Skriveni kutak Biokova

Svaki novi posjet ovoj dalmatinskoj ljepotici, novo je otkriće.

A ovaj izlet satkan od puno iznenađenja, postao je jedno
veliko otkriće za nas. Pa i vas pozivamo da se upustite u
otkrivanje ovog najsamozatajnijeg dijela Biokova, a ono će
sva vaša osjetila ispuniti ljepotom i nagraditi vas doživljajima
i uspomenama za cijeli život.

Piše: Denis Vranješ

Fraza kojom bi mogao opisati svoje planinarenje u zadnje vrijeme zasigurno bi

bila: "I nakon Biokova – Biokovo!". Naime, zadnjih mjeseci s "mojom" malom
družinom iz HPD "Mosor" intenzivno krstarim po biokovskim vrletima,
upoznavajući ih s neodoljivom magijom te dalmatinske ljepotice.
Nakon više tura po tradicionalno nezaobilaznim stazama i vrhovima, sredinom
travnja je došlo vrijeme da njih i sebe provedem predjelom kojemu sam se već
nekoliko puta divio s Kimeta. U pitanju je biokovski rezervat šume bukve i jele
Sutvid – Kimet, u kojemu ne postoje markirane staze, a i postojanje nekadašnjih
trgovačkih staza između Zabiokovlja i Makarskog primorja, točnije između Župe
i Tučepa, je zbog nezaobilaznog faktora "zub vremena" danas vrlo upitno. U
literaturi i na Internetu je bilo nemoguće pronaći bilo kakav koristan podatak o
tom predjelu, a promatrajući s Kimeta taj vjerojatno najmanje poznati dio
Biokova, često sam si govorio da uskoro moram zaći u taj nepregledni lanac
vrtača, gdje caruje najveća od najvećih. Vrtača promjera 200 m na dnu i dubine
300 m – Stopanj dolac. I to moje razmišljanje je tako trajalo zadnjih godinu dana,
dok napokon nisam shvatio da je došlo vrijeme. Okupio sam oko sebe ekipu
istomišljenika, koji nisu ni trenutka dvojili nakon što sam im predočio plan.

Tu subotu nas osam se u poslijepodnevnim satima uputilo iz Splita prema malom

mjestu Župa, smještenom na najzapadnijem dijelu zabiokovske zavale pod
čuvenim prijevojem Turija. U zaseoku Roglići, susreli smo se s osobama koje
gospodare planinarskom kućom "Akademik Josip Roglić" na Čuliji. Gospodin
Stjepan Roglić s kojim sam se čuo nekoliko dana prije našeg dolaska, nas
nažalost nije mogao dočekati, ali je tu bio njegov otac Cvitan, inače nećak našeg
proslavljenog geografa koji je život posvetio istraživanju dalmatinskog krša, a po
kojemu danas i nosim ime pl. kuća na Čuliji. Iako nas je još čekalo premještanje
jednog od automobila do Tučepa, kako bi nas dočekalo sutra nakon silaska s
Biokova, gosp. Roglić je svojim uspomenama na brojna zajednička putovanja i
speleološka istraživanja sa slavnim stricem u potpunosti zaokupio moju
pozornost, tako da sam na kraju prema Čuliji krenuo s više od sata zaostatka u
odnosu na ostatak družine, koja je u međuvremenu već gotovo pristigla pred pl.
kuću.

A ja sam polagano, što zbog velike sparine, što zbog prizora pored kojih sam
prolazio, poput špilja pretvorenih u skloništa, dubokih jama, mjestimice gustih
grabovih šuma, te dolaca ispunjenih žutim cvjetovima jaglaca, kročio lijepo
uređenom i markiranom stazom prema Čuliji. Dok sam pristigao, moje društvo
se već raskomotilo i naložilo vatru pred kućom. U pitanju je inače očuvani
kameni stan – pojata, koja pripada obitelji Roglić, a 2006. godine je povodom
100. godišnjice rođenja akademika Roglića prenamijenjena u planinarski objekt.
Usprkos tomu tek mali broj planinara zna za njeno postojanje, a još rjeđi su je
posjetili i prenoćili u njoj. Ona je i jedini planinarski objekt na ovom dijelu
Biokova, pa predstavlja idealno ishodište za istraživanje, kako sjevernih padina
Biokova, tako i obližnje planine Šibenik. Spavaonica je smještena na gornjoj
etaži, prekrivena laminatom i sasvim prostrana za grupu naše veličine.

Ipak nikome te večeri nije bilo do spavanja. Treptajućim zvijezdama posuto nebo
i mjesečinom obasjani obrisi Sutvida učinili su tu noć nezaboravnom. Uz toplinu
rasplamsale vatre se do dugo u noć raspravljalo o prethodnim i nadolazećim
turama, o svemu lijepome što nam je u životu unijelo planinarenje i još mnogo
čemu. Ali usprkos svim tim lijepim temama koje smo načeli te večeri, ipak je
trebalo misliti i na sutrašnji bez sumnje iznimno naporan dan, pa smo se povukli
u spavaonicu i ušuškali u svoje vreće. Još neko vrijeme sam tako razmišljao o
tomu što bi nas sutra sve moglo očekivati na putu u nepoznato, ali me srećom
umor ubrzo shrvao i utonuo sam u san.

