asopis Sarajevske sveske izraava zahvalnost sljedeim institucijama i dravama na njihovoj podrci Sarajevo Notebook magazine would like

to thank the following institutions and countries for their support Open Society Fund Bosnia and Herzegovina The Balkan Trust for Democracy Norway Sweden Finland Denmark Switzerland Portugal France Great Britain Slovenia Makedonija Bosna i Hercegovina United States Srbija Crna Gora Ured za kulturu Grada Zagreba European Community Goethe Institut Sarajevo KulturKontakt Austria Buybook Carl Bildt

Redakcija Ljubica Arsi Basri Capriqi Mitja ander Ale Debeljak Ljiljana Dirjan Daa Drndi Zdravko Grebo Zoran Hamovi Miljenko Jergovi Devad Karahasan Enver Kazaz Tvrtko Kulenovi Julijana Matanovi Senadin Musabegovi Andrej Nikolaidis Boris A. Novak Sibila Petlevski NO

Elizabeta eleva Slobodan najder Dragan Veliki Marko Veovi Radoslav Petkovi Miko uvakovi Tihomir Brajovi Glavni i odgovorni urednik Velimir Viskovi Izvrni urednik Vojka Smiljani-iki Sekretar Aida El Hadari-Pedia

21 2008 22

Sadraj
UVODNIK
Mirko Kova Pisac i grad _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 13

DIJALOG
Mihajlo Panti i Tatjana Gromaa Izmiljanje grada _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 21

DNEVNIK
Hadem Hajdarevi Dnevnike biljeke _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 37

GRAD:
Bogdan Bogdanovi Ivan traus Ozren Kebo Hrvoje Ivankovi Amra Hadimuhamedovi Andrea Zlatar Violi Avram Goldmann Devad Karahasan Ale Debeljak O srei u gradovima _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 57 Arhitektura i barbari: O nesrei u gradovima _ _ 61 Grad i kako ga preivjeti Kratki pregled bezizlaza _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 63 Doivljaj Dubrovnika Lamentacije o mrtvom gradu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 86 Grad razgrad O spolijizaciji kao alternativi rekonstrukciji _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 113 Heterotopijski Zagreb _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 130 Beograd dva putovanja _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 143 Pripovijedati grad _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 156

Arhetip mog grada _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 179

Tatjana Rosi

Beogradski pisci o istarskim gradovima Pokuaj ponovnog itanja Jugoslavije u savremenoj srpskoj prozi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 188 Berlin: Pisci i muzeji _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 214 Dovreni Vavilon: Knjievna istorija Zvezdare na primerima iz proze Srana Valjarevia _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 225 Muke senke enskih gradova _ _ _ _ _ _ _ _ _ 240 Izmetanje Horizonta: Izmeu klastera i palanke: DeLilo, Skot, Konstantinovi _ _ _ 246 Prazna ispunjenost potpuna ispraznost _ _ 260 Kroz gradove i vreme ili moja trea fabrika _ _ 268 ovjekov grad _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 298 Beautiful city _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 305 Moji gradovi Moje ljubavi: Zato sam se zaljubio u tim gradovima? _ _ _ 315 Requiem _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 324 Grad koji volim _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 326

Dragan Veliki Saa iri

Ljubica Arsi Jovan eki Vangel Nonevski Sneana Bukal Ognjenka Finci Ibrahim Berisha Drago Pilsel Zdravko Grebo Vojka Smiljani-iki

MANUFAKTURA
Marko Veovi Daa Drndi Alma Lazarevska Tvrtko Kulenovi Suzana Tratnik Grad _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 337 Iz vile na Wannseeu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 339 Slijepa vrata, ulice lane _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 369 Gradovi na ostrvima _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 377 Stivenson! Stivenson! _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 387

Hamid Sadr Ivo Svetina

Izmeu Bea i Teherana _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 399 RAZGOVOR SA PERSIJANCIMA Unsuri _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Mahmud iz Gazne _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Baba Tahir Urjan _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Senaj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Mahsati _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Omar Hajam _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 414 415 416 417 418 419

Rade Jarak Simona krabec Sibila Petlevski Ferida Durakovi

Pustinje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 423 Otapanje leda _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 434 Braa po oruju _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 449 SARAJEVO EPITAF (1993 2006) Selidba iz lijepog kraja gdje umiru rue _ _ Sarajevski Haiku 1993 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Spisateljica sagledava domovinu dok ueni postmodernist ulazi u njen grad _ _ Djevojica iz 1992. trai smisao domovine 2003 u Evropi, na sjeveru, u leglu snijega, danskog kraljevia i danske kraljice _ _ _ _ Profesorica knjievnosti sjea se 1992. godine u Sarajevu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nije uzalud Oslo grad za oslonit se na taksistu, a misliti na Sarajevo s ljubavlju i tugom _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 469 470 472 473 474 475

Barbara Markovi Vladimir Arsenijevi Vera ejkovska

Realna pria _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 477 Jedan minut: Dambova smrt _ _ _ _ _ _ _ _ _ 490 Pjesme Portreti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Portreti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ogledanje _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Rubovi strasti _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Bijela _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ulice _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Slike _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 495 496 497 498 499 500 501

 Rue _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 502 Leptiri _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 503 Aleksandar Stankovski Vinko Mderndorfer Tatjana Gromaa Rikoet _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 504 Kino dom _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 515 Devet pjesama iz zbirke Humus _ _ _ _ _ _ _ _ No u crnoj umi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Vjeverica _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Dosegnuti Neto _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Zanat _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Ljubavnici u umi _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Luda ena _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Biljeg posjeta _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Tamo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Djetinjstvo _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 527 527 528 529 530 531 532 533 534 536

Matev Kos Dubravka uri Svetlana Tomi Kolja Mievi ivko Maleevi Vojislav Voki Erceg Mirt Komel

Kako govorimo, kada se usudimo da govorimo? (Pitanje o poeziji Uroa Zupana) _ _ 537 Marginalizacija poezije i uspon pesnikinja u Srbiji na prilazu iz 20. u 21. vek _ _ _ _ _ _ 554 Antologija svetske poezije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 565 Nenapisano pismo Klemperer, Barenbojm i aklin di Pre _ _ _ 582 Rasvit u ivotnom krugu (Jedno vienje poezije Ranka Risojevia) _ _ _ _ 616 O erman Dilak, (jednom) istom filmu, gradu na obali mora _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 626 Dodir pijaniste _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 637

JO JEDNOM O FILMU
Jurica Pavii Pregled razvoja postjugoslavenskih kinematografija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 643

DOKUMENTI
Lazo Pavlevski, Valentino Dimitrovski i Zoran Petrovski

AMPITE

ampite _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 675

MOJ IZBOR
Jelena Brajovi Na Mostu godina Prepiska Paula i izele Celan _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 687

PASO
Miodrag Sibinovi Oleksandar Irvanec Semjon Libonj

Savremena Ukrajinska Poezija

Iz savremene ukrajinske poezije _ _ _ _ _ _ _ 709 Pesme istonih slovena _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 717 Nonsensnitnica-1 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nonsensnitnica -2 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nonsensnitnica -7 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nonsensnitnica -20 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Nonsensnitnica -24 _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 715 715 715 716 716

Jurko Pozajak uri Grigorjevu

* * * _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 717 Srea _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 717 * * * _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 718 Ljuske _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 718 Kolekcija pesnika _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 720 Zemaljci _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Varijacije na temu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Gundelj _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Rasputna raskra _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Legoh pod toak istorije _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Autoportret u tramvaju _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Autoportret u autobusu _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Autonaturmort _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ Lirika futuriste _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 721 721 721 722 722 723 723 724 725

Ivan Luuk

Nazar Gonar

Roman Sadlovski

* * * _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 726 Pobuna igrake _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 726 Opratajui se _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 726 * * * _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 727

Taras Feuk Nazar Fedorak Rostislav Meljnikov Roman Skiba Vasilj Mahno

Hronika _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 728 Eksfolikacija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 729 Egzekucija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 729 Pijanac _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 730 Dez varijacija _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 732

PORTRET SLIKARA
Sarita Vujkovi

Slikarstvo Mladena Miljanovia

Radikalni zaokret u vizuelnoj umjetnosti (na primjeru Umjetnikog djelovanja Mladena Miljanovia) _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 737

BILJEKE O AUTORIMA _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 762 EXECUTIVE SUMMARY _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ _ 782

10

Mirko Kova

UVODNIK

Mirko Kova

PISAC I GRAD
Svatko od nas zavoli ili zamrzi neki grad esto i ne znajui zato, bilo da smo se u njemu nali prvi put, bilo da smo boravili krae ili dulje vrijeme. Neko loe ili dobro iskustvo moe utjecati na nae osjeaje prema odreenom gradu. S gradovima je kao i s osobama; mogu vam biti drage, simpatine, odbojne; moete se zaljubiti na prvi pogled ili ostvariti trajno prijateljstvo. Grad je ivo bie u kojemu pulsira skup svih svojstava njegovih itelja, svih razlika kulturolokih, povijesnih, antropolokih, klasnih i dr. U nj se saima sve ono to vam daje pravo da bez susprezanja rabite termine da je grad nekoga prihvatio, prognao, proslavio, oduio mu se, ubio ga, itd., jer smo ga uzdigli do osobe i poistovjetili sa ivotom. Rodni grad je, kako Pessoa veli kao kolijevka; za nj nas dre uspomene, boje, mirisi djetinjstva, prijateljstva, blinji, pa ipak smo toliko puta matali o bijegu iz te kolijevke i tjeskobe, sukobljavali se s gradom, proglaavali ga neprijateljem ili ga pokuali mijenjati. Pisac i grad, to je gotovo posebni status; jedva se moe nai pjesnik koji se nije baktao gradom kao poetskom temom, opjevao njegove ari, njegove tajne, ovjekovjeio ga ili udario na njegove mitove. U Parikim slikama Baudelaire pjeva da pjesnik poput kralja silazi u grad da oplemeni stvari. On veli: U labirintima velikoga grada, ak i uas neke arolije krije. Za Whitmana je grad ljubavnik, ondje se orgija uz bljesak oka; za Borgesa je Buenos Aires labirint, on ga stalno uti, jer spojeni nismo ljubavlju ve strahom. On svoj grad smatra osobom koja ne voli njegovu poeziju. Italo Calvino izabrao je Torino kao idealni grad za pisanje, jer poziva na strogost i stil, a nadasve krase ga vrline sline vrlinama mojih sunarodnjaka. On tvrdi da gradovi utjeu na pisca isto koliko i knjige koje ita. Pariz naziva enciklopedijom. Uostalom, Calvino je autor divne knjige Nevidljivi gradovi u kojoj uzbudljivo pripovijeda o imaginarnim gradovima kao simbolima traganja za nekim svojim carstvom, jer grad sa svim proturjenostima jest carski posjed. Calvino, kao i glasoviti nizozemski arhitekt Rem Koolhas, doivljava grad kao metafiziku os; unato svim svojim stvarnim crtama, prljavtini, izlokanim ulicama, urbanom ka-

13

osu ili pak ljepoti i skladu prekrasnih zdanja i trgova, lijepih katela i dobro ureenih perivoja. Uza sve, za Calvina je grad enski princip. Dvojica autora, Argentinac Alberto Manguel i Talijan Gianni Guadalupi napisali su zajedniku knjigu Rjenik imaginarnih mjesta, neku vrstu geografskog pojmovnika o zemljama, otocima, republikama, naseljima u dungli, dravama dinovskih ena, gradovima od eljeza, zaljevima; dakle o mjestima kojih nema u atlasima. Ima doista savrenih pronalazaka i otkria, kao, primjerice, grad Abaton koji nikad nije na istom mjestu. Autori su ili za tim da uz postojee uvijek ide i nepostojee, da vidljiva strana ima i nevidljivu. I Marc Aug veli da mi zapravo stalno putujemo ili kruimo od mjesta do nemjesta. Calvino je bio oduevljen izmiljenom geografijom dvojice pisaca, pa je rekao da je njihovo djelo jedno od najvanijih u Biblioteci suvinih knjiga. ivot velikog poljskog pisca i plemia Witolda Gombrowicza mogao bi se nazvati U potrazi za izgubljenim gradom. Proveo je gotovo dvadeset pet godina u emigraciji ivei u Buenos Airesu, a kad se vratio u Evropu, bjeao je od grada do grada. U Parizu se naao nakon trideset i osam godina. U svom glasovitom Dnevniku pisao je kako je hodao Parizom pokunjene glave, nostalgian za Argentinom. Parizu, mislio sam, Parizu, stari tenore, uvenula balerino, sijedi mangupe, koji li je tvoj smrtni grijeh prema Ljepoti. Bio je antipariki raspoloen; zapisao je kako Pariz jest dvor, ali sve je u njemu ostavljalo dojam dvorske posluge. Godine 1964. stigao je u Berlin kao stipendist Fordove zaklade i ondje ostao godinu dana. Berlin je kao lady Macbeth, bez predaha pere svoje ruke... Nakon godinu dana napustio je Berlin potpuno nemoan da je jedva uao u avion, a potom se nastanio u Royaumontu, tridesetak kilometara od Pariza, te automobilske apokalipse koja zavija, urla, juri, smrdi, ali i taj grad mu nije odgovarao, jer je posvuda odzvanjala praznina, sve je izgledalo opustoeno i mrtvo grad koji je vremenski protekao. Napokon se skrasio na Azurnoj obali, pronaao je svoj gradi Vence, gdje je ubrzo i umro. ivot u potrazi za izgubljenim gradom ili barem grobom u kakvom mirnom i tihom primorskom zakutku. I dok se Gombrowicz hrvao s utvarama gradova, a Francuzi ga astili da je mrzitelj Pariza, srpski pjesnik u emigraciji Milo Crnjanski kitio je odu Beogradu laskajui kako u njemu nema besmisla, ni smrti, te kako sjaji kao iskopan stari

14

ma. U to isto vrijeme kad se zabludjeli sin vraao iz emigracije u domaju, kad je kleknuo u crkvu svog grada ekajui da ga taj Beograd poljubi kao mati, jedan srpski pisac, u to vrijeme slavan i mnogo poznatiji od Crnjanskog, doslovno je harao Evropom, preveden na vie od tridesetak jezika, prisutan u medijima, sa smislom za marketing i lovu, uven po otkaenim i mahnitim izjavama. Bio je to Miodrag Bulatovi. Njegov roman Crveni petao leti prema nebu, samo je na japanskom imao tirau kakvu Crnjanski nije postigao sa svim svojim izdanjima, za cio ivot. Ali, Bulatovieva slava bila je ograniena, trajala je moda jedno desetljee, da bi je potom sam proderao, a njegova ga je luda glava dovela u najcrnje nacionalistiko leglo. U tom svom desetljeu slave svata je govorio, duhovito i budalasto, ali nitko nije tako olajao Beograd kao to je to on uinio u zagrebakom listu Telegram (08. listopada 1965.). Dogodilo se to nakon to su mu u Beogradu zabranili tiskanje romana Heroj na magarcu; ideolozi su ga proglasili destruktivnim, jer je vrijeao moral i teevine NOB-a. Poistovjeujui Beograd s cenzorima, Bulatovi se okomio na tu zagaenu varoicu, na ariju od koje nitko ne moe biti lukaviji i podliji, na grad koji ne trpi talente, koji dodjeljuje nagrade onima koji prolaze. On kae: U ovom oboavanom, u ovom umazanom, u ovom inficiranom Beogradu teko je iveti stojei uspravno. U ovom gradu iz kojeg jedva ekam da zbriem, najtee je biti poraen. Druga je to i duga pria to je nesretni pisac, u vrijeme bujanja srpskog nacionalizma, sve to polizao i kao kuja podvijena repa vratio se u zagaenu varoicu, sitno tancajui moravac u Miloevievu kolu. Ivo Andri u mlaahnim se godinama znao okomiti na mnoge gradove u kojima je boravio ili se nakratko zadravao; inio je to mladenaki pretjerano to je zauujue za gospodina koji e kasnije postati suzdran i oprezan. Selio se iz jednog grada u drugi, ali malo je lijepih rijei imao o gradovima svoje mladosti; moda tek o Krakovu pokoji zgodan zapis. Viegrad je bio smrtonosan, Sarajevo pusto, premda taj grad u pismima kolskom drugu Durbeiu naziva na grad, istie da ga voli, ali volei ga i zaboravlja, jer to je neprijateljski ambijent. U sarajevskoj gimnaziji Andri je bio predsjednik Hrvatske napredne mladei, pa je kao stipendist hrvatskog drutva Napredak doao na studij filozofije u Zagreb. Svom drugaru Durbeiu pie: Ko zna je li Hrvatska najmizernija zemlja u Evropi, ali ja znam da je Zagreb najbednije mesto u Hrvatskoj... On

15

dalje pie da se u Zagrebu za godinu dana postaje ivotinja, bestia zagrebiensis, a za dve pijun. Za njega je to grad bez milosti, crvotoni grad, a u jednom pismu veli da Zagreb izgleda kao popian akvarel... I Split mu je bio muan, pie svojoj prijateljici: Sve je ovdje osim mora i neba dosadno. Zasigurno se cijela ta pizma naprama Zagreba i drugih gradova moe odbiti na mladenake nemire i lutanja. Sa zrelou je nadahnuto i bez ogorenosti zapisivao impresije i crtice o gradovima, zemljama, krajolicima. Dakako, gradovi u njegovim romanima (Viegrad, Travnik, Sarajevo), opisani umjetnikom rukom, imaju mitsku vrijednost i izvan su ove prie. Gustav Mato umio je za srce ujesti svoje gradove, ali ih i prihvaati, iako se ne moe sa sigurnou rei da je u bilo kojem od njih bio neto posebno sretan. Beograd je hvalio i kudio, a Zagreb mu je bio najljepi grad na svijetu, gostoljubiv i intimno domai. Rado ga je i lijepo opisivao. U tekstu Kod kue Mato veli: Jedino pariski kejevi na uenoj Seini i flanerija po talijanskim drevnim trijemovima varokim prua raskoi zagrebake etnje. Na itavom svijetu nema moda etalita, hrastova etalita kao Tukanac. Drvee u renomiranoj Bulonjskoj umi kraj Pariza je prava karikatura naeg Tukanca, o maksimirskim divnim dubovima, punim sjene, okrepe i mira, da i ne besjedim. I Tin Ujevi je pisao i pjevao o gradovima, ak je Bernardu Shawu za posjeta Dalmaciji preporuio: Vidjeti Dubrovnik i onda umrijeti. Tinov grad oito je bio Split kao sinteza svih primorskih gradova. Tin je pisao: Split sam kao grad, svojom velikom starinom i svojom tmastom, tronom ljepotom ostvaruje jedincat tip egzistencije, nepoznat Zagrebu, Beogradu i Sarajevu, pa ak i Dubrovniku. Ja znam ovaj Dioklecijanov umorni i teki grad od djetinjstva, ali su mi trebala etiri decenija ivota da najzad sasvim prodrem u njegovu agonijsku i duboku poeziju. Split spada u gradove koji su na svijetu jedini svoje vrste. Da bismo upoznali grad koji smo iz ovih ili onih razloga zavoljeli, moramo zaviriti u svaki njegov kutak i to bezbroj puta. Gradovi koji se mijenjaju bre od srca smrtnika, bacaju me u depresiju; u njima se izgubim i klonem od nekog tekog umora. Takve gradove najradije zaobilazim. Volim se vraati onomu to je nepromijenjeno, drago mi je vidjeti i mnogo puta dodirnuti jedno te isto. Ono to ustrajava u istom, ovjerava nae postojanje. Gradovi koji se ne mijenjaju, dre nas u uvjerenju da i nama pripada vrijeme koje se ne troi. Neke

16

gradove u kojima sam ivio ili odreeno vrijeme boravio, gotovo sam posve zaboravio. Katkad se pitam mogu li se uspomene izbrisati mimo moje volje i odluke, same od sebe? Zauujue je da mi se uope ne javljaju nikakve slike iz Beograda, iako sam ondje proveo najvei dio vremena. Nema nijednog bljeska, nijedne uspomene, sve je ugaeno. Mogu se mnogih stvari prisjetiti samo kad hou, ali onih spontanih i niim izazvanih iskrica nema. Prijanjih sam i davnih godina najee bjeao u Zagreb; ondje sam esto boravio i po nekoliko godina zaredom, ili tek u duim i kraim razmacima. inilo mi se da me u mladosti taj grad spasavao beogradskih neuroza; smirio bi me i preporodio. Moda sam ga zavolio upravo itajui Matoa; tko zna. A moda je tomu doprinijela neka sitnica, neki detalj, neto posve nevano i bezazleno, neki neodoljiv okus, mala vrtna restauracija u kojoj sam se osjeao kao na prijestolju, trenutak nikad definirane sree. Gradovi su mamci za pisce i putopisce; gotovo da nema pisca koji je odolio izazovu gradova, posebice onih o kojima se mnogo pisalo. Putnici tragaju za povijesnim mjestima, ele vidjeti rodnu kuu ili grob neke slavne linosti, dodirnuti ono to su itali u knjigama, razgledati znamenitosti. Turisti fotografiraju, a pjesnici opijevaju svoje doivljaje gradova. Grad je vjena inspiracija, vjena sadanjost, kako je govorio Josif Brodski zadivljen Venecijom kao umjetnikim remek-djelom koje bi se moglo nadmaiti samo gradom sagraenim u zraku. Pjesnici su hodoastili izabranim gradovima i vraali se s rukoveti stihova. Malo je tko pjesniki odolio Parizu; Mato je zapisao da je taj grad najvea linost dananjeg svijeta, slavna koketa koja kanda nikad ostarjeti nee. Tin je Ujevi pjevao Parizu; bio je openito fasciniran gradovima, posveivao je svoje udesne stihove Zagrebu, Splitu, eher-Sarajevu i jo mnogim mjestima u koja je mamuran stizao. Gradovi bude matu, jer to su buna mora, kako bi rekao G. Bachelard. Na valovima gradova pjesnici su usamljeni surferi - taj sam stih zapamtio, dirnuo je neku moju icu, ali sam zaboravio ime autora. Za Pasolinija je bio, tko zna iz kojih razloga, iranski grad Esfahan najljepi na svijetu, grad prelijepih mladia, s boanskim zatiljcima i vratovima, kako je pisao. Kau da se najradije sluaju prie o ratu, lovu i dalekim nepoznatim gradovima.

17

Tatjana Gromaa Mihajlo Panti

DIJALOG

Tatjana Gromaa i Mihajlo Panti

IZMILJANJE GRADA
Mihajlo Panti (1957) debitirao poetkom 80-ih godina, od prvog asa paralelno kao pripovjeda i knjievni kritiar, da bi do danas objavio preko trideset knjiga studija, eseja, knjievnih kritika i antologija, te osam knjiga kratkih pria/novela, od kojih su neke, poput Vondera u Berlinu, Novobeogradskih pria ili zbirke Ako je to ljubav (Andrieva nagrada, 2004) postale bestseleri i stalno doivljavaju nova izdanja, to je istinski presedan u vremenima iskljuive dominacije romana i nefikcionalne proze. To je vjerovatno stoga to je Panti, premda je, kao i svi najvaniji predstavnici njegove generacije iz 80-ih, usvojio iskustvo i praksu postmodernizma (bio je u tim godinama agilni suradnik asopisa Quorum), u osnovi ostao bazini pripovjeda ehovljevske provenijencije, kome je prva misao pripovijedati ivo i zanimljivo, ispriati neku interesantnu priu iz svakidanjeg ivota. Njegove prie, iako krcate literarnim aluzijama, uvijek svjedoe neposredno, gradsko iskustvo i zapravo ih sve objedinjuje pokuaj da se u malim ritualima obezliene svakodnevice, meu anonimnim ljudima koje opsjedaju vjeite teme sudbine, nesnaenosti, ljubavi i smrti, otkrije neki vii smisao, to e iskupiti njihove neobeavajue ivote. Moglo bi se rei da Pantieve prie, sa snanim peatom fikcionalnog autobiografizma, na izvjestan, autorski prepoznatljiv nain, reflektuju uinke depresivnog i represivnog rada istorije u posljednjoj etvrtini XX stoljea. U knjizi ena u mukim cipelama (the best of) sainjen je presjek iz novijih faza Pantievog rada (novobeogradska trilogija: Novobeogradske prie, Sedmi dan koave, Ako je to ljubav). Tu su okupljeni ponajbolji Pantievi primjeri nove, a stare dobre kratke prie u koju kao u kakvo jeziko skladite staje sve ono vrijedno to o ivotu jo treba rei. Dramska i prozna spisateljica Vida Ognjenovi svojedobno je primijetila da je Mihajlo Panti pisac koji svoje motive nalazi u usijanju urbane buke, u svetosti tiine vode, u ovjekovom tumaranju izmeu razuma i bola, kako bi rekao Brodski, u pojavama koje su izmeu fantazme uda i prizemne opipljive pojavnosti, i najzad, ili najprije, u sebi. Najvie u sebi. Mihajlo Panti, taj naizgled leerni spontani zapisiva pojavnog svijeta, mogui

21

ehovljev praunuk, u isijavanju svoje pripovjedne energije pokazuje mo gradnje, ali i razgradnje mimikrijskog sloja stvarnosti, mo pronicanja u ono to je dublje, a sutastveno, to postoji tek kao varljivi, jedva uhvatljiv nagovjetaj, na dnu jezika i bia. Prie Mihajla Pantia prevedene su na dvadesetak jezika, uvrtene u mnoge antologije i preglede, i objavljene u vie posebnih inostranih izdanja. Panti je univerzitetski profesor (izmeu ostalog bavi se junoslavenskom komparatistikom, doktorirao je tezom o modernistikom pripovijedanju u Srba i Hrvata), urednik je u izdavakim kuama i asopisima, stalni je kritiar prestinih magazina... U meuvremenu, ovaj novobeogradski pisac je za najnoviju knjigu pria Ovoga puta o bolu dobio Nagradu grada Beograda. Tatjana Gromaa: Recite mi najprije neto o tome kako sami vidite vlastito pisanje, posebno me zanima va prozni opus. U jednom intervjuu rekli ste neto to se moe uiniti simptomatinim za pisanje, osobito za pisanje danas. Rekli ste da ne piete romane, odnosno da iskljuivo piete prie jer da pri pisanju romana ima previe kalkulacije i previe misli o trinom uspjehu. Uspijevate li vi pisati prie bez tog momenta kalkulacije? Mihajlo Panti: Osam knjiga pria za trideset godina pisanja, ni malo ni mnogo. Uglavnom, nije ba uobiajeno da neko pie samo prie. Ja, eto, samo prie, mahom o onome to mi ivot donosi. Jasno razlikujem svoje primenjeno pisanje, bavljenje kritikom ili akademskom prozom od svog pripovedakog rada. Uskladio sam to nekako, ne pitajte me kako mi je to polo za rukom, ne znam. Uglavnom, nisam smetao sm sebi, nisam zaboravio da sam, ipak i pre svega, pisac pria, mada se ponekad zabrinem, kad piem togod drugo, a piem stalno, uini mi se da poinjem da gubim sopstvenu reenicu. No, pria se ba tada javi, zato to mora biti napisana. Kad se odmaknem nekoliko koraka, vidim da je moj pripovedni opus nastao iz pomalo iracionalnog poverenja u priu, iz elje da na to manje dosadan nain kaem to to imam da kaem, i, ne manje vano, da se u tome to govorim samooblikujem, identifikujem, prepoznam sebe u okolnostima vremena i mesta u kojima sam iveo i u kojima i dalje ivim. Postoji izreka da je pisac kratkih pria pisac za 300 italaca. Dugo sam bio upravo takav pisac, pisac koji je godinama poznavao gotovo sve svoje itaoce. Tek nakon nekih mojih ka-

22

snijih knjiga, ponajvie poto sam 1994. godine objavio Novobeogradske prie, poeo sam da upoznajem ljude koji su me prvo znali po tome to piem. To je savreno iskustvo, to kako vas neko doivljava ili zamilja ne poznajui vas, nego samo preko knjiga koje piete. ta li sve ljudima dolazi na pamet! Hou, zapravo, da vam kaem kako pretpostavljeni broj italaca nikada nije imao sutinskog uticaja na ono to ja piem, niti kako piem. Jer, ja ne piem ni po kakvom unapred zadatom konceptu. Naprosto sam pisac koji se oslukuje. Treba mi mnogo vremena da napiem knjigu pria, i te prie se negde meusobno tematski i stilski usaglaavaju kako se njima hoe, ja samo pratim to to one najpre meni ele da kau. Ne znam koliko je pametno danas tako pisati, ali, ta mogu, tako sam navikao. Pisanje mi je saaptavanje sa sopstvenim biem, pa mi onda zaista ne moe biti vaan trini aspekt knjievnosti koji je u nae doba vie nego oigledan kada govorimo o romanu. Mislim, naime, da svaki savremeni romansijer bar malo, bar podsvesno, razmilja kako dobiti najprestiniju nagradu za roman u svojoj nacionalnoj sredini ili kako e mu otkupiti prava za film. Ili, ako ne ba to, sanja neki slian, merkantilni uspeh. U tom smislu, kratka pria je oblik po mojoj meri. ta god da uradite sa njom, nema nikakve manipulacije. Ona se dogodi ili se ne dogodi, nema imperativa da se mora napisati onako kako trite hoe. I poriv njenog pisanja stoga je blii pisanju poezije, roman je neto drugo. Tek kada se pria dogodi, poinje racionalni, zanatski rad na njoj, ali je onaj prvi impuls za njeno pisanje istovetan pisanju poezije, prva reenica je kao prvi stih. Nju mora da vam Bog poalje sms-om, tu prvu reenicu. Ta reenica, ako je prava, uvlai vas u prostor koji ete, prianjem, nastaviti da istraujete. Evo, sada smo na Brionima, gledam glumce kako presvlae identitete slino radi i glas koji pria priu, uvlai se pod kou razliitim likovima, govori u njihovo ime, ispituje dokle moe da ide, a da to bude i ostane uverljivo. I vrapci znaju da je roman u poslednjih stotinu i vie godina u potpunosti preuzeo lidersku poziciju u knjievnosti. Roman je postao sinonim za knjievnost, i zato lako mogu braniti tezu da je ta forma previe institucionalizovana. To, izmeu ostalog, vidite i po ljudima koji ele da piu, a nisu pisci, ali objavljivanje romana naprosto smatraju inom sopstvene verifikacije. Roman je mogul svekolike knjievnosti, on je prodire

23

i apsorbuje, kao morska zvezda kad izbaci svoj eludac da bi progutala koljku, i tako je negde i postavljen u aktuelnoj hijerarhiji vrednosti, a ja tu sebe nikada nisam video. T. G.: Smatrate li to i kao odreenom povlasticom, kreui se i djelujui kao knjievnik u krugu jedne knjievnosti, jer vas, vjerojatno, puno kolega pisaca doivljava kao manju opsanost za vlastiti probitak, zato jer se ne bavite pisanjem romana? M. P.: I to o emu me pitate nam je takoe donela knjievnost modernih i postmodernih vremena. Onoga trenutka kada se knjievnost od jednog tipa institucije preobrazila i ula u fazu trinosti, u trku za uspehom, za irokom javnom potvrdom, za nagradama, za tiraima, pitanje estetike postalo je vrlo problematino. Vie se pisanje ne vrednuje najpre po tome koliko je lepo, ili koliko je mudro, ili nadahnuto, ili autentino. Kapital postaje vrhovni arbitar. Dobro je ono to se dobro prodaje. Taka. Ukoliko je tako, lako emo iznai argumente za neke druge, kolateralne vrednosti, racionalizovaemo ih jer nam je neko naruio taj posao, i platie nas za to. Ako vi neete, uvek ima ko e. Knjievnost je danas oblik industrije, ona je samo jedan od vidova trine kompeticije. Vidite i sami koliko je u srpskoj, u hrvatskoj, i u svim drugim regionalnim i evropskim knjievnostima vano ko je dobio koju nagradu i koliko to pokree na govor o literaturi. ta oveku koji eli da pie, i samo da pie, ostaje nego da proba da se malo pomakne u stranu. Bitna mi je upravo takva pozicija i ta perspektiva, ona me bar malo oslobaa od logike na koju inae svi po inerciji pristajemo. Uvek je tako bilo, zato bi danas bilo drukije: kontekst vremena u kom ivimo, filozofi bi rekli duh epohe, diktira pravila po kojima igramo. Ukoliko igrate, morate potovati pravila. Sve to znam, sve sam to monstruozno izracionalizovao, ali bih, svejedno, ponekad voleo da ostanem onaj to se zove kvariigra, onaj to igra mimo pravila. Ili, jo bolje, onaj to igra po pravilima koja sam sebi propisuje. To moda jeste iluzija, ali bez nje sigurno ne bih pisao. T. G.: Kao povjesniar knjievnosti i netko tko se paralelno bavi i knjievnom kritikom gdje u svemu tome vidite ulogu knjievne kritike danas? Koliku ona uope moe imati teinu, ako je knjiga konkurentna roba koja se nudi na tritu koje zanima samo dobra reklama i prodaja?

24

M. P.: Skupo nas kotaju sve neoprezne generalizacije. To ne vredi samo za knjievnost, to vredi za svaki oblik naih ivota u minulim vremenima. Zbog toga i ne volim floskule tipa naa knjievna kritika je korumpirana ili kritiari su isfrustrirani pisci... Flober bi danas imao mnogo posla sa novim renikom pseudointelektualnih banalnosti. Kritika je uvek bila potrebna. Da nije, ne bi ni postojala. Zato bi danas bilo drukije? ak bih rekao da danas neke knjievne vrste, na primer esej, na primer poezija, ne bi ni mogle da opstanu bez odjeka u kritici, jer je kritika jedino polje njihovog odjeka. Kad je zbirka pesama bila u top ten najprodavanijih knjiga? Ali njen odjek u kritici moe biti, i jeste, dublji od marketinki podrane recepcije pedeset konfekcijskih romana koje zaboravite tri dana poto ste ih proitali, im se latite novog lakog tiva. Kada neko ko ita, kae, na primer: srpska knjievnost on pomisli na Lazu Kostia ili Vaska Popu; kad kae hrvatska pomisli na Tina Ujevia, na A. B. imia ili na Danijela Dragojevia. Mislite li da u tome kritika nema zasluga? Ima, itekakvih. Kritika je, danas, donekle promenila svoje nekadanje funkcije. Dobila je novi lik, pa je, izmeu ostalog, u trinim okolnostima, postala i neka vrsta marketinke, reklamne delatnosti. Pogledajte korice novih romana. Pune su odlomaka iz recenzija, natimovanih tako da po pravilu zvue kao reklamni slogani. I onda je svaka druga knjiga udo, onda je svaka druga knjiga knjiga koju smo ekali godinama. Ili je svaka druga knjiga knjiga koja se beskompromisno razraunava ili je, pak, re o tivu posle kojeg vie nita nee biti isto. Mogli bismo, zaista, da na Floberovom tragu napravimo tablicu neizbenih, delujuih stereotipa. I stoga, ma ta da bi mi se moglo prigovoriti, to iz iskustva znam, knjievna kritika je delatnost stvorena da bi trpela prigovore i to je u redu, unapreujui nae miljenje ona ispunjava svrhu kritiar mora da pazi da ostane nevin. Starije kolege bi rekle, mora da vodi rauna o emu govori, a jo stariji mora da nae meru. I ne moe pisati kao da se oko njega nita nije promenilo, naprotiv, mora da uoi i opie tu promenu. Rekoh vam, smisao kritike je smisao pojaavanja interesa za knjievnost. A knjievnost danas vrlo slabo kotira, realno gledano. Spojeni su to sudovi, kako je knjievnosti, tako je kritici. Ni bolje, ni gore. T. G.: Ne ini li vam se da taj nedostatak jae, konkretnije kritike u kojoj bi se jasnije imenovale stvari, da to stvara jed-

25

no tupilo kod itaoca i kod publike, neku vrst ravnodunosti u kojoj se vrijednosti zapravo vie i ne propituju? M. P.: Svakako. ini mi se da je problem koji dananja kritika ne moe da rei problem preobilne knjievne produkcije. Stoga se i odustaje od tog posla. Zamorite se od gomila knjiga koje svakodnevno pristiu na va sto. Uvek sam se pitao zato, recimo, srpski pisci, pretpostavljam da u tom pogledi ni hrvatski nisu neka razlika, oboavaju da javno nipodatavaju knjievnu kritiku, ali mi zato uredno alju svoje nove knjige, sa dramatino-sentimentalnim posvetama. No, to je moj problem. Ko mi je kriv to sam se latio tog posla za koji jedan anglosaksonski cinik kae da je nalik poslu istaa ulica. On se, naime, ne izabira. Na njega se spada. Mada, opet, nisam upoznao previe takvih strasti nalik onoj kada zaronite u neku knjigu za koju znate da je pre vas gotovo niko nije itao. Zatim, tu je jo jedno teko pitanje na koje nijedan kritiar ne moe do kraja da odgovori zato bira ba tu knjigu o kojoj pie? Postoji bezbroj odgovora, ali nijedan nije konaan, pravi. I meni je to nepoznanica. Valjda je to nain da se obazremo u hiperprodukciji, valjda sebe time teimo da je mogue, i u vladajuim sumanutim okolnostima, raspoznati neku vrednost. Kritiki duh nuno tei da uspostavi nekakav red, da sistematizuje ono to se sistematizaciji opire. Zato je takav, kritiki. S druge strane, priznajem da oseam nemo pred lavinom novih naslova, kivan sam na sebe to neu proitati ni deli toga. Slaba je uteha to znam da je broj knjiga odavno prekoraio ovekovu prirodnu mo da to sve uoi, popamti, porea, a kamoli proita na pravi nain. Gete ili Erazmo imali su biblioteke od nekoliko stotina knjiga, i itali su ih celog ivota, pa nijednog trenutka, dok itate te stare pisce, ne oseate da su oni bili uskraeni zbog tako malog broja naslova. A danas kroz nae ruke svakodonevno proe nekoliko knjiga, i neizbeno je to zasienje koje na pitanje ta da se ita odgovara odlukom da se ne ita nita. Knjiga vie nije sakralna vrednost nego proizvod sa kioska, neto u materijalnoj ravni izjednaeno sa novinama, cigaretama, sladoledom i kondomima, pa je moda najpametenija odluka u takvoj situaciji ukljuiti DVD ili otiu u ribolov. Snalazei se godinama u toj pomami novih naslova odavno sam zdravorazumski zakljuio kako nisam toliki mazohista da bih itao loe knjige. Pogotovo nisam toliki mazohista da bih vam objanjavao zato je neka knjiga loa. Neu, naalost,

26

po sili vremena, stii da proitam ni promil odlinih knjiga kojima obiluju i tradicija i dananji svet, pa zato bih to vreme rasipao na neinspirativne knjige. itam zbog zadovoljstva, iz radosti, iz sree saglasja ili uvida, a ne da bih se nervirao zbog neije gluposti, nedarovitosti, neznanja ili nepismenosti. I mislim, tvrdoglavo, da je dunost kritiara afirmacija vrednosti, pogotovo danas. Kritiar je po difoltu obavezan da bude konstruktivan. To to bih mogao, nemojte misliti da ne bih mogao, razbiti nekog svog kolegu, koga poznajem i sa kojim sam, to bi rekao Sen Bev, ruao vie puta, to ostavljam boljim i pismenijim publicistima, pun sam respekta za tu teku i nezahvalnu profesiju. Ali sam ve dovoljno star da znam da ako neto od kritike ostaje, ostaje samo konstruktivno, interpretativno, afirmativno itanje. A loe knjige, one tonu u zaborav, nezavisno da li ste vi o njima pisali ili ne. Uostalom, tu postoji i mera jedne vie neumoljivosti. Ona kae da ovek, obian ovek, kome se prohtelo da uvee neto proita, da knjizi dadne prednost u odnosu na krmu, ribolov, pozorite, koncert, utakmicu, partiju karata ili TV, nikad nee lei u krevet sa loom knjigom. I ta se tu moe. T. G: to je to tako privlano u figuri pisca da ljudi danas masovno ele biti pisci? M. P.: Prvi razlog je svakako u tome to su nam, barem u ovom delu Evrope, knjievne tradicije tako oblikovane. Tako su kodirane. Kad prolazite kroz austrijske, maarske, hrvatske, srpske, bosanske ili bugarske gradove, najpre uoavate da ulice i trgovi u njima nose imena pisaca. To znai da je kultura tako ustrojena, pogotovo kod malih naroda sa oteanom istorijskom emancipacijom. Takve kulture razumeju i gaje knjievnost kao oblik prosvetiteljske reprezentativnosti, one favorizuju pisce, postavljaju ih u sredite, prave od njih mitove, naravno, tek kada oni umru. Za ivota se, naravno, zlopate, da bi potom dobili snagu boanskih autoriteta. Pisci su zgodne figure kolektivne identifikacije. Kad, na primer, kaemo da je Andri veliki, ili Krlea, ili Selimovi, mi zapravo govorimo da su velike kulture koje su omoguile pojavu takvih individualnih talenata, i u krajnju ruku, da smo i mi sami veliki. Nedvosmisleno, knjievnost je svoju prosvetiteljsku misiju izvrila u osamnaestom i devetnaestom veku, kod veih evropskih naroda jo i ranije. Knjievnost je, tokom tih stolea,

27

postepeno postala oblikom institucije koju podravaju druge institucije, kolstvo, univerziteti, akademije, izdavai, mediji. Tako da je u tom sistemu, i u hijerarhijama koje u njemu vladaju, pisac zapravo odnegovan kao kulturom povlaena figura. I taj i takav model preiveo je i do naih dana, to po inerciji, to po iroko rasprostranjenom uverenju da su pisci neko, uglavnom mrtvo udo, ekstraordinarne pojave, visoke po dva i po metra, na ija usta govore celi narodi. Kako je sve to tuno i karikaturalno izgledalo unazad dvadesetak godina i kod Srba i kod Hrvata, a bogami i ire. Pa je nama tako ostalo i dan-danas. Evo, vi ne razgovarate sa nekim beogradskim inenjerom ili hirurgom, nego sa piscem... Dakle, i danas je vrlo vano sebe prepoznati i deklarisati kao pisca, odnosno uiniti da vas i drugi kao takvog prepoznaju, jer vas onda, prema tim kodovima koji i dalje vladaju u polju aktualne kulture, a naroito tradicije, svakako povlauju. I jo: biti pisac znai biti pomalo mimo sveta, to je jedna vrsta pozitivne ekscentrizacije. Zapravo, najtee je dekonstruisati mitove neije veliine, a tek tako mu moete prii na pravi nain. Pisca treba uvek gledati iz normalnog, ljudskog rakursa, a to nije lako, jer nas modeli njihovog usvajanja sile da im pristupimo kao da dolazimo pred spomenik ili pred katedralu. A im pogledate u visinu, uhvati vas vrtoglavica. Ne moete vie normalno rasuivati. Dabome, postoji i jedan tako ljudski odgovor na pitanje zato mnogi sebe ele da vide kao pisca, i da ih drugi vide takvim. Tu deluje neizbean psiholoki momenat ovekove potrebe za vaenjem. A zatim, sa rastom znanja, obrazovanja, dostupnosti informacija, i, zato da ne, sa boljim ivotom, ovek postaje autorefleksivniji. I gde god imate bie koje misli, bie koje sumnja, bie koje traga, vi ste na dva i po milimetra od pisanja. To je, ujedno, i moj lini odgovor. Za mene je pisanje poseban oblik samoitanja piem da bih samog sebe proitao, da bih se bolje upoznao sa tim neuhvatljim sopstvenim ja. T. G.: Rekli ste jednom prigodom da se od pisca danas ne oekuje da bude etiki korektiv stvarnosti, da ljudi od knjievnosti danas manje-vie oekuju blagu relaksaciju. Ipak, postoji i onaj dio publike koji je zahtjevniji, koji eli neto vie M. P.: Horacije nije umro, mada se njegov princip zabavno i korisno danas ne osea najbolje, zabavno je odnelo prevagu. Ali, opet, kod zahtevnijih italaca, kako vi kaete, ostaje

28

oekivanje da nas knjievnost neemu i pouava, ak i da nam daje izvesna moralna uputstva, da nas suoava sa ivotnim istinama, da nam ih otkriva, da ih definie. To je aporetino pitanje, jer se laka knjievnost odrekla odgovornosti, zato je i laka, a teka ima problema sa itaocima koji ne vole da im se docira. Pri tom, ono to je nekada postojalo kao pojam angamana ili, nedaj-boe, politikog opredeljenja nekog pisca, danas biva uzeto kao negativno bodovanje nekom autoru, i to nam smeta, bolje da ostanem u prvom licu, meni smeta, jer knjievnost, uprkos svemu, mora pre svega da bude estetika, svakako iznad politike. Kada bi bilo suprotno, ne bih mogao da uvaim talenat pisaca iji su mi politiki afiniteti i stavovi inae strani. Danas u knjievnostima regiona imamo enigmatinu, vrlo zanimljivu situaciju. Otili su klasici, ostala su upranjena mesta. I sad vidimo taj alosni napor, to pretenciozno upinjanje preostalih kandidata da zauzmu vrhove piramidalno shvaenih nacionalnih knjievnosti, to je ist anahronizam, tavie, karikatura. Te koncepcije pisaca oeva nacije na raznim stranama, to suludo uverenje da je u jednom oveku mogue koncentrisati svu istinu sveta, svejedno da li govorimo o politici ili o knjievnosti, a tako shvaeno jedno se u drugom preslikava, e toga se zgraavam. Mislim sasvim suprotno. Za mene je knjievnost danas jedva ujno aputanje bez bilo kakve socijalne relevantnosti, ali sa nesravnjivo velikim uticajem u domenu krajnje individualne, krajnje line, duboke, gotovo boanske komunikacije. Knjievnost me podsea da ne smem da potroim svoje zemaljsko vreme tako to u ga prosuti, straiti i uniziti dar koji sam dobio samom injenicom da ivim. T. G.: to vidite kada pogledate u to o emu knjievnost danas govori? M.P.: Tematika svakodnevice potpuno je preuzela inicijativu. Ovdanji savremeni prozaisti, u neto manjoj meri i pesnici, uglavnom piu svoje malo, lino iskustvo svakodnevnog ivota. Zavladala je potpuna tematska oputenost, stvarnosni koncept odneo je ponovo prevagu nad aleksandrijskim. Zato bih ja, pitam se, morao da itam kako neko ivi, i da mislim o njegovim branim problemima kada moda i sam imam takve probleme i kada ni na koji nain to to itam ne produbljuje moje uvide? Knjievnost se, u velikoj meri, odrekla ambicije da bude velika, to nije dobro, odrekla

29

se ambicije da bude odgovorna, odrekla se ambicije da bude komprimovano znanje. Nego je postala jedan prilino relaksiran, diskretno ili indiskretno erotizovan govor iz kog ne dobijate intenzitet koji oseate kad itate velike pisce, klasike. Oni su pisali punim pluima i sa punom sveu o tome to rade. Knjievnost je danas iz super-teke prela u pero-laku kategoriju. Kompjuter je do beskonanosti demokratizovao knjievnost. Svako ko pie malo pismenije e-mailove s razlogom umilja da je pisac i odmah eli da to ponudi sudu ire javnosti. Ko e ga i kako, a i zato, ubediti da nije pisac i da to ne ini? Pun je svet poruka, pismo kao knjievni anr je umrlo, javlja se e-mail i sms-literatura, sa celom skalom novih formi. Tano kae Bodrijar: Umetnost je danas problematizovana zato to je ima previe. im izaete na ulicu, naletite na tri genijalca. A genijalac je genijalac po tome to je redak i izuzetan. Ako svakoga dana imate po tri genijalca u vidnom polju, onda je to nepogreiv znak da je i genijalnost devalvirala. I ma koliko me raduje krajnja kompjuterska demokratizacija pisanja, istovremeno mi smeta haotina situacija u kojoj sve eli da bude knjievnost. U redu, ali, ukoliko je svako pisanje knjievnost, onda knjievnosti vie nema. T. G.: to je sa vama osobno, kuda vas danas vodi vae pisanje, ili kuda biste eljeli da vas odvede? M. P.: Proteklih dvadesetak godina pisao sam preko svake mere. Na svu sreu, ne prozu. Prozu, rekoh vam, smatram sutinom mog pisanja. Kad kaem da sam pisao previe, a zaista jesam, mislim na primenjeno pisanje. Tokom 90-ih pisanje je za mnoge, pa i za mene, bilo ako ne azil za umobolne, ono barem azil za preosetljive. Budui da je svet u kom sam iveo bio takav kakav jeste, i da ni na koji nain nisam mogao sebe da prepoznam u tome, te, naalost, svestan injenice da sam duboko nemoan da bilo ta promenim, osim u svom najbliem okruenju, sasvim sam se posvetio itanju i pisanju. Otud mi sada taj oseaj da sam pisao previe. Zaudo, nemam oseaj istroenosti. Ponekad malog zasienja, to da. Ali, to brzo proe, im moram da sednem i napiem neki tekst. Na moju sreu, sauvao sam poriv da prozu piem samo kad pria hoe sama da se napie, dakle, samo onda kad zaista imam ta da kaem. I to je blisko poeziji. Sauvao sam uverenje da je pisanje posebna vrsta dubokog samooslukivanja. Sa

30

godinama sam polako nauio da prepoznajem signale koji mi dolaze iz neizgovorenosti, i da ih prevodim u jezik, u reenice koje nose nekakav smisao. Tako se i sm osmiljavam. Za trideset godina, koliko piem, nauio sam da mi je za knjigu pria potrebno etiri godine, to je moj prirodni ritam. Uvek piem sa oseanjem da kad zavravam neku knjigu, da vie nikad nita neu napisati i da, metaforiki reeno, vadim poslednju kofu vode iz svog bunara. A onda proe neko vreme i taj se bunar opet polako napuni, pa iznova poelim da tome to se nakupilo dam odgovarajuu formu. Ponekad pomislim kako je i to to sam napisao sasvim dovoljno, kud u vie. Znam ponekad da kaem sebi evo, napisao si sve to si mogao da napie, dobio si sve to si od pisanja mogao da dobije. Moda bi mogao ostatak ivota da posveti jo neem to te privlai i zanima? Sada, u ovim godinama, oseam potrebu da malo korigujem sopstveni identitet, da ga malo pomerim i rastresem, da mu dam neku novu dimenziju i da ga na taj nain obogatim... Nikada nisam volio mistifikacije o pisanju kao o muci, ispatanju Borhes negde kae, ako ga dobro interpretiram, kako je ovek duan da bude vedar. Tako i razumem pisanje, kao eljenu vedrinu koja na kraju treba da se promoli iz jezika, ak i kada operie sa najteim i najtamnijim sadrajima. Na kraju, sad zvuim kao neki stari Grk koji govori o uincima tragedije, mora da proradi oseaj samoispunjenosti. Jer, da toga nema, zato bismo uopte pisali? Da bismo se muili? Onda je bolje neto dobro pojesti i popiti au vina. Samo to i oekujem, malo radosti. T. G.: Kako danas gledate na taj pojam postmoderna knjievnost, nekada je i vae pisanje bilo sinonim za taj termin M. P.: To se zavrilo. Nekoliko knjievnih generacija prolo je kroz dato iskustvo, pojava je okonana prirodnim putem. U jednom trenutku taj nas je pojam bio okupio, neko ga je prihvatao, neko osporavao, postmodernizam je postao nova Rorarhova mrlja knjievnosti. Kako god, bilo je to jedno srenije razdoblje, za razliku od ovog dananjeg, teskobnog, u kojem je, naizgled, svako dobio to je eleo, pa mu opet nije dobro, opet nije zadovoljan. Kada o tom razdoblju mislim iz perspektive sadanjosti ini mi se kako je posredi bio zanimljiv pokuaj da svekolika umetnost, ne samo knjievnost, dobije novu transfuziju sveine u asu kada je tim

31

svetom prevladao oseaj iscrpljenosti. Za mene je to iskustvo vano iz zbog unete doze igre i dobrog raspoloenja. Odrasli smo i iveli u preozbiljnim literaturama, sa previsoko postavljenim ulogama i prevelikim oekivanjima, ozbiljnim do turobnosti, ak do facijalnog gra. Postmodernizam je sa svojim strategijama reciklae, ali i ponitavanja ideje autonomije umetnosti, koja je eminentno modernistika ideja, povlastio kategoriju igrivosti. ovek je, bez obzira na svu grozomoru istorije, bie koje i dalje eli da se igra, i stalno, ukoliko je ovek, dakle, ukoliko je kreativan, odbija da se uklopi u ono to mu se, da malo parafraziram Krleu, civilizacijskom dresurom namee. Naravno, kasnije se ispostavilo neto to se mora poteno rei bilo je i nedarovitih postmodernista, onih to su se lepovali na konjukturnost tog pojma. Posle su svi beali od njega, jer se pretvorio u svoju suprotnost, izaao iz mode. Prodavac u jednoj beogradskoj knjiari mi je rekao da tano pamti godinu u kojoj je pojam postmodernizam dobio znaenje negativne reklame. Vi hoete nekog da pohvalite ve samom injenicom da ga nazivate postmodernistom, kao da mu dajete kakav orden, ali je to publici u meuvremenu postao nepogreiv znak da takvog ne treba itati. To je druga krajnost, postmodernizam je ipak ostavio sjajna dela. Sad, moda je dobro to to je

32

svako u njemu video ono to je eleo da vidi. Usvojio sam ga i otiao dalje, to mi nije bilo naroito teko, jer je moje pisanje uvek podjednako raunalo sa iskustvom proitanih knjiga i iskustvom ivljenja na jednom vrlo konkretnom, i vrlo simbolinom mestu Novom Beogradu. T. G.: Uvijek se spominje taj Novi Beograd, kao kljuno, mitsko mjesto, polazite vaih pria M. P.: Novi Beograd je naroit sociokulturni fenomen, nastao, poput mnogih slinih gradova naeg dela hemisfere, kao materijalna projekcija jednog ideolokog sna. Iza tog sna ostao je svojevrsni mit praznine, i mesto koje je vie nehotino svetilite tog mita nego prostor autentinog ivota. Otuda su Novobeograani pomalo i apatridi, bez obzira na to odakle su doli i kuda e, eventualno, otii. Nehotino, sasvim nehotino, taj grad je proizveo svoj trenutni, postmoderni kontekst: on nema korektivni centar, nema duhovnu vertikalu, on je prividno harmonina, a zapravo apsolutno haotina struktura sklopljena od dobrih ili loih arhitektonskih citata razliitih stilova koji ne mogu da se istinski poveu. Nema trg, ni pravo pozorite, a muzeji i crkve stoje neurasli, kao da su na pogrenom mestu, punom graditeljskih surogata, mo-

33

da i lepih na oko, ali hladnih i praznih, bez obzira na mnotvo ljudi koji se tuda kreu, bez istinske komunikacije, bez svesti da uestvuju u oblikovanju jedne zajednice. Ponekad imam oseaj da se stanovnici Novog Beograda i dalje nalaze u stanju produene ideoloke kome, iz koje ih nita ne moe prenuti. Niko nee doi jednog jutra, probuditi nas, i rei nam da smo runo sanjali. Novi Beograd me, dakle, zanima dvojako: fenomenoloki, kao produkt jednog specifinog civilizacijskog modela iz druge polovine 20. veka, i sudbinski, kao mesto koje je odredilo i obeleilo moju biografiju i uslovilo moje pisanje. U tom gradu sam ceo ivot, moj ivot se poklopio sa rastom toga grada. I onda ispada da piem iz stalnog uoavanja analogija sa njim, bivih i sadanjih. On se menja, i ja se menjam. Ima li u tome uzrono-posledine veze? I ako ima kakve? O tome vredi pripovedati. Potom, vrlo je teko rei da li moete pripadati nekom takvom gradu, u stalnom rastu. Ako mu pripadam, na koji mu nain pripadam? Jer, ja sam njemu nita, anonimus u mravinjaku, a on je meni sve. To je iskustvo koje smatram knjievno upotrebljivim, jedino o tome mogu neto da kaem. Ali, ne na nain preslikavanja stvarnosti, to me ne zanima, niti me privlai. Novi Beograd u mojim priama nije u svemu Novi Beograd u kom ivim, to je domatan, stalno dopisivan grad. Stvarni Novi Beograd je samo okvir iz kog kreem, elei da govorom o neemu to jeste moj lini uvid u jednom asu prevladam iskustvo ivljenja u njemu. Iskustvo je u knjievnosti dobro kada nas ne ograniava, nego kada nas prebaci u neki drugi, svima razumljiv, univerzalniji prostor, zapravo, kada ga otvori naem doivljaju. T. G.: Kao da ste izmislili taj grad M. P.: Pa da, izmislio sam ga. Ako negde takav Novi Beograd stvarno postoji, verovatno postoji jedino u jeziku mojih pria.

34

Hadem Hajdarevi

DNEVNIK

Hadem Hajdarevi

DNEVNIKE BILJEKE
Pisanje dnevnika, 09. maj 2008.
Ne znam zato sam tako brzo, gotovo odjednom, prihvatio prijedlog redakcije Sarajevskih sveski da za jesenji broj napiem dnevnik. Prvu sam ponudu uo iz usta makedonske pjesnikinje Ljiljane Dirjan. Mogao sam pisanje dnevnika odgoditi za koji mjesec, godinu, ili, pak, nisam morao nikako pisati. Dnevnici se ionako mogu itati kao svojevrsno krivotvorenje vremena, krivotvorenje onoga to se vidjelo, doivjelo, upamtilo ako se ima u vidu da mnoge, bit e, vanije stvari mogu ostati nezabiljeenima, zaboravljenima. Ali, eto, pristao sam, obeao, ko mi je kriv... I, kako mnogo ta piem vie naglavake negoli kao sav normalni svijet, i ove dnevnike biljeke ispisujem minut do dvanaest, bolje rei, piem ih u dvanaest i minut, na osnovu sitnih zapisa unesenih u rokovnike tokom mjeseca maja, juna, negdje u ljeto i, evo, gotovo do snijega... Zato u ovome dnevniku Sarajevskih sveski pokuati da okupim sva godinja doba, i vrijeme koje traje i vrijeme to se, u iznenadnim bljeskovima, iznova, spiralno, kako bi rekao W. Golding, dogaa u nama. Godinja doba su najimpresivnije Boije umjetniko djelo. Kad sam obeao za Sarajevske sveske napisati dnevnik, proljee je trajalo u punom svome zamahu. Bio je maj. Vrijeme treanja. Trajali su Sarajevski dani poezije. Pjesnici su (09. i 10. maj) bili na tradicionalnom izletu u Mostaru i drugim hercegovakim mjestima. Dok unosim ove biljeke/sjeanja u kompjuter, mogu se sjetiti kako sam u tom majskom danu etao lijevom obalom Neretve, blizu Starog mosta, s makedonskim pjesnicima Bogomilom uzelom i Ljiljanom Dirjanom. Sve je bljeskalo u osunanosti. Bogomila sam sretao u Berlinu pa u Strugi 2006. godine. Pun sam potovanja za njegovu poeziju. Bila je tu i goa iz Poljske Ewa Soneberg, koja je nastojala i svjetlo i mirise pretvoriti u snimak, u fotografiju, pa Slovenac Milan Jesih, japanski pjesnik, pjesnikinja iz Rusije, Stevan Tonti, Mile Stoji, Emsura Hamzi, mnogi drugi pjesnici iz Bosne, iz blieg ili daljeg svijeta. Meu njima i laureat priznanja Bosanski steak veliki palestinski

37

i svjetski pjesnik Mahmud Darwish. Ljiljana i Bogomil glasno su obnavljali uspomene ranijih dolazaka u Mostar i u Hercegovinu. Nisam ba bio od prevelike pomoi u turistikim i drugim informacijama, ali mogli su, eto, golim okom mogli vidjeti kako se u Mostaru i Bosni i Hercegovini ivi u vie naporednih svjetova i kako isti ti svjetovi funkcioniraju kao upriroene podijeljenosti, dodatno se paralelizirajui nekom tajnovitom a nevjerovatno dinaminom geometrijskom progresijom. Istoga 09. maja 2008. bila je obavljena denaza umorenim pripadnicima etvrtog korpusa Armije BiH (1993. godine), na kojoj je prisustvovalo dvadesetak hiljada dua, i odran koncert Arsena Dedia na maturskom balu u zapadnom dijelu Mostara. Uz to, u ovdanjim, pomalo zaturenim slojevima povijesti deveti dan maja funkcionira i kao Dan protiv faizma. Bosanskohercegovake paralelnosti nisu vezane samo za Mostar, ili za ono to, naprimjer, prepoznajemo u imenima Republika Srpska, Federacija BiH, itd., niti, pak, za aktualne politiko-ideoloke natezalice, ljude, procese, nego je naelo paralelnosti ulo u sve pore naega ivota i djelovanja. Uloga poezije je da se, ve umorni od svega i svaega, malice izdvojimo, postranimo i da, ko zna, s dodatnim unutarnjim nemirom, u svemu tome sudjelujemo ili ne sudjelujemo. Sarajevski dani poezije, kao meunarodna knjievna manifestacija, nastoje da iz godine u godinu poveu bar dio bosanskih rasutosti, te, i sebi i gostima iz svijeta, pokau vedrije lice ovih prostora i ovih ljudi. Ove su godine bile organizirane po etrdesetsedmi put od njihova osnivanja 1962. godine... (Bojim se da bi me daljnja pria o ovoj pjesnikoj smotri uvukla ili u politiku ili, gluho bilo, u patetine ispovijedi pa u, najradije, naglo stati.) U toku rata povremeno sam pisao svoj sarajevski dnevnik. Pisao sam ga od marta 1991. do marta 2001. godine. Narastao je na preko hiljadu stranica. Bavio sam se milju da u te dnevnike zapise upletem neto i iz onih opkoliteljskih godina u Sarajevu. ta je, recimo, bilo 09. maja 1992. ili 1993. godine? Devetog maja 1992. nisam nita zapisao. Slijedeega, 10. maja stoji slijedee: Sino smo Amra i ja prihvatili Albinovu ponudu da sa svojim djevojicama, Elidom i Damirom i Igorom spavamo u njegovu podrumu, bolje rei podzemlju, jer je ta iskopina, zamiljena kao magacin, ispod podruma, ali niti sam spavao, niti sam mogao spavati, samo sam se smrzao, pa smo se izvukli do stana negdje pred zoru, i evo mi se kosti upalile... Opet se uju detonacije granata.

38

Godinu dana kasnije, na 09. maj 1993. je zapisano: Kartice za hljeb. Bonovi. U sarajevskom hljebu, posebno kad se ohladi, osjea se sirota, stiroporna bezmirisnost. Najtee pada postupno privikavanje na ponienje. Poniena je ruka, ponien je hljeb koji nosimo u ruci, poniena su usta koja zatrpavamo hljebom... Solenjicin je pisao kako su u logorima najbolje prolazili sjekai i djelitelji hljeba. Oni koji, meutim, danas u Klasu i drugdje peku hljeb za sve nas su i svojevrsni heroji... U Bosni i kod svih slavenskih i sirotanskih naroda sve je u hljebu. Radi to breg osjeanja sitosti... Sada je sve to daleko od nas, daleko petnaest-esnaest godina, ali i suvie blizu. Po licima ovdanjih politiara jo se nahvatava epski liaj. Pjesnicima, prijateljima iz Bijela Svijeta nikad neu biti u prilici ispriati jednu od osnovnih bosanskih tuga i umrijet emo a neemo doivjeti da budemo graani slobodne, ureene, normalne drave, drave neoptereene ideologijama, naciokratskim voljama, tranzicijskim kriminalom... Dugo sam, u povratku iz Mostara za Sarajevo, razgovarao s pjesnikom i prijateljem Milom Stojiem o sutoj injenici kako je Bosna i Hercegovina vie monokulturalna negoli multikulturalna, jer smo, nakon Daytona, dovedeni u zlosretnu situaciju da se sva ova halabuna javna pria o multikulturalnosti, u osnovi lana, licemjerna, naciokratski uvjetovana pria, pretvara u opasno sjeivo protiv povijesnih i tradicijskih vrijednosti bosanskohercegovakoga drutva.

Banja Luka, 03. juni

S profesorom Josipom Baotiem zaputio sam se u Banju Luku kako bih sudjelovao u TV emisiji Amplituda banjoluke Alternativne televizije (ATV), posveenoj jeziku kojim govorimo i u kojemu nikako da se sporazumijemo. Trebalo je da o jeziku govore profesori Radmilo Marojevi, Josip Baoti, Devad Jahi, Mirjana Vlaisavljevi i dr. Nisam mogao ni pretpostaviti u kolikoj mjeri, u mnogim profesorskim glavama pred TV kamerama i gledateljskim auditorijem, moe dominirati princip iskljuivosti, nepriznavanja, grube netolerancije kojoj se ne naziru granice i posljedice. Voditelj emisije Vedran koro se potrudio da sve bude lijepo, uredno, upeglano, cakum-pakum, kao i odijelo koje je tu veer nosio. Nova zgrada banjoluke Alternativne televizije (ATV), studio, vizualni design, pa prirodna profesionalnost onih koji su nam namjetali

39

mikrofone i govorili u kojem pravcu treba gledati dok se bude govorilo ostavljali su zadivljujui dojam i potovanje. I sami naziv emisije (Amplituda) neposredno je sugerirao da je rije o dinaminim udaljavanjima u odnosu na teite, osciliranjima, ali i, kako nam sugeriraju rjenici stranih rijei, o veliini, sjaju, bogatstvu stavova, miljenja, ideja, praksi. Odmah se ispostavilo da je povod za televizijski razgovor uivo bilo nedavno jezikovanje dr. Harisa Silajdia u Washingtonu. Izjava se ticala opaske da u Bosni i Hercegovini slubeno postoje tri jezika, ali, ako se njega, tj. Silajdia, pita, to je jedan jezik. Uslijedila su estoke politiko-medijske osude i podrke. Meu onima koji su najivopisnije reagirali bio je Dodikov jednoglavi orao Rajko Vasi. On je Silajdievu izjavu o trima, odnosno jednom jeziku u BiH provukao kroz sve aktualne (predizborne) etiketomanijske kliee. Za profesoricu Mirjanu Vlaisavljevi, koja je u utorak naveer pokazivala da o Silajdiu misli isto to i, naprimjer, majke Srebrenice o Ratku Mladiu, na ovim prostorima postoji samo jedan jezik. Srpski jezik. Govorila je u fanatinom transu. Kao da je bila pod nekom vjenom zakletvom, svetom, presvetom obavezom. Ja sam u tim trenima dozivao Mirjaninu sliku iz kasnih sedamdesetih godina, dok je bila mlada, lijepa, zgodna, rado viena asistentica na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. I dok se profesorica Vlaisavljevi sve vrijeme razgovora dirljivo drala romantiarskih argumenata i mononacionalnih poklia iz XIX stoljea tota bi potkrijepila i prigodnim vukovskim desetercima profesor Marojevi je u emisiji, ipak, spomenuo tri jezika: to su srpski jezik, akavski jezik, za koji bi se, eto, moglo rei da je hrvatski, i kajkavski jezik, koji, ako e se pravo, pripada slovenakim istonim dijalektima. U Bosni, za njih, ne postoje nikoji Bonjaci, nikoji Hrvati, nego samo Srbi pravoslavne, katolike i islamske vjeroispovijesti... Nema dalje! Tu prestaje svaki racionalni dijalog. Profesoru Baotiu je ostalo da se prisjeti opaske: Onaj ko za sebe kae da je Napoleon, to znai da je lud, a onaj koji mu objanjava da nije Napoleon taj je glup... Jer, da bi ljudi, bilo koji i bilo kakvi ljudi, pogotovo intelektualci, ita mogli razgovarati jedni s drugima najprije moraju da se meusobno priznaju, da uvaavaju osnovno dostojanstvo drugoga i njegovo pravo na jezik, ime, kulturu, tradiciju. U protivnom e se biti ili na crnim listama u nekom Haagu, Nrnbergu, ili, diljem Balkana, u masovnim grobnicama.

40

Postavlja se glavno pitanje kako u Bosni i Hercegovini, radi kakve-takve budunosti, postii prijeko potrebnu razinu meusobnog priznavanja i potovanja... U postojeim drutvenopsiholokim uvjetovanostima i amplitudama teko. Ipak, valjalo bi ustrajati u razgovorima, pa i ovakvim neposrednim javnim razgovorima koji je organizarala banjoluka ATV, kao i u strunim naunim skupovima i u Banjoj Luci, Sarajevu i svugdje u BiH i regionu, u kontinuiranim jezikim savjetovanjima, ali i zakonima, jasnim zakonima s jasnim zakonskim posljedicama u kojima nee svaka faizoidna baraba iz politike ili tzv. akademske zajednice nastojati da ledi krv u ilama svakom onome ko nije iz njegova nacionalistikog tora, ideologije, ko nije iz njegove mitologizirane povijesti i budunosti.

Poljska, 10. 16. juni 2008.

