smjese otapala nae tako da se toke koje odgovaraju svakom otapalu spoje. Ovisno o udjelu otapala u smjesi na spojenoj liniji se pronae toka koja odgovara parametru smjese.

130

Grafiko odreivanje parametra smjese white spirita i izopropanola u omjerima 50 :50 Naranasto je ws, zeleno izoprop. a crveno je oznaen parametar smjese

Ako se otapalu dodaju kisele ili lunate komponente, topiva svojstva mjeavine ne mogu se procijeniti, ve se moraju uzeti u obzir mogue kemijske reakcije vodikovih ili hidroksidnih iona.

Smjese otapala koje se koriste za uklanjanje lakova: Toluen + izopropanol Izooktan + etanol + dietil eter 50 + 50 ml 80 + 20 + 10 ml

Smjese otapala za uklanjanje uljnih premaza: Izopropanol + amonijak + voda Dimetilformamid + toluen Dimetilformamid + etil-acetat 90 + 10 + 10 ml 25 + 75 ml 50 +50 ml

Premazi na bazi proteina mogu se ukloniti: Diklormetan + etilen formijat + mravlja kiselina 50 + 50 + 2 ml

131

Trostrani dijagram: Plavo- proteini, polisaharidi; Zeleno- voskovi; uto- smole; Crveno- osuena ulja Naranasto, 90-4-6 je prikazan White spirit

Poloaj otapala u trostranom diagramu

17.3.2. Fizikalna svojstva otapala

132

Za svako otapalo karakteristino je vrelite, koje ovisi o relativnoj molekulskoj masi i silama meu molekulama. to su sile meu molekulama otapala jae otapalo ima vie vrelite. Nisko vrelite otapala rezultat je slabih veza meu molekulama i male relativne molekulske mase otapala. Zato alkoholi, zbog povezivanja molekula vodikovom vezom imaju via vrelita od ugljikovodika priblino iste relativne molekulske mase. Voda na oba kraja molekule moe initi vodikovu vezu s drugim molekulama pa ima jo vie vrelite. Vrelite aproksimativno daje uvid u brzinu isparavanja otapala. to je vrelite nie, otapalo obino bre isparava. Brzina isparavanja otapala je vana kod upotrebe otapala u proizvodnji lakova i u konzervaciji kod ienja predmeta. Brzina isparavanja ovisi o mnogim faktorima, kao to su: napon para, toplina isparavanja, prisustvo otopljene tvari itd. Isparavanjem se troi toplina to sniava temperaturu otopine uzrokujui kondenzaciju vlage iz zraka. Ako je kondenzirana voda topljiva u otopini ili se u njoj otapaju sastojci smole, pojavit e se cvjetanje ili rumenilo u premazu. Ako je voda netopljiva u otopini, kondenzirat e se na povrini uzrokujui zamuenost i smanjenje sjaja. U pripremi lakova, kao i za razrjeivanje premaza, zbog manje brzine isparavanja koristi se teki benzin (white spirit), a ne laki benzin koji brzo isparava. White spirit je nepolarno otapalo pa najmanje oteuje uljenu boju prilikom nanoenja i uklanjanja laka. Mijeanjem otapala mogu se dobiti smjese koje isparavaju ravnomjernije, to utjee na kvalitetu filma laka. Prema brzini isparavanja otapala se dijele na:

a. visokoisparljiva otapala >1.5

(dietileter-11, aceton-7.8,metilen klorid 6.4, metanol 4.8,etanol-2.4, toluen- 2.3, izopropilni alkohol-2.2 )

b. srednjeisparljiva otapala 1.5-0.4 (ksilen-0.75, butanol-0.46 ) c. niskoisparljiva otapala < 0.4 ( voda 0.27, white spirit-0.19)

Odabiranje otapala za pripremu lakova ovisi i o metodi aplikacije. Lakovi za nanoenje kistom imat e vei udio nisko isparljivih otapala (visokog vrelita) da bi mogli biti tekui kroz dui period potreban za nanoenje. Kod nanoenja laka prskanjem, visoko isparljiva otapala isparavaju izmeu prskalice i povrine i poveavaju viskoznost laka. Otapalo iz premaza obino brzo isparava. Potpuno uklanjanje male koliine otapala iz suhog filma je teko, a uzrokuje postepeno skupljanje i promjene u svojstvima kroz odreeni period, ak i vie godina. Ostatak otapala moe uzrokovati kemijsku nestabilnost u filmu, kao i ireverzibilnost laka. Upravo zato terpentin se u proizvodnji lakova zamjenjuje white spiritom. Zaostali terpentin, kao nezasieni spoj, vremenom se osmoljava zbog oksidacije i polimerizacije i poveava ireverzibilnost laka. Linearne, nerazgranate molekule otapala lake prolaze izmeu molekula polimera (smola) od kojih je lak pripremljen. Zato otapala ije molekule imaju razgranatu strukturu treba izbjegavati. Otapala s dipolnim karakterom zadravaju se due od otapala ije su molekule nepolarne. Upravo zato je p-ksilen bolji od toluena. Smole u otapalima formiraju viskozne otopine. Bubrenje je preduvjet otapanju smola. Otapala male molekularne teine bre penetriraju, bubre smolu i otapaju je. Viskoznost otopine raste s porastom koncentracije, relativne molekulske mase smole i viskoznou otapala. Dobro otapalo omoguuje dobro razlijevanje (liveliranje) laka i kod visoke koncentracije smole, to je vano u posljednjem stadiju suenja. Jedinica viskoznosti je Paskal sekunda (Pa s).
Tablica 16. 2 Viskoznosti za neke tekuine pri razliitim temperaturama

133

VISKOZNOST TEKUINA voda aceton benzen etanol glicerol 0 oC 1.789 0.395 0.910 1.780 12 000.0 20 oC 1.005 0.322 0.650 1.190 1499.0

/mPa s 50 oC 0.550 0.246 0.436 0.701 -

17.3.3. Najznaajnija otapala

Terpetinsko ulje (terpentin, rektificirani terpentin) Dobiva se destilacijom smole crnogorinih vrsta drva (bor, jela) kao tekui destilat. Rektificirani terpentin je ista, potpuno prozirna tekuina, niske viskoznosti. Dobiva se viekratnom destilacijom, ime se uklanjaju ostaci smole. Terpentin razrjeuje sva biljna ulja koja se koriste u slikarstvu, otapa veinu mekih prirodnih smola, voskove, bitumen itd. Osuene premaze lanenog ulja (linoksin) ne bubri niti otapa, za razliku od veine drugih otapala, pa se koristi za pripremu slikarskih medija i lakova. Polarnije je otapalo od white spirita. Kapnut na list papira mora ishlapiti za desetak minuta bez ikakvog ostatka. Ako se papir pogleda prema svjetlu terpentin ipak ostavlja sjajni trag. Taj sjaj je smolasti ostatak. Stajanjem terpentin oksidira i osmoljava se. Zato se uva u dobro zaepljenim, do vrha napunjenim tamnim bocama. Ako se osmoljeni terpentin koristi za pripremu laka, ili se duim stajanjem laka terpentin osmolio, lak e due vremena biti ljepljiv za prainu. Terpentin utjee na pouivanje laka (damar i mastiks lakova), osobito ako se ne radi sa svjeim terpentinom. Za razliku od mineralnih ulja, koja se sue samo isparavanjem, terpentin se sui i oksidacijom, pa kod suivih ulja ubrzava suenje. Zbog toga se koristi kao sastavni dio mnogih slikarskih medija, kao i retu medija. Terpentin je izbaen iz najboljih restauratorskih radionica u svijetu jer se zbog oksidacije osmoljava i utjee na diskoloraciju premaza. Danas se u restauraciji i slikarstvu sve vie zamjenjuje s mineralnim razrjeivaima (white spirit). Istraivanja su pokazala da, iako je lak suh na dodir i prainu za manje od jednog sata, ostaci otapala ostaju zadrani u laku i vie od mjesec dana, gdje poinje oksidacija i osmoljavanje. Mnogi ljudi su alergini na pare terpentina, koje im izazivaju glavobolju, a nekima i kone alergije. Mineralni razrjeivai Pod tim nazivom se openito podrazumijevaju destilati nafte. Posebno su znaajni oni s vrelitem izmeu 140 i 200 0 C. Oni su na granici izmeu lake hlapljivih benzina i petroleja, koji su tee hlapljivi i masniji. Mogu se, dakle, smatrati tee hlapljivim-tekim benzinima ili krajnje proienim petrolejima. a) Teki benzin ( white spirit)

134

Teki benzin je najpoznatiji mineralni razrjeiva. Dolazi na trite najee kao white spirit, mineral spirit (mineralni pirit), essence de petrole, essence minerale, sangajol ili test benzin. Nepolarno je otapalo. Osim alifatskih ugljikovodika, sadri esto i aromatske ugljikovodike pa postaje neto polarniji s jaom snagom otapanja. Za slikarske i restauratorske svrhe mineralni razrjeivai moraju biti potpuno proieni, gotovo bezbojni, bez primjesa aromatskih ugljikovodika, acetona, itd. Teki benzini su kvalitetna zamjena za terpentin. Hlapljivi su bez ostatka, bre ishlapljuju, ne osmoljavaju se, bolje i dublje prodiru u mikroskopske pore boje od terpentina. Manje su otrovni od terpentina. Snaga otapanja im je neto manja nego kod terpentina jer su manje polarni ( npr. ne otapaju mastiks, a damar otapaju potpuno). b) Ostali mineralni razrjeivai Bre hlapljivi benzini od tekih benzina dolaze na trite pod nazivom VM & P spirit (engl. varnish makers and printers spirit). Tei naftni destilati od tekih benzina su petroleji. Neisti su i masni za koritenje u slikarstvu. Toluen (toluol, metilbenzen) Izvrsno je otapalo, jae snage od mineralnih razrjeivaa i terpentina. Vrelite toluena je na 110 0C pa bre hlapi i zato se lak nanosi samo prskalicom. Pri nanoenju kistom ostali bi vidljivi tragovi poteza kista. Kako brzo isparava i nije prejako otapalo, moe se bez opasnosti koristiti za lakiranje slika. Nije jako otrovan.

Na sljedeoj tabeli prikazana su neka industrijska mineralna otapala i njihov sastav:

Komercijalni naziv Shellsol T (Shell) Shellsol B (Shell) White spirit (Esso) Shellsol E (Shell) Shellsol A (Shell) Parafinski ugljikovodici (%) 100 89 81 15 1 Nafteni (%) Aromatski uglj.(%) _ 11 3 3 _ _ _ 16 82 99 Vrelite( C0) 180-190 140-160 180-200 160-185 160-180

Ksilen (ksilol, dimetilbenzen) Ksilen dolazi kao smjesa orto, meta i para-ksilena. Neto je slabije jakosti otapanja od toluena. Vrelite mu je na 139 0 C pa sporije hlapi i lak se moe nanositi kistom. Na veim formatima lak je bolje nanositi prskalicom. Po otrovnosti je slian toluenu. Dietilbenzen

135

Dietilbenzen je sporo hlapljivo otapalo. Vrelite mu je na 182 0C. Koristi se za usporavanje suenja filma Paraloid B72, to omoguuje bolje liveliranje laka i jai sjaj. Kako sporo hlapi pa produava vrijeme penetrirenja, koristi se s Paraloidom B-72 za konsolidaciju materijala. Neto je blae otapalo od toluena i ksilena, otrovnost mu je slina. Aceton (dimetil keton, propanon) Aceton je bezbojna tekuina s vrelitem na 56 0C. Polarno je otapalo, daleko jae od toluena. Otapa mnoge smole, smolne lakove i linoksin (osueno laneno ulje). Pod relativno duim djelovanjem acetona osuena uljena boja bubri. Kako brzo hlapi, nema vremena za djelovanje, pa se bez opasnosti za bojeni sloj moe koristiti za lakiranje slika, ali samo ako se lak prska u tankom sloju. Lak moe malo porumenjeti jer zbog prebrzog isparavanja otapala dolazi do hlaenja povrine slike i kondenziranja vlage u filmu, naroito ako se pretjera s acetonom. Mijea se s vodom, veinom organskih otapala i ulja, pa se moe koristiti i kao dobar emulgator s otapalima koja se meusobno ne mijeaju. Pare su mu zapaljive. Bezopasan je za zdravlje ako se prostorija dobro provjetrava. Diaceton alkohol Diaceton alkohol je bezbojna tekuina s mirisom mente. Destilira se na temperaturi izmeu 130 i 1800 C. Ne mijea se s ugljikovodicima, ali se mijea s vodom i veinom organskih otapala. Moe se dodavati otapalima koja brzo hlape da bi se omoguilo bolje liveliranje i penetriranje laka. Na osueni sloj laka djeluje isto kao etilni alkohol.

Alkoholi Alkohol se ve davno koristio za pripremu alkoholnih lakova. Alkoholi su relativno jaka otapala za uljenu boju i ostarjele lak filmove, posebno denaturirani alkoholi (denaturirani alkohol sadri neistoe zbog kojih je jae otapalo). Brzo hlape pa se mogu koristiti za lakiranje slika bez opasnosti za bojeni sloj. Alkoholi male relativne molekulske mase (metanol, etanol ) bubre osueni film uljene boje, mijeaju se s vodom, dok se vii alkoholi slabo ili nikako ne mijeaju s vodom i rijetko se koriste u lakiranju.

metanol

etanol

Metanol (metilni alkohol) ima vrelite na 65 0C. Otrovan je. Etanol (etilni alkohol) ima vrelite na 78 0C. Manje je otrovan. Denaturirani alkohol je oneien piridinom, metanolom, acetonom, benzenom itd. Ove primjese ine ga neupotrebljivim za pie i jaim otapalom. Propilni alkohol (1-propanol) ima vrelite na 97 0C, izopropilni alkohol (2-propanol) ima vrelite na 82 0C, butilni alkohol (1-butanol) ima vrelite na 117 0C. Glicerol (1,2,3-propantriol) je trovalentni alkohol. Higroskopan je pa se esto dodaje kao plastifikator hidrofilnim vezivima, npr. bjelanjku, tutkalu, biljnim gumama (gumiarabika). Mijea se s vodom, etanolom i raznim organskim otapalima.

136

Vrste i svojstva otapala:

Naziv

Vrelite (0C) Brzina isparavanja

Viskoznost (mPa.s)

Toksinost (ppm)

Temp. iskrenja (0C)

Parcijalni parametri toplj. fd fp fh

Alifatski ugljikovodici Mineralni piriti Bezmirisni mineralni piriti V.M.& P nafta Aromatski ugljikovodici Benzen Toluen Ksilen Etilbenzen Terpeni Terpentin Klorirana otapala Diklormetan (metilenklorid)

150-196 92-127 118-139 80 110 138 136 150-180 40

0.19

500 470

41 21 12 -11 4 30 15 >32

90 98 94 78 80 83 87 77 59

4 1 3 8 7 5 3 18 21

6 1 3 14 13 12 10 5 20

5.4 2.3 0.75

0.65 0.58 0.63 0.68

10(C) 100(N,S) 100(S) 100 100(N)

6.4

0.43

100(N)

137

Kloroform Trikloretilen Eteri Dietil-eter 2-Etoksietanol 2-Metoksietanol Esteri Metil-acetat Etil-acetat n-Butil-acetat Ketoni Aceton Metil-etil-keton (MEK) Cikloheksanon Alkoholi Metanol (Metil alkohol) Etanol (Etil alkohol) 2-Propanol Diaceton alkohol Etilen glikol Spojevi duika Nitrometan Dimetilformamid Voda

61 87 35 135 125 57 77 126 56 80 157 65 78 82 168 198 101 155 100

4.9 11 0.35 0.51 6.9 4.3 1 7.8 4.6 0.25 4.1 2.4 2.2

0.57 0.57 0.25 2.1 1.7 0.38 0.45 0.73 0.32 0.42 2.2 0.61 12 2.4

10(N,C) 50 (N,C) 400 (N) 50 (S) 5 (C) 200 400(N,C) 150 750 (N) 200 (N) 25 (N) 200(N,C,S) 1000 (N) 400 (N,S) 50 5 100 10(C,S) -40 42 37 -10 -4 25 -17 -1 43 11 12 12 65 60 36 58

67 68 64 42 39 45 51 60 47 53 55 30 36 38 45

12 12 13 20 22 36 18 13 32 30 28 22 18 17 24

21 20 23 38 39 19 31 17 21 17 17 48 46 45 31

0.66 0.92 0.27 1.0

40 41 18

47 32 28

13 27 54

Veina otapala je toksina i zato se treba pridravati mjera opreza pri radu s otapalima. Posebno se mora paziti kod ienja slika kad su djelatnici izloeni dugotrajnijem djelovanju para otapala. Opasnost otapala najbolje se procijenjuje prema maksimalno dozvoljenoj koncentraciji u zraku, odnosno graninom pragu (threshold limit values= TLV) koji je dozvoljen zdravstvenim normama. Ova koncentracija izraava se u mg/m3 zraka ili dijelovima na milijun (parts per million=ppm). Otapala iji je TLV manji od 200 ppm treba izbjegavati ili koristiti s odgovarajuim oprezom. Oznaka N u tablici otapala znai da otapalo djeluje narkotiki; C je oznaka za kronino djelovanje ukljuujui i kancerogeno; S je oznaka za apsorpciju preko koe. Zapaljivost otapala procjenjuje se tokom iskrenja otapala. Toka iskrenja je temperatura iznad koje se mjeavina para otapala i zraka moe zapaliti vatrom ili iskrom. Prema transportnim pravilima sve tekuine s tokom iskrenja ispod 500C su potencijalno opasne.

138

ienje slike uklanjanje starog laka

17.4. SMOLE
PRIRODNE SMOLE Smole se po porijeklu dijele na prirodne i sintetske. Veina prirodnih smola koje se koriste u slikarstvu su luevine (eksudati) ivog drvea. To su svjee ili recentne smole. Rjee se koriste smole drvea koje je due vremena mrtvo, kao to su kopal smole, koje se otapaju u uljima, a spadaju u grupu recentno-fosilnih smola. Fosilne smole, kao to je ambra ili jantar,vrlo su skupe. Sandarak smola u starijim recepturama esto zamjenjuje ambru. To je recentna smola, topljiva u alkoholu. Osueni premazi sandaraka su krti i starenjem tamne. Danas se ne koristi u proizvodnji lakova. Ambra je vrlo stara fosilna smola- iz drvea koje je mrtvo vie stotina tisua godina; prava ambra je dosta skupa i malo je danas koritena no postoji trend obnavljanja upotrebe ambre za pripremu brzosuivih medija za uljene boje i za lakove.

sandarak, kopal i ambra,

Prirodne smole se esto esterificiraju zbog prisustva smolnih kiselina. Esterifikacija je reakcija izmeu kiselina i alkohola. Najpovoljniji alkohol za esterifikaciju je glicerol. Esterifikacijom smole smanjuje se kiselost smole, to je vano zbog pigmenata osjetljivih na kiseline, a poveava se temperatura omekavanja, Tg. Smolni esteri imaju iroku primjenu kao dodaci modificiranim smolama zbog poboljanja kvalitete. I neke sintetske smole, od kojih su jako znaajne akrilne smole su esteri. Kao to se ulja i voskovi pomou lunatog sredstva mogu saponificirati da bi se mogli mijeati s vodom, i smolni sapuni imaju veliki znaaj. Nakon isparavanja vode oni postaju netopljivi u vodi pa slue kao vezivo. Kolofonijski sapun je vezivo u loijim vrstama papira.

139

17.4.1. Balzami
Balzami, kao venecijanski terpentin, strazburki terpentin, kanadski balzam su guste viskozne tekuine sline medu. U ranijim stoljeima venecijanski terpentin se koristio kao sastojak laka uz smole ili suiva ulja. Kad je dodan u malim koliinama poboljava plastinost materijala. Sami balzami se ne mogu upotrijebiti kao lak jer dugo ostaju ljepljivi, ute, a osueni premaz nema dovoljnu elastinost.

razne vrste balzama

17.4.2. Kolofonij
Kolofonij je recentna smola, graena uglavnom od diterpena. Dobiva se destilacijom balzama terpentina, kao kruti ostatak. Na trite dolazi u obliku grumenja razliite ute i tamnosmee boje. Zbog male relativne molekulske mase, vrlo je krta pa se ne koristi za lakiranje. Najee se koristi za pripremu fiksativa. Otapa se u alkoholu, benzinu, terpentinu i jaim organskim otapalima. Kao fiksativ se koristi 3%-tna otopina kolofonija u benzinu ili 8%-tna otopina kolofonija u piritu (denaturiranom alkoholu). isti apotekarski alkohol otapa sporije od alkohola kupljenog u trgovinama. Brza oksidacija smole uzrokuje gubitak sjaja, uenje i osjetljivost na vodu. Zbog prisustva abietinske kiseline, kolofonij se moe esterificirati ili prevesti u smolni sapun.

