Sto godina samoe (panski: Cien aos de soledad) je roman nobelovca Gabriela Garce Mrqueza, koji je objavljen u paniji

1967. Knjiga je postigla nevjrovatan svjetski uspjeh, te je prevedena na preko 27 razliitih jezika. Ovo djelo predstavlja najvee otkrie postmodernog stila pisanja. Postiglo je takoer i komercijalni uspjeh, slovei se za drugu najprodavaniju knjigu u cjelokupnoj historiji panske knjievnosti, odmah nakon Don Kihota. Sto godina samoe Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuivi se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama. Roman hronoloki prati obitelj Buenda i historiju mitskog sela Macondo. Iako naslov knjige direktno upuuje na to radnja romana traje stotinu godina, ona zapravo nije strogo ograniena u tom vremenskom periodu, i mnogi kritiari se slau u tvrdnji da je "sto godina" upotrebljeno kao metafora. Ova neodreenost vremena pridonosi tumaenju vremena na nain svojstven samom romanu, u kojem se isprepliu pomisli i utisci da se vrijeme ponavlja, mijenja brzinu, ili potpuno prestaje tei u razliitim dijelovima prie, i da se svi dogaaji na neki nain zbivaju istovremeno. Kao i mnogi drugi Mrquezovi romani, Sto godina samoe, je sebi svojstvenog anra, u kojem se kombinovani elementi romantike, historije i fantastike. Djelo obiluje metaforama i ironijom, te je savreno oblikovano na temeljima magijskog realizma.

Sadraj
[sakrij]

1 Radnja 2 Likovi o 2.1 Prva generacija 2.1.1 Jos Arcadio Buenda 2.1.2 rsula Iguarn o 2.2 Druga generacija 2.2.1 Jos Arcadio 2.2.2 Pukovnik Aureliano Buenda 2.2.3 Remedios Moscote 2.2.4 Amaranta 2.2.5 Rebeca o 2.3 Trea generacija 2.3.1 Arcadio 3 Vanjski linkovi

Radnja [uredi]
Radnja romana Sto godina samoe ne podreuje se granicama koje stvarnost postavlja. Ona ih nadilazi, s takvom smjelou, briui njene granice da sama stvarnost prua vlastite korijenje u fantastiku. Odnos stvarnosti i fantakstike je savreno usklaen, na razini nevjerovatne objektivnosti. Tako je stvoren efekt prividne stvarnosti koja rui sve zidove sputanosti (kakve postavlja kruta stvarnost liavajui itaoca doivljavanja djela u potpunosti). Postupnim ponavljanjem jedne te iste teme kroz roman, Mrquez zapravo svjedoi o ciklinoj prirodi historije, koju svakako ne treba zaboraviti, jer takav zaborav povlai dosta loeg za sobom. Roman prati

sudbinski obiljeenu obitelj Buenda, u selu zvanom Macondo. Macondo je takoer jedan od plodova Mrquezove mate koji, iako je stvoren na poetku, a uniten na kraju romana, ostavlja utisak vjenosti. Razlog tome je vjerovatno injenica da ovo mitsko selo ne zauzima svoje mjesto samo u ovom Mrquezovom romanu.

Likovi [uredi]

Porodino stablo Buenda

Prva generacija [uredi]

Jos Arcadio Buenda [uredi]

Patrijarh obitelji Buenda, Jos Arcadio Buenda je ovjek jake volje, koji se "otuuje" od svoje obitelji (i fiziki i psihiki) u trenutku kad postaje voen interesom za filozofske misterije. Buenda je vodio selo

Macondo u svoje ranim godinama, ali se njegovo prisustvo u prii gubi kad on poinjeti luditi, traei kamen mudraca. S vremenom je izgubio razum, i poeo govoriti na latinskom. Od tada, on je ostaje vezan za drvo kestena. Prije smrti njegova ena, rsula, ga oslobaa i vodi u njegovu sobu. No on se pred sami trenutak smrti vraa pod stablo kestena i tu umire. rsula Iguarn [uredi]

rsula, ena Josa Arcadia Buende, je jedan od glavnih likova romana, iji se ivotni vijek protee kroz gotovo sve generacije obitelji. Ona je ta koja nadzire obitelj, vodi kune poslove i stara se i o samom Jos Arcadiu Buendji. Umire u dobi izmeu 114 i 122 godine (u to vrijeme nije bila vea od fetusa).

