Heraklova djeca

Prevod Koloman Rac LICA: Jolaj, sinovac Heraklov. Demofont, kralj atenski. Alkmena mati Heraklova. Makarija, ki Heraklova. Euristej. Koprej, glasnik Euristejev. Zbor. Sluga Hila, sina Heraklova. Glasnik.

IN PRVI

Hram Zeusov u Ateni. Pred hramom stoji rtvenik, a do njega Jolaj sa sinovima Heraklovim. U ruci im je maslinova granica vunicom ovita. Jolaj Do ove misli davno--davno dooh ja: Za blinjeg ivi ovjek estit, pravedan, A kom se srce na dobitak lakomi, Taj gradu od koristi nije, drug je lo,-Sve sebi radi. To znam,--ne uh od drugog. Vez roda svoga drim svetim, potujem, Te makar ja u Argu ivjet mogao Na miru, sa Heraklom muke najvee Ja jedin muih, dok jo s nama bjee on. Sad na nebu je, djecu mu pod okrilje Ja uzeh, uvam, a sam trebam pomoi. Kad sa svijeta se otac njima prestavi, Euristej prije svega ubit, htjede nas, Al` pobjegosmo; grada dato nesta nam, Al` ivot osta. Skiemo se, bjegamo, Iz jednog grada selimo se u drugi. Uz jade druge jo nam ovom pakou Euristej pakostiti udostoji se: Saznade l` da se gdje na svijetu skrasismo, Glasnike alje, trai, goni otud nas I prijeti, da e Argo, grad ba nemalen, Zareat na njih,--k jednu sreom hvali se. A oni vide, slaba da je moja mo, A djeca ta malena i bez oca svog, U strahu od jaeg iz zemlje gone nas. S bjeguncim`--s djecom skupa evo bjeim ja, Sa nevoljnicim` skupa trpim nevolju;

Njih izdat--strah me, rei e od ljudi tko: Ded, glete, otkad djeca oca nemaju, Njih Jolaj, roak njihov, vie ne brani! Sva zemlja Helada je zatvorena nam; U susjedstvo smo--Maratonu stigli mi, Ko pribjegari do oltara bojega Tu sjeli trae pomo. Poljem, zemljom tom Dva sina--kau--Tesejeva vladaju, Razdijeliv drijebom. Grana su Pandionu, Rod djeci ovoj, - zato sada zemlji toj, Atene slavne kraju, evo stigosmo. A dvoje starih voe ovom bijegu su: Za ovu djecu ja se brinem brigom svom, Alkmena opet enski porod sina svog U hramu eno uva, grli rukama, Jer stid nas pred svijet vodit mlade djevojke, Do rtvenika da n* stoje, prosjae. A Hilo s braom, godinama starijom, Po svijetu trae nama zaklon, naselje, Iz zemlje ove ako silom bace nas. (Spazi Kopreja.) Oj djeco, djeco, amo! Za plat meni se Ded uhvatite! Glasnik eno ide nam,-Euristeja je onog, to nas progoni. (Glasniku.) Oj skote, poginuo ti i gospodar tvoj! Kolike li su jade ista usta ta I hrabru ocu djece ove javila! JOLAJ, KOPREJ. Koprej Zar sretno, misli, sjede na sjedite to I savezniku u grad stie? Vara se. Ta nema toga, tko e birat radije Te tvoje slabe sile no Euristeja. Hajd`! Idi! Na to ta ti muka? Po ti je U Argo, ondje kazan--kamen[1]eka te. Jolaj Ne! Boji rtvenik i zemlja slobodna, Gdje boravimo, bit e pomo dobra mi. Koprej Zar ruku ovu eli mukom muit mi? Jolaj

Al` silom mene lje ni ove vodit ne`! Koprej Pa vidjet e,--ej, nijesi u tom vrstan vra. Jolaj Dogod sam ja iv, nikad to se nee zbit! Koprej Hajd` s puta! Ja u ti ih i preko volje Sad vodit, u ruke Euristeju ih dat. Jolaj Starodrevne Atene stari stanari, Pomoz`te! Zeusa Gradskog pribjegari smo, A sila nam se ini, skvrne s` granice,-Sramota gradu, bozima je ruglo to. (Dolazi zbor staraca atenskih, kupi se narod.) Zborovoa Hej, hej! A kakva stoji krika, vika to Do rtvenika? Kakav jad e kazat sad? Jolaj Oh, glete starca iznemomgla, po tlih se On prui! Jadan ja! Zborovoa A emu padom tunim pade na zemlju? Jolaj Taj ovjek, stranci, vae gazi bogove I silom Zeusu od oltara vue me. Zbor Iz koje zemlje, stare, stie narodu Ujedinjenom, s etir` plemena?[2] Il` veslom po moru Vi pristadoste sa obale eubejske? Jolaj Ja dane, stranci, na otoku ne trajem, Ve iz Mikene stigoh vama u zemlju. Zbor A kojim imenom Svijet u Mikeni, stare, zove te? Jolaj Heraklova mi bojnog druga--Jolaja

Vi znate valj`da? Ime nije neznano. Zbor Znam, uo sam i prije vee, za nj,-Al` iju ovo djecu--cvijetak mlad Ti rukom titi? Ka`! Jolaj Heraklova su, stranci, djeca, sinci to,-Ko pribjegari tebi, gradu stigosmo. Zbor A koja l` nuda? Savjet od grada elite l`? Kai mi! Jolaj Ne predaj nas, odvui ne daj otud nas U Argo sve usprkos bozim` tvojijem! Koprej (pokazuje na zbor.) Al` ti odoljet nee gospodaru tvom, to tobom vlada, a tu tebe zatee. Zbor Al` pribjegare boje, strane, tovat je, I ruka silom s mjesta bojeg ih Odvui ne smije. Dopustit asna Pravda nee to. Koprej Iz zemlje gon` Euristejevu eljad tu, I nee ruka moja silom sluit se! Zbor Grjehota gradu je Zapustit stranca, pribjegara svog. Koprej Neprilici se s puta maknut lijepo je, Na razbor bolji kad se ovjek namjeri. Zborovoa Ne valja l` kralju zemlje ove kazat to, A onda init? Zemlju tovat slobodnu Zar nee, silom bozim` strance grabit e? Koprej A tko je zemlji ovoj, gradu ovdje kralj? Zborovoa

Demofont, sin junaka oca--Teseja. Koprej Pa s njime dakle e se o tom najvie Spor, raspra vodit. Zalud svaka druga rije! (Dolazi Demofont.) IN DRUGI

JOLAJ, KOPREJ, DEMOFONT, ZBOR. Zborovoa Al` evo on sam glavom hiti, dolazi I njegov brat Akamant,--uli svau nam. Demofont (zboru.) Kad ti nas, stare, mlae evo pretee I na klik trknu k rtveniku Zeusovu, De reci, to e ova strka, tolik svijet! Zborovoa Ko pribjegari djeca gle Heraklova Tu--vidi, kralju!--sjede, rtveniku se Zatekla, s njom je Jolaj, vjerni oev drug. Demofont Al` to e ona krika u toj nevolji? Zborovoa Taj eto silom vodit ih od ognjita Sad htjede, viku skrivi, starcu koljeno On prignu,--smilak meni suzu izmami. Demofont Na helensku on nosi halju helensku, Al` barbarske je samo ruke djelo to. (Kopreju.) Na tebi red je smjesta meni kazat sad, Iz kojeg kraja, zemlje amo prispje ti! Koprej Argivac sam,--ta to mi hoe, eli znat. A zato dooh i od koga,--elim re. Mikene kralj Euristej amo alje me. Da vodim te tu. Mnogo, strance, duan sam Da vrim, kaem k jednu,--zato stigoh sad. Argivac sam sam i Argivce zgrabit u.