17.4.3. elak
elak je smola koju izlueje vrsta insekata (Laccifer lacca) da bi zatitili jaja, a ive na granicama nekih vrsta tropskog drvea u Istonoj Indiji. Preradom se dobije elak u listiima prozirne limun do rubin crvene boje. Bijeli elak dobiven bijeljenjem manje je elastian od prirodnog elaka. elak se otapa u alkoholu i jaim organskim otapalima, kao to je aceton. Vremenom postaje netopljiv u alkoholu jer dolazi do umreavanja molekula. Moe se otopiti u piridinu, 2-metoksietanolu. S alkalijama daje elakov sapun. Zbog obojenosti i krtosti elak se ne koristi za lakiranje slika. Koristi se kao fiksativ i za izolaciju podloga (8-10 %-tna otopina). Za politure se koristi otopina vee koncentracije (30 g elaka u 100 ml alkohola-pirita).

17.4.4. Mastiks
140

Mastiks je smola grmlja Pistacia lentiscus koje raste u mediteranskim zemljama. U slikarstvu se koristi iskljuivo mastiks s grkog otoka Kios. Svijetloukaste je boje , manjeg okruglastog ili suzastog zrna. Mastiks je miriljava, dosta krta smola. Brzo omekava na niim temperaturama. Omekava u ustima, zbog ega se je koristila kao neka vrsta gume za vakanje pa je po tome i dobila naziv (masticatio- vakanje). Kao i damar smola, mastiks je graen od triterpena. Zbog male relativne molekulske mase, premazi imaju i manju elastinost, ali se mogu pripremiti s veim sadrajem smole, a da imaju povoljnu viskoznost za nanoenje premaza. Mastiks zahtijeva polarnije otapalo od white spitita. Topljiv je u terpentinu, toluenu, ksilenu, alkoholima, zagrijanim uljima... Mastiks lakovi imaju tendenciju da mjestimino dobiju plavu maglicu. Zbog foto-oksidacije i apsorpcije kisika premazi postaju starenjem polarniji i zahtijevaju jaa otapala za uklanjanje. Mastiks uti puno vie i bre od damara i zato se sve manje koristi za restauratorske svrhe.

17.4.5. Damar
Damar je recentna smola nekih vrsta stabala iz porodice Dipterocarpaceae iz jugoistone Azije. Najkvalitetnije vrste su Singapur oznake A i Batavija damar. Damar je po povrini prekriven lakim bjeliastim prahom. Na prijelomu je ist, transparentan, neznatne ukaste obojenosti. To je tvrda, krta smola, male fleksibilnosti (fleksibilnija je od ketonskih smola koje danas zamjenjuju damar). Krtost damar premaza smanjuje se dodatkom suivih ulja, ali to poveava polarnost premaza. Najraniji podaci o upotrebi damara kao slikarskog materijala potjeu iz 18. stoljea. Kao lak smola prvi put je upotrijebljena oko 1829. godine, a vea upotreba damar lakova poinje petnaestak godina kasnije. Mala molekularna teina damara omoguuje i kod veeg sadraja smole u laku dobro liveliranje laka u odnosu na sintetske smole koje imaju veliku molekularnu teinu. Ovo svojstvo damara, potpomognuto visokim indeksom refrakcije damara ini da pigmenti dobiju vee zasienje boje. Tragovi otapala zaostaju u damar laku i do est mjeseci i za to vrijeme poveava se postepeno tvrdoa i krtost laka. Kad se otopina damara sui u prostoru velike relativne vlanosti na povrini laka se pojavljuje plava maglica od malih kristala amonijevog sulfata. Damar s vremenom uti zbog termooksidacije, mijenja mu se reverzibilnost, ali nikada ne postaje netopljiv. (Svaka molekula damara apsorbira oko dvije molekule kisika za vrijeme izlaganja UV zrakama i zato raste polarnost otapala potrebnih za otapanje laka, to moe otetiti sloj boje). Moe se posvijetliti ako se izloi velikoj koliini svjetlosti (fotooksidacija), to je bilo poznato jo u povijesti slikarstva. Zbog fotooksidacije ovako izblijeeni lakovi krakeliraju i postaju tee reverzibilni. Damar sadri oko 10% damar voska koji se otapa samo u ugljikovodicima. Damar lak je nekada zamuen, ali je osueni premaz bistar. Mutnost se moe izbistriti malim dodatkom metanola ili acetona. Damar je topljiv u terpentinu (ali se terpentin sve manje koristi jer pojaava uenje i smanjuje reverzibilnost laka starenjem), mineralnim razrjeivaima (white spirit), toluenu, ksilenu.... (Zbog moguih neistoa smola se otapa na nain da se izmrvi, stavi u tkaninu, zavee vrpcom, uroni u otapalo donjom polovinom zamotuljka i privrsti). Najee se za osnovnu otopinu damara pravi 33%-tna (m/v) otopina. Za nanoenje kistom preporuuje se 16%-tna (m/v) otopina, koja se dobije razrijeenjem 1 dijela osnovne otopine s 1 dijelom otapala. Za nanoenje sprejem preporuuje se 11%-tna (m/v) otopina, koja se dobije razrijeenjem 1 dijela osnovne otopine s 2 dijela otapala (objanjenje koncentracije vidi u dodatku na stranici 188). Damar lak e due trajati ako se nanese u tankom sloju i ako se zatiti od zraka, zagaenja i vlage, najbolje Paraloidom B-72 ili votanim zavrnim slojem. Lak koji je u direktnom kontaktu s bojenim slojem ima glavni utjecaj na zasienje boja, pa ovaj zavrni lak ne umanjuje zasienost boja koje je postigao damar.

141

Votani zavrni lak pravi se otapanjem u vodenoj kupelji (loncu s dvostrukim dnom) bijeljenog pelinjeg voska i karnauba voska (ili tvrdog sintetskog voska umjesto pelinjeg, npr. Cosmolloid 80 H ) u white spiritu: - pelinjeg voska - karnauba voska - white spirit 1 dio 1/10 dijela 5 dijelova

Potpuno ohlaena pasta nanosi se mekanim kistom tanko i jednolino koliko god se moe. Nakon jednosatnog suenja polira se mekim kistom (ili barunom ako se eli jai sjaj). Votani zavrni sloj je jako dobra zatita. Pri poveanoj toplini praina se moe zalijepiti u votani zavrni sloj. Prljavtina se s votanog laka moe ukloniti pamukom blago navlaenim vodom u kojoj ima nekoliko kapi amonijaka. Vosak i prljavtina se uvijek mogu ukloniti white spiritom bez djelovanja na smolni lak koji se nalazi ispod. U posljednje vrijeme ketonski lakovi zamjenjuju damar lakove. Dodavanjem voska u smolni lak, mijenja se izgled (postaje mat) i smanjuje djelovanje voska kao najbolje barijere za vlagu i plinove. Damar s primjesom voska treba tjedne da bi ovrsnuo to poveava opasnost da se lijepi praina. Prednost voska u laku je da i kad ostari, ostaje lake reverzibilan i pri nanoenju se lake postie jednolinost sjaja. Damar se u slikarstvu koristi i kao sastojak medija. Blaga otopina damara u lako hlapljivom otapalu (white spirit) u koncentraciji najvie do 2% koristi se kao fiksativ.

UMJETNE SMOLE

17.4.6. Ketonske smole

Ketonske smole su kondenzacijski produkti cikloheksanona i/ili metil-cikloheksanona Oko est cikloheksanon molekula povezano je u jednu molekulu. Smola ima malu molekularnu teinu to doprinosi njenoj krtosti koja se smanjuje dodatkom plastifikatora. Ketonska smola ima malu viskoznost, visoki indeks refrakcije,zbog ega ima najbolje optike karakteristike. Nedostatak ketonskih lakova je u tome to su previe tvrdi i krti. Starenjem gube elastinost i oksidiraju, pa zahtijevaju jaka polarna otapala za uklanjanje laka. Zatitni sloj Paraloida B-72 daje dobru zatitu ketonskim lakovima. Rukovanje i izgled ketonskih lakova su isto kao i kod damara. Zbog male molekularne teine smole daju se dobro izlivelirati i dozvoljavaju veu koncentraciju otopljene smole. Ketonske smole se otapaju u white spiritu u koncentraciji izmeu 40 i 50 % (osnovna lak otopina) Mat lak otopina - odgovara odreenim starim tempera slikama ili slikama oslikanim tutkalnim bojama, s blago smanjenim intenzitetom boja. Otopina sadri: - white spirit - osnovna lak otopina - Cosmolloid vosak 80 H 150 ml 18 ml 7g

Vosak se otopi u zagrijanom white spiritu i dodaje se otopini laka uz mjeanje dok se skoro ne ohladi. Razrijeena mat lak otopina je samo blago mat. Vosak u njoj ima vie ulogu plastifikatora nego sredstva za matiranje). Pravi se od: - mat lak otopine - osnovna lak otopina 1 dio 3 dijela

142

Sve svjetske tvornice slikarskog materijala danas proizvode gotove otopine ketonskih smola. Lakove na bazi ketonskih smola smatraju svojim najboljim lakovima.

17.4.7. Akrilne smole

Akrilne smole nastaju polimerizacijom estera akrilne kiseline i metakrilne kiseline.

Poli(alkil) akrilat

Poli(alkil) metakrilat

Ako je kao alkil skupina (-R) vezana metil skupina (-CH3), akrilna smola je polimetil akrilat), odnosno polimetil metakrilat). Etil skupina je -C2H5, a butil skupina -C4H7. Polibutil akrilati su zbog dueg bonog lanca butil skupine manje polarni od polimetil akrilata, pa se otapaju u blaim otapalima. Akrilne smole se koriste na dva naina: 1. Smolne otopine koje se dobiju otapanjem vrstih smola u organskim otapalima 2. Gotove disperzije (emulzije) akrilnih smola u vodi Od velikog broja akrilnih smola koje imaju razne primjene samo se neke od njih koriste za lakiranje slika.

1. Polibutil-metakrilati (Paraloid-67) Poetkom tridesetih godina akrilne smole se poinju koristiti za lakiranje slika. Sve polibutil-metakrilat smole spadaju u Fellerovu B klasu jer starenjem postaju tee reverzibilne. Polibutil metakrilati su topljivi u white spiritu, terpentinskom ulju, ksilenu, toluenu, acetonu, propilnom alkoholu. Paraloid B-67 je poliizobutil-metakrilat s inhibitorom, koji jako usporava povezivanje molekularnih lanaca i gubitak reverzibilnosti, tako da B-67 spada u A klasu Fellerovog standarda. Viskoznost Paraloida B-67 je nia od viskoznosti Paralioda B-72 i zato kao finalni lak daje bolju liveliranost laka i jai intenzitet boja. Moe se uvati kao suha smola (bijeli prakasti materijal) ili najbolje kao 30% otopina smole u mineralnom razrjeivau. U trgovinu dolazi kao gusta sirupasta 45%-tna otopina koja se prije upotrebe mora razrijediti. Razrjeuje se postepeno, dodatkom vrlo malih koliina otapala uz polagano mijeanje da se ne stvore balunii koji teko izlaze iz guste otopine. Otopina se moe nanositi kistom (ako je otapalo teki benzin) ili prskalicom. Moe se koristiti i kao fiksativ za crte kad je otapalo benzin. 2. Akrilat / metakrilat kopolimeri (Paraloid B-72 i B -48 ) Paraloid B-72 spada meu najstabilnije smole koje se koriste za pripravu lakova za lakiranje slika. To je tvrda smola vee molekularne teine od mekih smola. Daje elastine lakove velike povrinske tvrdoe i otpornosti na prainu (Tg 400 C). Poeo se proizvoditi pedesetih godina u obliku bijelih nepravilnih grudica blagog mirisa po akrilatu. Novi tip Paraloida B-72 je u obliku prozirnih kuglica bez mirisa. To je kopolimer metil-akrilata i etil- metakrilata.

143

Lakovi mogu biti od mat do vrlo sjajnih, ovisno o aditivima, agensu za matiranje, otapalu i metodi aplikacije. Paraloid B-72 je topljiv u relativno jakim otapalima koja mogu djelovati na lazure, zato se preporuuje nanoenje prskalicom. Otapa se u toluenu, acetonu, butil alkoholu... Tee se otapa u ksilenu, etanolu, dietilbenzenu, diaceton alkoholu.... Otapanje u ovim otapalima traje i nekoliko dana, uz mukanje boce. Toplina ubrzava otapanje. Netopljiv je u mineralnim razrjeivaima. Najzgodnije je imati 30 % otopinu u toluenu ili ksilenu ( para-ksilen je najbolji). Za kist se moe koristiti 12-20 %tna otopina, a za nanoenje prskalicom 7,5-10%-tna. Za postizanje jaeg intenziteta boja na slici moe se dodati 10 % diaceton alkohola u razrijeenu otopinu za rad. Kao sredstvo za matiranje dodaje se mikrokristalini vosak . Paraloid B-48 N Ne koristi se kao lak za slike, ali je najbolji lak za metale. Jako dobro prianja, fleksibilan je, stabilan i trajan. Njegova najea upotreba u restauriranju slika je konsolidacija boje koja otpada s metalnog nositelja, kao i za lakiranje pozlata. Najbolji je na bakru, bronci i cinku. Otapa se u toluenu, acetonu, djelomino u ksilenu. Nije topljiv u mineralnim razrjeivaima. Mnoge svjetske tvornice slikarskog materijala koriste spomenute smole, posebno B- 67 za proizvodnju svojih lakova i emulzija.

Tablica 16. 4

Svojstva komercijalnih akrilnih smola koje se koriste u konzervaciji

Proizvod Paraloid B-44 B-67 B-72 Elvacite 2043 2044 2045 2046 Plexigum P24 M345 Plexisol P550 B782

Proizvoa Rohm & Haas

Sastav monomera MMA/? (iBMA) (EMA/MA 70/30)

Tg(0C) 60 50 40 65 15 55 35

Mr

Topljivost toluen white spirit, 2-propanol toluen

Du Pont

EMA/? nBMA iBMA nBMA/iBMA 50/50

niska visoka visoka visoka srednja srednja niska

toluen white spirit, 2-propanol white spirit, 2-propanol white spirit, 2-propanol

Rohm

iBMA MMA nBMA/?

white spirit

144

3. Akrilne lak emulzije se razlikuju od akrilnih lak otopina. Emulzije se sastoje od siunih estica akrilnih polimera (akrilne smole) koji se u vodi ne otapaju, nego disperziraju. im voda ispari, stvara se vrsti film koji moe biti sjajni ili mat. Akrilne emulzije se koriste za razrjeivanje akrilnih boja, kao fiksativi i lakovi za dizajnerske boje. Akrilne emulzije se ne koriste za lakiranje umjetnikih slika jer su porozne i nisu kvalitetna zatita, a premazi im esto nisu potpuno bistri. Neke akrilne emulzije, osobito Perspex (polimetil-metakrilat, PMMA), poznate su po statikom elektricitetu kojim navlae prainu na sebe.

17.4.8. Polivinil acetati (PVAC)

Polivinil acetatna smola nastaje polimerizacijom vinil acetata. Polivinil acetati esto se nazivaju PVA, to se koristi i za polivinil alkohole. Polivinil acetatne smole u proizvodnji lakova i medija za restauraciju u slikarstvu koriste se od 1937. godine. Za otapanje zahtijevaju jaa otapala (toluen je najslabije otapalo). Imaju relativno malu relativnu molekulsku masu i niski Tg (oko sobne temperature). Ne daju dovoljno briljantne lakove kad se koriste zavrni lakovi. Imaju niski Tg i puno viu relativnu molekulsku masu od lakova mekih smola koji jae intenziviraju boju.

Monomerni dio polivinil acetata (PVAC-a)

Prihvatljivost praine zbog niskog Tg, moe se ukloniti da se preko PVAC laka nanese neki drugi lak visokog Tg, koji ima otapalo koje nee djelovati na lak (najbolje B-72 otopljen u ksilenu). PVAC ima najnii indeks refrakcije od svih lakova za slike pa je zbog toga dobar za fiksativ, osobito kad je potrebno vie fiksativa. Gustav Berger proizvodi retu PVAC lak koji se razrjeuje u etanolu koji je prikladan za gva i temperu. Priprema laka: PVAC se najee otapa u toluenu ili alkoholu, kao 40 %-tna otopina, uz dodatak 5-8% vode da se otopina izbistri. Za nanoenje kistom koristi se 16 %-tna otopina, a za sprej 10%-tna. U oba sluaja treba dodati u razrijeenu otopinu 15 % diaceton alkohola, da uspori isparavanje otapala i omogui bolje liveliranje laka. PVAC emulzije su disperzije PVAC smole u vodi. Vezivo su mnogih ljepila kao to su Drvofiks (ljepilo za drvo) i Librokol (ljepilo za papir).

17.4.9. Celulozni esteri

Celuloza je polisaharid, graena je od ostataka molekula glukoze. U molekuli celuloze svaki ostatak glukoze sadri tri slobodne hidroksilne skupine, to se moe oznaiti u formuli /C6H7(OH)3/n. Te alkoholne hidroksilne skupine mogu reagirati s kiselinama, pri emu nastaju esteri.

145

Esterifikacijom s nitratnom kiselinom dobiva se nitroceluloza (pravilan naziv je celulozni nitrat- CN). Nitroceluloza se otapa u mnogim esterima i ketonima. Upotrebljena bez plastifikatora, tvrd je i krt materijal. Dodatkom kamfora postaje elastinija. Kamfor odjeljuje molekule i omoguuje im klizanje jedne preko druge. Starenjem, kamfor isparava, to uzrokuje krtost materijala. Kao plastifikatori koriste se i trifenil-fosfat i trifenil-ftalat. Na sobnoj temperaturi, pod djelovanjem svjetla i kiselih neistoa, dolazi do oksidacije i hidrolize zbog ega se oslobaa nitratna kiselina. Nitroceluloza starenjem uti. S metalnim oksidima, kao to su olovo, bakar, cink..., formira netopljivi gel, to je razlog da se iz prije koritenih olovnih tuba nije mogla kod dugog stajanja istisnuti. Nitrocelulozni lakovi (nitro lakovi) poeli su se koristiti za lakiranje slika tridesetih godina ovog stoljea, ali su se pokazali vrlo nestabilni pa se vie ne koriste. Capon lakovi su poznati nitrocelulozni lakovi za metal. Capon lakovi se sastoje od CN otopljene u u amil acetatu, modificirane kamforom. Nitroceluloza je vezivo u lakovima i bojama koje se koriste za zatitu drva, metala, koe itd. Nitrocelulozni lakovi i boje sue se fzikalnim putem, isparavanjem otapala. Zbog brzog suenja najee se nanose prskanjem. Osim celuloznog nitrata, koristi se i celulozni acetat, CA (acetilceluloza) koji se dobiva djelovanjem anhidrida octene kiseline na celulozu.

17.4.10. Alkidne smole

Dobivaju se polikondenzacijom vievalentnih alkohola i dikarboksilnih kiselina. Naziv alkidna smola dolazi od sastojaka (eng. alcohols and acids). Danas su alkidne smole jedna od najvanijih grupa sintetskih veziva pa su po proizvodnji na prvom mjestu meu sintetskim smolama. Veinom su naknadno modificirane masnim kiselinama na koje se mogu vezati i druge molekule, akrilati, epoksidi i slino, to daje mogunost velikog broja modificiranih alkidnih smola razliitih svojstava. Modificirane silikonskim smolama (tzv. silikonizirane alkidne smole) pokazuju dobru trajnost i zadravanje sjaja gotovih proizvoda. Alkidne smole pokazale su se kao dobro vezivo i za slikarske boje. Sve alkidne boje sue jednako brzo i bre od uljenih boja. Elastinije su pa manje krakeliraju i manje ute nego uljene boje. Kompatibilne su s uljenim bojama. Alkidne smole suive na zraku modificirane su suivim i polusuivim uljima (laneno, sojino, suncokretovo, ricinusovo itd.) ili masnim kiselinama. Koliina ulja moe biti razliita. U polumasnim smolama koliina ulja iznosi 45- 60%. Masne alkidne smole imaju vie od 60% ulja. Otapaju se u ugljikovodicima (white spirit, uljni razrjeiva itd). Sue se, kao i obina veziva sa suivim uljima, djelovanjem kisika iz zraka uz prisustvo sikativa. Smola poboljava otpornost na oksidaciju, umreavanje, razgradnju i uenje. Vei postotak ulja omoguuje bolje razlijevanje, osobito pri nanoenju kistom, trajnu elastinost i otpornost na atmosferske utjecaje. Suenje nekih tipova polumasnih alkidnih smola (45-50% ulja) moe se malim poveanjem temperature znatno ubrzati pa se koriste kao veziva za lakiranje u industriji automobila. Zbog dobre podnoljivosti s pigmentima koriste se za industrijske lakove i boje, osobito za izradu antikorozivnih temeljnih boja. Za proizvodnju lakova za umjetnike svrhe jo nisu dovoljno usavrene. Talens proizvodi Decorfin lak na bazi alkidnih smola, koji s vremenom uti i odmah postaje nereverzibilan (netopljiv).

