SEDMIČNA KOLUMNA-Od srijede do srijede

dana: 03.12.2008.

Dok dani prolaze

Prošle srijede nisam uspio objaviti kolumnu zbog prečestih nestanaka električne energije i
brojnih obaveza koje su kasnije slijedile.Od moje posljednje objavljenje kolumne pa do danas
nagomilalo se mnogo događaja, a o svakome bi se moglo napisati ponešto.Treba ipak izdvojiti
one bitnije.Najvažniji događaj za mene proteklog tjedna bilo je moje prisustvobanje promociji
diplomanata i magistranata Tuzlanskog univerziteta.Svečana akademija je održana u
Mejdanu.Šta bi Tuzla da nema Mejdana? Da ga nema trebalo bi ga izmisliti.Možda nekome
padne na um da ga renovira.Divno je bilo vidjeti diplomce odjevene u toge.Meni najzanimljiviji
dio bila je promocija zlatnih studenata.Gospodin rektor se pohvalio njihovom brojnošću , što po
mome proračunu dođe sasvim normalan procenat obzirom na ogroman broj onih koji studiraju
na pomenutom univerzitetu.Studiraju koliko znam i oni koji su kao osnovci ili srednjoškolci jedva
prelazili u narednu godinu školovanja.Danas je studiranje moda više nego bilo šta drugo.Mnogi
znaju u kakvom kaosu funkcionira taj univerzitet tako da je malo tko vjerovao u nakićeni rektorov
govor.Ideja o održavanju jedne takve manifestacije je odlična ali je realizacija jadna.Iz publike su
se za vrijeme trajanja manifestacije mogla čuti razna dobacivanja.U sjećanju mi je ostala
rečenica jednog starijeg gospodina koji je kritikovajući omladinu koja neće da mu ustupi prolaz
izjavio :” Divni ste vi studenti obzirom ko su vam profesori i dekani.” Sa moje lijeve strane je
sjedio bračni par čija je kćerka primala diplomu pa nisu uopće skrivali svoju sreću.Ne znam da li
je ta sreća kod njih nestala narednog dana kada se sve vratilo u normalnu i kada se konstatiralo
da će diploma koristiti za ukras ili će možda biti sastavni dio djevojačkog ruha.Svim
diplomantima iskreno čestitam jer sam svjestan žrtve koju su položili da bi došli do svojih
diploma.Svjestan sam zato što sam imao priliku spoznati kako je to studirati na tuzlanskom
Univerzitetu.Divim im se zaista.Poslije promocije diplomaca moje društvo je krenulo na ručak,
samo što nismo mogli da nađemo slobodno mjesto u brojim ugostiteljskim objektima iz kojih smo
brže izlazili nego što smo ulazili vidjevši da je sve puno.Na sve strane su jeli i pili diplomanti i
njihovi prijatelji,obitelji,rodbina…Tog dana se u Tuzli mogao sresti neko koga niste vidjeli
dugo.Takve gužve su nekada bile u gradovima u kojima su regruti JNA polagali zakletvu.Danas
više nema vojske ali zato ima mnogo svršenih studenata koji polažu zakletve.Uz veliku muku
smo pronašli slobodno mjesto pa smo obilato ručali.Obzirom na divno društvo i prijatne susrete
sa par poznanika tim danom bio sam jako zadovoljan.Nedjelju sam proveo onako kako najviše
volim.Dobar dio dana je utrošen na šetnju prirodom , popodne sam gledao dokumentarac
posvećen Roaldu Renu piscu poznatom po kontraverznim dječijim knjigama a prije spavanja
odgledao film “Obitelj iz pakla”.Centralni događaj ponedjeljka bio mi je susret sa Seadom
drugom iz djetinstva , sreli smo se ispred bankomata koji nije radio.Sead je sad u Češkoj ,kaže
da je zadovoljan životom.Pitao sam ga da li se desi da ne radi bankomat u Češkoj.Odgovorio je
sa NE.Utorak ujutro se budim sa viješću da je u Avazu objavljeno kako je glavni imam moje
općine optužen za pokušaj silovanja.Čulo se to u jutarnjem programu neke radio stanice u
redovnom pregledu dnevne štampe.Onda sam naravno požurio da kupim novine koje inače ne
kupujem.Tog dana u Živinicama su novine kupovale i najveće škrtice , i pismeni i nepismeni.
Vjerovatno je da su iste brzo rasprodate.Naravno niko nije kriv dok se to ne dokaže pa tu vijest
treba prihvatiti sa rezervom, i sve treba prihvatiti sa rezervom iz novine u kojoj se autori
potpisuju inicijalima.Hajde da predpostavimo da je naš glavni imam uradio nešto pozitivno
recimo da je objavio knjigu i da su o tome pisale novine pa se to čulo ujutru na radiju , koliko bi
nas tad kupilo “Dnevni avaz” s namjerom da baš to pročita?Vjerovatno niko, osim onih koji tu
novinu redovito čitaju.Takvi smo mi ljudi.Volimo samo tuđu nevolju u nju vjerujemo uvijek , dok
dobre stvari ne prihvatamo brzo , uvijek smo sumnjičavi kad je nešto pozitivno upitanju.Sve dok
je tako dugo će nam biti ovako dobro , a možda nam bude još bolje.

Emir Nišić S.
emirnisic@mail.com
www.emirnisic.pege.tl