Da--doma svog bjegunce otud vodit u. Jer zakon na ih ondje na smrt osudi. Mi graani, stanari gradski, smijemo Nad graanima vrit pravdu, zakon svoj. Ti stigli su i mnogom drugom ognjitu, Al` istu, kao sada, zborah svagda rije, I nitko se ne usudi sebi zadat jad. Il` ludost kakvu su na tebi vidjeli. Te doli, il` u bijedi svojoj ele te Sad kuat, hoe li il` nee pomo im. Ta nadaju se, ti da u svoj Heladi, Kud prooh, jedin zdrave nijesi pameti. Te jad e, kome lijeka nema, poalit. De promisli mi: pusti li u zemlji te Il` nama da ih vodit, - to e dobit ti? Eh, tako to mi od nas moe primit sad,-Svom gradu ti e naeg Arga silnu vlast I snagu svu Euristejevu pribavit. Al` svrne li mi na cvil, jadikovke tih, I srce ti se smeka,--koplje, kreevo Stvar rijeit e nam. Nemoj mislit nipoto. Bez gvoa da e borba ovu svrit se! Pa to e kazat, zato vodi s Argom rat? Ta kakva polja ote, to l` ti uze tko? A kakve brani saveznike? Za kog e Ti kopat mrtve, pale? Grdit e te grad. Za starca, regbi iv grob, i za djecu tu U burnu ako vodu stupi nogom ti. Al` re e, silno dobro--nadu da e na. I do tog zasad mnogo - mnogo treba jo. S Argivcim`--zanosi l` se dua tvoja tim-Eh slabo, kad odrastu, boj e oni bit, I godinica silu tome treba jo, A dotle ete propast. Al` me posluaj! Dat nee nita, samo meni moje daj, Da vodim, i Mikena je tvoja! Nemoj mi-To radit znate--birat druga loijeg, A boljeg uzet bjee tebi slobodno! Zborovoa A tko e sud izrei il` dokuit stvar, Obojice dok rije on jasno ne uje? Jolaj U tvojoj, kralju, zemlji uvijek vrijedi to,-I kazat i ut redom meni prosto je, A nitko nee, kao drugdje, prije me Odagnat. Nas i toga[3] nita ne vee; Ta Argo vie nas se sada ne tie-To sud nam njegov skroji,--nego od kue Bjeimo. S kakvim pravom ko Mikenjane

Nas vodi, a iz zemlje istjerae nas? Tudinci smo. (Kopreju.) Il` dri: tko je izagnan* Iz Arga, iz svijeta je izgnan helenskog? Ne, iz Atene nije! Argivaca nju Strah nije,--nee Heraklide otjerat. Ta Trahin[4] nije ona ni grad ahejski, Odakle mimo pravdu ti si tjero ih. Veliajui Argo--i sad zbori to,-A sjeli do oltara i zatekli se! Jer bude 1` tako, te se tvoja izvri, Ne rekoh vie, da je Atena slobodna. Al` znam ja tijeh ljudi[5] znaaj, volju, ud,-Mrijet bit e spravni. ovjek estit voljet e Svoj ivot gubit no se brukom obrukat. Grad dii svoj, al` hvala odve velika Jest mrska,--esto--znam ja--sit je i on sam, Kog hvalom prevelikom tko obasipa. (Demofontu.) A tebi elim kazat, te[6] da mora spast, Jer zemlji ovoj mi na elu stoji ti. Da,--Pitej Pelopov je sin, a Etra je Ki Pitejeva; od nje Tesej rodi se-Tvoj otac. Sad u opet kazat ovih rod: Heraklo bjee Zeusa i Alkmene sin, A ona ki bi Pelopova; otac tvoj I otac tih e po tom bratuedi bit. Pa tako, Demofonte, ti si njima rod. A to jo osim roda djeci duan si. To kazat u ti. Ko drug, ko titonoa Na brodu, velim, krenu jednom s ocem im Tvoj otac Tesej po pas onaj krvavi,[7] Iz bezdana--iz Hada mrkog izvede Tvog oca.[8] To potvrdit sva e Helada. I zato mole, da im ljubav uzvrati, Ne preda ih, od svojih ne da bogova Odvui silom nit iz zemlje istjerat. Sramota to je za te, k tomu za grad zlo, Kad silom prosjaci se pribjegari, rod-Ao bijede! pogledajde na njih, pogledaj!-Odovud vuku. Molim, rukom diem brst.[9] Ne krati mi se, tako t` brade nipoto Herakla djecu primit sad pod okrilje. Rod budi njima, budi njima prijatelj Pa otac, brat, gospodar! Sve to bolje je No doi, pasti u ruke Argivcima. Zborovoa u, kralju, nesreu,--de na njih smiluj se!

Sad ponajbolje vidim, kako srea zna Rod dobar prignjest. Ti od oca dobra su, Al` nevolja ih grdno titi, satire. Demofont U bijedi vaoj vode mene puta tri, Da rijema ti se, Jolaju, ne ogluim: Da. glavno Zeus je, kom do rtvenika ti Tu sjedi, oko sebe skupiv mlade te; Pa onda rod i onaj stari, davni dug, S kog ja titit moram ocu za volju; I najzad sram,--za nj marit treba najvie. Jer dopustim li, oltar da mi stranac taj Sad plijeni, drat u u zemlji slobodnoj Da nijesam i od argivskog da straha ja Te pribjegare izdah. Bolje vjeat se. Oh, kamo sree, da si doo sretniji! Al` ni ovako ne boj mi se, da e te Sa djecom od oltara silom kinut tko! (Kopreju.) A ti u Argo kreni, ka` Euristeju, Na strance ove ako on se tui to, Sud sudit e im,--ti ih nikad vodit ne`! Koprej Ni, ako pravo je i rijeju pobijedim? Demofont Pa to je pravo--pribjegara silom vu? Koprej Sramota zar je za me, a za tebe kvar? Demofont Jest, bar za mene, ako ti ih grabit dam. Koprej A ti ih tjeraj, onda u ih vodit ja.[10] Demofont Eh, lud si, ako se umom die nad boga. Koprej Zatei amo, mislim, re smiju se. Demofont Pa svima mjesto boje jednak zaklon je. Koprej