17.4.11. Ugljikovodine smole

146

Ugljikovodine smole imaju izvanredne osobine, no kako su jos nedovoljno testirane u praksi nismo ih naveli kao standardne smole za lakove u restauraciji. No, sudei prema osobinama slijedeih smola trebalo bi oekivati da e se vrlo brzo nametnuti kao logian izbor, posebno kao kvalitetni lakovi , zbog topljivosti u nepolarnim otapalima, male mol. mase , stabilnosti i otpornosti, povoljnog Tg-a itd..

Arkon P-90 (potpuno zasien aliciklini ugljikovodik; C9 hidrogenirana ugljikovodina smola) Pripada skupini novijih nisko-molekularnih smolnih lakova. Arkon smole su razvijene za upotrebu kao uguivai za ljepila koja lijepe pod pritiskom. U industrijskoj su se proizvodnji koristile kao modifikatori sjaja u bojama i uguivai u ljepilima. Poetkom 1990. poinju se primjenjivati u restauraciji slika. Proizvode se u Japanu, a na trite dolaze kao bezbojne prozirne kuglice kupolastog oblika (eng. domeshaped pellets). Ova 100% hidrogenirana ugljikovodina smola se otapa u svim white spiritima, terpentinu, ksilenu i toluenu, a ne otapa se u izo-propanolu, etanolu i acetonu. Nepolarne smole se ne otapaju u polarnim otapalima kao to su etanol i aceton jer ne sadre karbonilne i hidroksilne skupine. Za lakiranje se obino koristi 25%-tna otopina smole. Dobro zasiuje boje i moe postii visok sjaj (nalik je mastiksu). Polarnost sintetskih nisko-molekularnih smola starenjem se poveava kao poslijedica stvaranja vrsta koje sadre ketonske i hidroksilne skupine te skupine karboksilne kiseline, pa film laka zahtjeva polarnija otapala za uklanjanje, ali ne jaa od, primjerice, smjese toluena i cikloheksana (50/50). Sve su ove smole izrazito stabilne, otporne na UV zraenje i atmosfersku oksidaciju, te topljive u alifatskim i aromatskim ugljikovodicima. Escorez 5380 je ciklo-alifatska ugljikovodina smola, u formi hidrogeniranog polistirena. Kao i Arkon, i Escorez je u poetku bio koriten kao uguiva za razna ljepila, izmeu ostalih, i za EVA-u. Ranih 1990-ih Berger poinje testirati uporabu Escoreza kao smole za lakiranje. Na trite ga plasira kao 30%-tnu otopinu u niskoaromatinim ugljikovodicima, uz dodatak 5% plastifikatora. Ova lak-otopina daje deblje premaze visokog sjaja. uva li se dui period u skladitu, suha smola formira velike grude, to ukazuje na to da ima niski Tg odnosno da je relativno meka (ne-krta) smola. Testovi starenja pokazuju da je lak-film ove smole stabilan, ali ipak manje od Arkona i Regalreza.

Regalrez 1094 (kemijski naziv: hidrogenirani oligomer stirena i alfa-metil stirena; 100% hidrogenirana ugljikovodina smola) takoer pripada skupini novijih nisko-molekularnih smolnih lakova. Prvo se koristio kao uguiva u taljivim ljepilima, a od nedavno ulazi u upotrebu kao primarni sastojak Gamvar laka za slike. Koristi se na uljenim, akrilnim i alkidnim slikama. U restauraciji se poinje koristiti kao lak od 1991. godine, i to kao zamjena za prirodne smole (za lakiranje se koristi 20 40 %-tna otopina smole). Regalrez na trite dolazi u formi krutih bezbojnih prozirnih ljuskica i bijelog praka. Topljiv je u white spiritima, terpentinu, ksilenu, toluenu. Kako se potpuno otapa u alifatskim ugljikovodicima (dakle otapalima 147

koja ne sadre aromate), doputa i nanoenje kistom. Nije topljiv u polarnim otapalima: izo-propilnom alkoholu, etanolu i acetonu, pa se moe koristiti kao meu-lak kada se retu izvodi bojama koje kao vezivo sadre PVAc, Paraloid B-72 i sl. smole. Tg raznih vrsta regalreza varira od smola tekuih na sobnoj temperaturi (Tg na -22 oC) do onih koje omekavaju tek na 84 oC. Stari procesom fotokemijski izazvane autooksidacije. Starenjem ne uti, ali bez dodavanja stabilizatora postaje krt/krhak. Predvia se da e stabilizirani Regalrez biti jedan od najstabilnijih proizvoda u dananjoj konzervaciji (stabilniji je od Arkona).

17.5 VOSKOVI
Voskovi se sastoje od dugih lanaca ugljikovodika, kiselina, alkohola, estera dugolananih kiselina i viih alkohola ili smjese ovih spojeva. Voskove izgrauju zasieni spojevi to rezultira njihovom kemijskom stabilnou. Starenjem vosak ne oksidira niti polimerizira. Naalost, vosak penetrira u materijal i ne moe se potpuno ukloniti, pa sprjeava upotrebu drugih materijala. Nepolaran je i ne prihvaa druge materijale koji su polarniji od njega. U konzervaciji se smatra da '' zatvara vrata za sve mogunosti. Vosak se koristi od najranijih vremena. U starom Egiptu upotrebljavao se za lijepljenje, za povrinsku zatitu bojenih premaza i skulptura i u gradnji brodova. Grci i Rimljani ga takoer koriste kao vodonepromoivi materijal. Najpoznatija njegova upotreba je kao vezivo poznatih Fayumskih portreta u Egiptu iz rimskog perioda. Vosak se koristi kao materijal za modeliranje i lijevanje, za zatitu i poliranje, kao sastojak slikarskih medija, komponenta votanosmolnih masa za dubliranje u restauraciji, u impregnaciji krhkih materijala ili u tretmanu nabubrenog drva, s voskom kao to je polietilenglikol, koji se otapa u vodi. Koristi se i kao sredstvo za izolaciju kalupa. Zbog topljivosti koja raste zagrijavanjem, zatite i trajnosti, voskovi su iznimno kvalitetan materijal za povrinsku zatitu slika. Sastojci voska su u najveoj mjeri zasieni spojevi, to rezultira njegovom kemijskom stabilnou i postojanou.

Za lakiranje slika voskovi se koriste na sljedee naine: 1. Kao dodatak smolnoj otopini gdje djeluju kao plastifikatori jer usporavaju hlapljenje otapala i produuju vrijeme otvrdnjavanja laka. 2. Vosak se koristi i kao sredstvo za matiranje. Mikrokristalini vosak je netopljiv u hladnim otapalima pa se koristi kao agens za matiranje. Vosak se diperzira u laku laganim zagrijavanjem otopine. 3. Kao votane paste (vosak + otapalo -white spirit) koje slikari rado koriste. Za tu svrhu su najpogodniji karnauba vosak i tvrdi mikrokristalini voskovi. Lak od karnauba voska je malo sjajniji od mikrokristalinog voska. Poliranjem se molekule voska pokreu i mehaniki slau, ime se postie sjajna povrina karakteristinog votanog sjaja.

Meka votana pasta.

148

- 1 dio voska (mikrokristalinog ili pelinjeg) na vodenoj kupelji otopi se u - 2 dijela white spirita Tvrda votana pasta: - 2 dijela pelinjeg ili mikrokristalinog voska - 1 dio karnauba voska - 6 dijelova white spirita

4. Vosak se takoer koristi i za zatitu laka (iznad damar laka i njegovih sintetskih zamjena-ketonskih smola). S voskom se malo smanjuje sjaj ketonskog laka i ujednaava sjaj slike. Za intenziviranje boje odgovoran je lak koji je u direktnom kontaktu s bojom. Vosak je izvrsna zatita za vlagu i plinove.

17.5. VRSTE VOSKOVA

Voskovi se po porijeklu dijele na mineralne, biljne, ivotinjske i sintetske polimer voskove. Razlikuju se po tvrdoi, krtosti, ljepljivosti, sjaju, boji itd. Mijeanjem voskova mogu se dobiti odreena svojstva ovisno o potrebi. Topljivi su u masnim otapalima i svim otapalima koja se mijeaju s uljem. Zagrijavanjem na vodenoj kupelji otapanje je bre i potpunije.

17.5.1. Mineralni voskovi

Ekstrakcijom iz nafte dobivaju se: 1. Parafin voskovi- po sastavu su ugljikovodici parafinskog niza. Talita su im na 52-570C. Krti su, male jakosti, relativno su transparentni. Zbog veih molekularnih teina ugljikovodika, kristaliziraju u veim kristalima od mikrokristalinih voskova. Imaju iroku primjenu jer su vrlo otporni, stabilni i inertni. 2. Mikrokristalini voskovi- imaju talita od 60-950C. Uglavnom se sastoje od visoko razgranatih ugljikovodika. Jako su otporni i elastini, jake snage lijepljenja pa se koriste kao konsolidanti (uvruju krhke materijale). Neto su pokrivniji od parafinskih voskova i manje su sjajni. Englezi proizvode Cosmolloid mikrokristaline voskove raznih stupnjeva tvrdoe. Za lakiranje se najee koristi Cosmolloid 80 H. Talite mu je na 84-900C. Mikrokristalinini vosak se ne otapa u hladnim otapalima pa se koristi kao agens za matiranje u lakovima. Osim u white spiritu ovi voskovi se otapaju u terpentinu, petroleju i drugim benzinskim frakcijama. Smjesa mikrokristalinog i parafin voska pripremljena kao pasta u ugljikovodinim otapalima preporuuje se za poliranje, a sastoji se od: 100 g Cosmolloid 80H 25 g parafin vosak ili PE vosak 300 ml alifatskih ugljikovodika Tvra pasta moe se dobiti zagrijavanjem zajedno: 90 g Cosmolloid 80H 30 g Ketonske smole

149

200 ml otapala Mijea se dok se smjesa ne ohladi. Ekstrakcijom iz raznih vrsta ugljena, treseta i bitumena dobivaju se: 3. Montan voskovi- talita su im izmeu 76 i 920C. Tvrdi su i tamni pa se ne koriste u lakiranju, osim kao manji dodatak. 4. Ozokerit voskovi - talita su im na 80-1000C. Mogu biti dosta mekani , ali ima i tvrdih kao gips. Starenjem postaju sve tvri. Boja im takoer varira od svijetloute do vrlo tamne. 5. Cerezin voskovi -talita si im na 44-770C. Proizvoai im danas dodaju ak do 80% parafina ili kolofonij da bi izgledali kao pelinji vosak.

17.5.2. Biljni voskovi

1) Kandelila vosak (kandila), dobiva se iz trske Europhorbia cerifera koja raste uglavnom u Meksiku i Teksasu. utosmee je boje, slian karnauba vosku, ali nije toliko tvrd kao karnauba. 2) Karnauba vosak, dobiva se iz lia brazilske palme Copernicia prunifera. Vrlo je tvrd i dosta sjajan. Tali se na 82-860C. Vrlo je otporan. Dodaje se drugim voskovima da im povisi talite, povea tvrdou, otpornost, sjaj, smanji ljepljivost na prainu i tendenciju da ih mraz kristalizira. Proizvodi se umjetno bijeljen jer su i najfinije vrste dosta tamne. Karnauba vosak se sastoji od triterpena i estera dugih lanaca alkohola i kiselina ( maksimalni broj atoma ugljika je 56). c) Ouricury vosak, vrlo je slian karnauba vosku. Dobiva se iz palmi u Brazilu. esto se prodaje pod nazivom karnauba. Osobine su im gotovo iste. d) Japan vosak lue stabla Rhus vernicifera na plodovima kao zelenkasti pramaz. e) Esparto vosak, dobiva se od esparto trave Stipa tenacissima. Punski vosak kojeg spominje Plinije bio je zapravo esparto vosak.

karnauba vosak

17.5.3. Voskovi ivotinjskog porijekla

1) Pelinji vosak ima talite na oko 64oC. Temperatura taljenja starenjem ostaje konstantna i bila je jedna od znaajnih karakteristika u ranim analizama muzejskih materijala. Najkvalitetniji pelinji vosak je onaj od mladog saa u kojeg pele jo nisu stavile med. Pelinji vosak se sastoji od ugljikovodika s 25-35 atoma ugljika u molekuli, estera i slobodnih kiselina kojih ima 12%. Otapa se potpuno u kloroformu CHCl3 i tetraklormetanu CCl4. Porastom temperature raste mu topljivost i u drugim otapalima, kao to su terpentin, white spirit itd.

150

Od prljavtine se vosak isti tako da se u sitnim komadiima stavi u posudu s veom koliinom vode i zagrijava na temperaturu ne viu od 700C dok se ne otopi. Nakon hlaenja na povrini se stvori votana kora. Sve neistoe koje su bile u vosku padnu na dno ili se prilijepe odozdo i struganjem uklone. Postupak ienja se moe ponoviti vie puta. Bijeljeni pelinji vosak, koji se kupuje u trgovini, izbijeljen je kemijskim putem, luinama ili kiselinama. Zbog moguih ostataka ovih sredstava moe kasnije doi do oteenja boje. Stari recept izbjeljivanja voska je da se vosak rastali na vodenoj kupelji i rastaljen ukapava u posudu napunjenu zasienom otopinom stipse. Posuda se trese da vosak u kapljicama padne na dno. Vosak se vadi i danima izlae rosi i suncu. Ovim postupkom se vosak izbijeli, ali postaje tvri. Nakon izbjeljivanja potrebno je vosak ispirati vodom, suiti i ponovo rastaliti. Jedan stari nain bijeljenja bez upotrebe kemijskih sredstava je da se vosak pretopi u vrlo tanak sloj i dri na suncu, rosi, zraku jedan do dva mjeseca. Pelinji vosak je skup pa ga esto mijeaju s lojem, kolofonijem ili parafinom. Patvorina se moe otkriti kad se vosak ree hladnim noem. isti pelinji vosak se lijepi samo za otricu noa, dok e se patvorina lijepiti sa strane. 2) Stearin se proizvodi hidrolizom uglavnom ivotinjskih masti i raznih ulja. Po sastavu je smjesa masnih kiselina. Izgledom je slian biljnim i ivotinjskim voskovima, ali se po osobinama razlikuje. Bijel je, mastan na dodir. Nema ljepljivosti. Uglavnom se koristi u proizvodnji svijea i u kozmetici. U manjim koliinama moe se dodati drugim voskovima, posebno kad im se eli smanjiti ljepljivost.

17.5.4. Sintetske tvari sline voskovima

1.) Polietilen glikoli su polimeri etilen glikola, nalikuju voskovima. Polietilen glikoli manje molekularne teine su tekuine poput glicerola. Topljivi su u vodi. Najvie se koriste u konzerviranju drva koje je stradalo od vode, u restauriranju konih predmeta, ali i u lakiranju.

2.) Polietilen ( PE) voskovi su niskomolekularna vrsta polietilena. Slini su parafinu i polietilen glikolima. Polietilen je slabo topljiv na sobnoj temperaturi. Otapa se zagrijavanjem (70oC) u ugljikovodicima i kloriranim otapalima. Inertan je na mnoga organska otapala i vodene otopine kemikalija. Podlijee fotooksidaciji, umreavanju i razgradnji.

151

sintetski voskovi ; tabelarni prikaz voskova ( M.K.Hozo- Slikarstvo,metode slikanja i mterijali)

152

18. FIZIKALNA SVOJSTVA SMOLA I LAKOVA

18.1. TOPLJIVOST
Topljivost smole u odreenom otapalu znai da se smola u njemu lako otapa i da daje bistru otopinu. Netopljivost znai da se smola u otapalu nee otopiti ili e se otopiti vrlo malo. Ako se mala koliina takvog otapala doda gotovoj otopini smole, ona e se zamutiti ili e se smola istaloiti. Sve smole koje se koriste za proizvodnju lakova otapaju su u otapalima koja ne oteuju osuene filmove boje, a to su otapala niske polarnosti. Nijedna smola ne zahtijeva otapalo jae polarnosti od toluena. Damar smola i njeni sintetski supstituenti-ketonske smole, butilmetakrilati (Paraloidi B-67 i F-10) mogu se otopiti u otapalima najnie polarnosti, u tekim benzinima (white spirit). Metakrilati, kao to je Paraloid B-72, otapaju se u toluenu, ksilenu ili dietil benzenu. Polivinilacetati takoer zahtijevaju jaa otapala (obino se koristi toluen). Otapanjem moraju puknuti veze izmeu molekula polimera (smole).To se dogaa kad su veze izmeu polimernih molekula i molekula otapala jednake ili jae nego izmeu polimernih molekula. Molekule otapala penetriraju u polimer, uzrokuju bubrenje, odjeljuju molekule jednu od druge i dovode do otapanja smole (slika 2). Ako moe samo mala koliina otapala penetrirati u polimer, takva otapala djeluju kao plastifikatori. Apsorpcija takvih molekula otapala uzrokuje bubrenje materijala koji onda postaje fleksibilniji. Gubitak plastifikatora dovodi do krtosti materijala.

Slika 16. 3 Proces otapanja smole; molekule otapala penetriraju izmeu molekula smole, uzrokuju bubrenje i otapanje smole (b)

153

Tablica 16. 3

Topljivost smola u otapalima

Etanol elak PVB Mastiks Ketonske smole

Izopropanol elak Mastiks Ketonske smole PnBMA Paraloid B-67

Aceton PMMA PEMA PBMA PVAC CA CN

1,1,1, Trikloretan Damar Mastiks PEMA PBMA PVAC Ketonske smole Pelinji vosak EVA

Toluen Damar Mastiks PMMA PEMA PBMA PVAC

White spirit Damar PBMA

Topljivi nylon >400C

PE >82 0C

PE>660C

Pelinji vosak i PE (zagrijani)

Objanjenje: CA= celulozni acetat, CN=celulozni nitrat, EVA= etilen/vinil acetat kopolimer, PBMA=polibutil metakrilat, PE=polietilen, PEMA=polietil metakrilat, PVAC=polivinil acetat, PVB=polivinil butiral

Smola se moe otapati u veem broju otapala. Za odreenu primjenu biraju se najpogodnija otapala. Obino su napisana kraj smole najea i najbolja otapala. Tako se npr. Paraloid B-72 otapa u toluenu (za lakove), u acetonu ( kad se koristi kao konsolidant za kamen), u nitrorazrjeivau, etil alkoholu, dietil benzenu itd. Smole s viim relativnim molekulskim masama tj. viskoznije smole, zadravaju tragove otapala due, ak po nekoliko mjeseci, od smola s manjom relativnom molekulskom masom. Dugo djelovanje veine otapala nagriza vezivo u boji. Slika se zato ne natapa lakom u kojem ima malo smole (retu lakovi sadre manje smole).

18.2. Viskoznost
Viskoznost je otpor kojeg tekuina prua gibanju susjednih slojeva. Viskoznost je mjera za unutranje trenje. Za tekuine koje su relativno nepokretljive kae se da su viskozne. to je relativna molekulska masa smole manja, manja je i njena viskoznost. Ako su molekule u tekuini dugake i razgranate tee se gibaju pa viskoznost raste. Pojednostavljeno, to je osobina otopine da bude u manjoj ili veoj mjeri tekua u odreenom otapalu pri danoj temperaturi. Pri odreenoj temperaturi i koncentraciji smole u laku, vie e biti tekua otopina smole koja ima malu viskoznost, pa e se lak bolje izlivelirati. Stvorit e se mikroskopski ravnija (glaa) povrina na lakiranoj slici, to e rezultirati jaim zasienjem boja i jaim sjajem. Viskoznije smole mogu se bolje izlivelirati ako se koriste sporo hlapljiva otapala. Na primjer, upotrebom dietilbenzena koji sporije isparava, Paraloid B 72 e se bolje livelirati i intezivirati boje, isto kao damar i njegove sintetske zamjene- ketonski lakovi.

18.3. Tvrdoa
Lak mora biti tvrd jer titi sliku od mehanikog oteenja. Neki lakovi su tvrdi, ali krti, nisu dovoljno elastini i pucaju. - tvrde lakove daju: Paraloid B-67, Paraloid B-72 - vrlo tvrde lakove daju: damar i ketonske smole

154

18.4. Tg ( glass transition temperature)

To je temperatura iznad koje smolni film prelazi iz tvrdog staklastog u manje tvrdo i malo ljepljivo (za prainu) stanje. to je Tg neke smole vii od sobne temperature, vea je i tvrdoa filma. Za toplijeg vremena praina e se lijepiti na lak kojeg je Tg smole manji od 30oC . Tg / 0 C smola - damar.........................................................daleko iznad sobne temperature - AV 2 (ketonska smola).............................daleko iznad sobne temperature - PVA- AYAC (polivinil acetatna smola)...................16 - Paraloid B - 67.......................................................50 - Paraloid B - 72.......................................................40

18.5. Krtost ( elastinost)

Elastinost je sposobnost laka da odolijeva stresu, sili rastezanja i tlaenja. -elastini su ...................Paraloidi B- 72, Paraloid B- 67 - srednje elastini...........polivinil acetatni lakovi - krti su ..........................ketonski lakovi, damar, mastiks Dodatkom plastifikatora poveava se elastinost laka.