U Poljsku je trebalo da putujem jo u novembru 2007. godine. Zajedno sa Zlatkom Topiem. U pitanju je bio poziv Poljskog drutva pisaca u Warszawi. Kako su se, meutim, Zlatku tada isprijeile neodlone obaveze vezane za Kamerni teatar 55, putovanje je odloeno za mart naredne godine. Poslije je, kao datum polaska, utanaen 10. juni 2008. godine. U Poljsku sam, na kraju, morao putovati sam. Zlatka su, u posljednji as, sprijeili netom iskrsli zdravstveni problemi. Moji varavski neposredni domaini bili su istaknuti prevodioci junoslavenskih knjievnosti Grzegorz Latuszynski i Danuta irli-Straszynska. Grzegorz me doekao na aerodromu, Danuta i Dorota bile su u Drutvu pisaca. Sada, kad se svega toga nastojim prisjetiti, mogu samo rei da je to za mene bilo jedno od najljepih i najdomljivijih ivotnih putovanja. Naalost, malo sam ta zapisao. Postoje samo fotografije. Mnogo fotografija. (U Poljsku sam, inae, dolazio i prije pet-est godina. U Wroclaw. Zajedno s Marinom Trumi-Kisi i eljkom Ivankoviem. Veliki poljski pjesnik Tadeusz Rozewicz, uslijed bolesti, nije mogao doi u Sarajevo da, u vrijeme Sarajevskih dana poezije, preuzme priznanje Bosanski steak, pa je to, neposrednom pomoi Poljske ambasade u Sarajevu, uinjeno upravo u Wroclawu. Te 2002. godine u Warszawi sam bio tek u aerodromskoj zgradi. Sad sam bio u prilici da Warszawom proem uzdu i poprijeko.) Moja prva predslika Warsawe vezana je, preko fotografija i televizijskih kadrova, za uase Drugoga svjetskog rata. Danuta se

41

svojski trudila da me jednako uspjeno vodi i kroz prostor i kroz vrijeme. Posvuda je vidno koliko je Poljska zemlja slojevite povijesti, velike kulture i jednako velike svijesti o vlastitoj povijesti, tradiciji, identitetu. Kroz glavu su mi prolazili Miloszevi stihovi. Poljsku poeziju smatram najveom poezijom druge polovine XX vijeka. ta je, zaista ta je poezija koja ne spaava narode i ljude? Mnogi su bosanski pjesnici, nakon balkanske kataklizme, napisali svoje velike knjige spasa. Bilo ih je dosta koji su svoju dotadanju hermetinu poeziju transformirali u vlastitu pobunu i protiv faizma i protiv onih koji postaju narikae na grobljima. Nadam se da e jednom biti otkriveno kako je novo stoljee bosanskohercegovake poezije veliko koliko i poljska poezija u posljednjim decenijama XX stoljea. Kad to kaem, mislim na Milu Stojia, Dragoslava Dedovia, Demaludina Latia, Zilhada Kljuanina, Semezdina Mehmedinovia, Huseina Haskovia, Marka Veovia, Senadina Musabegovia, Faruka ehia, na nedavno preminuloga Rajka uricu Boravio sam u mnogim gradovima ovoga svijeta, i u onima iji se zrak ne moe udisati od nametljive, premasne povijesti, i u onima kojima je lakoma lokalna profitokracija iupala i srce i duu, a u Krakowu, prijestolnici poljskih kraljeva i poljske kulture, imate osjeaj da idete s povijeu ruku pod ruku, da ste u tom gospodstvenom kraljevskom gradu oduvijek i da ete se u nj vratiti prije negoli to i sami mislite. Potrudio sam se due ostati kraj Miloszeva groba. Poljaci iskreno potuju svoje pjesnike. Vidjelo se to i na izlobi u Warszawi vezanoj za Zbigniewa Herberta. Vidi se to u mnogim drugim prilikama. Ne samo u javnim spomeninim obiljejima Sunce je upravo bilo zalazilo iznad visokih kroanja crkve u kojoj je pokopan pjesnik Czeslaw Milosz. Bio je od onih hrabrih pjesnika koji se nije libio postavljati ni ona pitanja na koja nije imao odgovore. Nije utio ni o Sarajevu. Tako je i naslovio jednu svoju pjesmu 1993. godine (Sarajevo), koju je u na jezik prenio edo Kisi. Navest u poetne stihove Miloszewa Sarajeva: Sada bi bila potrebna revolucija, ali hladni su oni koji su nekad bili vreli. Kad ubijana i silovana zemlja zove u pomo Evropu u koju je povjerovala, oni zijevaju. Kad njihovi dravnici biraju podlost, ne uje se glas koji bi to imenovao. Lana je bila pobuna mladosti to se zanosila obnovom Zemlje i to pokoljenje samo sebi sad izrie presudu

42

Miloszeva pjesma objavljena je prvi put u augustu 1993. godine. Mogao ju je napisati ba u junu. Desetoga juna 1993. zapisao sam, uz svijeu, slijedee: MRAK I BJELOKRILE VRANE: Mrak u kojemu se ne puca postaje uvstveno blaen. Obliveni su asima nenadane iste istine i blaenosti. Mrak u ponekim samoama postaje crna svila u koju uivamo rasute djetinje sanjarije. Tama u ratu nije to i tama u miru. U miru je tama uvstvena lga tiine. Tama u ratu je glasna i u nama i posvuda oko nas. Ali, evo, ovoga trena ne puca, ne grmi, ne urla, ne zvoni, moda niko u blioj okolini i ne gine, u sobi je ugaena i svijea, oslukujem srce, oslukujem disanje Amrino, Hamidino, Selmino, i disanje meleka koji bdiju nad njima, koji ovoga asa bdiju nad svima nama... Sad prema Trebeviu mogle bi letjeti jedino bjelokrile vrane... Sad vjetar sa Igmana ili Jahorine, dok moji ovako lijepo spavaju, uutkuje samoga sebe...

More, Bra, 18. juli

Volim more i vjerujem da bih mogao ivjeti na moru. Pod uvjetom da se ne bavim turizmom. U julu sam bio na Brau. S porodicom. Bolje rei, s okrnjenom porodicom, jer starijoj kerki ne pada na pamet da ikuda ide s roditeljima vie od dva dana. U posljednjim godinama nigdje nisam vie, u kratkom vremenu, napisao toliko pjesama koliko uz more. Ionako stihove piem sve rjee. Ponekad. Uz more, obavezno. Soneti se najbolje slau uz zvuk talasa i neodoljivi amor beskraja Tako je bilo i ove godine. Moj novi pjesniki rukopis Gdje voda izvire prvenstveno je vezan za ovogodinji juli i za more. Pisati uz more je kao biti priljubljen za talase. Na obali postajemo bia najprije sastavljena od nostalgije i strasti. Svako je sveden na ostrvo svog tijela. Taj ljudski-sasvim-ljudski dijalog s vlastitim tijelom trenutak je dirljive istine u onome to utimo i mislimo o sebi. Dolaze mi svijesti stihovi jednog mladog crnogorskog pjesnika (Boris Jovanovi Kastel): More je moja evojka... A da nisam bio na moru, gdje sve istom postaje ue, moda ne bih ni sanjao zaviajnu rijeku Sutjesku. Sanjao sam da etam niz njenu obalu, prugom, koje odavno nema, od Popova Mosta do adia, ispod joha, visokih vrba i ptica Ve nakon doruka u hotelu Bretanide, opisao sam tu svoju etnju niz rijeku. Rado u je, izmeu mnogih drugih pjesama, pridodati ovome dnevniku.

43

ETNJA NIZ RIJEKU Sputam se niz obalu, i kao da s rijekom Koraam ruku pod ruku Jutro je, teke kronje bljeskaju u vodi Proplankom jure plamenogrivi konji Kao je devetnaesti vijek! Pite Vozovi prema jugu, vozovi prema sjeveru Ali, nas se ne tiu galopi u prazno, ni zbijena Iskustva od kojih strepe horizonti, ni oni Koji su odluili danas nekamo stii Ne zamara nas prznica vjetar to prema Nadutoj zemlji svija vrbove i johove grane Rijeka je hodoasnica, i ja sam, u ovom Jutru, smjerni hodoasnik ka svome Jeruzalemu, ka svojoj svjetlovitoj Mekki Nita ne nosim do poneki val sjeanja Na djetinjstvo, kad sam od svake obale Traio samo ono to je najbolje Jo ne znadoh da mnoge pojave i stvari Imaju oblik i zvuk samo da bi se to lukavije ukrile pred nama Zato e ovaj trenutak mimoii vjenost Kao to e sve nas miomii sunce to netom dodiruje stjenovita brda I draka razigrane rijene talase Iz dubina vode kao da ujem glasove... Odasvud trepere akustika zrcala neba Ne umijemo ivjeti ni u porazima Ni u pobjedama, ivimo u sunovratnom Treperenju praznin unutar povijesti Dok nadmena tijela vuemo kao prtljag Neznanim dalekim uima

44

Zato sam ovdje stavio 18. juli? To mi je roendan. Roendan koji mi ne znai nita, zaista nita, osim da me kadikad, sve bolnije, podsjeti na prolaznost, reumu, bol u leima, i na to kako mi je vrijeme uvijek vie umicalo pred oima no to sam ga uspijevao stii. Sinovljev trinaesti roendan bio je tri dana prije. Roendane dvojice rakova u porodici Hajdarevi obiljeili smo porodinom veerom i, dakako, fotosnimcima, koje emo razgledati kad se vratimo doma. Sad se pitam postoji li u nekoj tradiciji neka religija mora, sveenitvo mora, ako ve znamo da sve dolazi iz mora i da sve se u more vraa. Odgovore u potraiti u nekim drugim prilikama.

Nahorevska brda, kasnojulska veer

Prijateljima se volim pohvaliti kako u Nahorevskim brdima supruga i ja imamo svoj vrt, svoj Vrt Dobre Nade, i kako u tom vrtu sadimo svoje povre, uzgajamo voe, kako uivamo u rastu i radostima bilja. Uspjeli smo, prije dvije godine, dovriti vikend-kuu. Sve je manje onih kojima se nisam stigao pohvaliti svojim lijehama luka, krumpirom, boranijom, salatom, ak kukuruzom, ije me stabljike gotovo pa isprate na odlasku, pa paradajzom, tepisima kamilice, krastavicama, jagodama kao podatnim malim srcima juna, pa onim boanskim mirom to ga, u punoj erotokozmikoj ravnotei, iz svojih plua, u julskim veerima, izdano isputaju biljke Lijehe luka sam oblikovao kao sonete. Paradajz sam izduio u dva-plus-dva heksametra. Krumpirove brazde mi djeluju poput reenica u kratkoj prii. Graak je lirski njean pa ga valja paljivo naslanjati o granice pobodene u zemlju. Boranija je uzviena, epski arogantna, brbljiva u hiljade arenobojnih cvjetova. Tikve se same prevru s glave na glavu niz livadu. Kako sam dijete sela i kako, u uenikim i studentskim danima, nikada nisam mogao otii doma (Kruevo, Foa) a da otac nije imao neki neodloni posao na njivi, oko kue, u vonjaku, posao koji je, eto, sve vrijeme samo mene ekao... ta ekao? Imao sam osjeaj da bi taj posao istrao preda me im bih na Popovu Mostu iziao iz autobusa. Smuilo mi se sve to se ticalo obrade zemlje, usjeva, kopanja, pria o dobrom zraku i pitkoj izvorskoj vodi, sve to je, kako mi se inilo, kiptilo od besmislena umaranja i uzaludnosti. Za ovu moju obnovljenu

45

vezu sa zemljom zasluna je supruga Amra. Ona nije ni imala mojih trauma iz djetinjstva kad je u pitanju bilo plijevljenje luka, ukupljanje sijena, branje voa, popravljanje ograde u airima, pa joj je, u lijepu neznanju, sve dolo kao vesela igra i zabava. I meni je odjednom sve postalo drukije. I ljepe Ove su mi godine posebnu radost priinjavali paradajzi. I, eto, u tu jednu kasnojulsku veer, kad bi odsvuda nahrupili horovi zrikavaca, zrikavci iz djetinjstva, zrikavci iz trenutne blagoslovne veeri, a zvijezde se nanovo rasporeivale po nebu, tamo iznad Jahorine, iznad Bjelanice, pa duboko prema zapadu i sjeanju, gotovo sam fiziki mogao osjetiti kako die bilje u mome vrtu, kako diu voke, borovi, diu okolna brda, die uzmirisana zemlja i kako se i moje disanje uvezuje u taj Bogom darovani ritam... Nita ne treba misliti, niim se optereivati, ne treba ni pomisliti na televizijsku sliku ili glas s neke radiostanice, nego se samo prepustiti veeri i saekati trenutak u kojemu sami sebe, svojim vlastitim rukama, spustimo u san.

Gorade, 07. august

Drina je, uvijek, ozbiljna rijeka. I tokom protekloga rata bila je mezarje koje tee. Gledam je u tom augustovskom danu, u vrijeme kad u Goradu traje Festival prijateljstva i, opet, kao da Drina ne tee svojim koritom, nego kao da, poput uznosite gospoe, koraa niz svoje korito. Na obali su kupai. Dosta ih je u vodi. Drinu u Foi pamtim kao uasno hladnu rijeku. Njeni nekadanji kupai danas jedni druge prepoznaju po reumama i kostoboljama Drina je, i danas, ravnoduna i prema vlastitim obalama i prema svemu uokolo... Kada bih gledao neke druge bosanske rijeke, recimo Sanu u Sanskom Mostu, inilo bi mi se da se ona vue kao neka oteala gospoa, s jednako tekim cekerima u rukama. Una je bludna i razigrana djevojka. Sva od erosa. Pogotovo prije Bihaa. Jednom sam Irfanu Horozoviu priao kako se Vrbas vue dolinom kao kakav penzioner, ali on se, dakako, nije sloio sa mnom. Vrbas je njegova rijeka. Ubiju li nai tranzicijski energobarbari Neretvu povie Konjica, teko emo je moi prealiti. Bosna je zemlja voda, zemlja rijeka... Gdje je tu moja Sutjeska? Sutjeska na uu u Drinu, kako je to jednom primijetio pjesnik Haskovi, djeluje kao postiena seoska sirotica to se nevoljko udaje u bogatu kuu.

46

Gledam Drinu i u ovom i sunanom i prevrtljivom augustovskom danu prisjeam se stotina hidrocentralica iz februra 1996., to su ih vjete ruke nanizale u vremenima barbarske opsade Gorada i njegovih ljudi. Sad nema tih minicentrala. Nema ni mnogih ljudi Kad se smrkne, zasijat e na hiljade svjetala u domovima i na ulicama. Gorade ivi za svoj ljetni kulturni festival. Tu smo i mi, pisci iz Sarajeva i drugih bh. gradova (Husein Haskovi, Fadila Nura Haver, Atif Kujundi, Mile Stoji, aban arenkapi i dr.), da i sami doprinesemo tradicionalnom goradanskom Festivalu prijateljstva. Malo me pee savjest to odavno nisam otiao u svoj rodni kraj, u dolinu rijeke Sutjeske. Malo e ta pomoi pjesma napisana istu veer nakon povratka iz Gorada. OKLIJEVANJE Povie moga spaljenog doma sastaju se mrtvi pjesnici. Jedni drugima itaju pjesme. Svaki stih je roj kukaca u zraku. Njihove duge kose prekrivaju zaviajne bregove... U svakoj trenjinoj kronji zanosno kuca po jedno pjesnikovo srce. Sad oni svojim lakomim prstima i dugim jezicima drukije prepoznaju okus tvar i tajna trenja izmeu njih. Znam da bi istom nestali s bregova i grana kad bih odlunije krenuo nanovo graditi svoj spaljeni dom.

Beograd, 01. novembar

Godina 2008. bila je godina mnogih mojih putovanja. Sredinom marta, s Kristinom Mra i Bogiem Rakoeviem iz Podgorice bio sam u Luksemburgu, gdje nas je, na Clae festivalu, doekao Faiz Softi. Faiz je brian domain Potom sam u vie navrata iao u Podgoricu. Prvi put, krajem maja, u vrijeme

47

Sajma knjiga u crnogorskoj prijestolnici, kad je ila grupa bh. pisaca, kasnije, poetkom juna, na nauni skup o amilu Sijariu, koji je organizirala CANU. Odazvao sam se i na Ratkovieve veeri poezije u Bijelom Polju (poetak septembra 2008.) i na Plavske knjievne susrete (10. i 11. X 2008.). I ove sam godine stigao na Sajam knjiga u Frankfurtu (17. 20. X), gdje je, u okviru fondacije Traduki, odrana konferencija vezana za puteve knjige na prostorima jugoistone Evrope. A od 30. oktobra do 02. novembra sam, zajedno s profesorom Zvonimirom Radeljkoviem, sudjelovao na regionalnoj konerenciji P.E.N.-a u Beogradu ispred bh. P.E.N.-centra. Tema je bila vrlo inspirativna i poticajna: Roman kao grad, grad kao roman. Pored domaina Srbije i nas dvojice iz BiH, bili su jo predstavnici P.E.N.-centara iz Bugarske, Hrvatske, Njemake, Maarske, Makedonije, Slovake, Slovenije, Velike Britanije. Primjetan je bio nedolazak penovaca s Kosova i iz Crne Gore. Iz Maarske je ko drugi stigao Gyrgy Konrd i, to se moglo smatrati uobiajenim, bio je u centru panje. Profesor Radeljkovi i ja bili smo u prilici podsjetiti se kako se Konrd, kao predsjednik meunarodnog P.E.N.-a, ponaao godine 1992., kad je doao u tadanji Miloeviev Beograd i pitao drugove pisce iz Francuske 7 ta se to i zato dogaa na Balkanu. Tadanji njihov odgovor znamo. Nismo ga u onim pitbulskim vremenima ni morali uti. A rijei koje sam ba 31. oktobra 1992. godine unio u svoje Dnevnike biljeke ticale su se osnivanja P.E.N.-centra BiH: ... Jedva smo se, u grupama, prebacivali do Holiday Inna. Ne znam ni koliko smo stajali kod zgrade Karingtonke: Selim, Gavro Grahovac, mnogo svijeta koji je prolazio Kranjevievom prema engi-Vili, Alipainu Polju, Dobrinji... To je staza Bonjaka, kao to ima Staza slonova, govori Selim. Do Holiday Inna pretravala je Hanifa Kapidi-Osmanagi. Dua joj u nosu, mantil i tana u ruci, ali je uplaeno nasmijana i zarumenjena od tranja kao djevojica. Pretravali su ostali. Gavro meu posljednjima. I Selim. Ja sam saekao jo neko vrijeme, ekao svoj as, pratio sam male, slutee snajperske pauze, ali i unutarnje umove, greve, marce, geografiju straha, pa stutio kao nikad prije u svome ivotu. Bismillu sam se sjetio uiti u po trke. Hvala Ti, Boe... Na neposredni beogradski domain spisateljica Vida Ognjenovi, predsjednica srpskog P.E.N.-a, pa Gojko Boovi, Vladislav Bajac, Ljiljana op, svi drugi, svi su se svojski trudili da ovogodinji oktobarsko-novembarski razgovor na postavljenu temu protekne u ivoj inetelektualnoj atmosferi i da

48

sami boravak u Beogradu bude to ugodniji Posebno me se dojmilo izlaganje Kornelije Farago (Stanovnik grada kao italac romana), gdje je grad/roman promatran kao dinovsko tijelo sa svim organima koje tijelo posjeduje. Veliko znanje o dui grada demonstrirao je pjesnik i profesor Zvonko Makovi. Koliko je zaista tano da je Bog stvorio selo a avo da je osmislio grad? ta je uvjetovalo da se od Babilona naovamo grad ita/doivljava u negativistikim stereotipima? To su pitanja pred kojima stoje i pisac i njegov italac. Meni je bilo vano da temu poveem sa savremenim bh. romanesknim ostvarenjima (Ko je zgazio gospou Mjesec Asmira Kujovia, umski duh Gorana Samardia, Monografija grada Amira Brke, ahrijarov prsten Devada Karahasana, romani Miljenka Jergovia, Aleksandra Hemona), gdje, na rubovima socijalnomigracijskih apokalipsa, dolazi do literarnofascinantnih polarizacija dvaju ili vie odreenih gradskih ranijih i novih drutvenih veza, dihotomija i uvjetovanosti. Tokom svoga trodnevnog boravka u Beogradu trudio sam se praviti male zapise. Zapise o grafitima na beogradskim zidovima. O ulinom slengu. O knjiarama koje, uz muziku i pie, rade do ponoi. Pa o nameuim usporedbama s nekim ranijim vremenima u kojima sam dolazio u ovaj grad. Ti zapisi e, meutim, saekati neku kasniju obradu. Godinjak srpske knjievnosti za 2007. godinu (dvojezino izdanje Srpskog P.E.N.-a, na srpskom i engleskom jeziku) nametao se kao bolna ilustracija-podsjeanje koliko je bosanskohercegovako drutvo, umorno i bolesno od naciokratskih tranzicijskih nesanica, u stanju samoubistvena kaskanja i bezvoljice za osmiljenijom organiziranou i u kulturi i u svemu drugome. Potrudio sam se susresti sa pjesnikom Dukom Novakoviem, s Ibrahimom Hadiem, velikim pjesnikom, urednikom, najboljim poznavaocem gljiva od Triglava do evelije, a s kojim sam se prvi put susreo na ovogodinjem Slovu Gorina, pa s Dragoslavom Dedoviem, koji, kako kae, odskora nee vie raditi u Fondaciji Heinrich Bll. Dragoslav mi je poklanio novu, tek izalu knjigu pjesama, koju sam istu veer, pomno i s radou, proitao. Volim Dedovievu poeziju. Rije je o jednom od najboljih savremenih bh. autora. Dragoslav je, pored toga, i posebno dobar ovjek. Kae da priprema antologiju savremene bh. prie, koja bi trebalo da u Prosveti izae do kraja godine. Sjajno. U beogradskim knjiarama ve ima podosta autora iz Bosne i Hercegovine. Vie negoli, recimo, to ih ima u zagrebakim knjiarama.

49

U Sremskim Karlovcima bilo mi je ao to u ovaj lijepi i ouvani austrougarski gradi nisam doao koju godinu prije rata. uto lisje padalo je po bisti Branka Radievia, po dvoritu kole koja nosi pjesnikovo ime Jo znam napamet pjesmu Kad mlidijah umrijeti. Dobro ju je naglas, u blagoj recitatorskoj zanesenosti, izgovarao jedan od mnogih Sarajlija u Beogradu: prozni pisac Ratko Adamovi. Branko je sada, naalost, hiljadama kilometara udaljeniji od Bosne negoli je to bio, a njegovo razigrano Kolo nije preivjelo ni, stoljee poslije, u kozarakoj varijanti..

Zagreb, 12. novembar

Zagrebako sajmite. Interliber. Nova izdanja, knjige, knjige, knjige... Hrvatski su izdavai najvie napredovali u regiji. Daleko su ispred bosanskohercegovakih izdavaa. S Mirom Petroviem, Damirom Uzunoviem i Zlatkom Topiem, sudjelovao sam na knjievnom druenju sa zagrebakim piscima Antom Armaninijem, Slobodanom najderom, s poetesama Sonjom Manojlovi i Ljerkom Car-Matutinovi. Nama su sedmicu-dvije ranije dolazili u goste zagrebaki pisci, lanovi Hrvatskog drutva pisaca. Bila su upriliena knjievna druenja u Sarajevu i Zenici. Na knjievnom poslijepodnevu u prostorijama zagrebakog Filozofskog fakulteta i knjievnost koja je itana i sva kasnija pitanja-odgovori ticala su se recepcije rata. Nigdje bez rata, nikamo bez rata

Novi Pazar, 21. i 22. novembar

Tokom 2008. godine bio sam na vie knjievnih manifestacija u Bosni i Hercegovini. Odmah iza Sarajevskih dana poezije (07. 14. maj) uslijedili su Gradaaki knjievni susreti (posljednji vikend u maju) i Kaimijini dani u Zvorniku (08. 10. juni). Naalost, poetkom oktobra, u istom su se terminu poklopili Slovo Gorina (Stolac) i opovi dani u Jajcu, pa sam, u subotu (04. X), morao krenuti iz Stoca za Jajce prije zore i bijela dana. Bilo mi je vano stii na okrugli stol o pjesnikom djelu Ivana Kordia. Kia je padala kao da nee potopiti samo Makljen, nego cijeli svijet. I u Stocu i u Jajcu su obeali da se

50

preklapanje termina, kad je u pitanju odravanje knjievnih manifestacija, vie ne smije desiti... A ono to bih u ovom dnevniku posebno htio potcrtati jesu Sandaki knjievni susreti, koji se ve treu godinu odravaju u Novom Pazaru. Novoga Pazara odavno nema u lijepim priama, ima ga u neumjesnim stereotipima o Sandaklijama, nema ga ak ni na vremenskim prognozama beogradskih i drugih regionalnih televizija, najvie ga ima u naklapalicama o meusobnim zaujeenostima tamonjih politiko-ideolokih volja i ambicija... Novi Pazar je i za Beograd i za Sarajevo samo jedno historijsko naslijee, pastore, nita vie Na put prema Novom Pazaru krenuo sam s Huseinom Haskoviem, Asmirom Kujoviem i Markom Veoviem. S nama je bio i novinar TV SA Tvrtko Milovi. Zajedno sa Zuvdijom Hodiem (Podgorica) i Farukom Dizdareviem (Priboj na Limu) bio sam lan irija za knjievnu nagradu Pero amila Sijaria, koju, ve treu godinu, dodjeljuje Bonjako nacionalno vijee u Sandaku. Ovogodinji laureat je pjesnik i prevodilac Sinan Gudevi. Doao je da primi nagradu i da se brzo vrati u Mnchen, gdje boravi izvjesno vrijeme na studijskom boravku. S uivanjem itam Sinanove epigrame ili prijevode, koliko god bih se mogao sporiti s njegovim, recimo, odnosom prema imenu/imenima maternjeg jezika ili, pak, s ukivanjem u zvijezde onih bosanskih pjesnika ije dobre pjesme jedva mogu dostii broj prstiju na jednoj ovjekovoj ruci. Ali suvie smo stari da bismo troili vrijeme na sporenja oko onoga oko ega se, ko zna, nikad ne bismo sloili. Gudevi je, kako sam to napisao u obrazloenju irija za Nagradu, i pjesnik i vie negoli pjesnik, i prevodilac s klasinih i mnogih evropskih jezika i, opet, vie negoli prevodilac; on je od onih sudionika u knjievnom ivotu na naim prostorima koji svojim stihom, prijevodom, nesvakidanjom odvanou izricanja i sudjelovanja u balkanskim, tzv. tranzicijskim labirintima nastoji povezati, otkriti, ukazati, dovesti u neposredno sustvaralako suglasje... Svojim je osobitim pjesnitvom i prijevodima koji nanovo postaju poezija uspio povezati Antiku i bogate slojeve sandake tradicije, vrijeme kojeg se sjeamo i vrijeme u kojem ivimo, otkriti neotkrivene svjetove orijentalnoislamskih ara i mnoge nacionalne i opekulturalne zaboravljenosti, s kojima, iznenaeni i zadivljeni, iznova uspostavljamo dijalog... O laureatu Gudeviu su, prisno i neposredno, govorili profesorica Jasmina Ahmetagi i Marko Veovi. Marko je govorio vie kao pjesnik i prijatelj negoli kao profesor.

51

Sandaki knjievni susreti protekli su u iznimno lijepoj domainskoj atmosferi, za ta je, sigurno, bio najzasluniji neposredni na domain Zaim Hadisalihovi... Opet sam se, po ko zna koji put na ex-yu knjievnim manifestacijama, susreo sa Ervinom Jahiem, Ljubetom Laboviem, Dukom Novakoviem, mnogim drugim pjesnicima. Novi Pazar nas je ispratio snijegom. U povratku, temperatura preko Ravne Romanije sputala se do -20. Ali, koliko god pisci bili, moda, smotani kao vozai, volim se pohvaliti da sam jedan od najboljih meu njima.

Fojnica, Susreti Zija Dizdarevi, 27. 30. novembar

Susreti Zija Dizdarevi bili su neki dan. Ba tako, neki dan: 27. 30. novembra. U Programskom savjetu, meutim, volimo rei kako Zijini susreti traju cijelu godinu, a ovo je samo ono to ni se moglo nazvati njihovim finalnim dijelom. U Programskom savjetu mogli bismo se hvaliti kako su Susreti iz godine u godinu sve bolji i bolji, ali da u njima nije Nasira Selimovia, predsjednika Organizacionog odbora, pa Semina Suduke i Nevresa Jemendia, da nije najveeg domaina kojeg sam ikad sreo u svome ivotu fra Mirka Majdania, gvardijana Fojnikog samostana, da nije, dakle, njihove domainske dobrohotnosti, strpljenja i volje, Susreti ni izbliza ne bi bili ono to jesu. U okviru Susreta odrana je i redovna godinja skuptina P.E.N.-centra BiH, vie knjievnopromotivnih sadraja, okrugli stol Pisac i politika, a kao posebni gost bio je odskoranji bh. akademik knjievnik Nedad Ibriimovi.

03. decembar
Hladno je danas u Sarajevu. I bit e jo hladnije. Nebo se zalijepilo za krovove zgrada. Tajkuni i graevinska mafija kao da se utrkuju da otmu to vie zelenih povrina i zraka. Sjedim, evo, s urednicom Sarajevskih sveski Vojkom iki i Aidom u redakciji asopisa, dopisujem ovih nekoliko redova i nadam se da mi Vojka nee suvie zamjeriti to dnevnike biljeke nisam dostavio na vrijeme. Valjda kod nje imam jo nepotroena kredita? Sjeam se jedne ratne, ili, pak, neposredno poratne kafe

52

u domu ikievih, ne znam ba tano kada, samo znam da je tu bio njen Osman, rahmetli Osman iki, i profesor Nikola Kova, tadanji bh. ambasador u Parizu. Nek im je obojici lahka zemlja. Spominjem to kao vezu s poetkom teksta o svim naim neumitnostima, uzaludnostima, prolaznostima. U takvom osjeanju prolaznosti doivio sam i prolosedminu iznenadnu smrt pjesnikinje Jozefine Dautbegovi. Rat ju je iz njena Doboja otjerao u Zagreb. Jozefinine stihove, kojima je majstorskim poetiziranjem svakodnevice otkrivala nam svjetove iskonskog i onostranog, doivio sam kao veliko, radosno otkrie. Bila je drag gost Sarajevskih dana poezije. Nek joj je lahka zemlja. Dnevnici se valjda i piu zato da bismo umiljali kako smo i sami mnogim dogaajima, ljudima, mijenama, posebnostima bili, kao, neposredni svjedoci.

53

Bogdan Bogdanovi Ivan traus Ozren Kebo Hrvoje Ivankovi Amra Hadimuhamedovi Andrea Zlatar Violi Avram Goldmann Devad Karahasan Ale Debeljak Tatjana Rosi Dragan Veliki Saa iri Ljubica Arsi Jovan eki Vangel Nonevski Sneana Bukal Ognjenka Finci Ibrahim Berisha Drago Pilsel Zdravko Grebo Vojka Smiljni iki

U KONTEKSTU
GRAD

Bogdan Bogdanovi

O SREI U GRADOVIMA
Saradnju na projektovanju Novog Beograda na vreme sam odbio. Ali, besposlen pop i jarie krsti, tako bar kae jedna stara srpska poslovica. Ispalo je, u mom sluaju, da je pop sam sebi zadavao istraivake zadatke, pa je bilo dana kad sam kao od ale umeo propeaiti i koju desetinu kilometara s kraja na kraj tada ve prilino rasutog Beograda. Tragao sam za deakim uspomenama, krstario sam i po manje poznatim delovima grada i otkrivao, ili ponovo otkrivao, dodue u ubogom, oronulom, posleratnom stanju, mnoge poluzaboravljene zanimljivosti. Iao sam u lov i na jedva primetne urbanoloke ljokice, u najboljem uverenju da se prema naelu pars pro toto mnogo ta o gradu, o njegovom ivotnom elanu, o karakteru, o njegovoj linosti, a pomalo i o budunosti moe naslutiti ak i na osnovu najbeznaajnijih mrvica gradskih pojava. Uputao sam se, dakle, u strasne istraivake ekspedicije i uivao u neoekivanim otkriima. to se metode tie, i o tome koja re! Bila je to, pre svega, metoda Johnnie Walkera bar to se nogu tie. A pomalo je bila i metoda Mister Pickwicka, ukoliko se u obzir uzme istraivaka istrajnost poduhvata. Inae, tu sreno udvojenu metodu ne samo da sam preporuivao studentima, ve sam neretko i njih pozivao u svoje filozofske etnje. Vukao sam ih sa sobom sve dok ne bismo solidarno spali s nogu. Drao sam se tog naela, kojeg se i dandanas nisam odrekao, ak ni ovde u Beu, i to jo na izmaku svoje osme ivotne decenije. Naime, ubeen sam da se pravi grad, na pravi nain moe proitati samo peke, potpeticama, takorei. Cilj tih peakih seminara bio je: nauiti gledati oko sebe, nauiti videti grad (to nije ba jednostavno), udahnuti ga, uti i sasluati, dodirnuti. Jednom reju, obuhvatiti ga svim ulima u punom sadej-

57

stvu linih slobodnih asocijacija. Bio sam tada samo asistent ili moda tek asistent-pripravnik. Ali, imao sam irokogrudog profesora. Stari gospodin, bivi pariki ak, bio je potpuno svestan da se sistemi ideja, pa i fondovi znanja, bar u naem poslu, menjaju bre no to to mnogi neprikosnoveni znalci umeju primetiti. Bio sam doekan reima koje su odzvanjale kao najlepa muzika: Ja Vas, verovatno, i neu bogzna emu pouiti, ali Vas zacelo ni u emu neu sputavati! Vrhunac profesorske mudrosti, dakako. Treba li rei da sam svesrdno koristio slobodu koja mi je bila data. Vodao sam studente s kraja na kraj grada, zavlaio ih u skrivene i njima uglavnom nepoznate gradske budake, uvlaio ih ak i u podrume i gradsko podzemlje, ispentravao ih na krovove. Lutali smo do iznemoglosti po periferijskim i od boga zaboravljenim sokacima i orsokacima, divili se uvrnutoj mati arhitekata-naivaca, dakle samih vlasnika, odnosno korisnika, koji su svoje graditeljske snove ponekad svojeruno preobraavali u udesne oblike i ukrase ubogih uderica. Zalazili smo i u periferijske birtije i nagvadali sa oriinalima u kojima Beograd nikad nije oskudevao. Otpoinjale su visokoparne debate o gradu, o gradovima, o oveku u gradu, o ljudskoj sudbini i ljudskoj srei. askalo se i o loem, vrlo loem saobraaju, a ponekad i o etvorononim gradskim stanovnicima: psima, makama i pacovima, a zaobilazile su se obostrano, i vrlo veto, politike teme. Mladi Pickwickovci, jedva neto mlai od mene i eljni da to bolje obuhvate grad i da ga na svoj nain shvate i opiu, neumorno su zapisivali, crtali, i trudili se da poneto proanaliziraju, onako s nogu, na licu mesta. Njihovo vienje grada po pravilu se preobraalo u romansiranje, ali ja ih nisam zaustavljao naprotiv. Uostalom, rezultat je bio manje vaan, vana je bila metoda. Svi su pred sobom imali turistike planove Beograda, u ono vreme lako dostupne i sasvim jeftine, jer turista ionako nije bilo, pa se po tim planovima moglo do mile volje zapisivati, crtati, arati. ta? Pa, recimo, po slobodnom izboru sve i svata, ali obavezno ipak poneto od gradske stvarnosti preuzeto i na sopstveni nain protumaeno. Strpljivi mladi istraivai nepoznatog kontinenta, zvanog grad, izmiljali su svakovrsne znake i matrakuke, pravei postepeno svoje line emotivne i mentalne mape Beograda. A kad bi se, posle nekoliko ekspedicija, dobro zabrljali turistiki planovi, tad bismo, u jednoj podrumskoj prostoriji Arhitektonskog fakulteta, pravili male interne izlobe i o svemu dugo razgovarali.

58

Pa, eto, rekao bih pokazujui na gomile iscrtanih hijeroglifa, okaenih o zidove kolskog podruma, eto, Grad nam se, kao i Svet, nudi u iframa i sav je, takorei, ispisan ,kartezijanskim avoliima, kako ih je nazvao E. T. A. Hoffmann! Ne znam, dodue, da li su uspeli da poveu Descartesa i pisca Krcka Oraia, ali da im se neobian izraz svideo bilo je vie no oigledno. Kad sam poetkom ezdesetih otpoeo sa katedarskom nastavom, posvetio sam se teoriji, a predmet koji sam uveo u ivot, nazvao sam urbanologija. eleo sam da ga i samim nazivom odvojim od praktinog urbanizma, koji je u ondanjim uslovima uveliko bio bratski hobby tehnokrata, politiara i ideologa. A ja sam imao predobrih razloga da to neprimetnije ieznem iz njihovog vidokruga. Fakultetski savet je pridodao jo i podnaslov istorija i teorija grada, a bilo je predloga da se novi predmet proglasi i za filozofiju grada, ne bi li mi pripomogli, kao gostujui nastavnici, i neki tadanji istaknuti beogradski filozofi-marksisti. Velika je zamisao, sreom, uskoro otila u zaborav. Suvino je pominjati da svoj predmet, bez obzira na respektabilan naziv, nisam pribrajao ni jednoj naunoj grani. Jednostavno nisam znao kojoj bi se i kakvoj dao pripojiti. Neka idealna nauka o gradu niti postoji, niti moe postojati, kao to ne moe postojati ni globalna nauka koja bi oveka prikazala i rastumaila u potpunosti, poev od hromozoma pa sve do njegovih moralnih (ili amoralnih) fantazmi. Kako sam u ono vreme jo uvek voleo da se preputam arolijama rei i esto im dozvoljavao da me povedu kud ele, nesuena urbanologija je uas postala neka vrsta urbano-poetike. Davno je, meutim, reeno da na jednu dobru poemu dolazi bar stotinu jo boljih poetika. Ako Voltaireov sarkazam pokuamo da shvatimo kao stvarno pravilo, moglo bi se onda postaviti pitanje koliko bi tek stotina poetika zasluilo poetsko udo zvano grad tamo gde grada i gradske poezije jo ima. Na izmaku ezdesetih studenti su ve preteno bili gradska, pa i velegradska deca. Umeli su da se slue i sofistikovanijom literaturom, pisali su promuurne kolske eseje i bogato ih ilustrovali svojerunim crteima. Poto su dosta putovali i svata ve videli, mogao sam ih navoditi i na sloenija uhaanja gradskih pojava. Uz generalno uputstvo da nikad i nikako ne gube iz vida prednosti blagorodne metode naeg dragog Johnnie Walkera. I, razume se, da ne zaborave ni na aljivu akribi-

59

ju uvaenog Mister Pickwicka. Podsticao sam ih da na arenim stovaritima ovog sveta potrae svoje gradove i da u njima, kao u ogledalu, pokuaju da naslute sopstvene obrise. I obratno, da u sebi potrae odbleske univerzalnog Grada ovekovog. Navodio sam ih, dosta spretno, da se s vremena na vreme malo i zabrinu za sudbinu pojedinih gradova i za sudbinu grada uopte. Najzad, i za sudbinu naela gradskosti (urbaniteta) koje u sebi, pretpostavljam, jo uvek svi nosimo. Ekologija je sve vie postajala tema dana a sve jasniji nagovetaji stranog sna o obzidanoj planeti Zemlji mogli su se ve prihvatiti kao realno proroanstvo. emu je, u takvoj situaciji, trebalo pouiti studente? emu drugom do da izmeu prolosti i budunosti uivaju u lepoti i mudrosti tradicionalnih gradova dok ih jo ima; da uivaju za svoj raun i prema sopstvenim merilima... Jer, svako ima pravo na sopstvenu urbano-poetiku, dodavao bih, pa i na sopstvenu urbano-erotiku, malo morbidnu nauku o zakasneloj ljubavi, budui da gradove treba umeti voleti i onda kad ve evidentno nestaju iz naeg vidokruga!

60

Ivan traus

Arhitektura i barbari
O nesrei u gradovima
Najprije 24 sata, sad ve 48 sati kako boravimo u podrumu. Bombe i mine nas neprekidno zasipaju, zvuk eksplozija je neizdriv, strahujemo, utimo ili apemo... Strani su to sati. Najsporiji u ivotu. Na ono to nosimo danju, po podrumu, dodajemo nou nove dempere, smjetamo se za spavanje, svako u sebi strahuje za sebe, svoje blie, za svoj stan, nau zgradu. Drhtimo i od zime i od straha, a vani sve treti od granatiranja, bez izgleda da prestane. Tu ne pomau nikakve rezolucije Ujedinjenih naroda, nikakve sankcije prema Srbiji ili odluke Evropske zajednice. Ovdje nema pomoi! Sarajevo je grad koji je svojim otporom i prkosom pobrkao somnambulske vizije vodova, vojvoda i enerala golorukog naroda; koji je poremetio njihove svete planove o velikoj dravi; koji dovodi do bjesa barbare jer nisu shvatili ovaj grad i duh gradana u njemu; grad kojeg mogu poruiti i popaliti, ali ne i osloboditi kao jadni Vukovar. Oko 3 sata iza ponoi nastupila je tiina, tobije su se ili umorile ili istroile sljedovanje granata, tiina koja je izgledala nestvarna. Poneko je bojaljivo naputao na tren podrum, a moj izlazak na balkon bio je ok. Noas su barbari zapalili jedan od dva staklena tornja Poslovnog centra UNIS na Marijindvoru. Oba su ve bila dobra slupana, ali sad jedan od blizanaca gori. Gledao sam ga sa neizmjernom tugom onako bespomonog, u plamenu koji izbija kroz pro-

61

zore, dok su mi kroz misli prolazili dani njegove izgradnje i moj ponos na njih. Ostatak noi proveo sam u podrumu, budan i nemiran, ispruen na leima na improviziranom leaju, posmatrajui igru crnih komada pauine i njihove sjenke na ispucanom prljavobijelom stropu, brojei letve oko sebe i razmake izmeu njih. Slagao se njihov broj kao i svih prethodnih noi u podrumu. Ipak, sliku tornja koji gori kao baklja nisam mogao potisnuti! Nedelja, 7. juni 1992. Izvod is istoimenog dnevnika

62

Ozren Kebo

GRAD I KAKO GA PREIVJETI

Kratki pregled bezizlaza
Mnogo je umjetnika, naunika, urbanista, politiara koji pokuavaju odgonetnuti kuda ide grad. Na poetku 21. vijeka sudbina grada ne zavisi toliko od potencijalnih odgovora, koliko od naina na koji e biti profilirana i formulirana temeljna pitanja. Od naina na koji se postavljaju pitanja o gradu zavisi i pravac promiljanja ovog jedinstvenog fenomena. Nije vie bitno pitanje moe li se zaustaviti prirast stanovnitva u prevelikim, velikim i umjereno velikim gradovima, jer veina gradova davno je premaila granice podnoljivosti, nego moe li se unutar tog organiziranog i projektiranog haosa nai onaj minimum sistema koji omoguava normalno funkcioniranje? Nije bitno da li e gradovi uveavati svoju mo, svoj stvarni i imaginarni kapital, nego postoji li mogunost da se u njima sauva minimum humaniteta? Moe li se u mega-gradovima obezbijediti pravedna raspodjela podnoljivih uslova za ivot? Mogu li mali gradovi izbjei zamke velikih? Zabluda je da su guve, prenatrpanost i zagaenje iskljuiva specijalnost megalopolisa. Manje sredine pate od istih problema. Funkcionalni razvoj i njihov je izazov broj jedan. Je li ekoloki nain razmiljanja mogu u gradu? Mora li zagaenje biti naa sudbina? Postoji li ikakav lijek za nasilje i jesu li rjeenja iz New Yorka primjenjiva u Los Angelesu, Zagre-

63

bu, Sarajevu, Pekingu? Kako vladati aglomeracijom od 35 miliona stanovnika? Je li infrastruktura onaj faktor koji e sruiti grad? Je li perspektiva grada ovisna iskljuivo o novcu ili ideje, kvalitetni ljudi i dobra organizacija jo imaju anse?

Tkivo koje buja

U najveem broju sluajeva rast gradova poiva na kancerogenom principu. Tkivo koje buja, koje ima bolesne osnove, unitava zdravu strukturu oko sebe. Teko ga je zaustaviti, jo tee otkloniti, univerzalnog lijeka uglavnom nema, a rijetka izljeenja stvar su izuzetka i uda, vie nego sistemskih rjeenja. Razvoj i rast najveih svjetskih gradova to potvruju. Poetkom 1800. godine na planeti nije postojao nijedan milionski grad. Najvei je bio London s 960.000 stanovnika. Sto godina kasnije, 1900., na zemlji je bilo devet urbanih sjedita s vie od milion stanovnika. A onda je dola 2000. Na Zemlji danas postoji 21 aglomeracija s vie od deset miliona stanovnika. Isto tako, ve je 300 gradova s vie od miliona itelja, a oko 2000 njih ima vie od 500.000 stanovnika. Samo e Kina do kraja 2010. godine, a do tog je roka u trenutku kada nastaje ovaj tekst manje od 800 dana, imati 120 milionskih gradova. Ne tako davne 1970. godine, 70 posto svjetskog stanovnitva ivjelo je na selu. Krajem 2008. godine veina ljudi slila se u gradove. Prema podacima Populacijskog fonda Ujedinjenih nacija, prvi put u historiji najvie stanovnika ivi u gradu 3,3 od ukupno 6,1 milijarde. Taj proces urbanizacije u Evropi je trajao dvjesto godina, a u Aziji i Africi zavrit e za tri decenije.

Prekuili bismo planetu

to postaju vei, gradovi su nesnosniji za ivot. to postaju vei i to su uslovi u njima nesnosniji, to jo snanije privlae ljude da ih nastanjuju. To je problem za koji je teko nai rjeenje. Paradoksalno, ali to je i jedini mogui put. Kada bismo svi ivjeli na selu, kada bi svaka porodica imala samo kuu i minimalnu okunicu, brzo bismo prekrili kopno. A ovako nakrcani, gradovi zauzimaju etiri posto svjetskog kopna. Zato se moemo razvijati samo u vis (iako ima i gradova

64

pod zemljom), makar prijetnja od obruavanja otetih aviona zauvijek ostala u naoj svijesti. Vie se civilizacijskih promjena desilo posljednjih dvadeset nego posljednjih dvjesto godina. I to s promjenama ide samo dalje i bre. Vie e se drutveno-tehnolokih i klimatskih promjena desiti u narednih pet, nego to smo ih iskusili u posljednjih dvadeset godina. Ve je izlizana od upotrebe i ponegdje ak i demantirana tvrdnja da su gradovi s vie od milion stanovnika nepogodni za stanovanje. Onima koji imaju vie od deset miliona nemogue je upravljati. I njima se vie i ne upravlja, nego oni uz pomo svoje monstruozne veliine vladaju ljudima koji tu stanuju. Postoji jedan sumoran, ali izgleda taan citat: gradski ovjek ne umire, on sebe ubija uz pomo grada. Uzmimo kao primjer Kairo koji ima, prema procjenama, oko 18 miliona stanovnika, iako je to s mega-gradovima uvijek relativno. U ovom ogromnom polisu u svakom trenutku, 24 sata dnevno i 365 dana godinje, na ulici i u pokretu je oko tri miliona vozila. Masa koja stalno krui gradom, buka koja ne prestaje, stres koji raste, zagaenje koje se ne smanjuje, brzina koja melje... U toku dana u ovaj grad iz svih krajeva Egipta slije se jo etiri miliona ljudi. Takozvana dnevna migracija. Raunajmo dalje: svakom od njih trebaju najmanje dva obroka dnevno. To je svakog dana 44 miliona pripremljenih jela, najmanje 22 miliona litara pitke vode. Tu su, zatim, nemjerljive tone CO2 iz prevoznih sredstava, klima ureaja, domainstava i proizvodnih pogona. Ali i ubitane tone fekalija koje se svakodnevno izlijevaju u Nil. Njima valja dodati i beskrajne koliine deterdenta, motornog ulja, industrijskog otpada. Samo ovaj primjer univerzalan, a ne izolovan vodi nas do obeshrabrujuih zakljuaka. Ostaje nejasno kako priroda moe da trpi ovjeka, kojim sredstvima, principima i resursima uspijeva regulirati sve ono to mi na dnevnoj osnovi unitavamo i to joj isporuimo kao svoj energetski, plastini, metalni, papirni, ugljino-dioksidni i crijevni viak.

Prenapuenost, sluajni primjeri

Trenutno na Zemlji ivi 6,1 milijardi stanovnika. Optimistine procjene kau da e se brojnost stabilizirati kad dosegnemo devet milijardi, oko 2030. godine, i da e svi tada ivjeti u gradu. Vrlo je sumnjiva pretpostavka da e se ljudska popula-

65

cija stabilizirati na devet milijardi, a jo sumnjivije su mogunosti planete da primi jo tri milijarde gladnih i ednih, jer ve sada stenje i jedva podnosi ovoliku koliinu destruktivnih dvononih stvorenja. Treina cjelokupnog gradskog stanovnitva to znai vie od milijarde ljudi danas ivi u sirotinjskim etvrtima, bez iste vode i sanitarija, bez struje i grijanja, u stanju permanentne gladi, u strahu od rastueg kriminala, u najgorim higijenskim uslovima. Bez obrazovanja i bez nade. Oni ne ive nego doslovno umiru. Koliko god grad jednima bio pogodnost, mjesto afirmacije i anse, za ovu treinu je doslovno ubica. Gradovi se otimaju kontroli, traei sve vie od ljudi i okoline. Gutaju okolinu, ali i ljude koji se guraju u njima. Lagos, bivi glavni grad Nigerije, 1955. godine imao je 470.000 hiljada stanovnika, a danas deset miliona. To je najbre rastui grad u svijetu. U njega se doseljava 58 ljudi svakih sat vremena. Slino je i u indijskom Mumbaiju (bivi Bombaj) koji ima 18 miliona stanovnika i u koji se doseljavaju 42 ovjeka svakih 60 minuta. Vei dio Mumbaija nema kanalizacije, nije organiziran odvoz javnog smea, gradska eljeznica u znatnom dijelu grada ili ne postoji ili ne funkcionira, a vodovod zadovoljava manje od polovine potreba. Kriminal je u nezadrivom porastu. Polovina stanovnika ivi u ilegalnim sklonitima ili u vlanim podrumima bez prozora. Svaki dan dvoje ljudi pogine dok odlaze na posao u pretrpanim prevoznim sredstvima. Predvia se da e do 2015. godine u njemu ivjeti 25 miliona ljudi. Poveat e se samo broj stanovnika, ne i kvalitet ivota. U angaju je 1980. bila 121 graevina via od osam spratova, a danas ih ima 3500. Otkako je Kina postala ekonomska velesila, angaj izbija u prvi plan. Zato angaj? Moda zato to ova zemlja sada u jednom danu izvozi vie nego to je izvozila 1978. godine. A sve to ide preko angaja... Tokio ima sve uobiajene probleme jednog megalopolisa: prenapuenost, nedostatak stambenog prostora, prometne guve. U dnevnim picama u akciju stupa specijalno eljezniko osoblje, gurai zvani oshiya (ljudi koji razvrstavaju, odnosno araniraju putnike), i u bijelim rukavicama guraju, ili, kako se to uglaenije kae redistribuiraju objekte prevoza prema unutranjosti vagona. U koje u tim tekim satima stane i po tri puta vie ljudskog mesa od predvienog optimuma. Iskoriten je doslovno svaki kubni centimetar prostora.

66

Veliki grad ovjeka dramatino suoava s njegovim fizikim ogranienjima. Evo jedne usporedbe. Mostar, centralni grad Hercegovine, geografske, ekonomske i kulturne cjeline unutar BiH, ima oko 120.000 stanovnika i moe se dijagonalno prepjeaiti za sat vremena. Za kljune ivotne potrebe graanima ovog grada dovoljno je najvie 30 minuta od kupovine do plaanja najrazliitijih obaveza. S druge strane, London, koji po oficijelnim podacima ima oko osam miliona itelja, a neslubene procjene govore i o itavih 18 miliona, za svakodnevne obaveze od svojih graana zahtijeva u startu, najmanje dva, ili ak tri sata odvojena za prebacivanje s take A na taku B. To je vrijeme izgubljeno u saobraaju. Kretanje Londonom, Parizom, Pekingom, nemogue je bez mape, a ni ona uvijek ne garantira pronalazak cilja. Gradovi su najvei potroai energije i najvei zagaivai planete. Vie od 75 posto potronje globalne energije i 80 posto emisije staklenikih plinova otpada na gradove. Najveom aglomeracijom na svijetu smatra se upravo Tokio. Ima oko 35 miliona stanovnika i tvrdi se da mu je rast zaustavljen. U gradu, u trezorima naputenih banaka niu podzemni vrtovi. Vlasti poduzimaju sve kako bi se ivot uinio podnoljivim. Koliko je to mogue, ne zna se. Zbog prenapuenosti tamo je razvijen originalan i onome ko nije probao teko zamisliv lanac kapsulnih hotela. Kapsule imaju klaustrofobine dimenzije dva metra su iroke, tri metra duge i 1,5 metara visoke. Kapsula je, u stvari, zbijena, tijesna, organizirana postelja uz koju jo dou daljinski upravlja, radio, televizor i klima ureaj. U Australiji postoji rudarski gradi Coober Pedy u kojem 80 posto stanovnitva ivi pod zemljom. U nekadanjim galerijama i hodnicima rudnika opala danas se nalaze crkve, kola i veina stanova. Na to su ih natjerale visoke temperature koje doseu i 50 Celzijevih stepeni. Ideja podzemnih gradova sve je popularnija u Japanu (zbog nedostatka prostora) i Americi (zbog straha od terorizma), a sigurno e zbog ekstremnih vruina vrlo brzo kao potencijalno rjeenje doi i na dnevni red afrikih drava. Procjenjuje se da e ljudska zajednica narednih decenija evoluirati u drutvo samaca. Godine 2006. prvi put u historiji vie je Amerikanki ivjelo bez supruga, nego s njim. Do 2021. godine oekuje se da e 37 posto drutva u Britaniji biti samaka, a u Japanu ve danas ih je 50 posto. To predstavlja novi izazov za urbaniste i arhitekte. Stanovi bliske budunosti

67

nee se kreirati po mjeri etverolane porodice, nego na osnovu potreba i mogunosti samaca. To e vie liiti na tokijske kapsule, nego na uobiajene domove, a ve danas se projiciraju potencijalni modeli, odnosno kapsule za pojedine tipove samaca: sam jer mu je tako najbolje, samostalna udovica, globalni oportunist, nikad mama, nedavno razveden/a, vjeni neenja, profesionalac... Primjer Jakarte. Za 20 godina ova metropola udvostruila je broj stanovnika, danas ih ima oko 15 miliona. Oko etiri miliona automobila svakog je dana na ulicama ovog grada. To stvara nerjeive probleme u saobraaju pa su vlasti, kao jednu od ne ba efikasnih, ali zato dostupnih mjera uvele zabranu kretanja automobila ako su u njemu manje od tri osobe. Poto takve mjere nikada nisu imale uspjeha i obino se pretvore u suprotnost, na ulicama ovog indonezijskog megalopolisa ubrzo se razvio novi biznis. Sirotinja stopira kraj ceste i za poniavajuu nadoknadu nudi usluge saputnika u automobilu. Vlast je dugo tragala za zakonskim utemeljen na osnovu kojeg bi sankcionirala ovaj prekraj i nala ga je tako to vlasnike automobila kanjava za nelegalno zapoljavanje. Kao to smo ve ustanovili, do kraja 2008. godine, po prvi put u povijesti ljudskog roda, polovica svjetskog stanovnitva ivjet e u urbanim centrima. U najnovijoj populacijskoj studiji Ujedinjenih nacija autori tvrde da se urbana podruja moraju pripremiti da u sljedea etiri desetljea apsorbiraju ogroman broj ljudi. Demografski strunjaci tvrde da rast gradova nee izazvati samo migracije iz ruralnih podruja, nego i transformacije mnogih ruralnih nastambi u urbana sredita. Najvei dio rasta dogodit e se u malim gradovima, a ne u divovima poput Tokija, New Yorka ili Istanbula. Osim toga, najvei prirast oekuje se u manje razvijenim regijama, posebno u Aziji. Zahvaljujui brzoj urbanizaciji Kine, Azija e postati 50 posto urbana u slijedeih 15 godina. Urbana populacija Afrike e se, kako se oekuje, utrostruiti u naredna tri desetljea. Grad svojom magnetskom snagom usisava okolna naselja. Prvo ih osvoji prigradskim autobuskim linijama, koje jednog dana postanu regularne gradske rute. Gradovi su prenapueni ne samo ljudima, zgradama i automobilima, nego i ivotinjama. Trafalgar Square je prije osam godina postao poprite tekog obrauna ljudi s pticama. Kada je Ken Living-

68

stone 2000. godine postao gradonaelnik Londona objavio je rat golubovima, gradskoj atrakciji koja je privlaila turiste, koji su hranili golubove, koji su se od te hrane tako namnoili da su postali higijenska i zdravstvena prijetnja prostoru na kojem su ivjeli. Strategija izgladnjivanja poela je oduzimanjem dozvole ulinim prodavaima ptije hrane. Ptice su, tvrdio je gradonaelnik, napast za ljudsku populaciju. Pobunili su se aktivisti za zatitu ivotinja, ali bez uspjeha. Oni su aktivisti, a gradonaelnik je vlast. Kolonija s Trafalgar Square-a imala je 40.000 ptica. Gradski oci opredijelili su se za genocidno rjeenje koje se prethodno pokazalo uspjenim protiv golubova s Victoria Stationa doveli su nove grabeljivice, jastrebove koji e ih izloviti.

Sirotinja plus slamovi

Slam je opeprihvaeno ime za siromane brazilske etvrti. Slamovi su nastambe sagraene od dasaka, kartona i drugog negraevinskog materijala. Ime potie od biljke s trnovitim liem koja raste u Brazilu. Slamovi su nalije gradova, ona njihova strana koja se skriva kad god je mogue. U njima bjesni ivot od kojeg svi bjee. Ali od kojeg mnogi ne mogu pobjei. Ve spominjani Mumbai, bivi Bombaj, indijski haotini megalopolis, ima 18 miliona stanovnika, a vie od polovine, to znai nezamislivih deset miliona ivi u slamovima. Strunjaci Ujedinjenih nacija predviaju da e do 2015. godine taj grad biti druga svjetska metropola po veliini i broju stanovnika. ta e se tada deavati teko je predvidjeti, jer u njemu ve danas zbog specifinog poloaja poluotoka koji zavrava u Arapskom moru nema mjesta za pridole i roene. Eksperti sarkastino primjeuju da se broj ljudi na ovom prostoru moe poveati samo ako se sadanje stanovnitvo jo malo stisne. Dharavi, grad potleuica nedaleko od aerodroma u Mumbaiju, sa svojih milijun stanovnika, najvee je sirotinjsko naselje na svijetu. Dharavi je, za razliku od favela June Amerike, pun ivota i zaposlenih ljudi. U njemu vri: tave se koe, obrauje metal, ije, vari, kuje, sastavljaju medicinski ureaji, pee hljeb... Pretpostavlja se da stanovnici Dharavija godinje proizvedu robe u vrijednosti veoj od pola milijarde dolara.

69

Zbog loih uslova ivota i oskudnog prostora, djeca ostaju na polju do kasno u no i tako bivaju izloena kriminalnim uticajima. No u kartonskim prebivalitima stvara nezamislive probleme. Mike Davis u knjizi Planet slamova navodi primjer nairobijskog slama Kibere, gdje ljudi nakon smrkavanja, u strahu od nasilnika, ne smiju izlaziti iz svojih potleuica. Tu nema kanalizacije ni zahoda. Jedino im je rjeenje letei WC fekalije trpaju u plastine kese, veu i bacaju napolje. Ulice Kibere zatrpane su gomilama takvih kesa, izmeu kojih se danju igraju djeca. Osim to su koncentracija bijede, bolesti i beznaa, slamovi su i legla nasilja. Nasilje je rak-rana slamova u Junoj Americi i Africi. Za divno udo, u Aziji je uspostavljena vesela, oputena i radna atmosfera. Rad tu kao da je potisnuo kriminal. Na listi obespravljenih bia postoji kategorija koja je rangirana nie ak i od onih koji ive u slamovima. To su beskunici. Stvorenja bez sopstvenog, makar i kartonskog krova nad glavom. U Los Angeles-u je 2005. godine registriran 82. 291 beskunik. Potpuno obespravljeni, zaboravljeni i propasti preputeni ljudi, podloni surovim zakonima ivota. Spavaju na ulici, jedu ono to isprose, nezatieni su, vjeito na udaru bandi (jo jednog rastueg gradskog fenomena), rapidno obolijevaju, vrlo rijetko su u politikim programima i stavkama. Rijetki su uspjeni projekti koji se odnose na njih. Jedan od takvih je sedmina novina koju sami prave, tampaju i izdaju, a od ijeg prihoda pokuavaju finansirati svoje skromne potrebe. Taj projekat doao je i do naih balkanskih prostora. U Ljubljani povremeno izlazi novina Kralj ulice, a u Rijeci Uline svjetiljke. Cilj ovih novina je ukazati na probleme beskunika i pokuati ako ve ne potpuno rijeiti njihov status, onda im bar olakati svakodnevnicu.

Nasilje
Nasilje je sastavni dio ivota u velikim gradovima. Iako nije uvijek pravilo i iako postoje primjeri uspjene borbe protiv nasilja, kriminala i bezvlaa, eksperti esto vole rei to vei grad, to vie nasilja. Brazilski megalopolis Rio de Janeiro pun je favela, koje su postale sjedite kriminala, prostitucije, droge, bandi. Tu su redovne vojno-policijske akcije, jer u mnoga od divljih naselja predstavnici vlasti mogu doprijeti samo u sklo-

70

pu opsenih racija u kojima uestvuju brojne i dobro opremljene snage. Regularne patrole tu ne smiju ni da zakorae. Svijet je na svim nivoima izloen kriminalu. Podaci pokazuju da se broj napada civila na civile drastino poveao. rtve su uglavnom siromane, kao i sami napadai. Mexico City pati od pretrpanosti, siromatva, zagaenje, ali i od stranog nasilja. Procjenjuje se da se u ovom monstrum-gradu izvri 1,5 miliona oruanih napada godinje. Na ulicama ordinira 91.000 policajaca, to je vie od kanadske vojske, ali oni zbog korupcije u vlastitim redovima i sudstvu ne uspijevaju obuzdati kriminal. U nekim opasnijim linijama metroa ak se razdvajaju ene i mukarci, zbog estih sluajeva seksualnog zlostavljanja. U Berlinu, kau statistike, na 100.000 stanovnika dou 633 akta brutalnog nasilja. Svjetskom prijestolnicom bandi smatra se Los Angeles. Zovu ga jo i glavnim gradom bandi u Americi. Bande, koje imaju 120 tisua lanova, svoj teritorij ele oistiti od ljudi druge boje koe. Zaratile su do te mjere da ne preu niti od ubijanja djece kako bi osvojile prevlast. Vjeruje se da su lanovi bandi odgovorni za ak 56 posto svih ubistava u Los Angelesu. Sukobi bi jednom mogli paralizirati kompletnu Kaliforniju i biti opasniji od onih iz 1992. godine, kada je ivot u kratkom roku izgubilo 53 ljudi. Najvea mrnja vlada izmeu hispanoamerikih gangstera i onih crne boje koe. Nitko ne zna kako u praksi zaustaviti bujajue nasilje. LA ivi kao podvojeni grad u zlatnom kavezu smjeten je Hollywood, a izvan njega ljudi svakodnevno stradaju na ulicama. U meuvremenu se iskristalizirala i najjaa i najintrigantnija meu bandama, 18 th Street. Ima 20.000 lanova, smatra se prvom multietnikom bandom u kojoj su regrutirani crni, crveni, uti, bijeli. Kalifornijske vlasti potpuno su nemone pred sukobima koji su samo 2006. odnijeli 269 ivota. Rio de Janeiro planetarno je poznat kao grad koji ima jednu od najljepih i najslavnijih plaa na svijetu. esto je i sinonim za karneval, razuzdanu zabavu koja privlai milione turista. Meutim... Favele smo ve spominjali, ali postoji jo mranija strana prie. Prema podacima Washington Posta, ukupno je 729 ubijenih palestinskih i izraelskih maloljetnika rezultat nasilja i terorizma izmeu 2002. i 2006. godine. U istom periodu u Riu je ubijeno 1.857 maloljetnika. A Brazil nije ak ni na vrhu liste maloljetnikog nasilja. Regija s najvie ubistava su Karibi, nakon kojih idu juna i zapadna Afrika, pa Azija. Trend je glo-

71

balne prirode, nije zaobiao ni Evropu, posebno Britaniju. A Rusija ima 20 puta vie ubistava nego Evropska unija. U najsiromanijim zemljama posljedice kriminala su pogubne. Nasilje i nesigurnost poveavaju cijenu poslovnih ugovora i smanjuju priliku za poslovanje na globalnom tritu. Takvo stanje odbija strane investitore. Svjetska banka tvrdi da bi smanjenje stepena kriminala povealo ekonomski rast June Amerike za osam posto. Teko je i u drugim krajevima svijeta. Johannesburg u Junoj Africi ima neto vie od tri miliona stanovnika i u svjetskim razmjerama nije prevelik. Ali u ovom gradu godinje se zabiljei 5000 ubistava i dvostruko vie silovanja. Investitori se povlae, a u njihovim poslovnim tornjevima ive beskunici i bande. Vodovod je zatrovan fekalijama i hemijskim otpadom. Policija vodi rat za kontrolu nad pojedinim dijelovima grada. Kada se kriminalna ponaanja ukorijene u neki grad, potrebno je mnogo vremena i truda da se zakon i mir vrate na ulice. Trenutno najrizinija podruja su Indija i Kina. Rije je o zemljama s velikim brojem stanovnika. Obje imaju dramatian porast populacije mladih mukaraca, a klasne i ekonomske razlike sve su izraenije. Posljedice je teko predvidjeti. Kao primjer uspjenog obrauna s kriminalom navodi se New York, u vrijeme dok je njegov gradonaelnik bio Rudolph Giuliani, Talijan iz Brooklina. Giuliani je 1993. godine preuzeo grad unakaen nasiljem, drogom, prostitucijom, kriminalom. On i njegovi savjetnici preuzeli su ambiciozan zadatak vratiti red na ulice tog haotinog megalopolisa. Brisali su grafite u podzemnoj eljeznici, borili se protiv verca u gradskom prevozu, zaratili s tinejderima koji konzumiraju alkohol. Krenuli su od tih marginalnih stvari, esto bili ismijavani zbog toga to se bave benignim grafitima dok maligni kriminal razara grad, ali njihov je sistem na kraju poluio uspjeh. New York je dugo nakon toga bio (relativno) bezbjedan grad. Nasilje se s ulica, na kojima je po definiciji teko uspostaviti kontrolu, prelilo u kole, koje bi po definiciji trebale biti pod apsolutnom kontrolom. U kolama Londona djeije nasilje dugo je bilo nerjeiv problem. Dva djeaka, devet i jedanaest godina, silovali djevojicu od sedam. Djeak od osam godina ubio se jer nije mogao trpjeti nasilje kolega iz razreda. Djeak od jedanaest godina pitoljem je... Ovakve vijesti sredinom devedesetih postale su svakodnevnica. Od tada roditelji preferiraju kole u kojima postoji anti-bullying policy. to je mjera koja

72

eventualno i sporadino otklanja posljedice, ali ne moe nita da uradi s temeljnim uzrocima nasilja.

Automobil kao Hitler

Denis de Rougemont u knjizi Budunost je naa stvar pie: Primijetimo da su Hitler i automobil dvije najvee pustoee poasti XX stoljea i da ih futurologija nije predvidjela. ta bi De Rougemont rekao danas, kada demonska priroda automobila nije stvar futurologije, nego jedna od komarnih komponenti sadanjosti? Ili ta bi rekao Lewis Mumford, koji u svom ultimativnom djelu nema milosti za automobil i koji tvrdi da se gradovi vie ne prave i ne planiraju po mjeri svojih stanovnika, nego po mjeri njihovih prevoznih sredstava? U Bangkoku se zaguenim ulicama od centra grada do aerodroma putuje i po 24 sata, pa se na vrhovima nebodera grade heliodromi, kako bi se bogati putnici helikopterom prebacili do aviona. U Sao Paulu kola hitne pomoi opremljena su kao bolje operacione sale, jer je probijanje kroz zakrene ulice dugo i neizvjesno. A u Lagosu uiteljice poinju nastavu jo u kolskom autobusu, jer dok prodru do kole ve je vrijeme za veliki odmor. Grad je rtvovan saobraaju. Mumford je bio u pravu: osnovna jedinica planiranja postala je ulica, a ne stambeno naselje. London. Prometne guve, ionako nesnosne, do paklenih razmjera eskaliraju dva puta dnevno, u picama. Ko eli auto parkirati u centru, osuen je na devedesetominutno kruenje najizvikanijim ulicama ovog svijeta, sve dok sluaj ne udesi da se njegov dolazak poklopi s neijim odlaskom. Ako je jedno vozilo u pogonu tetno, hiljade i stotine hiljada vozila zaglavljenih u vremenskim picama i prostornim uskim grlima stvara tetu koju moemo nazvati nepopravljivom. to je zastoj dui, to su vee koliine otrovnih plinova koje vozila isputaju. London je bio prvi grad koji je proveo eksperiment s naplaivanjem taksi za prolaz kroz strogi centar. Bilo je to 2005. godine. Godinu dana kasnije za istu administrativno-urbanistiku mjeru odluili su se i u Stockholmu. Mjera se pokazala djelotvornom znatan broj stanovnika ostavio je automobile kod kue te je vrijeme potrebno za putovanje u zoni zaguenja smanjeno od 30 do 50 posto. Smanjila se i koliina smoga, kao i tone isputenog CO2.

73

U mnogim gradovima svijeta ve decenijama postoji i s promjenjivim uspjehom funkcionira program zajednike upotrebe privatnih vozila, u sklopu kojeg 350.000 ljudi u 600 gradova svijeta dijeli oko 12.000 automobila. Rjeenja, meutim, ne mogu poivati na neijoj dobroj volji, nego na dobrom i efikasnom sistemu, koji bi saobraaj kao dinamiku komponentu ivota u gradu sveo na razumnu mjeru. Na Heathrow svakih devedeset sekundi sleti po jedan avion. Da putovanje prema aerodromu ne bi bilo pakleno kao u Bangkoku u Londonu su uveli specijalnu liniju podzemne eljeznice kojoj je prva stanica u centru grada, a druga i posljednja ispod Heathrowa. London je opasan autoputem. Autoput je za dananje ono to su zidine bile za antike i srednjovjekovne gradove: granica koja ih odvaja od spoljnjeg svijeta. S tim to im je uloga oprena zidine su odvajale grad od okoline, a autoput ga spaja. Ali je tako postavljen i konstruiran da on ipak dijeli dva svijeta. Ili bar dva prostora: jedan u kojem vlada prenapuenost i drugi, primjetno prozraniji i oputeniji. Automobili ne unitavaju samo megalopolise. Uzmimo za primjer bosanskohercegovake gradove. Zenica, Tuzla, Banja Luka, itluk, Mostar, Visoko, Sarajevo. Svi oni zakreni su automobilima jer je pred urbanistima gotovo nerjeiv problem: kako urbanu strukturu iji su temelji formirani na potrebama i parametrima 17., 18. i 19. vijeka prilagoditi ekstremnim i eksplozivnim uvjetima 21. stoljea?