Mikenjanim` se moda nee svidjet to. Demofont Zar nijesam ovdje prilikam` gospodar ja? Koprej Ne ini kvara onim, ako mudar si. Demofont Kvar trp`te,--ali gazit neu bogova! Koprej Ne elim sa Argivcim` rat da zavrgne. Demofont To i ja elim, al` tih pustit neu ja. Koprej Al` ja u ipak svoje grabit, vodit ih. Demofont U Argo nee lako opet vratit se. Koprej A ja u pokuati pa u odmah znat. Demofont Jauknut e mi smjesta, mai li se njih! Koprej Glasnika, tako t1 boga, ne drzni se tu! Demofont Pa hou, ne opametih se glasnik sad. Zborovoa Otii! A ti, kralju, nemoj ga se ta! Koprej Pa idem. Jedna ruka - slab je bojak to. AT s mjednim kopljem - s mnogo eta argivskih Ja ovamo u doi. Mnoge tisue titonoa i voda, sam Euristej kralj Ve ekaju me; eka, gleda, pazi on Na mei krajnjoj - ovamo do Alkata./n/* Kad obijest uje tvoju, on u sjaju e Osvanut tebi, gradu, zemlji, rodu svem. Tolika momad uzalud bi bila nam U Argu, tebi da s' ne osvetimo mi.

(Odilazi.) Demofont Hajd' do bijesa! Ta Arga tvog me nije strah. Al' odavde mi nee silom vodit ih, Sramotit mene! Gradu Argu podanik Na grad ti nije, nego slobodan je on. JOLAJ, DEMOFONT, ZBOR. Zborovoa Sad doba je mislit, dok argivska vojska Ne dosegne mede. A mikenski Ares veoma je estok, Jo ljui je sada, no prije to bjee. A obiaj to je glasnicima svima, Da dvaput ti vie od istine jave. Koliko e, misli, priati kralju! Uh, kakve 1' strahote prepati jadan! Ta malo ne ode rusa mu glava! Jolaj Na svijetu nema dara ljepeg za sina, No kada se od oca rodi estita, Iz dobre kue eni; smota l' elja kog I s ram' on se sloi, neu hvalit tog, Jer djeci rad uitka namre sramotu. Od bijede lake ti se brani estit rod No porod rav. Mi smo evo zapali U nevolju ba krajnju, al' smo nali rod I prijatelje, to od tolke Helade Gle jedini nas okriljem zakrilili.* Ded, djeco, dajte njima - dajte desnicu, A i vi djeci, blie ded pristupite! Oj djeco, kuat prijatelje doosmo, Al' vratite l' se jednom zaviaju svom I udomite, dobijete oca ast. Vijek spasom svojim, prijateljma dr'te ih I koplja ljuta, imaju na umu to, Vi nikad na njih ne diite! Vol'te grad Od svoju grada vie! Pote vrijedan je. Tolike zemlje, naroda pelazgijskog Nas rijei i dumanom sebi, stvori ih, A vidi 'bokce, skitnike, - al' opet nas Ne izdade nit istjera iz zemlje on. Al' ja u tebe iva, a kad izdahne, I mrtva mnogom hvalom dizat, prijane. Do Teseja visoko, sa veseljem u Kazivat, kako lijepo primi, zatiti Herakla djecu; estit si i oca glas Po Heladi svud uva, dobra roda si,'

Od oca svoga nita gori, - takvih ti Ba malo ima; moda e u mnotvu na Tek jednog, to od oca nije loiji. Zborovoa Da, vazda ova zemlja svakoj nevolji Po pravdi jeste spravna prite u pomo; Za prijatelje zato bezbroj jada ve Pretrpje, - i sad vidim: boj ve prijeti nam. Demofont Ti dobro ree. Da e starce,mi* 'nako bit, To ponosim se, - ljubav e se spominjat. Na okup ja u sazvat sada graane. Uredit, s jakom etom vojsku mikensku Da doekamo. Prije svega pred nju u Ja strae poslat, kriom da ne provali, Pomaga hitar, brz je Argu ovjek svak. I vrae ja u skupit, rtvu rtvovat; (Jolaju.) Ti u dvor s djecom idi, pusti oltar taj! Ta ima ljudi, to e za odsua mog Za tebe se brinut. Hajde u dvor, starce moj! Jolaj Oltara pustit neu, ostat emo tu, Ko pribjegari za sreu se grada tog Sad molit, a kad sretno mine ovaj boj, Tad pod krov emo. Bozi nai nijesu nam Od argivskijeh, kralju, pomo slabija. Na elu je Argu Hera, ena Zeusova, Atena nama. Po nas, velim, srea je Ba i to, to su jai uz nas bogovi, Jer Palada se nikad svladat nee dat. (Demofont otide s pratnjom.) JOLAJ, ZBOR. Zbor Argive,/13/ strance doljae, Ti silno ba se hvali, Al' mare za te drugi! Silnom hvalom nee Srca meni splait. Ne zadesilo to Atenu, Grad nam snani, s kolom krasnim! Lud si ti i Arga vladar, Stenelovo edo./14/

Ti u tui mi stie grad Od Arga nije manji I pribjegare boje, Bokce skromne, silom Tu iz zemlje vue, A tudinac si! Oprije se kralju, Rijei pravedne ne ree. Gdje to moe lijepo biti Medu ljudma trijeznim? Meni mir se svia, mili. Tebi, zlobni kralju, zborim: Gradu ako doe, Nee, kako se nada, nai!/15/ Koplja, tita mjednog Nema ti mi samo. Rata groznog slugo vjerna. Nee kopljem meni grada, to ga ljubav prava grije, Smutit, smotat! Mani! (Dolazi Demofont s pratnjom.) IN TREI

Jolaj, Demofont, Zbor. Jolaj Oj sinko, to mi doe s brigom u oku? Zar novo to o dumaninu javlja nam? Zar otee il' tu je? to li sazna ti? Ta nita nee glas glasnikov slagat ti. Al' onaj vod, vijek dosad sretan, krenut e To dobro znadem - na Atenu, ponos mu I elje nijesu male. Ali oholost, Da - svaku obijest preveliku kazni Zeus. Demofont Od Arga stie vojska, kralj Euristej s njom. Sam glavom ja ga vidjeh. Za se kae l' tko, Da vjet je vojsku dobro vodit, motrit taj Svog protivnika po glasnicim' ne smije. U nae polje jo ne sade s vojskom on, Na visu krnom sjedi, vreba odande; Ta on ti - ja bih reko - misli, snuje sad, Bez boja kako ete amo dovest e, U kraju ovom stati bez opasnosti. Al' i ja lijepo ve udesih svoje sve; Pod orujem je narod, rtve gotove Ve stoje bozim', kojima ih treba klat; Po gradu, svuda vrai rtve rtvuju Za poraz dumaninu, za spas gradu svom.