18.6. Relativna molekulska masa

Openito, to je relativna molekulska masa vea, vea je viskoznost, povrinska tvrdoa, elastinost i Tg. Damar i mastiks i ketonski smole, zbog male relativne molekulske mase i manje viskoznosti smola dozvoljavaju vei sadraj smole u otopini i veu mobilnost molekula potrebnu za liveliranje laka. Zbog male relativne molekulske mase njihovi lakovi su manje elastini od smola s velikom relativnom molekulskom masom, kao to su akrilne smole.

18.7. Sposobnost zasiivanja (intenziviranja boje)

Veliki sjaj slike i zasienost boje nisu uvijek neophodni. Sjaj povrine ovisi o njenoj glatkoi. Glatke povrine su sjajne zbog refleksije. Zato glatko oslikane povrine imaju intenzivnije boje. Na hrapavim povrinama dolazi do difuzne refleksije to smanjuje sjaj, povrina postaje mat, a intenzitet boje je manji. Na slikanom sloju hrapavost uzrokuju estice pigmenta koje stre iz povrine boje. Kod starih slika koje su esto iene, zbog ispiranja veziva izmeu estica pigmenta hrapavost je poveana. Indeks refrakcije Damar ima visoki indeks refrakcije pa e pigmenti dobiti vee zasienje boje. Paraloid B 72 ima manji indeks refrakcije od damara i ne daje dovoljno dubine i luminiscencije slici. Zbog niskog indeksa refrakcije polivinilacetatna smola malo mijenja zasienost boje. Indeksi refrakcije veziva - laneno ulje (svjee )................1,48

155

- laneno ulje ostarjelo ...............1,57 - damar..................................... 1,536 - ketonska smola AW 2.............1,52 - Paraloid B 72.........................1,487 - polivinil acetatna smola...........1,467

Konani izgled laka ovisi o izboru otapala, veliini molekula otopljene smole,viskoznosti laka, aditivima (plastifikatori i sredstva za matiranje), metodi aplikacije,. Niska viskoznost dozvoljava bolje liveliranje filma, daje mu glau povrinu, smanjuje rasipanje svjetlosti i na taj nain pojaava intenzitet boja. Mala veliina molekula omoguuje kapilarnu penetraciju u film boje, popunjavanje mikroskopskih upljina i na taj nain jae zasienje, osobito na tamnim, posnim ili ispranim mjestima. Izbor otapala je znaajan jer otapala koja sporije hlape omoguuju bolje liveliranje i penetraciju laka. Upotrebom jako hlapljivih otapala hladi se povrina laka i okolni zrak, na povrini se kondenzira vodena para u kojoj smola nije topljiva i film laka postaje zamuen. Metoda aplikacije, koja je vezana uz izbor otapala moe najvie utjecati na izgled laka. Nanoenje kistom zahtijeva sporije hlapljiva otapala i daje jaa zasienja nego nanoenje prskanjem. Smanjivanje sjaja prilikom nanoenja laka kistom izvodi se brisanjem (otiranjem) laka kistom ili lupkajui ga dok se stee. Na ovaj nain moe se postii tanka i polusjajna povrina. Kod ketonskih lakova i kod Paraloid B 72 mora se stati pije nego lak postane ljepljiv. Nanoenjem prskalicom moe se postii raspon od sjajnog do mat. Sprejanje pod veim tlakom, s vee udaljenosti, s brim pomicanjem prskalice i otapalima koja brzo hlape daje vie mat izgled slike i manji intenzitet boja. Zavrni film s blagim sjajem kao ljuska od jaja moe se postii prskanjem dvaju tankih filmova laka tako da se drugi film naprska samo nekoliko minuta nakon prvog, i to sa smanjenim protokom laka. Mlaz laka koji u sitnim kapljicama lagano pada na povrinu slike uzrokuje mat izgled. Plastifikatori su dodaci koji lak ine elastinijim, a ponovno otapanje laka lakim. U tu svrhu se koristi manji dodatak nekog nekrtog voska, meke lak smole ili mali dodatak ulja (najee i najbolje makovog ili uguenog lanenog).

18.8. Stabilnost laka

Stabilnost laka se oituje kroz tri faktora:1. Stabilnost boje znai da film laka ostaje bistar i bezbojan, da ne uti. Od lakova koji se danas koriste, damar starenjem najjae pouti, posebno ako se kao otapalo koristi terpentin. Mastiks uti bre i jae od damara i danas se zbog toga gotovo ne koristi, posebno u restauratorskoj struci. Ketonske smole su njihove sintetske zamjene i ute daleko manje. Paraloid B 72 i PVAC smole ne ute.

diskoloracija i deformacija laka

156

2. Stabilnost reverzibilnosti Ostarjeli lak mora biti reverzibilan. Mora zadrati sposobnost otapanja u otapalima s kojima je bio pripremljen (blaga otapala koja nee otetiti sloj boje kod eventualnog uklanjanja laka prilikom restauracije slike). Naroito su lazure osjetljive na otapala. U mediju za slikanje lazura, esto je dio ulja zamijenjen lakom (damar ili mastiks) jer laneno ulje uti, a time se postie i vea prozirnost i dubina lazura. Umjesto dijela lanenog ulja u medij se esto dodavalo makovo ulje, koje manje uti, ali daje manje vrst i manje otporan film. Dakle, lazure su esto vrlo osjetljive na otapalo koje se koristi za skidanje laka pa treba koristiti samo blaa otapala koja ne oteuju boju. Reverzibilnost laka je prvi uvjet kojega smola mora ispunjavati da bi se uope mogla koristiti u slikarstvu i restauriranju. Tako paraloid B-72 zadrava reverzibilnost i ostaje nepromijenjen 200 i vie godina. 3. Kemijski procesi Kemijski procesi koji dovode do promjena u strukturi su oksidacija koja moe izazvati pucanje molekularnih lanaca (naroito sporednih lanaca), to dovodi do slabljenje laka, ili povezivanje molekularnih lanaca umreavanjem, to uzrokuje krtost i sve teu topljivost. Zbog oksidacije primjesa u smolama dolazi do promjene boje. Lakovi postaju uti. Damar i mastiks starenjem rapidno oksidiraju i zahtijevaju za uklanjanje jaa polarna otapala, koja tete sloju boje, kao to su toluen, ksilen, aceton ili alkoholi koji u duem kontaktu s bojenim slojem mogu uzrokovati otapanje sloja boje. Materijali se po stabilnosti boje, reverzibilnosti i strukturnoj stabilnosti klasificiraju po Felleru u klase: A klasa - materijali koji zadravaju sve svoje osobine due od 100 godina (Paraloid B- 72 i PVAC). B klasa- materijali koji zadravaju sve svoje osobine 20-100 godina (butilmetakrilati, damar i ketonske smole ). C klasa- materijali kod kojih se zapaze promjene za manje od 20 godina (damar otopljen u terpentinu, mastiks, elak).

Svjetlost, posebno, ultraljubiaste zraka koje su energijom bogatije, oteuju lakove. Stabilizatori su dodaci koji poboljavaju stabilnost laka i produuju mu vijek trajanja. Djeluju kao inhibitori, antioksidansi i UV apsorberi. U lakovima se koriste samo bezbojna sredstva..

Sredstva za matiranje dodaju se lakovima da bi se smanjio sjaj, a time i zasienost boja. Danas se najvie koriste mikrokristalini voskovi (Cosmolloid 80 H ) ili aerosol silica (SiO2 ) u malim koliinama. Kad se za matiranje koristi prirodni pelinji vosak, treba mu dodati malo karnauba voska ili nekog drugog tvrdog voska, najbolje mikrokristalinog, kako bi se povisio Tg, tvrdoa i smanjila ljepljivost na prainu. Vosak se moe dodati u koliini do 47% u odnosu na suhu smolu. Aerosol silica se obino dodaje u koliini 1-2% na koliinu laka (maksimalno do 18% na ukupnu vrstu tvar u laku). Vosak usporava stvrdnjavanje laka jer usporava hlapljenje otapala, koje ostaje due u kontaktu sa slojem boje i moe otapati vezivo bojenog sloja.

157

jos jedan primjer tamnjenja laka i oiene povrine

18.9. Povijesni pregled upotrebe lakova

( saetak prema D.Vokiu)

Egipat- koriteni su balzami stabala i smole rastaljene ulju. Na nekim predmetima i lijesu iz 1300. g. pne. naen je lak sa malim dodatkom voska, lako topiv u alkoholu i bez oteenja podloge- vjerojatno se radi o prirodnom balzamu koji je vrlo vru nanesen na boju. Na ljesovima iz 1000 g. pne. Naen je lak od mastiksa u ulju. Radi se o cedrovom ulju jer nije jo bilo poznato laneno ulje. Stari, uljni lakovi zbog gustoe morali su se nanositi zagrijani, na suncu, esto su utrljavani dlanom. U Perziji, Kini, Indiji a kasnije i u Japanu nalazimo na sline lakove. Posebno je zanimljiv uveni kineski lak koji se koristi ve oko 1100. g. pne. Radi se o izluevini tzv. Lak stabla. Ovaj lak sui se i u vlanoj atmosferi pri 20 (oksidacijom enzima) kao i na 200 (oksidacijom) . Sui kroz 5-6 sati, a nanosio se i u do 60 slojeva ( u Japanskoj umj.).Dodatkom tung ulja (20%) smanjuje mu se krtost, lake se polira. Ovaj lak je vrlo otporan i imao je raznu upotrebu, ali nedostatak mu je nereverzibilnost i tamni ton. U 18. st. Dolazi u Evropu, esto zamijenjen kombinacijom kopala i lanenog ulja sa dodatkom terpentina ( ili alkohola).

158

Nadalje, Plinije spominje grkog slikara Apellesa koji stavlja na svoje slike sloj tzv. atramentuma, neku vrstu tamnijeg laka kojim postie izvanredne efekte dubinskog svjetla. Pretpostavlja se da je rije o asfaltu ( fos. smola, loe svojstvo joj je omekavanje pod utj. topline, zbog ega ima nepoeljnu tendenciju prodiranja tj. irenja kroz slojeve slike kojima daje tamno smei ton) , otopljenom u terpentinu ili petroleju. Zanimljivo je da je terpentin i petrolej poznat ve 460 g. prije Krista pa ipak do 18.st uglavnom nailazimo na upotrebu uljenih lakova?! Plinije takoer spominje mastiks i terebint. Lucca manuscript iz 8. st. navodi slijedei vrlo komplicirani recept za lak: - laneno ulje - smola bora - galban, perzijska smola - cvijet topole - guma badema - smola jele i aria - frankincese, smola iz Afrike ili Azije - mirha, tropska smola - mastiks - sandarak ili jo bolje jantar - trenjina guma Sve smrvi u ulje, zagrij na pei bez plamena ( da ne kipi! ) 12.st. Teophilus spominje tzv. 'fornis' od sandaraka ( recentna smola od empresa iz sjev. Afrike ili borovice iunisperus ) i dva naina pripreme: 1. smola i ulje otapaju se skupa 2. prvo rastali smolu pa ulij u vrelo ulje- ovaj nain je bolji 'fornis' se mijea i tue dok se postupno hladi. Sandarak slii na mastiks ali je crvenkast, jako tamni ali manje od kolofonija. Ime luke u sjev. Africi Berenice, vjerojatno skriva porijeklo rijei vernice = vernis, firnis, naziv za lak . Od 12. 15. st. uglavnom se koristio mastiks ili sandarak rastaljen u lan. ulju sa dodacima kolofonija, ol. bijele ili ute ( sikativno djel. ), nastruganog olova(! ukuha se ili ostavi u laku ), orahovog ulja, raznih balzama, zatim jantar i kopalne smole, bjelanjak kao lak Kolofonij- dugo dri otapalo pa je ljepljiv za prainu i loe djeluje na sloj boje ispod laka zbog prisustva otapala, brzo tamni, krt je Kopali : recentni, meki-Manila i tvrdi fosilni-Zanzibar. Rastale se i dodaju u vrelo ulje kao i sandarak.Od 16.st uobiajen je dodatak otapala radi lake razmazivosti laka.

159

Tzv. vodeni lakovi- lakovi su na bazi bjelanjka, gumiarabike, guma trenje i badema 15.st. Bolonjski manuscript : -2 dijela junipera ( sandarak-iunisperus) -2 dijela ulja lana - kuhaj pola sata 16.st. prvi put se spominje Benzoj, tamna smola sa Sumatre otopljena u alkoholu, Leonardo dodaje sjeme goruice (senf?) u lak, Armanini ve u 3 od 5 recepata ne spominje ulje kao lak ve smole i balzame u otapalima; npr. balzam jele tj. strasburki terpentinski balzam otopljen u petroleju. U 16. i 17. st. raste upotreba terpentina u slikanju i lakiranju, koristi se i lavandino ulje, alkohol i petrolej. De Mayerne daje vie od 60 recepata, mjeavina smolno-uljnih lakova i otapala, navedimo samo dva primjera: lavandino ulje, venecij. terpentin, mastiks ven.terp., terpentin, sandarak, (ili mastiks) + par kapi ulja za jai sjaj i elastinost Takoer se koriste i vodeni lakovi, najee kao privremeni lakovi od tutkala , bjelanjka i guma. 18. i 19. st. obiljeava pomodnost imitiranja starih majstora i upotreba toniranih tamnih lakova radi stvaranja patine, s jedne strane dok istovremeno se koriste i prozirni bezbojni lakovi. 19.st. esta upotreba bjelanjka kao privremenog laka. Ukoliko se ne zamjeni svako tri tjedna postaje nereverzibilan, zamuti se i posivi kroz par mjeseci, netopiv ni u rog. otapalima. Nekad je ovaj sloj ostao ispod smolnog laka i naruio izgled slike, navedimo ipak recept: - bjelanjak se istue u pjenu (doda se 5% eera ili glicerola kao plastifikatora ) i ostavi 24 sata da se pjena otopi, razrijedi se sa vodom ( s alkoholom 1:1 ) da bude elastiniji. Nailazimo na dva pristupa lakiranju u 19.st.: homogeni i nehomogeni s obzirom na to da li iste smole koriste u slikanju i lakiranju ili razliite. Kod homogenog lake je otetiti smolu u lazuri kad se skida lak i slika je sklonija krakeliranju. Zato je lake restaurirati nehomogeni lak. Jedno je rjeenje ostavljanje tankog sloja homogenog laka koji e biti trajni a zatim stavljanje nehomogenog sloja koji e se restaurirati. ak i u 19. st. ima jo upotrebe balzama i kolofonija u lakiranju slika, a preporuuje se i davanje tankog pripremnog namaza lanenog ulja sa malo lavandinog, dva dana prije nanoenja laka kako bi se smanjio stres stezanja laka. 1829. je godina kad se poeo koristiti damar, do danas koriten, jedna od najvanijih prirodnih smola za lakove uz mastiks. U dvadesetom stoljeu od 30-ih godina poinje upotreba akrilnih i pvac smola, zatim ketonske, alkidne, aldehidne, ugljikovodine, nitrocelulozne, silikonske Lak titi sliku od dodira i vlage, zraenja i plinova, a estetski daje slici ujednaen sjaj ili matira te intenzivira boju..Retu lak je u principu obian lak ali manje koncentracije, a koristi se za ujednaavanje sjaja matiranih dijelova npr. te kao privremena zatita. Vano je spomenuti i vosak koji je koriten za slikanje jo u starom vijeku i antici( pa i za zidno slikanje!), no od 9. do 16 st. rijetko se spominje a do 19.st. ne koriste se votani lakovi.Vosak u obliku votane paste odlina je zatita kako za slikani sloj, tako i za lak sam (naroito za damar) jer stvara dodatni zatitni sloj od vlage i agresivnih plinova (sumpornih).Vosak kao dodatak laku- lak matira, plastificira, moe se nanijeti kao pasta od pelinjeg voska sa dodatkom karnauba voska ili samo od cosmoloid h80 tj. mikrokristalinog voska. Karnauba se takoer moe samo lagano zagrijati i nanositi na sliku trljanjem.Cosmoloid h80 tvri je od pelinjeg voska pa u njemu ne ostaje trag prsta, praina i lako se polira zbog kristalinosti.

160

19. LJEPILA
Lijepljenje je postupak povezivanja dva tijela uz uporabu ljepljivih materija. U restauraciji i konzervaciji materijala ljepila moraju zadovoljavati posebne uvjete. Ljepila popunjavaju praznine izmeu tijela i povezuju ih dovoljno jakom vezom koja ne smije biti vra od materijala koji se lijepe. Kod oteenja objekta treba puknuti ljepljeni spoj, a ne sam objekt. Ljepilo se nakon ovrivanja treba to manje stezati. Mora biti reverzibilno da bi zadralo svojstvo uklanjanja bez oteenja objekta. Ljepilo ne smije izazvati kemijske ni fizike promjene objekta. Sloj ljepila treba da je to tanji. Ljepilo mora imati veliku adheziju prema materijalu kojega lijepi i veliku koheziju izmeu vlastitih molekula. Zato ljepila imaju jake polarne grupe u svojim molekulama. Adhezija i kohezija bazirane su na vezama izmeu molekula. Veze izmeu polarnih materijala jae su nego izmeu nepolarnih. Prilikom nanoenja ljepilo mora imati malu viskoznost, mora biti tekue kako bi moglo moiti povrinu, prekriti je, istisnuti zrak i druge apsorbirane materijale i penetrirati u materijal kojega lijepi. Viskoznost tekuine je mjera njene pokretljivosti. Tekuina je pokretljivija to ima manju viskoznost. Porastom temperature slabe sile izmeu molekula, pa se viskoznost smanjuje. Da bi ljepilo moilo povrine na koje se nanosi, njegova povrinska napetost mora biti manja od materijala kojega lijepi. Tada su privlane sile izmeu ljepila i materijala kojega lijepi vee od privlanih sila izmeu molekula ljepila. Za smanjenje povrinske napetosti dodaju se tenzidi. Napetost povrine je otpor tekuine koji ona prua poveanju povrine. Zbog napetosti povrine svaka se povrina nastoji izgraditi sa to manjim utrokom energije, odnosno sa to manjom moguom povrinom, a to je kugla (kapljice kie). Aceton ima malu napetost povrine i razlit e se po svakoj povrini. Voda ima veliku povrinsku napetost kao i veziva koja se otapaju u vodi (na bazi vode). Kad se voda prolije po masnom staklu stvarat e kuglice jer su privlane sile u vodi vee, nego izmeu vode i masti. Po istoj staklenoj povrini voda e se razliti jer staklo ima puno veu povrinsku napetost od vode. Privlane sile izmeu molekula vode i stakla jae su nego izmeu samih molekula vode pa voda moi staklo. Ljepilo mora moiti povrinu materijala u kapilarama i dizati se u kapilari, pori ili pukotini Visina do koje tekuina penetrira u kapilarama odreena je viskoznou, povrinskom napetou tekuine, kao i kapilarnim djelovanjem. Tekuine koje moe stijenke posude u kapilarnoj se cijevi diu iznad razine tekuine u posudi u koju je cijev uronjena. Ova pojava naziva se kapilarno djelovanje. Za postizanje dobre penetracije objekta poeljne su tekuine vee povrinske napetosti i niske viskoznosti. Zato je za moenje svake povrine pri ljepljenju potrebno postii neki optimum napetosti povrine ljepila, koji omoguava maksimalno kapilarno djelovanje. Povrinska napetost ljepila reducira se koliko je potrebno, a ne koliko je mogue. Ljepila koja sadre organska otapala, ija je povrinska napetost relativno niska lako se razlijevaju i penetriraju u materijal vee povrinske napetosti kojega spajaju ili uvruju. Ljepilo bolje prijanja na hrapavu nego na glatku povrinu jer je vea raspoloiva povrina na kojoj ljepilo djeluje. Povrinu za ljepljenje treba pripremiti ( oistiti od prljavtine, praine, masnoe da se ljepilo razlije po njoj).