Infrastruktura, brzina i urbana estetika

Svi veliki gradovi u stanju su raspadanja. Ali ipak funkcioniraju. Vodovodne instalacije u Londonu stare su izmeu dvadeset i sto godina. Gubici vode iznose i do 70 posto. I kod njih ete naii na neodoljive primjere balkanskog arma: danas radnici asfaltiraju ulicu, a sutra dou komunalci i u asfaltu iskopaju kanal za telefonske instalacije. Organizacija treba biti savrena da bi se najelo, napilo i obuklo deset, dvadeset ili trideset miliona stanovnika. A takvo savrenstvo uvijek je sumnjivo. Megalopolis je po definiciji prostor savrenog haosa: postoji neki latentni red koji poiva na neprestanom pokretu i nekako ustrojava stihiju. Potrebne su hiljade kilometara kanalizacije da se grad ne bi uguio u

74

smradu. Desetine miliona ispranjenih crijeva. Desetine hiljada restorana brze hrane puni su u svakom trenutku, dvadeset i etiri sata na dan. Hrana se pravi brzo, jede prebrzo. Osnovni princip je ui, narui, plati, sjedi, progutaj. Ima osam do deset minuta za sve to, jer ti ni tvoji poslovi, a ni organizacija ukupnog ivota u gradu ne dozvoljavaju vie. Uostalom, namjetaj i enterijeri u restoranima osmiljeni su za vieminutni, a ne za viesatni boravak stolice su visoke, tvrde, neanatomske. Ko bi i poelio da ostane malo due, sopstvena anatomija vrlo brzo ga upozori da se nalazi u carstvu brzine, koje je opreno zadravanju. Svi rade, u stvari svi se bore, za svoja tri hamburgera dnevno. Brzi obrok je mjerna jedinica vremena u velikom gradu. U New Yorku infrastruktura bre propada nego to se obnavlja. Centralni tunel za vodu, ija cijena iznosi oko pet milijardi dolara gradi se 30 godina. Kad se i ako zavri, novi popravci infrastrukture na eljeznici, cestama i mostovima, trait e dodatnih 90 milijardi dolara. U istom New Yorku, glavnom gradu svijeta, kako mu se tepalo sve do 11. septembra 2001. godine, sve radi 24 sata dnevno. U zoru, ulice su pune ljudi, a slastiarne, zelenare, knjiare i barovi irom su otvoreni. Zbog visokih renti NYC je grad koji se ne gasi. Tako je bar bilo prije teroristikih napada. Podzemna eljeznica ima posebnu atmosferu, potpuno drukiju od one koja vlada gore. Isti ljudi ponaaju se razliito ispod i iznad zemlje. Dok su na ulici, tijela im imaju uobiajenu zapreminu. im uu u podzemnu pognu ramena, skupe ruke, naboraju elo, pogled obavezno zabrinut. itanje novina tu nije potreba za informacijama, nego odbrana od agresora: prosjaci, nasilnici, dangube, nee uznemiravati nekog ko ita. U Sao Paulu odnedavno nema postera, reklama i letaka. Grad je postao bezreklamna zona zahvaljujui gradonaelniku Gilbertu Kassabu. Prije sprovedbe zakona o istom gradu, tu je bilo vie od 8.000 billboarda. Veina ih je postavljena nezakonito. Kassab je odluio ukloniti ne samo ogromne plakate ve sve marketinke postere i letke. Reakcije brazilskog Udruenja oglaivaa bile su burne. Skrenuli su panju na mnotvo malih preduzea koja su osuena na propast te procijenili novani gubitak na 133 miliona amerikih dolara. Argumentirali su da e 20.000 ljudi ostati bez posla. A fotograf Tony de Marco dokumentirao je ponovno roenje Sao Paula kao istog grada: Skidanjem postera i plakata otkrivena je nevjerovatna arhi-

75

tektura na koju bismo trebali biti ponosni. Ne smijemo skrivati svoje graevine, one zasluuju da budu viene. Smetljita u velikim gradovima posebna su pria. Sredine s dovoljno novca ulau u modernizaciju i unapreenje ovih zona. To znatno utie na kvalitet zraka i okolnih voda. Mnogo je vie gradova u ovom trenutku koji nemaju sredstava za kvalitetno i ekoloko odlaganje otpada. U tim se sredinama smetljita pretvaraju u alternativne industrijske zone, na ijem se tlu za obroke nemilosrdno tuku namnoeni leinari, zaputena i gladna djeca, profesionalni skupljai otpada, cijeli jedan naputeni i zaboravljeni svijet koji u smetlju trai i nalazi resurse preivljavanja.

Moe li grad biti ekoloki?

Zaista, da li jedan grad moe biti ekoloki? Da li viemilionska koncentracija ljudi na jednom mjestu moe uroditi bilo ime to bi se moglo nazvati zdravim i korisnim po prirodu? Kakav poguban uinak na zdravlje ima smog, govori podatak da lijenici koji u velikim gradovima obavljaju obdukcije esto prema izgledu plua ne mogu ustvrditi je li ovjek pua ili nije. Mexico City ponovo taj megalopolis, to je zato to je nezaobilazan kada se govori o manama velikih gradova najvee je svjetsko carstvo smoga. U njemu se svaki dan - zbog karakteristinog oblika zdjele, doline stjenjenje uzvisinama, taloi 13.000 tona tetnih plinova. Godine 1990. zabiljeen je rekord od 310 dana u kojima je nivo oneienog gradskog zraka premaio doputene granice Svjetske zdravstvene organizacije. Princip je univerzalan dui toplinski valovi ne vraaju se u svemir, nego ostaju zarobljeni u atmosferi, stvarajui iznad gradova efekt mini staklenika. Najhladnije take na planeti odnose se na vodu i drvee. Njima je za zagrijavanje potrebna golema koliina toplinske energije, koja se onda lagano isputa u atmosferu. U otmjenim kvartovima Atlante, s gusto posaenim drveem i ureenim parkovima, za etiri stepena je hladnije nego u sreditu grada, meu betonskim zgradama i tamno obojenim krovovima. Uareni gradski asfalt, tone najgorih isparenja iz saobraaja i industrije, etvrti bez daka vjetra. Tako izgleda sve vrelija ljetna stvarnost savremenih polisa. U velikim je gradovima temperatura prosjeno sedam Celzijevih stepeni vea nego

76

u okolici. Razlog tome je efekat mini staklenika uzrokovan ogromnom koliinom tetnih hemikalija koje svakodnevno isputaju. Jedini lijek, kau jedni, je saditi vie drvea i tamne krovove zamijeniti svjetlijim, koji e reflektirati toplinske valove u svemir. Gradovi bi trebali planski saditi guste drvorede. Zelene povrine u gradu trebale bi zauzimati 40 posto povrine. Danas je to u prosjeku tek 15 posto. Od 20 najzagaenijih gradova svijeta, 16 ih je u Kini. Peking je 2005. godine imao sedam miliona bicikla, ali to je vie bila stvar siromatva nego ekoloke osvijetenosti. S porastom ivotnog standarda, u Kini dramatino raste i broj automobila na ulicama. ivotni vijek pekinkog prometnog policajca je 40 godina. Odravanje olimpijskih igara tokom pripremnog perioda esto je dovoeno u pitanje iskljuivo zbog ekolokih razloga. U Londonu, zahvaljujui dravnom novcu i graanskoj panji, postoji desetine izvrsnih parkova. Te originalne i neoekivane oaze od prometnica su esto odvojene zidovima visokim pet metara. S jedne strane zida je ulica, autentini pakao 20. i 21. vijeka, sazdan od brzine, buke, kancerogenih gasova i destruktivne nervoze, a s druge eksperimentalni raj po kojem vjeverice prolaznicima jedu iz ruke, jeleni etaju bez straha od ljudi, a patke u redu ekaju da im se baci hrana. Park u Richmondu smatra se najveim izvorom kiseonika u nepreglednom gradu u kojem vie od dva miliona vozila izbacuje tone tetnih materija. U Kini planiraju izgraditi novu metropolu Zhengzhou, viemilionski grad koji e biti smjeten oko 1000 kilometara juno od Pekinga. Planirano je da ovaj projekat 2015. godine postane stvarnost. Ali i novi svjetski centar za nauna istraivanja. Projekat e raditi japanski arhitekta Kisho Kurokacva. Zamiljen kao ekoloki vrt i nauno carstvo, grad e imati specijalne filtere za vazduh i vodu koji bi tu trebali biti besprijekorno isti. Ostaje otvoreno pitanje ta je s ostatkom Kine i planete? Da li besprijekorna ekologija treba da bude privilegija eksperimentalnih rajeva na zemlji, ili je ona condicio sine qua non nae zajednike budunosti? Saobraaj, tehnologija, infrastruktura, tednja, reciklaa, trajna borba protiv zagaenja, postaju osnovne pretpostavke preivljavanja. Barcelona je 2000. godine poela projekt koritenja suneve energije za zagrijavanje zgrada i

77

vode za domainstva. Godinje se zahvaljujui ovom projektu utedi 25.000 megavati energije, a 65 panskih optina slijedi primjer Barcelone, pokuavajui uiniti neto za odrivi razvoj. U Sydneyu, zahvaljujui recikliranju otpada, godinja emisija CO2 smanjena je za 210.000 tona. Kao kad bi se s ulica trajno uklonilo 50.000 vozila. Intrigantan podatak: 35 gradova iz 17 zemalja Evrope kandidiralo se za titulu prve Evropske zelene prijestolnice za 2010. i 2011. Radi se o novoj inicijativi, a titulu e dobiti oni gradovi ija organizacija urbanog ivota bude ukljuivala i mjerljiv doprinos ouvanju okoline. Meu gradovima koji su se kandidirali su Amsterdam, Bordeaux, Bremen, Kopenhagen, Dublin, Hamburg, Hannover, Helsinki, Lisabon, Prag, Oslo, Riga, Stockholm, Vilnius, Rotterdam, Valencia, Zaragoza... est gradova (tri za 2010. i tri za 2011.) ui e u ui izbor, a konana odluka o prve dvije Evropske zelene prijestolnice bit e donesena poetkom 2009. godine. Javlja se novi fenomen. Gradovi su zainteresiraniji za ekologiju nego drave. Sporazum iz Kyota je primjer. U Sjedinjenim amerikim dravama, koje odbijaju potpisati sporazum, vie od stotinu gradova potpisalo je razliite protokole iji je cilj smanjenje zagaenja. Pretpostavlja se da su gradovi ti koji bi kvalitetnije od drava ili meunarodnih institucija mogli biti pokreta efikasnih promjena na globalnom nivou. Gradonaelnici 40 najveih gradova svijeta dogovorili su zajedniku akciju kako bi urbana sjedita postala zelenija, ia, bolja i ugodnija za ivot. Za poetak, 16 gradova iz te grupe (tri miliona i vie stanovnika) obavezalo se uvesti energetski efikasnije i ie tehnologije. Planiraju se i ozelenjivanja javnih prostora, recikliranje otpada, preiavanje otpadnih voda Ken Livingstone je 2004. godine, suoen s porastom zagaenja, pozvao graane Londona da terase i krovove pretvore u vrtove, kako bi se unaprijedio kvalitet ivota u gradu. Tu su ideju kasnije sistemski preuzele prvo vlasti Bea, a uoi Olimpijade i Peking. Nesistemski, ideja je zaivjela u brojnim gradovima svijeta, od Istanbula do Sarajeva. I novi gradonaelnik Londona, Boris Johnson, nastavlja s ekolokim trendovima i eksperimentima. Nova vlast donijela je odluku da e smanjiti emisije tetnih plinova za nevjerovatnih 20 megatona do 2025. godine. U postizanje tog cilja uloit e 41 milijardu eura. Pretpostavlja se da najvei potencijal za utedu energije lei u zgradama. Dobra izolacija osnovna je mjera kojom se potro-

78

nja energije i rauni za struju mogu prepoloviti. Tako London 2008. godine uspjeno kree s idejom koju sarajevski profesor Aleksandar Kneevi bez uspjeha zagovara jo od 1990. godine. Toplotna izolacija u zgradama, govorio je tada profesor, a ne gradnja novih hidro i termoelektrana, to je najefikasniji i najii nain da se doe do potrebne elektrine energije. Ali vratimo se Londonu i novom gradonaelniku, koji je na poetku mandata obeao da e ozeleniti grad i u sklopu te akcije zasaditi 10.000 stabala. London je prva metropola s konkretnim planom. Pretpostavlja se da e ga slijediti i ostali veliki gradovi, koji su odgovorni za oko 80 posto emisije staklenikih plinova. Uz pomo tehnologija koje su danas na raspolaganju, London bi mogao ostvariti bitne ekoloke promjene bez znaajnijih udara na stil ivota svojih graana. I tako promovirati novi nain organizacije ivota u gradu. Meutim, postoje i drukiji pogledi na sadnju drvea kao ekoloku panaceju. Nova istraivanja s Univerziteta Duke pokazuju da plan sadnje moda i nije savren. Strunjaci su otkrili da samo odreeno drvee, i to ono koje redovno dobija dovoljne koliine vode i hranjivih tvari, moe ublaiti efekte globalnog zagrijavanja. Istraivaki tim je eksperimentima pokazao da drvee nije u stanju u prirodnim uvjetima ublaiti negativne posljedice globalnog zagrijavanja. Na mjestima u kojima ne pada dovoljno kie i gdje nema potrebne koliine hranjivih tvari za drvee, ono nee imati nikakvog pozitivnog uinka na posljedice globalnog zagrijavanja. Gordon Brown, tadanji britanski ministar finansija, a dananji premijer, u maju 2007. godine objavio je da namjerava sagraditi 100.000 stanova u pet novih eko-gradova, koji e se snabdijevati strujom uz pomo solarne energije i vjetra. Novi gradovi, s po 20.000 kua i stanova, zasnovani su na ekolokim projektima koje je prvi pokrenuo princ Charles i bit e izgraeni na lokacijama koje su ranije imale drugu namjenu, kako se ne bi krio teren i uklanjalo rastinje. Ovaj i slini primjeri nagovjetavaju novi odnos ovjeka prema sebi, prirodi i planeti. Ostaje pitanje da li je kasno. Je li s ovakvim projektima trebalo poeti prije 30 godina? ta s milionima neekolokih zgrada, ta sa stotinama aspekata zagaenja o kojima jo niko ne razmilja? Je li romantina ideja vrta na ravnim krovovima zgrada minkerski trik, kap u moru? Ili nain razmiljanja koji bi mogao postati pravilo i pokrenuti jedne, a zaustaviti druge trendove?

79

Neboderi
Nema nam druge, gradovi se moraju razvijati prema nebu. Strunjaci upozoravaju da prie o ekonominosti nebodera nisu tane. Svaka zgrada s vie od 80 spratova mora imati dodatna ojaanja protiv ekstremnih uticaja. Kao i dodatne liftove. Te intervencije bitno smanjuju koliinu iskoristivog prostora i poskupljuju investiciju. Osim toga, nije malo arhitekata koji tvrde da je nemoralno graditi supervisoke graevine, jer nitko ne zna kako se boriti s eventualnim poarom na tim visinama. Sve je poelo 1913. godine, sa zgradom Woolworth na Manhattanu, koja je imala za ono doba fantastinih 50 spratova. A sve se bar za sada zavrava zgradom Taipei 101 u Tajvanu, koja je sagraena 2004. godine, ima 101 sprat i visoka je 509 metara. Taipei 101 je za 57 metara nadvisio 452 metra visoke Petronas tornjeve U Kuala Lumpuru, koji su titulu najvie graevine na svijetu nosili od 1998. godine. Meutim, ni Taipei 101 vie nije najvia graevina na svijetu, samo to ona koja ga je pretekla jo nije dovrena. Najvii toranj u Kini, angajski Jin Mao, visok je 421 metar, kotao je 530 miliona dolara, a dnevni trokovi odravanja iznose 121.000 dolara. Soliteri ne plijene panju samo visinom. Jednom od najuzbudljivijih graevina na svijetu proglaena je zgrada kineske nacionalne televizije. To su dva tornja koja se, pod uglom od 60 stepeni uzdiu do visine od etrdesetak spratova, a onda naglo zakreu za 90 stepeni i spajaju se na vrhu. Oblik podsjea na dva izokrenuta slova Z. Izgradnja je premaila 750 miliona dolara, a povrina zgrade je oko 550.000 kvadratnih metara. Rezultat: najneobinije, najvee i najskuplje medijsko sjedite u svijetu. Od projekata budunosti valja spomenuti i novu piramidu. Sa staklenim povrinama i otrim uglovima, ovo arhitektonsko djelo koristit e najnovije tehnologije i bit e samoodrivi grad budunosti, koji je dobio znakovito ime Ziggurat. Piramida e biti dom za milion ljudi, sama e proizvoditi energiju pomou vjetroturbina i nee isputati ugljini dioksid u atmosferu. Kao glavni kvalitet tvorci navode utedu prostora. S povrinom od 2,3 kilometra Ziggurat zauzima tek 10 posto prostora inae potrebnog za ivot milion ljudi. Jo nije izvjesno hoe li ova vizija dobiti finansijsku podrku Evropske unije, kojoj su tvorci projekta ponudili financijsko partnerstvo.

80

Uloga kapitala, odnosno Dubai

Dubai, grad s najbrim rastom na svijetu, dobar je primjer ta jednoj savremenoj aglomeraciji treba da bi se razvijala, da bi postala i ostala ugodno mjesto za ivot. Tri su osnovne stvari: novac, novac i novac. Neko e dodati da uz te tri valja dodati jo najmanje dvije dobre ideje i kvalificirane strunjake koji te ideje mogu realizirati. to je tano, ali je tana i injenica da njih nema bez novca, a da tamo gdje njega ima, svi ostali elementi i preduslovi vrlo brzo se obezbijede i okupe. Kad je otvoren Burj Al Arab, najluksuzniji hotel na svijetu, barel nafte kotao je deset dolara. Dubai je, kau posmatrai, isto kao i nafta, odnosno njena cijena, rastao do nesluenih razmjera. Ima 1.100.000 stanovnika. Zovu ga Kalifornijom arapskog svijeta. Zahvaljujui nevjerovatnim ulaganjima, koja su porodila nevjerovatne graevine, postao je jedna od najatraktivnijih turistikih destinacija. Brojke sve govore: 1996. imao je 500.000 turista, a deset godina kasnije skoro sedam miliona ljudi posjetilo je ovaj grad. Proirenje postojeeg aerodroma kota etiri milijarde dolara, a gradi se nova, grandiozna zrana luka koja e biti gotova 2020. godine. I koja e viestruko nadmaiti taj iznos. Tankerska luka Jebel Ali najvea je umjetna luka u svijetu. U njoj se brod iskrca 12 puta bre nego u Rotterdamu. Dubai izrasta u arobnu destinaciju zahvaljujui kapitalu, ali i tekom radu radnika sa svih strana svijeta. Oni nemaju nikakvih prava i ive ivot iz nonih mora naporan, iscrpljujui rad, kojeg zamjenjuje period s nedovoljno sna, pa onda ponovo rad. Za razliku od radnika, koji pate, turisti ovdje beskrajno uivaju. Dubai, koji nominalno pripada jednom vrlo rigidnom i konzervativnom svijetu, ima moto koji sve govori: Zapadnjaci su dobro doli, zajedno sa svojim porocima. Pogotovo s porocima. Jer poroci donose novac turistikim oazama. Vie potroi jedan rastroni Amerikanac, odan piu, kocki i enama, nego deset smjernih, discipliniranih Japanaca. Neboder Burj Dubai, koji jo nije gotov, u septembru 2008. godine dostigao je 688 metara visine. Trenutno ima 160 spratova. Zgrada e se nalaziti izmeu dva umjetna pjeana otoka i imat e 200 spratova. Predvieno je oko 150 liftova. Graevina e biti toliko visoka da e prolaziti kroz pet mikroklimatskih zona. Temperatura na vrhu biti e 10 stepeni nia od one

81

na dnu. Planirana brzina liftova omoguit e ljudima da vide zalazak sunca dvaput sa zemlje i s vrha nebodera. Novi neboder zauzima prostor od 270 hektara u luksuznom dijelu grada nazvanom Novi Dubai, a mogao bi visinom dostii i kilometar. Projekat koji e ukljuivati i umjetnu luku trebao bi biti gotov do 2020. godine. Ali Dubai nam malo govori o mogunostima savremenog grada, a mnogo vie o svemoi savremenog kapitala. Grad je ipak neto drugo.

Dostignua grada, eventualna rjeenja i pravci razvoja

Grad je dinamina struktura u kojoj nisu mogua samo dva fenomena trajna kategorija i mirno mjesto. Nita u gradu nije trajno, sve je podlono promjenama, preinakama, razvoju, novim planovima, ali i nepredvienim katastrofama. I nita u gradu nije mirno jer buka, mete i brzina prodiru u sve pore naeg ivota. Veliki gradovi imaju najvee probleme ali i najbolje uslove da ih rijee. Gradovi su ogromni, nepresuni resursi inovacija i ideja. Da li su mogue efektivne inovacije koje megalopolise mogu spasiti od raspada i potpunog haosa, u koji su mnoge aglomeracije ve nepovratno potonule. Velegrad je prirodni rezervoar kapitala. I to je njegova najvea ansa. Ali i prokletstvo, jer upravo zahvaljujui kapitalu savremeni grad vrlo esto sklizne u antigrad, haotinu nastambu u kojoj ljudi gube kontrolu nad ivotom. ivot u velikom gradu pun je kontrasta. Pariz vri od ivota, ideja, stilova, inovacija i nepomirljivih suprotnosti. U jednom uzavrelom loncu ive i rade menaderi i homoseksualci, beskunici i manekeni, glumci i kriminalci, umjetnici i inovnici. Vreva nikad ne prestaje. Kontrasti su srika megalopolisa. Gore, na zemlji, ulicama ponosno klizi limuzina duga dvanaest metara. Arapi, kada se obogate, za vozae uzimaju iskljuivo bijelce, a bijelci crnce. Izgleda da skorojeviima, iz samo njima znanih razloga, godi ta meurasna nadmo. A dolje, samo dvadeset metara ispod te limuzine, u hodniku podzemne eljeznice, sjedi drhtava, zarasla spodoba, nekad evidentno ovjek, kojem je nesrea oduzela ljudska svojstva i pretvorila ga u amorfnu, neprepoznatljivu masu stare odjee, smeurane koe i prljavih

82

dlaka. Ispred nje, usred carstva francuskog jezika, nevjeto ispisan transparent: AIDS. HUNGRY. PLEASE HELP ME.... Luis Mumford kae da se, suprotno vjerovanju demografskih statistiara, vanost jednog grada ne mjeri brojem stanovnika, ve ostvarenjima na podruju umjetnosti, kulture i ekoloke misli. Zanimljiv primjer, koji se uklapa u Mumfordovo razmiljanje, panski je grad Bilbao. U jednom trenutku donesena je odluka da Bilbao postane grad kulture, umjetnosti, inicijativa, kongresa, festivala... Danas je tamo osam muzeja, meu kojima i uveni Guggenheim. Bilbao svake godine biljei porast turistikih noenja. Muzej Guggenheim djelo je kanadskog arhitekta Franka Gehryja i odmah nakon otvaranja 1997. godine nagovijestio je poetak preporoda. Deyan Sudjic, direktor Muzeja dizajna u Londonu, tim povodom kae: Nakon to je jedna zgrada promijenila tuni postindustrijski grad Bilbao u sretno mjesto, svi ude za ovim efektom. Zanimljivo je da u malim zemljama arhitektura postaje veoma vana za pokazivanje identiteta. No, uspjean grad nije samo onaj koji e napraviti neki veliki muzej, ve ga i ispuniti neim znaajnim. Nije dovoljno imati zanimljivu arhitekturu, treba i nadogradnja. A Bilbao, odnosno njegovi stanovnici rade upravo na tome, koriste Muzej kao kreativnu polugu koja mijenja grad. Djeija igralita u srcu grada, veselog dizajna i obojena arenim bojama, postala su zatitni znak Baskije. Kultura, ljepota, istoa, to su elementi kojima ambiciozni gradovi profiliraju sopstveni arm. Ameriki bejzbol klub New York Yankees godinje proda tri miliona ulaznica, a muzej Metropolitan milion i po vie. Guggenheim je od otvorenja 1997. do decembra 2006. godine posjetilo vie od devet miliona ljudi, koji su tu ostavili dvije milijarde dolara. Dubai, ako za poetak i nema arma, ima novac kojim kani dovesti ili proizvesti kulturu, kojom kani izgraditi identitet, kojim namjerava privlaiti turiste. Smatra se da je grad poetno mjesto razvijanja savremenog ivota. Mexico City je ve 2000. godine imao 30 miliona stanovnika. Zagaen, nasilan, haotian, nona je mora globalne budunosti ali, s druge strane, i jedan od intelektualno najstimulativnijih gradova svijeta. Kao mjesto gdje se raspravlja o najaktuelnijim temama i gdje se raaju nove vizije i snovi. To je moda najbolji primjer borbe koja se svakog dana, svakog sata i svake sekunde vodi u dananjim gradovima. Za nadmo se bore mogunosti i ogranienja. Gradovi buduno-

83

sti, ako bude novca i, posebno, ako uope bude te budunosti gradit e se tako da ne unitavaju okolinu. U njima e se koristiti ekoloke tehnologije. Cilj je napraviti grad snoljiv za ivot. Koji je inae sve nesnoljiviji. Dilema je ve sada pred nama: ili e se ovjeanstvo ekoloki osvijestiti, ili emo i dalje problem prenaseljenosti rjeavati ratovima. Sve eim, sve nemilosrdnijim i sve efikasnijim. Optereen problemima zagaenja, prenapuenosti, loe infrastrukture, grad nekad i ne uspijeva demonstrirati svoje kvalitete. On je stoljeima stjecite najboljih ideja, najrelevantnijih pokreta, najvitalnije energije. Gradski prostor ispunjen je kreativnou, vitalnou, kompeticijom, produktivnou, plodovima ljudskog rada, truda i matanja. Teko je povjerovati, ali na svijetu postoje i isti, ureeni, sreeni gradovi u kojima je ljepota ivjeti i raditi. Rije je o gradovima u kojima se nalaze sjedita velikih kompanija, u kojem je obrazovni sistem na visokom nivou, gdje je dobro razvijena struktura javnog prevoza i gdje odavno, desetljeima, a u nekim sluajevima i stoljeima, nije bilo ratova. Najistiji gradovi za 2007. godinu su Calgary, Honolulu, Helsinski, Ottawa, Oslo, Stockholm... Mogue je preobraziti loe i prljave gradove. Mogue je da runi, zaputeni, siromani centri uskrsnu iz pepela. Uslov za taj preobraaj je da propadnu faktori njihovog nazatka. Primjer su Cleveland i Pueblo. Uskrsnuli su nakon to su propale industrije na kojima su se ta dva grada razvila. Cleveland je svojevremeno bio jedan od najzagaenijih gradova u SAD, u njemu je povrina rijeke Cuyahoga doslovno gorjela od izlivene nafte, a svoju je 200-godinjicu obiljeio kao grad mostova. U obnovi je 1991. godine uloeno vie od etiri milijarde dolara. Pueblo su decenijama nazivali smradograd, zbog dima koji se dizao iz dimnjaka brojnih eliana. Grad od 100.000 stanovnika uspjeno je preivio slom industrije, okrenuo se budunosti, a prostor naputenih eliana uz rijeku Arkansas danas je nepregledni park ispunjen skulpturama poznatih umjetnika. Radi se o tome da gradovi mogu biti lijepi, ugodni za ivot, samo to takvi zahvati trae novac. I to onaj najskuplji i najneisplativiji, novac koji se ne oplouje ni kratkorono ni srednjorono, nego tek na dugi rok. Ali nema bolje investicije od grada ugodnog za ivot. S tim u vezi, postoji prijetnja pogubnija od zagaenja, kriminala, prenapuenosti i siromatva. To je prijetnja na koju niko nije imun. Rije je o kapitalu. Gradu prijeti bogati investitor, ovjek koji ne vodi rauna o lokalnoj

84

zajednici, o potrebama stanovnitva, o zagaenju i sekundarnim posljedicama svojih profitabilnih projekata. Ali tako ve zadiremo u neke druge teme, politiku i korupciju, koje razaraju ukupni ivot ljudskog roda. Ta pria svojim mranim segmentima nadmauje temu kakva je grad. Eksperti Ujedinjenih nacija smatraju da ovi problemi predstavljaju pozitivne izazove. Urbanizacija je jedini nain da se osigura normalan ivot. Prepisujemo formulu koju preporuuju: stvaranje novih radnih mjesta osigurava bogatstvo, mjere za zatitu okolia stvaraju radna mjesta, a gradnja domova za beskunike smanjuje i uklanja opasnosti od rasizma i epidemija. Sa svim svojim manama, grad nam je jedina ansa. Neizvjesna, nepouzdana, za mnoge nepravedna, ali ipak ansa.

85

Hrvoje Ivankovi

DOIVLJAJ DUBROVNIKA LAMENTACIJE O MRTVOM GRADU

Svi znamo turistike vedute Dubrovnika; one suncem okupane slike mora i kamena, s kojih tu i tamo izviruje poneki rascvjetali busen egzotinog mediteranskog bilja. To je, kako Jure Katelan kae, onaj jedini Dubrovnik od kamena i svjetlosti... otvoreni dlan pod zvijezdama ili kako George Bernard Shaw poruuje, mjesto u koje trebaju doi oni koji uistinu ele vidjeti Raj na zemlji. Bljetavoj simbiozi pejzaa i arhitekture nerijetko se dodaje i arolija povijesti, kojoj je odolio malo tko od putnika koji su opisali svoj doivljaj Dubrovnika. Klasino su mjesto opservacije baruna Alexandera von Warsberga, zapisane 1871.: Grad mi se priinja kao otisak peata historije; ovako je puna povijesti jo jedino Venecija. I ovdje, kao i tamo, nita novo nije nadolo, i ovdje se vidi vjerna slika onoga to je neko bilo. Kada je poetkom 20. stoljea stigao u Dubrovnik, i Hermann Bahr je warsbergovski pozorno oslukivao jeku povijesti, no ipak je na trenutak pobjegao iz meditativnog raspoloenja, kako bi precizno dijagnosticirao svoj osjeaj dubrovake tadanjosti. udnovato je to ovdje; nema sadanjosti!, zapisao je dalmatinski Columbus iz Bea, kako je Bahra ironino nazivao Mato. Posvuda se istie: Bilo jednom! A u ljudima silno vri: Opet e jednom biti! Ovdje ive u sjeanju i oekivanju. Od juer na sutra. A danas nemaju. Mrtav grad, s neroenim gradom u utrobi.

86

Te Bahrove misli, a posljednju reenicu smatram najjezgrovitijom definicijom suvremenog Dubrovnika, uvode nas u opsenu raguzeoloku literaturu o mrtvom gradu, prije podsvjesno zanemarivanu negoli ciljano skrivanu, ali svejedno malo poznatu, osim kada je rije o vojnovievskim, apologetskim vapajima nad umrlom prolou; o onom Bahrovom: Bilo jednom! Pola stoljea prije Bahra, slian doivljaj Dubrovnika opisala je, primjerice, i njemaka knjievnica Ida von Dringsfeld, koja grad nije vidjela samo na proputovanju; ostala je u njemu preko godinu i pol dana, pokopavi prije odlaska svoju sedmomjesenu, u Dubrovniku roenu djevojicu. Dubrovnik dodue nije propao ali je prestao biti, zapisala je barunica Ida. Preivio je sama sebe kao vlastiti nadgrobni spomenik na svojim grimiznim liticama, na obalama svog vjeno nemirnog mora. More je isto, litice su iste, ali Dubrovnik nije vie isti. Zidine ga njegove zaokruuju kao i prije kamen ne stari, ali Dubrovnik je ostario... Poiva sred tiine svojih zidina, zaspala republika, kao to je Barbarosa u Kyffhuseru zaspali car. Barbarosa bi se mogao probuditi, Dubrovnik nikad. Tih i miran

Dubrovnik kao arki mediteranski ardin, razglednica iz 1970-ih

87

kao ni jedan drugi grad i zauvijek utihnuo lei ispruen kao relikvija... Da se u Dubrovniku ni nakon Ide, ni nakon Bahra, nita nije promijenilo, posvjedoio je 1930-ih i Tin Ujevi. Opio ga je, dodue, ugoaj grada: U Dubrovniku osjeate onu vilinsku sugestiju kojom obiluju lijepi predjeli inozemstva, ali ga je, u istoj reenici sa Splitom i ostatkom Dalmacije, opisao kao mrtvi grad. Mrtvi. I jo kako. Jer starine i promet stranaca nisu jedina dva predmeta kojima se treba oduevljavati... I ne tvrdim da nedostaju talenti, raspoloenja. Ali nema suvremenog ambijenta i organizacije... U vilinskoj igri arobne Dalmacije suvie ima nepovjerenja prema ljutom juriu mladosti. Tu su najaktualniji dramski junaci car Dioklecijan, kraljica Teuta, kakovi mletaki dud ili dubrovaki knez. U drugoj putopisnoj crtici Ujevi se nesvjesno nadovezuje na Bahra, oprezno razmiui zastor iza kojeg se kriju uzronici trajne mumificiranosti grada, njegovog trajnog odsustva od sadanjosti. to emo!, uzdie Tin, u besjedi roenih Dubrovana uvijek se pomalo osjea prizvuk aljenja za republikom svetoga Vlaha, koja je propala postavi ivi anakronizam u praskozorju vijeka pare i elektriciteta. Na ovom se mjestu moramo vratiti stotinama godina u natrag; moramo iz mrtvoga grada prijei na teritorij puste hridi, no rije je, kako emo vidjeti, o jednom te istom toponimu. Povjesniari se nikada nisu mogli sloiti oko tonih okolnosti i vremena nastanka Dubrovnika, a prije tridesetak godina arheolokim je istraivanjima poruena i dugo vladajua teorija o sedmom stoljeu kao o dobu kada su izbjeglice iz poruenog antikog Epidaura osnovale Dubrovnik. No bez obzira na razliitosti, u svim tim verzijama iz magle povijesti izranja pusta hrid, na koju stiu epidaurske izbjeglice, i na kojoj poinje dubrovaka povjesnica. Svi koji su je rekonstruirali slau se, naime, u opisu mjesta na koje su se iskrcali izbjegli Epidauritanci, pa im ve kod Konstantina Porfirogeneta ta strmenita obala (lau) daju i novi zaviajni naziv Lauzejci, to e rei oni to sjede na strmenitoj obali. U povjesnici Popa Dukljanina spominju se morske strmine ripis marinis, a kod Milecija, prvog poznatog nam Lauzejca koji (u 14. st.) pie kroniku svoga grada, susreemo strmenite i mone obale ripa sonat i magnis ripis. No kod Milecija se u igru uvodi i jedan novi, za dubrovaku temu neobino vaan termin: siromasi. Ti su siromasi koji su pobjegli iz Epidaura inopes

88

fugientes ex Epidauro, na monim obalnim strminama, gdje je sada grad Dubrovnik, sagradili utvrdu... sigurno utvrenu ivim kamenom, strana izgleda na gorskom vrhu. To je dakle mjesto gdje se raa povero Raguseo, ubog... kako u rei e Driev Skup; vjeito izloen opasnosti, prisiljen preivljavati i prehranjivati se na onom svom malom i krtom komadiu kopna, i potucati se po svijetu za dobit kaban, da u dadu ne okisne. U tih nekoliko rijei: izbjeglice i strme obale, siromasi i utvrde, anticipirana je budua historija Dubrovnika; s njima poinje povijest dubrovake izularnosti, presudno vana za shvaanje dubrovakog mentaliteta i politike. Jer misliti Dubrovnik znai, prije svega, imati na umu njegov izdvojeni poloaj u odnosu na svijet koji ga okruuje; znai razumjeti da taj hridni otok nije bio idilino mitsko utoite nego stan izbjeglica, obala spasa na koju je doplivao polumrtvi brodolomac. Prvi su nai Lauzejci u svim verzijama legende o osnutku grada uvijek izbjeglice: i kada iz Epidaura bjee pred Gotima, Slavenima, Avarima ili Saracenima, i kada predvoeni Radoslavom Bellom doplovljavaju iz Rima, bjeei od graanskog rata ili poniavanja rimskih velikaa. Slijede ih neprekidne rijeke nesretnika koje Dubrovanima pomau razviti osjeaj puste hridi kao utoita slobode. Dolaze kolone izbjeglih Bonjaka, Albanaca, Grka, carigradski krani meu kojima je i budui pjesnik Marullo Tarcaniota, prognani slavenski velikai, fjorentinski disidenti, iberijski idovi, Paleolozi, Mediciji... Neki meu izbjeglom rajom i sami e postati Dubrovanima, veteranima mita koji se tada nalazio u poetnoj fazi stvaranja, iako je, zahvaljujui dravnoj propagandi, djelovao ve jako drevno i mono. Kao u cikliki ponavljanim ritualnim igrama, svaki novi zbjeg obnavlja svijest Dubrovana o njihovoj posebnosti i o potrebi da se odre na toj pustoj, usamljenoj hridi. Jo vie od toga, upozorava ih na dramatinu razliitost, pa i okrutnost svijeta kojim su okrueni. Na bijednom komadiu zemlje te sirote izbjeglice stvaraju ilavu dravicu koja e na rubu porobljenog svijeta, na pomaknutom pragu Istoka, stei bogatstvo te trajno sauvati svoju slobodu i oksidentalnost. Ne mislim razglabati o okolnostima toga razvoja; puno je, naime, stranica napisano o razlozima geografskim, ekonomskim, diplomatsko-politikim, vjerskim, vojnim, etnikim, sudbinskim zbog kojih je Dubrovaka Republika postala emporijem civilizacije na ovoj strani Jadrana.

89

S. Mascarich: Dubrovnik s lukom i taborom na Ploama, oko 1865.

Taj je citat preuzet iz Warsbergovog putnog dnevnika, no moglo bi mu se pridodati jo mnotvo slinih zapaanja, nerijetko optereenih kanoniziranom zapadnjakom slikom Balkana i Orijenta, to svoj ironini vrhunac doivljava u kratkoj opasci Napoleonova marala Marmonta, ovjeka koji e zapisati kako je grad, iju je politiku samostalnost okonao, bio oaza civilizacije usred barbarstva. to su vie uzbueni blizinom turske granice ili osupnuti vlastitim doivljajima u morlakim i otomanskim krajevima, zapadni su putopisci to vie opinjeni i iznenaeni Dubrovnikom, i njegovom pripadnou civilizaciji iz koje i sami dolaze. Podjednako to potvruju i francuski poslanik u Carigradu, Jean de la Vigne, kada sredinom 16. stoljea smrtno bolestan uri sa svojom pratnjom prema Dubrovniku, kako bi umro u prvom slobodnom kranskom gradu, i Ida von Dringsfeld, kada zapisuje reenicu: Koliko god je za mene ono neeuropsko u Dalmaciji bilo zanimljivo, ipak sam se veselila, kad sam u Dubrovniku opet nala Europu, i njen suvremenik, Johann Georg Kohl, koji svoje razmatranje o posebnosti Dubrovnika poentira reenicom: Kao krijesnica na tamnom zidu, kao svjetionik na pustoj obali, tako je mali grad sjao na rubu velikog trupa. O domorocima, dakako, ne treba ni govoriti; dovoljno je moda citirati Luja Vojnovia koji Dubrovnik opisuje kao mali bijeni stan na drijelu varvarskoga svijeta.

90

No ako je doivljaj Dubrovnika kao civilizacijskog emporija bio karakteristian i za putnike novijeg vremena, i za njihove drevne prethodnike, s pejzaom je pria bila posve razliita. Prije ere Grand Toura, plodnost zemlje bila je vanija referenca od njene slikovitosti, pa mnogi putnici prepoznaju u Dubrovniku onu pustu hrid o kojoj priaju drevni dubrovaki kroniari. Jedan od najupeatljivijih iskaza dao je, primjerice, francuski protestant Phillipe du Fresne-Canaye, koji je u Dubrovniku boravio u ljetu Bartolomejske noi. Dubrovako zemljite, kae Canaye, toliko je kamenito da brodovi koji idu u Pugliu uzimlju za svoj balast kamenje koje daju Puljizima da prave zidove, a od njih uzimlju zemlju za pravljenje vrtova. Pedesetak godina kasnije, njegov sunarodnjak, diplomat Louis de Hayes, proiruje tezu o pustoj zemlji na cijelo podruje neprostrane i neplodne Republike iji teritorij zapremaju visoke i gole planine, na kojima nema ni stabla i koja ne moe prehraniti svoje stanovnitvo dulje od mjesec dana u godini, a slian opis ostavlja i njemaki prirodoslovac Ernst Friedrich Germar koji u najljepe mjesto cijele june Ilirije stie tri godine poslije ukinua Republike. Poloaj Dubrovnika pust je i alostan, kae on. Neposredno nad gradom, i iz samog grada, die se visoko, golo i strmo brdo i prijei svaki pogled. Pred gradom se opet nita ne vidi doli sinje more bez otoka i bez ikakve promjene; to je more mrtva i kruta ravnica. Svoju graninu poziciju i krtost zemlje na kojoj su isklesali grad, Dubrovani pretvaraju u topose svoje virtuozne diplomatske retorike. Opis grada prerasta u politiku dogmu, pa se od dubrovakih poklisara esto trai da se pred svojim monim sugovornicima poslue argumentom puste hridi, kako bi se obranili od njihovih traenja i nameta. ... uvi o ovom harau svi bi slino traili od nas tribut, kojoj stvari, na grad, poloen meu kamenitim i neplodnim brdima, ne bi mogao udovoljiti, rijei su koje po naputku vlade godine 1441. trebaju pred vezirima izgovoriti dubrovaki poslanici na Porti, ne bi li se oduprli turskom zahtjevu za plaanjem haraa. Iste godine, na istu temu, abadin-pai rumelijskom trebaju objasniti kako su ... prihodi Opine maleni, jer imamo mali teritorij, a i taj mali je pun kamenja, a sline misli mora u svibnju 1535. ponoviti i Jerolim Buni, kako bi objasnio ugarskom kralju Ferdinandu zato mu Republika ne moe isplatiti tribut. Upute su vrlo izravne: ... hoemo da zauzmete takovo dranje, kako biste... nagnali Njegovo Velianstvo na neku sa-

91

milost i osjeanje boli, a refren uobiajen: Na grad je poloen na jednom mjestu kamenitom, neplodnom i sunom, od kojega ne moemo izvui prehranu nego za dva mjeseca u godini.... Predugaak bi bio popis svih poznatih mjesta na kojima dubrovaka vlada sugerira svojim predstavnicima da se poslue metodom puste hridi, to e svojom izvornom snagom zraiti sve do pada Republike. Samo e je nakon velikog potresa privremeno zamijeniti jo snanija figura, to je susreemo 1677., kada Marin Kaboga i uro Bua trebaju obeshrabriti osvajake planove velikog vezira, tvrdnjom kako Dubrovnik i ... nije vie drava, nego hrpa kamenja. No taj sindrom sirotog Raguzea preao je s vremenom granice diplomatskog govorenja i postao dijelom mentaliteta, pretvorivi sklonost prema samosaaljenju u jednu od bitnih karakteristika onoga to e pasatisti 19. stoljea nazvati dubrovakom duom. Sama sintagma pusta hrid u knjievnosti e se pojaviti tek 1901, i to u djelu u kojem e zaiskriti u svoj svojoj ivotnoj i simbolikoj punoi mentalitetske odrednice. Rije je, dakako, o dramoletu Allons enfants! prvom dijelu Vojnovieve Dubrovake trilogije, i o onom uvenom vapaju gospara Orsata, izgovorenom u trenutku dok francuske ete ekaju da budu proputene u Dubrovnik: Pa ako ova tisugodinja zemlja slobode valja da propane, a mi homo!... brao, djeco! Eno nam laa naijeh u portu. Ukrcajmo se. Ponesimo barjak i Sv. Vlaha, pa odjedrimo, kako nai davni oci! Oh! Sretnoga plova!... Homo! Homo! Galebi i oblaci e nas pitat Ko ste? Koga itete?... a jedra e odgovoriti: Dubrovnik plovi! Dubrovnik opet ite pustu hrid, da skrije Slobodu. Sintagma kriti slobodu zvui kao oksimoron, jednako kao i skrivanje na pustoj hridi, no mona pjesnika figura tu doista kondenzira petsto godina politike filozofije to je reljef uinila svojim snanim orujem i koja, da ne bude zabune, nije samo pjesnika fikcija, nego je preuzeta iz stvarnosti. Pravi autor te misli to je Vojnovieva Orsata podigla do vrha zanosa bio je, naime, stari senator Divo Kaboga, koji je na izvanrednoj sjednici Velikog vijea Dubrovake Republike, odranoj 26. svibnja 1806., u trenucima kada su se Napoleonove jedinice pribliavale vratima od Grada, predloio da se od sultana zatrai neki od otoka u Egejskom moru te da se cjelokupno stanovnitvo Dubrovnika, zajedno s pokretnim dobrima, ukrca na brodovlje i preseli na taj otok. Tu reakciju uvrijeenog djeteta, koji kupi svoje igrake i odlazi, mogli bismo kronometarskom preciznou odrediti

92

kao trenutak kada povero Raguseo i pusta hrid prestaju biti aktivnom politikom strategijom i prelaze u izvorite strane zaraze, koja e uskoro obuzeti sve Dubrovane, a najdrastinije e se odraziti u odluci plemstva da se bioloki samoukine, ako vie ne moe imati svoju dravu. Kroz duga stoljea centar svog vlastitog svemira, Dubrovnik najednom postaje grad na periferiji carstva, kraljevine, drave, te nakon neuspjelih diplomatsko-ustanikih pokuaja da se obnovi Republika (nije nevano da su u borbi za obnovu aristokratske Republike aktivno sudjelovali puani i seljaci) zapada u akutni oblik apatije. Teko je zamisliti gorinu s kojom su Dubrovani primili novi austrijski administrativni ustroj, kada su na ulaze u stari grad postavljene table s natpisima: Kotar Dubrovnik, Grad Dubrovnik. Negdje u to vrijeme, pripovijeda dum Ivan Stojanovi, pitali su vlastelina Luku Gozzea kakvim mu se ini rodni grad, u koji se vratio nakon poduljeg izbivanja, a on je odgovorio: Da nijesu stavili one tablice, teko bih mogao razaznati je li ovo oni prijanji Dubrovnik?. S jednakom ironijom stotinjak godina kasnije dubrovake novine prenose odluku Ministarstva graevina Kraljevine Jugoslavije, prema kojoj je, pie Narodna svijest, Dubrovnik svrstan meu varoi, poput Andrijevca, Berana, Bijelog Polja i Bilee, a gradovi u Zetskoj Banovini su samo Budva, Cetinje i Kotor. Odnos Dubrovana prema novoj realnosti kratko je saet i u epigramu nepoznatog autora, to se prema tvrdnji Josipa Berse na stotinu naina godinama prepjevavao po gradu: Na Dubrovnik u vjekove stare / bi oaza sred divlje pustare; / a kada mu novo doba svane, / tada i sam pustarom postane. Spoznaja da je Dubrovnik postao izgubljen u bezimenom mnotvu manjih gradova (iz pjesme Luka Giorgija banu Jelaiu), u Dubrovanima budi samo pasivni prkos, koji ne slijedi nikakva akcija; oni su se duhom doista odselili na neki udaljeni otok, a kulisa grada podsjea ih na beivotno tijelo njegove (i njihove) glorificirane prolosti. Opus dum Ivana Stojanovia, jednog od ideologa dubrovakog pasatizma, upravo prti od makabrinih i funebralnih metafora Dubrovnika siunog pokrajinskog grada u najzaputenijoj i najudaljenijoj pokrajini velike drave. Ne ostaje nam, kae na jednom mjestu dum Ivan, nego da poloimo Dubrovnik na odar mrtvaki..., dok ne pone smrad..., dokle ne izgubi sve svoje crte obraza, oliene u duhu Dubrovana koji ga nadivjee. Odar mrtvaki Dubrovnika jest njegov divni prirodni poloaj, a nakiti su mu:

93

kultura, navade, obiaji i harakter moralni, koji nije mogao poginuti nego tek smru starijeh Dubrovana. Tako paralelno s gradom i njegovim klasinim krajolikom (Antun Kazali pjeva o mrtvom snu u koji se uljuljkava gruka luka, a Ivan Kaznai o bojama mrane alosti i osjeaju utljive tuge u prirodi dubrovake okolice); umiru i posljednji Dubrovani rije je o jo jednoj sintagmi koji spada u pojmovnik dubrovakog pasatizma. Zgodnu joj ilustraciju daje patetino finale dijaloke kozerije Antuna Krespija, U kafani, u kojoj gospar Jero brani pravo staroga vlastelina Vlaa na indiferentnost prema novim vremenima: Gledajte ga, molim vas... On nosi u svom srcu tugu i emer jedne izumrle drave... On gaja u svojijem prsima grobite od dvadeset i pet hiljada ljudi, a to je dovoljno, da smrzne i okameni oeje srce!... Pa kad vi doviknete tom oeku, nek ustane na obranu svoje otabine, i on se prene i pogleda oko sebe i vidi i promisli i shvati, oh! Tad e uskliknuti: A gdje si, domovino moja! Je li mogue, da te je osamdeset ljeta tako strahovito nagrdilo i izlizalo!... O Dubrovnie, Dubrovnie, ti si umro! To nije no mrtva tvoja slika; vjeto izvrena slika..., ali, to moja domovina nije. Ne, nije! Moja je domovina u mom srcu... Pa kad ovo srce prestane kucat, tad e i tebe sa svijeta nestat. Posljednji Dubrovanin zakopat e sobom u grobu posljednji odsjev dubrovakog uvstva... Pa sad recite, biste li imali srca, da kudite indiferentizam takoga oeka? Na fenomen posljednjeg Dubrovanina prvi je ukazao Josip Bersa, u svojim nezaobilaznim Dubrovakim slikama i prilikama: Kad je umro dum Ivan Stojanovi (1900.) rekoe njegovi sugraani: Umro je posljednji Dubrovanin. Uistinu, posljednjih Dubrovana bilo je u zadnje vrijeme nekoliko; dubrovaka javnost, poto bi jednog pokojnika proglasila posljednjim, nije se nalazila u neprilici, kad bi sutradan ispustio duu drugi, koji je u jednakoj mjeri zasluivao taj poasni vapaj... Ova prenagljena ast stari je dubrovaki obiaj. Ve 1828. uveni lijenik Luko Stulli bio je posljednji u jednom sonetu Rafa Androvia; bio je posljednji u jednom nadgrobnom slovu i Nika Gradi, pisac Spravljenice. Pero Budmani preseli se na bolji svijet kao posljednji Dubrovanin, a kao posljednji Dubrovanin umre za njim i Luko Zore. I prije i poslije Berse mogli bismo pronai mnotvo slinih primjera; nisu se biljeili samo posljednji Dubrovani u globalu, nego i posljednji pripadnici pojedinih starih rodova, posljednji ljudi roeni u Republici, posljednji kapetani koji su plovili na brodovima s

94

J. Betondi: Stara vijenica sa zvonikom i straarnicom, oko 1850.

barjakom svetoga Vlaha, posljednji pravi dubrovaki oriinali, posljednje gospoe u nosiljkama, posljednji leri, kalafati i bastasi. Lujo Vojnovi pie esej o smrti dubrovakih stijena, a lokalne novine s tugom biljee smrt starih stabala, posaenih u doba Republike. Dubrovani, tako, na udan nain fetiiziraju svoju svijest o razliitosti od krajeva koji ih okruuju; svijest koja nerijetko prelazi u oholost, o emu sredinom 19. stoljea vrlo izravno pie njemaki romantiar Heinrich Stieglitz. I danas, vie od tri desetljea poslije propasti i osiromaenja, kae on, vidimo dubrovake vlasteline kako oholo koraaju kao rasedlani konji, uvjereni da su posjednici jedne vie i naslijeene kulture... Ovo uvjerenje buja i nasljeuje se, pa ak i obini kramari i obrtnici ive u uvjerenju da su neto vie i posebno zato to su Dubrovani. Takav ivotni stav predstavlja svojevrsno odbijanje komunikacije, te za posljedicu ima jo veu izolaciju, jo vee udaljavanje od suvremenosti. Kao junaci romantinih epa u zaaranim dvorcima, Dubrovani ivu u uspomenama, pie 1924. Milorad Medini, a desetak godina kasnije njegovu misao obnavlja maarski povjesniar, Ferenc Fejt: Tiho propadaju, nazaduju, no okrueni batinjenom starinom i uspomenama ipak ponosno vegetiraju u svojim sobama bez zraka, silno pretrpanim zastarjelom kramom. Dubrovani su, ini se, odbijali priznati vremena koja su na realnu mjeru svela veliinu njihova grada. Mislim, pri tome, na najdoslovnije, fizike kategorije veliine, koje najednom

95

poinju odudarati od ambijenta grada, od grandece njegovih stanovnika i od peata povijesti kojim je obiljeen. Koliko je lako upasti u tu zamku, potvruju nam i brojni stranci koje Dubrovnik iznenauje i svojim dimenzijama i dojmom koji odaje. Najslikovitije je takav doivljaj prenio bibliotekar iz Bremena, J. G. Kohl, koji sredinom 19. stoljea gleda na Dubrovnik s tvrave Lovrijenac i zapisuje slijedee retke: Ovaj plemeniti dio zemlje, tek je neto vei od irokog trga pred rezidencijom ruskog cara. Na svakom brodu bi se, mislim, lako naao konop dovoljno dug da opsegne itavu pozornicu na koju se punih tisuu godina penjao niz odlinih mueva. Da mi je bilo posjesti jednog od onih velikih sultana kojem su Dubrovani neprestano slali poklisare da s njim pregovaraju. Da mi ga je bilo vidjeti kako ovdje na Lovrijencu meditira i gleda ovu hrpicu kua: I to je dakle sav va dubrovaki sjaj, to je dakle ono zbog ega se po cijelom svijetu toliko galami, zbog ega Istok i Zapad nemaju mira... A ja bih mogao pokriti ovaj tati gradi, to ovdje sja i plamti, pokrovom kao nonu svjetiljku i sve ovo ugasiti za tili as. U Dubrovniku, meutim, jo ivi dojam velikog grada ak i nesklona mu Rebecca West priznaje kako urbanost dalmatinskih mjesta tu prerasta u metropolitizam, a Hermann Bahr se mui s pitanjem zato ovjek ovdje uvijek misli da je u veliku gradu. Taj trajni privid unosi dodatni nemir, budui nova geostrateka i ekonomska karta Europe Dubrovniku ne nudi puno vie od mjesta velikog pograninog garnizona ili egzotine turistike destinacije, u sretnijoj varijanti budunosti. Dubrovnik je, s jedne strane, odve udaljen od tadanjih sredita europskog ivota da bi, poput Opatije, Monte Carla ili San Rema, prerastao u ekskluzivni turistiki centar: uz nesretnog nadvojvodu Maksimiljana, koji je u cijeloj staroj Europi eznuo jedino za svojim Lokrumom, kroz stoljee i pol dubrovake dekadencije samo jo jedan europski bogata, bankar i hotelijer William Zimdin, odluuje u Dubrovniku izgraditi svoju rezidenciju, no i njegovi su dolasci rijetki i kratkotrajni. Veliina naslijeenog grada, suzila je, s druge strane, ljudske, ali svakako i materijalne potencijale (primjerice, u vidu razvijenih znanstvenih, kulturnih ili edukacijskih institucija), kao premisa na kojima bi se Dubrovnik mogao redefinirati i suoiti sa suvremenou. Grad se, dodue, neminovno iri, no ta stihijska nadogradnja (koju uvari dubrovakog ognjita zalijevaju gorkim suzama) nije vie od puke borbe za proirenje ivotnog prostora, a potrebu za njim

96

pojaavaju sitne ekonomske migracije ljudi iz susjednih krajeva, ukljuivi i one prekomorske. I u tom je pogledu suvremeni Dubrovnik rtva vlastite prolosti; one u kojoj je sama sebe moda i s valjanim stratekim razlogom, no to vie nije bitno osudio na zatvorenost i dimenzije grada koji je tako malen i zgodan, da bi se itav mogao poslati na Industrijsku izlobu u London (J. G. Kohl). Braudel smatra da je Dubrovnik, koji tako esto spominje u svojoj knjizi o Mediteranu, ve u 15. stoljeu predstavljao svojevrsni anakronizam, a da je usred 16. stoljea bio iva slika Venecije iz 13. stoljea. Dubrovnik nije, poput Firence, postao Toskanom, niti je, poput Venecije, stvorio svoju veliku terrafermu; trajno je ostao vjeran modelu malog srednjevjekovnog grada-drave, i upravo sitniavoj budnosti takve tvorevine, nepomuene prelaskom u teritorijalnu, kompaktnu dravu, Braudel zahvaljuje ouvanost dubrovakih upravnih institucija i njihovih arhivskih fondova. Postojala su, dodue, vremena kada je Dubrovnik sanjao svoj san o veem teritorijalnom irenju (znamo da je na zapadu sezao do Visa, Hvara i Braa, na sjeveru do Bilee, a na jugoistoku do Draevice, pa ak i do Valone, u ijem zaljevu kartografi 15. stoljea biljee naziv Porto Raguseo); san zaustavljen 1428. kada su granice novosteenih teritorija, od Stona do Konavala, obiljeene granicama i kamenim stupovima. Od tada se Dubrovnik zatvara u svoju kamenu ljuturu, pun nepovjerenja prema svemu to ga okruuje, pa i prema sebi samome. U vie navrata kada je gradu zaprijetila neposredna opasnost od agresije, Dubrovani rue sve objekte u predgraima, pa tako poetkom 14. stoljea unitavaju i franjevaki samostan na Pilama, ali tvrdoglavo odbijaju proiriti opseg svojih zidina i omoguiti irenje grada na najblia predgraa. Odbijaju to ak i poslije razornog potresa iz 1667., kada kustos Vatikanske biblioteke, dubrovaki plemi Stjepan Gradi, obnavlja svoju ideju o opasavanju zapadnog predgraa, Pila, vrstim fortifikacijskim sustavom, za koji je ak dao izraditi i danas izgubljene nacrte. Veliina grada bila je zapravo skrojena po mjeri politike kojom ga se branilo. Vei grad ne bi samo znaio i vei izazov za sile koje su ga okruivale, nego i vie usta koja treba nahraniti i veu opasnost od urote i pokuaja podrivanja vrstih naela na kojima je vlast nad njim poivala. To nepovjerenje i oprez ostali su, ak i nakon propasti Republike, trajno ivom karakteristikom dubrovakog mentaliteta, i iz njih izrasta ona uvena maksima, za koju bih

97

J. Toovi: Vrata od Pila, oko 1910.

prije rekao da je zloesto pripetavanje stranaca (kao i sette bandiere ili povero Raguseo), negoli autentini dubrovaki proizvod: sa svakim lijepo, ma s nikim iskreno. Dvostruki strah od vanjskog neprijatelja i od unutarnjeg izdajstva, na udan je nain upisan i u kamen dubrovakih mira i forteca. Dubrovani su, naime, dobro znali kako s nekoliko poloaja oko grada neprijatelj moe ugroziti gradske zidine, i kako bi ih zbog toga trebalo zatiti utvrenjima, no ipak su to uporno odbijali uraditi. Nije posrijedi bio samo strah od neprijatelja koji bi te utvrde mogao zauzeti i pretvoriti u ofenzivne objekte, nego prije svega strah od izdajstva nekog od njihovih domaih zapovjednika. Piui o prijedlogu za izgradnju izdvojenih utvrda, to ga je 1618. podnio domai inenjer Mihajlo Hranjac, jezgrovitu analizu takvog razmiljanja iznio je 1951. najvei strunjak za dubrovake fortifikacije, Luka Beriti. Vanjske odvojene utvrde, kae Beriti, nijesu nikada izgraene, to je poznajui psihu ondanjih otaca Republike i razumljivo. U jednom gradu-dravi, gdje se Rektor mijenjao svaki mjesec i gdje je on za doba svoga vladanja bio samo prvi meu jednakima, gdje je nadbiskup morao biti stranac, a u najboljem sluaju obini graanin, ali nikako plemi, a tako isto najvie vojno lice, takozvani guverner oruja, gdje ni tajnik Republike nije mogao biti lan gradskog plemstva, razumljivo je,

98

da se nije htjelo povjeriti jednom licu jedan jaki utvreni poloaj, sa kojeg se moe bombardirati grad, a kojemu se sa gradskih utvrda ne moe nakoditi. U jednom sluaju Dubrovani su ipak napravili izuzetak: velika hridina ispred samog zapadnog ulaza u grad slikovito je zovu i dubrovakim Gibraltarom, bila je odve snanom potencijalnom prijetnjom, pa je na njoj jo u 11. stoljeu izgraena monumentalna tvrava Lovrijenac: s tri strane njeni su zidovi meu najdebljim u cijelom dubrovakom fortifikacijskom sustavu; mjestimino doseu debljinu i od 12 metara, no sa strane okrenute prema gradu, navodi Beriti, ne prelaze debljinu od 60 centimetara, kako bi se u sluaju potrebe s lakoom mogli razoriti topovskim hicima s drugih dubrovakih utvrda. Stvarnosni pozitiv te fascinantne prie o Lovrijencu i o vjeitoj sumnji poduprt je i svojim negativom u slubenoj verziji dubrovake povjesnice (Annales Ragusini), bogato protkane predajama i legendama. Dukljanski kralj Bodin je, naime, poetkom 11. stoljea u neposrednoj blizini grada (danas je to Prijeko, u samom sreditu Dubrovnika), podigao utvrdu svetoga Nikole, pomou koje je vie mjeseci nadgledao grad i drao ga pod opsadom. Ne uspjevi silom prodrijeti u utvrdu, Dubrovani su je osvojili zahvaljujui izdajstvu njenog zapovjednika, nekoga Vucha Gradiensea. On je u dogovoru s Dubrovanima jedne veeri opio posadu Bodinove utvrde, pa su je dubrovaki soldati bez problema osvojili. Osim to je ula u povjesnicu, ta je pria imala jo dva rukavca koja su je ciljano odrala trajno ivom u svijesti Dubrovana: Gradiense (Gradi) je, zajedno sa svojom lozom, nagraen primitkom u red dubrovake vlastele (spomenuti Stjepan i Nika Gradi njegovi su daleki potomci), a na mjestu Bodinove utvrde, navodno je od njenog kamena, podignuta i danas postojea crkvica sv. Nikole, u kojoj se svake godine slavila uspomena na taj dogaaj. Dubrovani su, dakako, slavili Gradievu akciju kao pozitivno izdajstvo, ukazujui to bi se moglo dogoditi i samom Dubrovniku kada bi stega sloge i patriotizma popustila, no nisu u svoj godinji kalendar propustili uvrstiti ni opomene liene te udne inverzije simbolikog smisla, pa je jedna od najraskonijih dubrovakih procesija ona na dan etrdesetorice muenika, bila posveena otkrivanju, u biti marginalne, plemiko-puanske urote iz 1400. godine. Kondenziranje ovakve energije unutar skuenog rastera grada, nuno je moralo ostaviti posljedice na mentalitet njegovih stanovnika; moralo je utjecati na stvaranje atmosfere

99

straha, samodovoljnosti i zatvorenosti. U jednom od svojih urotnikih pisama iz 1566. Marin Dri kae za dubrovake vlastodrce kako bi htjeli da se to manje o njima dozna, kako bi poput bogova ivjeli sami za sebe. A to im je nemogue, budui da su zbog prijeke potrebe, i radi trgovine... prisiljeni opiti sa svijetom, i u onoj rupi (in quel buso), koju s velikom oholou dre u svojoj vlasti, milovati one koji njih miluju. Desetak godina kasnije ovjek Don Juana Austrijskog, Matias Vicudo, opisuje svom gospodaru Dubrovnik kao kavez u kojem ele znati tko sam, s kim govorim, kamo zalazim, i tko zalazi k meni, a francuski konzul Andr Alexandre Le Maire godine 1766. pie najotrovniji traktat o Dubrovniku, u kojem iznosi i sljedea opaanja: Fini, lukavi, prepredeni, nepovjerljivi, oprezni u svemu to bi im moglo koditi ili biti od koristi, Dubrovani broje i mjere korake onih s kojima imaju posla, pogaaju njihove misli, prodiru u najintimnije kutke njihova srca i slue se ovim spoznajama u svoju korist. Njihove mane i kreposti ista su politika: zloesti, nepouzdani i izdajice bez grinje savjesti, postaju estiti ljudi ako prilike to zahtijevaju. I to je kod njih tako prirodno da bi mogli posluiti za uzor. Kod njih je laskanje toliko opasnije to nije ni nevjeto ni nametljivo. Oni prouavaju karakter ljudi kojima se ele dopasti i kade im samo koliko mogu podnijeti... Motre na sve to se dogaa u kuama koje posjeuju da bi ispriali onima kojima se ele dodvoriti i rijetko propuste dodati togod svoga. Nedostatak drutvenog ivota, predstava, javnih zabava, krajnja dokolica u kojoj ive i njihova averzija prema svakom duhovnom i tjelesnom radu ne ostavlja im drugu mogunost zabave osim budno motriti to drugi rade i ogovarati... Te opservacije treba, dakako, uzeti s rezervom; njihovi autori su, naime, urotnik, pijun i krajnje neobjektivni promatra prilika u Dubrovniku, no atmosfera ustajalosti i klaustrofobinosti koju opisuju, odve je slina, a zahvaena je u irokom vremenskom luku, da im bar u tom segmentu ne bismo povjerovali. U tom nas uvjerenju, uostalom, moe uvrstiti studija dubrovakog prosvjetitelja, Toma Basiljevia, Biljeke o malim gradovima i malim dravama (napisana oko 1794.) u kojoj se, istini za volju, nigdje izrijekom ne spominje Dubrovnik, ali je posve jasno kako bernski i gttingenski student, Basiljevi, njome ispisuje psihogram svog rodnog grada. Ubitaan mir malih gradova u kojima malobrojne osobe ive jedne meu drugima i samo s njima veoma je poguban za duh i srce svakog bia koje misl., kae

100

Basiljevi. esto se strahovite oluje raaju usred te zlokobne tiine i mira. Unato duevnoj tromosti i lijenosti znaajnoj za stanovnike malih gradova, groznoj dosadi koja ih mui i krajnjem idejnom siromatvu u kome ivotare, najmanja sitnica raspaljuje, razdrauje i oduevljava njihovu matu u najveoj mjeri. Ono to prolazi ulicama, ono to oni zapaaju virei od jutra do veeri jedni drugima u prozore ozbiljno ih uzbuuje i zaokuplja... Neukost, silnitvo, uski i nepropusni krug misli koje su ograniene na dogaaje svijeta duine nosa, moralna bijeda, ambicija, tatina, dosada, lakomost i svemoni utjecaj nekog brbljavca ili nevaljalca stvaraju isto toliko zla koliko najokrutnije strasti mogu stvoriti u nekom samostanu... Nigdje nema toliko tiranije i ropstva duha koliko u malim republikanskim dravama... Mladi ovjek koji bi mogao postati neto u velikom svijetu, sasvim se gubi u takvim sredinama. Ni u kakvom drutvu nee moi nita nauiti, nitko ga nee bodriti, nitko ga nee poznati, ljubiti, sluati ili razumjeti... Veliina grada i u dubrovakom sluaju presudno odreuje mentalitet njegovih stanovnika, no u stvaranju dekadentne duhovne klime iz koje e izrasti doivljaj mrtvog, usnulog grada, itekako je vaan jo jedan imbenik. Dinamika Dubrovnika stoljeima je, naime, vie bila odreena njegovom prisutnou u tokovima svjetske politike i ekonomske povijesti, nego unutarnjim ivotom grada. Zadivljuje pragmatika starih Dubrovana iz koje su iznikli raguzejska diplomacija, ekonomija i urbanizam, ali u pogledu svakodnevnog ivotnog ritma, Dubrovnik je oduvijek bio u sivoj zoni, odsutan od suvremenosti. O tome nam govore i tendenciozni Le Maire kada kae kako Dubrovani ne znaju to e s vremenom, i Marin Dri kada svoj grad naziva rupom, i Marin Getaldi kada se u pismu Galileiu ali kako je u Dubrovniku kao u grobu zakopan, pa ne uje nikakve novosti, i Ivo Vojnovi kada kroz usta jednog svog lika kae kako Ruer Bokovi, da je ostao u Dubrovniku, ne bi bio vie Bokovi jer bi se tu smucao... bez posla. U desetljeima na pragu modernoga doba Dubrovnik je sveden na svoj corpus fisicus; lien one izvanjske dinamike, sav se pretvara u povijest i kulisu. Mjesto potencijalne reformatorske ideje zamjenjuje ideologija konzervativne utopije, a na sve propulzivne i moderne zamisli gleda se sa sumnjom i podozrenjem. Staro je to naslijee koje dobro ilustrira primjer s jednom od posljednjih dubrovakih akademija, Patriotskim drutvom, to ga je potkraj 18. stoljea osnovao Miho Sorkoevi, okupivi najpropul-

101

zivnije duhova ondanjeg Dubrovnika. Sorkoevieve namjere bile su izrazito reformatorske, a u kakvom ih okruju pokree, najbolje pokazuje pismo to ga je uputio svom neaku Tomu Basiljeviu u Be (citira ga arko Muljai u studiji Dva priloga povijesti dubrovakih akademija), alei mu se kako su u Dubrovniku sasvim izolirani od suvremenih kulturnih i znanstvenih strujanja, te kako su neprijatelji prosvjetiteljske ideje brojni, moni i poduprti od strane vlasti. Nije trebalo dugo ekati na potvrdu Sorkoevievih rijei; lanovi Drutva poslani su na razne dunosti izvan Dubrovnika, pa Muljai logino zakljuuje kako postoje indicije da Akademija nije dobrovoljno rasputena, ve da je na to bila prisiljena neprijateljskim stavom vlasti, to potvruje staru istinu da je dubrovaki vlasteoski reim postao konicom napretka. No taj isti sustav vlasti dobit e svoje povlateno mjesto u pasatistikom mitologemu dubrovakog ottocenta, dok e intelektualni bardovi tih i malo kasnijih vremena, pronai brojne uzronike duhovne devastacije grada, od francuske enciklopedije s idejama socijalnog prevrata do poamerikanenih varvara i Cookovijeh turista, ali nikada nee pomisliti da problem, moda, zapoinje od njih samih i njihove mitomanije. Frazeologiju puste hridi zamijenila je tada retorika mrtvog grada; ispisane su brojne stranice o dananjoj nitoti i apatiji koja je ovim gradom zavladala (Orsat Puci), no od Sorkoevievih i Basiljevievih vremena nije uinjen nikakav intelektualni napor (o pokretu da i ne govorimo), koji bi Dubrovnik pokuao pribliiti duhovnim steevinama onog Ujevievog vijeka pare i elektriciteta. Podrka muzealizaciji grada stizala je i sa strane; poevi od ilirskih vremena, hrvatskim kulturnjacima Dubrovnik je pojam koji vie ivi u prolosti negoli u sadanjosti (izuzetak je jedino politiki prezent), a Ivan Gunduli lik prisutniji (pa i stvarniji) od bilo kojeg ivog Dubrovanina. Suvino bi bilo nabrajati sve one apoteoze koje su tijekom 19. stoljea u slavu dubrovake prolosti ispisali hrvatski knjievnici, od kojih su neki i osobno posjetili Dubrovnik. Njihov dolazak redovito se pretvara u hodoae naem slavnom Dubrovniku, koji ih oduevljava sjenkama biveg Dubrovnika i njihovim osobenim uvarima. Tako i Ivanu Kukuljeviu Sakcinskom, pri prvom susretu s Dubrovnikom srdce... kucae od veselja i suza radostna pomoli (mu) se na licu, no nakon boljeg upoznavanja i on priznaje kako je dananji Dubrovnik sitna... samo slika starog Dubrovnika; grada koji s tarace Pucieve kue do-

102

ivljava kao polumrtvu dvoranu, iz koje je nemila ruka tua izagnala duh slobode, radnje i oduevljenja, pak ostavila samo tvrde kule..., da se kao bezdune straarnice groze onomu, koji bi tu htjeo uzkrisiti stari duh. Dok istrauje dubrovaki arhiv te uzalud trai Gunduliev grob i Kukuljevi lamentira o uzrocima dubrovake apatije, i nema bitno drugaije miljenje od svojih domaina: Zapadno evropski materijalizam, austrijsko birokratstvo i talijanska lakomiljenost s razvraenou preotee mah u starodubrovakom ivotu. No kakav je to novodubrovaki ivot (ili bar njegova idealna projekcija koja ne bi bila zasnovana na prizivanju prolosti) ne doznajemo ni od Kukuljevia ni od njegovih suvremenika; u Dubrovniku je, kako figurativno kae Tin, dubrovaki knez jo uvijek najaktualniji dramski junak i ostat e to sve do naih dana, jer suvremeni Dubrovnik, kada je o domaim autorima rije, ne postaje tema, a jo manje topos knjievnog stvaralatva. Radnja pojedinih djela ukorijenjena je u dubrovaku suvremenost gotovo jedino kada je povezana s temom smrti, koja se od pojedinca primjerice u Vodopievoj Tunoj Jeli ili Vojnovievoj Ksanti, u irokim potezima razlijeva na portret cijelog jednog malog svijeta na umoru. Postoji, dodue, i poneka rijetka iznimka, no ona samo glasno potvruje pravilo, poput komedije Kate Kapuralica kojom je godine 1800. sanitetski inovnik i lan spomenutog Patriotskog drutva, Vlaho Stulli, razgrnuo klieje i kulise, ponudivi nam uznemirujui dokumentarni portret ljudi s ruba drutva i egzistencije. Taj udesni proplamsaj naturalizma koji bismo danas mirne due svrstali u registar dramaturgije sperme i krvi, spada u onu vrstu literature koja je u utoitu konzervativne utopije mogla djelovati purgativno, no Stullijeva je komedija sve do druge polovice 20. stoljea ostala pohranjena u istom onom mraku u kojem su se tijekom vie stotina godina skrivala i djela Marina Dria. Kada je godine 1974. glasoviti ekspirolog Jan Kott vidio Katu Kapuralicu u izvedbi Kazalita Marina Dria, toliko je bio iznenaen njenim stilom i izravnou govorenja, da je izjavio kako bi taj komad mogao biti i lukava podvala nekog naeg duhovitog suvremenika. Ali naih suvremenika koji bi, poput Stullija, na problemski istanan nain zagrebli po pozlaenom dubrovakom okviru nije na alost, bilo, pa je na prvu iduu autentinu i neidealiziranu scensku sliku suvremenog Dubrovnika, trebalo priekati dvjestotinjak godina, sve do predstave Radionica za etanje, izmiljanje i prianje, to su je 2003.

