Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.

Language:

Download

Go BackAdd Note

Link

Embed

Save for later

edan od većih prijelomai “paradoksa” koji su de-vedesete donijele bio jeizražen u pitanju uprav-ljanja ekonomskim procesima. Od

radničkog upravljanja proizvod-

nim procesom i stvorenim viškom

vrijednosti kao osnovnog narativa

političko-ekonomskog života do

samorazumljive neprikosnovenostiuprave privatnih vlasnika u novim jedinicama gospodarskog života—

privatnim poduzećima. Čitav tajpreokret u javnosti se gotovo pa

nikada ne problematizira sam po

sebi već se kritika novonastale eko-

nomske konfguracije najčešće is-

crpljuje u osvrtu na posljedice i

procese—na temelju idealizirane

slike zapada, zapadnog kapitalizma

i njegove historije—okarakteri-zirane kao devijacije, a sažete u

sintagmi “privatizacijska pljačka”.

Za razdoblje inauguracije politike

radikalne preraspodjele ekonom-

ske moći uobičajio se naziv “de-

mokratske promjene u Hrvatskoj”.

U svrhu minimalnog osvjetljenja

karaktera rečenih promjena kori-sno je iznijeti nekoliko podatakavezanih uz sistemski položaj rad-

ništva u razdoblju prije ´90. godine.

Radnic

ki savJeti

Radničkisavjeti (tijela izabrana na razinipoduzeća tj. radne organizacije,

od strane svih članova radnog ko-

lektiva) nakon donošenja novogUstava 1974. i Zakona o udruže-nom radu 1976. imaju ovlaštenje

birati izvršne organe i direktore

(izbor izvršnih organa uveden je

još 1950. Osnovnim zakonom o

predaji državnih poduzeća i višihprivrednih jedinica na upravljanje

radnim kolektivima), a postotak

ukupne akumulacije kojim rad-

nički savjet raspolaže sa početnih

25—30% sredinom pedesetih, raste

na 100% nakon ustavnih aman-

dmana 1971. (Sekelj, Laslo:

Jugo- slavija, struktura raspadanja

, Rad,

Beograd, 1990.). Savjeti, baremnominalno, osim izbora izvršnihstruktura, izrađuju nacrt statuta

te plan i program rada i razvoja.

Broj radnika koji na području Ju-goslavije sudjeluju u radu savjeta

1983. dostiže gotovo pola milijuna

ili preciznije 484 784 (Potts, GeorgeA.:

The Development of the system

of Representation in Yugoslaviawith Special Reference to the Pe-

riod Since 1974

, University Press of

America, Lanham—New York—

London, 1996.). Uz sve rezervei skepsu spram stanja na terenu

ostaje činjenica Ustavom i Zako-nom zagarantirane orme i iz njeproizlazećih prava i mogućnosti.Nova prava i nove mogućnosti

zagarantirani novom formom u

sferi ekonomije ukidaju mogućnost

participacije u upravljanju proce-

som proizvodnje i raspodjele za

veliku većinu sudionika—pritom je svejedno prelaze li prerogativi

upravljača na državu ili pojedinca.

Karakter novih odnosa sažima Za-

kon o vlasništvu i drugim stvar-

nim pravima: “Pravo vlasništva jestvarno pravo na određenoj stvari

koje ovlašćuje svoga nositelja da

s tom stvari i koristima od nje činišto ga je volja te da svakoga dru-goga od toga isključi, ako to nijeprotivno tuđim pravima ni zakon-

skim ograničenjima.” (Zakon o

vlasništvu i drugim stvarnim pra-

vima čl. 30. st. 1., “Narodne novine”

91/96., 68/98. i 137/99.).

Bez obzira na ograničenja u

drugom dijelu osnovna intencija je jasno naglašena, a praksa ju je ned-

vosmisleno potvrdila. U razdoblju

koje je uslijedilo tema radničkog

upravljanja poduzećima postaje

svojevrsni tabu odnosno pojavljuje

se eventualno u okviru nostalgič-

nih reminiscencija no nikad kao le-gitimno aktualno političko pitanje.

analiza stanJa

U okviru cje-

lokupnog problema (ne)bavljenja

navedenom problematikom na-

padno uočljiv je izostanak struk-tura koje bi se ozbiljno sistemat-

ski posvetile analizama postojećeg

stanja, njegove historijske putanje

te osmišljavanju organizacijskih

praksi, legislative i općenito poli-

tičke agende u svrhu prevazilaženjapostojećeg stanja. Sramežljive pro-gramske stavove poput: “Radnička

participacija i suodlučivanje, kaooblik partnerstva rada i kapitala,

jamči pravičnost uzajamnih odnosa,

socijalni dijalog, sigurnost rada imotivaciju za rad.