161

Slika 19.1 Odvajanje slojeva slike

Ljepljenje je jedan od najstarijih naina spajanja. Za ljepljenje se od najstarijih vremena koristi kolofonij, lateks kauuka, kazein, ljepila na bazi bjelanevina ivotinjskog porijekla, krob, dekstrin, celulozni esteri, celulozni eteri. Najnovija ljepila proizvedena su sintetikim putem procesom polimerizacije ( fenol formaldehidne smole, polimetakrilne smole, polivinil acetatne smole, poliesterske smole, epoksi smole, poliuretanske smole itd.).

dubliranje

19.1. POLIMERI
Polimeri (gr. poly = mnogo, meros = dio) su visoko molekularni organski spojevi koji nastaju procesom polimerizacije. Polimerizacija je proces povezivanja velikog broja malih molekula - monomera u makromolekulu polimer. Polimeri nastaju adicionom i kondenzacionom polimerizacijom. 1. Adiciona polimerizacija mogua je kod nezasienih spojeva koji u molekuli imaju dvostruku kovalentnu vezu. Polimerizacija se odvija mehanizmom slobodnih radikala. Monomerima se doda mala koliina inicijatora (na primjer, organski peroksid) koji se pri povienim temperaturama spontano raspadaju u radikale. Radikali dovode do cijepanja dvostruke veze u molekuli monomera i poinje rast lanca. Lanac raste kao polimer radikal. Reakcija se moe zaustaviti spajanjem dvaju polimer radikala ili na drugi nain zbog ometanja daljnjeg rasta lanca. Pojednostavljeni prikaz polimerizacije vinil klorida je:

162

n CH2=CHCI vinil klorid

(CH2 -CHCI) n polivinil klorid ( PVC)

Veliina molekula ovisi o stupnju polimerizacije kojega je mogue regulirati. O veliini makromolekula ovise i svojstva sintetikih tvari. Primjerice, polietilen ije su molekule prosjene duljine od samo 75 povezanih molekula etilena, tvar je slina vosku, koja se tali na 760C. Polietilen proizveden istim postupkom, ali prosjeno s 1300 lanova u lancu, ilav je i elastian materijal, izvrstan je izolator, a tali se tek na 1120C. Kopolimerizacija je polimerizacija dva ili vie monomera. Kopolimer etilena i vinil acetata poznato je ljepilo pod nazivom EVA. Kopolimeri su legure u kemiji umjetnih tvari. Svojstva polimera ovise o nizu faktora: kemijskom sastavu makromolekula, veliini (relativnoj molekulskoj masi) molekula koja ovisi o stupnju polimerizacije, obliku makromolekula, o stupnju umreanosti, o meumolekularnim silama, o stereoregularnosti (prostornom rasporedu ponavljajuih grupa ili atoma i uestalosti monomera u kopolimerima), o sreenosti makromolekula, odnosno stupnju kristalnosti. Prema molekularnoj strukturi polimeri se dijele na dugolanane (linearni i razgranati) i umreane.

19.1.1. Dugolanani polimeri

Linearni polimeri sastoje se od nitastih opruenih ili klupastih molekula koje se istezanjem lako slau, u stanje s orjentiranim tj. sreenim molekulama koje je karakteristino za kristalne tvari. Za njih kaemo da imaju kristalnu grau. Odlikuju se izvanredno dobrim mehanikim osobinama i relativno visokim talitem. U ovu grupu polimera spadaju zasiena poliesterska vlakna i filmovi (primjerice, Melinex film je otporan na djelovanje topline i otapala koja se koriste u restauraciji). Razgranati polimeri sastoje se od lanaca koji na manjoj ili veoj udaljenosti imaju ogranke. Molekule ovakvih polimera se tee slau. Polimeri imaju nepravilnu, nesreenu, amorfnu grau. Odlikuju se velikom ilavou. Omekavaju i prelaze u viskozno stanje na niim temperaturama od kristalnih polimera. Kod velikog broja polimera postoje prijelazni oblici kada su u amorfnom polimeru samo pojedina podruja pravilno orjentirana, pa ih nazivamo djelomino kristalnim. Stupanj kristalnosti utjee na svojstva polimera prema ponaanju na povienoj temperaturi, kao i na mehanike osobine polimera. to je vei stupanj kristalnosti sporije se otapaju u otapalima, ali daju bolju zatitu od vanjskih utjecaja. Kristalni polimeri polietilen (PE) zasieni poliesteri celuloza celulozni acetat (CA) poliamidi (nylon) Amorfni polimeri polimetilmetakrilat (PMMA) i kopolimeri polivinilacetat-polietilen kopolimeri (PVAC-PE) polistiren (PS) svi termoreaktivni polimeri

Ugradnjom u makromolekulu odreenih grupa procesom kopolimerizacije mogu se mijenjati svojstva polimera. Ugradnjom molekula koje poveavaju razmak izmeu susjednih lanaca makromolekula smanjuju se veze izmeu njih, poveava se pokretljivost pojedinih segmenata lanaca i fleksibilnost polimera. Nepolarne grupe u ograncima lanaca daju fleksibilnije polimere. Ugradnjom manje ili vie polarnih grupa moe se utjecati na polarnost polimera i mogunost otapanja u blaim ili jaim otapalima. To je znaajno kod upotrebe polimera za lakove i ljepila.

163

Slika 18. 2 Shematski prikaz stanja termoplasta

19.1.2. Umreani polimeri

Umreani polimeri sastoje se od linearnih ili razgranatih lanaca, koji su kemijskim vezama povezani u mree. Umreavanje se dogaa meusobnim povezivanjem adicionom polimerizacijom zbog prisustva dvostruke veza u dugolananim molekulama polimera. Ovakav nain umreavanja dogaa se kod poliesterske smole, epoksi smole, vulkaniziranog kauuka, u proteinima (kolagenu), kao i oksidacijom u procesu starenja smolnih lakova i ulja. to je stupanj umreavanja vei, materijal postaje tvri, vri ali i krtiji. Drugi nain nastajanja umreanih polimera je kondenzaciona polimerizacija. U procesu kondenzacione polimerizacije, prilikom povezivanja dvaju razliitih monomera, izdvaja se mala molekula nekog spoja, najee molekula vode. Fenol-formaldehidne smole nastaju kondenzacionom polimerizacijom, reakcijom izmeu fenola i formaldehida. Poliesterska vlakna i filmovi (Melinex) nastaju kondenzacionom polimerizacijom. Zbog razliite strukture polimera proizlaze i njihova razliita svojstva, pa ih dijelimo na termoplastine i termoreaktivne.

19.1.3. Termoplastini i termoreaktivni polimeri

Tvari u vrstom stanju dijele se na kristalne i amorfne. Kod kristalnih tvari, na temperaturi talita, dolazi do prijelaza iz vrstog u tekue stanje. Kod amorfnih materijala do promjene osobina dolazi u kraem ili duem temperaturnom intervalu koji se zove podruje omekanja. Temperatura na kojoj se ovo deava je temperatura prijelaza u staklasto stanje (Tg). Daljnjim zagrijavanjem materijal omekava, postaje slian gumi, fleksibilan je i elastian. Ovaj temperaturni interval naziva se termoelastino podruje u kojem je promjena oblika reverzibilna (savijanje plastinih masa zagrijavanjem). Zagrijavanjem iznad ovog podruja dolazi se do termoplastinog stanja kad materijal prelazi u viskoznu tekuinu. Poveanjem temperature iznad temperature teenja Tf dolazi do temperaturnog raspada materijala. Djelomino kristalni polimeri zagrijavanjem omekavaju, a onda naglo kod Tg zbog taljenja kristala prelaze u taljevinu. Termoplastini polimeri (termoplasti) graeni su od dugolananih molekula koje su meusobno povezane meumolekularnim vezama. Ove veze uzrokuju koheziju materijala i ponaanje prema mehanikim i termikim utjecajima. U odnosu na kemijske veze puno su slabije zbog ega molekule mogu lako kliziti jedna preko druge. Pri povienim temperaturama veze toliko oslabe da omoguuju promjenu stanja termoplasta. Termoplastini materijali zagrijavanjem postaju meki, a na jo vioj temperaturi postaju plastini, te se mogu oblikovati u eljeni oblik. Hlaenjem postaju krui, a ponovnim zagrijavanjem omekavaju. Polimer poletilen (PE) prirodni kauuk Tg (0C) -35 do -90 -75

164

nylon 6 polivinilklorid (PVC) polimetilmetakrilat (PMMA) celulozni acetat (CA)

50 85 105 105

Termoplastini materijali otapaju se u odreenim otapalima. Molekule otapala penetriraju u polimer i odjeljuju polimerne molekule. Veze izmeu molekula pucaju ako su veze izmeu polimernih molekula i otapala jae. Prema starom pravilu slino otapa slino, molekule otapala s polarnim grupama penetriraju i otapaju polimere s polarnim grupama.

Termoreaktivni polimeri sastoje se od mree u kojoj je itava struktura jedna velika molekula. U noj postoje samo kemijske veze, pa nema klizanja molekula. Oni zagrijavanjem ne omekavaju, a na vioj temperaturi se razgrauju. Netopljivi su u otapalima. Kemijski kompatibilne tekuine mogu penetrirati do nekog stupnja i proizvesti bubrenje koje omeka materijal. Ovo se koristi za uklanjanje starih materijala i premaza koji s vremenom zbog oksidacije umreavaju i postaju ireverzibilni. Termoreaktivne smole koje se koriste u konzervaciji materijala, kao to su poliesterska i epoksi smola, ovrsnu umreavanjem nakon kemijske reakcije izmeu pomijeanih komponenata, kao to se laneno ulje zbog oksidacije i umreavanja molekula sui u uljnom pramazu. Dugolanani polimeri su termoplastini, a umreani su termoreaktivni.

preuzeto iz prirunog kemijskog repetitorija

Svojstva polimera mogu se poboljavati dodatkom aditiva (plastifikatori, stabilizatori itd.) pigmenata ili razliitih punila. Koliina dodataka varira, a moe biti do 75% kao to je sluaj kod poliesterske smole ojaane staklenom armaturom.

165

19.2. PODJELA LJEPILA

19.2.1. Taljiva ljepila
Taljiva ljepila zagrijavanjem prelaze iz vrstog stanja u taljevinu koja hlaenjem ponovo ovrsne. U ovu grupu ljepila spadaju: pelinji vosak, smjese kolofonija i voska uz dodatak balzama (venecijanski terpentin ili elemi balzam djeluju kao plastifokatori). Nekad su se koristile za dubliranje platnenih nositelja. Danas se vie koriste kopolimeri etilena i vinil acetata. Taljiva ljepila moraju biti termoplastina, amorfna, moraju se taliti kod relativno niskih temperatura da ne doe do oteenja objekta i moraju brzo zalijepiti. Kolofonij, pelinji vosak, kao i sintetiki voskovi (parafin i mikrokristalini vosak) nalaze primjenu u podljepljivanju i impregnaciji slika. Kako su ovi materijali nepolarni imaju malu adheziju i koheziju, a osim toga imaju visoku viskoznost u rastaljenom stanju, pa se teko nanose. Intermolekularne veze izmeu molekula voskova su slabe, pa su u vrstom stanju mekani. Vosak je nepolaran i ne prihvaa materijale koji su polarniji od njega. U konzervaciji je uzreica vosak zatvara vrata za sve mogunosti, pa je kao ljepilo i u kitovima zamijenjen s novim polarnijim materijalima. Zbog poveanja vrstoe voskovima se dodavao polietilen koji im je slian, ali ima due molekule. Zbog kristalininosti ne otapa se lako u voskovima, pa je zamijenjen kopolimerima etilena i vinilacetata (EVA), koji su topljivi, amorfni i kompatibilni s parafinom i drugim voskovima. Polarna grupa C=O iz vinil acetata doprinosi porastu adhezije. BEVA ljepilo posebno prilagoeno za restauracije u slikarstvu varijanta je taljivih ljepila nazvanih ljepila za vrue peaenje. Ova ljepila su reverzibilna. Na sobnoj temperaturi postaju neljepljiva, aktiviraju se zagrijavanjem, to se koristi za toplo ljepljenje uz upotrebu vakuuma, kao i za uklanjanje ljepila. BEVA ljepila su smjese voska i dugolananog polimera (kopolimer etilen-vinilacetat i kratkolananih polimera (ugljikovodine ili ketonske smole). Smola zagrijavanjem prelazi u taljevinu niske viskoznosti u kojoj se kopolimer otapa. Ljepilo hlaenjem prelazi u krutu masu koja se moe aktivirati i ukloniti zagrijavanjm. Otapanjem u ugljikovodinim otapalima, kao to je toluen moe se upotrijebiti za konsolidaciju ili za lakove. Beva 371 (patentirao ga je Gustav A. Berger) priprema se zagrijavanjem oko 90 minuta na vodenoj kupelji dok sve komponente ne omekaju. Za uvrivanje (podljepljivanje) bojenih slojeva koristi se 5-10 %-tna otopina u toluenu. Ljepilo se moe aktivirati zagrijavanjem na 650C i reverzibilno ukloniti. Gustav Bergerova originalna formula 371 je novijeg datuma. Koristi se kao 25%- 37%-tna otopina u benzinu ili ksilenu (za sporije suenje) ili smjesi ovih otapala. Priprema se zagrijavanjem na vodenoj kupelji uz mijeanje dok se ne dobije bistra tekua otopina. Posuda je prekrivena ali ne zatvorena. Ljepilo se nanosi na obje podloge prskanjem ili kistom. Nakon suenja aktivira se zagrijavanjem na 50-550C. Na istoj temperaturi se i uklanja uz prethodno prskanje benzinom. Za osiguranje slikanih slojeva koristi se kao 8-10%-tna otopina u benzinu ili toluenu. Uklanja se prskanjem benzinom uz lagano zagrijavanje dvije do tri minute preko Melinex folije ili prekrivanjem povrine novinskim papirom dobro namoenim benzinom. Ljepilo se nakon bubrenja lako uklanja. Gustav Berger je proizveo i BEVA O.F. GEL kao vodenu disperziju etilen vinilacetata i akrilnih smola, koji se koristi direktno ili nakon razrijeenja s vodom. Kad je djelomino suh prelazi u kontaktno ljepilo, pa je pogodan za upotrebu gdje nije poeljna primjena topline. Nakon potpunog suenja prelazi u ljepilo za vrue peaenje s temperaturom aktiviranja 60-650C. Beva gel se moe ukloniti vodom, toluenom, ksilenom, izopropilnim alkoholom ili etanolom. Starenjem postaje manje topljiv u toluenu, a bolje u izopropilnom alkoholu. BEVA O.F. 371 FILM je novi proizvod. Dolazi kao film izmeu Melinex folija obraenih silikonom. Ne sadri otapala, pa ne dolazi do oteenja koja bi mogla nastati zbog isparavanja otapala za vrijeme primjene. Film se aktivira zagrijavanjem na 650C. Moe se ukloniti upotrebom heksana ili acetona koji ne otapaju film ve ga samo bubre.

166

19.2.2. Otapajua ljepila

Ova ljepila dobivaju se otapanjem polimera u odgovarajuem otapalu da se postigne potrebna viskoznost. Otapalo isparava nakon nanoenja ljepila. U ovu grupu ljepila spadaju: krobna ljepila, elak koji se otapa u alkoholu, gumiarabika otopljena u vodi, ljepila na bazi celuloze kao i disperzije smola u vodi ili organskim otapalima (paste). Prednost ovih ljepila je lako nanoenje zbog niske viskoznosti i lako uklanjanje. Nedostatak im je to se skupljaju kad otapalo ishlapi i starenjem postaju krta. krobna ljepila krob je polisaharid kao i celuloza. Molekule kroba su razgranate zbog ega se po svojstvima razlikuje od celuloze, iako imaju isti kemijski sastav. krob se nalazi u dijelovima biljaka, kao to je sjeme itarica (penica, ra, kukuruz, ria itd.) i u gomoljima krumpira, nagomilan u obliku mikroskopski sitnih zrnaca. krob je bijeli amorfni prah netopljiv u hladnoj vodi. U toploj vodi bubri, a u vruoj prelazi u ljepljivu koloidnu otopinu (krobno ljepilo). krob se kuhanjem s razrijeenom kiselinom razlae hidrolizom u niz meuprodukata sve manjih molekula koji se nazivaju dekstrini. Gusta smjesa dekstrina s vodom slui kao ljepilo. krob se sastoji od amiloze koja je linearni polimer i od amilopektina koji ima razgranatu strukturu. Koliina amiloze i amilopektina razliita je u krobu razliitih biljaka. Vei postotak amiloze, kao u kukuruznom i peninom krobu, daje otopinu koja hlaenjem prelazi u gel. Vie amilopektina omoguava dugotrajniju disperziju visoko viskozne otopine. krobno ljepilo napravljeno od brana koristi se od davnih vremena. Recept za krobno ljepilo:

- penini krob - voda

400 g 1150 ml

krob se zamijea s malom koliinom vode u gustu pastu i kuha jedan sat s preostalom koliinom vode na vodenoj kupelji uz mijeanje. Nastali gel ili pasta prije upotrebe razrijeuje se prokuhanom vodom radi sterilizacije (200 g paste s 1 litrom vode). krob se esto mijeao s tutkalom po receptu:

- penino brano - raeno brano - kono tutkalo - venecijanski terpentin - fenol (konzervans)
Tutkalo

375 g 188 g 94 g 67 g 8g

Tutkalo je protein. Bubri u hladnoj vodi i tako nabubreno otapa se u vruoj vodi. Hlaenjem prelazi u gel, a ponovnim zagrijavanjem u tekue stanje-sol. Najmanje bubri oko pH= 4.8, pa se octena kiselina dodaje tutkalu za pripremu ljepila poznatog pod nazivom colletta. Melasa u ljepilu poveava elastinost, govea u smanjuje povrinsku napetost. Umjesto melase moe se koristiti med.

Colleta: - tutkalo - voda - bijeli ocat 1000 g 1000 g 500 g 167

- govea u - melasa - konzervans

20 g 250 g 5g

Tutkalo se koristi kao 2.5 - 3.5%-tna otopina za podljepljivanje slikanih slojeva, a kod nestabilnih slojeva slike nanosi se preko japan papira. Zagrijavanjem peglicom preko Melinex folije slikani slojevi se zalijepe. Celulozni esteri Celuloza je polisaharid formule /C6H7(OH)3/n. Graena je od ostataka molekula glukoze, a svaki ostatak sadri tri hidroksilne skupine (-OH), koje se mogu esterificirati s kiselinama, pa nastaju esteri. Zagrijavanjem celuloze s anhidridom octene kiseline, uz prisustvo sumporne kiseline kao katalizatora, nastaje celulozni acetat, CA (acetil celuloza). Ako je stupanj supstitucije alkoholnih skupina oko 2.4 (sekundarni acetat) polimer je topljiv u acetonu i slinim polarnim otapalima. Ako stupanj supstitucije raste prema 3, polimer zahtijeva manje polarna otapala. CA se oksidira kod sobne temperature. Zbog pucanja molekularnih lanaca gubi na vrstoi i postaje krtiji. Razgradnja polimera poveava se zbog tragova kiselog katalizatora iz procesa esterikacije. CA otopljen u acetonu u upotrebi je od prvog svjetskog rata. Koristi se i rastaljen kod vrueg laminiranja papira. Esterifikacijom s duinom kiselinom (nitratnom kiselinom), uz prisustvo sumporne kiseline kao katalizatora, nastaje celulozni nitrat (CN). Ljepila se pripremaju s CN koji ima stupanj supstitucije 2.0-2.2. Zbog visokog Tg celuloznog nitrata dodaju se plastifikatori (kamfor, trifenil fosfat i dibutilftalat). Ljepilo se obino sastoji od 5% plastifikatora, 20% CN i 75% otapala. Obino se u ljepilima kao otapalo koriste smjese acetona, etanola i butilacetata. CN se brzo sui u vrsti film koji se starenjem skuplja i uti. Nestabilan je materijal, manje je stabilan od CA. Na sobnoj temperaturi, zbog oksidacije i hidrolize koje su katalizirane prisustvom neistoa i potpomognute djelovanjem svjetla, oslobaa se nitratna kiselina, cijepaju se lanci molekula to dovodi do krtosti i slabljenja materijala. Celulozni eteri Celulozni eteri nastaju zamjenom atoma vodika u hidroksilnim (-OH) skupinama u celulozi s radikalom koji moe biti metil (-CH3), karboksimetil (-CH2COOH) ili hidroksietil (-CH2CH2OH). Stupanj supstitucije moe biti razliit pa se svaki od etera pojavljuje u vie vrsta s razliitim svojstvima. Celulozni eteri se koriste kao veziva i ljepila u konzervaciji slika i u zidnom slikarstvu. Mikroorganizmi ih manje napadaju nego proteinska tutkala, pa pripremljene otopine mogu dugo trajati. Metil celuloza (MC) je poznata kao celulozno ljepilo (celulozno tutkalo, glutolin). Otapa se u vodi i prelazi u viskoznu tekuinu. Sui se bez skupljanja. Koristi se za brzo i reverzibilno lijepljenje, za osiguranje slojeva japan papirom, za podljepljivanje slojeva uz dodatak akrilnih disperzija. Dodaje se krobnim ljepilima i polimernim disperzijama zbog poboljanja radnih svojstava. Karboksimetil celuloza (CMC) koristi se kao natrijeva sol topljiva u vodi. Otapanjem prelazi u gel. Njena glavna upotreba u konzervaciji je u tome to prilikom ienja sprjeava prijelaz deterdenata ili otapala u druge slojeve slike. Hidroksipropil celuloza (HPC), pod nazivom Klucel, topiva je u vodi do 400C. Na veoj temperaturi se ne otapa. Otapa se u polarnim otapalima kao to su etanol, izopropilni alkohol, aceton. Kao 2%-tna otopina u etanolu koristi se za konsolidaciju pigmenata gdje se ne smije upotrijebiti voda. Takav sluaj je kod slika na kojima su veziva tutkalo ili gume. HPC, kao i drugi celulozni polimeri ne uzrokuje ozbiljnije tamnjenje pigmenata. Polivinil alkohol (PVAL)

168

PVAL se ne moe dobiti iz monomera vinil alkohola jer je on nestabilan. Dobiva se iz polivinil acetata zamjenom acetatne grupe hidroksilnom grupom (-OH). Ako je udio alkoholnih grupa u polimeru manji od 80%, polimer se otapa u hladnoj vodi. Za bolje penetritanje potreban je dodatak alkohola. PVAL slui kao ljepilo za uvrivanje bojenih slojeva i za podljepljivanje japan papirom. Sui se bez znaajnijeg skupljanja. Starenjem, zbog djelovanja svjetla, dolazi do umreavanja molekula, pa postaje netopljiv u vodi. Koristi se i kao izolator za kalupe prilikom lijevanja poliestera i drugih materijala.