Druga generacija [uredi]

Jos Arcadio [uredi]

Jos Arcadio je bio prvoroeni sin Josea Arcadia Buende od kojeg je naslijedio upornost i impulzivno ponaanje. Ljubavnica mu je bila Pilar Ternera koju on ostavlja na poetku njene trudnoe. Pridruuje se Ciganima i odlazi od obitelji. Vraa se u Macondo nekoliko godina kasnije kao velik i odrastao ovjek, tvrdei da je plovio morima svijeta. Po dolasku se eni svojom posvojenom sestrom Rebecom, s kojom je protjeran iz obiteljskog doma. Umire od rane zadobivene od nepoznatog hica, par dana nakon spaavanja svog brata od smrtne kazne. Pukovnik Aureliano Buenda [uredi]

Aureliano Buenda je bio drugi sin Jos Arcardia Buenda i prva osoba koja je roena u Macondu. Ime je dobio po svom pretku. Aureliano je proplakao u majinoj utrobi i rodio se otvorenih oiju. Pokazao se nesposobnim za ljubav. Smatrao je da posjeduje nadnaravnu mo predskazivanja onog to ce doi jer ono to je rekao bivalo je istinom. Bori se na strani konzervativaca i uestvuje u 32 rata te vie puta uspijeva umai smrti. Izgubivi interes za ratovanje, potpisuje mirovni ugovor i vraa se kui. U podmakloj dobi postepeno gubi pamenje i postaje neosjetljiv na dogadanja oko sebe. Provodi dane u radionici izraujuci zlatne ribice. Mijenjao ih je za novie koje je talio i ponovo izraivao nove ribice. Umire pod drvetom za koje njegov otac godinama bio privezan. On nije samo borac ve i umjetnik koji pie poeziju te s velikim umijeem izrauje fine zlatne ribice. Remedios Moscote [uredi]

Remedios je najmlaa ki konzervativca i upravnika, Don Apolinara Moscotea. Ono to ju je najvie inilo privlanom bila je njena prekrasna put i smaragdno-zelene oi. Udala se za pukovnika Aureliana kad je imala samo 12 godina. Bila je toliko mlada kad se pukovnik zaljubio u nju da su morali priekati s

vjenanjem do njenog ulaska u pubertet. Na svaije iznenaenje, ona postaje divnom i simpatinom suprugom i zadobija svaiju naklonost. Ona je bila jedina osoba koja se brinula za Jos Arcardia Buendu za vrijeme njegove bolesti. Ipak, ubrzo umire pri poroaju. Amaranta [uredi]

Amaranta je bila tree dijete Jos Arcardia Buende i odrasla je zajedno sa svojom polusestrom Rebecom. Ljubav i njenost koju je gajila prema njoj prerasli su u ljubomoru i pakost kad se u njihovom ivotu pojavljuje Pietro Crespi. Obje su ga arko eljele. Amaranta je ak izjavila da e ubiti Rebecu ako se uda za Pietra Crespia, no nakon Remediosine smrti, Amaranta se kaje zbog toga i proivljava emocionalnu krizu. Kad se Rebeca udaje za Jose Arcadia umjesto za Pietra, Amaranta odbija svakog udvaraa pa ak i Pietra Crespia, koji se zbog toga u oaju ubija. Jedan od udvaraa bio je i najbliskiji prijatelj njenog brata Aureliana, pukovnik Gerineldo Marquez, ali ona odbija i njegovu prosidbu zbog neodreenog razloga. Imala je i incestne mada neseksualne odnose sa svojim neacima, Aurelianom Jos and Jos Arcardiom. Predosjetivi dolazak smrti, Amaranta je poela tkati svoj pogrebi pokrov. Kad je zavrila s tkanjem, umire kao djevica i osamljena usidjelica, ali donekle i zadovoljna jer se pomirila sa svojom sudbinom. Rebeca [uredi]

Rebeca je siroe koje obitelj Buenda posvaja, jer se pretpostavlja da je ona kerka Ursulinih daljnjih roaka. Ona je u poetku bila veoma povuena, odbijala je govoriti, i imala je neobinu naviku da jede zemlju i kre sa zidova kue, te sie prst. Ona sa sobom donosi vreu s kostima svojih roditelja i razgovara jedino sa slugama Visitacion i Cataureom. Pojavljuje se nakon to Jos Arcardio odlazi s Ciganima. Iako je odrasla u kui obitelj Buenda, biva istjerana iz nje nakon to se udala za Jos Arcardia. Jos Arcardijina misteriozna smrt je na zamren nain povezana s Rebecom, koja nakon toga ivi izolirana od ostatka svijeta. Isti lik se pojavljuje u Mrquezovim novelama ija se radnja takoer odvija u Macondu. BIOGRAFIJA I DJELO