Zauzimamo

se za nove forme radničke parti-cipacije i njihovo ozakonjenje....”

(plan 21, Kukuriku koalicija) ili

zagovaranje radničkih vijeća kod

Laburista teško da možemo sma-

trati indicijom ozbiljnog rada na

strukturnim promjenama u smjeru

uvođenja demokratske prakse usferu upravljanja proizvodnim

procesom i raspodjelom stvorenih

dobara. I jedni i drugi kao ideal

navode uspostavljanje harmonije

tj. partnerskog odnosa između rada

i kapitala uz istovremenu zaštitu

interesa obje strane. Ono što remeti

jednadžbu, a ostaje neizrečeno, jeveć spomenuta ormula postojeće

legistative: “Pravo vlasništva je

stvarno pravo na određenoj stvarikoje ovlašćuje svoga nositelja da s

tom stvari i koristima od nje čini što

ga je volja te da svakoga drugoga

od toga isključi...”. Sindikati svo-

jim djelovanjem i promišljanjemnovouspostavljenih ekonomskihodnosa također ostaju u okvi-rima tzv. socijalnog partnerstva.

Zahtjevi se uglavnom iscrpljuju u

sferi pravne države, moralizma i

maglovito postavljenog problemamaterijalne nejednakosti kojem uprvom redu nedostaje ukazivanje

na strukturnu uvjetovanost iste.

Ostali društveni akteri čije je dje-

lovanje manje ili više javno vid-

ljivo—akademski krugovi, mediji,

nevladine udruge—za sada tako-

đer izbjegavaju postaviti radikalna,

sistemski fundamentalna pitanja.

Nesumnjivo postoje i svjetlije točke

poput nekih manjih novinskih li-

stova, portala, inicijativa i orga-

nizacija, no dominira sivilo (bez)

idejnog oportunizma i nezaintere-

siranosti. Polje interesa i intelektu-

alnih preokupacija te osviještenih

i neosviještenih političkih težnji

tzv. običnih građana, odbacimo liuobičajene stereotipe, ukazuje serelativnom nepoznanicom. Neza-

dovoljstvo i svijest o kretanju u

pogrešnom smjeru evidentno po-stoji no kakav bi se “novi kurs” iz

svega toga mogao izroditi ostaje

otvorenim pitanjem.Bez obzira koliko ga ignorirali

ili eskivirali njegovu srž leksičkim,

logičkim i sl. akrobacijama pitanje

upravljanja vlastitim radom i iz

njega proizašlim vrijednostima i

dalje je na dnevnom redu. Ra-

sprava se još uvijek odvija na mar-

ginama političkog i ekonomskog

života no kako sazrijevaju plodovi

preraspodjele ekonomske (a sa

njom i političke) moći, socijalno

destruktivne sile, u slijepom naletu,oslobođene spona zaostalih iz vre-mena defenzivne pozicije kapitala,

čine probleme akutnijima i odgo-vore nužnijima.

ekOnOMska deMOkRaciJa

B obr oo g gorr  vr jgovu

srž, pitanje upravljanja vlastitim radom i iz njega proizašlim vrijednostima i dalje je na dnevnom redu

zarez,

xiv /329

ožujka

2012.

21TEMAT:

uboka ekonomska i

društvena kriza u kojoj

se svijet trenutno nalazi,

po prvi put nakon padasocijalizma u državama tzv. Istoč-nog bloka ozbiljnije je pokrenula

preispitivanje temeljnih postavki

i principa unkcioniranja modela“demokratskog kapitalizma” kojidanas dominira svijetom. Mnogo-brojne analize neodrživosti kapi-talističkog gospodarskog modela,

njegove dominantne uloge u ge-

neriranju materijalne nejednakosti

te doprinosa u kontinuiranom do-kidanju ljudskih i radničkih prava,stvorile su u zadnjih nekoliko go-dina snažnu argumentacijsku bazuza kritiku postojećeg sustava kojapredstavlja kvalitetno ishodište za

artikulirano osmišljavanje mogućihalternativa. Posebno je ohrabrujuća

sve izraženija svijest da problem

trenutnog modela nije problem teh-

ničke prirode u kojem je navodno

uspješan (kapitalistički model)

krivnjom zlonamjernih pojedinaca

doveo do neželjenih posljedica (po-bornici razema “divlji kapitalizam”

i pripadajuće razeologije), već da

se radi o dubokom strukturnomproblemu koji samim svojim po-

stavkama neizbježno generira ne-ravnopravnost i vodi u društveno-ekonomski kolaps.