Gatare sve ti oko sebe okupih, Za prorotva ih stara znana, neznana, Da - za spasenje zemlje ove pitah ja. Sve boje se rijei jedna s drugom ne slau, Al' jedna ista miso svuda izbija: Nek koljem, kau, Demetrinoj keri/16/ sad Ja djevu, to po ocu dobra roda je. Ja vama, kako vidi, sklon sam duom svom, Al' opet keri niti svoje neu klat Nit silom silit kog od svojih graana. Pa tko e drage volje biti tako krut, Te dijete, zjenu svoju, sam iz ruke dat? I sada moe guste hrpe vidjet svud, Da - jedni kau, stranim pribjegarima Pomagat da smo duni, drugi krste me Ba ludom; ako dakle to sad uinim, Rat domai e zavri se ovaj as. Ti dakle na to svrni, sa mnom nai to, Da s vama skupa izbavi se ovaj kraj, A mene graani da tako ne blate! Vlast moja nije 'nakva, ko u barbara, Ve ako pravdu vrim, pravde brat u plod. Zborovoa Zar volji grada naeg naput staje bog. Gdje pomo eli prui tijem strancima? Jolaj Oh, djeco, na brodare mi smo nalik ba, to divljem bijesu bure sretno izmaknu I rukom kopno zgrabe, al' ih s kraja tad Dah vjetra baci opet natrag na more. Jest, tako i nas iz te zemlje guraju, A bjesmo ve na alu - za spas sigurni. Ao! emu, jadna nado, razveseli nas, Kad slasti ne da da mi traje do kraja? Jest, prostit mu se mora, ako nee on Da keri gradskih kolje, al' ni prava svog Ne mogu pore; ako bozim' mili se, Da 'vako stradam, hvala tebi ostaje./17/ Oj djeco, od vas meni nema pomoi! Pa kud da krenem? Koji bog bez vijenca je?/18/ Kom svetitu na svijetu ne stigosmo mi? Jest, izginusmo, djeco, izdadoe nas! Al' briga mene, mrijet to moram, - boli me, Dumanu to e radost biti moja smrt; Al' vas ja, djeco, plaem, alim od srca I staricu Alkmenu, majku oca vam. O jadna li si radi dugog vijeka svog! A i ja bijednik zalud mnogi podnijeh trud. Jest, bjee - bjee nama pasti u ruke

Dumanu, grdno, jadno ivot ostavit. Al' zna li, kako e mi pomo? Meni jo Ne nesta nade svake na spas djece te. Argivcim' mene, kralju, za njih predaj ti, Opasnosti utei, djecu spasi mi! ivota moga nije alit. Neka ga! A najvolio bi Euristej uhvatit, Zlostavit mene--desnicu Heraklovu. Ta lud je ono ovjek. Mudar s mudrim ti, Ne s glavom glupom razdor voli zametnut. U mudra mnogo pote, pravde moe na. Zborovoa Ne krivi, starce, za to grada naega! Ta moda e se na nas laan svalit glas, Al` zao, grdan, strance da smo izdali. Demofont (Jolaju.) Rije plemenita ti je, al` je uzalud. Rad tebe kralj ti amo vojske ne vodi,-Ta to e jednog starca smrt Euristeju? Ne,--djecu tu ti smaknut, ubit eli on. Dumanu strah je dobra roda izdanak-Mladii, svog to oca pamte pogrdu; A na sve to ti mora brino pazit on. Al` zna li drugi kakav savjet zgodniji, Iznesi,--ja sam, otkad rijei boje uh, U tekoj ba neprilici i straha pun. (Iz hrama izlazi Makarija.) Jolaj, Demofont, Makarija, Zbor. Makarija Za drskost, stranci, dolaska mi ne dr`te! To ja vas evo prije svega molim sad,-Za ensku muk je, skromnost ures najljepi. Njoj mirna, tiha zabit kuna pristaje. Al` uzdah, vapaj tvoj razabrati, Jolaju, Izaoh,--al` zastupat roda nemam vlast. No od koristi mogu biti nekakve,-Do brae mi je najvie, a doznat ja I za se elim, ne dira l` te u srce Uz one stare jade novi kakav jad. Jolaj O kerce, od Heraklove te djece ja Ve davno s pravom mogu hvalit najvie. Ja vee sudih: domu srea sinu nam, Al` sve se bijedom crnom opet provre.

Kralj kae, njemu da gatari gataju, Nek Demetrinoj keri kolje--bika ne Ni tele nego djevu roda ugledna, Inae nesta nas, a nesta grada tog. I to nas mui, mori; nit e, kae, svog Nit drugog, tueg kojeg eda klati on. I veli mi, ne izrijekom, al` veli mi. Tom lijeka ako kakva ne naemo mi. Tad drugu zemlju neka sebi traimo, A ovu hoe krajinu da ouva. Makarija Pa zar se pod taj uvjet nama nua spas? Jolaj Jest, pod taj, a drugo nam sve u redu je. Makarija Al` vie se ne boj ljuta koplja argivskog. Bez zapovijedi jedne, stare, sama sam Ja mrijeti spravna, dat se kao rtva klat. Ta to emo navesti, ako za nas grad Opasnost silnu na se navu voljan je, A mi, to muka zadajemo drugima,-Mi smrti emo se klonit, a spas moemo Bit njima? Ne,--tom smijat, rugat mora se, Ko pribjegari da sjedimo, stenjemo I na oko smo re, a onakav nam Na otac bjee! Gdje to hvali estit svijet? Da, ljepe mi je, mislim, ako--ne do bog!-Grad padne, dumaninu pasti u ruke Pa onda, kao plemenita oca ki, Pretrpjet uas, najzad ipak u Had sti! A izgnana iz zemlje ove lutat u,-Pa nee l` stid me biti, ako kae tko: to dooste sa pribjegarskim granicam`? Zar drag je ivot vama? Sel`te odavde! Ta ra mi pomagat nikad neemo. Al` opet ba ni onda, ako umru ti, A ja se spasem, srei ba se ne nadam,-A s nade mnogi svoje mile izda ve. Ta djevojku sitoru tko e uzet htjet Za enu ili sa mnom djecu raat jo? Zar nije bolje mrijeti nego prezir taj Doivjet? Drugoj, koja nije ugledna Onako, ko ja,--njoj i lii vema to. Ded vodite me, gdje je tijelu ginut mom, I mili l` vam se, vjenajte me,[19] ponite! Pobijedite dumana! Evo glave vam! Nju od srca, ne preko srca, dajem sad,-Za brau gle i za se--velim--ja u mrijet!