Gabrijel Garsija Markes rodjen je 6.marta 1928. u Arakataki. Godine 1928. u Arakataki preko hiljadu strajkaca bilo je ubijeno i baceno u zajednicku grobnicu, sto ce bitno uticati na njegov zivot i stvaralastvo.Mali Garsija odrastao je kao tiho i stidljivo dijete,opcinjen pricama svog djede i praznovjerju svoje babe.Sva sjemena buducih dijela bila su posadjenja u kuci u kojoj je zivio, prici o gradjanskom ratu, masakru, dolascima i odlascima tetaka i nezakonioj kceri njegovog djeda. Djed mu je umro kad je on imao 8 godina i kad mu je baka oslijepila otisao je da zivi sa roditeljima u Sukreu. skolovao se u Barankuili, luckom gradu. Imao je reputaciju stidljivog momka koji je pisao smijesne pjesme. 1940 dobio je stipendiju koju su dodeljivali jezuiti za nadarenu djecu. Maturirao je 1946. i po zelji roditelja upisao je Nacionalni univerzitet prava u Bogoti. U ovom perioduupoznao je svoju buducu zenu, 13-godisnju zdjevojcicu. Iako se nisu trebali vjencati za sledecih 14 godina, Mercedes je obecala ostati vjerna. Kao i mnogi, i Markes se nije interesovao za svoje studije. Dobio je kopiju Kafkine "Metamorfoze" koja je imala dubok utisak na njega jer je shvatio da knjizevnost ne mora da prati strogu naraciju i radnju.

Tada pocinje da pise i prvu pricu objavljuju liberalne novine , a on postaje genije kolumbijske knjizevnosti. Sofokle i Fokner su, takodje, izvrsili veliki uticaj na njega. Fokner ga je zadivio sposobnoscu da preobrati djetinjstvo u mitsku proslost, izmisljajuci grad u kome ce se radnja desavati. Od Sofokla je preuzeo zloupotrebu moci. Inspiraciju za djelo "Sto godina samoce" dobio je kada se vratio u babinu kucu u Arakataki. Ukleta kuca evocirala je uspomene, a cijeli grad izgledao je kao mrtav i zale|en u vremenu. Ranije je skicirao pricu o svom iskustvu u kuci, stoga se roman trebao zvati "Kuca". Fabula je smjestena u mitskom gradu koji se zvao Makondo. To je ime plantaze banana blizu Arakatake. Nazalost, 1952. prica je odbijena od prvog izdavaca. 1955. dok je Markes bio u istocnoj Evropi, njegovi prijatelji su uzeli pricu sa skrivenog mjesta i dali je izdavacu. Ovaj put je bila objavljena. U Evropi je radio kao novinar za razlicite listove, a 1958. je, inspirisan revolucijom na Kubi, zapoceo prijateljstvo sa Fidelom Kastrom koje traje do danas. U januaru 1965. Markes i njegova porodica su se vozili na odmor u Akapulko kad ga je obuzela inspiracija: nasao je svoj glas. Za prvi put u dvadeset godina kao da je udarac groma potpuno osvijetlio njegov Makondo. "Taj glas koji sam koristio u romanu 'Sto godina samoce" pricao je stvari koje su zvucale natprirodno i fantasticno, ali ih je pricao sa potpunom prirodnoscu, ne mijenjajucu izraz lica za vrijeme pricanja, bas kao sto je to radila njegova baka." Nakon godinu dana rada Markes je poslao prva tri poglavlja Karlosu Fuentesu, koji je izjavio: "Upravo sam procitao osamdeset strana remek djela." Sa priblizavanjem kraja

smjestao je sebe, svoji zenu i prijatelje u roman, i na posljednjoj strani otkrio je ime svog romana "Sto godina samoce" . Sa trinaest hiljada strana u rukama, gotovo otrovan nikotinom, sa preko deset hiljada dolara u dugu, obajvio je roman u junu 1967. Tokom prve sedmice svih odstampanih 8000 primjeraka je bilo prodano. Djelo je prevo|eno na desetine jezika i osvojilo je cetiri me|unarodne nagrade. Nobelovu nagradu za knjizevnost je dobio 1982. Sada je jedan od naslavnijih pisaca sa lagodnim nacinom zivota, sa rezidencijama u Meksiku, Kuernavaki, Parizu, Barseloni i Barankili. Danas zivi sa suprugom Mercedes u Meksiku.