Iz same defnicije današnjeg

sustava kao demokratskog kapita-

lizma ili kapitalističke demokracije,

stvara se pogrešna percepcija da

se analiza sustava treba (i može)podijeliti na ekonomsko uređenje

(kapitalizam) i društveno uređenje

(demokraciju) koji bi trebali bitimeđusobno kompatibilni i pružitipojedincima i društvu kontinuiran

ekonomski rast i osobnu slobodu. Uovom članku pokazat će se suštinski

demokratski defcit kapitalističkedemokracije, razjasnit će se motivi

različitih pokušaja demokratizacijeu okviru postojećih poslovnih orga-

nizacija te će se ponuditi moguće

smjernice za osmišljavanje alter-

nativa koje bi dovele do pravednih,

održivih i istinski demokratičnih

radnih zajednica u budućnosti.

Klasic

ni oblici upravlja-

nja u Kapitalizmu

Temelj ka-pitalističkog društva kakvo danas

poznajemo može se sažeti u dvaosnovna koncepta—povlaštenostvrijednosti kapitala u odnosu na

vrijednost rada te na konceptprivatnog vlasništva u najširem

mogućem smislu. Posljedično tome,

tipičan poslovni subjekt u kapitali-

stičkom modelu posjeduje vlasnika

ili, putem dioničarstva, više njih,

koji tada mogu autonomno dono-

siti upravljačke odluke u organiza-

ciji. Često vlasnici kompanija nitine sudjeluju u upravljačkom pro-

cesu izravno već imenuju direktore

i upravne odbore koji tada u nji-

hovo ime upravljaju kompanijama,ali naravno i dalje ostaju u svakomtrenutku podložni smjeni od stranevlasnika. Po klasičnom kapitalistič-

kom poslovnom modelu, radnici

ne sudjeluju niti u upravljanju nitiu vlasničkoj strukturi niti u raspo-

djeli dobiti organizacije za koju

rade, već “slobodnom voljom”

mijenjaju vlastiti rad za određenunovčanu naknadu.

Zanimljivo je da takav ne-demokratski model imenovanjadirektora i članova uprava u ka-pitalističkom sustavu dovodi doneočekivanih posljedica. Istraži-

vanja pokazuju da je taj model za-

pravo izvrstan primjer poticanja

negativne selekcije koja rezultira

dovođenjem ne samo nesposobnih,

nego često i sociopatski poremeće-

nih osoba na najviše upravljačke

pozicije u kompanijama [1]. Naime,

kapitalizam kao svoj ekonomski

cilj postulira maksimalizaciju pro-fta što je ujedno i cilj dioničarima.Prema tome, veće izglede za dobi-

vanje posla na rukovodećim pozici-

jama imaju osobe koje su spremnedioničarima ponuditi najveći proftpri tome ne birajući sredstva i me-tode kojima će taj proft biti ostva-ren. Prilično je logično da takav set

kriterija znatno pogoduje kandi-

datima koji su spremni ignorirati

sve socijalne i društvene aktore

pri donošenju poslovnih odluka, ato je po defniciji oblik sociopatije.

Znakovito je da taj sustav izperspektive dioničara naizgledunkcionira besprijekorno dok

stvari za njih idu dobro, odnosnodok proft raste, međutim njegova

puna nakaradnost dolazi do izražaja

tek onda kad stvari za dioničare

krenu loše. Primjerice, početkom

fnancijske krize u SAD-u 2008.

godine, izračunato je da prosječangeneralni izvršni direktor (CEO)

američkih fnancijskih institucijaima 520 puta veća primanja odprosječnog zaposlenika istih tih

institucija [2]. Čak i najgorljivijimpristalicama neoliberalnog kapita-lizma nametnulo se pitanje kakose može očekivati bilo kakav nivo

osobne odgovornosti od straneuprave kompanije u slučajevimakada su njihova primanja toliko

visoka da im praktički osiguravajubezbrižan život i nakon eventual-nog otkaza. Taj problem je tolikoznakovit da čak i krupni kapitalisti

poput primjerice kapitalističkog

mogula Carla Icahna otvoreno za-govaraju “demokratizaciju” uprav-

ljanja kompanijama po principu di-

oničarskog aktivizma i smatraju da je to nužan preduvjet za uspješno

poslovanje kompanije. Naravno, ta-

kav prijedlog i dalje ne predstavljanikakav korak prema istinskoj de-

mokratizaciji kompanije budući da

su radnici kao najznačajniji dionici(stakeholders) svake radne organi-zacije tom idejom i dalje potpuno

zanemareni, već više ukazuje na ek-

stenzivnost demokratskog defcita

koji je u neoliberalnom kapitalizmu

toliko izražen da zabrinjava i nje-gove najveće zagovornike.