103

Bobo Jeli i Nataa Rajkovi postavili na Dubrovakim ljetnim igrama. Ne treba biti prorok kako bi se predvidjelo da u spomenaru Igara (o ijoj su fetiizaciji nadahnuto pisali Mani Gotovac i Dalibor Foreti), to remek-djelo ambijentalnog kazalita nikada nee dobiti mjesto koje zasluuje, no onima koji su je vidjeli, prizori Radionice zacijelo jo uvijek lebde iznad junih rubova grada, krivuljom bojinice kojom se to kazalite u ophodnji kretalo. Kombinirajui igru profesionalnih glumaca s iskazima domorodaca, zateenih in situ, na mjestima na kojima se predstava izvodila, Bobo i Nataa otkrili su grad s onu stranu medijskog glamura i turistikih itinerera, tamo gdje svoje egzistencijalne ivotne bitke vode tienici starakog doma i pukokolska djeca, lokalni osobenjaci i nesretni brani parovi; reliquiae reliquiarum sve malobrojnijeg stanovnitva stare gradske jezgre, ali i ivotnog duha koji je prijeio njenu potpunu muzealizaciju. U dokumentaristiki vjernim iskazima tih ljudi njihovi intimni problemi isprepleli su se s kvartovskim legendama i predajama, pa su i (pseudo)povijest i oni sami, zajedno s ambijentom u kojem ive, poeli djelovati jednako nestvarno, potroeno i umorno. Kao to su brojni putopisci, od onih koje sam ve spomenuo, do Patona, Wilkinsona ili Anne Beaufort, u Dubrovniku uli jeku povijesti, tako sam i ja u toj predstavi uo zvonku, a ipak melankolinu jeku Krleine Dubrovake kulise (... Jutarnja je slika grada znojna suiava febra / prosjaka gladnih podno gradskih mira. / itav Grad je stara svirala to svira / za kudu stranca tuinskoga srebra...), prve neidealizirane lirske slike grada koju je 1931., neposredno nakon prvotiska u Suvremeniku, objavila i dubrovaka Tribuna, napominjui da to radi s obzirom na veliki interes koji u graanstvu postoji za ovu najnoviju poetsku tvorevinu g. Krlee(!!!). Predstava Bobe Jelia i Natae Rajkovi djelomino se dogaala upravo na mjestima nekadanje strmenite obale, na koju su se iskrcale izbjeglice iz Epidaurusa, no to zacijelo nije bio jedini razlog zbog kojeg sam je doivio kao zavrni in bahrovske sage o mrtvom gradu; kao svojevrsnu posvetu ivim ljudima koji su ostali zaboravljeni na rubovima puste hridi, nakon to su svi ostali otplovili na onaj imaginarni sultanov otok u Egejskom moru. U jednom od prizora Radionice, djeca koja ive ispod svete Marije, sanjare kako e jednoga dana netko urediti njihovo malo, skromno igralite, zapravo sluajno preostali komadi slobodnog zemljanog

104

tla, i kako e, kada odrastu, otii u Zagreb, u sadrajniji ivot, u svijet otvorene nade. Nju u svom malom bijenom stanu na drijelu velikog postkumunistikog svijeta oito vie ne mogu pronai, o emu je desetak godina prije na zaudan nain progovorio i dubrovaki konceptualist i performer, Slaven Tolj, u svom projektu Prekinute igre. Niz fotografija koje ine taj rad prikazuju teniske loptice zaglavljene u pilastru dubrovake katedrale, ispred koje su dubrovaki klinci improvizirali svoje igralite. Kulisa im je, meutim, i tu, na pustoj dubrovakoj poljani, oduzela pravo na igru, ba kao to je njihove prethodnike, ista ta dubrovaka kulisa potkraj 16. stoljea opominjala: Pax vobis: memento mori qui ludetis pilla (Mir s vama, sjetite se da ete umrijeti, vi, koji se igrate loptom), kroz grafit to ga je na crkvi svetoga Roka vjerojatno zapisao neki mrzovoljni sveenik, kojemu je djeja igra na oblinjoj placeti ometala poslijepodnevnu siestu. Nije neobino da pojam igre kao temeljne negacije mrtvila ulazi u dubrovaku pripovijest. Osvijestio je tu antitezu i Milan Milii, izrazito dubrovaki pisac, i jedna od prvih civilnih rtava barbarskog srpsko-crnogorskog napada na Dubrovnik; ovjek iji dubrovaki eseji, okupljeni nedavno u knjizi Dubrovaka zrcala, spadaju u najlucidnije fenomenoloke sondae suvremenog Dubrovnika. Jedan od tih eseja nosi naziv: Sveta igra i zavrava s nekoliko retorikih pitanja: Ponekad kada proetam kroz grad pitam se je li se istanjio svijet igre?... Je li odzvonilo istinskoj igri od tolikih lanih igara? U svijetu novca i sticanja moi ni igra vie ne moe zadrati svoj

M. Merian: bakrorez Dubrovnika s damijom, oko 1635.

105

nehaj i poletnost, svoju matovitost i nezlobivost, svoje isto lice bez bora. Zar igra moe ivjeti na teniskim igralitima ograenim icom, na bazenima gdje se plaa ulaznica? Toliko je svud prisutna elja da se ostvari svojina nad prostorom, da se duh isprazni surogatima a tijelo obeshrabri. Nesretni Milii nije doekao da vidi kako se i dubrovaka kupalita ograuju icom i kako se i posljednji kubini centimetri nezagaenog duhovnog prostora ispunjavaju boflom i surogatima. No mogao je slutiti to e se dogoditi, budui je itekako dobro poznavao poetiku mrtvog grada, osjeajui kako iz njen proizlazi manjak energije, tako prijeko potrebne da bi se stvorila poticajna duhovna klima (koja, dakako, ukljuuje graansku hrabrost, poleminost, propulzivnost miljenja, kreativnost), kao brana daljnjoj duhovnoj devastaciji grada; kao iva, pulsirajua opreka svijetu koji u ime novca i sticanja moi tako hladnokrvno ukida igru. Najupeatljivije je taj osjeaj iskazao u eseju znakovitog naziva, Vremenska stupica, u kojem se poigrao radikalnim tezama, i bez ijeg je citiranja teko zaokruiti ovakvo razmatranje. ivjeti u Dubrovniku, kae Milii, znai ivjeti predrasudu u kojoj je svijet dovren onog trena kad je posljednji kamen uzidan u krunite posljednje kule... U Dubrovniku se ne moe ivjeti u svom vremenu; iskljuivo u njegovom vremenu. Preciznije, u njegovom bezvremenu... Dubrovnik je ruan grad. Ruan zato to negira suvremenost ivota, tj. nadreuje joj ostatke svoje suverenosti... Dubrovnik je sam sebi ideal i ta narcisoidna zagledanost u sebe, to zurenje u bonacu da se ulovi savrenstvo svog obrisa, ini ga punim predrasuda. Dubrovnik je neizdrljiv i divan. Neizdrljivo divan. Odluka da obnavljaju grad poslije potresa najvea je greka koju su Dubrovani nainili. Potres je bio tragian kraj jednog sjajnog Dubrovnika; poslije potresa poinje sjajan kraj jednog traginog Dubrovnika... Onoga trenutka kad je Marojica Kaboga poeo obnavljanje Dubrovnika, na Dubrovnik se poput proloma oblaka izlila nostalgija za onim to je bilo prije velike trenje. I od tada do danas Dubrovnik vapi za onim to je bilo, oajava to to nikad vie nee biti i kroz tu prizmu odbija priznati da je ono to jest, a ne ono to je bilo... Mi stojimo na ruevinama onog zemljotresa. Dubrovnik je tragian. Odatle proizlazi i njegovo katarzino djelovanje za one koji ga posjeuju. Za njih je to kao posjet predstavi. iteljima preostaje da budu dovijeka glumci i naravno sve ono prokletstvo koje ide sa tim pozivom...

106

* * * Moja prva ivotna sjeanja zapravo su sjeanja tog Miliievog glumca s male dubrovake pozornice. Od najranijih dana djetinjstva bio sam opsjednut dubrovakom kulisom, a posljedica toga je da i dan danas, kad god doem u neki strani grad, vie ivim u njegovoj prolosti nego u sadanjosti. Putujui, pak, po dubrovakoj prolosti, sve se ee zaustavljam u ottocentu, zarobljen u nekoj od onih udesnih fotografija Josipa Betondia i Silvina Mascaricha, snimljenih u tom stoljeu u kojem je umrla Republika. Dugo vremena nisam sebi mogao objasniti opsjednutost tim vedutama, na kojima jednaka bonaca vlada na moru, na nebu i na pustim dubrovakim ulicama. Danas mi se, pak, ini kako te fotografije i ne prikazuju stvarni Dubrovnik, nego su, zahvaljujui nekoj udnoj kemijskoj reakciji, uspjele uhvatiti upravo onu vremensku stupicu u kojoj je grad, zajedno sa svojim stalnim stanovnicima, trajno zarobljen. Melankolija, tako netipina za jedan junjaki, mediteranski grad, djeluje na njima skoro opipljivo, kao da se poput magle uvukla izmeu starih palaa i tvrava, rasprostrvi se po zaboravljenim ulicama i trgovima. Uz svaku od tih slika kao moto bi se mogao ispisati dijalog to ga u Vojnovievu Sutonu vode stara vladika, Mara Benea, i kapetan Lujo, malo prije nego li e sa svojim brodom otploviti iz Dubrovnika: MARA: Ide li nam uprav, Lujo? LUJO: Idem, gospo, otkle sam i doo. MARA: Dubrovnik ti je malaan, mladiu! LUJO: ... I tuan. MARA: Eh!... to e..?! Pripun je uspomena! * * * Meu priama koje mi je none priala kao posve malom djeaku bile su i mnoge dubrovake legende, iju sam pravu verziju uo tek puno godina kasnije. Jedna od njih na koju, meutim, nikada vie nisam naiao, iz nekog mi se nedokuivog razloga, posebno sviala. Govorila je o turskom pai koji je, doavi u Dubrovnik, zamjerio svojim domainima kako grad koji sultanu plaa hara nigdje nema simbolikog obiljeja svoje politike ovisnosti. Lukavi Dubrovani su, kae pria,

107

J. Toovi: Prodavai na dubrovakoj trnici, oko 1910.

mirno odgovorili kako to nije istina, budui se kameni turski fes, kao simbol njihova podanitva, nalazi na najviem dijelu jedne od najvanijih zgrada u Dubrovniku. Paa im nije vjerovao, pa je zatraio da mu pokau to o emu priaju. I doista, s mjesta na koje su ga odveli paa je na jednom od belvedera palae Sponza ugledao kameni fes. Da li je bio zadovoljan, none nije znala, no ton s kojim je priala tu priu nije mogao sakriti njeno zadovoljstvo zbog lukavosti tih naih pradavnih (i vrlo vjerojatno imaginarnih) sugraana. Korak lijevo ili desno od mjesta na koje su odveli pau, simbol turske vlasti se, naime, nije vie mogao vidjeti. tovie, osim s ponekog krova, kameni fes nije bio vidljiv ni s bilo kojeg drugog mjesta u Dubrovniku. Danima sam gnjavio nonu da mi pokae to egzotino obiljeje, ali sirota ena nije znala gdje se ono nalazi, a ja sam bio dosadan i uporan, pa je na kraju, ni sama valjda ne vjerujui u materijalnu potvrdu svoje prie, zamolila za pomo staroga

108

gospara iz susjedstva. A gospar nije bio bilo tko, nego ugledni dubrovaki konzervator, ve spomenuti autor Utvrenja grada Dubrovnika, Luka Beriti, ijeg se lika jo i danas maglovito sjeam, iako nisam imao vie od pet godina kada je, neposredno nakon ove dogodovtine, preminuo. Gospar Luka me, na nonino uenje, doista odveo na mjesto s kojeg se mogao vidjeti kameni fes. ini mi se da jo pamtim (iako je to pamenje moda samo posljedica kasnijih prepriavanja tog dogaaja) kako sam stajao na uglu kod Celine pastierije te poput turskog pae, sav uzbuen i iznenaen, gledao to udno obiljeje. Jo i danas, kada proem pored tog mjesta, pogledam prema kamenom fesu; i dalje stoji na svom mjestu, no nikada se nisam potrudio doznati to doista predstavlja, ne elei valjda demistificirati taj uzbudljivi trenutak svoga djetinjstva. Prii tu, meutim, nije bio kraj; gospar Luka mi je, naime, otkrio kako postoji i jedna stara slika na kojoj se usred Dubrovnika izvija minaret turske damije i kako u Dubrovniku ima puno vie toga Orijenta iz one tvoje 1001 noi, nego to ja to mogu i zamisliti. Bila je to, kau, ciljana igra: gospar Luka je znao za moju podeblju talijansku slikovnicu s prizorima iz arapskih bajki, i vjerojatno je pretpostavio kako u danima u njoj traiti neto nalik svom djejem doivljaju Dubrovnika. Sliku s dubrovakom damijom mi je, pak, obeao pokazati, no smrt ga je pretekla, pa sam se tek puno godina kasnije uvjerio da ona doista postoji; rije je o bakrorezu imaginarnog Dubrovnika koji je oko 1635. izradio vicarski graver Matthus Merian i na kojem se doista vidi kupola muslimanske bogomolje s vitkim minaretom. Pomogla mi je ta slika da se sjetim doivljaja s kamenim fesom, ali i da se ponem zanimati za opise ili, bolje rei, doivljaje Dubrovnika, to su ih za sobom ostavili domai i strani putnici, a oni su mi, pak, pomogli da bolje shvatim Meriana i razloge koji su ga ponukali da izmeu dubrovakih crkava nacrta i damiju. Od pada Carigrada naovamo, strah od Turaka bio je jedan od temeljnih strahova zapadnog ovjeka, usporediv sa strahom od kuge ili gladi, a neki su fanatici vidjeli u njemu i pedepsu Boiju. Doavi u Dubrovnik, mnogi su se stranci, zadojeni tim strahom, uasnuli blizinom turske granice; jaha apokalipse tu nije bio daleka, metafizika prijetnja, nego stvarno, tjelesno bie, iji se dah osjeao gotovo na svakom uglu male, katolike dravice. Blizina turske granice, stoga je bila esta tema u oevidima Dubrovnika, koji su zajedno s podacima o po-

109

danikom odnosu Dubrovake Republike prema Porti, zacijelo ponukali Meriana da nacrta tu famoznu damiju. No i znatno kasnije, kada je izravna turska opasnost prola, strani su putnici u Dubrovniku vidjeli nekakav udesni odbljesak Orijenta, koji bi ih tu i tamo ak ponukao na raspravu o tome gdje je zapravo taj grad: na Zapadu ili na Istoku. Na takvo retoriko pitanje mogao ih je, dakako, nadahnuti susret s Osmanlijama i turskim podanicima koji su posebno u sajmine dane u svojim, oku zapadnjaka egzotinim nonjama, dolazili u Dubrovnik. Naroito ivu sliku davao je u tom smislu tabor na Ploama, ispred istonih gradskih vrata, gdje je zapoinjao uveni dubrovaki drum, stoljeima jedan od najsigurnijih europskih putova prema Carigradu. U doba kada sam na mjestu nekadanjeg tabora odrastao, te je halucinacije ve odavno nestalo, no ostali su brojni zapisi o atmosferi to ju je stvarala arolika levantinska masa koja bi se slila na Ploe; pored ostalih i slikoviti opis francuskog putopisca Charlesa Yriartea iz kojeg sam posebno zapamtio jednu reenicu: Tu prestaje Europa i poinje Istok. Zanimljivo je, meutim, da je Yriarte napisao kako ba tabor na Ploama zrai posebnim dubrovakim armom, to e rei da je unato spoznaji o razliitosti Dubrovnika (zauuje kako se na toj dubrovakoj hridi uspjela razviti tako profinjena kultura, u vrijeme kada su, na samo nekoliko koraka, sultanovi podanici ivjeli u potpunom divljatvu), u njemu ipak osjeao i neku crtu orijentalnog, prepoznajui je, tovie, kao imanentu mu i bitnu. Nije, kako rekoh, u tome bio usamljen. Dobar poznavatelj Istoka, Pierre Lotti, pie 1880. za Dubrovnik kako ovo jo nije Orijent, ali nije vie ni Italija, ve se dri jednog i drugog, Max Frisch ga 1933. vidi kao mozaik koji nastaje stapanjem i latinskog, i orijentalnog, i venecijanskog, Ida von Dringsfeld u dubrovakoj svakodnevici osjea turski utjecaj, Emmy von Dincklage pie 1883. u asopisu ber Land und Meer kako se europski graanski milje francuskog komada to ga je gledala u Bondinom teatru nimalo ne slae s istonim jekom dubrovakog ivota, a Heinrich Stieglitz na intrigantan nain tjera od sebe slinu pomisao (Neka nitko ne misli da juni rog polumjeseca to titi Dubrovnik utjee na ivot toga grada), transformirajui je u drugu, bezazleniju vrstu doivljaja: Prvi pogled na Dubrovnik podsjea na maurske gradove u panjolskoj, usporedivog s Lottijevim zapaanjem o dubrovakim ulicama, koje su uske, vijugaste i neprohodne kao i arapske casbahe. Znam za dvadesetak opisa Dubrovnika

110

iz 19. i 20. stoljea, u kojima se u gradskoj svakodnevici osjea jeka Orijenta. udili su me vie od svih drugih, makar i radikalnih nerazumijevanja Dubrovnika, budui u svom gradu nikada nisam osjeao nita orijentalno, no kako je to uenje raslo zajedno s mojim fundusom orijentalistikih interpretacija Dubrovnika, sve sam vie razmiljao o onoj gospar Lukinoj reenici, o puno vie toga Orijenta iz... 1001 noi. Oduvijek sam zavidio strancima koji su mogli doi u Dubrovnik prvi put i imati neposredan, neoptereen doivljaj grada (piem ga, za Dubrovane sasvim netipino, s malim g, kako bih izbjegao onu Stieglitzevu aoku o osjeaju vie vrijednosti). Srastao s Dubrovnikom, znao sam da ga nikada neu vidjeti tako nevinim i neoptereenim oima, i da u zbog toga vjerojatno propustiti poneto od onoga to bih svakako morao znati i vidjeti. Bojao sam se da je meu tim stvarima i fenomen dubrovake istonosti, skrivene moda na najreprezentativnijem, a opet nevidljivom mjestu, poput kamenog fesa sa Sponze. A onda sam je, sasvim sluajno, pronaao, no prethodno sam morao otputovati u Istanbul, ne posjetivi pri tom ni bosporski porat, nekada pun dubrovakih brodova zatienih ekskluzivnom Privilegium navigationis ad partes Orientis, ni Galatu s crkvom sv. Petra i Pavla u ijem su dvoritu sahranjeni mnogi lanovi dubrovake kolonije u Carigradu. Taj svoj Istanbul pronaao sam, naime, u istoimenoj knjizi Orhana Pamuka, a dubrovaku istonost u onim njezinim dijelovima (posebice u poglavlju Tuga melankolija tristesse), u kojima tugu (hzn), opisuje kao najsnaniji i najtrajniji osjeaj koji su u proteklih sto godina uzajamno prenosili Istanbul na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad. Tuga, kae Pamuk, nije u Istanbulu samo vano obiljeje glazbe i kljuna rije pjesnitva, nego i pogled na ivot, duevno stanje i supstancija koja grad ini gradom. Iste bih rijei, sa vrlo slinim primjerima, mogao upotrijebiti i za Dubrovnik i skoro sam uvjeren, kako je stari gospar Luka mislio ba na taj opipljivo orijentalni, pamukovski osjeaj tuge, kada je govorio kako u Dubrovniku ima puno vie toga Orijenta iz one moje 1001 noi, nego to ja to mogu i zamisliti. Sva obiljeja dubrovakog mentaliteta koja sam spomenuo u ovoj lamentaciji, slila su se u jednom trenutku u beskrajni osjeaj tuge, a tuga je rodila apatiju i melankoliju, usporila ivot, postala knjievna paradigma, pretvorila pustu hrid u mrtvi grad. Na Dubrovnik se malaan... tuan... pripun

111

uspomena poput proloma oblaka izlila nostalgija, kae Milii, i u pravu je; ta nostalgija transformirana u sveproimajuu tugu orijentalne provenijencije zacijelo je najsnaniji i najtrajniji osjeaj koji su u proteklih dvije stotine godina uzajamno prenosili Dubrovnik na svoje stanovnike i stanovnici na svoj grad. ak i danas, kada je izvansezonski Dubrovnik onaj Dubrovnik koji nije samo destinacija nego i grad, sve tii, pustiji i banalniji; ak bih jo i danas mogao posvjedoiti kako je opojna i slatka ta pestis orientalis, te kako joj se teko othrvati i vidjeti onaj neroeni grad u utrobi, grad koji je prije stotinjak godina posjetio A. G. Mato: Htjedoh u Dubrovnik i ne odoh. Ljepi je kao grad moje due.

112

Amra Hadimuhamedovi

GRAD RAZGRAD
O spolijizaciji kao alternativi rekonstrukciji
Nismo unitili sve, sve dok ne razorimo ruevine! Sad ne mogu zamisliti nita nego da od njih sagradimo lijepe, dobro sreene graevine.1 Fenomen razaranja sadran je u najirem smislu u svakoj namjeri graenja. Svako graenje, naime, predstavlja promjenu zateenog stanja, promjenu okruenja koje je inilo sastavni dio ukupnosti krajolika i, na taj nain, ukupnosti naslijea. ovjek djelatno mijenja i oblikuje svijet oko sebe i pri tom on ima osobito znaajnu ulogu s obzirom na njegov sredinji poloaj koji zauzima u svijetu. Svako razaranje koje ovjek provodi predstavlja pojedinano ili skupno smiljen in usmjeren na eljenu promjenu oblika i rasporeda znaenja u prostoru, jednako kao i svako graenje. Odnos graenja i ruenja moe biti pokazan kroz model ciklinosti trajanja grada, ali i civilizacije uope. Krug postojanja grada, prema tom modelu, biva ispunjavan stalnim kretnjama od sredita, kao nepromjenjive take poetka, do uvijek razliite take na krunici. Graenje ispisuje krunicu, ruenje putanju povratka prema poetnoj taki. Graenje i ruenje ispunjavaju ravan kruga, koji predstavlja historiju ovjeanstva. I jedan i drugi tok u svojoj uzajamnosti, bivaju sloeni u sliku koja predstavlja ukupnost ljudskih postignua ili solidifikaciju historijskog kretanja. Kategorije kontinuiteta i diskontinuiteta,

113

1 We shall not have demolished everything unless we demolish even the ruins! Now I cannot think of another way than making beautiful, well arranged buildings out of them. Alfred Jarry, Ubu Enchain , tekst na naslovnoj strani knjige Dario Gamboni, The Destruction of Art, Reaktion Books, London, 1997. 2 Oswald Spengler je u djelu Propast Zapada odredio kulturu kao uzlaznu etapu i osoben oblik egzistencije jednog naroda, a civilizaciju kao silaznu fazu. Sukladno njegovim tvrdnjama civilizacija razara kulturu, tako da je civilizacija neizbjena sudbina jedne kulture. Stanja koja proizvodi civilizacija su svretak, koji dolazi poslije etape postojanja, kao neto gotovo, kao smrt nakon ivota... kao duhovna starost. Markuze, npr., kulturu vezuje za dokolicu i mir, a civilizaciju za rad i rat. Civilizacija, po evolucionistiko-racionalistikoj teoriji, koja u svojoj osnovi ima kretanje i razvoj, nespojiva je sa zamilju naslijea i suprotstavljena je svakom nastojanju da se kulturi dodijeli ontoloki status. Da bi neprekidno kretanje bilo ostvarljivo civilizacija razara naslijee, otvarajui u tom inu nazatka puteve napretku. Tako promatrano, ustvrdljivo je da neprekidni razvoj ne postoji i da je svaki racionalni evolucionizam zasnovan na diskontinuitetu.

kontinualnosti diskontinuiteta i upitnosti rijei razvoj vrlo su esto promatrana na razini teorije arhitekture, utemeljenoj na historijskoj ravni.2 Mnotvo je gradova koji su graeni samim sobom ulomci mrskog sruenog, poraenog grada pretvoreni su u pozajmite gradiva za nove graevine. U tom spolijiziranju grada samog u sebe sagledljivo je simbolino znaenje prisutnosti kanibala i feniksa, istovremeno. Gradovi, i simboliki i tvarno, predstavljaju talonike historije i kulture, ali i njihovih graditeljskih kristalizacija. U geografiji i u povijesti gradova njihovo razaranje mogue je poistovjetiti sa razaranjem graditeljskog naslijea. To razaranje mogue je najjasnije pratiti kroz ratove, ali ono je trajno prisutno u historiji gradova i biva provoeno kroz razliite oblike i bez prisutnosti ratova. Oblici i razmjere razaranja najee iskazuju sliku opeg drutvenog stanja. Brisanje tragova odreene kulture i razaranje graditeljskog naslijea, koje je mogue poistovjetiti sa urbanom institucijom rata, kako ruilake pohode jednog grada na drugi naziva L. Mumford, nikada nisu izgubili i osobenost svojevrsnog obreda, ali su rastom grada i napretkom civilizacije poprimili masovne razmjere. Razoriti grad ne znai uvijek i iskljuivo unititi sve izgraene dijelove grada. Grad je razoren kada je uniteno njegovo pamenje i kada su srueni vorovi unutar njegove strukture, koji su najee kroz historiju dobili znaenje spomenika graditeljskog naslijea. Nestanak grada mogue je poistovjetiti, naime, sa nestankom njegovih graditeljskih, kulturnih i znaenjskih osobenosti. Magijsku pojavnost rata kao masovnog obreda rtvovanja, koja svoj puni iskaz ima u ratovima na Balkanu na prijelomu dvadesetog u dvadeset prvo stoljee, najjasnije je mogue pokazati kroz ritual razaranja kulturno-historijskog naslijea. Tragovi kulture drugog bivaju unitavani sustavno, ciljano i esto bez ikakvih prateih borbi. Kroz to unitavanje drugog biva neminovno rtvovan znaajan sloj kulture koje odreuje identitet ruitelja samih. Njihovo unitavanje je izraz nesavladivih mitskih uvjerenja. Kao i u prvim razarateljskim pohodima najstarijih ljudskih zajednica, tako je sve do kraja dvadesetog stoljea hram ostao polazite i cilj svakog ratnog pohoda. U ovom radu rije hram biva koritena za sredite mentalne mape koje odreuje strukturu svakog grada, ono sredite koje predstavlja nain postavljanja pojedinaca u svijet, kako na vie mjesta Mire Elijade uspostavlja odrediteljski odnos ovjeka i njegovog sre-

114

dita. U savremenom ritualu ruenja, koji je u srcu Evrope u Bosni samoj, obiljeio obratnicu drugog u trei milenij poslije Krista, prepoznatljiva je dramatina definicija smjene historijskih civilizacija: Svaka historijska civilizacija poinje sa ivom urbanom jezgrom, polisom, a zavrava sa zajednikim grobljem praha i kostiju, nekropolisom, ili gradom mrtvih: zgaritima, razvalinama, praznim radionicama, hrpama besmislenih otpadaka, masakriranim i porobljenim stanovnitvom.3 (slika 1) Razaranje graditeljskog naslijea u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu jedan je od najjasnijih primjera u svijetu da zatiranje hrama u programima unititelja znai sigurnije provoenje genocida od unitenja samih ljudi Unitenje hrama u konanici jest potpuno unitenje zajednice ljudi, koja ne moe preivjeti niti se regenerirati ukoliko ne posjeduje duhovno sredite preko kojeg se kultura iskazuje kao vezivno tkivo te zajednice. Od 1992 do 1996. godine razoreno je i obeaeno skoro dvije hiljade hramova, od toga 1.179 damija. Razaranje bosanskih hramova imalo je sve odlike svojevrsnog savremenog rituala. Alada damija u Foi, na primjer, sruena je 1992. godine. Ruiteljski ritual proveden je kroz etiri stupnja zatiranja kulturnog pamenja: (1) prvi stupanj je desakralizacija prostora ili unitenje odreditelja sakralne mape na munaru je stavljena etnika zastava i, umjesto ezana, sa munare su se razlijegale etnike pjesme; (2) drugi stupanj je razaranje sakralnog oblika graevina je eksplozivom pretvorena u gomilu kamena; (3) trei stupanj: unitenje pamenja svi ulomci damije odvezeni su sa prostora na kome je bila i sasuti preko tijela ubijenih Foaka u masovnu grobnicu i korito rijeke, potom zatrpani nanosima zemlje i smetlja; (4) etvrti stupanj: davanje novog znaenja starom prostoru, oblikovanje novog pamenja, uspostava nove strukture grada najprije su ruitelji na prostoru damije ispekli svinju i organizirali slavlje, a nekoliko godine nakon toga izraen je regulacioni plan kojim je predvieno pretvaranje prostora damije u dio sredinjeg gradskog parka. (slika 2) Ritual ruenja je manje-vie bio slian na drugim prostorima, samo je nekad etvrti stupanj imao drugaiji oblik iz-

3 Patrick Geddes, navedeno prema L. Mumford, Grad u historiji, Zagreb, 1968. godine

Slika 1: Smetljite kraj Banjaluke sa ulomcima banjalukih damija sruenih 1992. (izvor: Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine)

Slika 2: Prostor Alada damije nakon ruenja i uklanjanja gradiva. U sreditu damijskog prostora vidljivi tragovi vatre iznad koje je u slavu ruenja svinja peena na ranju. (izvor: Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine)

115

4 Friedrich Geerds, Kunstvanadalismus, Kriminologische und kriminalistische Gedanken ber ein bisher vernachlss igtes Phnomen im Bereich von Kunst und Kriminlitat, Archiv frKriminalogie, CLXIII/5, 1979, str. 129-144., navedeno prema: Dario Gamboni, The Destruction of Art. Iconoclasm and vandalism since the French Revolution, Reaktion Books, London, 1997, str. 22.

5 Dario Gamboni, The Destruction of Art. Iconoclasm and vandalism since the French Revolution, Reaktion Books, London, 1997, str. 27.

gradnja crkve na mjestu sruene damije, izgradnja parkiralita, nove damije tradicijski neprepoznatljivog oblika, fontane mira ili arheoloka iskopavanja. Svako ruenje hrama ima za cilj ruenje i preoblikovanje grada svako je ruenje grada neka vrsta simbolikog zatrpavanja njegovih stanovnika ulomcima njegovog gradiva. Negativna recepcija naslijea jednako je duboko utemeljena u drutvenom kontekstu koliko je u njemu utemeljena i ukupnost zatite naslijea. Razaranje vrijednosti i postignua drugih staro je koliko i uitavanje vrijednosti stvarima i pojavama i uvijek je usmjereno na razaranje pamenja. Iako Dario Gamboni upozorava na vanost initelja historijskog konteksta za razumijevanje svakog pojedinanog sluaja razaranja, mogue je poticaje za razaranje generalizirati kroz tipologiju koju postavlja kriminolog Friedrich Geerds: socijalni ili politiki, umjetniki ili estetski, neobjanjivi i pojedinani.4 Najee objanjiva i nepojedinana negativna recepcija naslijea proistie iz potrebe za potvrdom kolektivnog identiteta i iz potrebe za promjenom koja je obino obiljeena rijeju razvoj. Iz svih od navedenih razloga vidljivo je da je, zapravo, simbolika ili, ire, nematerijalna vrijednost naslijea razlog njegove negativne recepcije. Tako, naslijee dijeli promjenjivu sudbinu onoga to simbolizira od potovanja do prezira, od uvanja do razaranja sve dok taj odnos ne postane neuinkovit ili beznaajan.5 Negativna recepcija naslijea izravno je povezana sa razaranjem naslijea ona je ishodite i preduvjet provedbe razaranja. Da bi neto moglo biti uklonjeno, ono mora biti shvaeno kao prijetnja: opasno, tetno, odvratno ili na bilo koji drugi nain nepovoljno za drutvo ili zajednicu, to je u ovom radu oznaeno kao negativna recepcija. Zadaa postavljena konzervatoru pred hrpom, bombama i eksplozivom razorenog, naslijea u rodnom gradu, u domovini, u svijetu u kome ivi, zapravo, su povod istraivanju o razaranju i rekonstrukciji, a ovaj rad predstavlja izvod iz zapisa nainjenih u toku tog istraivanja. Negativna recepcija naslijea je sjena, ija se tama ponekad podvlai pod vrijednosti naslijea, nekad postaje vea od njih, ali je uvijek tu. Rasprave o rekonstrukciji izviru iz negativne recepcije naslijea i iz injenice da je naslijee od kad je prepoznato kao takvo, izloeno razaranju. Negativna recepcija naslijea je nerijetko prepoznata i u uvjetima kada postoji potpuna nesvjesnost o nematerijalnim

116

vrijednostima graevina ili kada su graevina na simbolian nain ispranjene od svojih nematerijalnih znaenja. Kada se, na primjer, kapetan amerike vojske zaduen za izvjetavanja o provoenju mjera zatite nad spomenicima u toku saveznikih vojnih djelovanja suprotstavio ravnanju buldoerima ostataka crkve Sv. Malo u Valognesu, vojnici koji su upravljali buldoerom objasnili su mu da je kamen te crkve potreban za auto-put, uz naglaeno ljutito objanjenje: Idiote! ta se koga tiu srednjevjekovni zidovi.6 Gordon Mohs govori o tradiciji utnje o mjestima posebnog znaaja meu Sto:lo Indijancima, kako bi ta mjesta bila zatiena od razaranja, ali istovremeno navodi vjerovanje Sto:lo naroda da bijeli ljudi razaraju njihova sveta mjesta iz neznanja i nerazumijevanja razloga zato odreeni prostori ne smiju biti razoreni iz njihovog nepoznavanja skrivenih nevidljivih znaenja tih mjesta.7 Kad je graditeljsko naslijee razoreno uslijed negativne recepcije naslijea, uzvrat na to razaranje moe biti ili spolijizacija graevine ili rekonstrukcija. Spolijizaciju u velikom broju sluajeva provodi nositelj negativne recepcije naslijea, iako, kako e to u narednim dijelovima ovog rada biti pokazano, graevine mogu biti spolijizirane kao rezultat neznanja ili kao rezultat bilo koje pozitivne recepcije tih graevina. Rekonstrukciju zagovaraju i provode one zajednice koje bivaju receptori neke od nematerijalnih vrijednosti unitenog naslijea ontoloke, simbolike, religijske. ta je ee, ta je snanije: spolijizacija kao konanica razaranja ili rekonstrukcija kao reakcija razaranju? I rekonstrukcija i spolijizacija odraavaju ideoloku ukorijenjenost, a biva primijenjen onaj oblik uzvrata na ruenje koji odgovara pobjedniku: ruitelju ili batiniku sruenog. Ako usvojimo stav najveeg broja historiara da je zatita spomenika disciplina utemeljena u vremenu Francuske revolucije, kada su grad i svi njegovi initelji bio predmet razaranja jer je kristalizirao prolost koja je nepoeljna i koja u cijelosti treba biti unitena kako bi revolucija znaila zbiljni preokret i zbiljnu promjenu, onda je mogue utvrditi da je zatita spomenika roena na dan zvanino usvojen kao datum poetka revolucije dan ruenja Bastille, kraljevske zatvorske utvrde u Parizu, simbola prole nadmoi ruenog reima nad nositeljima revolucije. Ruenje graevine koja simbolizira drutveni poredak oznaeno je kao simbol ruenja tog poretka. To simbolino i, za historiju zatite naslijea, znaajno ruenje sadri u sebi daleko vie nematerijalnih znaenja od svoje izravne

6 Gerald K. Haines, Who Gives a Damn About Medieval Walls, Prologue, summer 1976., str. 97-106, citira dijelove predmeta: Newton field report, oktobar 15. 1944, fascikla 751, MFAA files, RG 239, NA, Hammond Field Report, 29. avgust 1944.ibid; Report of the American Commission for the Protection and Salvage of Artistic and Historic Monuments in War Areas, Washington 1946, str. 84-85. 7 Gordon Mohs, Sto;lo Sacred Ground u David L. Carmichael, Jane Hubert, Brian Reeves i Audhil Schnanche, Sacred Sites, Sacred Places, Routledge, London, 1994, str. 184-208.

117

Slika 3: Jedan od ulomaka sruene srednjevjekovne tvrave Bastille u Parizu u kojima je isklesana njena replika. Bastille Saint-Antoine je u vrijeme Luja XIII pretvorena u dravni zatvor, a sruena je 14. jula 1789. godine. Taj dan se slavi kao Nacionalni dan Francuske - Fte Nationale (Pierre de la Bastille Muse Carnavalet, Paris (Copyright Free Software Foundation, Inc.) 8 Ukoliko to nije posebno drugaije naglaeno, u ovom radu je rijeima ruenje, razaranje, unitavanje itd. oznaeno razaranje koje je posljedica nastojanja jedne zajednice, kulturnog kruga i sl. da uniti kulturu druge zajednice kako bi, na njenim ruevinama, podizali svoju. Takva ruenja uglavnom su posljedice osvajakih ratova, to je, s obzirom na naunu domenu, posebno zanimljivo za razmatranja u okviru ovog rada. 9 William Smith, D.C.L., LL.D. A Dictionary of Greek and Roman Antiquities, John Murray, London, 1875. str. 1054.

vezanosti za Francusku revoluciju ono pokazuje kako Bastille i nakon materijalnog mrvljenja ne prestaje biti simbol i kako ivot tog simbola ne biva zaustavljen njegovim pretvaranjem u gomilu kamenja. Znaenje Bastille kao simbola tlaenja i negraanskog drutva, biva odravano kroz razliite oblike na prostoru na kome je bila sruena graevina i izvan njega. Jedan od najzanimljivijih iskaza ilavosti znaenja Bastille jeste njeno spolijiziranje iz kamenih ulomaka ruevine klesane su brojne male makete Bastille. Mona i velika graevina pretvorena je tako u mnotvo svojih minijaturnih replika, koje su u sutini izvedene iz njene supstance. (slika 3) Za najvei broj gradova ruenje8 predstavlja samo jednu od osobenosti trajnosti razvitka. U tim tokovima viestoljetnih mijena, nestanaka i nastanaka, u ciklusima graenja i razaranja, gradovi su dobijali nove kakvoe i jedan oblik pretakali u drugi. Nove potpuno razliite strukture gradova nastajale su nad unitenim strukturama prolog, ali su uvijek, ti naizgled suprotstavljeni slojevi slike grada, ostajali vezani brojnim tvarnim i drutvenim silnicama. Diskontinualnost razaranja u dugovjekoj historiji grada tako poprima iskaz kakvoe vieg reda i postaje dio kontinuiteta njegovog razvitka. Ovaj je tekst dijelom koji slijedi usmjeren na pregled jedne od pojava rastakanja i ponovnog sastavljanja grada kroz komadie njegovih graevine one komadie koje u trojnosti odreenja historijskog gradskog krajolika ine oblik. ta je spolijizacija? Kako ulomci sruenog grada postaju trofeji u novim trijumfalnim zdanjima novog razdoblja tog istog grada?

Spolijizacija
Spolia je jedan od etiri termina koji su koriteni u latinskom jeziku u klasinom Rimu za ratni plijen. Tom rijeju je precizno oznaavan trofejni ratni plijen koji je ponosno izlagan i kojim su ukraavane kue i gradovi pobjednika.9 Skoro je potpuno zaboravljeno da je spolia i latinska rije za oderanu kou. U suvremenoj upotrebi spolijizacija je ugradnja ulomaka stare graevine, spomenika, u novi objekat, i prisutna je u evropskoj historiji od starog vijeka do danas. Razaranje spo-

118

menika i ugradnja njihovih ulomaka u sasvim novi kontekst predstavlja neku vrstu guljenja slojeva grada. Ta je pojava neodvojiva od pitanja recepcije naslijea i uvijek je vezana uz razaranje i obnovu nakon razaranja. Spolijizacija predstavlja jedan od dva mogua uzvrata na razaranje spolijizacija moe biti definirana kao neka vrsta alternative rekonstrukciji, a u nekim sluajevima biva njena suprotnost. Spolijizacija, ili ponovno koritenje ulomaka sruenih graevina u sasvim novim graevinama, moe biti zasnovana na tri poticaja: (1) racionalno koritenje vrijednog materijala stare neupotrebljive graevine za izgradnju nove; (2) potpuno zatiranje nepoeljne kulture njenim dodatnim poniavanjem nakon ruenja, bacanjem njenih najdragocjenijih materijalnih postignua pod noge (u temelje) nove kulture; (3) produljenje slave i ouvanje posebnih vrijednosti izgubljene graevine ugradnjom njenih ulomaka u novu, ili prisvajanje legitimiteta nasljednika sruene kulture. U dvadesetom stoljeu je mogue utvrditi i neke karakteristine sluajeve spolijizacije, od kojih ovdje navodimo Hearst Castle u San Simonu u Kaliforniji, koji je na osnovi narudbe novinskog magnata Williama Hearsta projektovala Julia Morgan, a ija je gradnja poela 1919. godine. U raskone graevine, bazene i vrtnu arhitekturu te cjeline ugraeni su ulomci starih evropskih graevina, koje je William Hearst kupovao od trgovaca spolijama diljem Evrope gotiki drveni stropovi iz Teruela u paniji, gotika kamena fasadna plastika iz panije, fasada ulaznog trijema antikog rimskog hrama, italijanski bareljefi iz 17. stoljea, itd.10 Ugraivanje ulomaka raznovrsnih starih graevina, koje su radi prodaje trajno unitavane diljem Evrope, s jedne strane je zasnovano na oduevljenju imunog vlasnika nove graevine vrijednostima prolosti i na njegovom uvjerenju da vlasnitvo nad njima moe biti kupljeno. Taj primjer Hearst dvorca u Kaliforniji ukazaju na nedvosmislen nain na razumijevanje naslijea u modernom dobu njemu biva oduzimana vrijednost nositelja kolektivnog identiteta i ono postaje trino sredstvo, sredstvo konzumacije i privatizacije i preoblikovanja njegovih vrijednosti. S druge strane, spolijizacije evropskog naslijea i prodaja ulomaka odraz je negativne recepcije naslijea - sve vrijednosti naslijea su zanemarene i uitana je samo tri-

10 Vidjeti: Nancy E. Loe, Hearst Castle: an interepetative history of W. R. Hearts San Simeon estate, ARA Services, 1994.

119

11 http://whc.unesco. org/en/list/378, stranica posjeena 10. 08. 2008. Mudejar arhitektura Teruela proglaena je 1986. godine svjetskom batinom, (2001. godine odluka proirena na Mudejar arhitekturu Aragona).

12 Mildred Stapley Byne, Gothic Painted Ceilings from Teruel, The Art Bulletin, vol.9., broj. 4, College Art association, jun 1927, (str. 343-351), str. 343.

13 Francoise Choay, The Invention of the Historic Monument, Cambridge University Press, Cambridge, 2001., str. 182.

na vrijednost ulomaka koji su ugradivi u novi ameriki dvorac. Jedan od dijelova Hearst Castle koji biva pokazivan sa posebnom panjom je gotiki apartman; u spavaoj sobi su viebojni stropovi sa figuralnim predstavama, raeni u 14. stoljeu, za takozvanu Kuu Jevreja iz Teruela u paniji. Teruel je bio sredite umjetnosti oslikavanja stropova, koji su predstavljali odraz spajanja poetnog gotikog stila umjetnosti koja je nastala dodavanjem muslimanskih odlika romanikom stilu.11 Poetkom dvadestog stoljea ti stropovi su skidani i prodavani. Hearst je svoje teruelske stropove kupio od madridskog trgovca, kome je jedino zanimanje bilo vezano za cijenu koju je mogao postii; svrha kupovine, ime i porijeklo kupca ga nisu zanimali sve ega se sjeao jeste da je stropove kupio un estranjero12. Ulomci su istrgnuti iz svog graditeljskog i svog kulturnog konteksta i preneseni u sasvim novo okruenje, u kojem su, ispranjeni od svih drugih vrijednosti osim umjetnikih i estetskih, na odreen nain izloeni u sklopu nove arhitekture. Racionalan pristup naslijeu kao iskljuivo materijalnoj vrijednosti nije inherentan njegovom odreenju, pa je taj pristup prvi poticaj za recikliranje graevina prisutan u zajednicama koje sruene graevine ne razumijevaju kao naslijee. Vezanje naslijea iskljuivo za njegovu materijalnu vrijednost proistie iz konfuzije identiteta i neznanja kako manjak svijesti o naslijeu kao etabliranoj drutvenoj kategoriji ve skoro tri stoljea moemo zvati. Taj racionalni odnos mogue je razviti i kao posljedicu recepcije naslijea kao puke fizike pojave lijepe i mone, koja ima svoje vrijeme tvarnog trajanja i ispunjava odreene estetske kriterije, koji ne mogu biti univerzalni. Brojni su primjeri pragmatine spolijizacije naslijea. Rije recikliranje moe biti vezana uz pojavu pragmatine spolijizacije kao njen sinonim, i uvodimo je ovdje kao nastojanje da bude istaknut pristup svojstven savremenom dobu. Recikliranje starih graevina je predstavljeno kao recikliranje upotrebljenih plastinih flaa i kartonskih kutija pristup kojim tedimo novac i uvamo okoli. U ovom radu navedene su samo neke naznake historijskih stajalita prema starim spomenicima kao prema poeljnim pozajmitima materijala. U doba Rimskog carstva zakonom broj 459 legalizirana je spolijizacija graevina ije je stanje takvo da ne doputa njihovu popravku.13 Skoro je mogue kazati da taj iskljuivo racionalan odnos prema graevinama koje su svjedoile mo prolih vremena prestaje nakon pada Rima.

120

Zanimljiv primjer spolijizacije pokazan je na Konstantinovom luku u Rimu (Flavius Valerius Constantius c. 285.-337. CE). Rene Sheindal daje shemu, koja je ovdje preuzeta, na kojoj utvruje sa kojih su lukova preuzeti ulomci na luku Konstantina velikog. Objanjavajui taj primjer i ukupnu pojavu koritenja ulomaka sa starih graevina u Rimu, on tvrdi: Jedno mogue objanjenje je nedostatak vjetih zanatlija. (...) Druga je mogunost za pravdanje recikliranja nedostatak vremena. (...) Tree mogue objanjenje recikliranja jest elja da Konstantin bude smjeten u istu grupu sa imperatorima kao to su bili Trajan, Hadrijan i Marko Aurelije, koji su bili poznati kao dobri imperatori. (...) A i kombinacija tih razloga je mogua.14 (slike 4 i 5) Recikliranje ulomaka antikih spomenika u srednjem vijeku jeste vrlo jasna kombinacija pragmatinog odnosa prema izvorima obraenog materijala vrhunskog kvaliteta i prema neprijateljskoj kulturi iji poraz moe biti potvren i uziivanjem spomenika simbolinih rtvi, u zidove novih spomenika svjedoka nove slave. Vrlo je esto mogue kao krajnji motiv recikliranja rimskih graevina kroz spolije u srednjovjekovnim crkvama prepoznati trijumf kranstva nad bivim rimskim progoniteljima. U nekim sluajevima rimski zidovi su predstavljali mnogo vie od gradbenog materijala i simbola ponienja; njihova prisutnost u novijim graevinama oznaavala je ponekad legitimitet nad naslijeem slavne prolosti. Kombiniranje pragmatizma i osvajakog trijumfalizma prepoznatljivo je u velikom broju gradova sa slojevitom prolou. Potovanje i prilagoavanje prolosti prisutno je diljem Evrope u brojnim slinim primjerima. Skupine monaha pretvorile su rimski teatar u Triru u pozajmite kamena i potpuno sravnile amfiteatar u Le Manu (1271. godina), jednako kao i hram u Turu u 13. stoljeu. Recikliranje starih rimskih graevina odvijalo se na dva naina: davanjem nove funkcije objektima i njihovom adaptacijom za tu funkciju, ili defragmentiranjem objekata da bi njihovi dijelovi ili njihov materijal bili koriteni kao gradivo za nove crkve, palate i sl. Od estog stoljea Rim je tako postao najznaajniji rudnik najreprezentativnijih graevinskih materijala za nove hramove podizane ili u Rimu, ili negdje drugdje u Italiji, ili u drugim dijelovima Evrope. Cijeli stupovi, samo

Slika 4: Shema porijekla spolija na Konstantinovom luku u Rimu (prema: Ren Sneidal)

Slika 5: Konstantinov luk u Rimu (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2008.)

14 Ren Seindal, Arco di Costantino: Triumphal arch celebrating the victory of Constantine I over Maxentius, 312 CE, http://sights. seindal.dk/sight/299_Arco_ di_Costantino-all.html, odrava R. Seindal, zadnja promjena 06. 08. 2003.

121

Slika 6: Kupola Panteona u Rimu primjer poganskog hrama recikliranog u kranski hram. (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2008.)

15 J. Adhemar, Influences antiques dans lart du Moyen Age franais, London, Earburg Institute, 1939. prema Franoise Choay, The Invention of Historic Monument, 2001., str 21.

Slika 7: Antike spolije u zidu crkve Agios Demetrios u Solunu. (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2001.)

kapiteli ili samo baze, dijelovi frizova, skulpture, bile su, isijecane iz rimskih graevina i ugraivane u San Lorenzo fuori le Mura, San Pancrace, Santa Agnese i druge nove hramove. Oni spomenici iz rimskog razdoblja koji nisu bili pozajmita graevinskog materijala pretvoreni su u objekte i cjeline potpuno druge namjene od njihove izvorne. Istovremeno brojni paganski hramovi bili su predmet sistematske i usmjerene zatite. Zato? Kao spomenici ili kao historijsko naslijee? Francoise Choay smatra da su kljuni bili ekonomski razlozi, s obzirom da se radilo o vremenu krize, u kome je izgradnja bila izrazito skupa a tradicija zanatstva u procesu iezavanja. Meutim, ekonomski razlozi zasigurno nisu bili jedini i presudni. Nemogue je zanemariti ontoloku ustrajnost koju prostori i graevine nose. U srednjem vijeku rimska umjetnost se nije inila davnom prolou i naslijeem nestalog doba. Takva forma, koja se mogla i vidjeti i opipati postaje bliska, s obzirom na mogunost njenog prenoenja u polje hrianske ontologije, u kome biva predstavljana i tumaena pomou itljivih hrianskih kodova. Slikoviti su primjeri kako je Papa Gregorije Prvi u VI stoljeu naloio odravanje svih objekata u Rimu u kojima je mogue stanovati, praktikujui njihovu adaptaciju drugoj namjeni. Takav pristup razvio je i njegov nasljednik Honorius veliki dvorci rimskih patricija pretvoreni su u manastire; njihove dvorane za prijeme u crkve. Ne razarajte poganske hramove, kazao je javno, razarajte samo kipove koji su u njima. to se tie graevina, poprskajte ih svetom vodom i u njih smjestite svoje oltare i svetinje.15 (slika 6) Na primjerima solunskih graevina kroz spolije je iskazano prelamanje moi stupovi u temeljima, kapiteli izvrnuti kao baze stupova, rimski hramovi pretvoreni u crkve, crkve u damije, damije u crkve... Rim i Solun najslikovitije svjedoe poelo Solve e coaguli Razgrauj da gradi! U tom poelu u cijelosti je sadran stav o nebatinjenju i diskontinualnosti. (slike 7 i 8) Spolijizacija nije pojava koja je svoju primjenu nala samo u Evropi diljem svijeta spolijizacija slijedi razaranje u onim sluajevima kada pobjednik-razaratelj upravlja sudbinom ra-

122

zorenih graevina. U sklopu zadivljujueg graditeljskog kompleksa Qutb munare, upisanog na Listu svjetskog naslijea 1993. godine nalazi se damija Kuvetu-l-islam (Mo islama), za ije su graenje u 12. stoljeu upotrijebljeni stupovi oko dvadeset hinduistikih i dainistikih hramova. U nazivu graevine sadrana je poruka trijumfa.16 (slika 9) Iako je spolijizacija pojava koju historijski najvre veemo za antiko doba i srednji vijek, ona se sporadino zadrala kroz cijelu historiju. Historija Francuske revolucije svjedoi i o pragmatinoj i o ideolokoj (emotivnoj) spolijizaciji. Neki od najznaajnijih spomenika pretvoreni su u pozajmita materijala. Na primjer, crkva Abbey od Clunnya je ruena od 1798. do 1823. godine, a njeni ulomci su raznoeni i ugraivani u nove zgrade. Revolucionarne vlasti su dekretom naloile topljenje olovnih i bronzanih krovova brojnih katedrala i crkvi, kao i svih srebrenih, bronzanih i ostalih metalnih predmeta i ukrasa iz graevina. Otopljeni metali sluili su za pokrivanje vojnih trokova.17 Poriv za iskazivanjem trijumfalizma nad razorenim iskazan je na najsnaniji simboliki nain u prijedlogu da spomenici Francuskoj revoluciji budu podignuti na podnoju koje je sazidano od ulomaka statua francuskih kraljeva.18 U velikim dijelovima Evrope, nakon pada Osmanskog Carstva, vrena je spolijizacija sustavno sruenih damija, hamama, hanova. O Beogradu nakon pada Osmanskog Carstva Divna uri-Zamolo pie: Poto je dobila potpunu nezavisnost na Berlinskom kongresu 1878. godine Srbija je i zvanino bila nadlena da porui damije ako joj smetaju, osim one oficijelne, Bajraklidamije.19 Da je proces ruenja damija u Beogradu potrajao tridesetak godina nakon pada Osmanskog Carstva pokazuje Banti-Kamenski u knjizi Stari Beograd iz putopisa i memoara, 1808: Vrlo mnogo ima turskih kamenih damija. Minareta, koja se izdiu nad njima, bele se izdaleka i ne malo ukraavaju samu varo. Samo u jednoj od njih mogu Turci da vre bogosluenje, a ostale su puste. Neke od njih su pretvorene u trgovake radnje, a u drugim, priali su mi, svinje pasu.20 Ali, miljenje da se, doista, radilo o procesu ruenja iznosi i arhitekta Ivan Zdravkovi, koji je u svojim istraivanjima potvrdio spolijizaciju tada sruenih simbola poraenog Carstva: Sasvim

Slika 8: Korintski kapiteli spolijizirani kao baze stupova u trijemu vie puta preoblikovane Rotunde u Solunu (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2001.)

Slika 9: Spolije budistikih i danaistikih hramova u damiji Kuvetul islam, Delhi, Indija (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2007.) 16 www.delhigate.com, posljednje izmjene unesene 05/14/2000 22:44:10, stranica posjeena 10. 08. 2008. 17 Francoise Choay, The Invention of the Historic Monument, 2001. 18 Francoise Choay, The Invention of the Historic Monument, 2001.

123

19 Divna uri-Zamolo, Beograd kao orijentalna varo pod Turcima od 1521. do 1867. godine - arhitektonsko-urbanistika studija, doktorska disertacija, Arhitektonsko-urbanistiki fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 1975. godina, str. 105. 20 Navedeno prema Divna uri -Zamolo, Beograd kao orijentalna varo pod Turcima od 1521. do 1867. godine arhitektonsko-urbanistika studija, str. 100. 21 Ivan Zdravkovi, Izbor grae za prouavanje spomenika islamske arhitekture u Jugoslaviji, Jugslavenski institut za zatitu spomenika kulture, Beograd, 1964. godine, str. 12 i 13. 22 http://www.byzantines. net/epiphany/christsavior. htm, administrator Thomas Kuemm, stranica nedatirana, posjeena 23. 08. 2007. 23 Aldo Rosi, Arhitektura grada, Graevinska knjiga, Beograd, 1996. 24 Spiro Kostof, The City Assembled, Thames&Hudson, London, 1992, str. 260.

je razumljivo to je Beogradu taj izgled brzo uniten, jer posle osloboenja od Turaka, Beograd je eleo da vrati gradu srpski izgled. Zato se odmah poelo sa ruenjem damija i drugih turskih graevina... ponajee se materijal od njih upotrebljava za zidanje novih zgrada namenjenih savremenim potrebama i ivotu.21 Od brojnih primjera spolijizacije u suvremenom dobu, ovdje navodimo samo jedan slikovit, jer se vezuje za objekat koji je sruen u vrijeme provoenja ideologijskog nasilja u Sovjetskom savezu radi svoje simbolike vrijednosti, a na prijelomu milenijuma, radi te vrijednosti rekonstruiran. Radi se o Crkvi Krista Spasitelja u Moskvi (1812. 1889.) Kada je sruena 1931. godine, mramornu oltarsku kapelu kupila je Roosveltova supruga i darovala je Vatikanu; fino uraeni obloni kamen iz crkve prenesen je na fasadu hotela Moskva, a stupovi od crvenog jaspisa preneseni su u neboder moskovkog univerziteta.22 Spolijizacija je zamisliva samo u kontekstu razorenosti. U sliku razorenih evropskih gradova mogue je smjestiti radne brigade koje oblikuju nove pamenje na razvalinama prolog. Onaj ko se sjea evropskih gradova poslije bombardovanja u posljednjem ratu ima pred sobom sliku poruenih domova, gdje su meu ruevinama ostajali nepomini presjeci porodinih ambijenata sa izbledjelim zidovima, sa umivaonicima koji vise u prazno, sa isprepletenom trskom; sliku unitene intimnosti porodinog kutka.23 U njemakima gradovima nakon rata razvijena je tzv. politika ruevina. Zemlja u ruevinama, bez novca za obnovu, osnovala je radne brigade, u kojima su najee bile ene, koje su raiavale ruevine i odvajale razliite vrste ulomaka koje su ruenjem nastale. U mnogim njemakim gradovima deponije skupljenih ostataka sruenih graevina pretvorene su u brda koja i danas stoje, a koja su kasnije hortikulturno ureivana. Na breuljcima minhenskih gomila sagraen je kompleks olimpijskih igara iz 1972. godine. Ali stvarna namjena raiavanja razvalina bila je recikliranje materijala. Sve je skupljano i koriteno ponovno ili pretvarano u neto iskoristivo avli, daske, kamen, opeke. Da bi ti rudnici graevinskog materijali bili izdaniji za novo graenje, razvaljene su i one graevine koje je bilo mogue popraviti. Njemaki predsjednik Scheel je jednom prilikom kazao da je u Njemakoj poslije rata razoreno da bi bilo reciklirano vie vrijednih graevina nego to ih je srueno u ratu.24

124

Slika 10: Steci ugraeni u zid porte crkve u selu Vlahovii kod Ljubinja (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2002.)

Spolijizacija je prisutna u Bosni neprekidno od poetka nove ere. Spolije antikih graevina nisu rijetke, a najea spolija su bosanski nadgrobnici steci i niani. U temelje, zidove i podove brojnih srednjovjekovnih i novovjekovnih crkvi, damija, ali i profanih objekata uzidani su steci ili ostaci antikih graevina. (slike 10, 11, 12)
Slika 11: Steci ugraeni u temelje Atik damije u Bijeljini, pronaeni u toku rekonstrukcije damije koja je sruena 1992. (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2003.)

Zamah recikliranja krhotina naslijeenih vrijednosti desio se pedesetih godina dvadesetog stoljea, kada su uspostavljeni razvojni planovi za brzu izgradnju socijalistikog drutva i zatomljavanje specifinosti bosanskog pamenja. Veliki broj

125

Slika 12: Spolija neke antike graevine u istonom zidu crkve sv. Marije u Jajcu. (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2000.)

Slika 13: Osnovna kola u Stocu zidana klesancima iz stolake tvrave (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2006.)

poti, domova zdravlja, domova kulture i kola, graenih u socrealistikom maniru, izgraen je pravilnim klesancima koji su uzimani iz zidova starih utvrda i kamionima odvoeni na gradilita novih. U Stocu, gradu sa dubokom slojevitou naslijea iz svih razdoblja bosanske prolosti, veliki je dio pravilno klesanog krenjaka iz zidova Gornjeg grada, najmlaeg dijela slojevite stolake tvrave, upotrijebljen za vanjske, vidljive fasade osnovne kole, ije je graenje poelo koncem pedesetih godina dvadesetog vijeka na mjestu velikog starog stolakog groblja. Unutarnji i nevidljivi dijelovi zidova, u temeljima i vijencu krova uraeni su kamenom od nadgrobnika iz 16, 17, 18 i 19. stoljea sa groblja na kome je su postavljenja kola, kolska dvorita i igralita i onog dijela groblja koji je razoren s pravdanjem da je potrebno oistiti prostor oko kole. (slike 13 i 14) Ogradni zid oko sredinjeg parka u istonobosanskom gradu Foi izgraen je od ulomaka sruenih objekta u cjelini Alada damije i od niana iz velikog groblja koje je okruivalo damiju, a koje je srueno sredinom dvadesetog stoljea i pretvoreno u gradski park. (slika 15) U toku rata i neposredno nakon njega vojnici meunarodnih mirovnih snaga su ugraivali steke u temelje mostova, a ulomke najstarije

126

sauvane Turhan Emin-begove damije u Ustikolini ugradili su u most i novi lokalni put, uz saglasnost mjesnog imama. Recikliranje historijskih graevina u savremenoj bosanskoj historiji odraz je haotine recepcije naslijea, neureenog sustava vrijednosti i znaajno doprinosi razaranju kulturnog pamenja. Najparodaksalniji su sluajevi koji granie izmeu spolijizacije i anastiloze. Radi se o onim sluajevima sruenih graevina kod kojih u procesu njihove rekonstrukcije izvorni materijal biva koriten tako da se ugrauju samo manji i pojedinani ulomci na mjestu na kojima su bili (anastiloza), a kao vezni materijal koriste se, bez ikakve posebno utvrene zakonitosti, ostali ulomci. Poznati su brojni primjeri iz historije grke zatite antikih spomenika da su ulomci spomenika koriteni za popunjavanje praznina, zidanje dijelova zidova, a da zapravo njihova izvorna veza sa dijelovima graevine u koju su uzidani niti je istraena niti je postojala. Poznat je primjer Balanosovog zahvata na grkom hramu Erehteon na atinskom Akropolju, proveden u razdoblju 1902. 1909., kada ulomcima naenim na lokalitetu Erehteona, bez posebne studije gdje je koji ulomak bio, zida Erehteon, nastojei postii maksimum integralne slike izvornog hrama. Kasnije je utvreno da je ulomcima iz junog sagraen sjeverni zid, i obrnuto.25 Balanos je rasute ulomke Erehetona, ali i drugog hrama Partenona, koristio kao obini graevinski materijal,

Slika 14: Niani uzidani u zidove stolake osnovne kole (foto: Amer Medar, 2007.)

25 Jordan Dimacapoulos, Anastylosis and Anstelosis, ICOMOS, Information ,januar-mart, no. 1, 1985, (str. 16-25), str. 21.

Slika 15: Niani uzidani u ogradu parka, izvorno harema Alada damije u Foi (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2006.)

127

Slika 16: Grki hram Erehteon spolijiziran sam u sebe (Copyright: Kayoko Tabata, 2002.)

Slika 17: Gazanferija damija u Banjaluci u toku rekonstrukcije 2007. godine u zidu su vidljivi fragmenti doprozornika, munare i niana (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2007.)

a metalne veze kojima je tako upotrijebljene komade kamena vezao, sakrivao je u unutarnjosti blokova, usijecajui ih, teui ih i prilagoavajui ih potrebama zidanja i meusobnog spajanja. Upotreba starih fragmenata predstavljala je tednju u odnosu na upotrebu novog mermera (recikliranje), ali je i ukupan dojam na taj nain postignut osiguravao da objekat izgleda vie autentino, jer su stari ulomci imali patinu. I pored injenice da su projekti koje je provodio Nikolaos Balanos bili velikim dijelom zasnovani na poelima anastiloze, takva upotreba ulomaka kao graevinskog materijala granii sa spolijizacijom.26 (slika 16) Slian pristup mogue je prepoznati u nekim sluajevima rekonstrukcije objekata u Bosni i Hercegovini koji su srueni u razdoblju od 1992. do 1996. godine. U nekim savremenim bosanskohercegovakim sluajevima poslijeratne obnove naslijea spolijizacijom biva zamijenjena anastiloza, to proizvodi gubitak svih materijalnih i nematerijalnih vrijednosti spomenika, a graevinu koja je na taj nain sagraena svrstava u red svjedoanstava o konfuznoj recepciji naslijea ili korupciji u rekonstrukciji. Ovdje su samo pokazani neki od primjera

128

spolijizacije ili sasvim pragmatinog konanog unitavanja krhotina pamenja koje su ostale nakon sustavnog unitavanja bosanskog kulturno-historijskog naslijea od 1992. do 1996. Na prostoru banjaluke Gazanferije, ije su mjesto i svi ulomci zatieni kao spomenik najvee vrijednosti u Bosni i Hercegovini, gradi se novi objekat, pseudosinonim sruene monumentalne gradnje, ne od novog materijala, nego kao pozajmite materijala za zidove tog zdanja slue zatieni ulomci te i nekoliko drugih sruenih banjalukih damija i ulomci niana iz sruenih banjalukih grobalja.27 (slike 17 i 18) U toku rekonstrukcije Ferhadija damije u Banjaluci, jednog od najsnanijih simbola bosanske kulture i njenog razaranja, ulomci damije naeni na nekoliko deponija u blizini Banjaluke, umjesto da budu koriteni za provedbu anastiloze, bivaju koriteni kao graevinski materijal novom objektu istog oblika kao stari. Fragmenti bivaju rezani, njihove dimenzije dotjerivane u skladu sa zahtjevima novog zida. (slika 19) Taj novi oblik rekonstrukcije, pri kojoj biva postavljena priblina replika starog oblika, a kao gradbeni materijal biva koritena spolijizirana supstanca objekta, predstavlja nain kako ulomci postaju vani kao graevine iz kojih su se rasuli; graevine postaju vane kao grad kome su davale oblik, a grad grad nastavlja ljutiti samog sebe kroz spolijizaciju i pseudosinonimiju.