Put u nepoznato

U nedjelju je osvanuo prekrasan dan. Sušta suprotnost danu prije, kad su oblaci
gotovo u potpunosti prekrili hrbat nad Župom i pokušali nas obeshrabriti od
nauma da prijeđemo preko Biokova u Primorje. Ipak smo zahvaljujući našoj
odlučnošću bili nagrađeni najvrjednijim poklonom kojeg smo mogli zaželjeti tog
dana. Nebo je bilo gotovo kristalno čisto, s tek pokojim oblačkom koji nisu
izgledali ni najmanje prijeteći.
Nakon spremanja, opskrbe vodom iz čatrnje pored kuće, čišćenja i zaključavanje
kuće, pred nama je bio najstrmiji dio ove ture. Markiranom stazom, preko
posljednjih tragova civilizacije koje ćemo vidjeti do biokovske ceste i Jakićuše –
Buljubašića stanova, uspinjali smo se kroz gustu šumu, točnije prašumu,
endemske biokovske jele (Abies biokovoensis), čiji su nam pojedini primjerci
nalikovali poput scenografije za neku fantastičnu priču, poput one Tolkienove o
"Gospodaru prstenova". Imao sam prigoda i ranije hodati jelovim šumama, ali mi
nijedna dosad nije izgledala tako magično poput ove. Ogromne, vodoravno
položene grane doslovno izgledaju poput raširenih ruku, koje srdačno dočekuju
tek rijetke posjetitelje ove šume. To je inače uz tisu, koje također ima na ovom
području ali u puno manjem obimu, kod nas jedina četinjača koja se često
obnavlja iz panja, pa su oblici koje poprimaju stara stabla jele doista čudesna.
Ipak hodanje ovom šumom zahtjeva i dodatni oprez, jer je staza poprilično
klizava, a što je još opasnije, uokolo nas poput upozorenja razbacano leže brojne
grane i cijela stabla u stanju truleži, pa nikad ne znaš što bi ti moglo sletjeti na
glavu. A poput čipke vezen uzorak na kori jela otkriva uzročnike propadanja
brojnih stabala.
Izlaskom iz šume, prvo nam se u daljini otkrio pogled na impozantni stožac Sv.
Jure, a skorim dolaskom na sedlo pod Sutvidom, na pučini uzburkanog mora
vrtača pred nama izniknuo je i naš cilj tog dana, Kimet. Tu markirana staza
nastavlja kroz klekovinu u smjeru jugoistoka prema crkvici Sv. Roka i
istoimenom vrhu, dok je pred nama labirint koji tek treba proći. I to u najboljoj
maniri Ježurke Ježića, bez staze puta. Stoga sam se prvo popeo na sami vrh
Sutvida, ne bi li sebi osigurao što bolji pogled i pokušao odrediti najprikladniji
smjer napredovanja. Odmah mi je za oko zapeo jedan stjenoviti hrbat koji
odmiče u smjeru jugozapada i učinio mi se idealnim za početak, ali naravno da
nikad ne znaš što te očekuje na kraju onoga dokle pogled doseže, pa sam doduše
bez prevelikih očekivanja baš tim smjerom poveo svoju družinu. Osnovna misao
vodilja cijelim putem mi je bila da pokušam što je moguće manje gubiti na visini
i time spriječim naše dodatno umaranje, a smatram da sam i uspio u tom naumu.
Kamene gromade prekrivene gustim velom klekovine zahtijevaju maksimalni
oprez prilikom svakog novog koraka, pa smo bili primorani polako napredovati
od jedne glavice do druge, od jedne kamene barijere do sljedeće. Ali planinarenje
ionako nije sport i nismo tu da obaramo nekakve vremenske rekorde. Prvu veću
stanku smo napravili na Dubinoj glavici, kako bi se sad već poprilično razvučena
grupa iznova okupila. Na ovako razvedenom terenu postaje sve teže održavati
vizualni kontakt.