Polivinil acetat (PVAC) PVAC nastaje polimerizacijom vinil acetata sa irokim rasponom relativnih molekulskih masa. PVAC-i se koriste kao otopine smole u organskim otapalima ili kao disperzije smole (emulzije) u vodi. Smola se otapa u mnogim organskim otapalima. Za pripremu ljepila obino se koriste aceton i etanol. Kao ljepila ee se koriste vodene disperzije PVAC-a zbog njihove odline adhezije prema razliitim materijalima. Disperzije PVAC-a zahtijevaju relativno visoku temperaturu za formiranje filma (oko 20 0C). Dodatkom plastifikatora dibutilftalata (DBP-a) poveava se mobilnosti molekula i omoguava formiranje kontinuiranog sloja ljepila nakon to voda ispari. Obino se koriste i stabilizatori (polivinil alkohol). Ovi dodaci poveavaju osjetljivost na oksidaciju, umreavanje i netopljivost. PVAC ljepila su zbog hidrofilnog stabilizatora osjetljiva na vlagu nakon suenja, pa im se dodaju fungicidi i baktericidi. Upotreba im je ograniena za interijere. Skladitenjem se oslobaa octena kiselina koja moe tetno djelovati na objekte. Skladite se u hladnijim uvjetima. Nakon roka upotrebe kvaliteta im postaje sumnjiva. U restauraciji se sve vie koriste kopolimeri vinil acetata kao to je kopolimer etilen-vinil acetata, EVA, koji imaju minimalnu temperaturu formiranja filma ispod 5 0C. Disperzije kopolimera vinil acetata s vinilnim monomerima kao i s butil akrilatom (BA) uz dodatak plastifikatora (DOP ili dibutil maleat) dolaze pod nazivima Mowilith, Vinamul, Elvace, Flexbond itd.. Koriste se kao ljepila za privrivanje prilikom prenoenja fresaka, kao i za dubliranje slika na platnu. Dodatkom tenzida (agens za poboljanje moenja povrine) bolje penetriraju u pukotine materijala. Ako ostaje topljivo, ljepilo se moe ukloniti, u mjeavini etanola i vode. Posljednjih godina PVAC ljepila u restauraciji sve vie zamjenjuju akrilni polimeri s veim svojstvima reverzibilnosti. Emulzija PVAC dobivena mijeanjem otopine PVAC u toluenu s vodenom otopinom deterenta koristi se za konsolidaciju mokrih i suhih arheolokih materijala, kao to su kosti. U nas su u irokoj primjeni disperzivna ljepila na bazi polivinil acetata ( Drvofiks- ljepilo za drvo i Librokol-ljepilo za papir). Akrilne smole Akrilne smole nastaju polimerizacijom akrilne i metakrilne kiseline i njihovih estera. Akrilne smole otopljene u organskim otapalima koriste se: kao lakovi, za konsolidaciju kamena, za konsolidaciju drva, u konzervaciji bojenih slojeva. Paraloid B 72 se otapa u toluenu, ksilenu, acetonu, esterima, butanolu itd. Plexisol P550 je butil metakrilat otopljen u white spiritu. U malim koncentracijama (1-2%) koristi se za lijepljenje bojenih slojeva. Kad otapalo ishlapi, odvojeni slojevi slike zalijepe se zagrijavanjem i pritiskom.

169

Dubliranje na vakuum stolu

Danas u restauraciji imaju znaajnu ulogu disperzije akrilnih smola. Filmovi akrilnih disperzija otporniji su na uenje u odnosu na PVAC disperzije. Mogu se razrijeivati s vodom do omjera 1:6 ovisno o potrebnoj snazi ljepljenog spoja. Prodajni nazivi disperzija su Plextol, Acronal, Primal. Primal AC-33 koristi se u zidnom slikarstvu, za impregnaciju platna i vezivo u preparaciji platna. Plextol B 500 se koristi u mokrom stanju za hladno ljepljenje ili kao taljivi film. Uklanja se mekanjem polimera toluenom i ljutenjem ljepila.
Tablica Svojstva nekih komercijalnih akrilnih disperzija koje se koriste u konzervaciji

Produkt Primal AC-33 Primal AC-61 Primal AC-634 Primal N-560 Texicryl 13-002 Plextol B 500

Sastav (EA(60)/MMA(40)/EMA(?))

pH 9.2 9.8

Kruta tvar % 46 46 46 55 55 50

Viskoznost (Pa.s) 6 0.06 1.2 0.10-0.13 0.75 1.1-4.5

Tg (0C) 16 16 7

(MMA(65)/EA(35) (?BA) (EA(65)/MMA(35)/EMA(?)) (EA(60)/MMA(40)/EMA(?))

9.8 8 9.2 9.5

c.-40 <29

Polimeri su u disperzijama vrlo slinog sastava, uglavnom su kopolimeri metilmetakrilata i etilakrilata (MMA/EA), ali su svojstva formiranih filmova ovih disperzija razliita po otpornosti na uenje, djelovanje topline i topljivosti u otapalima. Neki posjeduju ljepljivost kod sobne temperature i lijepe uz lagani pritisak i blago zagrijavanje-kontaktna ljepila (Plextol D 360), a drugi samo u vruem stanju (Plextol D 489). dodatak- DUBLIRANJE SLIKA NA PLATNU Za dubliranje slika sve se vie koriste sintetika termoplastina ljepila. 1. PLEXTOL omoguava mokro i suho (aktivira se otapalima) dubliranje metodom hladnog dubliranja bez upotrebe topline. Ljepilo se aktivira sprejanjem blagim otapalima nakon ega omeka i prelazi u viskozno stanje. Na tritu ima razliitih vrsta Plextola. Ljepilo se nanosi gumenom lopaticom na platno NAP-BOND sistemom preko rupiastog zastora od najlona. Na ovaj nain smanjuje se koliina ljepila i vlage na poleini slike. Ljepilo na platnu ostaje kao serija tokica. Proces dubliranja vri se na niskotlanom stolu koji doputa isparavanje male koliina vlage ili otapala koja se nalazi u ljepilu. Lijepljenje je omogueno pri niskom ujednaenom tlaku na cijeloj povrini slike.

170

PLEXTOL B 500 je disperzivno ljepilo. Po sastavu je kopolimer etilakrilata i metil metakrilata.. 1.1. PLEXTOL B 500 u kombinaciji s 1-2% natrosola (hidroksietil celuloza) koji slui za uguivanje disperzije u kremastu masu nakon 10-ak minuta. Metoda je dobra za slike koje nisu osjetljive na vlagu. 1.2. PLEXTOL B 500 uguen toluenom (15% toluena) Toluen kao uguiva je dobar za slike koje su prethodno bile dublirane metodom vosak/smola ili kod slika s deformacijama na slikanom sloju. Ljepilo se nanosi na novo platno. Nakon suenja film ljepila se aktivira sprejanjem s toluenom. Proces omekavanja ljepila otapalom traje 10-20 minuta. Na stolu s niskotlanim usisom izvri se dubliranje, 1.3 . PLEXTOL B 500 moe se ugustiti i akrilnom kiselinom.

1.4. PLEXTOL D je takoer vodena disperzija. Po sastavu je kopolimer butilakrilata i metilmetakrilata. vrstoa spoja je manja nego kod Plextola B 500 a elastinost je vea (nii Tg). 1.5. PLEXTOL 498 HV je vodena disperzija u obliku gela. Pogodan je za mokro i suho nanoenje. Aktivira se prskanjem ksilenom da omeka. Zatim se na ljepilo poloi slika. Na stolu sa niskotlanim usisom izvri se dubliranje slike.

2. Dubliranje BEVA ljepilom Beva spada u taljiva ljepila. Obino se nanosi samo na novo platno, ali nekada zbog slabe adhezije sa slikom (npr zaostali vosak) nanosi se i na staro platno. 2.1. BEVA gel se priprema za upotrebu na toploj vodenoj kupelji uz dodatak toluena u omjeru 1:1. Pripremljena smjesa nanosi se na napeto tutkaljeno platno u nekoliko slojeva u razmaku od jednog dana da prethodni sloj osui. Ako se nanosi hladni BEVA manje e prodirati u platno, a vie e ga ostati na povrini. Nekada je potrebno da BEVA djeluje kao konsolidant slike pa se na poleinu slike u tom sluaju nanosi vrua otopina. Nakon nanoenja i suenja BEVA filma slika se poloi na platno pripremljeno ljepilom. BEVA se aktivira toplinom peglanjem kako bi postala viskozna. Pritiskom pegle i hlaenjem proces dubliranja zavrava. BEVA se moe koristiti i za podljepljivanje pri emu se mora takoer zagrijati i razrijediti toluenom ili white spiritom. Nanosi se na povrinu oteenja i pusti da se osui isparavanjem otapala. Preko silikonskog papira se peglanjem prevede u termoplastino stanje (viskozno). Ljepilo penetrira kroz oteenja i konsolidira ih. BEVA se koristi i za facing, zatitu bojanog sloja. Priprema se zagrijavanjem i otapanjem u otapalu. Nanosi se topla i tekua preko japan papira. Sui jedan dan. Japan papir se uklanja prskanjem otapalom (white spirit, shellsol A).

2.2. BEVA film Daje tanak film jednoline debljine pa je i adhezija izmeu dva platna na svim dijelovima jednaka. Prednost filma je to se u sliku ne unosi voda niti otapalo. Beva film se takoer aktivira zagrijavanjem toplinom na 650 C. Hlaenjem BEVA stvrdnjava i vee.

Ovisnost svojstava polimera o kemijskom sastavu:

171

Paraloid B 72 -

sastav: kopolimer : metilakrilat / etilmetakrilat otapalo: toluen, ksilen Tg: 400C

Plexisol P 550 - sastav: polibutilmetakrilat otapalo: white spirit (16/18 aromata) Tg: 340C (mekan)

Paraloid B 67-

sastav: poli i-butilmetakrilat otapalo: white spirit (minimalno 5% aromata) Tg: 500C (nije elastian, krt)

Kopolimer 550 / 675

sastav: kopolimer :

butilmetakrilata (Plexisol 550) / i-butilmetakrilat (Paraloid B 67) Tg: 400C ............kao paraloid B 72 otapalo: white spirit (16/18 aromata) Kopolimerizacijim se dobije proizvod koji ima svojstva jednog i drugog polimera. Topiv je u white spiritu, a daje lak dobre kvalitete kao Paraloid B 72.

19.2.3. Reakcijska ljepila

Reakcijska ljepila se sastoje od dviju ili vie tekuih komponenti koje se izmijeaju u odreenom omjeru i kemijskom reakcijom prelaze u vrsto ljepilo. U ovu grupu ljepila spadaju epoksi ljepila i poliesterska ljepila. Cijanoakrilati su jednokomponentna ljepila, reagiraju s vlagom na povrini objekta i prelaze u vrsto stanje. Nedostatak reakcijskih ljepila je njihova ireverzibilnost. Epoksidna ljepila Epoksidna ljepila nastaju in situ kemijskom reakcijom izmeu dvije komponente. Jedna je dugolanani polimer koja sadri epoksidnu grupu, a druga reagira s epoksidima, umreava molekule i djeluje kao otvriva. Za ovrivanje na sobnoj temperaturi koriste se amini ili amidi. Toksini su i neugodnog mirisa. Smole sadre i reaktivne neistoe koje dovode do uenja. Stajanjem smole dolazi do kemijskih promjena, to se moe usporiti ako se skladiti na nioj temperaturi. Dok se komponente kemijski ne spoje topljive su u ketonima, esterima, aromatskim i kloriranim ugljikovodicima. Mijenjanjem vrste epoksida i otvrivaa moe se dobiti veliki broj epoksi polimera s razliitim svojstvima. Tako su alifatski epoksidi manje osjetljivi na uenje od aromatskih.

172

Epoksidna ljepila daju spoj velike vrstoe. Imaju veliku adheziju prema svim marerijalima. Neznatno se skupljaju. Dodatkom punila postie se vea vrstoa i tvrdoa, a skupljanje je jo manje, pa se koriste kao mase za uvrivanje i nadomjetanje drvene grae. Nakon ovrivanja su ireverzibilne i vrlo teko se uklanjaju. Diklormetan (metilenklorid) polako difundira u smolu i izaziva bubrenje. Na trite dolaze kao Epolox, Epoxin, Araldit itd. Cijanoakrilati Cijanoakrilati imaju cijano grupu -CN vezanu na glavni lanac atoma ugljika u molekuli akrilne kiseline. Jednokomponentna su ljepila novijeg datuma. Polimeriziraju in situ iz monomera koji sadri stabilizator da ne doe do polimerizacije i ovrivanja ljepila u tubi. Reakcija polimerizacije poinje s vlagom na povrini objekta, a ovisi o prirodi povrine i relativnoj vlanosti zraka. Jaka veza nastaje u nekoliko sekundi, a potpuno ovrivanje traje nekoliko sati. U tom periodu ljepilo se moe ukloniti acetonom koji ga bubri. Nakon vezivanja je ireverzibilno. Teko se otapa u dimetilformamidu ili nitrometanu. Poliesterska smola Poliesterska smola spada u grupu nezasienih poliestera. To je trokomponentna smola. Stiren, koji se nalazi i tekuoj smoli, reagira s nezasienom grupom u poliesterskoj komponenti uz dodatak peroksida kao inicijatora polimerizacije. Ubrziva je obino kobalt naftenat. Kad se dodaje u koliini veoj od 2% dovodi do promjene boje. Inicijator i ubrziva stvaraju eksplozivnu smjesu pa se dodaju odvojeno. Smola najprije prelazi u gel, a daljnjim ovrivanjem u vrsto stanje. Prilikom polimerizacije oslobaa se toplina, dolazi do skupljanja smole i do 8%. Skupljanje je manje to je porast temperature manji, a to znai to je reakcija sporija. Smoli se mogu dodati razliita prakasta ili vlaknasta punila koja poveavaju vrstou i smanjuju krtost smole. Kad smola postane vrsta prelazi u umreani polimer i postaje netopljiva u organskim otapalima. Bubrenje smole izazivaju aceton, dilkormetan, dimetilformamid itd. Poliesterska smola se moe lijevati u kalupe. Najpogodniji su kalupi od silikonske gume. Gipsani kalupi se trebaju izolirati votanom pastom ili nekim drugim sredstvom. Poliuretani Uretanska veza nastaje kao produkt reakcije izocijanat grupe i alkoholne grupe. Ovisno o vrsti izocijanata i alkohola mogu se dobiti proizvodi razliitih svojstava. Svi izocijanati su vrlo toksini. Izocijanati mogu reagirati s hidroksil ( -OH) grupama. Kad su jednokomponentni, reagiraju s vlagom na povrini objekta i stvaraju kemijske veze s -OH grupama na povrini materijala kojega lijepe. Pokazuju vrlo dobru adheziju prema tekstilu i koi. Kod dvokomponentnih poliuretana, nakon mijeanja komponenata, dolazi do polimerizacije izmeu izocijanata i polivalentnih alkohola. Silikoni Silikoni su grupa polimernih spojeva u kojima su silicijevi atomi djelomino vezani s reaktivnim grupama, kao to su metoksi grupa (-OCH3), etoksi grupa (-OC2H5), acetatna grupa itd., a ostatak valencija je zasien radikalima. Nomenklatura silikona izvodi se iz silana, SiH4. Trimetoksimetilsilan (TMMS) je tipian primjer monomera u organosilanima.

173

Polimerizacija monomera, inicirana tragovima vode, je hidroliza i kondenzacija u kojoj se voda troi i nastaje. Umreavanjem polimera pretvara se veza Si-O-C u vezu Si-O-Si uz kondenzaciju nuzprodukata. Ovisno o reaktivnim grupama u monomeru nuzprodukti mogu biti metanol, etanol i octena kiselina. Veza Si-O-Si je kemijski stabilna, zato su silikoni otporni na temperaturi od -600C do 2500C. Posebne vrste silikona otporne su i na puno viu temperaturu. Silikoni su hidrofobni i otporni na oksidacijske i atmosferske utjecaje. Anorganski dio (Si-O-Si)) silikonske molekule lagano je polaran pa se okree prema materijalu kojega lijepi ili konsolidira. Organski dio koji je nepolaran, hidrofoban ili vodootporan, okree se prema zraku. Voda ne moe prodrijeti kroz silikonsku prepreku. U restauraciji se koriste silikonizirane poliesterske folije i silikonizirani papir (silikon papir). Silikon papir se koristi kao podloga za film ljepila i kao odjeljujui hidrofobni sloj izmeu materijala. Organosilani imaju nisku viskoznost pa lako penetriraju u pore materijala u kojima se nastavlja polimerizacija uz isparavanje produkata kondenzacije (metanola, etanola). Koriste se za dubinsku i povrinsku konsolidaciju kamena. Silikoni reagiraju s hidroksilnim (-OH) grupama na povrini objekta (celuloza, glina, staklo, kamen) i stvaraju s njim kemijske veze. Mnoge jednokomponentne silikonske gume vulkaniziraju na sobnoj temperaturi (RTV silikoni) reakcijom kondenzacije, zbog difuzije vodene pare u tekui silikon. Zbog isparavanja hlapljivih sastojaka koji nastaju kondenzacijom dolazi do skupljanja polimera oko 2%, a starenjem postaje i vee. Iako je octena kiselina nuzprodukt kod mnogih RTV silikona, ne ini se da izaziva koroziju. Mnoge silikonske gume zbog poveanja vrstoe sadre punilo ili se modificiraju s akrilnim ili epoksi smolama. Neka silikonska ljepila mogu se razrijediti s toluenom ili cikloheksanom koji e zbog isparavanja za odreeno vrijeme, onemoguiti kontakt s vlagom kao inicijatorom polimerizacije. Razrijeenom ljepilu mogu se dodati i pigmenti. Na tritu postoji veliki broj silikona, jednokomponentnih i dvokomponentnih s dodatkom uvrivaa. Silikoni se koriste kao silikonska ulja, silikonske smole i silikonske gume koje se koriste za izradu kalupa za lijevanje skulptura.

20. POZLATA
Zlato se valjanjem moe istanjiti u vrlo tanke listie, debljine do 0.00011 mm. Ovako tanki zlatni listii na kojima se vidi svaka neravnina zahtijevaju posebnu pripremu podloge koja se sastoji u impregniranju, prepariranju, bruenju i poliranju. Pozlata zlatnim listiima izvodi se na dva naina: pozlata na polimentu (bolusu) koja se moe polirati pa se naziva i sjajno zlato i pozlata na mikstionu koja se naziva i uljna pozlata.