26 Fani Mallouchou-Tufano, The Restoration of Classical Monuments in Modern Greece, Conservation and managment of Archeological Sites, volume8/ No3, 2007, (str. 154.-173), str. 156.

27 Nakon zvaninog upozorenja koje je Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine uputila da ugraivanje fragmenata u vidu spolija nije dopustivo, Islamska zajendica je poruila zidove i gradnju zapoela betonom i openim blokovima uspostavljajui pseudosinonim Gazanferije.

Slika 18: Gazanferija damija u Banjaluci u toku rekonstrukcije 2007. godine u zidu su vidljivi fragmenti vijenca munare i sjeeni fragmenti starih damija. (foto: Amra Hadimuhamedovi, 2007.)

Slika 19: Oznaeni ulomci Ferhadija damije u Banjaluci Banjoj Luci ugraivani nasumice u njene temelje u toku rekonstrukcije 2007. godine, nakon to je bio utvren njihov mogui izvorni poloaj. (izvor: Komisija za ouvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine)

129

Andrea Zlatar Violi

HETEROTOPIJSKI ZAGREB
Kolektivne umjetnikoteorijske prakse
Najvei dio vremena, radnog i neradnog, provodim itajui ili piui. I jedno i drugo primjeri su individualnih, gotovo usamljenikih praksi, iako mogu zamisliti itanje naglas, drugoj ili drugim osobama, kao i neke oblike kolektivnog pisanja, odnosno, supisanja. Da bi dola do svojega potroaa, svoje publike, svaka, pa i ona najsolitarnija umjetnika djelatnost trai jednu vrstu zajednitva, viestruko posredovanje, druge ruke koje su-oblikuju djelo, tu su urednici, lektori, izdavai, grafiari, tiskari, knjiari, prodavai knjiga. Pa i oni koji voze kamione ili kombije s rolama papira ili gotovim izdanjima. Govorim sada u jednostavnim, tradicionalnim kategorijama: netko pie, taj pie neko djelo, djelo posredovanjem drugih dolazi do itatelja. Namjerno zaobilazim radikalne situacije, tekstove pisane u cyber-prostoru, supisanjem razliitih ruku ili glasova u virtualnim prostorima web-siteova, preskaem one primjere umjetnikih praksi koje za svoju realizaciju/komunikaciju/konzumaciju trae djelatnu participaciju gledatelja koji postaju su-kreatori u kreativnom procesu. Svi su ti primjeri poznati kao rezultat radikalizacije pojedinih modernistikih, avangardistikih ili postmodernih umjetnikih praksi. Ono to se danas oblikuje, kao jedna od zamjenskih praksi u ispranjenom prostoru to ostaje nakon smrti autora (kao kreatora znaenja, kao psihobiografski oznaenog, kao subjekta znanja i subjekta govora ujedno) prakse su kolektivne proizvodnje, proizvodnje koja s jedne strane na mjesto subjekta stavlja grupu, a s druge, njegov konstitutivni identitet zamjenjuje povezivanjem (u slijedu) ili simultanim djelovanjem razliitih subjekata koji gube svoj pojedinani subjektivitet. U razliitih performansima devedesetih, koje nije mogue klasificirani tradicijskim podjelama na kazaline, plesne, likovne ili audiovizualne, sudjeluju i su-djeluju filozofi, urbanisti, plesai, psihoanalitiari, pjevai, glumci, video-umjetnici i tako redom. Praktiki izvor tih performansa prema mojim je uvidima najveim dijelom u izvedbenim umjetnostima, onima, koje u

130

naelu i u svojim tradicijskim oblicima pretpostavljaju kolektivnu izvedbu i su-dionitvo publike. Kolektivne umjetniko & teorijske prakse ne temelje se danas, kao to je radilo preteito u ezdesetima, na jasno formuliranoj zajednikoj pretpostavci, esto ideologijskog, a uvijek teleolokog karaktera. Kao prvu osobinu novih tipova kolektiviteta istakla bih injenicu da oni, umjesto na utemeljujuoj ideji i na rezultatu kao cilju ili svrsi, inzistiraju na procesualnosti proizvodnje (umjetnike i teorijske, to znai da izmeu kreativnog i refleksivnog vie ne postoji jasna razdjelnica) koja neprestano samu sebe promatra, propituje i dovodi u pitanje, stavlja u diskusiju, destabilizira, transformira. Razlozi njihova okupljanja mogu biti razliiti i postojati usporedo, a nisu hijerarhizirani u odnosu na vrhovnu ideju koja ih okuplja, od osobnih poriva do zajednikih teorijskih interesa ili politikih stavova. Drugo obiljeje koje valja istaknuti, jest ukidanje granica izmeu umjetnosti kao posebne sfere djelovanja i svakodnevnog ivota, to je posebno vidljivo u projektu Weekend Art1, koji je za svoje izvedbeno djelovanje izabrao, u ironijskom odmaku, ono vrijeme koje je inae izvan uobiajenog radnog vremena, i uz to, iskljueno iz elitistikog poimanja sfere umjetnosti: vikendi su tipino vrijeme odmora stvoreno logikom kapitalistike drave. Kao treu osobinu navela bih stalnu napetost izmeu privatnog i zajednikog, osobnog i kolektivnog, iz koje i nastaje suvremeni tip kolektiviteta, gdje se osobni ulog ne gubi ulaskom u grupu i preuzimanjem nekoga od moguih kolektivnih identiteta, koliko god nam se inae moglo initi da u grupu i ulazimo zato da bismo se od vlastite nesigurnosti sklonili u nekom obliku sigurnosti zajednitva. Sve ove osobine pretapanje umjetnikog i refleksivnog, umjetnikog i svakodnevnog, osobnog i zajednikog zapravo su izvedenice temeljne znaajke novih tipova umjetnikoteorijskih kolektiviteta, a to je njihov unutarnji aktivizam, poglavito politiki aktivizam. U primjerima koji karakteriziraju zagrebaku kulturnu scenu u posljednjih desetak godina vidljivo je da se politiki aktivizam ovih grupa ee fokusira na vrlo konkretne socijalnopolitike probleme, od pitanja urbanistikog planiranja do preoblikovanja kulturne politike. Izvlaenje umjetnosti iz njezine (privilegirane ili marginalizirane, u ovom je trenutku svejedno) izolirane socijalne pozicije dovodi do posvemanje socijalizacije i politizacije umjetnikog/kulturnog, to jest do potpunog preklapanja tih sfera. Djelovanje u procesu, a ne proizvodnja artefakta, reflek-

1 Jedan od projekata Local Community Arta u Zagrebu, desetogodinji performans troje umjetnika koji se zasniva na vikend etnjama zagrebakom planinom Medvednica koje se medijski arhiviraju, te se performans nastavlja projekcijama slajdova, fotografija, razglednica, u kombinaciji s predavanjima, izdavanjem novina i tiskanjem plakata, kao i oblikovanjem internet projekta.

131

tiranje a ne fiksiranje, horizontalno supostojanje a ne hijerarhija. Konzekvencije takvoga naina razmiljanja i rada svakako idu korak dalje od strukturalistike smrti djela i poststrukturalistikog koncepta smrti autora: izvedba (klasino: djelo) nema granicu prema stvarnosti (ili je ona mobilna i promjenljiva, ovisi o interpretaciji i refleksiji), dok se partikularnost autorstva zamjenjuje procesom suradnje tj. kolaboracije. I u tom se smislu uoava razlika spram umjetnikih grupa i kretanja sredine dvadesetog stoljea, koji su unutar zajednikog pokreta, vezani zajednikom estetikom, zadravali sve do ezdesetih godina, zasebno, pojedinano autorstvo. Naposljetku, ove recentne umjetnikoteorijske prakse redom u svojim projektima koriste razliite komunikacijske oblike koji ukljuuju kao to nam pokazuje primjer zagrebakoga projekta Zagreb kulturni kapital 3000 one prepoznatljivije, poput predavanja, konferencija, promocija, publikacija, izlobi, do onih inovativnih, kao to su interaktivne radionice ili medijske produkcije, elei time takoer zaposjednuti to vie javnoga prostora, ulaziti u javni prostor putem najrazliitijih komunikacijskih kanala.. Svi ti dogaaji, meutim, odvijaju se unutar toga istoga, jednoga (ali ni po emu jedinstvenog) sociokulturnog prostora, ulaze u njega, upisuju se, mijenjaju ga. Na koji nain? U kojoj mjeri? Kako je mogue mjeriti uinke takve prakse koja sama po sebi izbjegava klasine oblike kulturne prezentacije i reprezentacije, koja ne funkcionira na uobiajenoj relaciji izvedba kritika (premijerna izvedba medijska /PR/ ocjena). Pokuat u analizirati uinke unutar postojeeg stanja kulturnog pogona u Zagrebu jednog od projekata ZKK 3000, naravno ne izabranog sluajno ve znakovitog upravo za analizu i evaluaciju samog tog stanja. Tijekom proljea 2005. unutar projekta ZKK 3000 organiziran je niz javnih tribina na temu nezavisne kulture i kulture mladih, koje su se bavile odnosom gradske kulturne politike i nezavisne kulture, prostornim problemima nezavisne kulture i kulture mladih, te moguim rjeenjima i mogunostima formuliranja zajednike deklaracije usuglaene sa predstavnicima stranaka vlasti i opozicije u Gradu Zagrebu. Nimalo sluajno, u sreditu rasprava bili u problemi prostora, identificirani kao temeljna pretpostavka za proizvodnju i razvoj kulture. U tim sam raspravama sudjelovala i kao govornik i kao sluatelj, pokuavajui to jasnije razluiti na koji se nain upravo u temama kulture otkrivaju neuralgine toke grada, kako se na razliite naine dovodi u pitanje njegov urbanitet, kako se oblikuju nove prakse gradskoga ivota, ivlje-

132

nja u gradu, i one privatne, i one javne. U tom su smislu za mene rasprave bile, obino se to tako kae, poticajne, to bi znailo da su istovremeno bile mune, zbunjujue, da su otkrivale posve razliita oita iz kojih su govornici promatrali i tumaili ono to nam je svima, barem kao provizorij, ista i zajednika stvarnost. Istovremeno, rasprave su otkrivale raskorak ne samo izmeu diskursa proizvoaa kulture i predstavnika vlasti (taj je raskorak ionako bio za pretpostaviti, ve i raskorak izmeu diskursa administracije i diskursa politike, izmeu politike i vladajuih nezavisnih opinion-makera. Ono to je, meutim, postalo bjelodanim, jest injenica da je kljuna poveznica izmeu apstrakta grada i apstrakta kulture, postojanje kulturnog javnog prostora, konkretan kulturni prostor, kao javni prostor par excellence, koji omoguuje realizaciju jedne od temeljnih funkcija grada, a to je komunikacija. Konani cilj rasprava, usuglaavanje zajednike deklaracije o potrebi osiguravanja prostora za nezavisnu kulturnu djelatnost i kulturu mladih bio dosegnut: deklaraciju su potpisale vodee stranke pozicije i opozicije, a njezine uinke (da ne kaemo sudbinu) u prostoru realpolitike moi emo pratiti u narednom etverogodinjem razdoblju. U cjelini gledano, taj je proces rasprave, potaknut od grupe nezavisnih udruga, u njihovom zajednikom (iako ne kolektivnom u uem smislu rijei) nastupu sebe, prvenstveno putem medija, uinio prisutnim u javnosti. Osim toga, uinio je u javnosti prisutnim pitana o javnim prostorima grada koji je sam po sebi prostor javnosti, jedna konstruirana zajednica povezana odreenim funkcionalnim vezama, iako ga sami tako esto doivljavamo kao utoite vlastite privatnosti, kao prostor za utjecanje intimitetu.

Grad i prostor kulture

Postepeno nagomilavanje svih drutvenih funkcija u gradove (ekonomskih, politikih, komunikacijskih, obrazovnih, kulturnih) ve je u modernizmu dolo do toke usijanja: suvremeni grad preoblikuje, u iznimno napetom luku, ono to je naslijeeno i oznaeno kao nepromjenljivo socijalno nepoeljno za promjenu. I za Castellsa upravo je suvremeni grad egzemplar saimanja vremena i prostora u nove odnose umreenog drutva, kojima se ponitavaju tradicijom batinjeni odnosi kontinuiteta i slijeda.

133

U jednom od temeljnih uvoda u razdoblje modernizma Malcolm Bradbury sredinje poglavlje naslovljava Gradovi modernizma, pokuavajui argumentirati iz kojih su razloga upravo gradovi u tom teorijski i estetiki zgusnutom razdoblju od l890. do 1930. postali produkcijska sredita umjetnosti. Gotovo da bismo mogli govoriti, smatra Bradbury, o svojevrsnoj umjetnosti gradova, posebno, poliglotskih gradova koji su se oblikovali kao sredita intelektualne i kulturne komunikacije. Konkretna mjesta na kojima se susreu umjetnici, u kojima se oblikuju ili proklamiraju manifesti i zajednika stajalita, nisu nastala kao sluajna kriita ve predstavljaju toke na mapi kulturnoga polja. Istovremeno uspostavljanju simbolikoga diskursa u umjetnosti, uspostavljaju se mehanizmi socijalne konstrukcije i distribucije moi, Bourdieuovim terminima kazano, simbolikoga polja umjetnosti. Identifikacija tih mehanizama otkriva nam mreu odnosa moi izmeu razliitih sudionika koji su u neprestanom nadmetanju sa svrhom postizavanja totalne, homogenizirajue prevlasti. U igri su etiri glavne grupe aktera: proizvoai umjetnosti tj. umjetnici, potroai odnosno publika, donositelji odluka (javna vlast, institucije financiranja...) i posrednici koji uvelike utjeu na nain distribucije umjetnikih simbolikih dobara, kao to su kritiari, novinari, ustanove umjetnikog obrazovanja Od jasnoga oblikovanja toga polja polovicom devetnaestog stoljea prolo je vie od stotinu i pedeset godina; u tom se razdoblju polje neprestano transformiralo mijenjajui odnose moi izmeu pojedinih grupa. Dok je, primjerice, koncem devetnaestog stoljea visoko utjecajnu funkciju imala institucija Akademije lijepih umjetnosti, a grupa umjetnika bila je podijeljena u slubeno priznate i proklete umjetnike, danas su utjecaji medija, posebno audiovizualnih sredstava komunikacije (u grupi posrednika) u jakoj mjeri potisnuli tradicionalnu ulogu sveuilita i akademija. to se u tom istom razdoblju dogodilo s tradicionalnim mjestima susreta sudionika/tvoraca kulturnoga polja, s kavanama, kabareima, knjiarama, galerijama, urednitvima, teatrima sa svim tim kulturnim prostorima koji su bili ucrtani u mapi pojedinoga grada i koji su predstavljali identifikacijsku rutu njegova kulturnog i umjetnikog kapitala? Kao povlatena mjesta u kulturnoj povijesti gradova ona su simboliki optereeni kronotopi, toke u kojima su spojeni i prostor i vrijeme na nain da upravo upisana vremenitost u jedan prostor nje-

134

mu istovremeno oduzima povijesnost u smislu neotpornosti na protok svakodnevice. Kada se danas gleda kulturna mapa Zagreba u njoj se prepoznaju temeljna fiksna mjesta ve dulje od stoljea, poput nacionalnog kazalita, akademije znanosti i umjetnosti, muzeja, kulturnih ustanova; ono to je pripadalo duhu vremena, poput kavana i kabarea, nestalo je. Na elektronikoj karti grada Zagreba, koju je pred nekoliko godina napravio multimedijalni umjetnik Dalibor Martinis grad je predstavljen mreom paralelnih kulturnih linija. Za temeljnu metaforu prikaza Martinis je odabrao staru tramvajsku kartu grada, s ucrtanim linijama koje i danas prepoznajemo po brojevima (jedanaestica, dvojka, etrnaestica) i svaka od tih linija predstavlja jednu mogunost prepoznavanja Zagreba. Trojka vozi kroz kulturnu batinu, etvorka kroz spomenike prirode, petica kroz kazalita. to sve predstavlja mapiranje zateenog stanja kronotopa obiljeenih kulturnom povijeu. Martinis meutim u kartu kulture grada Zagreba upisuje i Zagreb nou, otvara nonu liniju koja naalost nema stanica; identificira, zatim, gay and lesbian liniju, liniju urbane kulture, alternativnog Zagreba. Naposljetku, realitet suoava s virtualnim: na jednoj liniji ucrtava stanice najveih kulturolokih i urbanistikih promaaja ili pogreaka grada, na drugoj oznaava neiskoritene potencijale njegova prostora. Privlanost grada u njegovoj je posvemanjoj raznolikosti: od mjesta gdje pojedinci upisuju individualna sjeanja, preko kolektivnih mjesta pamenja, do tamnijih mrlja nepoznatnih kvartova i ulica koji istovremeno zastrauju ali i privlae panju. Kakav je znak na mapi grada kao mapi kulturnog pamenja prostor koji je danas poluureeno parkiralite a do 1942. godine je bila idovska sinagoga? To je mjesto gdje je pamenje vezano za ono to vie ne postoji, mrtva toka naega oka koja nam ne doputa da se grad svede na popis postojeeg. I doista, moemo li Zagreb opisati time da njegovu osobnu kartu kulture svedemo na popis institucija: vie od stotinu kulturnih ustanova, osam profesionalnih teatara, dvadesetak muzeja, 13 kulturnih centara, desetak privatnih galerija, stotine nezavisnih umjetnikih i kulturnih udruga. Samo jedna velika koncertna dvorana, Muzej suvremene umjetnosti u izgradnji, Plesni centar u projektnoj dokumentaciji, Studentski centar u devastaciji, Makroregionalni centar za mlade u idejnom nacrtu. Jednom postojeem gradu, jednoj mrei stvarnog i fiksiranog, suprotstavlja se mrea virtualnog i mogueg. Vidljivom Zagrebu

135

2 Nevidljivi gradovi Itala Calvina jedna su od onih fikcionalnih proza koja svoju mreu fikcionalnosti ispreplie od elemenata kulturne povijesti, one koja je ve sama umreena i isprepletena pripovjednim iskustvom. I kao to to biva u umjenih pripovjedaa, fikcionalno tkivo uslonjava se do granice vjerojatnosti, gdje se ono to je odvie vjerojatno pribliava istinitom. Gradovi nestaju i nastaju, no njihovo je mjesto unaprijed upisano na virtualnom atlasu na kojemu paljivo oko moe otkriti gradove koji jo ne postoje. Katalog oblika je beskonaan, kae Calvino, i sve dok svaki potencijalni oblik na atlasu ne pronae svoj vlastiti grad, novi e se gradovi raati. (Calvino, 1988:58) 3 Termin i slike preuzeti iz Foucaultovih predavanja na France Culture. Usp. referencu u bibliografiji na kraju knjige.

suprotstavlja se Nevidljivi Zagreb. Nevidljivi Zagreb, projekt nezavisne udruge Platforma 9,84, kao jedne od umreenih grupa u projektu Zagreb kulturni kapital 3000. Nevidljivi Zagreb, koji nazivom asocira na Calvinove Nevidljive gradove2 prvenstveno je arhitektonsko-urbanistiki projekt, koji otkriva neiskoritene prostore grada (koji su esto ba i gradski prostori u smislu vlasnitva) i svojim akcijama eli ukazati graanima na njihovo postojanje, na to kako bi grad mogao drugaije izgledati kada bi takvi prostori, poput naputenih zgrada ranoindustrijske arhitekture ili sklonita, funkcionirali kao javni prostori. Taj drugi Zagreb, nevidljiv obinom prolazniku, Zagreb koji nije na naim svakodnevnim itinererima, koji je poznat samo flaneurima-strunjacima, etaima ekspertima koji ga otkrivaju iz arhivskih mapa i povijesti, taj Zagreb prua mogunost za drugaije promiljanje svoje budunosti. To je jedan, rekao bi Foucault, heteretopijski Zagreb, grad drugog i drugih prostora, grad protuprostora, prostora koji su protupostojei. Heterotopijski prostori su, kako ih definira Foucault, vrste lokaliziranih utopija: mi uvijek mislimo o zemljama koje nemaju svoje mjesto, o gradovima koji nemaju svoj stvarni prostor, ta su ne-mjesta stvorena u naim glavama, ponekad iz naeg straha, ponekad iz praznine naih srca3. Protuprostori, prostori suprotstavljeni postojeima razlikuju se od klasinih utopija time to su lokalizirani u naoj svakodnevici. Za malo dijete, takav e protuprostor predstavljati tamni podrum ili tavan, ponekad i veliki roditeljski krevet, iji se pokrivai lako mogu pretvoriti u valove opasnoga oceana. Groblja i azili, zatvori i bolnice, predstavljaju takoer heterotopije, ali jednako tako i kazalita, kao povijeu obiljeene heterotopije, ili suvremene biblioteke i muzeji, arhivi koji svojom tendencijom da na jednom mjestu sakupe sve iz svih vremena, svojom tendencijom da ponite drugajim strukturiranjem povijesni prostor i vrijeme, predstavljaju egzemplarne heterotopije suvremenosti. Jer, snaga heteretopije je u tome da izaziva stvarnost, da joj se suprotstavlja, da je brie. Izmeu posebnih projekata unutar krovnoga Zagreb kulturni kapital 3000 treba izdvojiti projekt OutinOpen, koji prvenstveno problematizira javni prostor, sa ciljem da potakne proaktivnu participaciju graana u oblikovanju svoga medijskog ali i socijalnog okolia. U cjelini gledano, svi projekti unutar krovnoga su projekti novomedijske i umjetnike aktivistike prakse. Zagreb kulturni kapital Europe 3000 sebe sam definira kao platformu za suradnju nastalu kao zajedniki projekt vie

136

sudionika (Centra za dramsku umjetnost, Multimedijalnog instituta, Platforme 9,81 i udruge za vizualnu kulturu to, kako i za koga/WHW. U suradnji s njemakim partnerom Relations, koji podupire one tipove suradnje koje tematiziraju promjene drutvenih uvjeta kulturne proizvodnje, razvijaju strukturni poloaj nezavisne kulture i preispituju dominantne reime reprezentiranja kulture. Vaan dio projekta su aktivnosti iz kulturne politike usmjerene na reforme institucionalnog okvira nezavisne kulture i na poveavanje njezina utjecaja i jaanja njezinih resursa.4 Sa svojim tipom kolektivnog djelovanja, koje karakterizira unutarnja povezanost umjetnosti i teorije, brisanje granica kreacije i refleksije, projekt ZKK 3000, iako se izrijekom na njih ne poziva, priziva u djelatno kulturno pamenje one oblike kolektivizma i kolektivistikih pokreta koji su bili karakteristini za hrvatsku kulturu od tridesetih do sedamdesetih godina dvadesetog stoljea5, pokrete kako stvorene na manifestnim tradicijama avangarde ili lijeve politike opcije, tako i na autohtonim estetikim projektima zatvorenih sustava tipinim za ezdesete i sedamdesete godine.

4 Vlastita definicija projekta Zagreb Cultural Capital 3000 koja se ponavlja na uvodnom mjestu svakog izdanja. 5 Tako se, primjerice, projekt WeekendArt, koji smo ranije opisali, djelomino svojim autistinim, nekomunikativnim, apsurdistikim ponaanjem vezuje na iskustva grupe Gorgona. Usp.: Frakcija, str. 101

Intervencije u kulturnu politiku

Ako je polazna toka realiteta grad s preko 800.000 stanovnika, grad u kojemu djeluje vie od stotinu javnih kulturnih ustanova (u vlasnitvu drave ili Grada) te nekoliko stotina kulturnih i umjetnikih nezavisnih i amaterskih udruga, kljuno je pitanje kakav model, kao glavni grad Hrvatske, postojei Zagreb nudi u podruju kulturne politike, i jednako tako koliko su akteri njegove kulturne scene svjesni i spremni sudjelovati u transformaciji postojeeg sustava kulturne scene i proizvodnje kulture. Jesu li otvoreni za destabilizaciju konzervativnih pojmova nacionalnog kulturnog identiteta kakvi su restaurirani u (dodue neeksplicitnoj) kulturnoj politici devedesetih? Kako se danas u Zagrebu osjea onaj tko je razliit? Kako se osjea netko tko je drugaiji od dominantne veine, drugaiji po kriteriju nacionalne pripadnosti, vjeroispovijesti, spolne orijentacije, prema bilo kojemu drugom obiljeju koje naini pripadnim ili nepripadnim odreenoj drutvenoj grupi. Tko se sve osjea marginalizirano? Ne samo invalidi ili pripadnici manjina, ve i socijalno ugroeni, poput umirovljenika, socijalno besperspektivni, izolirani i doslovno na rubu egzistencije, oni koji su bo-

137

lesni. Zato su se u pojmovnom paru fiksirali nezavisna kultura i kultura mladih? Socijalna nefiksiranost i mobilnost, socijalna nesigurnost i nestabilnost. Iskustvo socijalne marginaliziranosti, to jest situiranosti na socijalnoj margini, koje je tipino i za nezavisnu kulturu i za kulturu mladih, specifino je zato to je margina prostor dvostruke drutvene simbolike onoga to je izbaeno iz sredita, decentrirano, ali onoga to je otvoreno i fleksibilno. Prvenstveno mobilno. Margina je, kau suvremeni filozofi, prostor otvorenosti, rub beskraja koji omoguuje gnoseoloku prednost u egzistencijalnoj situaciji koja je na prvi pogled diskvalifikacijska. Pogled sa stran i mogunost pokretljivosti stvaraju omoguuju bolju vidljivost onoga to je u (provizornom i privremenom) sreditu. Odnos sredita i periferije odnos je moi ali i odnos promjenljivosti, zamjene figura, zamjene pozicija, odnos napetosti i izazova, odnos pozicioniranja i prepozicioniranja, smjetanja i premjetanja, preraspodjele moi. I ova je prostorna metafora (sredite/periferija) prikladna za analizu stanja kulturnoga sustava i pogona kulturne proizvodnje u Zagrebu i Hrvatskoj danas. Hrvatska je naime, u proteklih petnaestak godina prolazila i jo prolazi kroz tzv. tranzicijsko razdoblje u kojemu glavne znaajke kulturne infrastrukture dijeli s drugim tranzicijskim zemljama a tiu se neuspjeha u preobrazbi socijalistikog modela financiranja i organiziranja kulturnog sustava i pogona kulturne proizvodnje. Devedeset godine bile su obiljeene smanjenim financiranjem kulturnih programa, dok su indirektni trokovi rasli: u odreenim sektorima, gotovo sva izdvojena sredstva koritena su za pokrivanje tzv. hladnog pogona (struja, prostor, telefon, plae) dok u same programe i poticanje stvaralatva nije ulagano gotovo nita. Privatizacija kulturnih ustanova provedena je dosljedno samo na tri podruja, u nakladnitvu te filmskoj i glazbenoj proizvodnji i distribuciji, dakle, u onim podrujima u kojima je kulturni proizvod na prvi pogled najsliniji robi na tritu. Sve ostalo, kazalita, muzeji, galerije, izostavljeno je iz privatizacijskog procesa, te je jo uvijek u vlasnitvu grada ili drave, to znai da je i financiranje tako postavljeno. Usporedo parcijalnom i prilino neuspjelom privatizacijom prostora nakladnitva i distribucije, te petrifikacijom cijelog ostalog pogona kulturne proizvodnje, u Hrvatskoj je dolo do razvoja nezavisne umjetnike i kulturne scene. Njihovom opstanku prijeti injenica da drava i grad financiraju samo njihove trokove

138

programa, i to djelomice, dok javne kulturne ustanove dobivaju sredstva za programe, plae i ostale trokove. Budui da se tek 10-15 posto subvencija odobrava za neovisne umjetnike programe i projekte, jasno je kako ni u Hrvatskoj ni u Zagrebu, nisu uspostavljeni uvjeti za fer utakmicu izmeu privatnih i javnih kulturnih poduzea, to je nuna pretpostavka za uspostavu kreativnog otvorenog kulturnog trita. Vano je pritom primijetiti kako nezavisna kulturna produkcija jo tee odolijeva zakonima i nudama konzumeristike kulture, koja primjerice, male izdavake kue ili mala privatna kazalita esto odvode u nekvalitetne, estetski neinovativne projekte. Stoga je kada govorimo o kulturnoj strategiji i politici u Zagrebu jasno da moramo voditi prvenstveno rauna o odnosu institucionalne i vaninstitucionalne kulture. Stvaranje kulturne politike i strategije kulturnoga razvoja takoer treba biti voeno po modelu participacijskog formuliranja: u oblikovanju kulturne politike, njezinih naela i ciljeva trebaju sudjelovati svi akteri simbolikoga polja kulture, a ne samo oni kojima je tradicionalno dodijeljena ta uloga, to jest , tzv. donositelji oduka, bili oni politikofinancijske ili samo financijske razine. Naela kulturne politike Zagreba trebaju se temeljiti na pretpostavci da je kultura razvojni moment drutva, ulaganje a ne troak, to je jo uvijek potapalica lokalnih politiara Koliko to kota? I, to je osobito vano, kultura je kohezivni, inkluzivni moment drutva. Ona omoguuje visok stupanj participativnosti graana, kojima se stupanj inkluzivnosti (bilo kao potroaa ili proizvoaa kulture) moe omoguiti oblikovanjem strategije local community arta. Lokalna zajednica, svojevrsni teritorijalni kolektiv najee je zaputena. Umjetniku provokativnost u njezinu podruju u Zagrebu posljednjih godina pronalazi kreativna grupa Community art (umjetnici Ivana Keser, Aleksandar Battista Ili, Tom Gotovac u suradnji s teoretiarima i aktivistima). Rije je o otvorenom projektu koji funkcionira kao stalni javni forum i tematizira razliite aspekte suvremenog ivota, umjetnosti i politike egzistencije, otpora i izmjene znanja. Zasniva se istovremeno na osobnim iskustvima, interdisciplinarnim projektima i suradnikim procesima, u kojim su okupljeni ljudi iz razliitih podruja, ukljuujui filozofiju, politiku i aktivizam. Njihovo je naelo, ako se to moe nazvati naelom, iznutra radikalno podvojeno, jer inzistira na kombinaciji ekstremno individualnih i ekstremno grupnih, kolektivnih iskustava i projekata.

139

Za drugi prostor
Radei tijekom etiri godine u Poglavarstvu Grada Zagreba, na tom iznimno povlatenom mjestu povlatenom prvenstveno zbog ukrtanja mnogobrojnih razliitih djelatnih kulturnih praksi u gradu dola sam do uvida kako u toj izvana jasno postavljenoj opreci institucionalna/vaninstitucionalna kultura postoji meuprostor, slobodan prostor koji se ini otvorenim za unutarnju restrukturaciju kulturnog pogona. Svakome je jasno da nijedna drava nee ukidati nacionalni teatar ili arheoloki muzej, pa je borba protiv institucija u tom smislu doista osuena da bude samo mjestom simbolikog otpora prema najistaknutijim znacima poretka kulturne moi. Jednako tako nezavisnim grupa nee pripasti velike koncertne sale ili biblioteke. Niti to itko oekuje. Taj meuprostor, otvoreni prostor, koji za Zagreb u ovome trenutku moe predstavljati njegovu heterotopiju, vezuje se u tri kruga: lokalni centri za kulturu (njih 13 na podruju irega prstena grada, u bivim periferijskim zonama), Novi Zagreb ili Zagreb preko Save, naputena ranoindustrijska arhitektura. U lokalnim centrima otvoreni prostor predstavljaju dobro opremljene multifunkcionalne i multimedijalne dvorane za razliite vrste i razliite nositelje kulturnih projekata, s minimalnim brojem zaposlenika i osiguranom infrastrukturom koja se moe prilagoditi specifinim potrebama graana odreene zajednice. U takvim projektima redovito dolazi do spajanja profesionalizma i amaterizma, predstavljake i edukacijske funkcije, te se transformiraju ili privremeno zatiru granice izmeu publike i izvoaa. U tom smislu za razvoj Grada poseban je izazov Zagreb s druge strane rijeke Save. Novi Zagreb jo uvijek je, i pedeset godina nakon poetka izgradnje, prostor koji jo nije prostor, u smislu kulturalno zaposjednutog teritorija. Rije je o teritoriju na kojemu ivi gotovo 200.000 graana a nema niti jednu kino dvoranu, glazbenu dvoranu ili prostor za izvedbene umjetnosti. Trei moment, bez sumnje s najveim kreativnim potencijalom, mogunost je prenamjene objekata ranoindustrijske arhitekture (kao to su Gorica, Paromlin, Zagrepanka) u multifunkcionalne (kulturne, informacijske, edukacijske) prostore, uz koje se mogu vezati i kreativne ili kulturne industrije, kao i ITT sektor. U takvim projektima poznatijim pod nazivom brownfield investicije, koji se najee realiziraju u javnoprivatnom partnerstvu, kulturna i umjetnika proizvodnja bile

140

bi prepoznate kao kreativni, poticajni moment za cjelovit razvoj grada u urbanistikom i gospodarskom smislu. Tu lei mogunost Zagreba za 3. tisuljee, modernog i atraktivnog grada koji je sprema suoiti se s izazovima suvremenosti i odgovoriti na promjenljive potrebe svojih graana. Svojih jako, jako razliitih graana. Zagreb nikada nee dobiti Beaubourg, kau skeptici, prostor koji bi bio smjeten u centru grada i pruao mogunost arhitektonske inovacije, koji bio objedinjavao nekoliko tipova institucija uz glavni preduvjet, slobodan pristup publike. (Usp.: Mollard, 9). Nikada politiari nee kulturnjacima ustupiti tako financijski atraktivne prostore, kau cinici, pa to su prostori koji e biti pretvoreni u shopping centre, autosalone i hotele, restorane. Za promjenu razmiljanja koje nas iz postojeih prostora vodi u one jo nepostojee potrebna je umreavanje postojeih znanja i stvaranje novih tipova znanja, od kojih su, u naem podruju, kulturni management i strateko upravljanje gradom dva bazina. Zaposjedanje tih triju tipova prostora (periferija, Novi Zagreb, naputena industrijska arhitektura), prostora koji je stvaran ali lien socijalnih i urbanih funkcija, nije samo pitanje igre moi, ponajmanje na razini izbora izmeu politikih opcija. To je pitanje opstanka grada, ako eli opstati u kreativnom i ivom, samoobnavljajuem smislu. To je korak koji zahtijeva radikalan prekid s tradicionalnim nainima promiljanja odnosa kulture i drutva, umjetnosti i stvarnosti, zahtijeva promjenu u nainu proizvodnje kulture i umjetnosti, dakle, proizvodnje naih vlastitih ivota. Budui da, kako je rekao Foucault, nae heterotopije nastaju u naim glavama, iz straha ili praznine u srcima.

Od networkinga do suradnje i kolektivizma

Zavrne primjedbe ne mogu imati formu zakljuka. Neprikladno mi je, takoer, koristiti se lagodnom formom otvorenih pitanja, koja esto slue provizornom retorikom zatvaranju teksta. Htjela bih, na kraju, pokuati komentirati razvoj nezavisne kulture u Zagrebu (pa, onda, dijelom i u Hrvatskoj, onoliko koliko je zagrebaki model produljenog djelovanja u Dubrovniku, Rijeci, Splitu) u posljednjih desetak godina, dakle od sredine devedesetih do danas. U proljee 2000. godine pisala sam opirniji tekst na temu kulturne politike u Hrvatskoj devedesetih godina; u tom je tekstu nezavisna kultura

141

jo u diskurzu i konceptualno bila percipirana kao alternativna kultura, sa svim nedoumicama ili dvosmislicama (pa i smicalicama) koje je taj pojam nosio. Prvenstveno je, naime, percepcija javnosti nezavisnu kulturu poistovjeivala s alternativnom, procjenjujui estetike osobine, stupanj inovativosti, uvoenje drugaijih umjetnikih praksi, i tako redom. Da pojednostavim: nezavisna kazalina grupa usporeivala bi se s produkcijom gradskom institucionalnog teatra, po logici estetske orijentacije, umjetnikog koncepta. Danas je, meutim, razvidno, kako mjerilo usporedbe u prvome redu mora biti organizacijska infrastruktura odreene grupe, pa je u tom smislu jedan umjetniki NGO mnogo srodniji u nainu funkcioniranja, u nainu financiranja, po tipu ili vrsti djelovanja nekom NGO-u u podruju mirovnih studija ili socijalnog aktivizma. Slinosti s institucijama klasinog pogona kulture slabo se odravaju u ve iscrpljenim i nedostatnim kategorizacijama i podjelama umjetnikih praksi na njihove podvrste, po takozvanim djelatnostima kulture, kao to su glazbena, izdavaka, likovna, filmska itd. Sve je vie projekata koji ne mogu ui ni u jednu ladicu, pa se tako pri gradskim ili dravnim fondovima stvaraju vie ili manje uspjeno novi nazivi, nove ladice za urbanu kulturu, za kulturu mladih, za nove medije i nove tehnologije. Umreavanje NGO-a poelo je koncem devedesetih, tada su i unutar OSI-a Hrvatska, financirani prvi projekti toga tipa, poput projekta Clubture. U svom je zaetku Clubture izvana nalikovao vie na jedan novi tip distribucijske mree i razmjene nezavisnih programa i produkcija (izmeu nekoliko gradova Hrvatske, s kljunom ulogom Zagreba), iako je od svog zaetka imao u sebi linije koje su spajale razliite, tada razjedinjene discipline, te uraunat autorefleksivni i autoevaluacijski moment. Zasigurno je petrificiranost slubene hrvatske kulturne politike, koja ne razmatra mogunost (tonije, nunost) kljunih promjena u nainu organiziranja i financiranja kulturnog pogona, te reagira samo otvaranjem provizornih i privremenih novih (skromnih!) fondova, dovela do promjena u nainu umreavanja NGO-a. Dananji oblik networkinga u Hrvatskoj nadilazi uobiajene funkcije razmjene iskustva i stjecanja novih znanja. Networking je istovremeno postao i lobbying, s jasno formuliranim ciljevima akcija i kampanja, pri emu se model umreavanja nezavisne kulture postavlja kao direktan izazov totalitetu postojeega stanja.

142

 PHOTO BY MIRA ZDJELAR

Avram Goldmann

Beograd dva putovanja

Plutajui po svetu emigranti poput mene esto najkompleksnije trenutke provode u pokuajima povratka na mesto sa kojeg je sve poelo, na mesto koje naizmenino otvara i zatvara rupe u svesti koja stalno pokuava da pronae nestalo sredite, uzemljenje kao kompenzaciju za beskonana lutanja. U ovim belekama sa dva izabrana putovanja u Beograd ralanjenje pokuaja povratka preplie se sa trenutnim i trajnim interesima, od identiteta, preko hrane, do prouavanja gradova.

BEOGRAD 2005. RUEVINE I SUVE LJIVE

Odluio sam da uinim napor da ovaj put u Beograd za mene po prvi put od davnih naivnih apolitinih dana iz mladosti ne bude pod dugom senkom svih onih uasnih stvari koje je bliska prolost predstavljala. Glavni razlog za to nije to sam ponovo postao apolitian (valjda nijedna osoba u nekim godinama vie ne moe sebi da dozvoli taj luksuz ako je iole iskrena prema sebi i svojim blinjima), ve to je moj interes za Beograd i Srbiju u meuvremenu, hteo ja to ili ne, samim inom moga izbivanja postao interes sa distance, i to se taj interes u godinama koje su tom putu prethodile upravo bavio svim tim uasnim stvarima. Sada, na izvoru, vie me je zanimalo gde sam ja u svemu tome.

143

Od prvog trenutka kada sam sleteo na evropsko tle, do poslednjeg, relativno nestrpljivog pogleda aerodromske slubenice u Frankfurtu pri ulasku u avion koji e me vratiti na zapadnu obalu Atlantika, pred povratak u novi svet, pokuavao sam bezuspeno da u svom emigrantskom mozgu i srcu razluim pripadam li ja jo uvek tamo ili ne. U svakom trenutku svog boravka u Beogradu borio sam se sa istovremenim jakim impulsima pripadanja i nepripadanja. * * *

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

etiri sata na frankfurtskom aerodromu odluio sam da utroim u najautentinijem domaem ambijentu koji bih mogao da pronaem. etao sam po terminalima, osmatranicama, hodnicima aerodroma traei tragove Nemake u generikom, postmodernom, neonskom svetu tranzicije i tranzita. Sa pasoem koji mi omoguuje brz i bezbolan prelazak granice u oba smera mogao sam i morao da izaem iz zone za putnike i uem u zonu za javnost u potrazi za tragovima lokalnog u moru opteg. Seo sam na prvo mesto koje sam uspeo da naem, vie ne u zgradi aerodroma, ve u stanici podzemne eleznice koja vodi prema gradu, u neemu to je iznutra vrlo podsealo na pravu nemaku krmu, a iji su se prozori otvarali prema vrevi ljudi u podzemlju. Svejedno, na jelovniku je bila gula supa sa crnim raanim hlebom, a pivo je bilo punog, gorkog i osveavajueg ukusa hmelja, kakvo i treba da bude. U tom trenutku, u toj zemlji u kojoj nikad nisam iveo, ali u kojoj sam vie puta boravio i iji jezik i ljude u nekoj meri poznajem, osetio sam neto to me je iznenadilo da sam nekako i ja deo njenog kulturnog naslea, ili da je njeno kulturno naslee deo mene. U krmi sa plastinim zavesama i prozorima koji gledaju na podzemlje, paradoksalno, u kratkom intervalu izmeu interkontinentalnog i internacionalnog leta,

144

pronaao sam svoj, krajnje privremeni i duvanom zadimljeni, dom. I u Beogradu, koji mi je neuporedivo blii i poznatiji od Frankfurta, pratila me je slina ambivalencija oseanja prisustva i odsustva. Sedeo sam i jeo evapie u jednoj od evabdinica koje je talas pridolica iz burnih vremena doneo u grad, i pored mene sedela su dvojica turista, jedan Englez i jedan Portugalac. Pitali su me gde mogu da se vide ruevine. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da misle na zgrade sruene za vreme bombardovanja iz 1999. Objasnio sam im kako da dou do Kneza Miloa, i shvatio da iako imam tu informaciju, iako naruujem evapie na svom jeziku od ljudi koji njime takoe govore, zapravo sam i ja u Beogradu stranac. Nisam inostranac kao oni, ali sam stranac u gradu u kojem su ruevine od bombardovanja koje nisam izbliza doiveo glavna turistika atrakcija. A opet, etao sam od Doma omladine prema Skadarliji, i moja saputnica na ovom i svim drugim putevima rekla mi je kako joj, uprkos svim razliitim gradovima i zemljama koje smo videli za ovu deceniju koliko smo zajedno, samo ovo ovde izgleda realno, dok je ostalo kao neki san koji nam se dogaa, ali nas se u potpunosti ne dotie. Realnost je ono od ega vie nema uzmaka. Kod svakog emigranta u svesti ili podsvesti uvek ui mogunost odlaska u postojbinu, i kada se tamo nae, vie nema dalje. Ima samo bekstvo, ali svaka emigracija i poinje bekstvom, a ultimativno suoavanje sa realnou ukida mogunost bekstva, ini je nezanimljivom. Na tom potezu, u kratkom prelasku Ulice 29. novembra, koja se sada zove ili ne zove tako, nalazi se levak u koji se uvlae sva arolika ivotna iskustva, i iji je izlaz mnogo ui nego ulaz. aj Assam iz kafane Kandahar, u Ulici Strahinjia Bana, mogao bi se prodavati bilo gde u sofisticiranom svetu. aj je odlian, servira se iz staklenih olja u kojima se nalaze stakleni filteri sa staklenim poklopcima. Kada se zavri proces ekstrakcije i aj ue u pitku fazu, ukloni se stakleni filter, prevrne,

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

145

 PHOTO BY MIRA ZDJELAR

stavi na sto, a preko njega se poloi stakleni poklopac. Onda se moe dodati mleko iz male posude sa mlekom, ili tamni demerara eer. Kada sam iveo u Beogradu i povremeno svraao u Strahinjia Bana, iz nje se ne seam nijedne kafane, i bilo je vrlo malo usiljeno doteranih ena i jo manje luksuznih automobila. Sada ima svega toga, opet se vraa oseaj nepripadanja, oseaj da ne razumem vie scenografiju beogradskog urbanog podneblja. Najmanje razumemo stvari koje su nam polupoznate, a meni je Silikonska dolina polupoznata. Znam zgrade, znam neke ljude, ali ima mnogo novih stvari i mnogo novih ljudi koje ne znam, i sa kojima nemam mnogo ta zajednikog. Ovo je bio moj grad, a sada je njihov, konstatujem bez tuge i nostalgije. I onda, da stvar bude komplikovanija, sedam u taksi, i sa taksistom, mladim, urednim i pristojnim, vodim istu onu konverzaciju koju sam mogao da vodim pre dvadeset godina, kada sam u Beogradu iveo, ili koju bih mogao da vodim da iz Beograda nikada nisam odlazio. Uvek igram istu igru u beogradskim taksijima: pravim se da i dalje ivim tu, da vidim da li e moi da primete pretvaram li se. Siguran sam da vrlo malo njih, ak i onih pronicljivijih, mogu u meni da vide stranca. A ja stranac jesam. A istovremeno i nisam. Borei se za oseaj pripadnosti, koji e mi, tako se barem nekim delom svesti nadam, povratiti identitet iz detinjstva i mladosti, koji je nekad delovao nepomerljivo vrst, a u me-

146

uvremenu se rasuo negde, u neki imaginarni procep izmeu dve obale Atlantika, i do kojeg mi je bilo stalo pogotovu zbog tunih okolnosti koje su uslovile put u Beograd (smrt oca), obruio sam se na jedan od najstarijih i najpouzdanijih sistema identifikacije, hranu. Nekako mi se inilo da hrana, osim to je jedan od najboljih lekova protiv potitenosti, moe da predstavlja taj most sa prolou, ije sam postojanje i postojanost eleo da ispitam. Prijatelji su me u Beogradu redovno pitali hoemo li da idemo na nacionalnu ili na fancy klopu, i ja sam se uvek opredeljivao za nacionalnu. Ponuda hrane u Beogradu, bolja nego ikada, ovog puta bila mi je jednako vana kao i socijalni aspekti svakog tog izlaska, odnosno druenje s prijateljima. Od bureka, pitica, projica, i ostalih stvari koje smo gotovo svakodnevno donosili za doruak, maminog ajvara dobrog kao i uvek, do rakije od suvih ljiva (koje do ove godine nikad u ivotu nisam probao), leskovakih utipaka, nebrojenih opskih salata, raznih, uglavnom vojvoanskih piva sa nemakim imenima, traio sam i esto nalazio ukus tog mesta na kojem sam proveo tolike godine svog ivota. Ali i tu me je ekala zamka otuenja. Iskreno nisam mogao da kaem da su rakija od suvih ljiva, bifteci u sosu od crnog vina, i sve ostale lepe stvari koje sam probao ba one lepe stvari koje sam probavao u vreme kada sam u Beogradu iveo. U pekarama u mojem kraju pre dvadeset i kusur godina nije bilo projica u obliku muffina, retko se nalazila trudla s jabukama, a drvene pite sa vinjama koje se seam iz kolskih dana, i virli u tvrdom plastinom omotu na oku kod delimino razruenog Doma vazduhoplovstva, vie nema. Na kulinarskoj mapi Beograda suvie su se preplele rei nacionalno i fancy da bi to bilo isto ono domae iz mog detinjstva. Da li je to dobro ili loe ne znam, samo znam da mi je i hrana pruila samo delimini oseaj prepoznavanja. Sedeo sam u drutvu dvojice beogradskih dvadesetogodinjaka, koji su sa nevericom sluali kako naruujem teleu glavu u kembetu, i oekivali da se na stolu ispred mene zaista pojavi glava nesrene ivotinje koju u kao

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

147

 PHOTO BY MIRA ZDJELAR

najgori varvarin da ereim, i time i njima pokvarim ruak. Na kraju im se svidelo ono to je stiglo, uredno oieno od svake koice i lepo zapeeno, svom imenu neprepoznatljivo. Da li sam ja sa dvadeset godina znao ta je telea glava u kembetu? Mislim da jesam, ali seanje je uvek selektivno. Klub knjievnika, nekada za mnoge alfa i omega beogradske ponude, ili Arhiv u hotelu Metropol, ije je otvaranje svojevremeno za gurmane i prijatelje mog pokojnog tate bilo veliki dogaaj, sada su ustupili mesto posleratnom obilju, i jedva da su ostali sitne takice na gusto naikanoj mapi savremenog gurmanluka. Obilje postoji, naravno, za one koji mogu da mu pristupe; meutim, ak i za one koji ne mogu, ikonografija beogradskog konzumerizma toliko se promenila da je instant prepoznavanje oteano i onima koji iz Beograda nikad i nisu odlazili. Iako mnogi restorani izgledaju tradicionalnije od tradicionalnog, od ainica do respektabilnih etablismana koji slue dunju iz okanjeta, ba ta ultratradicionalnost ukida vezu sa prolou do koje moje seanje dopire. Beograd na poetku 21. veka eli da nekako preskoi Beograd sa kraja dvadesetog, i to nijednog trenutka ne mogu da mu zamerim, mada moj pokuaj povratka kui ini deplasiranim. Hodam postmodernim hodnicima trnog centra Mercator, koji bi mogao da se nalazi bilo gde na svetu, i pitam se nije li ono to ja traim zapravo anahronizam, nije li to pripadanje mestu, posedovanje prolosti, neto to u ovom svetu univerzalnih marki i policentrinih gradova svima izmie, a ne samo

148

nama emigrantima. Moda u se zapravo vratiti kui tek za nekoliko godina, kada umesto u Beograd odem u neki Prag ili Kuala Lumpur, svejedno. Sa druge strane, moda se moe i rei da se kua proirila, i da iz nje nikada nisam ni otiao. Identitet, ta god on predstavljao, ostaje u prednjem levom depu iako se pantalone svakodnevno menjaju.

BEOGRAD 2008. RETENZIJA

U Beograd sam doao februara 2008. u rano poslepodne, na dan mitinga gnevnih, i to sletanje na taj dan podsetilo me je do koje mere je tu nemogue distancirati se od dnevne politike. Na sreu, nisam morao da prelazim Savu, tako da je taksista koji me je vozio sa aerodroma odahnuo im je uo adresu, rekavi kako je sa ove strane reke mirno, ali da je preko mostova ve jako teko proi. Ostalo je na tome. Na svim svojim putovanjima uvek me je najvie zanimalo, najjednostavnije reeno, kako ljudi ive. U moru optih mesta i velikih rei koje su gradom kolale tih dana, trudio sam se da moja nova poseta i moje novo posmatranje odu u pravcu posebnog, sitnog, manifestacija konkretnog urbanog ivljenja a ne pompezno sveobuhvatne istorijske sudbine. Uvek mi je i u svakom gradu manje vano bilo gledanje spomenika velikim herojima, a vie ta ljudi kupuju na kioscima sa ulinom hranom.

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

149

Poto sam imao sreu da vreme krajem februara i poetkom marta bude izuzetno prijatno, koristio sam ga da se etam to vie i trudim da zapazim stvari. Panju mi je, meutim, privuklo i planove donekle promenilo naselje u neposrednoj blizini zemunskog stana moje porodice koje u vreme kada sam ja jo tu iveo gotovo da nije ni postojalo kao takvo. Ime naselja, Retenzija, neupuene bi pre moglo da podseti na smetnje sa izluivanjem i probavom nego na kraj grada. U centru naselja nalazi se, sasvim neobina, gola, u nepokoenu travu zarasla poljana sa starim vodotornjem u sredini koji je

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

svojevremeno sluio za retenziju vode, pa otud i ime celom komiluku. Oko te poljane nalaze se stambene zgrade od nekoliko spratova i sa vie ulaza, ne posebno visoke, neke koje tu stoje ve tridesetak godina, a neke sagraene u poslednje vreme, koje spajaju vie vremena i stilova, ali i Novi Beograd i Zemun. Retenzija je imala sve uslove da postane uasan komiluk, nepodnoljivo, na brzinu sklepano, urbano udovite. Osim runog imena, razvila se u najgora vremena devedesetih godina, oito bez ikakvog smiljenog urbanistikog plana, po tranzicionom mehanizmu koji koristi svaki prazan prostor da ga napuni stambenim jedinicama koje se mogu na brzinu prodati, koji svaku zelenu povrinu u gradskom jezgru vidi kao mogunost za sticanje profita. lampava gradnja ije fasade,

150

napravljene pre samo nekoliko godina, ve deluju poprilino oronulo, poljana sa korovom koju niko iz neobjanjivih razloga nije ni pipnuo, runjikava samoposluga i neugledne kuice sa trgovinama koje odudaraju od, kakvih-takvih, novogradnji oko njih, nedostatak infrastrukture, od ulinog osvetljenja do kanti za ubre, koja bi mogla da doprinese utisku da je to urbani habitus, i mnogi drugi elementi upotpunjavali su ikonografiju koja bi svakom prolazniku delovala kao jo jedan idealni primer urbanistike tragedije, a tih primera ovde i svuda ima napretek.

Posle svog prvobitnog otpora prema maminom irem komiluku, na svoje iznenaenje, shvatio sam da mi je u Retenziji zapravo sasvim prijatno, da mi Retenzija, uprkos svim oitim nedostacima, lii na ono to Jane Jacobs naziva uspenim komilukom, proizvodei onaj oseaj koji tako precizno izraava nemaka re Geborgenheit. Ve drugog ili treeg dana boravka u lokalnoj prodavnici ljudi su me srdano pozdravljali, frizerka kod koje sam otiao odmah je znala i ko sam ja, i ko su ostali lanovi moje porodice, u pekari su me ve pri prvoj poseti oslovljavali sa komija, naletao sam na svoje nekadanje kolske drugove koji su me pozdravljali i nisu postavljali teka egzistencijalna pitanja. Sedei u lokalnom kafiu, u kojem su se skupljali prijatelji u dokona popodneva da popriaju o istim temama o kojima su

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

151

 PHOTO BY MIRA ZDJELAR

priali jue, ispunioci tiketa sportske prognoze da se konsultuju, prolaznici kojima se pripila kafa, i mnogi drugi, posmatrao sam svoju neposrednu okolinu. Kafi se nalazio u kompleksu niskih zgrada, gorespomenutih prizemnica i jednospratnica napravljenih po niskim graevinskim standardima. Tu je jo bila mala samoposluga, prodavnica pia, pekara, mesara, piljarnica gde se takoe peklo meso po porudbini, kiosk sa novinama, frizer, jo poneka zanatska radnja, jedna palainkarnica, i jedna prodavnica zrnevlja i druge suve hrane na kilo. Drugim reima, stanovnici Retenzije su na vrlo malom prostoru mogli da pribave praktino sve to im treba za normalno funkcionisanje domainstava. Preko puta zloglasne poljane nalazila se i ta neto vea samoposluga za ozbiljnije kupovine. Pored kafia u kojem sam sedeo, bio je tu i jedan bar za veernja pia, tri-etiri restorana, jedno mesto gde su se prodavala kuvana jela, orbe i peenje, benzinska pumpa Takvu koncentraciju skromnih, ali solidno snabdevenih prodavnica, nije lako nai na tako malom prostoru ni u mnogo poznatijim krajevima Beograda, a ni u mnogim gradovima u razvijenijim zemljama. Mislim da je sve ovo vano zbog dve povezane stvari. Prvo, ono to je Retenziju spaslo katastrofe koja joj je neuglednou gotovo bila predodreena jeste upravo to to nije bila vie i pomnije planirana, to je njen razvitak bio organski. To joj je omoguilo da se na neki nain razvija uprkos vremenu u kojem je nastala a ne sa njim. Naravno, trebalo je i u svemu

152

tome imati sree, a srea se sastojala u injenici da Retenzija, za razliku od mnogih ranije sagraenih stambenih blokova, recimo onih na Novom Beogradu, nije nastala u vakuumu, ve se prirodno naslanjala na naselja koja je okruuju, pozajmljujui poneto od njih i privlaei ljude iz njih, to je omoguilo da ne raste kao zasebni entitet. Taj organski razvoj zapravo je doprineo da se starosedeoci i doljaci u nove zgrade lake uklope, dopunjuju, stvorio je neku vrstu civilne solidarnosti u sveoptoj krizi. Drugo, i moda jo vanije, jeste da je Retenzija svedoanstvo o onome to se vrlo esto, rekao bih ak i namerno, previa, a to je izuzetna sposobnost gradova da se obnavljaju. Lamentiranje nad neponovljivou jednog trenutka izvuenog iz prolosti razvoja gradova i apokaliptino predvianje smrti grada koji nije to je nekada bio vrlo se esto susree kod graanskih (sic!) mislilaca na beogradskim, i, naravno, ne samo beogradskim, prostorima. Promena demografske slike grada i obiaja, priliv stanovnitva iz drugih sredina, kritikuju se pozivajui se na kratkoronu sliku, jer taj novi (i, samim tim, a priori gori) grad ne uklapa se u ono nostalgino izvorno urbano koje je autor izabrao, konceptualizovao i konzervisao. Lako bi bilo sa superiornim podsmehom starih Beograana gledati na komiluk u kojem nema nijednog pozorita, nijedne knjiare, iji stanovnici troe novac na sportske kladionice u pauzi izmeu klofanja tepiha i pranja kola na ulici, gde se preesto govori narejima koja ukazuju na nebeograd-

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

153

 PHOTO BY MIRA ZDJELAR

sko, te samim tim neisto poreklo, i pitati se nije li nepovratno izgubljen grad koji se prepustio udericama i tmurnim petospratnicama sa nekoliko jednakih ulaza. Ono to taj superiorni podsmeh previa, ili eli da previdi, jeste da se urbana pria ne zavrava u zgodno izabranom trenutku, obino u bliskoj prolosti, ve da se gradovi i dalje razvijaju, vrlo esto uei kao bebe posrtanjem i padanjem, lagano usvajajui neke norme sredine i modifikujui druge da bi ih prilagodili sebi. Posmatranje Retenzije bilo mi je zanimljivo na neki nain ba zato to je ona bila negacija Beograda kakvog sam ja pozna-

154

PHOTO BY MIRA ZDJELAR

vao, ili zamiljao da poznajem, dok sam u njemu iveo, jer je plesala po ritmu drukijem od onih koje sam ja tu ostavio pre dvadesetak godina, ali je svejedno plesala, ivela nekim ivotom koji je daleko od idealnog i za mene dokuivog, ali koji bi bilo nepravedno negirati, zapostavljati ili potcenjivati. Jo od mladosti mnogo puta sanjao sam san o tome kako se vraam u kraj u kojem sam proveo rano detinjstvo, na Novi Beograd, preko puta Studentskog grada, i kako je taj kraj do te mere promenjen da mi je neprepoznatljiv, i da se u njemu gubim. I danas mi se ponekad javlja taj san, samo je razlika u tome to sam ga ranije doivljavao kao nonu moru, a vie ga ne doivljavam tako. Retenzija je na neki udan nain ulazak jave u taj san, i zato mi je verovatno u svoj svojoj nesavrenosti i bliska ta njena zarasla poljana sa treim vodotornjem, kao da tera inat onima koji bi voleli da je grad monografija puna razglednica a ne ivi i stalno evoluirajui oblik socijalne organizacije.

155

Devad Karahasan

PRIPOVIJEDATI GRAD
1. PRIPOVIJEDANJE I GRAD
Pripovjedaka autorska proza je neraskidivo vezana za grad, kako historijski, svojim nastankom, tako i tehniki, uvjetima koji su neophodni za postojanje i normalan ivot pripovjedake knjievnosti. Ta knjievna forma javlja se tek u zrelom helenizmu, kao takozvani grki ljubavni roman, krajem drugoga i u prvom stoljeu stare ere, upravo u vrijeme procvata gradova na irokom prostoru nekadanjeg Aleksandrovog carstva. (Podsjeam da su u tom trenutku drama i teatar stari ve preko etiri stoljea, a epska i lirska knjievnost u stihu nepoznat broj stoljea.) U formi satirike pripovijesti (Lukian) i romana (Petronius Arbiter, Apuleius) prisutna je u rimskoj knjievnosti, a nakon unitenja gradova i nastojanja da se uniti i samo sjeanje na antiku u zapadnome dijelu Rimskog carstva, ona nastavlja ivot u bizantskoj knjievnosti i uporedo s tim (ve od poetka osmog stoljea) u knjievnostima islamskog istoka (Kalila i Dimna, Hiljadu i jedna no). Na Zapadu se pripovjedaka proza obnavlja tek u 14. st. s Boccacciom, dakle s procvatom gradova, obnovom kulture grada i njezinom prevagom nad kulturom sela u Italiji, te nastojanjem da se oivi kulturno sjeanje na antiku. Tehniki razlozi za povezanost pripovjedake proze i grada dobro su poznati, jer upravo oni objanjavaju zato se stih u knjievnosti javlja desetak stoljea prije proze. To su najprije sasvim oigledni mnemotehniki razlozi stih se, za razliku od proze, jednostavno memorira i dugo pamti, pri emu ritam,

156

metar i rima nisu sasvim nevani. Njima treba dodati recepcijske razloge, naime injenicu da je stih pogodan za govorenje, odnosno usmeno prenoenje, te da se adekvatno doivljava i dobro prima (recipira) na temelju usmenog posredovanja, to se za pripovjedaku prozu uistinu ne bi moglo rei. Stih se sasvim oigledno razlikuje od svakodnevnog govora, tako da njemu ne treba posebno razvijena tehnika okvira koja bi ga izdvojila iz komunikacijske matice svakodnevnog ivota i pokazala da od ove reenice poinje neto posve drugo. Pripovjedakoj prozi su, nasuprot tome, neophodna i sredstva koja zamjenjuju pamenje, i pismena recepcija i ve poznata odnosno usvojena tehnika okvira koja umjetniki govor izdvaja iz komunikacijske matice stvarnog ivota, to znai da joj je neophodna knjiga u bilo kojem obliku. I to knjiga koja nije sveta, nije instrument obreda i nije magijsko sredstvo odnosno element nekog posebnog svijeta ili ambijenta, nego sasvim profani i dobro poznati predmet svakodnevnog ivota. A takva knjiga je nezamisliva izvan drutva u kojem je pismenost jako rairena, dakle izvan drutva s dobrim obrazovnim sistemom koji stoji na raspolaganju visokom procentu graana. Da bi postala profani dio jednog domainstva, ma koliko dragocjen i ma koliko vaan, knjiga se mora svuda i stalno imati pred oima, pri ruci, u svojoj i u drugim kuama, to znai da ne smije biti rijetkost. To znai da knjiga, kao instrument estetskog uitka, zahtijeva koncentraciju obrazovanih ljudi na relativno uskom prostoru i dobru situiranost tih ljudi, koja bi im uinila dostupnim dva dragocjena luksuza kupovinu knjige i vrijeme otmjene dokolice u kojem se moe itati. Saberimo: tehnika nunost za nastanak i ivot pripovjedake proze je relativno visoka koncentracija pismenih i dobro stojeih ljudi na relativno malom prostoru. Drugim rijeima, tehnika nunost za nastanak i ivot pripovjedake proze je grad, jer se svi spomenuti uvjeti mogu stei jedino u gradu. Nezamislivost pripovjedake proze izvan gradskog ambijenta ima, pored tehnikih, i barem jedan metafiziki razlog. To je injenica da je susret temeljni motiv pripovijedanja, ona forma iz koje se naracija razvila i od koje se, takorei, ne moe udaljiti. Pripovijedanje je govor o drugome, ona knjievna forma u kojoj govorei subjekt artikulira iskustvo svog susreta, suoenja, sa drugim ovjekom, drugom formom postojanja, drugim svijetom ili drugim spolom, miljenjem, osjeanjem... Pri tom se taj susret, kao predmet govora, po-

157

stavlja na sredinu izmeu govornika i onoga s kim se on susreo, a govor sam trai sredinu izmeu unutranje i vanjske perspektive, izmeu subjektivnog i objektivnog pogleda na susret i njegovog razumijevanja. Drama se takoer temelji na suoenju, odnosno susretu, ali je drama forma neposrednog predstavljanja, govor koji svoj predmet udaljava od govoreeg subjekta i pomjera ga prema vanjskome, objektivnom svijetu. Zato je dominacija objektivnog nad subjektivnim, vanjskog nad unutranjim, socijalnog nad intimnim, karakteristika drame sve do modernog doba. Metaforino govorei, drama predstavlja susret subjekta A i subjekta B onako kako se on, objektivno i izvana gledano, odigrao, a pripovijedanje ga predstavlja onako se on vjerovatno stvarno odigrao, ne zaboravljajui pri tom rei i to kako ga je subjekt A, koji o susretu pripovijeda (koji je pripovjedaka funkcija, kako bi rekli teoretiari), doivio i razumio. Moda to objanjava, bar donekle, zato su drama i teatar sve donedavno bili vezani za vanjske, socijalne, javne ambijente, tako da se, recimo, u novoj atikoj, kao i u rimskoj komediji koja zapravo prevodi novu atiku, i o ljubavi govori na ulici ili na trgu. Tek u 19. st. drama ulazi u zatvorene, intimne prostore, recimo u sobu junaka, ali u tom trenutku su drama i teatar ve bili zaboravili javno, socijalno, zajedniko. Ulaskom u sobu teatar je izgubio trg i sposobnost da o njemu govori, pretvarajui se u apsurdno javno predstavljanje intimne osame. Pripovijedanje, nasuprot tome, od samog poetka trai ravnoteu izmeu vanjskog i unutranjeg, recimo izmeu otvorenih i zatvorenih, socijalnih i privatnih/intimnih prostora. Istina je da u grkom ljubavnom romanu epizode koje se odvijaju u javnim prostorima dominiraju nad onim drugima, ali to je neposredna posljedica teme, odnosno pripovijedanja o tome kako se dvoje zaljubljenih uzajamno trae. Taj roman u pravilu kree iz obiteljskog doma, kratko nakon vjenanja, ili iz djevojake sobe, neposredno prije vjenanja, prelazi u luku, nastavlja se na palubi i u kabini, odnosno skrovitom prostoru pod palubom, da bi se, nakon dugog lutanja po hramovima, trgovima, lukama i palubama, odnosno zatvorima, peinama, svratitima i skrovitim sobama u kuama dobrih stranih ljudi, zavrio spektaklom u nekom javnom ambijentu i odlaskom zaljubljenog para u intimu brane lonice. Roman je nezamisliv bez javnih prostora (luka, trg, paluba, hipodrom, hram), za koje se vezuju dogaaji, preokreti u razvoju i kreta-

158

nju zbivanja, vanjska perspektiva i objektivno saznanje, ali je isto tako nezamisliv bez zatvorenih privatnih prostora (sobe, izbe u potpalublju, skroviti u kuama dobrih ljudi) za koje se vezuje unutranji, emotivni ivot junaka. Samo ravnotea ovih dvaju ambijenata, meusobno suprotstavljanje unutranjeg i vanjskog u svim smislovima i na svim planovima, ini roman moguim. Pripovjedaka knjievnost islamskog istoka, recimo Hiljadu i jedna no, ostaje u znaku napetosti izmeu unutranjeg i vanjskog, zatvorenog i otvorenog (kako ambijenta, tako i perspektive iz koje se gleda na zbivanja). Zatvoreni, intimni prostori ovdje su i dalje lonice, sobe u kuama, zatvoreni vrtovi, a socijalni, javni i otvoreni prostori su trgovi, putevi, javni vrtovi, damije. Pripovjedai Hiljadu i jedne noi su, u svojoj potrazi za medijatorima, u nastojanju da svako suprotstavljanje dovedu u pitanje nudei srednji oblik izmeu suprotstavljenih formi, pronali i prostorne medijatorne forme, odnosno ambijente koji su na pola puta izmeu otvorenog i zatvorenog, javnog i intimnog, kao to su kupatila, gostinske sobe u bogatijim kuama, hanovi, to jest posebne prostorije u hanovima. Oni su, pored toga, jako poveali broj formi Drugoga s kojima se subjekt pripovijedanja moe suoiti. U grkom romanu je to Drugo uglavnom socijalno i kulturno, dakle vezano za ljude, prije svega naravno za nepoznate ljude s kojima se junaci stalno susreu. Ali tu su i druge kulture, recimo egipatska, babilonska, etiopska (pri emu su junaci u pravilu Grci) i drugi gradovi, koje se naravno mora posjetiti ako se tolike godine luta. U Hiljadu i jednoj noi je Drugo socijalno i kulturno, ali i ontoloko, naprimjer druge forme postojanja poput dinova, ptica i riba nadarenih duhom i razumom, raznih ivotinja koje se javljaju u ljudskom obliku... Zapadno pripovijedanje e Drugo ponovo svesti na socijalno i kulturno, kao to e javne prostore svesti na svratita, krme, ulicu, rijetko trgove, a u 19. stoljeu, kad trg iezne iz drutvenog ivota, meu javnim ili polu-javnim prostorima e se pojaviti i teatarska loa, te salon, odnosno soba za primanje u bolje stojeim kuama. Kako god izgledao susret kojim se pripovijedanje bavi, jasno je da on mora voditi iz zatvorenog u otvoreno, iz intimnog u javno, jer bez toga ne bi mogao biti predmet naracije. A to se moe dogoditi jedino u gradu. Grad je naime jedini ambijent u kojem izlazak iz svoje kue znai ulazak u

159

socijalno drugo i drugaije, suoenje s potencijalno stranim, prostor koji nudi socijalnu nelagodu i ini je gotovo nunom. Claude Levi-Strauss je negdje slavio selo kao jedini preostali prostor socijalne sree: ovjeka koji prolazi selom pozdravljaju i poznaju svi ljudi koje on moe sresti, ozbiljne probleme koji se jave u njegovom domainstvu, naprimjer poar ili smrt skupe ivotinje, itavo selo rjeava zajedno s njim (selo kupuje od njega mrtvu kravu), nesporazumi meu ljudima su gotovo nemogui jer je stupanj njihovog meusobnog poznavanja zamislivo visok. U kulturnom i socijalnom ambijentu sela ovjek je, takorei, okruen samim sobom, u tom ambijentu izlazak iz svoje sobe ne znai stupanje u drugo ili susret nepoznatim. Moda selo i jeste prostor sree, za drutvo kao sistem to sasvim vjerovatno jeste, ali upravo to pokazuje da je pripovijedanje u tom ambijentu praktino nemogue, jer pripovijedanja nema bez socijalne nelagode, recimo u drutvu s kojim se subjekt kulturno i socijalno takorei podudara. Rijeju, pripovijedanje je neraskidivo vezano za grad, o emu svjedoi i ovaj metafiziki razlog. U pripovijedanju je grad uvijek prisutan imanentno, onako kako je u drami uvijek imanentno prisutan prostor, i to ne neki apstraktni, geometrijski, neki prostor naprosto, nego prostor koji svojom formom i osobinama u pravilu odgovara formi pozornice i unutranjoj logici teatra suvremenog nastanku drame, koji opet u pravilu odgovara slici svijeta dotine epohe. Grad naravno moe biti prisutan i tematski, kao ambijent koji svojim osobinama, naprimjer klimom, privrednim i socijalnim ivotom, javnim ustanovama, ulicama i trgovima na neki nain odreuje zbivanje i sudjeluje u njemu. esto grad nudi pripovijedanju i motivacijska sredstva, onda naime kad svojim osobinama omoguuje, opravdava ili zadaje neka rjeenja u razvoju radnje. Pripovijedanje, to jest pripovijedano, gotovo redovno se odvija u gradu, a govorei o ulicama i trgovima, krmama i teatrima, ono veoma esto postaje pripovijedanje o gradu. Relativno rijetko je, meutim, ono to bismo mogli nazvati pripovijedanjem grada, ono pripovijedanje koje do izraza dovede i itaocu posreduje atmosferu jednoga grada, njegovo nevidljivo, platonsko bie, osjeanje svijeta koje povezuje njegove graane, njihovo osjeanje samih sebe i svoga grada. Sreom, i to se dogaa, mnogi gradovi su nali autore koji su ih znali ispripovijedati. A Sarajevo je nesumnjivo jedan od njih.