Za ivot ne marim, naae najljepe Iznaoh: sa svijetom u dino rastat se. Zborovoa Uh! to da reem, djeve rije kad veliku Razabrah? Za brau je ona spravna mrijet! Na svijetu tko e rije re uzvieniju, Tko l` djelo e zasnovat plemenitije? Jolaj Duh, kerce, tvoj ne potjee ti odrugud,-Heraklova si, srca si boanskoga Ti sjeme! Tvojih rijei nije mene stid. Ve s udesa me tvoga mori tuga, bol. Al` kako bi se s veom pravdom dalo to Izvrit, sad u kazat: sestre treba zvat Sve amo. Koja drijeb izvue, za rod svoj Nek gine,--nije pravo, da mre bez drijeba. Makarija Na slijepu sreu ne bih rada drebat, mrijet. Miline tu ti nema. Stare, ne tra` to. Ve ako prihvaate i koristit se elite vruom eljom mojom, ivot svoj Ja rado dajem za brau--ne pod silu. Jolaj Uh! Ta rije je jo od one plemenitija. I ona bjee krasna, al` sad smjelou Ti smjelost, rijeju divnom rije natkriljuje. Al`, dijete, ne kaem nit branim tebi mrijet,-No brai ti je od koristi tvoja smrt. Makarija Ti mudro zbori. Ne boj mi se, nee bit Mom grijehu krivac! Moja volja--moja smrt. Hajd` sa mnom, stare, s tvoje ruke elim mrijet! Sam glavom dajde tijelo haljom zastri mi! A groznom klanju sada idem smjelo ja, Od oca kad sam onog, kojim diim se. Jolaj Pribivat smrti tvojoj ne bih mogo ja. Makarija A ti mi moli kralja, da ne izdahnem U rukam` kakvim mukim nego enskijem. Demofont

Pa bit e tako, jadna moja djevojko! Ta s kojeega,--s tvoga velikoduja I rad pravde sramota mi je lijepo te Ne sredit, spremit. Jadnica si najvea Od sviju enskih, oma to ih vidjeh ja. Al` ako od brae i starca eli to, Daj prii, pozdravom ih zadnjim pozdravi! Makarija Oh zbogom, stare, zbogom! Pusti, ui mi Djeake, da u svemu budu pametni, Ko ti to jesi, nita vie,--bit e dost`. De gledaj da ih spase, za njih rado mri! Ta mi smo tvoji, tvoja ruka zgoji nas. A vidi, mladost svoju--za udaju sam-Ja dajem sada, u smrt idem za brau. A vi mi, brao, drubo ovdje sabrana, Vijek sretni bud`te, ispunilo vam se sve, Rad ega srce e mi moje probost no! I tujte starca, tujte onu staricu U hramu, da--Alkmenu, majku oca mog, I strance ove! A kad jednom bozi vam Od muka poin dadu, dadu povratak, Tad sjetite se, spasiteljici spremit grob Da treba. To najsvetija je dunost vam. Pomoi se ne kratih, za rod pogiboh. To mjesto djece i za djevojatvo e, Pod zemljom ima l` togod, zaklad meni bit. Pa da i nije nita! eka l` briga nas--Smrtnike, to mrijet moramo, i ondje jo, Tad ne znam, kamo da se krene, djene tko, Kad najboljim se lijekom od zla dri smrt. (Odilazi s Demofontom i s pratnjom njegovom.) Jolaj Ti, koja med svim enskam` velikodujem Ko zvijezda sja mi, znadi, ivu emo te I mrtvu najvema potivat pod nebom. Pa zbogom! Strah me rijema vrijedat boicu, Ker Demetrinu, kojoj trup tvoj pripada. O sinci, odosmo! Od tuge klonu mi Sad tijelo,--pridr`te me, na sjedite me Ded sjed`te, haljom ovom, djeco, pokrijte! Nit djelo me veseli, nit je ivjet nam, Ne izvrimo l`, boja to nam ree rije. Jad vei to je, al` i ono j` nesrea. (Zagrne se, klone na zemlju.)

Jolaj, Zbor. Zbor Srea nit nesrea, velim na svijetu ne doe nikom Bez volje boje; Nad domom istijem srea ne sija vijek, Udes ti jedan u trku drugog Prestie gone; Ovog iz dvora u kolibu baca, Onoga - bokca bogatim gradi. Sudbi utei mi ne moe, Mudrou otet joj nee se. Pregne li za tim, vijek zalud e muka ti biti. Jade od boga trpi, ne kloni, s boli ne tui, Ne ali odve! Od brae, od grada naega jadna e Sa smrti slave zadobit dijelak; Glasi je runi Nikad u ljudi susretat nee. Kroz muke stupa, prolazi krepost. Dojstojno njena je oca to, Dostojno roda je ugledna. Ako mi dobrijeh tuje smrt, pristaa tvoj sam. (Dolazi sluga Heraklova sina Hila) IN ETVRTI

Jolaj, Sluga, Zbor. Sluga Oj zdravo, djeco! Kud vam starac Jolaj sad I mati oca vaeg ode s mjesta tog? Jolaj (odgrne se.) Pa tu smo, kol`ko vee mogu ovdje bit. Sluga A zato lei? to l` e tuan pogled taj? Jolaj Ah, neka briga doe, to nam mori dom. Sluga Al` dii mi se, glavu svoju ispravi! Jolaj Ma starac sam ti, snage nemam nikakve.

Sluga Al` dooh,--radost nosim tebi veliku. Jolaj A tko si? Gdje te sretoh? Ve se ne sjeam. Sluga Ta Hilov sluga. Gleda, a ne pozna me? Jolaj Oh, dragi! Od propasti spas zar svanu nam? Sluga Jest! Sretnim ja ti evo zborim ovo sad. Jolaj Valjana sina majko!--ma Alkmenu ja Sad zovem,--daj izai, glase drage uj. Ve davno za doljakom bolna dua ti Sva ginu, eznu, hoe l` ikad vratit se. (Alkmena izlazi iz hrama.) Jolaj, Sluga, Alkmena, Zbor. Alkmena A emu vikom sav se ovaj ori dom? Iz Arga zar te opet glasnik, Jolaju, Sad silom sili? Pomo moja slaba je, Al` opet, strane, treba da toliko zna, Da nee, dok sam iva, nikad vodit ih. Ne zvala se ja vie majkom onome! Al` ako rukom ovih ovdje takne se Sa dvoje starih bit e--al` ne dian boj! Jolaj Ne boj se, stara, straha nemaj! Ne stie Iz Arga ovo glasnik s glasim` nemilim. Alkmena to die viku--tog vijesnika strave ba?[20] Jolaj Iz hrama tog da amo doe blizu nas. Alkmena To nijesam znala. Ali tko je ovjek taj? Jolaj On javlja, da e doi tvoga sina sin.

Alkmena (sluzi.) Pa zdravo da si i ti s toga glasa svog! A zato nogom stupi u tu zemlju on? I gdje je sada? Kakva njemu ne da kob, Da s tobom doe, srce moje utjei? Sluga Sad vojsku, s kojom doe, smjeta, rea on. Alkmena (Jolaju.) Govorit s njime vie nita nemamo. (Ide u hram.) Jolaj, Sluga, Zbor. Jolaj Imamo. O tom pitat na je poso sad. Sluga Pa to od mene hoe ti da dozna jo? Jolaj S kolikim mnotvom saveznika stie on? Sluga Sa mnogo,--drugog broja kazat ne znam ja. Jolaj To znaju, mislim, prve glave atenske. Sluga Jest, znaju,--pa i lijevo krilo stoji ve. Jolaj Ko za boj ve je oruana vojska sad. Sluga I rtve iza bojnog reda dognae. Jolaj A kako je daleko momad argivska? Sluga Vod njihov sasvim dobro vidjet moe se. Jolaj

to radi? Vrsta l` svoje ete dumanske? Sluga To inilo se nama,--nijesmo mogli ut. Al` idem. to je bar do mene, ne bih rad, S dumanom da se moj gospodar srazi sam. Jolaj I ja u s tobom. Ista briga mori me. Da dragim, kakav jesam, glavom pomaem. Sluga Ta rije ti luda dolikuje najmanje. Jolaj Uz drage junakog da boja ne bijem? Sluga Bez ruke snane ranit nee pogled sam. Jolaj to? Ne bi l` i ja kome probit mogo tit? Sluga To ti bi htio, al` bi prije pao sam. Jolaj Ni jedan duman mene nee gledat mo. Sluga U tebe, dragi, nema stare snage ve. Jolaj Al` borit u se s brojem--barem manjim ne. Sluga Tvoj prirast prijateljma pomo slaba je. Jolaj Ne odbijaj me, gdje sam spravan u boj po! Sluga Ti za boj nijesi, pusta tek je elja to. Jolaj Govorit ti je prosto,--ostat neu ja. Sluga A kako e ko oklopnik bez odore? Jolaj