Ovo područje skriva pravo speleološko blago. Većina jama još uvijek čeka da
bude istražena, a ponajviše sam se pribojavao toga da neku nehotice ne otkrijemo
pod dubokim slojem klekovine. Ali ni oprez nije mogao umanjiti moju očaranost
ovim dijelom Biokova. Duboke vrtače ispunjene visokim stablima bukve i jele
svugdje uokolo nas. Vjerojatno su neki primjerci i dostizali onih 30-tak metara
visine o kojima se mogu pronaći podaci u literaturi. Kontrast boja koji
hipnotizira pogled i svaki novi korak čini sve težim, a miris kadulje ispunjava
nosnice i ushit čini potpunim. Gotovo cijelim putem držim kameru u ruci,
pokušavajući njome ovjekovječiti svaki detalj, svaki dolac čijim strmim
rubovima oprezno prolazimo, svaki gusto obrasli šumarak čije granje neumorno
šiba po nogama i tijelu, svaku škrapu koju je kroz vjekove izdubila kiša, svaki
otvor tajnovite jame na dnu bezbrojnih vrtača, svaku divokozu koja nas putem
pozorno prati s okolnih glavica, dok švrljamo njenim domom. Usprkos tomu
ipak me uspjelo iznenaditi jedno stado koje je brzo dotrčalo iz obližnje šume i
doslovno proletjelo na kojih 5 metara od mene. Od uzbuđenja nastalog
nadolazećom bukom, pritisnuo sam krivi gumb i ugasio kameru. Prokletstvo!
Koliko god često viđao te biokovske ljepotice, uvijek me iznova preplavi to
dječačko ushićenje kad se nađem u njihovoj blizini. Za razliku od divokoza, ni
ovog puta, kao i mnogo puta dosad nije mi se ostvario san da ugledam vuka u
prirodi, iako sam uvjeren da će me kad-tad taj sramežljivi vladar počastiti svojim
društvom. Kraljicu Biokova često viđam, a sad je red, za neki od nadolazećih
posjeta Biokovu, da upoznam i samog kralja, njuškom i repom.

Ovisni o dalmatinskoj ljepotici

Uspinjući se polako, ali sigurno prema Kimetu euforija je obuzimala svaki djelić
mog tijela. Više nije bilo ni trunke sumnje. Uspjeli smo pronaći put kroz ovaj
labirint vrtača i uskoro ćemo zakoračiti na Kimet. Tu me pred sami kraj zanos
tjera k vrhu i zadnji mi se koraci čine tako laganim kao da sam tek maloprije
krenuo sa Čulije. Nije bilo ni trunke umora. Sreća ju je u potpunosti zatomila.
Sreća zbog prijeđenog i viđenog. Ovo je možda i jedini predio Biokova gdje se
još uvijek može okusiti onaj osjećaj pustolovine iz samih početaka planinarenja,
kad je svaki izlet bio u nepoznato.
Na vrhu su nas dočekale još dvije članice naše družine, koje su pristigle
markiranom stazom s Ravne Vlaške, pa smo se nakon poduže stanke poradi
okrijepe i uživanja u pogledu prema Sutvidu i prevaljenoj dionici, zajedno
spustili na lokalitet Jakićuša na biokovskoj cesti. A tu smo se zbog više sile bili
primorani rastati, pa je ženski dio ekipe nastavio automobilima do Tučepa, a nas
četvorica smo obasjani crvenilom zalazećeg Sunca započeli sa spuštanjem od
Malog Vrha prema moru. Koliko god su mi se prije svega par sati zadnji koraci
uspona na Kimet činili lakim, toliko sam sad osjećao umor silazeći niz lijepo
uređenu stazu, djelomično uklesanu u stijenu. Svaki sljedeći korak bivao je sve
težim, a posljedice ovog 12-satnog hodanja ponajviše je ćutilo moje desno
koljeno. Ali ni to nije moglo obuzdati sreću zbog ovog uspjeha. Prešli smo sa
sjeverne na južnu stranu Biokova i to preko jedinog dijela gdje zasad nema
planinarskih staza. Pritom smo vidjeli magičnu prašumu biokovske jele,
nepregledno more dubokih vrtača, brojne znatiželjne divokoze i mnoge druge
prizore koji su nam oduzimali dah cijelog tog dana.
Među kuće u Tučepima uokolo kojih je odzvanjao lavež pasa ušuljali smo po
mraku. Umorni, ali nadasve zadovoljni. I jasno odlučni da ćemo sve ovo jednog
dana ponoviti, iako će zasigurno dotad i "staza" kojom smo kročili doista i biti
staza, jer su kolege planinari iz HPD Sveti Jure Zagvozd i Udruge Vrdol Župa
najavili skoro uređenje i markiranje dionice koju smo prošli te nedjelje.
Biokovo svoje tajne otkriva na kapaljku i time trajno uspijeva sačuvati našu
pozornost. Svaki novi posjet ovoj dalmatinskoj ljepotici, novo je otkriće. A ovaj
izlet satkan od puno iznenađenja, postao je jedno veliko otkriće za nas. Pa i vas
pozivamo da se upustite u otkrivanje ovog najsamozatajnijeg dijela Biokova, a
ono će sva vaša osjetila ispuniti ljepotom i nagraditi vas doživljajima i
uspomenama za cijeli život.
Napomena: Ovo je opis izleta kojeg smo poduzeli 19. i 20. travnja ove godine, a
objavljen je i u zadnjem broju "Hrvatskog planinara", te bi iskoristio ovu prigodu
da pozovem sve zainteresirane za čitanjem brojnih zanimljivih priča i putopisa ili
bar za uživanjem u prekrasnim fotografijama iz planina, da se pretplatite na ovaj
mjesečnik

Preneseno sa www.vinci.blog.hr tekst i slike

Denis Vranješ