160

2. PRIPOVIJEDATI SARAJEVO
Sutra, poslije sveanog Te Deum u katedrali, prireujem veliku pjeaku trku na Ilidi. Pravo uestvovanja u trci imaju samo najugledniji ljudi iz Sarajeva. Meu njima e svakako biti gradonaelnik Mehmedbeg Dandafi, zatim preuzviena i presvijetla gospoda: katoliki nadbiskup, pravoslavni mitropolit, reis-ul-ulema, vrhovni rabiner, direktor Zemaljske banke, i vladin povjerenik za grad Sarajevo, Aladar fon Kotas. Ovo je sanjarija Alojzija Miia zvanog Ban, kancelarijskog prepisivaa, dakle inovnika najnieg razreda u administraciji Habsburke monarhije, i junaka pripovijetke Sveanost Ive Andria. Svakog ljeta, iz godine u godinu, u noi uoi svog imendana, nakon tree ae vina, Alojzije Mii se prepusti ovoj i slinim fantazijama koje su prepune njegovog sjaja i slave, ali i demonstracija moi u kojima on poniava ili samo postavlja na pravo mjesto ugledne ljude za koje zna. Te fantazije su nesumnjivo pomagale Alojziju Miiu zvanom Ban da podnese svoj ivot pun sirotinje, straha i ponienja, ali bi mogle biti korisne na jo jedan nain, naprimjer tako da dobronamjernom zainteresiranom ovjeku pomognu u nastojanju da razumije Sarajevo i nasluti probleme s kojima se suoi onaj ko naumi ispripovijedati taj grad. Prvo to na zainteresirani ovjek moe primijetiti jeste komplicirana, da ne kaem zamrena, socijalna struktura Sarajeva, koja se ne moe analizirati niti objasniti parovima binarnih opozicija tipa sveto profano, bogati siromani, unutra vani, gore dolje, kako se radi kad se govori o normalnim gradovima. Da je Andriev junak Alojzije ivio u nekom drugom gradu Monarhije, u njegovoj fantaziji o spektakularnoj proslavi imendana javljala bi se samo dva, maksimalno tri uglednika koja bi trebala trati u njegovu slavu, naime prvaci crkvene i svjetovne vlasti (eventualno jo, kao trei, predstavnik neke religijske manjine ili nekog vanog socijalnog pokreta). To je ona temeljna napetost koja se na prvi pogled vidi na glavnom trgu gotovo svakog evropskog grada, na kojem, jedna nasuprot drugoj, stoje gradska vijenica i crkva kao simboli dvaju autoriteta (svjetovnog i crkvenog), dviju strana javnog i intimnog ivota (sveto i profano), dvaju tipova i dviju sfera vlasti.

161

U Sarajevu, meutim, binarne opozicije ne pomau mnogo. Ako se posegne za parom sakralno profano, nuno se suoava s pitanjem koje sveto ili, budui da se sveto u socijalnoj sferi uglavnom manifestira kao pripadnost jednoj zajednici, ije sveto. Alojzije mora dovesti predstavnike etiri religijske zajednice, ako hoe da njegov imendan bude zaista dostojanstveno proslavljen, jer onaj ko hoe da u Sarajevu bude velik, mora biti prihvaen na barem pet strana, naime od etiri religijske zajednice i od aktualnih dravnih vlasti. Tome treba dodati neizbjene podjele unutar tih religijskih zajednica. Svaka od njih se naprimjer cijepa na grupu onih lanova koji stalnu prisutnost drugih religija u svom prvom susjedstvu osjeaju kao ugroavanje, opasnost i gotovo grijeh, nasuprot kojoj stoji grupa onih lanova koji u toj prisutnosti vide bogatstvo, ansu za bolje razumijevanje sebe samoga i provjeru vlastite pravovjernosti. Unutar svake zajednice stoje, dakle, jedni nasuprot drugima zagovornici filozofije jedinstva i zagovornici filozofije razliitosti, mnotvenosti, raznolikosti; na jednoj strani oni koji govore da se Bogu treba moliti na jedan nain, jer je Bog jedan, a na drugoj strani oni koji kau da je Bog svemoan i sveznajui, pa e On najbolje znati zato je dao da Mu se ljudi mole na toliko raznih naina; na jednoj strani oni koji kau da je zajednica jaka ako svi njezini lanovi zastupaju isto miljenje, a na drugoj strani oni koji tvrde da samo male i ugroene zajednice, poput vjerskih sekti, nastoje porei razlike koje postoje meu ljudima u svemu, a pogotovo u miljenju i nainu na koji se vjeruje. Rasprava izmeu filozofije jedinstva i filozofije razliitosti neprestano se odvija u Andrievoj prozi, nikada eksplicitno i verbalno, stalno kao djelovanje ili sudbine likova, ali i kao sredstvo njihovog karakteriziranja. Naravno da je svaki od Andrievih likova duboko svjestan svojih pripadnosti, svoga kulturnog identiteta, kako bi se danas reklo, i naravno da je ta svijest o svome identitetu tako jasna i otra da to granii sa svojevrsnom nelagodom. A svaki od tih likova naravno zna da suvie jasnu osvijeenost svoga kulturnog identiteta duguje prije svega stalnoj prisutnosti ljudi s drugim identitetom. U monokulturnoj sredini kulturni identitet se moe automatizirati i svesti na istu naviku, pretpostavljam da katolik u Vatikanu i musliman u Mekki svoju religijsku pripadnost u neko doba prestanu osjeati i ponu je podrazumijevati kao svitanje dana ili tok vode u rijeci. U Sarajevu je, nasuprot tome, kul-

162

turni identitet neraskidivo povezan s jednim tipom socijalne nelagode, jer socijalni kontekst ovjeka u Sarajevu stalno podsjea na to da je svijet pun drugaijih ljudi, da je njegova vjera samo jedna od mnogih, da je on i sve njegovo samo jedna od bezbroj mogunosti u oceanu Boije svemoi. Od karaktera ili doivljaja svijeta jednog ovjeka zavisi hoe li on arenilu oko sebe radovati ili e zbog njega patiti, hoe li se razliite ljude oko sebe vidjeti kao mogunost i obavezu da bolje i dublje sazna sebe ili kao opasnost od koje se treba odbraniti. A karakter je kod Andria uvijek gotovo identian sa sudbinom, u svakom sluaju su karakter i sudbina neraskidivo povezani i nalik jedno drugome. Maks Levenfeld, junak pripovijetke Pismo iz 1920. godine, osjetio je, naprimjer, zamrenu socijalnu strukturu Sarajeva kao prijetnju i mrnju: Teko i sigurno izbija sat na katolikoj katedrali: dva posle ponoi. Proe vie od jednog minuta (tano sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi neto slabijim ali prodornim zvukom sat sa pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata posle ponoi. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove damije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po udnom raunanju dalekih, tuih krajeva sveta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom a koliko po ekenaskom raunanju. Tako i nou, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluvog doba bdi razlika koja deli ove pospale ljude koji se budni raduju i aloste, goste i poste prema etiri razna meu sobom zavaena kalendara, i sve svoje elje i molitve alju jednom nebu na etiri razna crkvena jezika. A ta razlika je, nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvek slina mrnji, esto potpuno istovetna s njom, pie on 1920. godine svome anonimnom kolskom drugu, Andrievom pripovjedau. Da bi se neki govorni iskaz razumio, neophodno je odrediti ga prema pet kriterija i time odgovoriti na pet presudno vanih pitanja: ko govori?; kome govori?; kojim tonom?; kojim povodom?; u kojem kontekstu, to jest u kojoj egzistencijalnoj situaciji se nalazi govornik? ovjek koji je bar jednom bio u teatru zna da samo promjena tona kojim se izgovara jedna reenica moe toj reenici dati znaenje upravo suprotno onome koje je maloprije imala. Kao to rijei Sav sam mokar jedno znae ako ih izgovara ovjek koji ulazi u kuu s

163

kiobranom u ruci, neto posve drugo ako ih izgovara radnik u eljezari, opet neto posve drugo ako ih ujemo od ovjeka koji je upao u bunar, i opet neto posve drugo ako ih pacijent kae medicinskoj sestri. To jest, moda one znae uvijek isto, ali im je smisao u svakom od spomenutih sluajeva posve drugi. Ovo napominjem zato to iz Andrieve pripovijetke ne moemo saznati koliko je sud njegovog junaka o Sarajevu njegovo stvarno uvjerenje, a koliko izraz njegovog ratnog iskustva i egzistencijalne situacije u kojoj se naao po povratku iz rata. Znamo da se prije rata, u gimnazijalskim danima, Maks nije bavio Sarajevom i njegovim brojnim glasovima, nego Goetheovim Prometejom, i sam se ponekad osjeajui kao sveznalica koja prkosi Zeusu, sudei po tome kako rutinirano recitira Goetheov tekst. Teko je povjerovati da bi onaj Maks koji je recitirao Goethea sarajevsko mnogoglasje osjetio kao mrnju, ako bi ga uope primijetio, kao to je teko povjerovati da ovjek koji se upravo vratio iz rata u svijetu moe vidjeti i prepoznati bilo ta osim mrnje. Pogotovo ako je u tom ratu izgubio domovinu, stekao iskustva vojnog lijenika, vidio svojim oima raspad vienacionalne drave i nakon rata se vratio u Sarajevo, u naslijeenu kuu iz koje su njegovi preci otili u krajeve koje su smatrali sigurnijim. Kao to je ogorenom i razoaranom ovjeku, koji je bez svoje krivnje od Prometeja postao totalni gubitnik, svako objanjenje njegove katastrofe dobrodolo, pa i mrnja koja se objavljuje kroz sarajevsko mnogoglasje. A Sarajevo je, moda upravo zbog toga svog vieglasja, bitna metafora svijeta, forma u kojoj svijet objavljuje svoju stvarnu, ljudskom pogledu uglavnom skrivenu, prirodu. Maks je napustio Sarajevo da bi pobjegao od mrnje, dospio u panjolsku kao lijenik republikanske vojske i tamo ubijen zajedno sa svojim pacijentima. Naao je dakle ono od ega je bjeao, moda zato to je to nosio u sebi nesposoban da ga podnese i pomiri se s tim, moda zato to je slutio da mu je to sueno. Andriev gotovo nijemi pripovjeda, koji svoje iskaze ograniava na suhe objektivne informacije zavrava pripovijetku reenicom koja podsjea na naravouenije klasine basne: Tako je zavrio ivot ovek koji je pobegao od mrnje. I ta reenica je naravno sasvim namjerno ostavljena u formi suhe neutralne informacije, odnosno naravouenija, da bi dva razliita smisla, odnosno pouke, ostale ravnopravno prisutne i jednako naglaene u njoj. Prva od te dvije po-

164

uke je ona da je cijeli svijet ono to se objavljuje u Sarajevu, to jest da se na ovom svijetu od mrnje moe pobjei jedino odlaskom s njega. Druga pouka je izgovorena jednako tiho i neutralno, ali mi se ini vanijom i tanijom od prve: ovjek na kraju uvijek nae ono to je u sebi nosio kao presudni znak svog susreta sa svijetom, pa tako nae i mrnju ako je od nje bjeao. Kamo god da se ovjek zaputi i kojom god brzinom da putuje, njegova sudbina je tamo ve stigla kad se on naao tek na pola puta. Uvjerenje da je ova druga pouka vanija i blia istini temeljim na sudbini onih Andrievih junaka koji su se u izvjesnom smislu kretali smjerom suprotnim od Maksovog, jer su oni doli u Sarajevo da nau svoju sudbinu, onako je Maks otiao iz njega da bi je naao. To su naprimjer Mustafa Madar, junak istoimene pripovijetke, i Alidede, junak pripovijetke Smrt u Sinanovoj tekiji. Mustafa Madar je ratnik i oajnik, on uzbuenjem opasnosti po ivot nastoji kompenzirati gubitak muzike, to jest uzbuenja i radosti koje ona donosi. Nakon niza bitaka koje su mu donijele obilje tog uzbuenja i slavu, on poinje gubiti razum, izlazi iz svoje hladne osamljenike kue na put bez cilja i dospijeva do Sarajeva. Na ulazu u grad s jugozapadne strane, na brdu Gorica, dok Mustafa Madar, junak brojnih velikih bitaka bjei od rulje anonimnih progonitelja, jedan kova Ciganin sluajno primijeti lov na ovjeka, baci veliki komad gvoa i ubije progonjenoga pogotkom u sljepoonicu. Moe li se zamisliti smrt koja bi vie liila na ivot Mustafe Madara? ivot pun nasilja, pun prilika da zaglavi od ruke nepoznatog i sluajnog ubice, pun jurnjave s ruljom potencijalnih ubica do sada dodue uvijek prema rulji, sada prvi put pred ruljom, u bijegu. Na kraju se, u smrti, slika naravno obre, jer smrt je valjda odraz u ogledalu ivota uvijek je jurio na gomilu vojnika ili za gomilom koja bjei pred njim, sada on bjei ruljom sluajno skupljene svjetine; itav ivot je proveo u samoi, daleko od gomile i njezinih jeftinih zanosa, a sada eto umire s gomilom i od nje; itav ivot je uporno traio nasilnu smrt koja je sretna, jer je kratka i brza, i na kraju je naao upravo takvu, samo s gorkom porugom umjesto junatva. Sve prokleto nalik njemu i njegovom ivotu, samo u bitnome suprotno. Upravo kao kod Maksa Levenfelda i velikog Alidede, junaka pripovijetke Smrt u Sinanovoj tekiji. Alidede je u Sarajevo doao i u njemu boravio onako kako je i ivio sabrano i mirno, s planom i razlogom, bez bijesa i

165

nemira, bez najmanjeg znaka bjesomunosti koja je tako duboko obiljeila ivot i smrt Mustafe Madara. I umro je upravo tako, mirno i gotovo bi se reklo planski, usred razgovora s ljudima koji su mu skloni. Samo to je na kraju, u smrtnom asu, kao i svi drugi Andrievi junaci, sreo ono od ega je cijeli ivot strahovao i to je uporno izbjegavao nemir, uzbuenje i tajnu, dakle enu. U smrtnom asu mudri uitelj nanovo proivljava susret s tijelom utopljenice, koje je u vrt kraj njegove roditeljske kue naplavila nabujala rijeka Bosna, i neostvareni susret s tajanstvenom enom koju je jedne noi, kao mladi uitelj u Istanbulu, vidio kako bjei od nekoliko mukih progonitelja. Treba li napominjati da su to dva jedina nejasna i moda nasilna dogaaja u dugom ivotu punom jasnoe, mira i znanja? Treba li napominjati da u posljednjem asu ivota provedenog meu knjigama i sa knjigama Alidede poima da na ulazu u ivot i na izlazu iz njega stoje ena a ne knjiga, strast a ne znanje, uzbuenje i nemir, a ne red i mir? Treba li napominjati da je ovo saznanje, kao i sva druga saznanja do kojih dolaze Andrievi junaci, ostalo uzaludno i bez rezultata, jer je dolo prekasno? Jo jedan Andriev junak saznaje u Sarajevu (a gdje bi drugo?) da je ena neshvatljivo i nezaobilazno sredite ivota. To je Alija erzelez, koji u treem dijelu pripovijetke Put Alije erzeleza, u jednoj staroj kui na Hisetima, leei uz Jekaterinu, poima da je mnogo lake dospjeti do sredita branjene tvrave, nego do enskog srca. Tako je barem njemu, a to mu doe kao da je tako i objektivno. Maks Levenfeld je otiao iz Sarajeva da bi ga, upravo to svoje Sarajevo, naao svuda, kao bitnu metaforu svijeta. Alidede, Mustrafa Madar, Alija erzelez i mnogi, mnogi drugi Andrievi junaci doli su u Sarajevo da bi nali, saznali, shvatili sebe. Uostalom i sam je Andri Sarajevu posvetio svoju posljednju potpuno pripremljenu knjigu pripovjedaka Kua na osami, onu meu svojim knjigama koja je najvie obiljeena autoreferencijalnim pripovijedanjem. Ako je veliki pripovjeda negdje razmiljao i govorio o svom radu, ako je negdje odkrinuo vrata u svoju radionicu, ako se negdje bavio sobom i svojim odnosom prema pripovjednom materijalu, onda je to uradio u Kui na osami. A i nedovreni roman Omer paa Latas, knjiga na kojoj je radio kad ga je smrt zatekla, posveena je Sarajevu i zbiva se u njemu. Cijela jedna knjiga mogla bi se posvetiti ulozi i slici Sarajeva u tom romanu, toliko je pripovijedanje

166

obiljeeno gradom i toliko je knjiga obiljeena ambicijom da se ispripovijeda grad. Tu je, kao i drugdje kod Andria, Sarajevo grad u kojem ljudi nalaze smrt i sebe, grad iz kojeg bjee da bi ga onda nalazili svuda gdje dou, grad koji s neumoljivom i bolnom jasnoom kazuje i pokazuje da ovjek od sebe ne moe pobjei. A sebe u Sarajevu ovjek mora saznati jer je bez prestanka, kao u temeljnoj formi naracije, suoen s drugim i drugaijim, prisiljen na susret koji e ga uputiti u svijet, uronjen u socijalnu nelagodu koja e ga prisiliti da prepozna sebe. Pomislio bi ovjek da je Sarajevo grad koji je nastao radi pripovijedanja, radi toga da naracija negdje nae svoj dom. Da li to objanjava fasciniranost pripovjedaa Sarajevom? O tom gradu je, naime, napisano toliko sjajne proze koliko nije napisano o mnogim velikim gradovima, tako da se neka veza izmeu prirode grada, njegovog platonskog bia, i knjievnosti koja ga pripovijeda naprosto mora pretpostaviti. Mnogi meu tim pripovjedaima naravno vide grad sasvim drugaije od Andria i osvjetljavaju ga iz drugih perspektiva. Isak Samokovlija, naprimjer, pripovjeda kojega mnogi smatraju za onog pravog, istinskog pripovjedaa Sarajeva, ne vidi Sarajevo kao grad prolaza, mjesto u koje se dolazi i iz kojeg se odlazi, jo manje kao mjesto (samo)saznanja i smrti, a njegovo vieglasje kao da podrazumijeva, u svakom sluaju ga ne tematizira. Njegovo pripovijedanje je uglavnom posveeno idovskoj sirotinji s Bjelava, pri emu je jako vano naglasiti da su ivot i sudbine te sirotinje eminentno sarajevski bitno odreeni gradom i njegovom prirodom. Ne gubei nita od univerzalnosti sirotinjske sudbine i idovskog usuda, Samokovlijino pripovijedanje, tematski ogranieno na jedan kulturni segment sarajevskog drutva, ipak pokazuje kako izgleda biti idovska sirotinja upravo u Sarajevu. Na posve drugi nain Sarajevo vidi i koristi ga kao ambijent pripovijedanja Mea Selimovi, za kojega je taj grad samo pozornica sudbina koje bi se, iste takve, mogle odigrati bilo gdje i bilo kada. I tako dalje, i tako dalje. Koliko pripovjedaa (a mnogo ih je, zaista mnogo), toliko slika grada koji se mijenja, preobraava, uvijek drugaije doivljava, ovisno o tehnici, perspektivi i osjeanju svijeta dotinog pisca. Ali u svim pripovjedakim slikama Sarajeva dvije stvari ostaju iste tajna pohranjena negdje u bie grada i fascinantnost te tajne.

167

3. PRIPOVIJEDATI U SARAJEVU
EHEKRAT: A koji su zapravo bili tu, Fedone? FEDON: Upravo taj Apolodor bio je prisutan od domaih i Kritobul sa svojim ocem Kritonom; onda jo Hermogen, i Epigen, i Eshin, i Antisten. Takoer je Ktesip, Peanjanin, bio tu, i Meneksen, i jo neki drugi od zemljaka; a Platon je, vjerujem, bio bolestan. EHEKRAT: Je li jo ko od stranaca prisustvovao? FEDON: Da, bio je Simija, Tebanac, i Kebet, i Fedonid, a iz Megare Eukleid i Terpsion. EHEKRAT: Ali ta je s Aristipom i Kleombrotom, jesu li oni bili tu? FEDON: Ne, uo sam da su oni bili u Egini. EHEKRAT: Je li jo neko bio prisutan? FEDON: Vjerujem da su to otprilike svi. Ovo je napisao Platon. U njegovom dijalogu Fedon junak teksta kae da je autor Platon bio bolestan onog dana kad se dogodilo ono o emu tekst govori (Sokratova smrt). Naeg suvremenika e u prvi mah, pretpostavljam, zbuniti ova pripovjedaka operacija: autor oduzima vjerodostojnost vlastitom tekstu, priznajui da nije oevidac dogaaja o kojem pripovijeda. Ali e ga upravo ta zbunjenost, vjerujem, navesti da se upita koliko je Fedonova tvrdnja istinita, to jest da posumnja u Platonovu odsutnost, a to e ga onda navesti da se upita zato Platon to radi i da razmisli o tome ta ovaj pripovjedaki postupak uistinu znai, kao to se dogodilo meni kad sam u ovom Platonovom pasau prepoznao jedan od temelja svoje poetike, iskazan s preciznou i jasnoom za koje sam ne bih bio sposoban. Najprije sam se, naravno, zbunio: kako to da Platon nije bio prisutan kad je njegov veliki uitelj, junak gotovo svih njegovih spisa, ovjek koji je odredio njegov ivot i njegovo miljenje kao niko drugi, ispio otrov i umro? Kakva bi to bolest mogla (morala!) biti? ta govori o Platonu to to je propustio biti uz svoga uitelja u trenutku njegove smrti? Ve sam oko sebe bio poslagao desetinu knjiga u kojima sam se nadao nai nekakvo, bilo kakvo, objanjenje (da ne kaem opravdanje) Platonove odsutnosti, a onda mi se, nakon jo jednog itanja citiranog mjesta, otkrilo da se nalazim na krivom putu: Fedonov iskaz ne treba imenovati neko stvarno stanje stvari, nego odrediti prirodu teksta koji slijedi, zato nije pravo pitanje je li Platon bio kod Sokrata u zatvoru ili nije, stvarno pitanje je zato on puta svog junaka tako eksplicitno tvrditi da nije bio.

168

Ne treba ovo mjesto itati biografski ili historiografski, nego poetiki, jer ono ne govori o tome ta se u stvarnome svijetu dogodilo, nego odreuje nain na koji e se u tekstu koji slijedi o dogaaju govoriti. Kad kae da Platon nije bio kod Sokrata, Fedon ne govori kao svjedok nego kao pripovjedaka funkcija, kao instanca koju Platon udijeva izmeu sebe i predmeta o kojem pripovijeda. ta dakle za formu Platonovog teksta znai citirani Fedonov iskaz, na koji nain je odredio autorov rad, koji uinak je imao na odnos prema materijalu, koje su, najkrae, njegove poetike posljedice? Prvo na ta je Platon sebe oigledno obavezao spomenutim postupkom je svojevrsno objektiviranje emocije u pripovijedanju. Logino je pretpostaviti da bi on, ako bi kao oevidac govorio o smrti svog uitelja, naprosto morao govoriti jako emotivno, sa mnogo buke i bijesa, dajui svojim linim osjeanjima mnogo vie prostora nego dogaajima, prisutnim ljudima, smislu cijelog zbivanja. Njegov odnos prema Sokratu, viestrukost njegove vezanosti za uitelja, nain na koji je on osuen i na koji skonava, sve bi to upravo obavezalo Platona da svom ogorenju, bijesu, bolu da maha u tekstu, ako bi ga pisao u svoje ime, kao neposredni svjedok. Stvari poetiki stoje sasvim drugaije ako je toga dana Platon bio bolestan jer u tekstu, ma koliko Platon bio autor, ne govori on, tako da u tekstu nema mjesta za njegove emocije. Tu se mogu uzgred spomenuti emocije prisutnih, moe se uraditi to treba da se u tekst ugradi i u itaocu proizvede estetska emocija, dakle visoko artikulirana, objektivirana emocija koja ne navodi na postupak nego na kontemplaciju, koja se ne nastoji ispoljiti nego se iscrpljuje u sebi, a ovjeka koji osjea ne izvodi iz njega nego ga navodi da uroni dublje u sebe; ali se, po prirodi stvari, u sredite teksta mora postaviti Sokrat, sa svim onim to je on rekao ili uinio, to se dogodilo s njim i u vezi s njim. Citiranim iskazom je Platon sebe takoer obavezao na to da uzme u obzir razliite poglede na pripovijedano, ak i ako u tekstu ne namjerava pustiti vie svjedoka da govore. Ako jedan neposredni svjedok govori u tekstu, jasno je da tekst dovodi do izraza jednu perspektivu, jedno vienje, jedan doivljaj vienoga i doivljenog. Platon meutim, nakon to je Fedonovim iskazom sebe proglasio odsutnim, svoj tekst mora napisati kao rekonstrukciju zbivanja, utemeljenu vjerovatno na ispitivanju svih ili bar veeg broja svjedoka. Na to upuuje i poimenino pobrajanje svih onih koji su vidjeli kako je Sokrat ispio

169

otrov i uli ono to je rekao nakon toga: u dijalogu koji itamo od svih njih govori, dodue, jedino Fedon, ali je dijalog napisao Platon koji je, ipak, morao razgovarati sa mnogima, moda ak sa svim prisutnima, da bi Fedonovim glasom onako vjerno ponoviti Sokratove rijei. Platon puta Fedona da izgovori sve to je on saznao o Sokratovim posljednjim asovima, ali je gotovo sigurno da je stvari koje on pripovijeda Platon saznao od mnogih i da je ta saznanja, da je pogled onih od kojih je saznavao, utkao u tekst koji je pripisao Fedonu. Ne vjerujem da je ovaj stupanj objektivnosti i ovu vjernost u prenoenju raznih glasova mogue postii kad se pripovijeda iz perspektive neposrednog svjedoka koji govori ono to je vidio svojim oima, uo svojim uima, osjetio svojom koom. Pripovijedanje neposrednog svjedoka bi sigurno bilo ekspresivnije, njegovi dojmovi ivlji i emocije jae, ali ovaj stupanj objektivnosti, ovaj visoko artikulirani mir, takvo pripovijedanje ne bi moglo postii. Odluka da Platon bude odsutan iz teksta koji Platon pie obavezuje, osim svega reenoga, na jednu vrstu otmjenosti koja meni, moram priznati, mnogo znai. iv ovjek ostavlja svoj trag na svijetu kako god se ponaao i ta god inio, on sebe ne moe izbrisati iz onoga to radi koliko god se oko toga trudio. Svoju ivu, neponovljivu osobu, ovjek ne moe izbrisati iz naina na koji uzima hranu s tanjura, on se pokazuje u tome kako vae i kako brie usne, u tome kako hoda ulicom i kako uvija mantil oko sebe. A kako tek izbrisati svoje tragove iz govora, koji je u svakoj reenici i svakoj izgovorenoj rijei apsolutno neponovljiv, jedinstven, bez ostatka obiljeen biem govornika ve zbog boje glasa i ritma reenice, duhovnih slika koje stoje iza svake rijei i zbog tona?! Kako izbrisati svoje tragove iz onoga to radimo rukom, koja je individualna i neponovljiva koliko i glas, ali jo vie naa nego jezik, jer je za razliku od jezika nesposobna za la? Iz moga teksta moje tragove ne moe izbrisati ni voda ni cenzura, ni ampon ni klorna kiselina, zato onda pisati o sebi u svoje ime i svojim glasom?! emu se truditi oko onoga to ne mogu izbjei? To mi izgleda kao ista tautologija, neto kao eeriti med ili, to bi se starinskom figurom reklo, nositi sove u Atenu. Platonova odsutnost iz situacije o kojoj Platon pripovijeda odreuje i nain na koji je u njegovom tekstu prisutan predmet pripovijedanja. Kako je Sokrat primio smrt? Kako se osjeao? ta je radio? ime se tjeio, odnosno kako je i ime

170

sebi pomogao da na smrt pristane i s ovog svijeta ode mirno i vedro? I kako se to moe predstaviti pripovijedanjem? Jednostavno neposredno imenovanje je jedna od mogunosti koje pripovjedau stoje na raspolaganju: ono o emu treba govoriti, on naprosto nazove njegovim imenom i zadovoljno odahne, kao ovjek koji je estito uradio jedan posao. Tako se, meutim, moe govoriti samo onda kad su zadovoljeni neki bitni uvjeti, meu kojima je prvi i najvaniji snano povjerenje pripovjedaa (i vjerovatno njegovih italaca) u jezik. Povjerenje u jezik znai osjeanje da se duh i stvarni svijet zaista odraavaju u jeziku, to jest da su izraeni njime; ono je mogue samo onda kad govornik osjea da su duhovna slika i element izvanjezike stvarnosti uistinu dozvani izgovorenom ili napisanom rijeju. Povjerenje u jezik znai, osim toga, tvrdo uvjerenje, to jest osjeanje, da svi govornici jednog jezika pod jednom rijeju razumiju otprilike isto, dakle uvjerenje da je istinska komunikacija u jeziku itekako mogua. A tako moe govoriti neposredni sudionik zbivanja, ovjek od akcije i od svijeta, prorok ili prvosveenik, tako ne govori ovjek koji s nepovjerenjem stalno iznova provjerava je li razumio ono to nastoji rei, da li je naao pravi izraz za ono to misli, da li to to misli odgovara izvanjezikoj stvarnosti i stanju stvari koje treba ispripovijedati. Neto se u pripovijedanju moe predstaviti i onako kako to ini takozvani sveznajui pripovjeda, jednom kombinacijom vanjske i unutranje perspektive, opisom predmeta, ambijenata i postupaka, koji se izmjenjuje sa opisom emocija, misli, dilema. Taj nain predstavljanja i govor na kojem se on temelji moe, meutim, dosegnuti onu mjeru unutranje istinitosti koja je za dobro pripovijedanje neophodna samo onda kad se vjeruje u pouzdano i nesumnjivo znanje, kao i u nau sposobnost da ga steknemo. (Moda bi bilo dobro napomenuti da pod unutranjom istinitou mislim na onu diskretnu prisutnost autorovog bia u tekstu koja se ne moe izbrisati iz linog govora. U tekstu se uvijek prepozna autorov odnos prema onome to govori i mjera njegove uvjerenosti u ono to kae. Pisati se moe, zapravo mora, znanjem, talentom i cijelim biem, tako da je iz teksta savreno jasno koliko je autorovog bia sadrano u napisanome; unutranja istinitost teksta je upravo mjera u kojoj je autentino autorovo bie sadrano u tekstu.) Platonova forma pripovijedanja, to jest forma koju nalae tvrdnja da autor nije prisustvovao zbivanju o kojem pripovije-

171

da, obavezuje na rekonstrukciju predmeta iz njegovih refleksa u sjeanju i osjeanju svjedoka, u dogaajima koji su uslijedili kao posljedica, u ivotima ljudi koji su s predmetom pripovijedanja nekako povezani i u predmetima koji s njim stoje u bilo kakvoj vezi. Ovo pripovijedanje svoj predmet ne imenuje i ne opisuje direktno, ono sabire njegove reflekse, slike i odjeke, a onda iz njih i na osnovu njih rekonstruira njegov vjerovatni odraz, jasno naglaavajui da je to samo najvjerniji odraz predmeta, nipoto sam predmet i nipoto jedini njegov odraz. To je forma pripovijedanja koja odgovara skeptinom pripovjedau, onome koji nije siguran u nau sposobnost da znamo, a prilino je siguran u nepouzdanost naeg znanja, onome koji jeziku ne vjeruje previe, ali sebi i svom sugovorniku vjeruje jo manje. Nije bilo mogue da ova poetika naela ne prihvatim kao svoja, ne samo zato to potpuno odgovaraju mom osjeanju svijeta i sebe samoga, nego i zato to su oigledno istinita u naem vremenu, u kojem se jedino jo podlaci prave kako vjeruju da se moemo efikasno i jednostavno sporazumijevati, a i oni se to prave da bi nas lake nagovorili da odustanemo od nae ljudske kompliciranosti i pokuamo usvojiti mehaniku jednoznanost maina. Vjerujem da se predmet i forma pripovijedanja meusobno determiniraju, a gotovo sam siguran da su to dvoje tijesno povezani s tipom komunikacije koja se, posredstvom pripovijesti, odvija izmeu pripovjedaa i itaoca. Tako je, recimo, komunikacija koju uspostavlja skeptino pripovijedanje jako bliska razgovoru, najlinijoj formi komuniciranja. italac postaje sugovornik, on nije niti moe biti konzument, jer se tekst skeptinog pripovjedaa ne obraa mnogima, pogotovo ne svima, nego jednom konkretnom ovjeku u njegovoj neponovljivoj pojedinanosti. Taj italac je naravno kreativan, za njega je tekst koji ita samo replika u razgovoru, tako da on, poput sugovornika u ivom razgovoru, znaenje i smisao pojedinih reenica doivljava krajnje konkretno, ovisno o situaciji, tonu, ritmu. I pripovjeda, i njegov sugovornik italac, u tom tipu komunikacije krajnje precizno artikuliraju i do izraza dovode svoju ljudsku pojedinanost. Razgovor, uostalom, nije mogu meu mnogima, im se govornik mora napregnuti da bi ga svi sudionici uli prestaje se raditi o razgovoru, a to to on govori postaje predavanje, propovijedanje, urlanje.... Naprezanje ili utiavanje glasa ispod odreene granice ine dobru artikulaciju

172

nemoguom, a jedino dobra artikulacija uva sve individualne osobine govora. Moj maternji jezik to veoma precizno definira: imenica ovjek moe se koristiti do broja etiri, ve od broja pet mora se govoriti o ljudima. Hoe rei, od pet navie radi se o zbiru, o masi, publici, konzumentima, sljedbenicima, rulji, o emu god hoete, ali sigurno ne vie o individuama i sugovornicima. Razgovor podrazumijeva ono to je sugovornicima zajedniko, pa na temelju toga zajednikog artikulira razlike dajui im znaenje i smisao; sve druge forme komunikacije, u svakom sluaju sve one forme u kojima je na jednoj strani vie od etiri sudionika, svode sudionike na pripadnost. To me dovodi do jo jednog naela moje poetike, koje sam takorei naslijedio od svoje majke. Kad je sestrama objanjavala kako se isti kua, ona je uvijek naglaavala da treba dobro oistiti skrovita mjesta u sobi, okove, ono iza ili ispod pojedinih komada namjetaja, ono ispod tepiha, a da vidljivi dio, koji je ona nazivala sredinom sobe, mogu slobodno ostaviti nepometenim. Naglaavala je da e oko dobre domaice gledati tamo gdje se inae ne gleda i ne vidi, dok ljude koji gledaju ono na sredini sobe ustvari ne treba uzimati ozbiljno. Ti, tvoja soba i najbolja domaica meu tvojim gostima, vas troje morate znati da ti je isto u kui, ostali slobodno mogu misliti da si peksinava, uo sam bezbroj puta, izgovoreno glasom moje majke. Prevedeno u moj idiom, to bi znailo: ljude koji me svode na moje pripadnosti, koji u meni vide samo ono to mi je zajedniko sa mnogima, ne trebam uzimati ozbiljno, jer oni ionako ne ele sa mnom komunicirati lino; besmisleno je takvima nuditi pripovijedanje ili razgovor, oni ele ostati kod opeg, kod prividne komunikacije ili kod puke razmjene informacija, oni mi se obraaju kao strunjaci za neto ili pripadnici nekog ceha, kao pripadnici jedne nacije ili religije, kao navijai kluba ili sljedbenici nekog autoriteta, a pri tom oekuju da im ja odgovaram kao pripadnik ili sljedbenik, bez imalo interesa za ono po emu se ja razlikujem od ostalih sljedbenika ili pripadnika. Takvima moje pripovijedanje nije upueno, ono se obraa onim ljudima koji mogu biti sugovornici, onima koji znaju biti sami i uivati u svojoj samoi. Dodue, to pripovijedanje sakriva poneto i pred njima, ono ista mjesta sakriva namjetajem ili tepihom, a pokazuje samo nepospremljenu sredinu sobe, sve vrijeme raunajui s tim da e ovjek, koji zna biti sam, nai naina da diskretno zaviri iza komode. Uostalom, malo igre nikad nije naodmet.

173

Jasno je, nadam se, da ja u principu nemam nita protiv prividnog razgovora ili puke razmjene informacija, od vodoinstalatera ili vozaa tramvaja naravno oekujem da se prema meni odnose prije svega kao pripadnici ceha, priznajem da mi je ak vanije da u toj pripadnosti budu dobri, nego da budu svjesni svoje kompleksne linosti. Ja samo razlikujem izmeu askanja s vodoinstalaterom i pravog razgovora, a uzgred priznajem svoju izrazitu nesklonost tome da govorim kao pripadnik bilo kojeg kolektiva i sluam nekoga ko govori tako; uostalom, ne vjerujem da vodoinstalater postaje manje dobar strunjak, ako neko primijeti da je on i osoba. Pretpostavljam da ta nesklonost ima veze s kompliciranom strukturom drutva u kojem sam odrastao i u kojem ivim, a u kojem se mijeaju pripadnici razliitih religija, kultura i nacija. Nije, naime, problem razgovarati s vodoinstalaterom kao pripadnikom ceha ili ljubiteljem grupe Who kao sljedbenikom, nije problem, ali mi je izrazito nesimpatino, kao to su mi nesimpatina sva pojednostavljenja. Problem je, meutim, ako ljudima taj tip govora postane navika, pa ponu govoriti i druge sluati kao pripadnici nekog nacionalnog ili vjerskog kolektiva; problem je prije svega zato to taj tip pripadnosti ukljuuje emocije, a emocije su uvijek individualne svaki ovjek je, dok je sam, dok nije dio rulje, na svoj nain i samo na svoj nain, katolik ili musliman, Srbin ili Argentinac; onda kad se to zaboravi, kad na to zaboravi on ili neko drugi, njegovom se patetikom biu oduzima individualnost i tako mu se nanosi nepravda, a on se iz ovjeka preobraava u lana emocionalizirane mase. Valjda zato, tjeran strahom da bih mogao povrijediti tue emocije, nastojim sa svim ljudima razgovarati kao s neponovljivim individuama; vjerujem da tu vrstu straha dijelim sa mnogima u Sarajevu, vjerujem da taj strah ili neto slino njemu uvelike odreuje komunikaciju meu mojim sugraanima i diktira na trud da sa svakim, pa i s vodoinstalaterom ili vozaem tramvaja, govorimo kao s individuama, da s njima dakle razgovaramo. Je li mi Sarajevo otvorilo oi za Platonovu poetiku, ili mi je bavljenje tom poetikom pomoglo da osvijestim drutvo u kojem ivim i forme komunikacije karakteristine za moj grad? Ovo pitanje naravno ne treba shvatiti sasvim ozbiljno, ono vie slui tome da upozori na tijesnu povezanost ranije opisane poetike i strukture platonskog bia grada Sarajeva, nego tome da neto pita. U bosanskim vicevima se, uostalom, na

174

pitanja ove vrste, formulirana u ovoj formi, uvijek odgovara jednim Da; tako naprimjer u mom omiljenom vicu, u kojem Mujo pita svog prijatelja Sulju: ta misli ti, Suljo, da li se ljudsko bie razvija i raste izvana prema unutra, ili iznutra prema vani?, a Suljo, nakon kraeg razmiljanja, odgovara: Ja mislim da da. U svakom sluaju, moram naglasiti da nisam ni pokuao osvijestiti nain na koji radim, dakle ono to bi se moglo nazvati mojom poetikom, prije nego to sam pokuao pripovijedati unutranje Sarajevo, dakle sve ono to pokuavamo izraziti (racionalizirati?) govorei, naprimjer, o atmosferi grada, o njegovom smislu za humor, o nainu na koji se u jednom gradu stari ili bude mlad. Godinama sam, u svemu to sam pisao, u pripovjednim koliko i u dramskim tekstovima, ispitivao mogunosti i forme platonovskog dijaloga, ne znajui, naravno, da to inim. Je li me na to navela priroda materijala (recimo svijet koji treba ispripovijedati), to jest je li platonovski dijalog forma koja se prirodno namee ovjeku koji pokua pripovijedati Sarajevo? Ili moja vlastita priroda, to jest moje osjeanje svijeta, jezika i pripovijedanja? Zato mi sve te godine nije ni na um palo da svakim tekstom koji govori o (u) Sarajevu, nastojim razgovarati s velikim uiteljem? Kako je to uope mogue? Pisati roman je kao graditi most, romansijer, kako ga ja zamiljam, mora biti, poput starinskih graditelja, ovjek sposoban za nadahnue ali jednako toliko sposoban da to nadahnue osvijesti, objektivira, prevede u formu (valjda sam zato u vezi s mojim romanima uvijek mnogo radije govorio o arhitekturi i grai, nego o kompoziciji knjige). Kad sam, naprimjer, trebao pisati o ukletim ljubavnicima, koji se od poetka svijeta susreu i gube, uvijek iznova susreu po volji sudbine (sluaja?) i gube se svojom krivicom, bilo mi je jasno da se moja verzija njihove prie mora zavriti u Sarajevu, prije svega zato to Sarajevo, kao ni jedan drugi od meni poznatih gradova, zna spojiti komiku i tragiku, smijeh i bol, divljenje i porugu. Zapravo, ne pristaje ih razdvojiti, ne pristaje na pojednostavljenja koja podrazumijeva ista komedija ili ista tragedija. I ve tada, u vrijeme kad sam radio na romanu ahrijarov prsten, u kojem pripovijedam o ukletim ljubavnicima, znao sam da moja pria mora biti platonovska po tome spoju. U to vrijeme sam naime predavao buduim glumcima i redateljima, kojima sam uvijek iznova naglaavao da komediju i komino u evropskoj tradiciji valja poimati u znaku razlike

175

izmeu Platonovog i Aristotelovog pojma smijenoga koji stoje, ne dodue na poetku te tradicije, ali na poetku refleksija o njoj. Za Aristotela su stvari jednostavne, jer ih on vidi (pravi se da ih vidi?) u istom stanju, tako da je za njega komedija forma koja podraava ljude loije od nas, a smijeh je nedostatak koji ne nanosi tetu i ne boli. Platonu je, nasuprot tome, prije svega jasno da su stvari uglavnom zamrene: komedija je knjievna forma koja nas podsjea da bismo mogli biti bolji, bogatiji ili ljepi, nego to smo, a smijeh dolazi iz spoja uitka i bola, pa i proizvodi takvu mjeavinu; mi se smijemo ne samo strancima i onima koje ne volimo, nego i dobrim prijateljima, pa i sebi samima, mi nalazimo uitak (utjehu?) u nedostacima ili manjkovima i onih koji su nam dragi, to sasvim jasno pokazuje da su komedija i smijeh instrumenti samosaznanja (u Filebu se ak citira izreka Saznaj samoga sebe, koja je stajala iznad ulaza u delfsko proroite); komedija i tragedija su samo pogledi iz razliitih perspektiva na isti dogaaj, zato, po Platonu, dobar pisac tragedija mora biti u stanju da pie i dobre komedije. Znao sam, kaem, ve tada, u vrijeme kad sam radio na romanu, da moja pria o ukletim ljubavnicima mora biti platonovska po tome to e mijeati bol i uitak, smijeh i suze, zavist i ljubav, po tome to e moji ljubavnici biti istovremeno smijeni i uzvieni. I zato sam znao da se ona, iako treba krenuti iz mitskog vremena, mora zavriti u Sarajevu, jer ne poznajem grad kojem je ta mjeavina toliko prirodna. Ovo naravno ne znai da u Sarajevu nema ljudi lienih smisla za humor i nesposobnih da prepoznaju smijenu stranu tragedije, ak ne znai ni to da meu graanima toga grada statistiki prevladavaju ljudi sposobni da se dobro smiju i da podnesu dobru mjeavinu tragike i humora. Moj iskaz se uostalom i ne odnosi na pojedinane graane, ne odnosi se ni na bilo koju grupu graana, on samo pokuava neto rei o duhu grada, o mentalitetu, o osjeanju svijeta karakteristinom za grad. A da je to osjeanje platonovsko mogao sam se neporecivo uvjeriti za vrijeme opsade Sarajeva. Svakodnevni ivot je za ljude bio ekstremno naporan, graniilo je s podvigom nabaviti neto hrane ili vode, a sve vrijeme se naravno moralo raditi. Pri tom je svaki izlazak ili ostanak kod kue mogao biti smrtonosan, na grad se bez prestanka i bez nekog sistema pucalo iz svega to moe pucati. A ipak se tamo gdje su se ljudi okupljali smijalo, vjerujem da se smijalo ak i vie nego u doba mira, a neprestano su nastajali

176

vicevi, koji su nau situaciju, to jest nas same, predstavljali s komine strane. (Vjerujem da vic nastane iz bljeska pojedinanog duha, to jest da ga prvi put izgovori individuum; ali on ipak nema autora, on ivi u zajednici i postane ope dobro, ako je uspio; po tome je vic posjed i edo platonskog bia jednoga grada.) Molim da se ispravno razumijemo: ni jednom ovjeku iz mog okruenja nije padalo na um da umanji patetiku svoje situacije, svaki od tih ljudi bio je duboko svjestan toga da ima neto gotovo svetaki uzvieno u sudbini potpuno nevine rtve koja ga je stigla i iz te svijesti je crpio dio snage koja mu je bila neophodna da svoj ivot podnese; ali oni pri tome ipak priaju viceve na svoj raun, smiju se jedni drugima i samima sebi, jer ne uspijevaju ne vidjeti i smijenu stranu svoje situacije i sebe samih u njoj. Ne umanjuje to tragiku i ne dovodi je u pitanje, to samo pogledu iznutra dodaje pogled izvana, mome pogledu na mene dodaje pogled drugoga. U Sarajevu mi je drugi toliko blizu i tako je uporno prisutan, da se tu ne samo mogu, nego ponekad i moram, naprimjer u izuzetno vanim trenucima i situacijama, vidjeti i njegovim oima. Zato se upravo u Sarajevu mogla (morala?) odigrati drama mojih ukletih ljubavnika: Sarajevo im je oigledno postalo sudbinsko mjesto i zato je tu njihova pria, koja je poela jo u mitsko vrijeme, moda mogla doi do kraja, tu su moda mogli ivjeti i umrijeti zajedno; ali ga je ona zamolila da ode i on ju je posluao, tako da joj prekasno dolazi saznanje da bi upravo u Sarajevu, upravo u onom gladnom i hladnom, ratnom Sarajevu, oni mogli biti, mogli postati, tekst i njegov smisao ujedno. Oni su se po ko zna koji put razili svojom krivicom, tako da e se i nakon ovog susreta u Sarajevu, dalje traiti, nalaziti i vjerovatno opet razilaziti, sve dok se, moda na kraju vremena, ne vrate u Ereh (Uruk), ili dok se u sumerskog boga Enkija ne vrati njegov enski dio. Slino je bilo s knjigama koje su uslijedile. U svima njima je Sarajevo mjesto dolazaka i odlazaka, mjesto u kojem se opstaje uglavnom usprkos svemu i za koje se upravo zato ljudi vezuju posebno jakom ljubavlju, onako kako se vezujemo za ono to smo teko izborili, sve se te knjige trude da postignu onu, za Sarajevo karakteristinu, platonovsku mjeavinu humora i bola, ali me ni jedna od njih nije prisilila da osvijestim tehnike aspekte svoje poetike i tako prepoznam upravo opsesivno ponavljanje razliitih formi platonovskog dijaloga u svemu to piem. To se dogodilo tek nakon rada na knjizi Izvjetaji iz

177

tamnog vilajeta, kad sam nastojao razumjeti od odluka koje su mi bile nerazumljive, na koje me je, takorei, prisilio materijal i metode njegove obrade koje mi je ruka oigledno usvojila. Zato sam, naprimjer, tako uporno izbjegavao Sarajevo kao mjesto dogaanja? Samo jedna od pripovijesti iz knjige Karlo Veliki i tuni slonovi, smjetena je u Sarajevo, valjda zato to je graena na usporedbi tri glasa, tri pogleda na svijet, tri raspoloenja sugovornika koji govore u njoj, a stvarni predmet pripovijedanja su sudbine dvaju slonova koji su ivjeli i umrli daleko od Sarajeva. Ostale se dogaaju u Salzburgu, Piacenzi, Teresienstadtu, valjda zato to se njihovi junaci upravo opsesivno bave Sarajevom i tako ga pretvaraju u prikriveni predmet pripovijedanja. Toga sam postao svjestan na kraju, kad je pripovjeda trebao potpisati svoj Pogovor knjizi: bilo mi je jasno da ga mora potpisati u nekom drugom gradu, ali mi u prvi mah nije bilo jasno zato. Od prve pripovijetke, u kojoj je samo slualac, do posljednje, u kojoj je jedan od tri govornika-pripovjedaa, on se dovoljno izgradio kao relativno samostalan karakter da bi se jasno mogao razlikovati od mene, potpuno je nepotrebno odvajati ga od mene mjestom boravka i slinim policijskim dosjetkama. Ali zato onda? Upravo zato to se sve vrijeme radi o Sarajevu, zato to sve pripovijesti i svi likovi nastoje obnoviti njegovo platonsko bie, njegovo mnogoglasje, njegovu atmosferu. A to se moe jedino izvan Sarajeva, iz odsutnosti. Prividnu prazninu u kojoj boravi duh mogue je, naime, estetski oblikovati jedino preko njezinih refleksa, preko njezinog uinka na ljude, preko dogaaja u kojima se obznanjuje, preko situacija koje su je dovele do svijesti. Kao to se svjetlo estetski moe predstaviti bojom, odbljeskom i sjenom, nipoto samim svjetlom. Pri tom Sarajevo mora biti odsutno i u vremenu, ono mora biti sjeanje ljudi koji o njemu govore, jer samo iz sjeanja moe u unutranjem uhu jasno odjeknuti njegovo mnogoglasje; ono bi se moda moglo komponirati u prezentu, ali ispripovijedati i uti to se mnogoglasje moe jedino u sjeanju. To je, rekoh, bilo prvo od tehnike strane moje poetike to mi se osvijestilo (tehnike stavljam pod navodnike zato to u pripovijedanju tehnika uvijek vodi prema metafizici, kao to svaka metafizika sebi proizvede odgovarajuu tehniku). Time je poelo, a onda se nastavilo dijelom onim to sam ve ispriao, a dijelom onim o emu moram utjeti, ako hou da sauvam radost u pripovijedanju.

178

Ale Debeljak

prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

ARHETIP MOG GRADA

U vibriranju seanja na svoje detinjstvo, provedeno na ljubljanskim ulicama, razgovetno ujem stihove iz pesme Otona upania, e spusti me malo vie, videl bom trake hie (ako me pusti malo vie, videu transke kue). Naravno, i sm sam putao zmajeve, ali, upaniev zmaj, koji se pojavljuje u Mehuriima, najpopularnijoj zbirci dejih pesama slovenakog dvadesetog veka, nije bio samo od lakog papira i perploe, ve je i, u nekom metaforinom smislu, iscrtavao moj deji horizont. Stanovali smo kraj reke, u naselju niskih socijalistikih zgrada. Zurio sam kroz blago zanjihano granje alosnih vrba kraj Ljubljanice, vrba kojih vie nema, moda ba zato to im je genijalni arhitekta Joe Plenik namenio ulogu vizuelne ilustracije pognutog tela pralje, te slike nepovratno izgubljene prolosti; i, dok sam tako zurio i pokuavao da zamislim nevidljive svetove u kojima se odigrava prava dramatina avantura vredna mojih enji koje nikada nisu zadovoljne stvarnou, u sutini sam video Trst sa njegovim velikim pristanitem i morskim obeanjem venosti. Nije re o tome da sam jo kao dete imao samo ogranien okvir predstava, kakvim su ga, naime, silom prilika oblikovale skromne finansijske mogunosti mojih roditelja i politike restrikcije jugoslovenske drave u kojoj smo iveli. Zbog tih restrikcija, svako putovanje u Trst je, negde do sedamdesetih godina XX veka, bukvalno predstavljalo ulazak u drugaiji svet. Dakle, nije u pitanju samo takva vrsta ogranienja, iako

179

to uopte ne krijem. Pre je u pitanju to, da priznajem da su neke isparljive a nikada do kraja iezle krhotine seanja koje su usidrane u detinjstvu, proete prvobitnim slikama, slikama prolosti. Ko ne bi eleo da ih razume? Upravo se umetnika vizija tako esto napaja izgubljenim rajem detinjstva, jer su se u njemu oblikovali simbolini arhetipi, po kojima se upravljaju spoznaje sadanjeg trenutka. Moete da mi verujete da pokuavam da propustim to manje mogunosti, gde se to moe videti u praksi: kako se arhetipi suoavaju sa sadanjom upotrebom vremena i orijentacijom prostora. Takve mogunosti se najvie otkrivaju u igri i brizi o detetu. Imam troje dece: za svo troje su slovenaki njihovog oca i ameriki engleski njihove majke ravnopravni po prikladnosti renika i mogunostima deskripcije. Tako se u bati love zajedno sa upanievim zmajem, i kroz refren London bridge is burning down engleske pesmice i Entsy Bentsy Spider amerike razbrajalice, pomau suncu da osui pauinu, dok se sputaju nad drugaijim krovovima i okreu ka drugim mostovima. Horizonti moje dece se, dakle, ve u svom izvoru, prostiru dalje od Trsta. Automatski su ve udvojeni, potencijal za mogunosti njihovih biografija i elja je proiren, simbolina geografska karta njihovog sveta je vea. Pogled na oblinju okolinu, kao i oseaj bezgranine moi u venom vraanju zrakova sunca su u to sam sve ubeeniji samo stubovi koji podupiru krhku graevinu due. I, kao to su dui potrebni predeli slobode, da bi se dovoljno paljivo pripremila na pouzdanu muku i eventualnu milost spoznaje, tako se upravo udvojeni identitet grana u vie pravaca, uurbano otvara vrata nepoznatih sobica, povlai se i traga uvek na drugom mestu, jer se ekstrateritorijalan kakav jeste nikada ne prikljuuje na jednu jedinu dimenziju. Rodio sam se u Ljubljani, odrastao sam sa njenim omeenim ulicama i enjom njenih fasada da nemaki sanjaju, kao to zapisujem u pesmi iz knjige Minuti straha (1990); ovdanje kole su mi dale univerzitetsko obrazovanje; tu poinju moji odlasci u inostranstvo, kraj prstena gradskih palata pod zdepastom tvravom i na obalama lenje reke, na kraju krajeva, merim skoro ve protiv sopstvene volje i iskustvo pulsirajuih arhitektonskih, kulturnih i socijalnih smernica koje zbunjuju oveka u stranim gradovima. Hou rei, dakle, da, po mom miljenju, arhetip grada proizlazi iz najranijih doivljaja neega, to je dugo predstavljalo jedini model urbanog ritma: Ljubljane.

180

Moje prvo iskustvo velegrada, meutim, vezano je za Beograd. Iako me od prvog susreta sa njim deli pola ivota, i dan danas se seam svog uzbuenja kada sam prvi put doao u taj grad na uu Save i Dunava. Ulice Beograda su me izazovno mamile obeanjima o upoznavanju balkanskog nerva, koji je, barem za mene, bio mnogo vie proet senzualnom dimenzijom, erotskim uzbuenjem i spontanom neposrednou druenja, nego neogranienim cerebralnim civilizacijskim procesom, kojem je slovenaki istorijski ivot u austrougarskoj monarhiji zadrtih navika, za koje se smatralo da su vrhunski oblik malograanske pristojnosti, bio mnogo vie izloen. Iako e svet savremeni Beograd pamtiti kao arite nacionalsocijalizma, koji je pod Miloevievom vlau terorisao itav prostor bive Jugoslavije, pre nego to e ga prepoznavati po njegovom slavljenom kosmopolitskom pulsu, meunarodnim pozorinim festivalima, inovativnoj filmskoj produkciji i eruptivnim pojavama sjajnog, u mitoloke obrasce usidranog knjievnog barbarogenija, pogled preko ramena me vraa onim trivijalnijim, ali za mene vanijim slikama iz riznice privatnog seanja: haotinim vinjetama kiosk sa evapiima, burekom i zeljanicom oko glavne eleznike stanice; vraa me u masu koja se gura na Kosanievom vencu, i simpatinu napadnost ciganskih vercera, koji su nudili jeftinu italijansku i tursku robu: Farmerke, farmerke, jo malo, pa nestalo!; vraa mi danas nepovratno naivni, ali zato slatki oseaj privilegija za koje sam mislio da mi pripadaju, kada sam se, kao bruco, usudio da prekoraim preko praga uvenog Kluba knjievnika u Francuskoj 7 u centru grada, gde su se okupljala najduhovitija pera i najbriljantniji umovi tadanje Jugoslavije, gde su vladali alkohol i jetke dosetke, koje su na neformalnim okruglim stolovima tradicionalno stvarale grupe izloene politikim pritiscima; vraa mi ariju, tu misterioznu orbitu drutveno-ideolokih komentara svega i svakoga meu monicima; vraa mi tajno muvanje oko splavova na Dunavu, za koje sam uo da se u njihovim siunim kabinama za malo novca mogu zadovoljiti i mukarci nabrekli od strasti; vraa mi kartografiju bekstva od lokalnih tabadija na Dorolu; sea me na miris pljeskavica i kajmaka na turistiki razgalamljenoj Skadarliji, za mene, tada, udesno egzotinoj ulici kafana i rotilja, ulici sa sviraima violina, koji mi, direktno na nenaviknuto uho, sviraju Tamo daleko; priziva mi soni ukus jogurta i zemiki u prvo svitanje, dok smo se zaribalih grla i zanemoalih udova vraali sa urke u elitnom

181

kvartu na Banovom brdu, gde je moje prijatelje pozvala neka snobovska minkerska kokica, iako smo se upoznali tek nekoliko sati pre poetka raskone zabave. Ukratko: Beograd mi je dao prvi doivljaj opasnog i nadraujueg kosmopolisa, koji je meavinom orijentalnih i okcidentalnih navika uporno preraivao razliite linosti i tradicije, udevajui ih u poglavarsku perjanicu samosvesti. To je bio neki poseban nain biti, koji mi, na primer, Be nije mogao pruiti, niti sam ga oekivao od grada Habsburgovaca, iako je Slovencima istorijski, socijalno, geografski i, valjda i po mentalitetu, blii. Dok junaci modernih slovenakih filmova, sa bolesnom enjom pasivno zure sa morske obale ka bezgraninim mogunostima sveta koji gledaju samo izdaleka, preduzetni spretnjakovii neobrijane elegancije iz Beograda su simplonskim vozom redovno odlazili u Pariz, napolje, tamo nekuda u beli svet. Ta ogranienja duha, koja su gora od geografskih ogranienja, u Ljubljani su izuzetno primetna. Ljubljana samu sebe doivljava kao belu, dakle, istu, to znai i da joj je, u nekoj metaforinoj inaici, spoljanji, meunarodni svet manje interesantan. Zbog toga i ne poseduje tradiciju kosmopolitizma, koja bi kontinuirano, iz izuzetno tankih slojeva trenutne graanske elite, prodirala u ire mase. A ipak me je, nakon poetne utuenosti, zbog koje sam eznuo za drugim rekama i drugim gradovima, to odsustvo kosmopolitske tradicije na neki nain oslobodilo. Ukoliko, naime, mi, Ljubljanani, nemamo kosmopolitsku tradiciju i sa njom povezanu stvaralaku samosvest, onda oveku ne preostaje drugo nego da pone da stvara vlastitu mitologiju. Ljubljana, koja je tek sa nezavisnou 1991. godine postala prestonica u pravom smislu te rei, naime, u smislu sedita suverene dravne vlasti, ivi u meni, bastardu Gutenbergove galaksije, kroz neku stariju, ak starodavnu perspektivu stvaralake imaginacije, naime, kroz prireeni izbor poglavlja koji iscrtavaju simboliki tekst prostora u kojem se velika ambicija za rodni grad, priznajem! mogu prepoznati svi gradovi. Na kraju krajeva, pesnika osetljivost proizlazi iz duboko intuitivnog uverenja da gradske zidine oznaavaju poslednju granicu poznatog; da je pojedinani grad, na neki nain, ve itav svet u kojem vredi iveti, nekakav transcendentni imago mundi. Zbog toga je egzistencijalno realno biti kod kue u gradu, u kojem se sreu nebo i zemlja; biti kod kue u gradu koji nudi prvobitno, oseanjima nabijeno, doivljajima ispunjeno

182

i upravo zbog toga temeljno iskustvo prostora; biti kod kue u gradu, u kojem sve stvari imaju svoje ime. arobna kartografija aice trgova, tri, etiri kljune ulice i anonimnih kutaka provincijalnog gnezda, koje je prestonica mog intimnog sveta jer imitira boravite bogova, ta kartografija me uporno prati po bulevarima stranih megalopolisa, kuda me uvek iznova vue enja za drugim, da bih u njemu, uz bolnu nasladu prolaznosti, nespretno pokuavao da otkrivam ono isto. Dakle, traim primarni prostor, koji ima znaaj i teinu arhetipa. Automobilska guva na neprimereno uskim ulicama stare Ljubljane, te zgusnutosti mog gradskog arhetipa, asfaltno svetlucanje masa i naslaujue razotkrivanje izloga od erutija do Benetona, dugi rafovi Merkatora u svakom kvartu i srameljivo koketiranje aleja sa proreenim drvoredima kraj Akereve ulice, trenja tokom sajamske ponude potrone robe i paralelni svetovi diplomatskih salona kao i gunavi azili birtija, kretavi trgovi i guranje ispred liftova napuderisanih robnih kua poput Name i Maximarketa, trijumf kia u vilama novih bogataa i razvuena melasa dravnih palata, koju nije briga za istorijsku nunost i usredsreenost, kakvu bi u gradskom jezgru koje ceni sebe morale imati kulturne institucije ukljuujui i muzeje; ogromni reklamni plakati, koji sami sebi neprestano estitaju pobedu postindustrijskog kapitala, i dvosmisleni napori drutvene margine, da iz pritiska predvidljive banalnosti stvori ivotne stilove u kojima radoznala oputenost i otvoren javni prostor konflikta isteruju svoje pravo da budu doivljeni kao egzistencijalna inovacija: to komeanje izuzetno gradskih identiteta Ljubljana poznaje. A ipak je, iznad svega, jo uvek sve prilino bledunjavo, raa se, zapravo, tek u grevima privredne, socijalne i politike tranzicije. Upravo u tome se skriva i velika mogunost. Kriza identiteta, kroz koju prolazi Ljubljana, jer je prvi put prestonica samostalne drave i istovremeno sredinji fokus slovenakog nacionalnog napora, ne znai samo raskroj do sada vaeeg identiteta i oblik samoprepoznavanja, ve, etimoloki i taku preokreta. U tom svetlu, verovatno je jasna i mogunost, da se Ljubljana osposobi da bude otvoreni grad, iji vazduh oslobaa i koji, poput padobrana, funkcionie samo ukoliko je otvoren, da, dakle, postane grad unutranje samosvesti i spoljanje gostoljubivosti. Za realizaciju potencijala koji potiu iz tog prelomnog trenutka, nama Slovencima, koji kao etnika zajednica u Ljubljani, naravno, inimo veinu, kao modernom

183

nacionalnom habitusu jo uvek kolektivno nedostaju oni raznovrsni slojevi kulturnog kapitala, koji bi uz seriju prenosivih postupaka civilnosti i meusobnim delovanjem navika srca proizvodili zalihu istananih stilova zajednikog ivota. Sve to uspeva kosmopolis. Takvi postupci prevoenja izmeu raznolikih tradicija i egzistencija imaju, naravno, vie veze sa specifinom formom mentis, nego sa kratkovidom brzinom moda ak sasvim dobronamernih slubenika, kojom se, bez razmiljanja, uklanjaju spomenici nedavne prolosti i u urbi za promenama menjaju nazivi ulica. Meutim, mnogo lake nego promeniti mentalitet je, jednostavno, naruiti arhitektama, da dobronamerno pokuaju da Ljubljanu utope u generiki sjaj tamnih stakala u otpornom internacionalnom stilu, kojim se irom postkomunistikog sveta epure soliterska utvrenja tranzicijskih skorojevia i politikog klijentilizma, koji malo mare za zajednicu ukoliko im ne omoguava, titi i jaa njihove posebne interese. Upravo urbani mentalitet je onaj, ija se transformacija ne moe voluntaristiki ubrzati. Ralf Darendorf je bio u pravu, kada je o posledicama plianih revolucija u Istonoj Evropi dao uvenu izjavu, da je bilo potrebno est dana za promenu vlasti, est godina za promenu ekonomskih i politikih institucija, a ezdeset godina e biti potrebno za promenu mentaliteta. Tu je svaka nada u reenje preko noi samo znak nepopravljive naivnosti. Ali mogue je kako mislim obezbediti barem uslove za to da se promena mentaliteta lake razvija u pravcu koji e Ljubljanu istrgnuti iz zamke blede uniformisanosti, one, koja sa novonastalim trnim centrima komercijalizuje njen rub, a sa trenjem ruralno selektivne kulturne batine turistiki anestezira gradsko jezgro. Mogue je obezbediti spoznajnu osnovu za oblike slavljenja, u kojem bi morali uestvovati oni vizuelni i arhitekturni, a na kraju krajeva i na osnovu osmoze duhovni elementi urbanog tkiva, koje je, u ljubljanskom sluaju, zaista organski sazidano po meri oveka. Ljubljana, koja kao da je stvorena za individualne imaginarne scenarije istraivakih lutanja du nevidljivih zrakova koji se vezuju za osnovnu iskustvenu osu grad reka park, kao to je ve istakao njen autentini domai sin, Joe Plenik; Ljubljana, koja se jedinstveno protee izmeu ogranienja prirodnih topografskih naglasaka sa jedne, i zgusnutog komeanja ljudi sa druge strane, gde anonimna samotna masa kosmopolisa jo uvek nije zavladala nad perverzno (bez)opasnim oblici-

184

ma javne intimnosti meu graanima malog grada; Ljubljana, koja kao grad na vetru, kao to ju je, izmeu dva svetska rata antologijski opisalo realistino pero Jua Kozaka, uporno, iako na prvi pogled moda ne toliko primetno, prima u svoja nedra strance i putnike, privremene i stalne goste, pokuavajui da se oslobodi potpune zavisnosti od slovenakog etnikog identiteta, ne bi li njeno urbano lice moglo da izae na svetlost kosmopolitskog dana; Ljubljana, koju je nemogue voleti, ukoliko te istovremeno ne ispuni i odbojnou, ta Ljubljana bi dobro uinila, ukoliko bi vie finansijskih sredstava, kritine panje i napora prepoznavanja ulagala u obrazovne programe. to znai, kada ne bi ulagala samo u ono u ta je nuno ulagati, naime, u urbanistika reenja za podivljali karneval destruktivne automobilizacije grada, koja e od mere oveka ubrzo napraviti jo samo frazu u turistikoj brouri, u kojoj e, naravno, morati da ostane preutana sasvim zastraujua injenica da parking-povrine imaju mnogo vee tlocrte od dejih igralita! Ve sam taj podatak nam diskretno saoptava, da je ljubljanskim glaveinama, u odnosu na budunost (deca) mnogo vanija usredsreenost na ono sada (automobili). Takva perspektiva je, meutim, sasvim pouzdano kratkovida. Ljubljana, ukoliko zaista eli da (p)ostane arhetip grada, u kojem e ivot ne samo komunikacijski-funkcionalno, ve i egzistencijalno imati smisla, u tom sluaju se mora pobrinuti da njeni graani budu svesniji, sa jedne strane duge, iako ne lake tradicije ostvarivanja zajednike pripadnosti sa svima koji prepoznaju govor ljubljanskih fasada i njihove enje za slobodom, a sa druge strane, da budu svesni i sutinske heteronomnosti i neprestanog ogledanja istog u razliitom. Po idealnom scenariju, takav oblik svesti bi spreio da nedeljom Ljubljana opusti kao da je njom zavladala epidemija. U sutini je zaista u pitanju epidemija, naime, epidemija zaborava koja doprinosi da postaje nevana upravo injenica da identifikacija sa gradom zahteva obavezu, koja je, u krajnjoj instanci metafizika. U metafizikom identitetu ja prepoznaje samo sebe na autentian nain samo u trenju sa drugim; dakle, ukoliko se neprestano zalee, inspirie, oploava, mutira i penetrira u meusobnoj napetosti razlika. Mentalne granice razvijenog urbanog prostora su, naime, porozne i neposredno zahtevaju meavinu i uborenje mnogobrojnih jezika, kosmosa, linosti i vizija, koje sa sobom nose seanje na ok razlike.