174

20.1. Pozlata na polimentu

Izvodi se na drvu koje mora biti suho da bi bilo to stabilnije. Drvo se najprije izbrusi i impregnira toplom 7-10%tnom otopinom tutkala. Za tvre vrste drva koje manje upijaju koristi se u prvom premazu nia koncentracija tutkala da dublje penetrira u drvo. Kad se tutkalo osui nanosi se drugi sloj. Natapanje tutkalom mora se izvesti brzo da tutkalo ue u materijal, a ne da ostane na povrini. Debeli sloj tutkala, kao i prejako tutkalo dovode do ljutenja zlatnih listia. Preslabo tutkalo izaziva nejednako upijanje slojeva preparacije. Preparacija se nanosi na impregniranu suhu povrinu daske. Preparacija se priprema od sive gorske krede s 8%-tnom otopinom tutkala. Prvi sloj tople preparacije dobro je nanijeti tupkanjem. Nakon suenja nanosi se jo jedan sloj sive preparacije. Sljedei slojevi bijele preparacije pripremaju se od bolonjske ili ampanjske krede vezane neto jaom 10%-tnom otopinom tutkala. Ova bijela preparacija nanosi se poluvrua u tankom sloju. im donji premaz matira moe se nanijeti sljedei. Moe se nanositi i kao gusta pasta koja se razmazuje slikarskim noem. Najbolje je kombinirano nanoenje, dva gusta nanosa i trei tekui kako bi se preparacija na povrini fino razlila. Bruenje je sljedea vrlo vana operacija s kojim se postie glatka povrina. Brusi se finim brusnim papirom. Nakon bruenja podloga se polira jo finijim brusnim papirom. Trljanjem navlaene podloge jagodicom prsta ili dlanom moe se postii polirana povrina. Kako bi se zbog mogueg oneienja preparacije zlato bolje prihvatilo, ona se moe izolirati 3%-tnom otopinom tutkala. Nakon suenja nanosi se poliment. Poliment je fini tutkalom (4-5 %-tnim) vezani specijalno pripremljeni kaolin (bolus) obojen crveno, uto ili sivo. U svijetu je poznat armenski bolus. Za polaganje srebrnih listia bolji je sivi bolus. Bolus se nanosi kistom od najfinije dlake u to tanjem premazu. Premazuje se u razmacima nekoliko puta. Osueni poliment se moe brusiti brusnim papirom vrlo finog zrna ( 1500) i polirati malim jastuiem od svilene ili pamune tkanine.

Dok je vlaan poliment ima svojstvo vezivanja zlatnih listia. Ako je suh mora se navlaiti otopinom alkohola i vode u omjeru 1:2 ili rakijom. Moenjem poliment bubri i vee listie. Ako poliment nedovoljno bubri, listii nee biti dobro vezani na bolus, a kad bubri previe prodire kroz listie i stvara mrlje. Zlatni listii se podiu specijalnim kistom, nanose se na navlaenu povrinu i lagano pritisnu mekanim kistom. Viak zlata koji se nije zalijepio ukljanja se kistom ili komadiem vate. Na vee povrine listii se nanose tako da rubovi prekriju jedan drugog. Nakon poliranja spojena mjesta nisu uoljiva. Zlato se moe polirati tri sata nakon nanoenja. Polira se alatkama od ahata. Zlatni listii dolaze sloeni u malim knjiicama od svilenog papira. Svaki listi nalazi se izmeu dva lista papira. Listii od pravog zlata najee su izrezani u kvadrate sa stranicom od 8 cm. Za vanjske radove koristi se 23 ili 24 karatno zlato. Zlato moe biti i manje karatno. Listii se kistom prenose na jastuk za pozlaivanje i reu na odgovarajuu veliinu. Kist je dobro provui kroz kosu jer masnoa privlai listi na kist.Jastuk za pozlaivanje napravljen je od meke spuve umotane u jelenju koicu. Zbog zranih gibanja sa tri strane ima vjetrobran. Kistovi za pozlatu su od devinih dlaka. No za pozlatu je ravan, dugaak i naotren, na vrhu je zaokruen. Na poliment se nanosi samo pravo zlato.

175

20.2. Pozlata na ulju

Pozlata na ulju moe se izvoditi na svakoj glatkoj i minimalno upojnoj podlozi, kao i na premazima uljenih boja na slici. Vezivo zlatnih listia je posebno pripremljeno ulje koje se naziva mikstion. Mikstion se dobiva kuhanjem kopalne smole u lanenom ulju uz razliite dodatke koji reguliraju vrijeme suenja. Dobiva se i mijeanjem tand lanenog ulja, tand drvnog ulja, white spirita i sikativa. Najkvalitetniji mikstion proizvod je tvornice Lefranc. Vrijeme suenja nakon kojega se mogu aplicirati zlatni listii oznaeno je na etiketi. Najee je 3, 6 i 12 sati. Mikstion se obino pomijea s malom koliinom svijetlog okera, a moe se obojiti i dodatkom malo ute ili crvene uljene boje. Na obojenom mikstionu zlato ima topliju nijansu. Kao podloga u klasinom smislu koristi se daska preparirana tutkalno-krednom preparacijom s bolonjskom kredom kao punilom. Preparirana podloga se fino obrusi i izolira 12%-tnom otopinom elaka do zasienja. Mikstion se nanosi mekanim finim kistom jednakomjerno po povrini. Suivost se provjerava laganim dodirom prstom pri emu se lijepi ali ne ostaje na prstu. Pri dodiru se osjea lagano kripanje. Zlatni listii se lijepe samo za mjesta na kojima je mikstion. Idueg dana uklanja se viak zlata. Greke se popravljaju ponovnim nanoenjem mikstiona i listia. Na mikstionu se mogu nanositi i listii srebra, aluminija, kao i listii tehnikog zlata. Pozlatu s umjetnim tehnikim zlatom treba zatititi od oksidacije s 12%-tnom otopinom elaka ili nekim drugim zatitnim lakom. Uljna pozlata se ne moe polirati. U odnosu na polimentnu pozlatu izgleda mat. Jeftinija je i jednostavnija u izvedbi, ali po ljepoti zaostaje za polimentnom pozlatom. Za vrijeme renesanse i rokokoa uvijek se je izvodila polimentna pozlata. Danas se vie koristi pozlata na mikstionu iz razloga to se na nju moe nanositi i umjetno zlato. U upotrebi su danas ljepila za zlatne listie na bazi disperzivnih veziva s vrlo kratkim vremenom suenja (svega petnaestak minuta). Oni su mlijeno bijele boje kao i sve disperzije polimera. Pozlata se moe i patinirati da se dobiju dublji tonovi i svilenkasti sjaj na istaknutim mjestima. Votana patina je i idealna zatita pozlate. Patina se moe dobiti skidanjem pozlate elinom vatom ili nekim drugim sredstvom. Slikati se moe i na zlatnoj podlozi gdje metalni sjaj prosijava kroz lazurne slojeve boje. Zlatni prah istog zlata ili zlatne bronce koristi se kao pigment. Za slikanje se moe mijeati s bilo kojim vezivom kao to je bjelanjak, umanjak, gumiarabika, ulje, smole i vosak. Moe se posipati na mikstion ili mijeati s njim.

Desno-gore: pozlata na pastigli, izvedena umjetnim zlatom na vodenom mixtionu ( studentski rad, UMAS, 2004. )

176

21. KITOVI I RETUIRANJE

21.1. KITOVI
Kitovi se koriste za uklanjanje oteenja na preparaciji i slikanom sloju. Trebaju biti u obliku paste da se mogu nanijeti na oteena mjesta. Ne smiju se suenjem znatnije skupljati. Kvaliteta kita ovisi o njegovoj elastinosti, adheziji sa susjednim slojevima, snazi upijanja, strukturi, stabilnosti boje, reverzibilnosti. Razlikuju se po sastavu i svojstvima pa se kit za drvo razlikuje od kita za platno ili metal. Sastoje se od veziva, jednog ili vie punila i pigmenata ako su obojeni. Kao veziva koriste se: tutkalo (7-10% otopina), celulozni eteri (Klucel otopljen u vodi ili alkoholu kao gusta masa i zatim razrijeen), ulje, vosak-smole, sintetike smole, disperzije sintetikih smola Plextol B 500), polivinilalkohol (Mowiol, 16 % otopina u vodi), BEVA (1 dio BEVA i 2 dijela krede). Kao punila koriste se ampanjska ili bolonjska kreda, ali i druga prakasta punila. Od pigmenata je oker najei. Koliina veziva i punila je vana jer o njima ovise svojstva kita. Ako kit ima previe punila poslije suenja e se ljutiti ili e jako upiti vezivo iz retua. Takav kit e trebati jau izolaciju. Ako ima puno veziva, biti e nepropustan i lako e pucati. 1. Prije kitanja potrebno je pripremiti povrinu uklanjanjem prljavtine i ostataka starog kita ienjem mehaniki ili otapalom. Slojeve koji se ljute, pucaju ili su zbog nekog razloga nestabilni treba konsolidirati. 2. Oiena mjesta se moraju pripremiti da bi se stvorila dobra adhezija izmeu oteenih dijelova i kita. Moe se nanijeti volovska u ili otopina etilnog alkohola da se smanji povrinska napetost i omogui bolja adhezija. Koriste se i veziva kao tutkalo (s ili bez tenzida) ili otopina elaka u alkoholu kad je prije bio koriten vosak ili votanosmolno vezivo. Ako se nanosi tutkalno kredni kit na votano-smolnu podlogu, dobro ga je zapeglati preko melinex folije da se postigne dobra adhezija. Kit se nanosi patulom u jedan ili vie slojeva. Slijedei sloj se nanosi na prethodno suhi sloj kita. 3. Poslije kitanja kitirana mjesta se izoliraju kako bi se sprijeilo da kit ne upije vezivo iz retua. Veziva za izolaciju mogu biti: tutkalo, otopine prirodnih smola ( damar u white spiritu, mastiks u alkoholu, 5-6% otopina elaka u alkoholu, ketonske smole-LAROPAL u white spiritu ).

177

Slijedei pasus je saetak poglavlja o kitovima iz knjige Knut Nicolaus: The restoration of paintings:

KITOVANJE Kitiranje je u sutini zapunjavanje manjih ili veih oteenja u slikanom sloju ili grundu pa i na samom nosiocu slike ( npr. kod drvenih nosioca) kako bi se nastala udubljenja dovelo u razinu okolnog dijela slike te prema potrebi omoguilo daljnje retuiranje. Prema konzinstenciji kita moemo napraviti podjelu na: -tekui -pastozni -vrsti ( termoplastini) Okolni slikani sloj moe biti gladak ( iako je najee strukturiran ) pa tako i kitove dijelimo prema izgledu na glatke i strukturirane kitove. Prije kitiranja treba pripremiti oteeno podruje : - ienje praine i ev. ostataka starog kita - podlijepiti grund ako se odvaja - regulirati upojnost podloge Za reguliranje upojnosti esto se koristi termin 'izolacija' koji ne oslikava svrhu postupka ostvariti dobru vezu kita i podloge. Ako je podloga previe upojna moemo je zasititi vezivom- npr. elakom ili tutkalom , u drugoj situaciji ako je podloga neupojna poboljati emo prionljivost pomou govee ui.U svakom sluaju, neemo nita izolirati ve naprotiv- povezati. Dakle poeljna svojstva kita su: da prianja da se to manje skuplja da se lako oblikuje, brusi i strukturira da mu moemo jednostavno kontrolirati upojnost da je reverzibilan i stabilan da reagira na klimatske promjene slino kao i okolno podruje (slike)

Kako se svaki kit sastoji od veziva, punila i ev. pigmenta moemo ih sistematizirati i prema vezivu : tutkalni uljeni emulzijski votani, votano-smolni beva 371 pvac

178

acryl polyvinil alkohol cel.eter: klucel,metil celuloza

Tutkalni odnosno tutkalno kredni kitovi Koliina veziva odruje se sistemom proba- kit se ne smije praiti, odvajati ni krakelirati. Suenjem i naknadno 'izolacijom' mijenja se ton kita i to treba imati u vidu posebno kod pigmentiranih kitova.Kitovi se nanose u jednom ili vie slojeva ali nikad u jednom debelom sloju.Do skupljanja kita dolazi ovisno o vrsti veziva, koliini punila i debljini sloja.Kao tutkalo, radi elastinosti, koristi se najbolje riblje tutkalo(7%), dodaje se i med. Ako su na podlozi kita votano-smolni ostaci izolacija slabim elakom poboljati e prianjanje kita.Takoer je dobro i zapeglati kit naknadno. Glatki kitovi mogu se nivelirati vlanim plutom ili pamunim tamponom pa nema opasnosti od laganog preklapanja kita sa okolnim podrujem, no kod hrapavih , stukturiranih slika treba biti posebno oprezan i nikako ne prelaziti rub kitiranog podruja. Uljeni kitovi Vrlo se teko uklanjaju-samo skalpelom, zbog nereverzibilnosti, posebno zbog dodatka olovne bijele koja sa uljem tvori sapune i stvara vrlo vrsti film.Zbog ovih svojstava danas se ugl. ne koriste. Votani Votani tj votano smolni kitovi kombinacije su pelinjeg ili mikrokristalinog voska sa smolama da bi im se pojaala ljepljivost.Ranije kolofonij, danas damar dodaje se u odnosu 3:1 + kreda kao punilo i ev. pigment.Mogu biti meki ili tvri zavisno o kol. punila. Meki su bolji za male rupice( mogu se zagrijati i prstima), kao i za utiskivanje vruih strukturnih kalupa.Osim kvalitete termoplastinosti koja je povoljna za utiskivanje tekstura, prednosti su ovih kitova mogunost nanoenja u jednom sloju debelo, zatim brzo stvrdnjavanje i injenica da se kroz njih u sliku ne unosi nikakva otapala kao ni vlagu. Ovi kitovi nisu pogodni za kitiranje veih povrina, kao ni za mat povrine- imaju dubinsku svjetlost i loe primaju potpuno mat -vodene retue.

Beva 371 Beva i kreda u omjeru 1:2 koriste se kao kit u obliku meke paste koja sui isparavanjem i obradiva je 20-ak minuta, ili kao tvrda pasta koja se aktivira el.patulom kojom se i nanosi. Mowiol Polivynil alcohol ima dobra svojstva i moe se koristiti slino kao i tutkalo.Manje stee. Mowilith Polivinilacetatna smola koristi se kao disperzija.Nije reverzibilan u vodi, teko se brusi. Acryl Kao i pvac, ali lake se obrauju.Koristi se dosta Plextol D498.

179

Kod nanoenja i obrade kita koristimo se patulama, zagrijanim patulama, zubarskim , elektrinim zaglauje se plutom ili tamponom kistovima kalupima, otiscima negativnih i pozitivnih formi odlijevima za intarziju strukture

Tehnike strukturiranja mogu biti sa kitom:

a. za vrijeme nanoenja kita b. kad se kit osui, bruenjem i grebanjem

na kitu:

a. na suhom kitu sa kistom i strukturnim kitom- pastigliom b. utiskivanjem u svjei kit pozitvnih* i neg. formi( npr. utiskivanje platna) c. ugraivanjem strukturnih intarzija u podnivelirani kit

*Pozitivne forme su odlijevi struktura dobiveni uzimanjem kalupa sa odgovarjuih povrina , esto sa iste slike. Kalupi se rade od silikona ( siliconized inidan rubber) ili araldita pa i PVC-a. Silikoni ne polimeriziraju potpuno pa ostavljaju trag na povrini sa koje uzimamo otisak.Mana im je i to to ulaze u krakelire i tamo ostaju nakon odvajanja kalupa. S druge strane npr. araldit ne uzima tako dobar otisak jer je viskozniji a nakon stvrdnjavanja tvrd je i neelastian pa se tee odvaja i postoji vea opasnost oteenja povrine na koju otiskujemo.

Pozitivne i negativne forme mnogo se jednostavnije utiskuju u termoplastini kit nego u npr. tutkalno kredni kod kojega treba odrediti pravi trenutak utiskivanja i podizanja kalupa.Utiskivanje se vri kad je kit dovoljno suh da se na zalijepi i dovoljno vlaan i mekan da primi otisak.Podizanje mora biti pravovremeno kako se ne bi kit previe osuio i vrsto vezao kalup, a s druge strane kako se ne bi jo vlaan podigao djelomino sa kalupom, to bi otetilo teksturu tj strukturu povrine. Kod neutralnog retua nije obavezno strukturiranje kita bez obzira na strukturiranost povrine.

180

21.2. RETU

Retuom se oslikavaju oteeni dijelovi na umjetnini. Za retu se biraju stabilni materijali, koji se ne mijenjaju starenjem, i koji su reverzibilni. Retu se priprema mijeanjem pigmenata s vezivom koje mu daje odreena svojstva. Osobine veziva dolaze do izraaja i kod odreene vrste retua.

1. Uljni retu Sporo sui, uti, nije reverzibilan 2. Smolni retu Sui bre od uljnog retua pa omoguuje bre retuiranje. Smole imaju vei IR od suivih ulja i vodenih veziva pa bolje intenziviraju boju, poveavaju sjaj i transparentnost. Starenjem ute i postaju krte do razliitog stupnja. 3. Smolno-uljni retu Bre sui od uljnog, a elastiniji je od smolnog. Vie uti i postaje tee topljiv nego smolni retu. Priprema se mijeanjem uljene boje sa smolnim lakom. 4. Retu s vodenim vezivima (akvarel, gva) Ove boje poslije suenja ostaju topive u vodi. Vodenim retuom je teko postii boju originala koja okruuje retu. Za provjeru boje koju e retuirana mjesta dobiti nakon lakiranja nanosi se white spirit. On boju otprilike intenzivira kao lak. Retu vodenim bojama je stabilan, vremenom se manje mijenja nego retu od smola i ulja. Gva bojama se moe postii i struktura slikanog sloja. Postaje svjetliji nakon suenja. Obino se koristi za podslikavanje.

gvaem se postiu glae teksture a akrilom otrije teksture poteza 181

5. Retu jajanom temperom

Str 278-280. iz Knut Nicolaus: The restoration of paintings

Stara retu tehnika,posebno koristi se u 19. st.Ako se krivo konstr. snano se vee i ne moe se vie skinuti-zato je danas rest. izbjegavaju.U sr.vijeku Talijani koriste umanjak kao slik. medij.Mijean sa bjelanjcem takodj.se moe koristiti kao vezivo za retu. Ako se tome doda boja i suivo ulje ili vosak rezultat je jajana tempera.Retu jaj.tempere vrlo malo se mijenja i dobro se moe podraavati obojenost i karakt.strukturu starog slikanog sloja.Po mome miljenju, retu jajanom temperom je superioran svim drugim tehnikama restauracije starih majstora koje danas znamo.uti vrlo malo, lako ga je strukturirati i nadasve izgleda pout stare slike. Hoe li se moi, ili ne, skinuti tempera retu ovisi samo o tome kako je konstr. i o aditivima samom jaju.Npr. ako se doda malo pelinjeg voska ili ako je retu nanesen na sloj laka-moi e se ak i nakon dugo vremena skinuti otapalom ili skalpelom bez opasnosti da otetimo sliku. SASTAV: Ima dosta recepata za jaj. temperu- u principu izbjegavati komplicirane emulzije koje vie mijenjaju izgled. Evo jedne primjerene: 1. Razbij jaje i odvoji umanjak od bjelanjka 2. Otopi neto bijeljenog voska(pelinjeg) u white spiritu u omjeru otprilike 1:3,tako da dobije votanu pastu 3. Sa patulicom zamijeaj umanjak sa mrvicu vot.paste(veliine graka) 4. Mjeavinu i bjelanjce stavi u au sa poklopcem i snano promukaj 5. Razrijedi sve sa istom koliinom destilirane vode i kapljicom octa kao konzervansa 6. Na paleti smijeaj tako dobiveno vezivo sa pigmentom upotrebivi kist.Male grudice izgladi sa finom zubarsko patulicom i zamijeaj. Kad se retuira vezivo se moe razrijediti vodom.Za bolje prianjanje(adheziju) moe se dodati spoj kao to je oxgall.Previe razrijeeno vezivo => mat karakter kad se osui, premalo razrj.=> krakelira kad se osui. Konstr. retua je problematina i zahtijeva mnogo iskustva jer boja nije ista zamijeana na paleti i kad doe na sliku.Tu su 4 stupnja promjena: 1.Razlika u boji na paleti i boji apliciranoj na punilo 2.Suenjem retu posvijetli 3.Kad se brusi, izgladi prije lakiranja boja se lagano pojaa 4.Lakiranje e pojaati boju . Sve to valja imati na umu kad se nanosi retu,da bi boje bile to blie originalu. Retu se gradi u slojevima a izm. slojeva moze se nanijeti tanki lak nakon to se pojedini sloj osuio-to ovisi i o rel.vlazi u radionici.Moe se pomoi i malim fenom za kosu-to dosta pomae i ubrzava rad. Poliranjem povrine pojavljuje se karakteristini sjaj jajane tempere.