U domu eno ima plijena--oruja. Njim sluit u se i iv opet vratit ga, A padnem li, od mrtva nee trait bog.[21] Unii u hram, oklopniki ures mi Sa klina skini i donesi bre sad! Sramota je ovako uat kod kue, I jedni da se bore, drugim ne da strah. (Sluga ide u hram.) Zborovoa Jo srce ti nijesu skrila ljeta, Jo mlado je ono, al` tijelo ti ode. to mui se zalud? Tebi e kodit, A korist e slaba gradu nam biti. Toj starosti tvojoj premiljat se valja; to ne moe biti, pustit to treba. Ta mladost vie vratit se nee. (Iz hrama izlazi Alkmena.) Jolaj, Alkmena, Zbor. Alkmena to s uma sade? S djecom mojom mene zar Ti samu misli sada ovdje ostavit? Jolaj Boj za ljude je,--za djecu se brini ti! Alkmena to onda, ako padne? Otkle meni spas, Jolaj Tvog sina e sinovma biti briga to. Alkmena Al` ako i njih--ne do bog!--zla skobi kob? Jolaj Ti stranci--ne boj mi se--izdat nee te. Alkmena Toliko nade, drugo nita nemam ja. Jolaj Za tvoje jade, znam ja, mari jo i Zeus. Alkmena Uh! Zle rijei protiv Zeusa neu rei ja,

Al` znade i sam, vri l` dunost meni on. (Dolazi sluga s orujem.) Jolaj, Alkmena, Sluga, Zbor. Sluga Na, evo oruja ti, cijele opreme! De pokrij bre bolje tijelo svoje njom! Ta blizu boj je! Tko se nea, Ares tog Svom duom mrzi. Teka l` oruja te strah, Ti bez njeg hodi, ures na bojitu tek Daj na se mei,--ja u dotle nosit ga. Jolaj Ti dobro ree. Nosi meni oruje, Pri ruci nek je! Koplje daj mi u ruku, Podupri lakat lijevi, krokom upravljaj![22] Sluga Zar oklopnika ko djeaka vodat je? Jolaj Rad dobra znaka nogom i je sigurnom.[23] (Krene.) Sluga Oh, snage da je u tebe, ko to volje je! Jolaj Hajd` ur` se, ne sti u boj--za me strano je. Sluga Spor ti si, ne ja, a misli, da hitar si. Jolaj Pa ne vidi li, kako noga hiti mi? Sluga Ta vidim: vie misli, nego to si brz. Jolaj Al` kad me ondje vidi, nee rei to. Sluga Al` to e radit? Sreu dobru elim ti. Jolaj Dumana ja u gdjekog shvatit kroza tit.

Sluga Da, stignemo li ikad,--to je mene strah. Jolaj Uh! Oj ruko, kad bi `nakva pomo bila mi, Ko iz dana to mladih tebe sjeam se, S Heraklom kada Spartu ti mi razori! Euristeja bih u bijeg natjerao ja. Ta on i nije jak da koplje doeka. U srei ni to nije pravda nikakva, Junakom da se ini,[24] ta mi mislimo, Da sretan u sve dobro se razumije. (Otide sa slugom.) Alkmena, Zbor. Zbor O zemljo, mjesece nam noni, Boje zrake presjajne, Luo stvoru smrtnom, Glas mi donesite sada, Klikom kliknite na nebu, Podno prijestola kraljevskog, Pred Atenom,[25] svijetlom! Ja hou oinsku da grudu, Hou krov da branim svoj, Pribjegare kad primih; Gvoem svjetlim opasnost sasje elim. Strahota ti je, grad kad bogat, Slavan s koplja snanoga, Ko Mikena to je, Rei na zemlju moju, Ali zlo ti je, grade moj, Izdat Argu na zapovijed Strance pribjegare. Zeus uza me je, strah me nije, Zeus je s pravom meni sklon; Nikad bozi se nee Od smrtnika pokazat slabijima. asna![26] Tvoja je zemlje gruda, Tvoj je i grad,--ti si njemu Mati, gospa, straa sva. Daj odvedi kamo drugud onog, Vojsku iz Arga to vodi-Kopljanike; po vrlini ne zavrijedih. Ispod krova svoga ja da bjeim. Silne rtve, boanska ti se ast vijek ini. Ide mjesec, Danak kriom ne gasne,--

Mladih grla pjesma, zbor se glasi; Na vjetrovitu alu Svu no poklik ti se djevojaka ori, Noica im, lupa, topot stoji. (Dolazi sluga Hilov.)

IN PETI

Alkmena, Sluga, Zbor. Sluga Ja glase, gospo, nosim,--lijepo tebi je Njih sluat, meni sasvim kratko kazat je. Pobijedismo dumana,--diu spomenik, Sva odora ga resi protivnika tvog. Alkmena Dan ovaj, dragi, svanu i donese ti Slobodu s tijeh sada glasa tvojijeh.[27] Al` jednog jada jote ne rijei me ti: Ta strah me, jesu l` ivi, s kojih zebem ja. Sluga Jest, ivi su i slavni svud po vojsci svoj. Alkmena Pa zar mi starac Jolaj - i on iv je jo? Sluga Jest! Lijepa srea dopade ga od boga-Alkmena A to je? Je li estit bojak bio on? Sluga Mladiem od starca se opet stvori on. Alkmena Ti udo ree. Prije svega rada bih, Da prijatelja mojih sretan pria boj. Sluga Rije jedna moja sve e tebi kazat to. Kad vojsku--oklopnike jedni na druge, Sve elom uir rasteui, svrstasmo, Tad Hilo s kola sae etvroprenih, Na srijedi stade nogom izmed vojske dvije