Povećanje Produktivnosti i

profita

Deklarativno navodećipovećanje zadovoljstva zaposle-nika i poboljšanje radne okolinekao razloge, a realno pokušava-

jući postići povećanje produktiv-

nosti i posljedično tome profta,

mnoge frme osmišljavaju različite

modele fnancijskog motiviranjaradnika prema ostvarenom rad-nom učinku. Postoje razne vari-

jacije takvih pokušaja, od isplate jednokratnih bonusa, preko def-niranja permanentnih kriterija za

isplatu bonusa pa sve do isplateodređenog postotka ostvarenog

profta odnosno mehanizama ras-

podjele dionica frme zaposleni-

cima. Iako na prvi pogled djelujekao korak u smjeru demokratiza-cije poduzeća, malo podrobnijom

analizom postaje jasno da se u

svim navedenim slučajevima radi

prvenstveno o fnancijskoj kompo-

nenti sudjelovanja u ostvarenomproftu kompanije (iako je mjerapovećanja sudjelovanja u proftu

višestruko nadmašena mjerom

povećanja profta samog) dok jeupravljačka komponenta koja bizaposlenicima dala utjecaj u do-

nošenju poslovnih odluka i daljepotpuno zanemarena [3].

Teško je ne primijetiti da je ta-

kav način fnancijske motivacije

radnika krajnje nedemokratičan iupravo zbog toga moralno upitan.Vezivanje primanja zaposlenika uz

uspješnost poslovanja kompanije, abez istovremenog alociranja uprav-

ljačkih prava radnicima, zapravo

iznimno dobro odgovara kapitali-stičkom sustavu i njegovom inte-resu maksimizacije profta. Dobar

primjer toga je i američka industrij-ska praksa nakon drugog svjetskog

rata, koja je uz pomoć sindikata

izgradila ogromne mirovinske su-

stave za radnike koji su fnancij-ski najvećim dijelom orijentirani

upravo na organizaciju u kojoj rad-

nici rade. Prividno taj sustav stvara

novu socijalnu komponentu zaštite

radnika, međutim realno on stvara

novi izvor refnanciranja kompanije

kroz plaće radnika čiji se značajan

dio vraća nazad kompaniji kroz mi-

rovinske doprinose i kupnju proi-zvoda koje kompanija sama pro-izvodi [4]. Sve zajedno dovodi dopotpuno apsurdne situacije u kojoj

radnici koji ne sudjeluju u odlučiva-

nju i raspodjeli profta svojevoljno

od svojih nadnica fnanciraju razvoj

kompanije, omogućujući još veći

proft vlasnicima koji iz svoje dobiti

ne moraju ništa odvajati za razvoj.Kurioziteta radi, zanimljivo je

primijetiti da uz spomenute modele

uključivanja zaposlenika u diobufnancijske dobiti frme, postoje i

potpuno suprotni trendovi u kojima

se znanje i iskustvo zaposlenika

pokušava iskoristiti za defniranje

upravljačkih smjernica kompa-nije, bez nužnog sudjelovanja u

raspodjeli dobiti ili ormalne moći

utjecanja na donošenje konkret-

nih odluka. Primjeri takvog kon-cepta prvo su se počeli pojavljivatiu japanskim metodama osiguranja

kontrole kvalitete i upravljanja pro-

izvodnim procesima (Kaizen, TotalQuality Management, Lean Mana-

gement,…) koji svakom radniku

pridaje odgovornost za unapređe-nje dijela poslovnog procesa u ko-

jem on sudjeluje, dajući na taj način

radnicima mogućnost da sudjelujuu upravljanju vlastitim proizvod-nim procesom. Drugi primjer, kojiduboko zadire i u donošenje stra-teški važnih odluka kompanije, je isve popularnija primjena neke odvarijanti tzv. Wisdom o the crowds

(mudrost gomile) koncepta koji po-

kušava iskoristiti različita znanja,iskustva i perspektive zaposlenika

kako bi se došlo do najtočnijeg mo-gućeg predviđanja budućeg razvojadogađaja. Osim konceptualnih pro-

blema poput moguće koreliranostiodgovora te posljedično mogućno-sti veće pogreške, problem takvihmodela je što strukturalno ne rje-šavaju problem demokratičnosti uorganizaciji koja je nemoguća bez

mogućnosti istovremenog puno-

pravnog sudjelovanja zaposlenikai u upravljačkim i u vlasničkim se-gmentima poslovnih organizacija.