185

1 Autorov kritiki izazov ubrzo je dobio i knjievni odgovor. Esej je, naime, prvi put objavljen u prolee 2001. godine, pod naslovom Meditacija o nepopolnosti ljubljanskega arhetipa (Meditacija o nepotpunosti ljubljanskog arhetipa) u zborniku Pogledi na Ljubljano, koji su, za Gradsku optinu Ljubljana,uredili Drago Kos i dr. U jesen iste godine, Andrej E. Skubic je objavio roman Fuinski bluz (tudentska zaloba) koji je odmah postao pravi hit i meu kritiarskom i italakom publikom. (prim. prev.)

okovi su kreativni. Metropolitsko iskustvo to dobro zna, jer je urbani polis onaj koji ukljuuje, dok je nacionalna tradicija iskljuiva. Slovenaka tradicija ivota u gradovima jo uvek je vie nacionalna nego metropolitska. Ukoliko je metropolis nekakvo javno okupljalite, promajni prostor, domen beeih i isparljivih identiteta, takav je samo zbog toga to neprestano u sebe ukljuuje i prerauje razliite ljude, grupe, jezike i kulture. Slovenaka knjievna produkcija jo uvek nema uzmimo sluajni anrovski primer ambiciozniji roman, a da ne govorimo o suptilnim lirskim vizijama, o bogatstvu sukoba izmeu muke seobe i nade u bolju stvarnost, kakve, na primer, u ljubljanskoj prestonici otelotvorava kvart Fuine, naseljen junjacima, dakle Bosancima, Srbima, Makedoncima, Hrvatima i drugima, koji su se, ezdesetih godina, iz junih delova bive Jugoslavije, kao radnici, radije opredelili da odu na privremeni rad u Sloveniju umesto u Nemaku.1 Ukoliko grad, dakle, svakom pojedincu koji u njemu dobrovoljno ivi, prua vane, koliko god zbrkane i neureene osnove identiteta, onda biti Ljubljananin znai biti upisan u poloaj tvrave i reke, naselja-spavaonica i movare, to je neizbeno; biti Ljubljananin znai i imati srce i glavu proete oseajem, da za punokrvnu urbanu egzistenciju nije dovoljno pasivno iveti jedno kraj drugoga, ve da moramo aktivno razvijati i oblike zajednikog ivota. Ne samo pasivno doputati razliite jezike, etnike i religiozne specifinosti, ve pokuavati doi do toga da shvatimo da nijednog grada nema bez heteronimnih i pluralnih impulsa, bez klupka otkria razliitosti u samim nedrima onoga za ta pogreno smatramo da ve poznajemo kao isto. Mi, Ljubljanani se na tu pluralizaciju svetskih nazora i linih stavova izuzetno sporo navikavamo. Pored dananje Ljubljanice se uz patrljke poseenih, navodno obolelih, starih alosnih vrba, sada uspravljaju krmeljivi, ali uporni izdanci novih. Umesto pralja, sada se sa brega na breg, a jo vie za ankom nekih najvrelijih gradskih okupljalita, dovikuju studenti raunarstva, razboriti umetnici, dokoliari, berzanski posrednici i nezaposleni filozofi. A ipak nada, da je u pitanju proces kosmopolitizacije, nada koja nema toliko veze sa brojem stanovnika, koliko je tesno u vezi sa irokim vidicima duha koje se isplati kultivisati ve kod male dece, ta nada polako pupi u srcu svakog osetljivog pojedinca koji sluti da je za ouvanje arhetipa potrebno neprestano tragati za ravnoteom izmeu konzervativne lojalnosti prostoru i liberalnog pluralizma razlika.

186

Tako nada u ravnoteu uspeva da na trenutak obuzme, na primer, etaa, koji, barem leti, kada je grad najprimamljiviji, moda usput uspeva da primeti kako se ljudi koji sede za stolovima na uu Gruberjevog kanala i Ljubljanice, u popularnom kafeu Mosquito, bave najvanijim stvarima na svetu; tu, za dareljivim stolovima kraj reke, ravnotea se esto nudi sama od sebe, prostirui se od ogranienog horizonta usana do beskrajnih predela slobode u sanjarenju, u komentarima vezanim za ukus letonje marihuane i prirodu venog kosmosa.

187

Tatjana Rosi

BEOGRADSKI PISCI O ISTARSKIM GRADOVIMA

- Pokuaj ponovnog itanja Jugoslavije u savremenoj srpskoj prozi Na ovoj mapi nema zemlje koja se tako zove, rekao je. Ili ta zemlja ne postoji ili je ova mapa lana. (Anonim, XX vek)

1. Miris borovih iglica u Premanturi

U romanu Davida Albaharija Cink, objavljenom 1988. godine, otprilike tri godine pred poetak raspada bive Jugoslavije, postoji jedna naizgled sluajno zapisana reenica. Ona glasi: Seao sam se mirisa borovih iglica u Premanturi. U romanu se, meutim, ne pominje gde sa nalazi i kakvo je mesto Premantura, istarsko seoce udaljeno oko dvanaest kilometara od grada Pule, smeteno na jeziku poluostrva gde istarsko kopno najdublje zadire u jadransko more, na putu za rt Kamenjak. Premantura se, u Albaharijevom romanu, posveenom epskoj temi obraenoj na lirski, fragmentaran nain temi oeve smrti nigde vie ne pominje osim u ovoj reenici. Zato je onda zabito istarsko seoce, koje se nekada nalazilo u sreditu vojne zone od stratekog znaaja za bivu Jugoslaviju danas pretvorene u nacionalni park uopte pomenuto u Albaharijevom romanu? Sama Premantura, pak, ima dva centra. Jedan, isturen ka rtu Kamenjak, sastoji se samo od jednog kamenog krsta oko koga se prostire ravna i pusta zemlja crvenica pokrivena turom makijom. Njega su u spomen mrtvima poboli itelji mesta kada su, beei od kuge, napustili svoje prvo stanite. Veliki kameni krst u divljini i danas udi neupuene zahtevajui od prolaznika da zastanu i upitaju se o njegovom poreklu. Pravi centar Premanture povuen je desetak kilometara dublje u kopno, gde su se metani ponovo naselili. U samom centru je, kao i u veini drugih istarskih naseobina, kamena crkva koja

188

bi liila na obinu, seosku, da se u njoj ne nalaze orgulje koje se svake nedelje sveano oglaavaju za vreme mise. To Premanturi, izmeu ostalog, daje ar nesvakidanjeg. Jer bilo ko da je letovao u Premanturi nije se, posle tog zvuka orgulja, niemu vie udio. Ni injenici da je veina istorijskih spektakala italijansko-jugoslovenske koprodukcije snimljena upravo na lokaciji u neposrednoj blizini Kamenjaka ispred koga su se esto epurile drvene konstrukcije galija iz filmskih studija: drevne galije kao da sasvim pristaju uz okomite stene koje duboko, ravno padaju u vodu dok blizina pulskog amfiteatra, nekoliko desetina kilometara niz obalu, podsea na davne dane rimske slave i opravdanost ovakvog izbora lokacije za snimanje. Nasuprot tome Premantura je mala i skromna u svojim urbanistikim postavkama pravi primer mesta na kraju sveta u kome je vreme stalo ali gde se svet ne zavrava ve se, sasvim suprotno, ponovo raa iz skromnog utanja i tiine koja vlada prostorom u zavetrini burnih dogaaja svetske istorije. Slini su i ostali istarski gradovi oko kojih se iri isti aromatini miris bora i alfije, nad kojima je isto zvezdano nebo a u kojima se na malom prostranstvu mogu nai najzagonetniji spojevi istorijskog naslea i klimatskih specifinosti koji su ikada postojali u bivoj Jugoslaviji. Ali za razliku od vreve Beograda ti se neobini spojevi otkrivaju posmatrau u dubokoj izolovanosti pomalo divljeg istarskog kopna koje upravo zbog te svoje geografske izmetenosti prua utoite svima onima koji bi hteli da se odreknu centra i njegovih violentnih istorijskih imperativa. A budui da je Beograd predstavljao jedan od kulturnih centara bive Jugoslavije, kao to danas predstavlja jedan od centara srpske kulture i knjievnosti, svi oni pisci koji su se tokom poslednje decenije prolog veka uputili ka ovidijevskoj obali i sudbini izgnanstva zastali bi prvo na rubu Istre kao na rubu kakvog drevnog antikog Crnog mora bilo da su se privremeno, poput Radomira Konstantinovia, ili zauvek poput Mirka Kovaa i Bore osia, odricali istorije svog preanjeg, zahuktalog knjievnog i politikog beogradskog ivota. Te tako ne bi trebalo zaboraviti da je upravo na istarskoj obali kao na kakvoj ovidijevskoj taki dobrovoljnog, ponekad zaista sasvim privremenog, izgnanstva nastalo mnogo znaajnih knjievnih rukopisa beogradskih pisaca koji su na krae ili na due bili utekli od nemilosrdnog velegradskog ivota. Deset godina po prvom objavljivanju, Albahari e u predgovoru drugom izdanju Cinka, proglasiti ovaj svoj tekst, na

189

iznenaenje mnogih, istorijskim romanom. Znai li to da je zagonetno pominjanje Premanture u Albaharijevom romanu imalo neki skriveni, epohalni znaaj? Ili nas mirisni trag borovih iglica moe odvesti i ka drugaijim tumaenjima koja bi nam pomogla da shvatimo tajanstvenu sklonost koju su beogradski pisci pisci jednog bunog i haotinog grada oseali ka tiini i mirisu istarskog podneblja, mirisu koji nije bio samo miris borovih iglica ve i miris ruzmarina, divlje alfije i lavande koji prodire duboko u telo, svakim udisajem ga sve vie ispunjavajui nekakvim udnim spokojstvom. Trenutak odmora u senci borova na koji jednom jedinom reenicom podsea Albahari u svom romanu Cink melanholino je seanje na opori, tajanstveni znaaju Istre u ivotu svih onih koji su ikad okusili slast izgnanstva na njenim obalama jer ak i letovanje u Istri bilo je neka vrsta dobrovoljnog izgnanstva iz svakodnevice Beograda u kome se istorija i njen huk sasvim drugaije objavljivala. Mirisni, melanholini trag seanja na kratkotrajni spokoj u senci istarskih borova jeste ono to u Albaharijevom Cinku Premanturu smeta na onu mapu sveta koja se jasno iitava iz ovog romana a u koju su ucrtana i druga udesna, drevna, kat kada mnogo poznatija mesta, poput Velikog kanjona na primer, iju tajnu auru narator udie sa olakanjem i oseanjem na trenutak pronaenog smisla. Malena, skoro nepoznata Premantura obrela se tako na mapi koju narator Cinka, u potrazi za utehom, gradi briljivo i skoro neprimetno, naizgled sluajno pominjui one detalje i lokacije koji su odredili tok njegovog ivota, Na karti koju narator Cinka strpljivo upisuje u tekst roman na karti koju sam tekst romana zapravo otelotvoruje geografski vrlo razliite i meusobno udaljene simbole i reference povezuje jedinstvena legenda uporne, bizarne introvertnosti ija je ar divlja ar egzotinog. Moglo bi se rei da je karta koju u svojim seanjima prelazi i opisuje narator Cinka nezamisliva bez razumevanja drutvenog konteksta titoistike poetike kosmopolitizma poetike u kojoj se insistiralo, a ponekad i verovalo u ravnopravnosti svih svetova. Na toj je karti istorija Navaho Indijanaca sa severnoamerikog kontinenta istorija, dakle, onih koji vie nemaju istoriju do one getoizirane u rezervatima isprepletena sa usamljenou istarskog kopna koje je i samo neka vrsta rezervata za dobrovoljne izgnanike. Jer oporo istarsko kopno nije od onih u koje se moete zaljubiti odmah, na prvi pogled; istarski pejza nema nikakve veze sa uobiajenim morskim pejzaima

190

na slatkoreivim razglednicama. Istarsko je kopno drago samo onom ko je imao dovoljno vremena da zastane i oseti njegovu prikrivenu, potmulu groznicu koja polako osvaja, delujui isto kao to deluje i malarija koja je nekada vladala pustim movarnim predelima oko pulskog amfiteatra. Jednom zateeni tom groznicom zaljubljenici u Istru oseaju kako ona stalno tinja u njima da bi se povremeno, upravo kao napadi malarije koje lei samo gorki kinin, razbuktali u strasnoj melanholiji koja ih vodi nazad ka sivim i zelenim gamama istarskog tla skrivenog u tami etinara i divlje makije. To je upravo onaj prizor koji predstavlja pravi izazov za Albaharijevog pripovedaa eljnog predaha i meditacije: tur, skoro seoski predeo koji se moe videti ispod zaklona bora iznenada se otvara ka moru i njegovim divljim, opasnim divotama dok se predvee aromatini miris Mediterana, u unutranjosti istarskog kopna, povlai pred sveim i hladnim, skoro planinskim vazduhom koji dolazi iz pravca Gorskog kotara i mirisom zemlje crvenice koji se, zajedno sa izmaglicom, die iz dubokih, udaljenih bata-vrtaa. (Jedan od autora pomenutih u ovom radu sa ljubavlju i uenjem mi je priao o staroj razglednicu koja prikazuje pulsku arenu okruenu bezbrojnim barama od velianstvenosti imperije kakvom je danas zamiljamo na toj fotografiji nije bilo ni traga. Istra je, oduvek, bila tek jedna zanemarena provincija na razmei svetova koja je nekako postala udesna, vilinska zemlja, zakljuili smo zajedniki.)

2. Topos srednjovekovnog grada ili: Istra kao endemska zemlja

Svoje romane-prvence Radoslav Petkovi i Dragana Veliki, situirali su tako u Istri, dajui svom naratoru u prvom licu mukog roda priliku da rekonstruie jednu zemlju u kojoj se nije mnogo znalo u bivoj Jugoslaviji a koja je svojom tajnovitou mamila i zavodila. Sve je na istarskom kopnu bilo za druge neobino i zaudno; sve je, takoe, bilo gostoljubivo i mirno, dostojanstveno u svojoj zabaenosti, u svojoj neospornoj skromnosti koja se graniila sa siromatvom. Istorija tog kopna bila je koliko burna toliko i nebitna jer Istra kao da je predstavljala sam kraj sveta, onu taku na njegovoj mapi na kojoj vreme prestaje da postoji i da bilo kome ita ozbiljno znai. Istarski gradovi kao da su iveli u nekoj vrsti duboke

191

hibernacije: svuda okolo bili su tragovi davnih imperija, ukljuujui kako onu rimsku tako i habsburku, amfiteatri su se mimoilazili sa neoklasicistikim kolonadama, kue su ostajale skrivene iza gustih aleja dubokih austro-ugarskih vrtova proaranih i mediteranskim palmama, dok su u samoj unutranjosti istarskog kopna, podjednako daleko od Opatije koliko i od Rijeke ili Pule, na breuljcima straarili, meusobno zagledani jedan u drugog, naputeni, zaboravljeni srednjovekovni istarski gradovi opasani kamenim zidinama, do kojih se stizalo makadamskim putevima a u ijim su se gostionama jeli evrolan, fritaja sa parogama, manetre, fui, pasutice, makuroni na iglu, tartufe Putniku bi trebalo dosta da pronae uvene freske koje pripadaju anru zvanom Ples smrti ali su upravo u istarskoj nigdini nalaze u Evropi najbolje sauvani primerci tog anra u crkvici Sv. Marije na kalinah u Bernu i u crkvi u Hrastovlju potedela ih je evropska istorija, neumorna istorija neprekidnih razaranja koja je bila napustila Istru otiavi da tutnji nekim drugim tlom, kulturom i jezikom. Freske Plesa smrti ostale su netaknute ba kao i kupine koje su svakog avgusta obilno raale kraj makadamskih puteva koji su, u vreme kada sam prvi put letovala u Istri, gustom mreom povezivali unutranjnost istarskog kopna gde jo nije bilo asfalta. A makadam koji je unitavao sva kola, pa i ona najluksuznija, tedeo je, tako, mir i prirodu Istre, njenu dugu preputenost samoj sebi u kojoj je nastalo jedno podneblje specifinog kulturnog identiteta. Istarskim makadamom su oduvek peaili samo najuporniji (oni koji su tada iz umetnike kolonije Gronjana ili po hleb u mesto Buje, udaljeno od Gronjana pet kilometara u jednom smeru) jer su bez ozbiljnih posledica po gume i aspuh njime mogla da krstare samo ili vojna ili, tada vrlo retka, terenska vozila poput Landrovera. Romanima Put u Dvigrad (1978) Radoslava Petkovia i Via Pula (1988) Dragana Velikia obelodanjena je tako u jugoslovenskoj kulturi i knjievnosti jedna neobina ljubavna pria u kojoj su se na udan nain uvek iznova uspostavljale veze izmeu beogradskih pisaca i dalekih istarskih gradova: ova dva romana na samom poetku Velikieve i Petkovieve karijere ukazala su na staru kob meusobnog privlaenja najistonije i najzapadnije granice habsburkog carstva, simboliki izdvajajui prostor Istre, a posebno istarskog grada, kao prostor nepatvorene imaginacije kome e se uvek iznova vraati da bi ga u svojim zrelim delima (Dragan Veliki, pre svega, u romanima

192

Astragan i Danteov trg a Radoslav Petkovi u romanu Sudbina i komentari za koji je dobio NIN-ovu nagradu) obeleili kao onaj politiki proctor bive Jugoslavije koji je bio utoite svim onima koji su u begu, zastali da se odmore eljni predaha i samoe, a koji komunistika ideologija nije mogla da po-niti upravo zbog tamne slave subverzivne granice kraja sveta koji je Istra uivala, jo od kada je Dejms Dojs iveo u centru Pule patei zbog vlanih istraskih zima i dugih, hladnih kia te udei za italijanskom obalom. Toj zaaranoj zemlji bilo je potrebno da proe vie od pola veka neprocenjive Dojsove slave da bi se neugledna table, jedva primetna na sivoj fasadi kue u blizini pulskog korzoa u kojoj je Dojs iveo, zamenila upadljivijom a da se ispred same kue konano postavi i Dojsov spomenik. No, Dojs, kako se to iz njegovih zapisa jasno vidi, nikada nije voleo Pulu i samo je ekao da spletom srenih okolnosti konano otplovi u Trst. Kasno podizanje njegovog spomenika samo potvruje pretpostavku koju emo razmotriti malo kasnije a po kojoj spomenici nikada ne slue svojoj svrsi, upravo zbog toga to falsifikuju istoriju naroitio u Istri koja predstavljaja mesta ponitavanja bilo kakvog istinskog istorijskog kontinuiteta. Iako su preko puta Dojsovog skromnog utoita bila ostrva Brioni, Titovo luksuzno odmaralite danas takoe pretvoreno u nacionalni park-, Istra nikada nije izgubila simboliki znaaj zaarane zemlje, koja uprkos svim gubicima, ostaje samosvojno sebi okrenuta, ogluujui se o tutanj i istorijski eho politikih prevrata kako tokom transke krize (1947-1954) tako i tokom raspada bive Jugoslavije tokom devedesetih. Umesto toga istarsko je stanovnitvo radije oslukivalo zagonetni odjek sopstvenog, neobinog istarskog dijalekta koji predstavlja udnu meavinu izvorno akavskog istraskog govora, u kombinaciji sa knjievnim i kulturnim uticajima italijanskog i hrvatskog podneblja. (Istarski dijalekat koji dakle predstavlja meavinu italijanskog, tokavskog i staroakavskog govora ima vie podvrsta i varijanti, meu kojima su najrasprostranjenije ona dominantno italijanska i ona dominantno hrvatska, ali su sve te govorne varijante strancu namerniku podjednako strane, udne i nerazumljive.) Naratori Puta u Dvigrad Radoslava Petkovia i Via Pule Dragana Velikia obraaju se itaocu u ispovednom prvom licu retrospektivno pokuavaju da kroz panorama vlastitih seanja odgonetnu tajnu ove izolovane, endemske, halucinantne zemlje koja kao da nema istorije u savremenom znaenju te rei. Figura

193

sada ve bive drave Jugoslavije se kroz figuru Istre iitava kao jo jedna od zemalja koje su, liene svoje istorije, osudjene na skrajnutost, izolovanost, anonimnost i halucinantnost endemskog istorijskog postojanja bez nade da e punopravno biti vraene na mapu sveta. Bar ne drugaije no kao ona udna mesta te iste virtuelne mape na kojima se istorija zapadne civilizacije katkada odmara od svojih glavnih zahuktalih tokova. O samom toposu (srednjovekovnog) grada Dvigrada narator Puta u Dvigrad kae: Dvigrad se nalazi na morskoj obali, tanije na kraju dubokog i uskog zlaiva koji predstavlja ono to se u udbenicima geografije obino naziva prirodnom lukom. Iza same uske linije ravnog kopna pogodnog za pristanita uzdie se breuljak na kome je smeten najstariji deo grada (castelum, katel) nekaa opasan zidinama koje su se vremenom pretvorile u spoljanje zidine prvog reda kua. Oigledniji ostatak srednjovekovne prolosti ine dve kapije: ona perma luci, velelepna, sa reljefima u kamenu i, mnogo skromnija, prema kopnu. Svakom posmatrau ovaj nesklad jasno govori da se pred njim nalazi tipino primorsko naselje iji su usponi i propasti bili usko povezani sa morem, zbivanjima na njemu i oko njega. Putnik koji putuje vozom od Divae do Pule moe, ako je paljiv, pre ulaska u elezniku stanicu Kanfanar, na desnoj strani da vidi putokaz: Dvigrad 2 km. Put vodi do ruevina grada Dvigrada koji se uzdie iznad Limskog kanala, u nekim turistikim prospektima oznaavanog i kao Limski fjord. Legenda jo saoptava da je propast, uprkos pogledu uperenom ka morskoj puini, dola sa kopna, podmuklo i pogubno, u vidu kuge koja je tokom XV veka definitivno unitila raskoni ivot grada u punom procvatu. (Petkovi:1997) Uz neznatne korekcije opis grada Dvigrada (u kome bi dobar poznavalac otkrio umanjenu i mistifikovanu ali preciznu mapu Rovinja) moe se odnositi na bilo koje naselje na kopnu Istre, zemlji skoro na kraju sveta koju su metani, zbog zabaenosti, zvali niija zemlja a za koju je, u romanu Via Pula Dragana Velikia (1988), zapisano: I ne slutei gde e ga odvesti istraga, Bruno Gaparin je prvi uspeo da zaviri u kartonski sarkofag iz Vremena svetlosti i opinjen bogatom kolekcijom Karlovih programa primeni Gaddine teorije o prisustvu nevidljivih bia u kunom vazduhu istarskog podneblja koji vekovima prenosi endemine bolesti. (Veliki:1988)

194

Velikiev prvi roman odigrava se, kao i segmenti njegovih potonjih romana Astragan i Danteov trg, ne u malom srednjovekovnom gradu ije se zalee nalazi ve u unutranjosti istarskog kopna kakav je Dvigrad ve u velikom lukom gradu Puli kojim neprekidno duvaju kuni vetrovi iz Venecije. Iako modernizovan istarski grad je i u Via Puli neporavljivo oboleli grad, zatrovan svojom klimom i skrivenom istorijom, koje ga, obe, istovremeno razjedaju i razaraju. Istarski grad je, tako, neporecivo dekadentni grad koji mami kako svoje stanovnike tako i sluajne namernike u propast; to je grad koji zavodi na neobjanjiv i nikom znan nain budui da je u njemu sve teskobno, klaustrofobino i skueno; sve je pritajeno, preutano, skriveno i turo, lieno raskoi koja je ta koja obino, u istoriji zapadne kulture, zavodi; istorija se, tavie, ne odigrava u javnosti, na trgu, ve u sanatorijumima i ludnicama u koje je izgnana i stavljena pod kontrolu. Nigde raskoi samo njenih tragova i ostataka; nigde sjaja samo njegovih odblesaka; nigde sree, samo njenih opasnih obmana. Pula tako nije mrtvi srednjovekovni grad, grad-telo koji umire odjedanput i u komadu, ve ravasti lavirint modernog grada u kome je smrt sveprisutna i nevidljiva, vrebajui i prikradajui se iza svakog ugla i svake izgovorene rei. A jedna od njenih najlepih zgrada svakkao je bivi dom Jugoslovenske narodne armije koji je, u vreme pulskog filmskog festival, bio press centar i novinarski tab iz koga su za komunistike dnevne listove urno izvetavali novinari okrueni secesijskom patinom zgrade koja je nekada bila Dom oficira stare jugoslovenske, dakle kraljeve, vojske. Pria o Istri je, tako, hiperbola koja govori o nesluenim razmerama hipotetinosti istorije same. Hipotetina istorija grada Dvigrada tek je jedna epizoda kojoj Velikieva povest o kunim vetrovima pulskog zaliva daje novu dimenziju: celo kopno poluostrva preobraava se u grad-polis koji objedinjuje raznovrsnost istarskog reljefa i njegove raspone. Istra je prostor u kome kao da je stalo vreme a u kojem je sauvano itavo sazvee gradova-utvrenja od po desetak kua, podignutih na vrhovima malih uzvienja, izmeu kojih se prostiru vrtae i kotline, reke-ponornice i izmaglica, istroeni rudnici i retka crvenica od koje povre ima sladak, ukusan plod. Zemlja hibernacije i odloene smrti koju kao da je zaobilazilo nasilje kulturnih, politikih i industrijskih promena, endemska i incestuozna zemlja u kojoj su ivele samo njoj svojstvene biljne i ivotinjske vrste, skoro pusta, duboko istrajna u svojoj izolaciji

195

u kojoj su se od neminovnih jezikih modifikacija sauvali i izvorni nazivi starih naselja: Hum, Gronjan, Motovun, Pazin, Pomer, Premantura, Oprtalj, Vodnjan, Linjan, Peroj, Faana... Ili ostrva: Krk, Cres, Rab, Susak, Fenoliga, Loinj. I konano, gradova: Portoro, Kopar, Umag, Pore, Rijeka, Opatija, Pula, Lovran, Ika, Iii, Trst, Suak...I jedne jedine planine: Umka... Jedva da se moe zamisliti rekonstrukcija jezika koji je tako imenovao, obeavajui zvuanjem hermetino i bezvremeno stanje hibernacije smisla. U tako sauvanim imenima, kao i udnoj varijanti akavskog dijalekta koju metani govore ve decenijama, karakteristina, zaista, po endemskim bolestima nastalim posle dekadentnih roako-ljubavnikih veza i brakova, tipina i po endemskim biljnim i ivotinjskim vrstama, Istra predstavlja istinsko privienje koje plovi ka moru kao jedinstvena celina, kao telo jedinstvenog kopna-polisa zatienog svojim neobinim geografskim poloajem, klimom i reljefom od nepotrebnih upada uljeza. Ukratko, Istra je ono himerino mesto na mapi bive Jugoslavije koje, locirano nekako mimo istorije, kao da nije ni moglo imati drugaiju istoriju do one izmiljene, fantazmagorine, u koju junaci Petkovievog i Velikievog romana mogu samo (i opravdano) da sumnjaju. Mesto deavanja romana, naravno, nije nikada sluajno izabrano ma koliko nas narator Puta u Dvigrad ubeivao, kao izvinjavajui se, da se radi tek o sticaju okolnosti koje su ga navele da odredjenu lokaciju upozna bolje od drugih zbog toga to je mnogo vremena tu provedeno. Jedan od naratora u Via Puli, Bruno Gapari, ve je sasvim svestan da se nalazi na trusnom terenu na kome se granica izmedju normalnog i nenormalnog, zdravog i bolesnog, mrtvog i ivog ne da tako lako utvrditi. Srednjovekovni grad nije obian grad. Istra nije obina zemlja. Daleko od toga da bude urban/a na nain kojim zapoinje istorija savremenog urbaniteta, onog koji je prepoznatljiv kao poseban fenomen u francuskoj prozi devetnaestog veka ili esejima Valtera Benjamina, srednjovekovni grad je tek hipotetiki istorijsko mesto jer je srednjovekovni grad grad koji moe da svedoi samo o istoriji sopstvene smrti. On je drugaiji na nain raskola; mrtvi ostatak prolog vremena koji osporava bilo kakvu istinu kontinuiteta. Istorija tog grada utoliko je tajanstvenija ukoliko se ima u vidu kako je veina istarskih gradova stradala, pa i nestala, poput Premanture i Dvigrada, od kuge: motiv koji Radoslav Petkovi varira u celom svom opusu (jo od svog prevoda uvenog Defoovog spis o epidemiji kuge

196

u Londonu) kao simbol svih onih trenutaka prekida i zamraenja istorijskog kontinuiteta koja se opiru svim naporima naknadne sistematizacije i ucelovljenja istoriara. Skrajnutost Istre od glavnih istorijskih tokova i njihovih promena osudjuje je na jedan specifian status koji bi se u savremenom svetu mogao nazvati i izoptenou iz istorije, nekom vrstom istorijskog nepostojanja. Ipak, u takvoj zemlji, pokuaji naratora da rekonstruie sablast njene zauvek mrtve istorije dovode do zanimljivih rezultata. Ova dva romana, objavljena u rasponu od jedne decenije, odigravaju se na meusobnoj distanci od sat vremena vonje autobusom koliko ima od Pule do Rovinja, a njihovi se naratori opredeljuju za naizgled introvertno-egzotini ali zapravo apsolutno trendovski multikulturni romaneskni diskurs koji je, s jedne strane, obeavao otvaranje ka kosmoplitskoj interpretaciji sopstvenog iskustva, a s druge, aktivirao sve specificnosti lokalnog, zatvorenog u izolovanu floskulu trajanja koja se granici sa politikom i geografskom anonimnou, dakle sa onim sto bi u savremenom svetu mogli nazvati nepostojanjem. Od trenutka unitenja jezgra srednjovekovnog grada, pa i jezgra grada Dvigrada u zemljotresu, od trenutka samoizgnanstva Istre iz istorije, neophodno je posredovanje izmedju izmedju sablasti zauvek odsutne istorije i potrebe da se ona po svaku cenu rekonstruie: junaci Puta u Dvigrad, kao i Via Pule, nevoljni su uesnici tog posredovanja i njegove prirodne rtve. Napisani u ekspresionistikoj tradiciju prizivanja smrti ili koketovanja sa njom oba ova romana podseaju na to da je u srpskoj knjievnosti, jo od Dnevnika o arnojeviu, ovo koketno prizivanje-preispitivanje bliskosti smrti oduvek bilo koliko popularno toliko i kreativno produktivno. (Prisetimo se oba navedena romana nagradjena su nagradom Milos Crnjanski za prvu knjigu! Jer i sam Milo Crnjanski je u svom romanu Dnevnik o arnojeviu, napisanom u osvit stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, a objavljenom 1921. godine, pruio svom naratoru priliku da ispovedi kao mistino bitnu epizodu sa svog putovanja u daleke primorske krajeve u kojima se govori akavski: negde na istraskom ostrvu Krku narator Dnevnika se budi obasjan turom primorskom svetlou koja mu pomae da otkrije ar lokalnog, dostupnu pogledu stranca tek zahvaljujui vetini pijuniranja. Narator evocira kako je, skriven na tavanu, oslukivao nerazumljivi dijalekatski govor lepih sestara u ijoj je kui bio odseo, seajui se sa setom ba kao Albaharijev narator mirisa borovih iglica

197

u Premanturi kako je taj neobini govor doprinosio njihovoj ljupkosti i poveavao njihovu erotsku privlanost. Tako se ispostavlja da veza izmeu istarskog kopna i beogradskih pisaca traje kroz vreme, i da se na izvestan nain podudara sa nastajanjem mnogoglasne, viejezine, vienacionalne i viekonfesionalne ideje jugoslovenstva koja, posle kratkotrajnog trijumfa, budui naizgled definitivno poraena, kao da moe svoje prirodno skrovite nai samo u melanholinom eseju o knjievnosti i njenim vezama sa istarskim pejzaem tom poslednjom granicom negdanjeg jugoslovenskog sna-o-jedinstvenoj-teritoriji.)

3. Zato spomenici ne slue svojoj svrsi ili: estetika i istorija licem u lice u jednoj epizodi Puta u Dvigrad
ivot glavnih junaka Petkovievog romana odigrava u meuvremenu hronike i legende, izmedju vedrine preputanja Drugom, opisane u uvodnom poglavlju romana, Hronika grada Dvigrada, i melanholije ponovnog itanja istorije grada Dvigrada i njenih junaka u zavrnom poglavlju Legende o gradu Dvigradu, koje predstavlja neku vrstu mranog epiloga romana. Dvigrad je prostor neuspokojene ili, ak, nepostojee prolosti koja bi trebalo da bude iznova proivljena i proitana. Ili,pak, po prvi put izmatana. Preobraaj objektivnog anra hronike u mitsko-fikcionalni anr legende, tanije preobraenje objektivnog diskursa istorijskog znanja u fantastiki diskursa opisa jednog nonog doivljaja na koje se to znanje svodi deo je kritike prosvetiteljskog koncepta itanja koji se poentira razotkrivanjem tajnog napora postmodernistike prie da se vrati u okrilje predanja, njemu na brigu i staranje. Patina uzviene otmenosti izdajniki ostaje na prstima pri svakom pokuaju tumaenja istorije koje nema a ono to je u nekoj, uvek grotesknoj, svakodnevici bivalo i dopustivo i doputeno ini se istraivau i samozvanom uvaru prolosti grada Dvigrada, Antoniju Lovasu, nedopustivim skrnavljenjem ideala zlatnih vremena. Zato se kljuna epozida dvigradskog predanja, potkrepljena poverenjem u injenice i opipljive dokaze o postavljanju skulpture znamenitog pesnika Ivana Vetruia na glavni gradski trg tokom XV veka, koja ide u prilog viziji harmonije i punoe, slave i uzvienosti, i, jednom reju,

198

istinske istorijske mogunosti postojanja boljeg sveta, razreava kao anegdota o pustolovnom i prevrtljivom liku i toku svakodnevnih ljudskih poslova. Zanesen svojim oekivanjima Antonio Lovas ne primeuje, naravno, ono to u noi zemljotresa iznenada otkriva njegov mladi prijatelj, jo jedan od pripovedaa Petkovievog romana: u pometnji nastaloj posle potresa, ugledavi Lovasa naslonjenog na nezaobilazni pesnikov kip mladiu koji provodi svoj letnji raspust u Dvigradu odjednom se ili priinilo ili razjasnilo koliko Lovasov lik podsea na lik same skulpture, koliko Lovas jeste, u ponovljenoj igri vremena i sudbina, sam simbol zlatnog doba Dvigrada, istinski Ivan Vetrui. No, ne radi se ni o kakvoj romantiarskoj igri uzvienog vraanja istog u ciklinom modelu proticanja istorijskog vremena. Lovas je, zapravo, ve dugo krio tajnu skulpture nastale po ugledu na njegovo runo i grubo lice, lice treerazrednog vajara, vlasnika radnje gipsanih figurica koje sam pravi, a koji nije odoleo prilici da svoj lik idealizuje, transformie i oplemeni, vercujui ga pod imenom svog slavnog su-graanina. Gledajui se tako, licem u lice, na trgu kome nedostaje spomenik tako da se moemo pitati da li bi se on uopte mogao smatrati trgom, istorija i estetika su se mogle sporazumeti samo u tome da borhesovska strast ka prikazivanju krivotvorenja i beaa predstavlja jedinu estetsku verodostojnu a istorijski pouzdanu injenicu. Opte je prihvaeno bilo upravo miljenje kako je skulptura treerazredna; da loe, iako verno, prikazuje svoj uzor; trenutak priine ili razjasnice u mladievom pogledu trenutak je koji postavlja ne samo pravo pitanje o identitetu vajara Vetruia Lovasa nego i o samom identitetu prie, umetnikog ina i njihove kritike (pr)ocene. Eliotovski reeno, vreme prolo i vreme sadanje sukobili su se u kobnoj suprotnosti ideja o tome ta je original a ta falsifikat istorije. Ova suprotnost praena je, naravno, i raspravom o tome kakav je status original i kopije umetnikog dela, na ta ve na poetku XX veka upozorava Valteter Benjamin. U susretu istorije i estetike licem u lice na trgu grada Dvigrada pobedio je samoljubivi lik treerazrednog vajara, veno otelotvorenje sitnih ljudskih interesa. Iz perspective vernog dokumentovanja istorije skulptura velikana Vetruia bila je smatrana za, gle paradoksa, potpuni estetski a ne istorijski! promaaj. S druge strane, ona je predstavljala verni dokument vekovnog falsifikovanja i krivotorenja svakog istorijskog konteksta; krivotvorenja i falsifikovanja u kome je estetizacija ima-

199

la svoju ne malu, a katkada i presudnu, ulogu. Neizvesno je, tako, ne samo kada i kako se istorija i estetika sustiu u jednom umetnikom delu ve i kada e se i kako raz-otkriti njegova varljivo krhka priroda umetnikog. Nedoumicu izaziva upravo ambivalentnost bliskosti, obeanje slinosti koje postoji izmeu estetske i istorijske injenice a koje je uvek samo polu-, drei nas u nedoumici i strepnji : da li smo ovoga puta ipak pogodili, da li smo ovoga puta ipak pronali original a ne kopiju prie o sopstvenoj prolosti? Otuda spomenici nikada ne slue onoj svrsi kojoj su namenjeni. U halucinantnoj zemlji kakva je Istra, zemlji osudjenoj na anonimnost, izolaciju i nepostojanje, jo je oiglednija burleska u kojoj spomenici ne odaju poast istoriji ve naoj potrebi da je estetizujemo i na taj nain izbegnemo. Oni ne uvaju seanje na neporeciva istorijska fakta ve na nau sposobnost, kao i potrebu, da ih uvek iznova pogreno protumaimo.

4. Trg telo ili: o skrivenim tokovima istorije

Uprkos sumnji koja ih mori do psihodeline iscrpljenosti, (ili bas zbog toga!), glavni junaci Puta u Dvigrad i Via Pule jesu oni koji se sa zahtevima logosa i kontinuiteta nalaze u odnosima opasne i ambivalentne prisnosti. Put u Dvigrad razreava se na samom trgu srednjovekovnog grada, u sreditu nesporazuma, u raskolu drugaijeg koje se jedno drugom objavljuje ne kao identino ve kao slino, tamo gde je samo pitanje trenutka kada e se promeniti osetljiva ravnotea i kada e doi do konanog mimohoda istorijskih interesa. Neprirodno je, naravno, provesti mnogo vremena , kako kae glavni pripoveda romana, na trgu mrtvog grada, meu njegovim sablastima, ali jo je vea ludost pokuati da se tom proerdanom vremenu pribavi opravdanje smisla. Trg grada/teksta je, tako, raskre snovienja i razuma, raskre integriteta samog tela koje se otvara za uvide halucinantnog i fantastikog pripovedanja. Jer uprkos iracionalnoj strukturi nesporazuma kojoj se povinuje narativna organizacija romana tzv. generalni pripoveda, onaj koji bi odgovarao idealnom sadratelju svih pripovednih glasova knjige, jeste upravo onaj koji pokuava da zadri pribranost i sauva zdrav razum. Posle dugog oekivanja katastrofe koja se nikako ne dogaa nastupie skoro zaboravljeni a neminovni kraj leta: jo jedan neobjanjivi diskontinuitet ija e skromna

200

malenkost zaseniti sve druge, osujeujui naknadna velika tumaenja. Jer zivot se iznova seli, naputajui istraski grad koji je bio tek turistika atrakcija i letnje stecite dokonih. Slede dugi jesenji i zimski meseci ponovljene smrti, pogleda oajniki uprtog u sve one take na mapi sveta koje sebe narcisoidno i zvuno mogu nazvati velegradom, metropolom ili megapolisom. A Dvigrad, kao i veina drugih istraskih gradova, to nikada nije ni bio osim u retkim trenucima u kojima se svetska istorija skrivala od sebe same, po rukavcima i zabitima neispitanih prostora mape sveta. U Velikievom romanu Via Pula centralno istorijsko vorite grada, iji proli i tajni ivot Bruno Gapari polako deifruje, nije spomenik ve sasvim drugaija vrsta graevine sanatorijum za duevno poremeene u kome se odigrava prava istorija grada obolelog od kunih vetrova. Iako se ini kako se zatvorene zgrade ludnica modernog doba razlikuju od otvorenih trgova srednjovekovih gradova razlike skoro da nema kada je re o telu i njegovim snovima. Trg grada je ujedno i trg tela izloenog pogledu i samospoznaji. Ludnica modernog grada kao da se gradi oko nekadanjeg jezgra srednjovekovnog grada, oko samog njegovog srca, trg tela podseajui nas svojim zidovima izdaleka na divan i opasan san tela o gradu, i grada o telu. Sanatorijum za duevno obolele mesto je gde se telo oslobaa nervnog rastrojstva modernog grada kojim se telo otuuje od sebe samog. Sanatorijum je, dakle, fukoovski reeno, mesto na kome je ono telo koje je osloboeno stega poelo samo sebe da sanja stavljeno pod konani nadzor i kontrolu, u izolaciju u kojoj e uvek biti pod prismotrom kako ne bi ometalo one drutvene i istorijske tokove koji su mogui tek kada se telo podjarmljuje i izrabljuje do samootuenja i smrti. Posmatrano iz ove perspektive telo istarskog kopna samo je produetak tela srednjovekovnog istarskog grada: zato je Istra dragoceno kopnopolis namerno ostavljeno u hibernaciji i izolaciji, preputeno svom vlastitom telu i svom vlastitom snevanju. U Istri je kao u kakvom sanatorijumu bolest normalna a telo slobodno tek kad je stavljeno pod prismotru i u izolaciju koja ga oslobaa drutvene i istorijske odgovornosti. Zato Istra jeste pharmakon jugoslovenstva koji ima svojih lekovitih svojstava ije dobrobiti oseamo i danas. Svako ko stupi na istarsko kopno-polis, izmeteno iz huka istorije (iako danas ve uveliko pretvoreno u turistiku atrakciju), ima priliku da iznova sanja sopstveno telo, sopstveni san, sopstvenu istoriju jugoslovenstva.

201

Pri kraju prve decenije novog veka, vise od etvrt veka kasnije, iskustvo integriteta tela i njegove izloenosti ini se, na prostorima bivse Jugoslavije, mnogo aktuelnijim i bitnijim nego nekada. Jer je upravo telo to koje sanja san, makar to bilo telo narativnog fragmenta. Jer lieno mogunosti da posumnja i sanja telo telo prie nije nita drugo nego prazni trg srednjovekovnog grada, mrtvi znak lanog kontinuiteta. Telo i san nisu tudji i nepoznati jedno drugom, naprotiv. Jedino telo poznaje san do kraja, uprkos svojoj prividnoj materijalnosti. Moda jedino telo i san poznaju stanje istinske prisnosti, uprkos razlici u ingerencijama koje su im u istoriji zapadne civilizacije dodeljene. U civilizaciji u kojoj je danas i Jugoslavijasan jednog tela o kome kao da ne znamo vie nita, bespomoni kao pred ostacima u sebe zatvorenog istarskog grada-koljke.

5. Trst ili: o komunizmu

Da bi pria o istarskim gradovima u knjievnim radovima beogradskih pisaca bila potpuna potrebno je pomenuti jo jedan istarski grad koji se od 1954. godine nije vie nalazio u sastavu nekadanje Jugoslavije a koji je bio od neobine vanosti za razumevanje odnosa istarskog kopna i ideje jugoslovenstva u srpskoj knjievnosti. Taj grad, Trst, Radomir Konstantinovi opisuje u svom romanu Dekartova smrt (1998) kao meku potroakog konzumerizma koji je zavladao komunistikom Jugoslavijom sedamdesetih godina prolog veka. Za Konstantinovievog naratora Trst je pre svega Ponterosso, popularna transka buvlja pijaca na kojoj se ispoljava sav nizak ukus i niske strasti, banalnost i trivijalnost popularne kulture titoistikog reima oliene u modi i moi shopping-a a vezane za kult robne kue kao najznaajnije nove istorijske graevine: () svata se u Trstu deava, u Trstu nae uvek ono to nisi traio, o emu nisi mislio, to nisi eleo, o emu nita ak nisi ni znao, ono to nisi planirao, kao najvanije, neizbeno, ono to sve tvoje vano, sve znaajno, sve neizbeno, odjedanput, i kao neoekivano, umanjuje, obezvreuje, ak otkriva, osvetljava, kao besmisleno, pa bi ti da to to pre zaboravi, sve to zbog ega si doao u Trst, i to si popisao na jednom komadiu hartije, kao da e tako da pobegne od sopstvene besmislenosti () (Radomir Konstantinovi:1998, str. 98-99.)

202

I: Ali ona kao da me nije ula, ovoga puta valjda ne zato to je mrtva ili to je izgubila nadu da u Standi moe da me nae, nego zbog toga to je sada ve ila, mesearka, pruenih ruku, od gondola do gondola, preturala je po stvarima, () bili su to aparati za peenje hleba, elektrini mlinci za kafu, koulje, marame, lutke, bicikli, tanjiri, stolice i lealjke za batu, kaputi, eiri, kiobrani, naoare za sunce, i njena glava, njena izgubljena glava pod starim crnim eirom u toj ogromnoj, arenoj, gomili stvari. (Radomir Konstantinovi:1998, str. 91.) Trst je za Konstantinovia, naravno, i Dojs koji je prebegavi iz Pule jeo svoju digericu u Trstu, gde je davao asove engleskog jezika i gde se muio vie, mnogo vie, nego to je u Puli i sanjao. Trst je, naravno, i evropska tradicija, ponajpre austro-ugarska, habsburka, oliena u dvorcu Miramare i starim transkim vilama. Ali pre svega, to je e za zapadnim tritem i robom, sramno ponienje jugoslovenskog komunizma koji svoj vrhunac i svoje zlatno doba, svoju kolektivnu euforiju koja ujedinjuje sve u istom fantazmu kupovine, doivljava na transkom Ponterossu. Zato se, kada se govori o Trstu, kao i o Istri uopte, mora pomenuti uloga koju halucinantno-fantastiki diskurs o Srednjoj Evropi ima, kao zatitni poetiki znak, za celu jednu generaciju pisaca koja je smatrala je da je re-konstituisanje tradicijskog kontinuiteta neophodan poetiki zadatak srpske proze postmodernizma, ma koliko potraga za sopstvenim korenima bila uzaludna i, sa stanovita postmodernistike poetike, prevaziena. Ve je Ki uspostavio sliku Srednje Evrope na ambivalentan heraldiki nain koji Srednju Evropu uspostavlja kao simbol prekinutog, osujeenog, tradicijskog kontinuiteta koji bi trebalo ponovo uspostaviti. Kao simbol pobune protiv ideoloke represije komunistikog reima slika Srednje Evrope u srpskoj, kao i u drugim istono evropskim knjievnosti ima kultni poetiki status, povezujui ponovno uspostavljanje kulturnog kontinuiteta sa idejama drutveno progresivnih promena. Naravno, ne bi se moglo tvrdi da nije bilo kontradiktornosti u poetikim zahtevima koji su konstituisali sliku Srednje Evrope u savremenoj srpskoj prozi: s jedne strane, slika Srednje Evrope trebalo je da bude mesto kritike velikih narativa poput komunizma i nacionalizma dok se, s druge, esto koristila u svrhe njihovog re-us-

203

postavljanja i popularisanja. Istorijska multiplikacija granica i nacija, tradicija i jezika, kao i artistika igru meta i inter tekstualnim strategijama konstituie, tako, u srpskoj postmodernoj prozi sliku Srednje Evrope (koja dalje posreduje sliku Evrope i diskurs o njoj) kao dominantno fantastiki, predoavajui onaj proces u kome se Evropa transformisala u Evropu, u daleki i nedostini privatni i/li kolektivni fantazam prvo komunistike Jugoslavije osamdesetih a potom i izolovane Srbije devedesetih godina prolog veka. Re-definisanje halucinantno-nostalgino-fantastikog diskursa o Srednjoj Evropi u srpskoj knjievnosti vezano je, iznova, za romane ija se radnja (ovoga puta samo delimino) odigrava u Istri, na samom rubu habsburke monarhije iji je najudaljeniji grad Trst. U romanu Sudbina i komentari (1993) Radoslava Petkovia (koji se odigrava na potezu Beograd-TrstMaarska) Trst se razotkriva kao mesto pogubne dvojnosti u nacionalnoj srpskoj istoriji koja od Orfelina i Dositeja Obradovia ne prestaje da proganja srpsku kulturu uvek zauenu, i nekako savladanu, artificijelnou Zapada. Petkovieva pria moe se, meutim, itati i kao parodija o srpskoj dijaspori koja, odavno otuena od matice, u doba evropskog Napoleonovog osvajakog trijumfa, ivi u specifinom samo-izgnanstvu u tajnim dubinama transkog zaliva gde je istorija pohodi samo u vidu Pavela Volkova koji se moe itati ili kao lik avanturistenamernika koji e svoj put i osvajanja nastaviti na nekom drugom mestu, ili, pak, kao lik naivnog smetenjaka koji nikakvoj istoriji zapravo nije ni dorastao. S lakoom se, takoe, moe zamisliti tekst hipotetikog eseja o Srednjoj Evropi koji predstavlja pred-tekst veine Velikievih proznih radova ija se radnja zbiva ili na teritoriji nekadanje austro-ugarske monarhije ili na njenim rubovima. Otuda je centralna tema romana Danteov trg (1997) Dragana Velikia pokuaj rekonstrukcije lika idealnog srednje-evropskog pisca koji bi objedinio tragino sline sudbine nekolicine uvenih pisaca srednje i jugoistone Evrope poput Zveva, Kafke, Kia, eslava Miloa, Kundere, Joneska, Esterhazija kao i sudbine tolikih drugih srednje-evropskih pisaca koji su tokom dvadesetog veka pisali na potezu Italija-Austrija-Madjarska-Rumunija-biva Jugoslavija u skoro sablasnoj anonimnosti, stvorivi knjievnost neobinih, psihotino-klaustrofobinih raspoloenja. I kod Petkovia i kod Velikia Trst je ono mesto na mapi Srednje Evrope koje, protivno svim oekivanjima, jeste jedno od mesta na kojima se odigrava skrivena

204

istorija sveta, demonstrirana kroz akcije koliko ludih toliko i zanesenih, koliko bolesnih toliko i smuenih. Ta je istorija istorija isprepletanih kanala i laguna, istorija lavirinata u kojoj e Trst iskrsnuti kao mesto u kome in a kome komunizam pokazuje svoje nalije, odnosno svoju pravu prirodu i svoje tajne veze sa drugim ideologijama i istorijskim koncepcijama: Bavei se Trstom, uz grofa ora Brankovia sam definitivno natrapao i na komuniste. kae jedan od junaka Sudbina i komentara. Pria o Trst je tako, uvek, pria o tamnoj strani komunizma koja se preplie sa velikim nacionalnim narativima Srba, Slovenaca i Hrvata (ore Brankovi je jedan od halucnantnih narativa srpskog naciona npr.), te, kao u zamrenom lavirintu venecijanskih laguna, sa akcijama Musolinijevih faista i zabludama jugoslovenstva. Otuda opis ulaska u transku luku, koji se desio skoro dva veka pre raanja komunizma, kao da ptredstavlja upozorenje na opasne lavirinte istorije u koje brod uplovljava: Sveti Nikola je plovio uskim kanalom izmeu Cresa i Raba i zamirisale su ume sa obala; posle duge plovidbe, pred njima je bila Rijeka, prva luka za koju su znali da je pod austrijskom vlau. Uploviemo u rijeku luku govorio je Volkov Kortu i Tripkoviu; tamo emo se snabdeti onim to nam je potrebno i, ako je mogue, da brzo namestimo prednju katarku; zatim nastavljamo za Trst bez zaustavljanja; celu zapadnu obalu Istre je zaposeo Napoleon. Seam se kako sam nekada plovio za Veneciju, kazao je enjivo Tripkovi; tada nam je poslednja luka bio jedan mali grad na zapadnoj obali Rovinj i tu smo uzimali peljare da nas provedu kroz venecijanske lagune; a nije loe ni za Trst imati peljara; ipak, snai emo se. Plovio sam i po pliim morima, kazao je Korto. (Radoslav Petkovi: 2007, str. 105. kurziv moj) Daleki prauzor svih Petkovievih barokno-prosvetiteljskih junaka je, dakako, Kazanova, uveni venecijanski zavodnik, diplomata i pisac koji u svojim potonjim inkarnacijama u Petkovievom romanu (naroito onim transkim koje imaju veze s jedne strane sa Habsburkom monarhijom a sa druge sa ostalim imperijama koje su silom svojih interesa zalutale u istarski zaliv i grad Trst) doivljava sopstveni krah i parodiju. (Moda zbog toga to se Venecija ogleda u Trstu kao u sopstvenoj nedostojnoj, dakle parodinoj, kopiji?) Jedina dostojna inkarnacija Kazanove jeste uveni strip-junak Korto Malteze lik koji se, kao kakav uljez, sablasno i armantno unja stranicama Sudbina i komentara elegantno parodirajui pokuaj literature da

205

samu sebe ustolii u zvaninoj istoriji. U poreenju sa avanturistikim i induvidualistikim Kortovim projektom politika misija Pavela Volkova u romanu Sudbina i komentari kao i nauno-kulturoloki projekat profesora Rozenberga predstavljen u romanu Danteov trg Dragana Velikia podjednako su beznaajni i triavo-racionalni. Jer je Trst, na maginoj mapi istraskog kopna predstavljenoj u tekstovima beogradskih pisaca, jedna jedina taka koja nije vilinskim silama poteena istorijskog zla ve predstavlja, sasvim suprotno, mesto konanog poraza i krajnjeg ponienja, mesto trivijalnog i banalnog koje u Dekartovoj smrti tako slikovito doaravaju opisi transkog Ponterossa a u Sudbinama i komentarima Kazanovini dvojnici koji nisu u stanju da obnove herojsku harizmu svog prethodnika. U romanu Danteov trg simbolika Trsta kao mesta aktuelnog poraza svega uzvienog povezana je sa poetikim zaokretom kojim se u srpskoj prozi omoguva ponovno promiljanje koncepta Srednje Evrope u izmenjenoj kulturnoj i politikoj situaciji postkomunistike istone i jugoistone Evrope. Iako je koncept Srednje Evrope i danas jedan od najznaajnijih poetikih koncepata kulturnog kosmopolitizma, multi-etnike tradicije (koji esto ima funkciju mapiranja prostora neo-jugoslovenske nostalgije) te evropskih integracija on se u najnovijim romanima srpske knjievne produkcije najee prikazuje u autoironinom ili parodijskom maniru kao da su pisci koji ga zastupaju svesni da se limiti tog koncepta moraju preispitati kako bi on i u novom, globalnom kontekstu i dalje ima svoju istinsku poetiki i politiku svrhu. Na taj nain mit o Srednjoj Evropi postaje zapravo pria o uvek uzaludnoj potrazi za poreklom kao solidnom osnovom sopstvenog identiteta, a poetiki koncept Srednje Evrope sve intezivnije korespondira sa novim politikama identiteta u vremenu postmetafizike disperzije subjekta. Deridinim odgovori na pitanje o mogunosti postojanja jednog kompletno novog danas Evrope koje bi bilo prevazilo sve istroene a ipak nezaobilazne, nezaboravljene i neprevazidjene, programe eurocentrizma i anti-eurocentrizma jesu, kao i uvek, hotimino aporino-protiuvreni. Oni uvek ukazuju na injenicu da je novi koncept kulturnog identiteta Evrope odredjen pogledom Drugog, jer e tek vostvo drugog ili drugost vostva, kako to istie Derida, izmeniti postojeu autobiografiju Evrope. A pitanje o drugom, naravno, jeste pitanje o odgovornosti kao istorijski i etiki dominantnoj temi zapadne civilizacije kraja dvadesetog veka. Ali postoji bar

206

jo jedno podednako bitno pitanje pored pitanja odgovornosti. A ono je uvek isto: Ko je Drugi? Ko nam to dolazi sa Deridine druge obale izabran da bude reprezent drugosti? U romanu Danteovog trg Dragana Velikia onaj jedini koji dolazi sa druge obale, prelazei Atlantik, jeste sredoveni ameriki profesor koji veruje da uniteni regioni Srednje Evrope i Balkana kriju zaudjujue sudbine; onaj koji eli da iduu niz Dunav, do Beograda, i dalje, kroz Rumniju i Bugarsku napie knjigu u kojoj bi se u jednom arhetipu preklopilo nekoliko figura pisaca koji vode poreklo iz ove oblasti. Nema mesta sumnji kad je ozbiljnost profesorovog pristupa u pitanju. Profesor Rozenberg temeljno pristupa predmetu svog izuavanja. Koncept profesorove knjige skiciran je i unapred odreen onim istim fatalistikim kontekstom beskonanih metanarativnih referenci koji postoji u Kiovim romanima a u okviru koga bi nova mapa srednje Evrope trebalo da bude re-konstituisana na potezu Maarska-Rumunija-biva Jugoslavija-Trst: ivot Oto Koranjaje antikvarnica, samo treba nai put do aukcije. Gospodja Ilona me snabdela jo jednim moguim poglavljem moje budue knjige. Pre negoto se vratim posetiu izvesnog gospodina Brokphelera u Bavarskoj. Nizvodno od Koranjija, Dunavom na istok, postoji svet Labuda Ivanovia. Trei autor je Rumun Kornel Buzea, pesnik, koji je prole godine umro u Trstu. Zakasnio sam i za njega, ali moda je tako bolje. Postoje svedoci, prijatelji, a moj rukopis napinje se kao opruga. Slutim da su njihovi ivoti zaokruili temu bekstva. Iako se nikada nisu sreli, pisali su istu knjigu. (Dragan Veliki:1997, str. 168.) Ne bi, naravno, trebalo zaboraviti da u ovoj intertekstualnoj igri, koja podrazumeva visoko sofisticiranu poetiku citatnosti, Dragan Veliki pribegava i strategijama autocitatnosti, veto rezimirajuI svoje prethodno iskustvo Istre kao Srednje Evrope, donekle zapoeto u Via Puli ali najbolje dermonstrirano u romanu Astragan. Veliki koristi sve knjievne forme relevantne za postmodernistiku igru fakcije i fikcije pisma, dokumenta iz porodinih arhiva, zvanine policijske izvetaje, i tome slino kako bi prikazao halucinantnu zamku metanarativnosti u koju pada jadni ameriki profesor koji, ne shvata pravu, opsesivno psihodelinu prirodu srednjoevropske istorije. On nastavljaja da se ponaa na neadekvatno racionalan nain u udnom okruenju u kome se obreo a koje se opire njegovom zdravorazumskom, praktinom nainu traganja za

207

istinom. U tom traganju proza transkog pisca Zveva ostae poslednjom dostojanstvenom epohom grada Trsta, pre nego to simboligu grada ne uniti ekonomija trita (ovog puta trita intelektualnih ideja i koncepcija) i gladi za banalnim. Profesor Rozenberg pobrkao je dakako naunu metodologiju sa potrebom da rezimira sopstveni ivot. Biografija idealnog lika srednjeevropskog pisca za kojim profesor traga moe oigledno biti konstituisana samo kao parodija apokrifne prirode. Ova parodina apokrifnost je, medjutim, netoto potpuno izmie razumevanju profesora Rozenberga koji dri do toga da je Srednja Evropa pouzdan istorijski ili bar geografsko-kulturoloki fakt koji bi trebalo akademski precizno istraiti i predstaviti. Profesoru Rozenbergu izmie ak i uvid u pravu prirodu idealnog lika srednjoevropskog pisca koji je, uprkos tome to reprezentuje raznovrsne kulturne i knjievne tradicije od Bukureta do Trsta obuzet oseanjem teskobe, klaustrofobije i neurotinoparanoidnih simptoma skuenosti srednjeevropskog kulturno-imaginativnog regiona od Kafke preko Zveva do dananjih dana. Idealni arhetip srednjeevropskog pisca koji profesor Rozenberg pokuava da rekonstruie samo je jo jedna replika istog tog klaustrofobinog prostora od koga ameriki profesor eli da oslobodi svog junaka. Poduhvat profesora Rozenberga je, dakle, samo jo jedan od bezbroj drugih uzaludnih projekata koji su propali u neobjanjivoj gluhoti Srednje Evrope. To je, konano, dugo oekivani obrat u evrocentrinoj prii o srednje-evropskom mitu koji je, paradoksalno, mit o komunizmu samom i njegovim samo-obmanama. Istina je da je profesor Rozenberg sasvim prosean ameriki univerzitetski profesor koji je istovremeno upao u kreativnu krizu i krizu srednjih godina a koji pokuava da spase svoju karijeru na jedan prilino smean i smuen nain. Ipak, upravo njegov pogled, pogled prosenosti, pogled jedne za Evropu potpuno nemogue i nezamislive drugosti koji poniava, pogled koji otelotvoruje vodjstvo drugog kao vodjstvo neprihvatljivo tudje kulture osrednjosti, uspeva da raskrinka srednjo-evropski mit u svoj snazi njegovog eurocentrinog narcizma. Rozenbergov pogled, uprkos tometo mu izmie apokrifna sutina srednje-evrepskog mita, ili upravo zbog toga!, jeste onaj koji uspeva, nehotino, uprkos svom divljenju koje pokazuje prema Srednjoj Evropi, da je demistifikuje. Kratkovidi i zbunjeni pogled srednjovenog amerikog profesora, uplaenog za svoju budunost koja se ima odigrati ne u Evropi ve u Americi- , jeste pogled koji

208

gleda a ne vidi, pogled koji ne-shvata, dakle pogled neshvatanja samog, koji stie kao konani odgovor savremenosti na dugi period mistifikacije Srednje Evrope u srpskoj i istono-evropskoj kulturi u drugoj polovini dvadesetog veka. U Rozenbergovom pogledu, i jedino kroz njega, Srednja Evropa se konano svodi na svoju pravu, novu meru: ona prestaje da bude mit i postaje samo jo jedna ideja vie na globalnom intelektualnom tritu ideja, filozofskih koncepata i poetiko-teorijskih paradigmi. Snaga njene privlanosti skriva se u injenici da je ideja Srednje Evrope nedovoljno istraena i relativno nova ideja na globalnom intelektualnom tritu podredjenom potrebama amerikih univerziteta, ideja ija se provokativnost iscrpljuje u egzotinim, kat-kad sasvim mutnim, tamnim asocijacijama na divlje i varvarske prostore, nedovoljno istraene prostore s one strane upravo sruenog berlinskog zida. Tako se u britko prikazanom prizoru apsolutne apsurdnosti koja moe proizai iz drugosti vodjstva (ili iz prizora Evrope koja dobrovoljno hrli ka drugosti svetskog vodjstva?) mit o Srednjoj Evropi koji funkcionie kao narativ-zamka i narativ-zamak narcisoidnosti evropskog subjekta konano dekonstruie, razotkrivajui svu smenu iskljuivost i jalovu pretencioznost uvek ve istroenog evropocentrizma. Epilog Danteovog trga odigrava se, kao i sam poetak romana, u Puli. Tek iz perspektive tog epiloga, kao i iz perspektiva kompletne okvirne prie romana, postaje oigledno da demistifikacija srednje-evopskog mita ne dobija svoju poentu u parodijskom prikazivanje pseudo-naunih istraivanja profesora Rozenberga. Ideoloki i politiki jasno definisana, pria o disidenciji, emigraciji i apatridstvu to skriveno jezgro srednjeevropskog mita stvorenog iza gvozdene zavese tokom poslednjih decenija komunistikog reima dobija svoj kontrapunkt opisom umetnikog para koji ivi i radi u izolaciji istarskog podneblja, u endemskoj zemlji kunih vetrova, u nekoj vrsti dobrovoljnog unutranjeg egzila. Tek iz perspektive ivotne prie ovog para, ispriane sa ivice istarskog kopna, a skoro na samom trgu drevnog istarskog grada, utopijska tema bega i pria o apatridstvu kao izrazu dobrovoljno izabrane bezdomnosti, dobijaju svoj pravi smisao. Rozenbergov kratkovidi pogled uspeva da demistifikuje Srednju Evropu i dekonstruie mit o njoj ali tom pogledu istarsko kopno i istarski grad zauvek izmiu, dok istorija sanatorijuma i duevno poremeenih za njega zauvek ostaje skrivena i nevidljiva kao to mu ostaje nejasna

209

i psihotino-klaustrofobina priroda knjievnih zapisa jednog od najboljih srednje-evropskih pisaca poput Zveva, Tranina, ili Franca Kafke, nemakog Jevrejina iz Praga. Smetajui Istru na raznovrsnu geografsko-kulturnu i politiku mapu Srednje Evrope Veliki u Danteovom trgu pravi jo jedan poetiki zaokret i pokazuje nam obrise Istre kao obrise nepatvorene mitske zemlje: Srednja Evropa se pretvara u sopstvenu parodiju dok istrasko poluostrvo, a na njemu grad Pula i u tom gradu jedan trg, ostaju slobodnom teritorijom sna i tela, istinske meditacije i stoikog usamljnitva, pharmakonom svih naih politikih zabluda, -divnim ehom jugoslovenstva komunizmu i globalizmu uprkos. Veliki u Danteovom trgu pokazuje da je statinost i odsustvo promene i dalje bolni konstitutivni element specifinog istarskog kulturno-politikog podneblja ali se ne odrie potrebe za njegovim romansiranjem i nekom vrstom glorifikacije. Istra se ponovo potvruje kao kopno-polis u kome apatridi, osobenjaci i nespokojni jednom reju svi oni koji se samo-prepoznaju kao sablasti globalistike tranzicije nalaze skromno i turo utoite u svetu neprekidne promene u kome je pomeranje granica i re-mapiranje teritorija (kao i svesti) svakodnevno i svakodnevno drugaije.