Pa ree: Voo, ti iz Arga doljae, Na miru zato da zemlju ne pustimo tu? Mikeni nee zla uinit nikakva, Grad ako jedne glave lii,--hajde sam Boj sa mnom samim zavrgni i ubij me, Herakla djecu uzmi, vodi il` gini, ast oinsku mi i dom predaj u ruke! I vojska prista na to, lijepu ree rije,[28] Lijek trudu, mukam` bjee, laska junatvu. Al` njeg ni svijeta, to je uo rijei te, Ni straljivosti svoje ne bijae stid, A voa bjee! Koplju snanu prima se On ne usudi. Ra bjee najvea. Pa takav doe da Heraklov skui rod U jaram ropstva! Hilo k vojsci vrati se. A kada vrai vide, mejdan--samac tit Da pomirenja donijet nee nikada, Klat trgnu, ne ase ti, nego prerezu Vrat ljudski, puste krvcu--rtvu povoljnu. I jedni na kola se penju, bokom bok/29/ Pod titom drugi kriju, a kralj atenski, Junaku kako lii, vojsci prozbori: Oj sugraani, zemlji, naoj hranilji I majci naoj, sad priskoit mora svak! A onaj opet saveznike moljaka, Nek Argo i Mikenu ne sramote mu. A kada resko trublja jeknu tirenska[30] I bitku zametnue jedni s drugima. Kolika, misli, stade tita lupa, trijes, Koliki l` jauk, stenjanje u jedan mah? I isprva nam udar koplja argivskog Red bojni probi, - ali onda uzmaknu. A poslije noga s nogom sva preplete se, Na momka momak skoi, ljuto bije boj. I sila pada, dva se klika ore svudOj stanari Atene! Arga itelji! Zar od sramote neete nam branit grad? I jedva, s tekom mukom, upev snagu svu, Mi u bijeg natjeramo vojsku argivsku. I onas starac Jolaj Hila opazi, Gdje u boj sprema se, prui ruku desnicu I molit tre, na kola da uzme ga. Pa rukam` hvati uzde, na Euristeja-Na drebad njeg`vu krenu. Po uvenju u, Kazivat sada dalje,--dotle vidjeh sam. Hrid svetu Palenske[31] Atene minu on. Euristejeva kola ondje sagleda I pomoli se Hebi,[32] Zeusu, jedan dan Da mladim bude, osvetom se osveti Dumanma svojim. udo moe sada ut. Dvije zvijezde ponad jarma stanu konjskoga

I kola zastru tmastim, crnim oblakom. Pametniji ti kau, sin da bjee tvoj I Heba. On iz mraka tamna promoli, Pokaza mike mlade--mladenaki lik. I slavni Jolaj otme uz lit Skironsku Euristejeva kola etveroprena. I sponam` apne ruke. Ide, vodi on Plijen divan, krasan--vojske vou onoga. to prvo bjee sretan. S kobi svoje sad On nauk ovaj jasno daje svijetu svem: Tko misli, sretan da je, sretnim ne dr` ga, Dok ne vidi ga mrtva,--srea tek je tren. Zborovoa O Zeuse, tite snani, straha strana me Ti rijei,--gledat mogu dan slobode sad! Alkmena O Zeuse, jednom ipak svrnu na jad moj! Da, hvala tebi za sve, to mi uini! Ja ne vjerovah prije, sinak da se moj Sa bozim` drui, ali sada stalno znam. O djeco, sad--jest, sada muka nestat e, A nestat e i onog vam Euristeja, to grdno pade; vidjet ete oev grad. Na svoju ete stupit grudu--batinu. Otaca bozim` rtvovat; ko stranci ste Daleko od njih ivot jadan, prosjaki Provodili. Al` kakvu Jolaj mudrost to Sad krije? tedi, ne htje tog Euristeja Da smakne! Kai! Za me nije mudrost to, Dumanu--sunju kad se svom ne osveti. Sluga To tebi na ast radi, da ko sunja ga Ti oma vidi, ruka tvoja vlada njim. Al` ne sape ga milom nego silom ba U jaram ropski; iv on doi ne htjede Pred lice tvoje i pretrpjet kazan jo. Al` zbogom, stara gospo, onog sjeaj se, to prije ree, zborit kada poeh ja. Slobodu da e dat mi! U em takome U plemenitih usta slagat ne smiju. (Otide.) Alkmena, Zbor. Zbor Zbor mio meni bio, kad na gozbi Slatko glasna se frula glasi!

Blaga bila Afrodita! Vidjet sreu prijatelja, Bijedni to prije bjehu, I to ti je slast prava. Mnogo nam raa Svemona Sudba i dob, Duga vijeka edo. Moj grade, put mi jedan poten ima: Ne propusti ovo nikad,-tuj mi boga! Tko to ne da, Do ludosti tebe goni; Dokaza ima za to,-Oito, jasno bog ti Odaje, kae, Pamet kad dui grjenoj Vazda muti, grabi. Starice, na nebu ti ko bog Sad stoluje srca porod.[33] Glas odbijam onaj, da je Hadu u dvor sao on. Plam ognja kad trup mu spali. Ne! Hebina loga mila U zlatnu se tae dvoru.[34] Himeneju,[35] dvoje djece Ti Zeusu nam rado sveza. Mnogom je od koristi mnogo. I ocu je djece ove Atena pritekla, kau, A grad, narod boiin Njih izbavi, spase sada I ovjeku obijest skri,-Njem guilo srce pravdu, Oh ne bilo meni nikad Nezasitno srce, dua! (Dolazi glasnik, vode Euristeja.) IN ESTI

Alkmena, Euristej, Glasnik, Zbor. Glasnik Dodue, gospo, vidi, al` u opet re,-S Euristejem ti evo dooh, vodim ga. Taj pogled, kob za nj jednako je nenadna; Da ruku do e tebi, nikad nado se On nije, iz Mikene s vojskom nesretnom Kad krenu; nad pravdu se die, htjede on Atenin grad raskopat. Ali drukije Bog namijeni mu, prevrne mu sreu svu.

A Hilo, Jolaj vrli dizat stali kip Za krasnu dobit Pobjedniku Zeusu nam. A meni rekli, njega k tebi da vodim,-Ugodit htjeli srcu tvom, jer prava j` slast Dumana, nekad sretna, gledat satrta. Alkmena Zar doe, gade? Doe l` Pravda s vremenom? De prije svega glavom skreni ovamo, U lice daj dumane svoje pogledaj! Sad drugi tobom vlada, vladar nijesi ve. Pa ti si onaj--da, to elim znati ja,-to sina moga, bio on, gdje bio sad, Ponizit mi se udostoji? Zlotvore! A ime ga obruit ne drznu se ti? Ti njega iva pae u Had satjera I s nalogom ga posla, zmije, lavove Da gubi. O zlu drugom, to ga smisli ti, I utim,--predugo bi priat bilo mi. I ne bjee ti dosta samo drskost ta, Ve mene, djecu, pribjegare boije, Ti uze gonit svud iz cijele Helade, Da--jedne starce, druge kao neja jo. Al` ljudine se nale i grad slobodan,-Ne prepali se. Grdna tebe eka smrt, Nauit e se svega! Nije tebi mrijet Jedamput, kad toliko jada zada nam. Glasnik Al` njega smaknut, ubit nije dano ti. Alkmena Zaludu dakle sunjem ga zasunjismo! A kakav zakon brani, ne da njemu mrijet? Glasnik Glavarim` zemlje ove ne mili se to. Alkmena A zato? Zar dumana gubit ne vole? Glasnik Ne onog, kog u boju iva uhvate. Alkmena Pa odluci se takvoj Hilo pokori? Glasnik Al` oprijel bi l` se ovoj zemlji smio on? Alkmena