MAGIJA I STVARNOST Roman "Sto godina samoce" nam otkriva jedan cudesan svijet pune nevjerovatnih i neocekivanoh likova i dogadjaja. S druge strane u romanu se osjecaju tonovi ironije, tuge i tragicne besmislenosti. Kvalitetu i stilu romana doprinjeo je i "magicni realizam" koji se suprotstavlja nasem tradicionalnom osjecaju za prirodnu pricu. Grad Makondo je dobrim dijelom magican i prije proizvod uma i maste, nego stvarno geografsko mjesto. Preplitanje maste i stvarnosti citaoca uvijek drzi napetim, na rubu, uvijek u stanju iscekivanja. Postoji vrlo vazna veza izmedju fantasticnog i realnog u romanu. Fantasticni elementi cesto prikazuju neobicne situacije; od originalnih kao sto je trag leptirova, preko satiricnih kao sto je dokazivanje Boga ispijanjem cokolade, pa do scena vulgarnog i nenormalnog seksa ili likova ciji su vjetrovi tako jaki da ubijaju cvijece. Uprkos svoj fantaziji i upravo u sred tog fantasticnog svijeta je nasilje, okrutnost i ocajanje, a u sredistu svega je samoca. Dok prica, pisac ni u jednom trenutku ne dozvoljava da postane ocigledno da je nesto nestvarno unoseci cudjenje ili divljenje.

Prvi nevjerovatni dogadjaji desavaju se sa dolaskom Cigana i njihovim "pronalascima". Leteci tepisi su neki od tih pronalazaka i Markes o njima prica tako kao da i inace ljudi svakodnevno lete na njima. "Sto godina samoce" je moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i porodice osnivaca i neminovnom padu i grada i porodice koji su uprkos njihovoj vitalnosti zbrisani s lica zemlje. Masta i stvarnost preplicu se u romanu od pocetka do kraja. Osjecaju magicnog doprinosti nerazdvojivost proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Pocevsi od imena koja se ponavljaju generacijama, pa do stalnog ponavljanja dogadjaja i licnosti, vrijeme u ovom romanu odbija da se podijeli na proslost, sadasnjost i buducnost, a Ursula je prva koja primjecuje da vrijeme u Makondu nije ograniceno, vec se kao tocak vrti u krug. Ljudi se ne mogu sjetiti proslosti (zaboravnost), kao sto ne mogu predskazati buducnost. U drugim slucajevima buducnost postaje jasna i predvidljiva bas kao i proslost.

SMRT U ROMANU Smrt polako pristize u Makondo, ali jednom kad dodje vise je nista ne zaustavlja. U pocetku se polako useljava u zajednicu, a onda stice brzinu u trci sa zivotom kroz sto godina. Kad su Ursula i Hose Arkadio osnovali Makondo, on izgleda kao utopija. Zivot u selu znacajno napreduje i ovaj napredak ogleda se u cinjenici da u Makondu dugi niz godina nema groblja. U ovu utopiju su dosli bjezeci od smrti i sudbine rodoskrvnih brakova, ali ono sto ni Hose Akradio Buendija, a ni Ursula ne znaju, jeste da sjemena i jednog i drugog nose u sebi. Smrt traga za njima i prati ih u stopu, ali ne u obliku fizicke smrti, nego samoce koja ih fizicki i psihicki odvaja od onih koji ih okruzuju.

Hose Arkadio Buendija Prvo dijete rodjeno u Makondu je Aurelijano, Ursulin sin koji u romanu simbolizuje zivot. U svojim zrelim godinama, Aurelijano postaje utjelovljenje smrti i tako, u samom zacetku utopije zivot poradja smrt. Buduci da smrt ne moze prouzrokovati zivot, svi sinovi Aurelijana su ubijeni mladi. Pukovnik Aurelijano ostaje bez naslijednika. Smrt se moze izbjegavati jedno vrijeme, ali se ne moze potpuno izbjeci i kad smrt dodje u zivote porodice Buendija i konacno dovodi duh Prudensija Agilara. Za Hose Arkadija Buendija, u toku njegovog ludila, se u sustini nista nije promijenilo: i dalje je u trenucima lucidnosti razgovarao sa Ursulom, a Agilarov duh se vracao i razgovarao sa njim. Smrt je u romanu usko povezana sa samocom. Buendija muskarci su vodeni nekim unutrasnjim ludilom da do smrti zive u samoci. Samoca ih sve vise uvlaci pod svoje okrilje, koje je za njih smrtonosno. Hladnoca njihove izolacije je gotovo ista kao hladnoca groba. Aurelijano Buedija na pocetku romana stoji ispred streljackog voda, ali on tamo ne umire. To je samo jedna od epizoda u kojoj ce doci oci u oci sa smrcu, ali je smrt ta koja nije izdrzala pogled. Iako je zivio najnasilnijim zivotom, naslina smrt dolazi samo drugima iz njegove porodice. Apsurd zivota ogleda se u tome sto pukovnik Aurelijano Buendija umire naslonjen na kesten dok je mokrio.