Postojeće alternative

Iakopostoji cijeli niz različitih oblika

poslovnih organizacija s obzirom

na pravnu poziciju i vlasničku

strukturu, iz aspekta demokratič-

nosti i sudjelovanja u vlasničkim

i upravljačkim pravima, one se

uglavnom minimalno razlikuju od

gore spomenutog modela neovisnoo tome radi li se primjerice o držav-

nim kompanijama, obiteljskim fr-mama ili dioničkim društvima. Je-dina značajna iznimka pri tome je

relativno raširen koncept koopera-tiva (zadruga) koji demokratičnost

postavlja kao jednu od svojih ključ-

nih karakteristika. Po samoj svojoj

defniciji zadruga je autonomna

organizacija pojedinaca koji su se

dobrovoljno udružili kako bi ostva-

rili svoja ekonomske, socijalne i

kulturne težnje kroz demokratski

kontroliranu radnu organizaciju.

Među mnogobrojnim varijantama,

valja izdvojiti dva najvažnija oblika

zadružnog organiziranja.

raDnic

Ke Kooperative

Početakprvih radničkih kooperativa možese smjestiti u doba industrijske re-

volucije kada se ideja kompanija

DemoKratic

nost planiranja i

uPravljanja u PostojećiM

poslovnim orGanizacijama

o fc mc  pz  pp  mgm m G j

zarez,

xiv /329

ožujka

2012.

22 TEMAT: EKONOMSKA DEMOKRACIJA

vođenih i posjedovanih od stranesamih radnika prvi put javila kaomoguća alternativa klasičnom ka-pitalističkom radu za nadnicu. Zarazliku od prije navedenih klasič-

nih oblika upravljanja, radničke

kooperative strukturno povezuju

vlasnička i upravljačka prava po-

dijeljena među radnicima, na taj

način osiguravajući ravnopravnost

svih članova radne zajednice kaoosnovni preduvjet demokratično-

sti unkcioniranja organizacije. Po-

stoje različite defnicije radničkih

kooperativa, međutim Međuna-

rodno alijansa kooperativa navodi

sljedeće karakteristike:

——Cilj organizacije je stvaranje iodržavanje zaposlenosti i generira-nje bogatstva kako bi se poboljšala

kvaliteta života članova, zaštitilo

dostojanstvo rada, omogućilo rad-ničko samoupravljanje i potaknuorazvoj lokalne zajednice——Članstvo je slobodno i dobro-

voljno, dostupnost radnog mjesta

je preduvjet za doprinos organiza-ciji vlastitim radom i ekonomskimresursima——Rad u organizaciji u pravilu iz-vršavaju članovi organizacije

——Odnos radnika i organizacije

nije klasičan odnos rada za plaćuniti je to odnos autonomnog indi-vidualnog posla——Način unkcioniranja koopera-tiva je demokratski usuglašen međusvim njegovim članovima

——Kooperative su autonomne i

neovisne s obzirom na defniranostvlastitim radnim odnosima i uprav-ljanje sredstvima proizvodnjePremda su svim radničkim ko-

operativima navedene karakteri-stike zajedničke, svejedno postoji

cijeli niz njihovih implementacija upraksi. Velik dio radničkih koope-rativa ima sličan oblik unutrašnjegustroja poput klasičnih kompanija

(tj. klasične strukture uprave—

upravni odbor, menadžment i sl.)s tom razlikom što u ovom slučajuradnici imaju moć izbora i smjene

članova uprave i menadžmenta u

bilo kojem trenutku. S druge strane,neke druge radničke kooperative supokušale pronaći kreativnije načineupravljanja koji bi bili što bliskiji

demokratičnom proflu organiza-

cije. Tako primjerice postoje koope-

rative u kojima se sve odluke unutar

organizacije donose glasanjem svihčlanova kooperativa ili pak one ukojima se svi članovi ravnopravnoizmjenjuju na svim unkcijama unu-tar kooperativa.Trenutna svjetska gospodarskakriza možda je i najbolje pokazalaprednosti kooperativnog ekonom-skog modela u kojem je jasno na-

značeno da stvaranje profta nije

primarni cilj tih organizacija već da je to kvaliteta života članova koo-perativa te vrijednosti koje koope-rativa donosi zajednici. Takav kon-

cept pokazao se iznimno otporan na

učinke krize; u trenutku najveće ne-zaposlenosti u Španjolskoj od 1994.godine, broj zaposlenih u radničkimkooperativama porastao je 7,2 % uzadnjem kvartalu 2011. godine [5].