Al` ivjet, gledat svijetlo ne bi smio taj. Glasnik to ne mrije onda, prva to mu krivda bi.[36] Alkmena Pretrpjet kazan dakle nije pravo ve? Glasnik Al` nema toga, tko e njega smaknut sad! Alkmena Pa ja u,--i ja, drim, ipak neta sam. Glasnik Al` uini li, mnogi e te prijekor sna. Alkmena Grad ovaj volim,--prigovora nema mu, Al` toga, ruku kad mi evo dopade, Lje nitko smrtan nee oslobodit ve! Pa neka tko mu drago drskom krsti me I smjelijom no enskoj dolikuje to, Al` taj u sada naum svoj izvrit ja! Zborovoa Ti, gospo, mrnjom groznom--al` se prostit da Na ovjeka mi, dobro vidim, mrzi tog. Euristej Znaj dobro, eno, neu tebi laskat ja Nit drugo za glavu, za ivot zborit svoj, Kukavtinom okrstit to bi smjelo se. Ja s voljom kavge ove ti ne zavrgoh,-Ta znadah, roen da sam tebi bratued I sinu tvom Heraklu da sam roak ja. Al` makar ja to htio ili ne htio, Bog--Hera ovu kugu kumit ree mi. A s njime kad se vee ljuto zavadih I vidjeh, da e bojak ovaj biti on,[37] Izmiljah mnoge, svakojake jade ja I sjede nou silne snove snovah vijek, Dumane kako u uklonit, smaknut ih Pa onda ivjet, boraviti bez straha, Jer znaah, brojka pusta sin da nije tvoj. Ve junak pravi; makar bio duman moj, Njeg hvalit ja u,--valjan bjee ovjek on. A kada njega nesta, a ja svijestan bjeh, Ta djeca da me mrnjom mrze oevom, Zar nijesam moro ganut, maknut svaku hrid.

Ubijat, gonit, smiljat, radit sve i sva? Da, takvim radom krov si gradih siguran. Da srea moja ikad tebe dopade, Zar ne bi ljuta lava kivne lavie Zlom svakim gnala, ve u Argu mirno im Prebivat dala? Tko e to ti vjerovat? A sada, kad me ondje[38] nijesu ubili, A eljan bijah, grijeh e biti moja smrt Po helenskome zakonu krvniku mom. Grad trijezan mene pusti,--boga vie ti On tuje, no za mrnju, razdor mari moj. Na tvoju rije odvrnuh. Potom zovi me I kukavicom i junakom pravijem! Al` `vako ti je sa mnom: mrijet ne elim ja, No izgubim li ivot, ljutit neu se. Zborovoa Alkmena, tebe elim mrva svjetovat,-De kani ga se, kad je gradu s voljom to. Alkmena to onda, umre l`, a vaa se izvri? Zborovoa To najbolje bi bilo. Moe l` zbit se to? Alkmena Uputit u te lako. Ja u ubit ga, Mrtvaca onda rodu predat, doe l` po nj; Uskratit neu zemlji tijela njegova, Al` on e smrtnu kazan sad pretrpjet mi. Euristej Pa ubij, molit neu, da mi prosti to! A grad u, jer me pusti, smaknut stidje se, Obdarit starim Loksijinim prorotvom, to s vremenom e vie, nego ini se, Koristit. Pred boanskom djevom Palenskom, Gdje sueno je, mrtva ded sahran`te me! I tebi sklon u biti, gradu leat u U grobu vijek ko naselac spasonosan, Al` djeci tih u biti duman najljui, Kad amo s vojskom jakom stignu, provale I ljubav tu vam zgaze,[39]--takve strance vi Sad zaklanjate. Ali emu dooh ja? Strah ne bjee me rijei boje, a znah je? Od prorotva je jaa Hera, drah ja, A ona nee izdat me. Al` ne dajte Lit rtve, krvi kapljom kvasit moj mi grob! Ta zli u njima ja priredit povratak. Od mene korist ete imat dvostruku:

Vas mrtav u pomagat, njima init kvar. Alkmena to oklijevate i ne ubijate ga, Kad to sad uste? Ta ishodit, pribavit Spas gradu i potomstvu vaem trijeba je. Sam put vam eto kae najsigurniji,-On duman va je, a smrt njeg`va blagoslov. Ded vodite ga, sluge! Kad ga smaknete, Tad vrzite ga psima! Nemoj nadat se, iv da e opet iz domaje gonit me? Zborovoa Ja misli sam iste. Idite, sluge! to mene se tie, Ja kraljeve grijehom okaljati neu.[40]

OBJANJENJA

[Footnote 1: Kamenovanje.] [Footnote 2: Misli etiri stare file; narod je atiki pria se--ujedinio Tesej.] [Footnote 3: Kopreja.] [Footnote 4: U Trahinu u Tesaliji boravila je porodica Heraklova jedno vrijeme kod kralja Kejiksa.] [Footnote 5: Pokazuje na zbor.] [Footnote 6: Heraklovu djecu.] [Footnote 7: Po pojas Amazonke Hipolite. U boju ga stee.] [Footnote 8: Tesej je s prijateljem Piritojem poao u podzemlje, da Hadu odvede enu Persefonu. Had ih prikuje uza stijenu. Teseja spase Heraklo.] [Footnote 9: Maslinove granice.] [Footnote 10: A neu ih silom grabiti.] [Footnote 11: Kraj u Megari.] [Footnote 12: Govori zboru.] [Footnote 13: Misli Kopreja.] [Footnote 14: Euristej je sin Stenelov.] [Footnote 15: Da smo kukavice.]

[Footnote 16: Persefoni, eni Hadovoj.] [Footnote 17: Ti nijesi kriv.] [Footnote 18: Gdje na svijetu ima kip boji, kojemu se nijesmo zatekli i okitili ga?] [Footnote 19: rtva se kiti.] [Footnote 20: Vika navjeuje stravu.] [Footnote 21: U hramu se vjealo oruje, skinuto neprijatelju.] [Footnote 22: Vodi me!] [Footnote 23: ovjek ne smije posrnuti. To bi bio zao znak.] [Footnote 24: Euristej.] [Footnote 25: Pred boicom Atenom.] [Footnote 26: Boica Atena.] [Footnote 27: Alkmena poklanja robu slobodu.] [Footnote 28: Hilo.] [Footnote 29: Stanu gusto jedan do drugoga.] [Footnote 30: Etruani su prvi od tua gradili trublju.] [Footnote 31: Palena, opina atenska.] [Footnote 32: Boica Mladosti.] [Footnote 33: Heraklo.] [Footnote 34: U nebu se Heraklo vjenao s boicom Hebom.] [Footnote 35: Bog svadbe.] [Footnote 36: Trebalo ga je u boju smaknuti, a ne iva hvatati pa onda ubijati.] [Footnote 37: Da e Heraklo gledati da mi otme prijesto.] [Footnote 38: U boju.] [Footnote 39: Misli Spartu.] [Footnote 40: Zbor nee ruke dii na Euristeja i tako Akamanta iDemofonta okaljati grijehom.]