Ursula (Inguaran) Buendija

SAMOCA U "STO GODINA SAMOCE"

Sam pisac priznaje da je roman "Sto godina samoce" samo jedna velika knjiga prave ljudske samoce i da je u romanu ispricana burna i tragikomicna istorija stogodisnje samoce porodice Buendija. Iako je narod Latinske Amerike nepredvidiv, protivrijecan, temperamentan, strastan; iako imaju dugogodisnju duhovnu tradiciju kolektivnih mitova, legendi, vradzbina i kazivanja; Iako im se, narocito nocu, privid takmici sa opipljivim, a fantasticno je izmijesano sa trivijalnim, samoca cesto zahvata ovaj narod, mozda vise nego bilo koji drugi. Samoca je jedini element koji se prozima kroz teme, ideje, motive, likove bilo da su muski ili zenski, mladi ili starci, u ovom djelu na prvi pogled jezivog naslova "Sto godina samoce" . Svi likovi ovog romana zivjeli su u sopstvenoj samoci ili samoci u saucesnistvu s nekim, kao sto je Hose Aurelijano Segundo dijelio samocu sa Petrom Kotes, Aurelijano Babilonio sa Hose Arkadiom, Rebeka sa sluskinjom itd. Koristili su se razlicitim sredstvima protiv nje ili se nisu uopste borili i zeljni je, produzavali samocu. Tako je prvi put Hose Arkadio Buendija samocu osjetio u Ursulinom odsustvu, a lijek za nju potrazio u zabravljenoj alhemijskoj laboratoriji, postepeno se navikavajuci na nju. Kasnije ce, vezan ispod kestena, i usamljen provesti ostatak zivota razgovarajuci povremeno sa Prudensiom Agilarom .

Jos kao djeca Hose Arkadio i Aurelijano Buendija, osjecajuci zudnju za Pilar Terner, osjecali su isti prezir prema alhemiji i mudrosti njihovog oca i jos tad se povukli u samocu, koju niko nije shvatio, pa cak ni Ursula, njihova majka. A vec sutradan ce Hose Arkadio napustiti kucu i pridru ziti se ciganima na duze vrijeme. Pukovnik Aurelijano Buendija za dvadeset godina rata dolazio je kuci, ali uvijek brzinom, pracen vojnim aparatom i sa oreolom slave i legende, ali se ipak osjecao, u toj silnoj moci i vjecito okruzen ljudima, tudjincem i samcem. Aurelijano je grebao po tvrdoj ljusci sopstvene samoce, ali je ona bila jaca. Ona tri metra udaljen od Ursule i porodice, ,bila su ustvari tri metra samoce koja ga je dijelila od cjelokupnog covjecanstva. Kasnije, po zavrsetku rata, zatvorio se u sobu praveci zlatne ribice, koje je zatim topio, pa opet pravio produzujuci zivot, tj. produzujuci samocu. Pa npr. Amaranta: u svojoj samoci nije nikom priznala ljubav koju je osjecala prema Krespiju, pa je koa i Rebeka zapala u dilerijum.Melem za samocu, vec kad je bila u zrelim godinama bio je Aurelijano Hose kad bi joj se uvukao u postelju.Kasnije je sijuci haljine, dosivajuci dugmad pokusavala ubiti samocu ili je mozda produziti? Ursula je samocu izjednacila sa radom, kasnije sa sljepilom, tako da je samoca kod najjaceg lika ovog romana bila najmanje primjetna. Rebeka je izgledala kao neko ko ce svojom vedrinom, narocito u braku sa Hose Arkadijem biti srecna . Ali brak se kobno zavrsava, a ona bukvalno ostaje u samoci, zakljucana u kuci iz koje nikad nije ni izlazila. Uopste samoca se proteze kroz svih 338 stranica i svaki lik po naosob ugledao je bijedno lice samoce.Markes je samocu okarakterisao kao bolest nasljednu, a pri tom i prenosivu na likove koji nisu dio loze, recimo Mauricio Babilonio, koji nakon ssto je upucan, nastavio zivjeti kao invalid, bez gorcine i bijesa, ali sa samocom duboko u sebi. Vidjeli smo da je samoca kod pukovnika presla u rdjavu naviku da gradi