Iako u javnosti to uglavnomnije tako percipirano, produktiv-

nost radnika u radničkim koope-

rativama se pokazala višom odproduktivnosti radnika u klasič-nim organizacijama te i unutarkapitalističkog sustava i tržišnog

gospodarstva mnoge radničke ko-operative uspješno posluju i konti-

nuirano rastu. Najtipičniji primjer je

baskijski multinacionalni div Mon-

dragon koji je ustrojen kao ede-

racija radničkih kooperativa i kojidanas zapošljava preko 80.000 ljudiu 17 država te posluje s godišnjim

prihodom od preko 14 milijardieura. Trend osnivanja radničkih

kooperativa prisutan je u cijelom

svijetu, a osobito u državama La-

tinske Amerike (s naglaskom na

Venezuelu gdje je to dio službenevladine politike), Kanadi, Španjol-skoj, Francuskoj, Italiji i Portugalu.

Nažalost, ustroj kompanije u

ormu radničkog kooperativa, nije

ujedno i garancija da će se kom-

panija u svom poslovanju ponašatidemokratično i odgovorno. Nisu ne-zabilježeni slučajevi da se radničkikooperativ u svojem odnosu premadobavljačima i radnicima u drugimdržavama odnosi kao klasičan kapi-talist koji želi iskoristiti jetinu radnusnagu za maksimizaciju profta. Pri-mjer toga su višekratni štrajkovi rad-

nika Mondragona u Poljskoj zbog

premalih plaća i neusporedivo lošijih

radničkih prava od radnika u matič-nim kooperativima u Španjolskoj.

Korisnic

Ke Kooperative

Drugi

najčešći oblik kooperativnog or-ganiziranja su korisničke koope-

rative. To su radne organizacije

čiji su vlasnici korisnici njihovih

usluga. Takav oblik organiziranja

specifčan je po tome što je cilj

organizacije pružanje kvalitetnih

usluga korisnicima za najmanju

moguću cijenu, najčešće uz pretpo-

stavku da sama organizacija treba

poslovati neproftno. Korisničke

kooperative prisutne su u cijelom

svijetu u mnogim područjima—

prehrambenoj industriji, lancima

supermarketa, osiguranju, stambe-

nom sektoru itd. Prema podacima

Međunarodne alijanse koopera-

cija, preko 100 milijuna ljudi radiu korisničkim kooperativama, što je 20% više od broja zaposlenih u

multinacionalnim kompanijama.

Poslovni model u kojem ne postoji

pritisak stvaranja profta dioniča-

rima omogućava korisničkim koo-

perativama da budu konkurentnijeod kompanija orijentiranih na pro-

ft, što često dovodi do stvaranja

monopolističkog položaja na trži-štu. Tako su primjerice stambene

zadruge u Nizozemskoj vlasnice

oko 40% ukupnog stambenog pro-

stora, a korisničke kooperative u

Švicarskoj, Singapuru i Novom

Zelandu drže preko 50% prodaje

kućnih potrepština putem vlastitih

prodajnih lanaca [6].

Premda nedvojbeno pred-stavljaju velik korak naprijed

prema implementaciji ekonomske

demokracije u internom sustavu,

korisničke kooperative trenutno idalje unkcioniraju u sustavu tržiš-nog gospodarstva, što automatski

podrazumijeva pritisak na održa-

vanje što nižih cijena i što, nadalje,u slučaju međusobnog konkurira-nja dviju ili više kooperativa, možeoznačavati da će onaj nekonkuren-tniji poslovati loše i možda biti pri-

siljen na bankrot ili otpuštanja, a

to pak dovodi zaposlenike te koo-perative u neravnopravan položaj

s ekonomsko-socijalne točke gle-

dišta. Takva mogućnost dovodi dozaključka da demokratičnost unu-trašnje organizacije radnog kolek-

tiva nije dovoljna da bi osigurala

istinsku ekonomsku ravnopravnostpojedinaca u društvu kao cjelini, atime ujedno i demokratičnost eko-nomskog sustava u cjelini.