182

6. Retu kazeinskom temperom Kazeinska tempera pogodna je za retu samo na manje elastinim vrstim podlogama, poput drvene ploe.Tvrdo i krto vee pa se emulgira sa tand uljem ili umanjkom.Prava kazeinska tempera nakon suenja netopiva je u vodi no kupovne tempere, iako dolaze u prodaju pod nazivom kazeinske, nisu ni nakon due vremena vodootporne pa ih treba uzeti sa rezervom.Luine koje se koriste u pripremi kaz. tempere mogu negativno djelovati na neke pigmente pa i to ini ovu tehniku donekle nepogodno za retu.S druge strane prednost joj je to brzo sui.Vee vrsto i vea je opasnost od prevelike koncentracije veziva nego od slabog vezivanja. 7. Retu akrilnim smolama Akrilne smole se koriste kao otopine smole u otapalu i disperzije smole u vodi. Stabilnost im ovisi o kemijskom sastavu. Tako je Paraloid B 72 najstabilnija smola. Paraloid B 67 otopljen u white spiritu je manje stabilna pa uti i na svjetlu postaje slabije topiv. Relativno brzo sue ali brzo sue i na paleti. Disperzije akrilne smole koriste se kao vezivo u akrilik retuu. 8.. Retu polivinilacetatnim smolama PVAc smole koriste se kao i akrilne u otopini ili disperziji. Za retu se preferiraju otopine. Po stabilnosti su odmah iza Paraloida B 72. Imaju niski Tg pa se moraju lakirati tvrim lakom kao to je damar ili Paraloid B 72. Mowilith 20 je polivinilacetatna smola. Otapa se u etanolu. Etilenglikol monoetileter se moe dodati da bi na paleti boja sporije isparavala. Obino se koristi 6% otopina Mowilita 20 u etanolu uz dodatak acetona.

Otopi se 6 g Mowilita 20 u 95 ml otapala. Otapalo se priprema od 70% etanola i 30% acetona Kao disperzije kvalitetne su PVAc smole stabilizirane polivinilalkoholom.

9. Canada balzam za lazurni retu Pigmenti natopljeni white spiritom ili shellsolom T usitnjavaju se u vrlo fini prah trvenjem staklenom gljivom na matiranoj staklenoj ploi i do nekoliko sati. Nakon suenja pigmenti se veu s Canada balzanom i stave na paletu. Za slikanje se aktiviraju butanolom. Kako se za retu koriste to je mogue stabilniji materijali obino se podslik radi u gvau ili temperi koji se starenjem ne mijenjaju. Retuiranjem uljanih slika s ovim vezivima ne moe se postii sjajnost i intenzivnost boja originala zato se podslikava nekoliko tonova svjetlije od originalnih dijelova slike. Da bi se podslik pribliio to vie originalu u sjajnosti i dubini tonova nanosi se meulak. Meulakovi (izolacijski lakovi) Meulakovi i fiziki odjeljuju zavrni retu od podslika to je korisno za slijedee restauracije. Ako su neka mjesta matirala ili su preiena treba ih takoer meulakom zasititi. Obino imaju vei postotak smole nego zavrni retu lakovi jer oni intenziviraju boju a zavrni lakovi daju zatitu. Ovisno o sjajnosti i intenzitetu boja slikanog sloja, topivosti veziva u podsliku biramo vrstu laka, koncentraciju smole u laku, vrstu otapala prema brzini isparavanja kao i metodu nanoenja laka. to otapalo sporije isparava lak e se bolje livelirati i zasititi slikani sloj. Nanoenjem laka kistom postie se bolje liveliranje laka. Paraloid B 72 otopljenom u ksilenu kao 20% m/v otopina moe se koristiti uz dodatak 10% diaceton alkohola koji usporava suenje i omoguava bolje liveliranje laka. Ponekad je lak potrebno nanijeti sprejanjem da ne bi otopio podslik (npr podslik akrilnim bojama topiv je u ksilenu i toluenu).

183

Zbog visokog IR damar lak najvie intenzivira boju i zasiti povrinu. Nanosi se irokim kistom kao 16% otopina (m/v) u white spiritu. Nakon meulaka dolazi zavrni retu a onda i zavrni lak. Kad se Paraloid B 72 koristi kao zavrni lak iznad retua otapa se u toluenu (10% otopina m/v) koji brzo hlapi i vie daje mat efekt zavrnom laku. Umjesto toluena moe se koristiti za otapanje smole i shellsol A koji ima veliki postotak aromata. Zavrni lak se nanosi sprejanjem u vie slojeva dok se povrina slike ne ujednai.

** slijedi prijevod-saetak iz Knutt Nicolausa, poglavlja o retuu RETU Dva su osnovna tipa retua retu boje ( pozadine) retu forme i boje

Retuiranje je potrebno u sluaju oteenja na slici, koja mogu imati razne stupnjeve i uzroke, kako bi se slika koloristiki reintegrirala.esto i pri prejakom ienju slike strada slikani sloj, posebno lazure. Retuiranje je, ipak, isti estetski luksuz jer nema ulogu konzervacije a loe izveden retu moe i pogorati stanje, posebno ako je nereverzibilan. Stavovi o pristupu odnosno izvedbi i izgledu retua jako su podijeljeni, a principi tehnoloke konstrukcije i tehnike izvedbe ovise o vie inilaca poput tehnike u kojoj je slika nastala, starosti djela, veliine i karaktera oteenja, vanosti djela, hitnosti intervencije, eljama naruioca itd... Retu je povezan sa kitiranjem u smislu usklaene konstrukcije, a sa okolnim podrujem slike u smislu integracije u estetski skladnu cjelinu. Vano je naglasiti da je polaganje boje kod retua najee uvjetovano substraktivnim postupkom( lazurno ili pointilistiki), tj. optikim mijeanjem boja, a rijee aditivno ( fizikim mijeanjem boja na paleti). Aditivni nain koristi se samo ukoliko su ispunjena tri uvijeta: sama slika slikana je aditivnim postupkom oteenja su vrlo male povrine slika nema patinu (slika je recentna, nije jo ostarila dovoljno)

Prema vezivnom sistemu retue dijelimo na retu

akvarelom gvaem temperom uljem

184

uljno-smolni smolni ; prir. i umj. smola

Uglavnom za sve tehnike vrijedi nekoliko temeljnih principa:

1. retu treba biti malo hladniji i svjetliji od originala -starenjem retu u principu postaje topliji i tamniji, ali moe se dogoditi i suprotno 2. ogranien na oteenu zonu ( teko, nekad i nemogue zbog ostataka praine i laka te starih kitova i retua, diskoloracije) kako ne bi dolo do sve veeg irenja retuiranog podruja- estog kod viekratnog retuiranja 3. lako uklonjiv i da se ne mijenja tj. reverzibilan i stabilan- to je najtee postii

Jedan od najveih problema u kontrukciji retua je to on mora podraavati izgled okolne slike koja je stara i ima patinu, ali je ve zavrila donekle proces starenja odnosno ima nekih 100, 200 godina vie od retua kojemu tek predstoji to razdoblje starenja. Retu treba podraavati pigmentaciju (boju), strukturu bojanog sloja, krakelire i patinu. To ne znai da emo koristiti iste pigmente kao i slikar.Stari pigmenti esto su pregrubih estica- nepokrivni , nestabilni na svjetlu, s prevelikom potronjom veziva ( retu bi vie utio). Pokrivnost je bitna za donji sloj retua a lazurnost za gornje slojeve.Pokrivnost, podsjetimo se, ovisi o IR pigmenta i o veliini estica kao i o koncentraciji pigmenta i mediju- vezivu u kojem se nalazi.Isparavanjem vode medij postaje zrak koji ima namjanj IR=1.0, pa svi vodeni retui postaju pokrivniji i svjetliji suenjem. Neki pigmenti poput azurita moraju biti grubo mljeveni jer finije mljeveni gube boju. Izbor pigmenata jako je bitan inilac retua.Npr, retui sa titan bijelom imaju neobino svojstvo da nakon nekog vremena posvijetle- posive i stvaraju vrlo vidljive mrlje na slikanom sloju.Takoer, vano je obratiti panju na meusobnu kompatibilnost pigmenata. Ipak, najslabija karika retua je vezivo. Potronja veziva ovisi o veliini estica i specifinoj teini m/v estica, i moe varirati od 12% do 175% ! Malu potronju veziva 12-37% imaju redom olovno bijela, titan b., vermilion i ultramarin. Veliku potronju veziva 100-175% imaju redom zel.zemlja, umbra, kotano crna, pariko plava, siena. Osim akvarela rest. mogu sami raditi boje od pigm. i veziva sa dodacima; trvenjem dobije se finji pigment, oslobaa zrak i voda .Takoer mogu se koristiti i kupovne kvalitetne boje koje se mogu po potrebi opostiti ili obogatiti vezivom.

Ulje Zbog visokog sadraja lanolne(45%!) i linolenske kiseline bre sui ali i uti i tamni.Orahovo ulje sadri samo 15% lanolne kis. a makovo ulje je nema. uenje ulja ovisi dakle o vrsti, zatim koliini ulja u boji, debljini sloja, i vlazi u atmosferi.Terpentin ubrzava suenje ulja i poveava uniformnost suenja u dubinu, u maloj koliini i poveava sjaj boje.

185

Uljeni retu kao i smolno-uljeni retu nereverzibilan je i danas se rijetko koristi.

Smole prirodne ( sa otapalima) Ugl. koriste se damar i mastiks zbog sjaja i transparencije te dobre stabilnosti i reverzibilnosti.Takoer, ovdje spada i retu canada balsamom koji zbog IR ima odlina svojstva za lazurno retuiranje.

Umjetne smole a) u org. otapalima kao otopine : mowilith 20 (pvac) 8% u etanolu(+ ethlenglycolether ili diaceton alkohol ako elimo sporije suenje) paraloid b72 u obliku 'bombonia' na paleti koji se aktiviraju alkoholom i acetonom, ketonska smola u wh.spiritu( uti i nije dov.elastina)

b) u vodi kao disperzije : - akrilne i pvac sa dodatkom mowiola kao stabilizatora, otre teksture, brzo sue i matiraju, nereverz.u vodi c) u vodi kao otopine : - klucel, metilceluloza, cel.eteri op. ; osjetljivi na svjetlo to uzrokuje fotooksidaciju - mowiol (polyvinyl alcohol); vrlo je stabilan, vrst i elastian, odlian za mat slike (nelakirane), dobar kao vezivo za akvarelni i gva retu

Vodeni retui

Akvarel - retu na kitiranoj podlozi mora se vlaiti pjuvakom ili otopinom g. ui - moe se nanositi lazurno u slojevima ili mokro u mokro, malim potezima crticam i tokicama.Kada se nanosi u vie slojeva stavlja se meulak kao i lak na zadnji sloj to ga na koncu opet ini sve manje reverzibilnim u vodi i pretvara ga u smolni retu.Moe se koristiti malo suilo za ubrzavanje suenja kao i vlaenje wh.spiritom radi mijenjanja tona tijekom retuiranja. Mana mu je i osjetljivost na svjetlo u odnosu na retu gvaem ili uljem , kao i to to se ne moe raditi reljefne strukture. -vezivo je gumiarabika, tragant guma, trenjina guma i sl.. Gva - osim boje i forme moe emulirati i strukturu ( mekanu).

186

-stabilan, pokrivan ili polupokrivan, ne krakelira ni u debljim slojevima i ne mijenja boju - vezivo kao u akvarelu ili cel.eter ili polovinil alkohl(stabilnije) Tempera Odlina svojstva ako je pravilno izveden retu jer malo uti i doputa strukturiranje.Dodaje se malo votane paste za bolju reverzibilnost i malo g. ui za bolje nanoenje. Na retu se stavlja smolna lazura.Za dobar retu bitna je pravilna izolacija podloge tj. kita.(Vezivo-najblja je umanjkova tempera elastinost, jednostavnost pripreme, dua reverzibilnost)

Metode izvedbe retua s obzirom na estetsko-etiki aspekt integracije sa cjelinom umjetnine

Retu je svjetliji bez krakelira koje najee naknadno nanosimo pa treba imati u vidu da e retu nakon imitacije krakelira biti tamniji; ukastu boju laka takoer treba uraunati jer dubinsku boju laka ne moemo imitirati ukastim retuiranjem ve samo lazurnim slojem iznad retua. Retu se moe nanositi kistovim od polyamida(nylon, perlon) no kvalitetniji su kistovi od prirodnih vlakana koja imaju grublju mikrostrukturu pa zato bolje dre boju i daju ljepe poteze( Kolinski-dlaka sibirske kune)

Fragmentirane slike, jako oteene, od kojih su ostali samo fragmenti- uglavnom se ne retuiraju osim ev. neutralnim retuima

Neutralni retu

- neutralni ton nanosi se plono na kitiranim oteenim podrujima, jedinstven za cijelu sliku, ili u nekoliko tonova zavisno od svjetlijih i tamnijih dijelova slike.Ovaj koncept stvara plonu dominaciju i rui iluzorni prostor slike tj dubini, pa je pogodniji kod slikarstva koje je i samo vezano uz plohu.

Tratteggio

retu tankih linija ima vie varijanti,npr. - rigattino; vertikalnim potezima - apstrahiranje boja; unakrsnim vert-horiz. i dijagonalno usmjerenom mreom poteza sa unapred odreenim kombinacijam boja npr. uta-crvena-zelena-plva - selekcija boja ; retu prati formu, potezi tratteggia prate kretanje forme ili kista na slici

Standardni retu

187

- retu slobodnih poteza, mrljica i struktura koji se dosta pribliava izgledu originalne teksture slike, no, vidljiv iz blizine iako nevidljiv za promatraa sa vee udaljenosti

Totalni retu - ne vidi se osim pomou poveala odnosno mikroskopa- totalna imitacija i gubljenje granica retua za obinog pa i paljivog promatraa

Krakeliranje se moe izvesti

- na kitu urezivanjem ili utiskivanjem kalupa prenesenog sa slino strukturiranih povrina(za dublje krakelire)- daje vrlo ive teksture -olovkom; jednostavnim ucrtavanjem mree krakelira na retuu- potrebno je fiksirati grafit prije nanoenja laka ili ucrtavati u jo svjei lak, ili na lak pa naknadno fiksirati -kistom- prednost je to su vee mogunosti variranja poteza kao i odreivanja tona tj. boje krakelira.Iako su lkke ev. korekcije. potrebna je vea vjetina restauratora. - utiskivanjem , urezivanjem u retu (svjetlije ili tamnije krakelire, ovisno o boji kita ili donjeg sloja retua i dubini urezivanja) -krakelir lakom- lak koji bre sui i dosta se stee (ugl. na bazi vode i kroba ili gumiarabike) nanosi se na zasienu, lakiranu povrinu jo nepotpuno prosuenog laka na bazi smole.Stezanjem donjeg laka gornji sloj koji je ve prosuio puca i stvara krakelire ija dubina i irina ovise o debljini nanoenja, gustoi gornjeg 'laka' te vremenu nanoenja tj prosuenosti i debljini donjeg laka. Nastale krakelire mogu se ispuniti prahom pigmenta ili ugljene praine da bi dobile eljeni ton..

Tvorniki pripremljeni pigmenti dodatno se usitnjavaju na hrapavoj staklenoj ploi uz pomo staklene "gljive".

Pigment se prvo natopi Shellsolom T. 188

patulicom ga izmijeamo i rasprostremo po ploi.

Staklenom "gljivom" zaponemo trvenje pigmenta.

Trvenje pigmenta moe trajati i do nekoliko sati, sve dok se ne dobije finija struktura zrnaca pigmenta.

Trvenje je gotovo kada zrnca vie nisu vidljiva u lazurnom nanosu pigmenta.

Usitnjeni pigment se prenosi na istu, suhu staklenu plou.

Pigment se rasprostrani po staklenoj ploi.

Potom se pigment ostavi nekoliko sati da se osui.

189

Pigment je potpuno osuen kada iz njega ispari Shellsol T.

patulicom ga sakupimo na hrpu.

U njega ukapamo nekoliko kapi Canada balzama.

Pigment dobro izmijeamo sa Canada balzamom.

Vezivanje pigmenta i Canada balzama gotovo je kad dobijemo kompaktnu sjajnu masu.

Kako bi je lake nanijeli na paletu, pripremljenoj boji dodamo par kapi Shellsola T. 190

Boju paljivo pomou patulice nanesemo na paletu.

Pripremljene boje reaktiviraju se butilnim alkoholom.

Paleta boja za retu. Preuzeto sa www.e-insitu.com , online asopisa studenata konzervacije-restauracije UMAS-a 22. DODATAK Koncentracija otopina
Otopina se sastoji od otopljene tvari i otapala. Otapalo je ona tvar koje ima vie. Sastav otopine izraava se koncentracijom. 1. Masena koncentracija definirana je masom otopljene tvari i volumena otopine. Izraava se u gramima na litru otopine ( g/L). 2. Vrlo esto se koncentracija izraava u postocima koji mogu biti maseni ili volumni. Kad se koncentracija izraava u postotku vano je da se naznai vrsta postotka (t/t, v/v, t/v) jer se vrijednosti mijenjaju kad se prelazi s jedne vrste postotka na drugi.

Postotak je openito (dio / ukupno) x 100. U otopini dio je otopljena tvar koja moe biti vrsta ili tekua, a ukupno se odnosi na otopinu, a ne na samo otapalo. Maseni udio izraen u postocima jednak je masi otopljene tvari na 100 g otopine. Oznaava se (m/m %) ili po starim oznakama (t/t %). Na primjer, za 100 g 20%-tne otopine NaCl, treba izmjeriti 20 g NaCl i otopiti ga u 100 - 20 = 80 g vode (80 ml vode).

191

U praksi se esto 20%-tna otopina priprema tako da se 20 g tvari stavi u odmjernu posudu i nadopuni do 100 ml otopine. Dobivena otopina nee biti 20%-tna (m/m), nego neto manje, radi toga to je dodano vie od 80 ml vode. Ovako pripremljenu 20%-tnu otopinu oznaavamo (m/v %) ili po starijoj oznaci (t/v %). - 33%-tna (m/v) otopina damara sadri 33 g damara u 100 ml otopine. Jo je vea greka ako se na primjer, 20%-tna otopina pravi tako da se 20 g tvari otopi u 100 ml vode (otapala). Tada se umjesto 100 g otopine dobiva 120 g otopine, a njen maseni postotak je 16,6 %. x = (20 / 120) x 100 x = 16,6%

Volumni udio izraen u postocima pokazuje koliko se volumnih dijelova neke tvari nalazi u 100 volumnih dijelova otopine. Oznaka volumnog postotka je (v/v%). Izraavanje koncentracije volumnim postotkom koristi se kod mijeanja tekuina. Koncentracija se moe izraavati i pomou razmjera. Na primjer, aceton je otopljen u vodi u omjeru 1:4, znai da je 1 dio acetona pomijean s 3 dijela vode. Koncentracija acetona je (1 / 4)x100 = 25% (v/v)

Otopina damara u terpantinu pripremljena u omjeru 1:3, dobije se otapanjem 1 volumnog dijela damara s 2 volumna dijela terpentina. Preraunato u volumne postotke to je (1/3)x100, to daje 33%-tnu (v/v) otopinu damara.

Razrjeenje otopina Ako se eli od otopine vee koncentracije dobiti otopinu manje koncentracije, potrebno je izraunati s kojom koliinom otapala treba napraviti razrjeenje. To se moe lako izraunati pomou pravila zvijezde. Na primjer, od 33%-tne (m/v) otopine damara u white spiritu razrjeenjem s white spiritom potrebno je dobiti 11%tnu (m/v) otopinu damara. Pravilo zvijezde: Oduzima se u dijagonali od veeg broja manji broj.

33%-tna otopina damara (koncentracija 0%)

white spirit

11%-tna otopina
11- 0 = 11 dijelova 33%-tne otopine 33-11= 22 dijela white spirita

Kad se dobiveni rezultati podijele s 11 dobije se:

192

1 volumni dio 33%-tne otopine

2 volumna dijela otapala

Mijeanjem 1 volumnog dijela 33%-tne otopine smole s 2 volumna dijela white spirita dobiju se 3 volumna dijela 11%-tne otopine damara.

Kod razrjeenja otopine otapalom omjer 1 : 2 znai da se je 1 dio otopine razrijedio (pomijeao) s 2 dijela otapala.

Literatura:

Metka Krajger-Hozo: Slikarstvo-Metode slikanja i materijali S. Sumerecker: Podloge tafelajne slike, Tehnike emulzione tempere Knut Nicolaus, The Restoration of Paintings, Knemann, Cologne 1999. Cennino Cennini : Knjiga o umjetnosti, prijevod K. Hraste, J. Matijevi . Turinski: Slikarska tehnologija K. Andrejevi: Prirunik za predmet slikarske tehnike C.V. Horie: Materials for Conservation Science for Conservators: Volume 1- An Introduction to Materials Volume 2- Cleaning Volume 3- Adhesives and Coating John S Mills and Raymond White: The organic Chemistry of Museum Objects Colin Hayes: Painting and Drawing Techniqves and Materials D. Voki: Suvremeni lakovi za lakiranje umj. slika, Internet: http://www.artsstudio.com/, www.webexhibits.com, www.kremerpigmente.com, http://www.amberalchemy.com/, http://www.lavendera.com/, www.artpapa.com, http://www.toz.tel.hr/index.html,

*** Preuzeto od: prof. INA PUNDA i prof. MLADEN ULI

SKRIPTA - SLIKARSKA TEHNOLOGIJA I SLIKARSKE TEHNIKE, - uz zahvalnost za odabir na jednom mjestu mnotva relevantnih informacija

193