ZaKljuc

Iz iskustva proteklih

godina, a također i iz jednostavnih

logičkih i teoretskih razmatranja,sve je jasnije vidljiva potpuna ne-

adekvatnost i licemjerje današnjeg

sustava demokratskog kapitalizma.

Ideja prema kojoj ekonomski su-

stav unkcionira na temeljima

kapitalističkog slobodnog tržišta,

reguliranog od strane “demo-kratski” izabrane predstavničke

vlasti, pokazala je svoju trulež upunom smislu te riječi. Predstav-nički politički sustav u kojem su

predstavnici izabrani na izborimas relativno malim odzivom i u ko-

jem su praktički neopozivi prije

kraja svojih mandata već sam po

sebi ne odaje dojam istinske demo-

kratičnosti. Ako uzmemo u obzirda bi taj sustav trebao kontroliratikapitalistički regulirano slobodnotržište kojim vladaju megakorpo-

racije nerijetko bogatije i od cijelih

država, postaje jasno koliko je taideja naivna.

Prema istraživanju američkog

Instituta za politička istraživanja(Institut or Policy Studies), od

100 najvećih ekonomskih sustava

na svijetu, samo 49 su države, a51 korporacije. Zbrojeni prihodi

200 najvećih svjetskih kompanija

veći su od svih država na svijetu

zajedno, bez najvećih 10. Premda

je tih 200 kompanija odgovorno

za skoro trećinu svjetskog gospo-darstva, istovremeno zapošljavajusamo 0,78% svjetske radne snage.O koncentraciji korporativne moći još indikativnije govori istraživanje

Federalnog tehničkog instituta uZürichu koje je pokazalo da po-

stoji vrlo kompleksna mreža vla-

sničke povezanosti relativno malogbroja najvećih svjetskih kompanijakoje drže disproporcionalno velik

udio svjetske ekonomije [7]. Akose uzme u obzir da se u kapitali-

stičkom sustavu sve vrti oko novca

i profta, potpuno je jasno koliki

utjecaj imaju korporacije na demo-kratski izabrane predstavnike kojibi trebali biti instrument demokrat-ske kontrole slobodnog tržišta.Iz svega navedenog vrlo jasnoproizlazi da je pitanje demokratič-nosti radnih organizacija iznimnokompleksan problem s mnogo ak-

tora koji na njega utječu. Premda in-

terno neke organizacije, poput pri-mjerice naprednih verzija radničkih

kooperativa, mogu unkcionirati

relativno demokratično, niz vanj-

skih aktora jasno postavlja okvirete demokratičnosti i onemogućava

njenu punu realizaciju. Svaka te-

žnja prema ostvarivanju (utopij-

skog) civilizacijskog cilja stvaranjapotpuno ravnopravnog, demokrat-skog, solidarnog i humanog društvamorala bi se temeljiti na sljedećimpostavkama:——potpuna politička demokratič-nost—mogućnost direktnog demo-

kratskog odlučivanja o pitanjima

važnima za zajednicu

——potpuna ekonomska demo-

kratičnost—vlasništvo nad radnimorganizacijama, sredstvima za pro-izvodnju i rezultatima proizvodnjemora biti u potpunosti prepuštenodionicima koji su zainteresirani zarezultate radnog procesa——demokratičnost mora biti pot-

puno inkluzivna—svi sudionici

radnog procesa moraju biti ravno-pravni bez obzira na njihovu unk-ciju i geograski položaj——dionici zainteresirani za rezul-tate radnog procesa nisu samo rad-

nici već i korisnici, dobavljači te

lokalna zajednica u kojoj se radniproces odvija——slobodno tržište i tržišno natje-canje negativno utječu na demokra-

tičnost radnog procesa te bi mo-rali biti zamijenjeni adekvatnijim

konceptima

Premda bi današnja politička i

ekonomska elita ovakve zaključkeproglasila radikalnima, teško je ne

primijetiti da striktno logički gle-

dano malo toga može biti radikalnijeod današnjeg disbalansa raspodjelemoći i bogatstva uz potpuno iracio-nalne te socijalno i ekonomski neo-držive modele koji taj disbalans kre-

iraju, održavaju i kontinuiranopovećavaju. Razvoj alternativnih

rješenja nije niti lagan niti brz, ali

svakim danom je sve jasnije odakletreba početi.

Literatura:

1]Paul Babiak, Robert D. Hare.

Snakes inSuits: When Psychopats Go to Work.

theUniversity o Michigan : HarperCollinsPublishers, 2007.2]Corporate Democracy is a Myth.

The Icahn Report.

[Online] 06 18, 2008. [Cited:2 16, 2012.] http://www.icahnreport.com/report/2008/06/corporate-democ.html.3]

The Origin and History of the ESOP and Its Future Role as a BusinessSuccession Tool.

Menke, John D. andBuxton, Dickson C. s.l. : JOURNALOF FINANCIAL SERVICEPROFESSIONALS, 2010, Vol. 5.4]Thompson, Fred. Fordism, Post-Fordismand the Flexible System o Production.[Online] [Cited: 2 16, 2012.] http://www.willamette.edu/~thompso/MgmtCon/Fordism_&_Postordism.html.5]Kelly, Nicola. Spanish co-operatives seean increase in Employment o up to 31%.

The Co-operative News.

[Online] 2 2, 2012.[Cited: 2 16, 2012.]6]International Co-operative Alliance.

Statistical Information on the Co-operativeMovement.

[Online] [Cited: 2 16, 2012.]http://www.ica.coop/coop/statistics.html.7]

Revealed—the capitalist network that runs the world .

Coghlan, Andy andMacKenzie, Debora. 2835, Sutton : NewScientist magazine, 2011.8]Shah, Anup. The Rise o Corporations.

Global Issues.

[Online] 12 5, 2002. [Cited:2 16, 2012.] http://www.globalissues.org/article/234/the-rise-o-corporations.9]

Is Organizational Democracy Worththe Effort?

Harrison, Jerey S. andFreeman, R. Edward. 3, s.l. : The Academyo Management Executive (1993-2005),2004, Vol. 18.10]

Workplace Democracy: Why Bother? .

Foley, Janice R. and Polanyi, Michael. 27, s.l.:Economic and Industrial Democracy, 2006.11]

Evaluating Strategies for NegotiatingWorkers” Rights in Transnational Corporations: The Effects of Codes of Conduct and Global Agreements onWorkplace Democracy .

Egels-Zandén,Niklas and Hyllman, Peter. 2, s.l. : Journalo Business Ethics, 2007, Vol. 76.12]

The Labor-Management CooperationDebate: A Workplace DemocracyPerspective.

Klare, Karl E. 39, s.l. : 23 Harv.C.R.-C.L. L. , 1988.13]

Workplace Democracy & Market Reconstruction: An Agenda for Legal Reform.

Klare, Karl E. 1, s.l. : 38 Cath. U. L.14]Ellerman, David.

The Case for Workplace Democracy.

15]

On the Role of Capital in “Capitalist”and in Labor-Managed Firms.

Ellerman,David. 1, s.l. : Review o Radical PoliticalEconomics, 2007, Vol. 39.16]Wright, E. O.

Envisioning Real Utopias.

2010.17]The Mondragon CooperativeMovement. s.l. : Harvard Business School.

Iz same defnicije današnjeg sustava kao demokratskog kapitalizma ili kapitalisticˇke demokracije stvara se pogrešna percepcija da se analiza sustava može podijeliti na ekonomsko ured ̄ enje (kapitalizam) i društveno ured ̄ enje (demokraciju)

zarez,

xiv /329

ožujka

2012.

23 TEMAT: EKONOMSKA DEMOKRACIJA

Searching...

Result 00 of 00

00 results for result for

Zarez 329 Temat ekonomska demokracija 03 2012

Download or Print

Add To Collection

1.1K

Reads

Readcasts

Embed Views

Published by

Toni Prug

TIP Press Ctrl-F⌘F to search anywhere in the document.

Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.

See Premium Plans

Info and Rating

Category:	Magazines/Newspapers
Rating:
Upload Date:	03/08/2012
Copyright:	Attribution Non-commercial
Tags:	zarez dirdem zarez dirdem (fewer)

Flag for inappropriate content

Download and print this document

Read offline in your PDF viewer
Edit this document in Adobe Acrobat, Notepad
Keep a copy in case this version is deleted from Scribd
Read and print without ads
Email the file

Choose a format to download in

Download

Read without ads and support Scribd by becoming a Scribd Premium Reader.

See Premium Plans

Zarez 329 Temat ekonomska demokracija 03 2012

Info and Rating

Download and print this document

Choose a format to download in

Choose a format to download in

Download and print this document

Choose a format to download in

More From This User

Other login options

Why Sign Up?

Login Successful

Sign Up Successful