6. Istra i Jugoslavija?
Kao Istra nekada, tako i biva Jugoslavija danas, iz perspektive jednog novog, jednog post-postmodernog itanja, izgleda kao zemlja bez prave prolosti, sablasna, liena mogunosti seanja, osuena na nepostojanje. Iz perspektive Beograda, rasparanog i pobeenog nacionalnom retorikom u samom srcu njegovog neobuzdanog urbaniteta, Istra se kao mitska zemlja jugoslovenstva ini dragocenom i nepobedivom; otuda njena figura uvek iznova iskrsava u prozi beogradskih pisaca kao figura autentinosti i autonomije zemlje iz legende koju je zlo, nekim udom, potedelo. Pri tome se postavlja pitanje kako se, skoro tri decenije po objavljivanju prvih romana sa temom istarskog grada u srpskoj knjievnosti, u figuri Istre ogleda figura sada-ve-bive zemlje, zemlje bez legitimne istorije, nekadanje Jugoslavije? Kakva se dakle Jugoslavije danas ita u figure zemlje bez istorije i prolosti, u halucinantnoj i endeminoj Istri beogradskih pisaca? Rukopis Puta u Dvigrad nastao je tokom 1974. i 1975. godine, a prvi put objavljen 1978. godine, u zemlji koja se zvala

210

Jugoslavija: mapa te zemlje je, naravno, bila kao i sve mape virtuelna ali je pomenuta zemlja bila u nju upisana, tanije, politiki korektno udenuta, u centimetar. Niko nije brinuo o verodostojnosti mape (intervencije u slovenakom listu Mladina koje su se ticale dekonstrukcije mape i rekonstrukcije njenih granica desie se tek deceniju i koju godinu kasnije) u modi su bile igre mistifikacije u kojima su dokumenat imala poseban, povlaen i ne uvek sasvim posprdan znaaj. Najava postmoderne poetike u srpskoj prozi bila je obazriva i uljudna; verovalo se u pristojnost linog stava i dobrobit znanja te dokumenti, iako ironino tretirani, nikada u toj prozi nisu bili istinski omalovaavani. Naprotiv. Moglo bi se reI da je postmoderna bila raskoni procvat dugo skrivane ljubavi prema prosvetiteljskim formama akumulacije znanja mapama i atlasima, te renicima i enciklopedijama (Hazarski renik Milorada Pavia i Enciklopedija mrtvih Danila Kia to trijumfalno razotkrivaju). Kao da je strast ka kartografiji i arhivama, kao i prema starim, zaboravljenim pa nadjenim rukopisima i/li istorijskim podacima dostigla svoju vie nego opasnu kuluminaciju upravo u srpskoj prozi postmodernog doba koja se htela prikazati apolitinom i aistorinom, te otuda naoko nezainteresovanom za sve oblike drutvenog i politikog diskursa moi. Vise od etvrt veka kasnije situacija je, kao u ogledalu, apsurdno izokrenuta: zemlja o kojoj je bilo rei vie ne postoji iako se ini da nekadanja mapa te zemlje, koja se i u naem varljivom seanju menja iz minuta u minut, postaje sve istinitija. Kako, dakle, mapu jedne nestale zemlje sameriti sa novostvorenim mapama tj. novostvorenim zemljama na tlu bive Jugoslavije: kao rasuti pil karata te nove mape svedoe jednu iznenada preokrenutu politiku igru, jednu partiju kojoj je, u naknadnoj interpretaciji, skoro nemogue utvrditi as poetka. Strast ka trivijalnim zapletima, s jedne, i apstraktnim proizvoljnim uoptavanjima, s druge, preplie se u toj prii o zemlji koja se raspala kao da je nikada nije ni bilo, o tim rukopisima prvobitno nastalim, tampanim i nagraenim/itanim u jednoj a potom u sasvim drugim, drugaijim zemljama. (Ili je bolje rei dravama?) Kako izbei, i da li je to uopte mogue, trivijalizaciju zapleta zvanog raspad bive Jugoslavije? Kako izbei proizvoljno, uvek apstraktno pekulisanje ( a kat kada i moralisanje) na tu temu? ta se zapravo, izmedju dva mogua itanja, prvog sredinom sedamdesetih i/li poetkom osamdesetih godi-

211

na prolog veka, i itanja tokom prve decenije dvadeset prvog veka, promenilo? A ta sauvalo? Distanca izraena pukom kilometraom ostala je ista: rukopis pisan na relaciji Beograd Kanfanar i dalje podrazumeva oko dvanaest sati vonje vozom od jedne destinacije do druge, dvanaest sati radosnog iekivanja ili setnog zaboravljanja Istre/Beograda u zavisnosti u kom smeru putujete. Ali u priu je uvedena nova istorijska distanca svest o jazu koji je tokom devedesetih godina XX veka prostor bive Jugoslavije uinio skoro neitljivim u geografsko-politikom smislu, postavljajui uvek iznova pitanje granica, pripadnosti, ideje o nekadanjoj zajednici i shodno tome, zajednikoj, istoriji Estetika zajednikih doivljaja i uspomena ostala je jedinim nasleem biveg jugoslovenskog prostora koji se diio svojom otvorenou ka svemu novom, veto skrivajui skorojeviki snobizam titoizma od koga se do dana dananjeg nije izleio. Ali iz perspektive novouspostavljne istorijske distance zajedniko estetsko i egzistencijalno iskustvo kao i kilometraa relacije Beograd-Kanfanar ine se, danas, nekakvim snovienjem o kome pripovedaju oni koji tvrde da su nekada postojala nekakva zlatna vremena. Ko su oni? I gde se rodio taj mit o zlatnim vremenima u kojima smo nesmetano uivali jedni u drugima kao i u razmiricama izmedju naih lokalnih, egzotinih istorija utemeljenih u narcizmu malih razlika? Bez obzira na globalni kontekst istorijske igre politiko-geografskim referencama, priroda ovog pitanja tie se jedne intimistiki zamiljene poetike u ijem je sreditu figura itanja nae sopstvene prolosti. Zagonetna figura itanja kao figura melanholije. Ta figura opominje kako nema iskustva toliko neprikosnovenog niti toliko pojedinanog da ne bi, uprkos svemu, moglo biti ponovljeno. A da je sva strast naeg razumevanja tog iskustva zapravo mazohistiki pervertirana udnja za ve proivljenim koje odbija as svog konanog odlaganja ad acta. itamo li mi to, dakle, kao i uvek kada je o jugoslovenstvu re, kroz figuru istarskog grada legendu o zemlji koja vie ne postoji i koja zapravo nikada nije ni postojala (ni na jednoj mapi) drugaije do kao privienje i tlapnja, kao projekcija jedne utopije osuene na poraz, poput svih utopija? Ili, pak, itamo upozorenje da je i dananja mapa sveta, transparentno rairena pred nama, samo jedna od bezbroj moguih virtuelnih projekcija novih svetova na kojoj e se estetika i istorija, iznova susreti licem u lice, krivotvorei jedna drugu na jedan drevni ali za nas

212

jo uvek nedokuiv nain, kao glavni likovi istorijskog igrokaza ili anegdote iji nam kraj za sada nije poznat? PS Prijatelji mi kau da se na putu za rt Kamenjak sada nalazi sjajan kafi Dungla iji vlasnik, mladi Slovenac, tokom leta svakog vikenda pravi velianstvene tehno urke. One su organizovane u samoj blizini usamljenog kamenog krsta pobodenog tamo gde je nekada bio prvobitni centar Premanture, ije ime, po priama starih metana, u prevodu znai mesto gde vetra stalno duva.

LITERATURA
1. 2. 3. 4. 5. 6. Albahari, David. (1988) Cink, Filip Vinji, Beograd,. Petkovi, Radoslav.(2007) Sudbina i komentari, Stubovi kulture, Beograd Petkovi Radoslav. (1997) Put u Dvigrad, Stubovi culture, Beograd Veliki, Dragan. (1988) Via Pula, Rad, Beograd, Veliki, Dragan. (1997) Danteov trg, Stubovi kulture, Beograd, Konstantinovi,Radomir. (1998) Dekartova smrt, MIR, Novi Sad,

213

Dragan Veliki

BERLIN Pisci i muzeji

U prii Vodi po Berlinu, Vladimir Nabokov, tada jo uvek V. Sirin, na jednom mestu belei: Kada jednom, neki berlinski pisac, udak, dvadesetih godina dvadesetprvog veka poeli da doara nae vreme, morae da zaviri u muzej tehnike iz prolosti, kako bi naao stogodinji tramvaj, sa utim vagonom, loe izrade, sa seditima iskrivljenim od starosti a u muzeju odee, da potrai crni, sa blistavim pucadima, kondukterski mundir kako bi upotpunio svoj opis bivih berlinskih ulica. Tada e sve biti vredno i punovano svaka sitnica: kondukterov novanik i reklama iznad altera, neponovljivo tramvajsko drmusanje koje nai praunuci, moda, nee moi ni da pretpostave: sve e biti oplemenjeno i opravdano starinom. U tom smislu stvaralatva, valja opisivati sve te uobiajene stvari, kako bi se odrazile u ogledalima buduih vremena, u kojima e nai potomci pronalaziti nenost, atmosferu naeg naina ivota; tada sitnice postaju vane, dragocene, a odevanje najjednostavnijeg sakoa ini se kao preruavanje za najotmeniju maskaradu. ivei u Berlinu, Nabokov je jedno vreme stanovao na Vitenberg trgu. Kada se danas osvrnemo po tom prostoru, jedino za stanicu podzemne eleznice moemo tvrditi da je priblino izgledala onako kako danas izgleda. Sve ostalo to mi danas vidimo, nije gledao i Nabokov: zgrade podignute pedesetih godina, maleni park, nove tipove automobila i gradskih autobu-

PHOTO BY BRANKO PANTELI

214

sa, ljude obuene za najotmeniju maskaradu. I nije se samo grad promenio, ve i priroda koja raskono okruuje Berlin. Na brojnim jezerima gde su se nekada kupali junaci Nabokova izgraena su nova kupalita, drugaije su konstrukcije tobogana, vodom plove novi modeli amaca, pored staza i puteva nepreglednog Grunevalda drugaija je signalizacija. Prie i romani Vladimira Nabokova nastali u berlinskom periodu za junake imaju osobe iz ruskog Berlina, emigrante koji su sanjali Rusiju i do poslednjeg dana verovali da su u tom gradu samo privremeno i da e se koliko sutra vratiti u Rusiju. Danas u Berlinu ive pripadnici oko 170 nacija. U eseju Iris Berlina Crnjanski na jednom mestu kae da je Berlin vie dubok nego visok. A ta dubina jednog iezlog grada prisutna je i danas. Berlin podsea na ogroman vodopad koji ne vidimo, ali ije huanje ujemo. U svakoj bolje snabdevenoj berlinskog knjiari nalaze se police sa bedekerima, monografijama i mapama grada Berlina. Meutim, ono to postoji u knjigama, drugaije se otvara u stvarnosti. Berlin je grad groblje, jer o velelepnosti i monumentalnosti tog grada danas uglavnom svedoe spomen ploe. Naravno, po tome Berlin nije jedinstven, ali jeste najvei iezli grad. Enciklopedijski savren Knjievni vodi Berlina, ulicu po ulicu, rekonstruie prohujala vremena i belei prisustvo preko sedam stotina pisaca i umetnika. Pominje se mesto gde je nekada bila zgrada u kojoj je stanovao E. T. A. Hofman, i gde je napisao jednu od svojih poslednjih pria, a ta se pria zavrava opisom jednog pogleda, pogleda osobe koja stoji na prozoru. Na mestu Hofmanovog prozora danas je jedan drugi prozor, koji se nalazi u jednoj drugoj zgradi, i naravno, sa tog prozora se prua jedan sasvim drugaiji pogled. Ali, kako to esto biva, iz materijala literature moe se rekonstruisati stvarnost koja je ieznula. Na jednom berlinskom uglu postojala je nekad kua u kojoj je dve godine iveo Kjerkegor i pisao Dnevnik zavodnika, postoji i mesto gde je nekad bila kua u kojoj je iveo openhauer i gde je zapisao da je zahvalan koleri to ga je na vreme proterala iz Berlina. Te iste godine od kolere je u Berlinu umro Hegel. Njegov grob se nalazi na jednom malom groblju, odmah pored groba Fihteovog. Na tom groblju sahranjen je i Hajnrih Man. Uza sam zid groblja je dvospratna kua u kojoj je Bertold Breht proveo poslednje godine ivota. On je takoe sahranjen na tom groblju koje je svakoga jutra posmatrao sa

215

svog prozora, i u jednoj beleci pominje vrt, i jedno skromno drvo, i prozor svoj koji gleda na groblje, na kojem je sve zeleno i prostrano. I u tome ima neke vedrine, kae Breht. Postoji i trg na kojem je pre vie od dva veka izvrena generalna proba spaljivanja knjiga. A Volter, koji vie nije bio u dobrim odnosima sa Fridrihom Velikim, mogao je sa prozora kue u kojoj je stanovao da vidi kako gore primerci jedne od njegovih knjiga. Tada je zauvek otputovao iz Berlina. Veliki umetnik revolucije, Vladimir Ilji Lenjin, takoe je dva puta due boravio u Berlinu, prvi put 1895. godine u blizini Tirgartena, u Flensburgertrase 12, kod gospoe Kurajk, drugi put, ilegalno, tokom 1912. godine, u Kloptokstrase 22, kod udovice Rauhfus. Berlin nije bogat grad, kao Hamburg, Minhen ili Frankfurt. Berlin je oduvek bio grad radnika, grad pobuna i barikada. U Berlinu su ivele off persone. Majka Tereza je bila duboko potresena bedom koju je videla u Krojcbergu, tada radnikoj etvrti Berlina, koje je danas veoma in mesto, sa stotinama kafea i restorana, nonih klubova i bioskopa. Krojcberg je najvei turski grad posle Instanbula, pa zato nosi i naziv Mali Istanbul. Berlinu se ne moe prii sa svih strana, taj grad iznuruje namernika koji na mapi prethodno ucrta marrutu kretanja, a kada se suoi sa stvarnim dimenzijama prostranstava Aleksandarplaca, ima oseaj da stie samo do nevidljivih zidina. Pseudoantika Unter den Linden, monumentalnost na svakom koraku, a izmeu praznine poput bojnog polja. Berlin nije obnovljen i rekonstruisan kao Varava ili Drezden. Memorija je konzervirana u hiljadama spomen-ploa na fasadama kua koje su podignute na mestima gde su nekad postojale velelepne graevine. Ruevine su raiene, ali utisak je da i pored monumentalnosti i izofrene kombinacije novog i starog, Berlin i dalje jeste jedan porueni grad. I kao da je to bila svesna namera, sauvati utisak ruevina. Jer, vratolomije arhitekture Potsdamskog trga samo govore da je u toj praznini koju danas popunjavaju bljetave piramide od stakla i betona, nekad bio grad. Na svemu to je sazidano kao da se ogledaju senke ruevina. Neko svevidee oko stalno dopunjava dosije grada. U jednom novijem knjievnom bedekeru Berlina popisane su sve adrese na kojima je tokom svog berlinskog perioda iveo Nabokov. Postoji i mapa kretanja ruskog pisca tokom njegovih 14 berlinskih godina. Na toj mapi je ubeleeno mesto gde je

216

nekada bila redakcija ruskog asopisa Rulj, u kojem je Nabokov objavio svoje prve prie, ubeleena je i adresa zubara, Amerikanca, kod kojeg je popravljao zube, zatim, na mapi postoji i ruski kabare Plava ptica za koji je Nabokov pisao skeeve. I sasvim nabokovski, pominje se malo poznato delo ruskog pisca, Kratka gramatika ruskog jezika za strance, koju je Nabokov sastavio i objavio sredinom dvadesetih godina, i gde se ve u prvoj lekciji otkriva senka arobnjaka literature. Ta prva lekcija poinje reima: Potovana gospoo, ja sam lekar, a ovo ovde je jedna banana. Deo istorije svakog grada ine tzv. oriinali. Gradski ludaci su institucija za sebe. U manjim mestima, posebno u primorju, oriinali su svojevrsna turistika atrakcija. Veliki grad, usled paklenog tempa ivota, ne nudi asove za sijestu, dekirikovski mir koji naruavaju samo make na pustom trgu. Svetske metropole pruaju gostoprimstvo hiljadama beskunika i kloara koji leti spavaju po parkovima, a zimi se zavlae u tople hodnike podzemne eleznice. Toliko ih je mnogo da se niko ne izdvaja, iako je svako od njih vlasnik neobinog ivota. Razmiljam o leksikonu u kojem bi beskunici dobili biografsku beleku, po elji i fotografiju. Takav leksikon bi svakako bio prilog istoriji grada. U nemakom jeziku postoji nekoliko izraza za populaciju koja ivotari na dnu socijalne hijerarhije. Jedna od formulacija te ljude naziva oni koji su odustali imenitelj koji je dovoljno prostran da pod jednim krovom sakupi razliite profile onih koji su odustali bez obzira na bitne razlike izmeu beskunika i oriinala, jer niti je svaki beskunik oriinale, niti je svaki oriinale kloar. ivei u Berlinu esto sam sretao na Kudamu, glavnoj arteriji biveg Zapadnog Berlina, pristojno obuenog oveka kako vue ogromnu plastinu torbu i u nju trpa svaki papiri, pikavac, praznu konzervu piva ili koka-kole koju bi naao na ploniku. Taj sakuplja ubreta, sa inae istih berlinskih ulica, radio je svoj posao ozbiljno, ne osvrui se na prolaznike. Motiv zbog kojeg je to radio nikada neu saznati, ali, sumnjam da je bilo ta od onoga to nestaje u njegovoj ogromnoj torbi moglo da se upotrebi. On je jednostavno sakupljao ubre sa berlinskih ulica, ista-amater, kojeg u tom poslu verovatno pokree strast prema redu i istoi, strast koja moe da se izbori za razliite tehnike uklanjanja razliitosti. U nekim ulicama berlinske etvrti enenberg na svakih stotinjak metara vise bele table na stubovima ulinih svetilj-

217

ki, koje dananje stanovnike Berlina podseaju na neka druga vremena. Na tablama u Grunevaldskoj ulici itam sledea obavetenja: Jevrejima vie ne isporuivati jaja 22. 6. 1942., Nema vie sveeg mleka za Jevreje 10. 7. 1942, Jevreji moraju predati svoje elektrine i optike aparate, kao i bicikle, pisae maine i gramofonske ploe 12. 6. 1942.. Na mnogim gradskim trgovima postoje ogromne ploe sa imenima koncentracionih logora iz Drugog svetskog rata. U berlinskom zoolokom vrtu na klupama se nalaze mesingane ploice sa imenima darodavaca, kao i datumi kada su te klupe poklonjene zoolokom vrtu. Ispred svakog kaveza postoji pano sa mapom sveta gde je obeleen prostor iz kojeg odreena ivotinja potie. Ispred dela zoolokog vrta sa bizonima na posebnom panou ispisana je itava pria o sudbini bizona. Tako posetilac saznaje da je u 18. veku irom amerikog kontinenta lutalo oko 60 miliona bizona, a da ih je danas u rezervatima jedva 55 hiljada. Takoe, iz prie se saznaje da je jedna od atrakcija na Divljem Zapadu bio izlet vozom u preriju. Voz bi se zaustavio im bi naiao na krdo bizona, i tada bi izletnici, dame i gospoda, usmerili cevi svojih puaka u bizone. Nakon to bi ih pobili, ostavljali su tela u travi i odlazili do sledeeg krda. Pominje se i podatak da je legendarni Bafalo Bil tokom jedne sezone, koja je trajala tano 18 meseci, ustrelio 4.280 bizona. Bafalo Bil je jednostavno istio amerike prerije od bizona. Naravno, i od Indijanaca, o emu je moda vodio posebno knjigovodstvo. To mu nije smetalo da ue u legendu kao heroj Divljeg Zapada. U romanu Posljednje putovanje u Be, hrvatske spisateljice Irene Vrkljan, koja ve etiri decenije ivi u Berlinu, pominje se sledei podatak: Brisbane, 17. oujka, 1998. (AFP) Prema miljenju istraivaa mnogi su prastanovnici Australije u prolom stoljeu bili ubijeni i tako su dospjeli u evropske muzeje. Neki Aboridini bili su ustrijeljeni po narudbi, rekao je ef ekipe istraivaa Les Malezer u utorak u Brisbaneu. Njihovi posmrtni ostaci prodavali su se muzejima i privatnim zbirkama u Velikoj Britaniji, Nemakoj, Nizozemskoj i Italiji. U ovom sluaju nije samo iena teritorija Australije od izvesnih vrsta, ve su istovremeno irom sveta popunjavani muzejski prostori zanimljivim eksponatima u edukativne svrhe. Istorija, koja je po Kunderi igra smeha i zaborava, pobrine se za indulgencije svojim nestanim herojima.

218

Berlin je nepregledna metropola nastala pripajanjem manjih gradova kao to su pandau ili Tegel, gde se nalazi jedan od tri berlinska aerodroma. Neka od tih mesta su do danas zadrala spokojstvo i tiinu provincije. ini mi se da je po svojoj posebnosti najznaajniji Kepenik. Poeci tog naselja datiraju jo iz kasnog bronanog doba, a ve u 9. veku na ostrvu, koje je nukleus dananjeg Kepenika, postojala je tvrava i naselje Kopanika. Ime Kepenik u istoriji se prvi put javlja 1240. godine. Danas je Kepenik najvei distrikt Berlina, i istovremeno prostor sa najvie zelenila i vode. Iako 80% povrine Kepenika pokrivaju ume, jezera i reke, Kepenik je najvee industrijsko podruje Berlina. Jedan istorijski dogaaj koji e kasnije biti dramatizovan i prenet na film proslavio je gradi Kepenik. Naime, 16. oktobra 1906. godine, Vilhelm Foigt, uster po zanimanju, u mladosti avanturista i falsifikator, koji je ve u dvanaestoj godini dobio policijski dosije, uetao je obuen u kapetansku uniformu u komandu grada i uhapsio komandanta, inae majora po inu, pozivajui se na nareenje sa najvieg mesta. Tako je za kratko vreme preuzeo komandu nad Kepenikom sprovodei neku svoju pravdu, meutim, pre toga je ispraznio gradski trezor. itava Nemaka i Evropa smejala se dogaaju u Kepeniku. Vilhelm Foigt je osuen na etiri godine zatvora, meutim, pomilovan je posle dve godine. Nakon izlaska iz zatvora, uspeo je da dobije paso i ode u Ameriku, gde je u cirkusima izvodio taku Kapetan iz Kepenika. Umro je u Luksemburgu 1910. godine. U centru starog gradskog jezgra Kepenika i danas postoji zgrada venice od cigle u neogotikom stilu, koja je turistika atrakcija, i poznatija je pod imenom Kapetan iz Kepenika. Meutim, jo jedna atrakcija postoji u Kepeniku, Muzej vemaina, iji su vlasnici Valtraud i Lotar Amlov. Naravno, nije sluajno Muzej ve-maina smeten ba u Kepeniku. Jo u pretprolom veku Kepenik je bio veeraj Berlina, budui da se u tom gradiu nalazilo desetine veeraja i peglaona. Jedan od razloga bio je verovatno kvalitetna voda koja okruuje i tee kroz Kepenik. etnja Muzejom poinje ve u dvoritu gde su izloeni razni modeli ve-maina i suilica, te maina za peglanje zavesa i posteljine. Na policama u prizemlju i na spratu, niu se stari modeli pegli, zatim, metalne kutije u kojima su nekad bile pretee dananjih deterdenata, te udesne sprave kojima je teko odrediti svrhu. Ljubazni vlasnik muzeja, gospodin Amlov, pre nego to

219

posetiocima objasni namenu odreenih predmeta, prvo uputi kviz-pitanje koje, naravno, ostaje bez odgovora. Zatim sledi njegovo objanjenje. Tako sprava koja izgledom podsea na maice, zapravo je instrument kojim se nakon pranja rukavica, cedio prst po prst. Tu su i mainice za peglanje ipki, te sprave za plisiranje u raznim dimenzijama i za razliite vrste materijala. Najstariji eksponat je pretea dananjeg bubnja ve-maine, izraena od drveta, koja se runo pokretala, i datira jo iz 18. veka. Po zidovima se nalaze fotografije i crtei gde se slikovito prati zanat veerajski. U jednom uglu je ogromna eljezna pegla koju je teko podii, i koja ima drku dugaku jedan metar. To je pegla koja se i danas koristi u Egiptu, a peglar sve vreme dok pegla, pritiska nogom peglu, a rukama pokree drku u raznim pravcima. O vetini peglanja posetioci se nakon obilaska muzeja upoznaju u trpezariji, gde uz kafu i kolae, odgledaju kratke video filmove u kojima su junaci peglari i pralje iz raznih delova sveta. Pored stotinu modela pegli i ve maina, te reklamnih panoa, metalnih kutija za prakove i sapune, izloeni su i modeli mukog i enskog donjeg vea, zatim, ogroman crte na kojem je unutranji presek jednog kamiona kojim se izmeu dva svetska rata transportovao ist i ispeglan ve u Berlin i irom Nemake. Prostor kamiona bio je ispregraivan komorama gde je u svakoj pakovan poseban tip vea, pa je tako postojao prostor za specijalne dakove sa donjim veom, zatim za zavese, posteljinu, veernje haljine i kapute. Kuriozitet je svakako bio lavabo smeten u nii na kraju kamiona, gde je liferant, pre nego to bi isporuio ist ve, obavezno prao ruke. U Berlinu postoji oko stotinu muzeja. Ako bismo samo zgrade tih muzeja, kao lego kocke, okupili na jednom mestu, suoili bismo se sa ne ba malim gradom. A gde su tek pozorita i biblioteke, bioskopi i kabarei. Izvan centralnih podruja Berlina, po obodima grada, u Kepeniku, Marcanu i Zelendorfu, nalaze se neobine ustanove u kojima posetioci na jednom mestu mogu da vide, recimo, istorijat bicikala, igraaka, ili, ve-maina, zatim muzeje posveene psima i medvedima, Muzej slepih, Muzej eera, Muzej frizura. Pregledati neki od mesenih vodia Berlina esto znai izgubiti se u ogromnoj ponudi koja blokira svaku elju da se negde izae. Jer, pored stotinu bioskopa i pozorita, svakoga dana u Berlinu se odrava barem tridesetak knjievnih veeri i izlobi, i isto toliko koncerata.

220

Tehniki muzej u Berlinu je grad za sebe. irom zelenog kompleksa oko centralne zgrade smetene su stare skretnice, rampe, svetlosna signalizacija, itava jedna mala eleznika stanica. Pedeset metara dalje, postoji instalacija pivovare, zatim, tkalaka radionica, parne i dizel maine. U halama su izloeni stari modeli omnibusa sa konjskom vuom, tramvaji, trolejbusi i autobusi, zatim vagoni spavaih kola, vagon-restorani, kao i drveni vagoneti iz rudnika. Posetilac moe da predoi sebi napor rudara ukoliko se otisne malim hodnikom rudnika gurajui, za ovu priliku, prazan drveni vagon. Poseban deo Tehnikog muzeja posveen je istorijatu radija i televizije. Na jednom mestu je karta Nemake na kojoj je obeleeno deset gradova sa najveim radio-stanicama. Na obodu karte, za svaku radio-stanicu postoji dugme. Kada se to dugme aktivira, na mapi se upale crvene sijalice koje pokazuju prostor to ga pokriva odreena radio stanica, a na zvuniku se uje njena karakteristina identifikaciona pica. U veini berlinskih muzeja postoje knjiare u koje zalutaju neobini primerci knjiga i fototipskih izdanja. Tako se u Muzeju Pikasa moe kupiti neki od starih telefonskih imenika Berlina, a u Tehnikom muzeju fototipije kataloga velikih robnih kua sa poetka veka. Najvea, koja i danas postoji, je Robna kua Zapada, poznatija po skraenici Ka-De-We. Otvorena je 1907. godine. Krajem Drugog svetskog rata izgorela je do temelja. Ponovo je sagraena i otvorena 1950 godine. Posle nekoliko dogradnji, Ka-De-We danas zauzima itav jedan kvart, i pored londonskog Harodsa, to je najvea robna kua u Evropi trgovaki lavirint, koji na sedam spratova nudi i ono to se teko da zamisliti. Neukusno je pominjati da je na odelenju sireva izloeno oko 1.800 vrsta iz itavog sveta. Podrum vina je pria za sebe. Ka-De-We nudi 1.500 vrsta kobasica i 400 vrste hlebova. U tom trgovakom lavirintu, na sedam spratova, moe se kupiti i ono to se teko da zamisliti. Katalog Ka-De-Wea je deo istorije, svakako. Fototipija iz godine 1913., dakle, uoi prve svetske katastrofe, suoava nas sa stotinu modela enskih korseta, zatim, sa raskonim modelima japanskih kimona tzv. jutarnjih enskih haljina, ali, i sa raznim uzorcima pokretnih lavaboa, bidea i iviluka. Danas su to eksponati u onim neobinim muzejima po obodu Berlina. Katalog Ka-De-Wea iz 1913. listamo kao vodi kroz imaginarni muzej. Uzorci perja egzotinih ptica koji ukraavaju enske eire ispunjavaju nekoliko strana kataloga, zatim, slede vene-

221

cijanske ipke i kragne, deija mornarska odela, kiobrani i tapovi, putne torbe, koferi i kovezi, kompleti za linu higijenu, male kune apoteke, igrake, kuhinjsko posue mehaniki preci dananjih elektrinih aparata. U katalogu Ka-De-Wea iz 1913. godine nalaze se rekviziti koji nam omoguuju rekonstrukciju jednog istorijskog perioda. Pre osam godina bugarski umetnik Hristo prekrio je zgradu nemakog Rajhstaga u platno, tanije, pretvorio je tu graevinu u ogroman paket. Ta smela umetnika intervencija danas je ve deo istorije. Hristov paket se pominje i u turistikim vodiima Berlina. Hiljade posetilaca svakodnevno obilaze Rajhstag, penju se liftovima do ogromne staklene kupole, i posmatraju Berlin poput Vendersovog anela iz filma Nebo nad Berlinom. Taj film je stalno na reporteru u jednom od stotinu berlinskih bioskopa, ba kao to se petkom i subotom u bioskopu Burg na bekom Ringu moe videti Trei ovek Orsona Velsa. Pre dve godine otvoren je Jevrejski muzej, pravi arhiv jevrejske kulture i tradicije na tlu Nemake tokom dva milenijuma, koji neobinom arhitekturom podsea na niz meusobno povezanih pramaca prekookeanskih brodova. Mogue su i drugaije asocijacije. Ali, injenica je da cik-cak zidovi, ako bi se produili kilometrima, vode do adresa gde su nekada iveli berlinski Jevreji. Dakle, u Muzeju se ukrtaju zamiljeni pravci berlinskih ulica, dodiruju se u jednoj taki adrese onih koji su nestali u dimu krematorijuma. Stepenice kontinuiteta vode posetioce u prostore gde su izloene fotografije, pisma, predmeti iz svakodevnog ivota, dokumenti, odea, umetnike slike, nakit, muziki instrumenti, knjige, arheoloke iskopine. U maloj bioskopskoj sali svakih pola sata prikazuju se filmovi koji savrenom kompjuterskom animacijom rekonstruiu ivot u jevrejskim getima nemakih gradova tokom srednjeg veka. Ukoliko bi se zastalo pored svakog eksponata, pored svake mape, ukoliko bi se proitao svaki tekst, odsluao svaki CD, odgledao svaki film, bilo bi potrebno provesti barem dva dana u tom trezoru jevrejske kulture i istorije. Radovi savremenih jevrejskih umetnika, koji su deo stalne postavke muzeja, predstavljaju vie od komentara. U muzeju postoji Toranj holokausta, zatim, prostori Sekire i Memorija praznine, da bi se obilazak okonao u Vrtu egzila. Jevrejski muzej u Berlinu je kolekcija stotina privatnih istorija koje poput erkera stoje na graevini zvanine istori-

222

je, trezor zabeleenih sudbina kapi vode u okeanu zaboravljenog. Po uglovima muzeja izranjaju zapisi i fotografije bezimenih, pisma napisana u asovima pogroma, u duegupkama teretnih vagona, u koncentracionim logorima pred vratima krematorijuma. Jedan moj prijatelj koji ve godinama ivi u Berlinu, i dobro poznaje taj grad, veruje da sam ja neke muzeje izmislio. Jer, on nikada nije uo za muzeje koje sam ja otkrio po zabitim berlinskim kvartovima. Pitao me da nisam moda negde pronaao i Muzej drikera. Rekao sam mu da jo uvek nisam naiao na Muzej drikera, ali sam zato posetio Muzej slepih, Muzej eera i Muzej frizura. Muzej slepih osnovao je 1891. godine Karl Vulf u berlinskoj etvrti teglic. Danas je na tom mestu pored muzeja i kola za slepe, biblioteka, itav jedan kulturni centar. Muzeji slepih postoje u Parizu, Kopenhagenu, Bernu, Beu i Minhenu. Jo je 1749. godine Didro napisao Pismo o slepima, a ve 1784. godine u Parizu je osnovana prva kola za slepe, dve godine kasnije tampana je i prva knjiga koju su mogli da koriste slepi. U berlinskom Muzeju slepih izloeni su mnogi dokumenti, fotografije i pomogala koja olakavaju ivot slepima. Tu se nalazi i prva maina za tampanje limenih matrica Brajevom azbukom. Izumitelj te maine je Gustav Sajfert, a prizvoa Karl Vigert. Maina je napravljena 1887. godine. Zanimljivo je da je izumitelj, Gustav Sajfert, fabrikant rukavica, prilikom jedne eksplozije u laboratoriji izgubio vid. Tada je imao 38 godina. U Muzeju je pod staklenim zvonom, izloena igraka veliine jednog kubnog metra, koju je napravio Gustav Sajfert svojoj kerki Klari, godinu dana nakon to je izgubio vid. Igraka je zapravo luksuzna kua od kartona, na tri sprata, kitnjaste fasade, sa balkonima i unutranjim dvoritem. Svaki detalj vile Klara napravljen je sa neverovatnom preciznou. Gustav Sajfert je kao materijal koristio samo bezbojni karton. U muzeju su izloene pisae maine za slepe, zatim, instrumenti pomou kojih slepi itaju note, kao i telefonske centrale. Poznato je da slepi ljudi imaju veoma izotreno ulo sluha, pa mnogi nakon kolovanja rade u telefonskim centralama. Meu eksponatima su fotografije i kratke biografije slepih muziara, Rej arlsa i Stiv Vondera. Poznato je da su u starom Egiptu svirai harfi bili uglavnom slepi. Pria o slepim ljudima nastavlja se u jednom drugom muzeju, Radionici za slepe, iji je vlasnik bio Oto Veid (1883

223

 1947). Nekada je na tom mestu u Rozentaler ulici 39 bila radionica za proizvodnju etki u kojoj je veina radnika bila jevrejskog porekla. Tokom Drugog svetskog rata, Oto Veid je robu uglavnom prodavao na crnoj berzi, i tako je snabdevao svoje jevrejske radnike namirnicama, ali i lanim dokumentima, koji su mnogima sauvali ivot. Rizikujui vlastiti ivot, Oto Veid je uspevao da tajnim kanalima mnoge ve uhapene Jevreje oslobodi. Tako je svoju sekretaricu Alisu Liht, koja je pred kraj rata bila odvedena u Auvic, uspeo da izvue ivu iz tog logora. U muzeju je izloena karta koju je Alisa bacila iz transportnog vagona sa napomenom da nalaza poalje kartu na adresu Ota Veida. udo se dogodilo, i nepoznati nalaza karte nalepio je marku i poslao kartu. Tako je Oto Veid saznao za sudbinu svoje sekretarice Alise Liht. Memorijalni muzej Ota Veida je pre svega kolekcija neobinih sudbina Jevreja koji su tokom Drugog svetskog rata radili u radionici za izradu etki u Rozentaler ulici. U Berlinu postoji ak i Muzej pria, zapravo Muzej neobinih stvari. Osnovao ga je pre pet godina Roland Albreht u berlinskoj etvrti enenberg. Izloeno je pedesetak predmeta, a ispod svakog predmeta na plastificiranom papiru posetilac moe da proita istorijat svakog predmeta. Na primer, desetak muzikih nota od elika, koje je Roland Albreht naao na otpadu u Bremerhafenu pre tridesetak godina krasile su pano jedne muzike kole na paradi u Moskvi. Ili, crvenkast kamen pod staklenim zvonom: eksponat koji nosi ime Kamen Tomasa Mana, ima zaista neobinu povest od trenutka kada ga je u leto 1925. godine Tomas Man naao na obali Albekog jezera. Naravno, istorijat predmeta izloenih u Muzeju Rolanda Albrehta jeste kombinacija stvarnog i izmiljenog. Ali, to i jeste najvanija materija od koje se sastoji svaki ivot.

224

Saa iri

DOVRENI VAVILON
Knjievna istorija Zvezdare na primerima iz proze Srana Valjarevia
Opet sam tamo gde ivi ono to ne privlai panju. Na dnu cipele. Roman Zimski dnevnik (B92, Beograd, 1995.) Srana Valjarevia predstavlja itav mali multimedijalni projekat. Nalik Zebaldovom Austerlicu (August Cesarec, Zagreb, 2006.) ili, jo vie, Imailu Vladimira Arsenijevia i Aleksandra Zografa (Rende, Beograd, 2005.), Zimski dnevnik kao svoj sastavni deo batini jednako originalnu fotografiju Vesne Pavlovi (nalik Zebaldu) i narativne pasae1, odnosno zapise ili iskaze, drugih ljudi (Ova knjiga ima 40 junaka i 6 poasnih gostiju.), koje moemo smatrati Valjarevievim pomagaima (na proznom scenariju) ili koautorima (u Imailu su ciljani koautori zagrebaki pripoveda Borivoje Radakovi, zaduen za dijalekatsko i psiholoko upripodobljavanje knjievnog lika konduktera iz Zagorja i teoretiar likovnih umetnosti Svebor Midi, koji strunim diskursom opisuje jedan neoavangardni performans). Fusnotu smo zavrili pominjanjem smisla projekta zvanog Zimski dnevnik. Ne prepoznajemo ga u putopisnoj reportai ili u pedantnoj hronografiji, linom fiksiranju trenutaka u jednom vremenu. Zapravo, u projektu je mogue izdvojiti barem tri ravni. Hotimina birana mnoina uesnika govori o nameri da se nadiu ogranienja line percepcije, evokacije i iskustva; jo vie, da se naprave kroki-portreti jedne generacije uz prisustvo nekih javnih linosti. Drugo, sinergijom razliitih sudbina, utisaka, stavova i nastupa treba opipati puls prve polovine 90ih, puls ekskluzivno intiman i socijalno opti. Tree, izrazitom mobilnou naratora, njegovim izvetavanjem sa razliitih urbanih toposa, poznatih i popularnih kao i nepoznatih i nepostojeih (nepostojeih kao reprezentativna gradska mesta, tj. mesta okupljanja, mesta od spomenikog ili stratekog znaa1 Nazvali smo ih, neutralno, narativnim pasaima. Nije najjasnije kako ih treba doiveti: kao neposredno uee fikcionalizovanih empirijskih linosti ili kao tue iskaze koje narator belei metodom skinuto sa trake. U drugom sluaju bi Valjareviev narator postao prireiva i kompilator, to bi dodatno usloilo anrovsku prirodu ove knjige. Naslovom knjige i unutranjom organizacijom, Zimski dnevnik je nesumnjivo dnevnik. Celine poinju preciznim i veristikim datiranjem (datum, dan u nedelji, taan as u danu kada se dogaaj odigrava). Dakle, re je o konvenciji anra dnevnika. Mi smo knjigu Srana Valjarevia detektovali uz pomo druge, dominantno rairene konvencije za svaki tip due organizovane proze, dakle, kao roman. U tome nas podrava 19-ovekovna tradicija epistolarnog i dnevnikog romana. Ipak, pomenuti narativni pasai podrivaju konvenciju dnevnika. Ponitavajui

225

oznaku vremena kao jedinstven princip organizacije knjige, odnosno ponitavajui homogenost ili integritet pripovedaa, ovi pasai ukazuju da je Zimski dnevnik hibrid, knjiga-konstrukcija i knjiga, videemo, sa posebnom namenom. Fotografije koje prate prozni tekst, tekst naratora, junaka i gostiju jednako, za koje nam je reeno da belee ili fiksiraju trenutke autorovog putovanja po onim predelima grada koji su precizno notifikovani, definitivno uvruju uvid o hibridnom karakteru knjige. tavie, taj uvid nas izvodi i izvan druge anrovske konvencije, izvan odrednice romana. Iako nam je jasno kako je ova knjiga nastala, odbijamo da te informacije prihvatimo kao konaan odgovor o njenoj prirodi i svrsi. Autor je etao po opisanim krajevima Beograda i pisao o tome; autor je intervjuisao odreene ljude i svom realnom dnevniku pridruio deo onoga to su oni rekli ili napisali, zajedno sa tematski nainjenim fotografijama Vesne Pavlovi. Otkuda na otpor prema (hibridnom) dnevniku, odnosno otkuda potreba da svaki prozni tekst posmatramo kao deo literature i deo fikcije? Jednim delom zasluno je italako iskustvo zasnovano na itanju fikcionalnih anrova. Drugim delom prisutan je tihi rad imaginacije sakrivene u jeziku, koja nas odvraa od injenice (ako je to zaista i do kraja injenica) da se u dnevniku opisuje ono to se realno/objektivno dogodilo.

ja), mnoinu perspektiva treba ugraditi u prostorni horizont, u njegovu reljefnost i relejnost. Sintezom onoga to se vidi i onoga to se oseti i pomisli, treba potvrditi viedimenzionalnost recepcije (uoavanje, reagovanje, asocijacije kao munjevit put kroz vreme ili kroz uskladitene date svesti). Ipak, sve tri dimenzije projekt-knjige Srana Valjarevia Zimski dnevnik slue jednoj svrsi, konstituisanju grada, literarnom podizanju Beograda iz krhotina dokumentarnog i svakodnevnog, linog i nevanog, onog intimnog (jednog) pojedinca i intimnog u prostoru grada rasutih pojedinaca, umreenih u projektu knjige2. Kako razumeti mnotvo urbanih toposa zbijenih na tako malom prostoru dnevnikih anotacija? Grad u nadiranju ili, naprotiv, u kompulziji, u sabijanju u sebe. Narator-eta primeuje da je grad kojim hoda ipak mali grad budui da ga moe obii peaenjem. Njegovo peaenje nije geometarsko ili olimpijsko, on svojim stopama dobrovoljnog samosvrhovitog hodaa (walker-a3) ne premerava udaljenosti izmeu punktova, reprezentativnih i onih bez optije vanosti, niti simboliki povezuje krajeve, naselja, ulice, parkove, dvorita, izloge, trgove, raskra kraj kojih ili kojima prolazi. Njegova marruta je suena i subjektivna, splet prilaza i prolaza oko doma se multiplicira. Ipak, i to je deo ovog projekta-knjige, himnu gradu uronjenom u svoj vremenski odseak savremenosti, ispisuje bezinteresni posmatra, lien potrebe da traga za poznatima (iako se s njima sree), da belei odjeke velikih politikih tema u mikro-sredinama tzv. obinih ljudi, da izdvaja karakteristine momente jednog ekonomskog i drutvenog stanja. Ovaj narator-eta se klanja trenutku, posveen gradu spolja, gradu kao spletu peakih koridora. Taka projekta je skrivena u hotiminom irenju opsega marrute, u kondenzovanju iskustva prizora sa udaljenih taaka grada (to je postupak koji bi na neki nain bio najblii tehnici sitkoma Dosije X: smenjuju se snimci grada zabeleeni na razliitim mestima a ispod svake slike ide natpis koliko je sati trenutno i u kom delu grada je taj prizor snimljen/gde se deava, npr. 13. 15, u Makedonskoj ulici). Tamo gde je Dunav irok, pogledom se iri i ovek. (31) Da li reka pripada gradu? Na starim litografijama, uz natpise na latinskom i nemakom jeziku, Beograd je utvrda na bregu za razmiljanje, dok ispod, po reci, plovi nekoliko bar-

226

ki. Reka je deo grada u meri u kojoj je deo ovekove svakodnevice, ne samo kao prepreka koja je prizvala mostove i nasipe, dodao bi moda koji od aktivnih ribolovaca ili zemunskih etaa. Grad Valjarevievog naratora nije Venecija, grad kanala, odnosno, grad kamena i vode. Voda je ispod povrine grada i pripada mrei koja postaje vidljiva tek kada pukne vodovodna cev ili se izvije vlani dim iz ahta. Pojam grada izrasta na preseku stereotipnih predstava o gradu: grad kao produkt tehnolokog progresa, asfalt i beton, staklo i elik, buka, smog, stalne saobraajne guve, dinamika mnotva; grad kao odsustvo ili destruktivno potiskivanje prirode, kao anti-priroda ili druga priroda, priroda koju stvara ovek demijurg; grad kao refleks Sodome i Gomore, sumporno mesto kvarenja i propadanja nevinosti i estitosti, mesto pohlepe, izrabljivanja, otuenosti, nasilja, nesigurnosti, neopozive samoe. ovek grada, moderni ovek, i u prirodi je okruen svojim pomagalima. Veliki amac sa visokom kabinom i brodskim motorom, mree, radio-aparat. Kad si zavuen u grad, meu zgrade i ulice, zaboravi kako je na reci. I koliko se u nju moe buljiti, na primer, kae Valjareviev narator-eta koji se obreo u amcu, pre nego to e izgovoriti (zapisati) reenicu koju smo istakli u proelje naeg pasusa. Za kolekcionara prizora, vidik i taka gledita su od primarne vanosti. Urbana konfiguracija, lica graevina, eksterijeri i fasade, izlozi, prozori i zidovi, ruevine, prazan prostor, jednako kao ulice, trgovi i parkovi, dvorita, prolazi, rupe i gomile zemlje, gomile uta ili ubreta, sapinju prostor nasrui na oko. Reka oslobaa pogled za veliinu bezljudnosti nad irokom povri vode. Nepristupna, jo uvek, za graditeljske napore, ona je perceptivni predah i instrument ovekove ekstenzije; res extensa, mera duhovnog irenja. Valjareviev narator se ne osea malen pod zvezdama, metafiziki krhak i prolazan u koritu broda, nad rajskom rekom ije proticanje je antikni znamen kao podsetnik prolaznosti. On udie vazduh reke koji ga nadima i za trenutak liava, ne teskobe gradskog pejzaa koliko zadate blizine natrpanog prostora. Ekstenzija nije ekstaza, to je predah uoavanja razlike. Nije udnja za povratkom u predmoderni iskon ili rusoovski priziv utapanja u prirodu. ovek sa dna cipele nema zazor od reke, niti prezir prema prirodi kao takvoj4. Ipak, izlazak u prirodu samo je intermeco, nije redovna navika ili stalna potreba, ponajmanje je ritual nostalginog posveenika.

Da, nesumnjivo, re je o retorici proze i njenim efektima. Deobom stilskog i metaforikog arsenala sa fikcionalnom literaturom, izmenom naratora, menjanjem pripovedne perspektive i znanja, povremena poetska rezonanca poente ili rezonanca njenog odsustva, ini da zaboravimo na date realije i precizne urbane koordinate etnji naratora i uivimo se u smisao ovog projekta. 2 Postepenim saznavanjem Valjarevievog teksta, uoavamo akustiku slojevitost ove knjige-projekta, doslovno (bahtinovsko) vieglasje. Uz glas naratora, koji je uvek glas, potisnuti ili nemi govor, koji se ne uje jer je to ja u naraciji, postoje jo dva tipa glasova. Pomenuli smo narativne pasae uglavnom poluanonimnih linosti, likova oznaenih tek linim imenom bez drugih antropometrijskih karakteristika. Posebnu celinu predstavljaju glasovi umetnika (est poasnih gostiju). Oni su izdvojeni i na drugi nain: tako to nisu izdvojeni u zasebne odeljke teksta odtampane kurzivom, ve su inkorporisani u osnovni tekst, obeleeni tek dijalokim crticama. Tako Bata Karapei govori (dri predavanje) o svakodnevici, Zoran Kosti Cane, vokal poznate grupe Partibrejkersi, o rokenrolu, Miroslav Mandi o udesnom ivotu, Irina Suboti o slici, Nadeda Kolundija o muzici i David Albahari o

227

pisanju. Neka predavanja su dua, neka kraa; pitanja autora su mali intervjuerski brevijar: uglavnom oekivana s obzirom na prirodu posla osobe kojoj se obraa, opta mesta, sa jednim ili dva koje odudaraju. Time je i na ovom nivou Zimskog dnevnika osnaena, zapravo umnoena, veza biografije i teksta i vieglasja kao prevazilaenja limitiranosti naratorovog glasa. Nehotice, dotiemo se vane odlike prozne poetike samog Srana Valjarevia, a to je distanciranost prema esejiziranju ili mudrovanju u tekstu. To ne znai da je sam Valjareviev tekst paualan ili trivijalan. Dubina njegovog teksta data je kroz lirsku kristalizaciju, kroz nagovetaj ili ono prividno neoznaeno (odsutno). Paradoksalno, sam Zimski dnevnik ne bei od univerzalnih iskaza, koji ma koliko retki uglavnom ostaju na nivou infantilne i patetine generalizacije. U kontekstu ove knjige-projekta, ovakvi iskazi svedoe o nepatvorenoj iskrenosti autora/naratora, o onom periodu njegovog ivota koji je odisao vedrinom i drutvenou (posebno uporedimo li ga sa muninom terapije jednog rekonvalescenta koji eta ne vie po uhodanoj navici ili po zadatku koji mu priinjava radost, ve su mu etnje oblik stroge terapije; ili sa periodom vedrog potonua u alkoholizam kraj vajcarsko-italijanskog jezera Komo). Ako se vratimo anti-intertekstualnosti pojedinih

Priroda u gradu nije samo van njega (da, reka ipak ne pripada gradu, ma koliko bila njegov sastavni deo, od kupalita, splavova, etalita na keju do simbola grada u vidu njegovog heraldikog tita). U Sredakoj ulici (str. 44) narator u nekom od dvorita vidi koren iupan iz zemlje, visok skoro metar. Narator istie neoekivanost prizora, retkost pojavljivanja neega to radikalno naruava urbani krajolik, iako je dogaaj ni po emu izuzetan ili znakovit. Veliina korena podsea na razmere fenomena svakodnevice koje smo izgubili iz vida. Iupanost korena dokumentuje trenutak promene sitna pora grada trajno se promenila gotovo naoigled etaa. eta je impresioniran tihom evolucijom grada: ne interesuju ga uzroci, zato je koren iupan, ili planovi, ta e popuniti rupu i gde e zavriti koren. Skoro kao Sartrov Rokanten u Munini, koji osea egzistenciju drveta kraj klupe, Valjareviev narator osea ivot kao prekid slinog. Priroda nema specifinu vrednost kao priroda, kao ono ne-ljudsko, pre-ljudsko, ugroeno ili nadmono i veno. Ona je ogledno dobro etau, ilustracija toka, prekida i promene, telo grada koje se peruta.

Grad je i negde tamo

Grad, ljudi, automobili, ulice, raskrsnice, stanovanje, ivot. Amsterdam. Beograd. Kvartovi koje poznajem. Naselje u kojem stanujem. Naselja kroz koja prolazim. Oni delovi koje dobro poznajem. To je razumljivo. Tu sam roen. Gradovi koje sam video. Neki hoteli i ulice i stanovi. London. Crveni autobus broj 88. epards bu. Oksford cirkus. Hajd park. Ginis pivo. Aksbrid roud. Aksbrid roud, tu sam jeo nicle i pio pivo, dvaput, i kroz prozor sam gledao tu iroku ulicu, vrzmali su se crnci sa flaama u papirnim kesama, i pili su pred izlozima radnji i onda se teturali trotoarom. To sam zapamtio, to mi je ostalo. Magla i crnci. Berlin. Krojcberg. I jedna prodavnica mukih koulja uvuena ispod mosta nadzemne eleznice. A i kolai u Jorktrase. A i lepa Kristin Katner. A i jedan bilder koji me je astio pivom, blizu hotela Tranzit. I otac i sin u sobi do mene. Spavali su. A i pili smo kafu zajedno.

228

Prag. Vinogradska ulica. Jevrejsko groblje. Sinagoga. Maramica na glavi. Kafkina kua. Nemaki ptiar Bil. Kifle ujutru. I knedlike. Slatko vino. Crno pivo. Obine stvari. Odvratne stvari. Odvratno razumljive. (Sran Valjarevi: Ljudi za stolom, Skver, 2004 /prvo izdanje, B92, 1994/, str. 28-29) U ovoj ranoj noveli Srana Valjarevia u jednom pabu u Holandiji razgovaraju dvojica naih emigranata, vagabunda i secikesa. Dijaloki delovi teksta garnirani su tekstom one vrste i onog grafikog izgleda koji smo naveli, tekstom u kurzivu i u prvom licu jednine, neretko sastavljenom od proze koja se neprimetno preobraava u poeziju. Nije izvesno (iako nije nemogue) poistovetiti ovaj usamljeni i lutajui ja-glas sa jednim od likova za kafanskim stolom. Nenametljivo i bez eksperimentalnih pretenzija, i ova novela sadri vieglasje. Ja-glas je glas za sebe, introvertni, introspektivni iako nerefleksivni, dok su dva ja u dijalogu, ja-za-druge; to je oekivana podela koja odgovara verovatnoj psihologiji komunikacije (dnevnika naspram dijaloke/polemike forme). U pojedinim trenucima ja-za-druge dodirne sentiment ja-glasa za sebe, bez elaboracije, patetike ili poente koja bi imala ulogu kompozicionog finala tog dijalokog odeljka novele. U navedenom odlomku pominje se vie gradova: Amsterdam, Beograd, London, Berlin, Prag. Polazna razlika ostaje i ona je nepremostiva: razlika izmeu mesta gde si roen (naselja kroz koja prolazi i koja dobro poznaje) i onih gradova koje si video, gde si boravio kratko ili si se zadrao neto due. Ipak, za naratora meu ovim gradovima nema bitne razlike. U sluaju svakog grada, re je o sintezi prizora i doivljaja. Prizor je neto kratkotrajno, najee neto obino i svakodnevno, neto to oekuje da e nai na tom mestu i to vreme (Grad, ljudi, automobili, ulice, raskrsnice, stanovanje, ivot). Uslovno reeno, nacionalne specifinosti, etnike, klimatske, arhitektonske i jezike, lokalni obiaji (magla i crnci, imena ulica, zdanja, kuhinja, ispijanje alkohola na javnom mestu u papirnim kesama...), ne menjaju nimalo osnovnu konstrukciju grada: prizori koji se smenjuju, zapameni prizori koje seanje izvodi na

naratorovih iskaza, sreemo jedan komentar naratora koji stoji kraj uline tezge sa starim knjigama: Da nisam gledao toliko filmova, moda bi mi ekspir neto i znaio u ivotu (27). Ovde konstatujemo drugu bitnu komponentu Valjarevieve poetike: otklon od zraenja biblioteke. Asocijacije Valjarevievog naratora po pravilu ne seu u domen drugih knjievnih dela (u emu ima i retkih izuzetaka). 10. marta 1995. narator konstatuje da je umro arls Bukovski. Na toj se konstataciji sve zavrava, iako se izmeu njihovih proza mogu uspostaviti brojne slinosti, izmeu ostalog i u zazoru prema svakoj vrsti diskurzivne pretenzije knjievnog teksta. 3 Utoliko je jedina nagrada koju ovaj autor treba da dobije ona koja bi ponela ime najpoznatijeg kotskog etaa, Jovana (Johny Walker) a ne Gorki list (tu nagradu Valjarevi dobija 2006. za roman Komo). Jer, Gorki list em to nije alkoholni ekvivalent bratu u anku, em to simboliki priziva pastorale i arkadije, dakle onaj ambijent u kome ponajmanje Valjareviev eta i dnevniar boravi. Rekao bih da naziv ove inae retke nagrade koja je stigla na adresu Srana Valjarevia (za pomenuti roman dobio je i nagradu Narodne biblioteke Srbije), ne odgovara duhu njegovog pisma ni atributom. Valjarevieva naracija ne servira gorinu ve jednu

229

introspektivnu stianost i autsajdersku izoptenost iz sveta; povremenu setu, to da, svojevrsni sentimentalni panteizam, takoe, ali neku gorinu ili ogorenost, bes ili frustraciju, toga u ovoj prozi nema. 4 ini se paradoksalno, ali ovek grada, ne sjaja prestonice koliko predgraa i zabaenih toponima ireg zvezdarskog kraja, vei deo svoje poezije u knjizi Do Frejzer i 49 (+24) pesama (Samizdat B92, 2007.) situira u ruralni okoli. Upravo potonji dodatak od 24 pesama donosi neoekivan iskorak van domae klime i gradskih etnji u pejzae Andaluzije, panskog mora i Madrida. Neoekivano postae temeljnom tematskom odrednicom Valjarevieve imaginacije (pola nevelikog opusa deava se negde napolju, u Holandiji i kraj jezera Komo, ne raunajui po koju Valjarevievu dopisnicu za dnevne novine iz vedske). Pored panije, jedan deo novih pesama imaju odlike pastorale: seoski ambijent, saputnicu i proto-porodini okvir. Dakle, u zbiru, i poezija potvruje da autor nije snobovski blaziran, kao i to da ni bitno izmetanje egzistencijalnog konteksta ne menja usamljeniku figuru iskazivakog subjekta pesme.

pozornicu svesti ili naracije, neke uobiajene homeostazike radnje koje opte u svakodnevnom i svaijem ine jedinstvenim i autentinim unutar linog iskustva. To je svet koji nema dubinu istorijskog seanja, iako izbor pojedinih lokaliteta ili pisaca nedvosmisleno sugerie sud vrednosti (Kafka, sinagoga, vrsta piva ili nemaka lepotica). Identitet opaenog sveta sveden je na kratkotrajan vizualni kontakt, vlastita imena su potisnuta za raun zajednikih imenica. Neobinosti i odstupanja su retki, dominira puko prolaenje, kao senke na ve izbledeloj pozadini stalnih kulisa.

II Ulini ples citata*

On je momak sa zvezdarskog brda i ispod Cvetkove pijace; brdo uzanih ulica i niskih sirotinjskih kua, bravarskih radionica i prljavih svetloplavih samoposluga, sa pivopijama na tremu; gde su fine cure retke na ulici i esti psi cunjaroi, uz drvene tarabe; gde su ljudi pogureni, sa krupnim akama, i gde se tragedije deavaju sluajno, kao i sve drugo, predodreeno da se dogodi ba tu, da se ivot unakazi; gde se, posle kie, voda iz kunih oluka sliva niz ulice i nosi zguvane ute paklice jeftinih cigareta, i celofane. (Sran Valjarevi Zimski dnevnik, Samizdat B92, 2007, str. 98 /prvo izdanje: B92, 1995/) Nismo se srodili ovaj grad i ja. Nae eventualno sraavanje ne garantira raanje obostrane, bezuvjetne ljubavi, slijepe. Gyrgy Konrd oboava svoj grad, a svakakve strahote s tim gradom dogaaju mu se stalno. U mrtvosti svoga grada on vidi vlastito umiranje. To sraivanje s gradovima opasna je i, u krajnjem ishodu, besmislena rabota, vjeita borba, tko e koga usisati, tko e koga okuiti, usmrtiti, vjeiti duel, oticanje duha, trovanje, ta sljepoa, ta maloumna karnevalska odanost, ta perfidna, neravnopravna igra u kojoj, sluei se niskim udarcima, zatien nebom i vremenom, grad najee pobjeuje. I mali gradovi pobjeuju; jai su od ljudi. Dogodi se da umru, a jo uvijek. Gradovi trebali bi biti mali unutranji organi koji funkcioniraju hranei se uzajamno. Smru jednog, odumire nekoliko drugih. (Daa Drndi Leica format, Meandar, Zagreb, 2003, str. 34)

230

partajui lavirintom uskih, izlokanih sokaka oivienih tronim kuama, iji su krovovi, uglavnom, bili u nivou moje glave, kreui se tom zonom drvenih, kamenih i ianih ograda, iza kojih proviruju privremene graevine koje niko ne registruje, ne popisuje, niti unosi u urbanistike planove, za koje niko ne mari, koje nastaju i nestaju slobodno ili narastaju u suburbane metastaze opasujui dvorita prosta koliko i njihovi vlasnici, isparcelisane lejama, ukraena jeftinim biljkama zasaenim u automobilske gume, pretrpana hrpama drva ili graevinskog materijala, starim nametajem, improvizovanim klupama ili odbaenim loncima i erpama, hodajui unakrst iz ulice u ulicu, svestan zainteresovanih pogleda mladih, prigradskih majki koje su izlazile u trenerkama i klompama da ljuljukaju svoje bebe na suncu, zaobilazei bande deaka koji su naputali svoja dvorita da bi se, naoruani jeftinim, starim, rashodovanim igrakama, besciljno smucali unaokolo i uzvraajui mutave pozdrave staraca koji su etali u papuama ozbiljni poput velikih, preistorijskih gutera, osetio sam neobinu tugu koja se u potpunosti preusmerila ka mom jedinom preostalom prijatelju, Vanji, kada sam konano, nakon duge etnje, pronaao ulicu i broj s adrese navrljane na paretu papira koje sam drao u ruci. (Vladimir Arsenijevi Anela, Stubovi kulture, 1998, str. 243-244) Kada je Dupli poao na obraun sa bulburderskim ljamom bila su drugaija vremena objanjavao sam Irininom ocu edomiru Bojoviu. Mangupi su, umesto pitolja, nosili noeve. Kada je Dupli poao na obraun sa bulburderskim ljamom, brat mu je bio u zatvoru. Njegov buduu kum, moj drug Boris, je bio u vojsci. Dupli je bio sam. (Vladimir Pitalo Milenijum u Beogradu, Narodna knjiga, 2000, str. 50) U prvim decenijama 19. veka (...). Oko dananje Skadarske ulice i u oblasti Zelenog venca nalazile su se dve Cigan-male. Na padini iznad dananje ulice Gavrila Principa nalazilo se selo Sava mala, dok se ispod Tamajdana nalazilo selo Palilula. Dalje od Palilule nalazile su se livade Bulbudera i istoimeni potok. (Dubravka Stojanovi Kaldrma i asfalt. Urbanizacija i evropeizacija Beograda 1890-1914., Udruenje za drutvenu istoriju, Beograd, 2008, str. 25-26)

231

(* Ovi citati imaju za cilj da dodatno osnae problematini podnaslov ogleda Knjievna istorija Zvezdare. Naime, nijedna od analiziranih i citiranih knjiga ne odvija se niti referie iskljuivo na ovu beogradsku optinu. Ali, podnaslov ima smisla utoliko to administrativno konkretizuje odnos grad knjievnost, unosei i koju nijansu ironije u podtekst samog temata Sarajevskih svesaka. Jer, nijedan roman se ne pie da bi ilustrovao bilo ta, pa ni odnos autora prema gradu gde je radnja romana smetena. Kao to nijedan roman nije nastao da bi se o njemu pisale knjievne studije i eseji. No, roman Dae Drndi Leica format, ovde je uveden manje-vie proizvoljno i on zasluuje posebnu studiju ovog smera. Daa Drndi u romanu dosledno izvedene fragmentarne strukture, uspelo sintetizuje tri tematske ravni: knjievne rekonstrukcije povesti Rijeke/Fiume, dokumentovanog praenja bolesti sifilisa i istorijata nelegalnih medicinskih eksperimenata na ljudima, i ravan vlastite biografije apatrida, nepoeljnog i suvinog u obe najvee sredine nastale raspadom SFRJ. U takvoj sintezi i dijahronijski opisan grad natopljen je telesnom dezintegracijom koju donosi opasna bolest, obezvreenou ljudskog ivota svedenog na potroivi pokusni materijal, jezikom i mentalnom iskljuivou pripadnika zavaenih i podeljenih naroda. Romani Vladimira Arsenijevia i Vladimira Pitala neposredno su vezani za topos, ak hronotop proze Srana Valjarevia. Arsenijevi u reenicama koje prethode ovom citatu sam citira deo iz Zimskog dnevnika koji smo i mi citirali i stavili u proelje ovog poglavlja. Pretpostavljam da razlog za njegovo citiranje lei kako u poetskoj snazi navedenog mesta, tako u i faktografskoj tanosti opisa naselja koje se tokom vremena nije promenilo ni malo. Arsenijeviev roman Anela predstavlja nastavak romana U potpalublju, koji e ga planetarno i na mah proslaviti, i predstavlja drugi deo nikad dovrene trilogije Cloaca maxima. Ova trilogija je ambiciozno zamiljena sa idejom da predstavi period dezintegracije generacije oblikovane i odrasle 80-ih godina, koju u trenutku sazrevanja i poetka formiranja porodice zatie rat i ludilo ivota u zemlji u kojoj iznenada biva suspendovana svaka logika i veina pravila mirnodopskog graanskog ivota. Otuda teme dezerterstva, narkomanije, emigracije, porodinih lomova, ekonomskog i emocionalnog tavorenja pojedinaca, sumraka drutva.

232

Iako krai, Pitalov roman Milenijum u Beogradu nije manje ambiciozan i ue zasnovan. Pisan narativom koji povremeno evocira Manifeste i egzaltaciju Beogradske manufakture snova (eleo sam da dohvatim vrhove zgrada, da se na ruke izvuem iz klanca ulice i da poljubim nebo (30)), Milenijum predoava sudbinsko raslojavanje unutar generacije kojoj pripada i narator. U grupi dojueranjih bliskih prijatelja nai e se razoarani intelektualci i ratni profiteri, opozicionari i oportunisti (meu kojima su i sponzorue). Pitalo ide i korak dalje pa se bavi generacijom unazad, ukazujui na provincijalno i ruralno poreklo roditelja aktuelne generacije. Povrh svega, u pripovedanje uplie istorijske dogaaje iz Drugog svetskog rata i poznate legende i putopisne beleke o Beogradu. Citirano mesto o Bulbuderu sasvim je od marginalnog znaaja za tokove romana i sudbine glavnih likova. Takoe, namerno sam citirao deo veoma poune studije Dubravke Stojanovi Kaldrma i asfalt, u kojoj se na temelju reprezentativne arhivske grae rue neke ustaljene predstave iz kulturne istorije Beograda (recimo da su gledaoci bili skloni istorijskim tragedijama ili da je postojao samo jedan period dominantnog prisustva francuskih pozorinih komada. Od osnivanja Narodnog pozorita pa do 1914. godine sve vreme je postojala repertoarska dominacija francuskog teatra.) Navedenim citatom ukazuje se na zanimljivu urbanu pozadinu sadanjih delova grada o kojima je pisao i Sran Valjarevi. U narednom odeljku sledi lini doprinos knjievnoj istoriji Zvezdare autora ovog eseja.)

233

II, appendix

sreda, 17. jul 2002.

LETNJI DAN
- od podne -

Tihi popodnevni sumrak na ezi to jenjava. Umiru starci to su umesto lica nosili kancerozni cvet. Kroz neujednaeni bruj automobila pulsira krvotok ulice. Iza zimzelenih drvoreda golubovi lepeu u velikom ianom kavezu. Tmaste sive zavese polako su zastrle vidokrug neba. Prostire se gluva grmljavina to najavljuje kiu. LJudi otiru znoj sa ela zatvoreni po kuama Prozorska krila su beznadeno uzidana u ciglu i malter. Ona presecaju unutranji prostor sobe, Vazduh je teak i slan. Puevi spremaju svoj kuni inventar za dalek put do kraja bate. LJudi sede u gaama, krgama love vazduh i oslukuju kako se grmljavina pribliava. Komarci su prestali da ujedaju, prenuo se vetar. Uurbano se plaste kronje izletnika i pale motorna vozila. Prognoze najavljuju kratkotrajne pljuskove. Rashladni ureaji besprekorno rade iza sputenih roletni. Automobili se ne obaziru na vreme, krvotok je neprekinut. Pisar odlazi do friidera da bi sebi sipao vode u plastinu au. Radio svira, neke e reenice morati da budu izbaene.

234

II i po Lirski intermezzo
Na kraju Knez Mihailove, kod Kalemegdana, besplatno su se delili paketi sa osnovnim namirnicama. Red se protezao do Terazija, a bio je irok toliko da je u njemu naporedo stajalo po pet osoba. (...) Kapetan Miina ulica vodila je uzbrdo, ka raskrsnici na vrhu prostranog brega. Kad bi se pogled usmerio ka uzviici, moglo se videti kako bleda, rasplinuta svetlost, to je dopirala iz udaljenih kvartova, obujima grad kao mistini oreol. (Aleksandar Bjelogrli Temeljna opcija, Narodna knjiga, 2007, str. 102 i str. 90) Namera ovog kratkog poglavlja je da razmotri pogled na grad koji dolazi od nekoga ko tom gradu pripada samo privremeno. Ako je neizbena stalnost ivota u gradu epska gromada kontinuiteta, vremenska limitiranost je vrsta prekida i predaha, izdvojeni punktualni narativ. To je pogled iskosa nekoga ko u sebi dvoji dve perspektive: rodnog mesta, tueg u odnosu na grad u kojem se privremeno boravi i perspektivu ivota u gradu koji se postepeno upoznaje. Pria Prustov efekat Aleksandra Bjelogrlia uspeno sintetizuje ak etiri motiva ili sloja. Opte, miris epohe (prvi citat) je kontekst; posebno je fabula organizovana na dva plana: profesionalnom (narator je saradnik asopisa za duhovne i parapsiholoke fenomene) i intimnom (raskid veze, seljenje iz zajednikog stana, odlazak iz grada i povratak u rodni grad). Na etvrti sloj upuuje naslov prie: poznati literarni motiv postaje princip organizacije prie. Olfaktivna ula (miris i ukus), pre svega ulo mirisa, prustovski su okida za evokativni i melanholini priziv izgubljenog vremena. Primarno, ulo mirisa je polazni pojam za istraivaki postupak narator u uenjima pravoslavnih mislilaca i na jednom predavanju episkopa budimskog nalazi primere koji svedoe o prisustvu i teolokoj vanosti ovog ula. Pomenuti duh epohe izbija iz pora prie kao sivilo i studen grada utonulog u hiperinflaciju i beznae u prvoj polovini

235

90-ih. Trg Marksa i Engelsa je preimenovan u Trg Nikole Paia, este su restrikcije struje, jedna zemika u pekari kota dvadesetak miliona dinara, mnoi se broj vidovnjaka, astrologa i magova... Traginom okviru opteg siromatva, setnoj intimnoj situaciji naratora koji okonava dugogodinju vezu i vraa se u rodno mesto kao neko ko nije uspeo, suprotstavljena je senzibilnost nade i intelektualno okretanje metafizikim i spiritualnim temama. Grad, koji u prii Aleksandra Bjelogrlia postoji kao okvir svakodnevice, lebdi i sam kao bleda, rasplinuta svetlost koja nalik mistinom oreolu obujima krovove zgrada dok se narator uspinje Kapetan Miinom ulicom. Drugim reima, naporedo sa istorijom i u pozadini egzistencijalnog iskustva, grad zadobija emocionalni, polureligiozni karakter seanja. Grad je okida za setu, on je spremite istorije i biografije, i kao kod Svetlane Velmar Jankovi u priama o ulicama Dorola, ploha za izlivanje simbolike svetlosti.

III Posle deset godina

Knjiga Dnevnik druge zime pojavila se na samom kraju 2006. godine, opisujui zimu prethodne, u precizno notifikovanom rasponu od 1. decembra 2004. do 31. marta 2005. Za ovu knjigu vai veina zakljuaka kao i za Zimski dnevnik, od dnevniko-romanesknog karaktera i hibridnosti knjige do neposrednog prisustva grada u knjievnom tekstu. Ipak, na pozadini uoenih razlika, videemo kako se izmenio nain prezentacije ili knjievne konstitucije (Beo)grada. Prva sutinska promena jeste da je nestalo projektnog nacrta, samim tim i anrovskog hibrida knjige. Jedino to u Dnevniku druge zime odudara od apliciranja istog modela dnevnika, u kome e se linearno smenjivati dani i njihova dela, jeste periodino umetanje pesama u prozi u doslednu strukturu dnevnika. Tih pesama ima 30 i one ukidaju ne samo proznu prirodu zapisa ve i vremensku homogenost dnevnika. Pesme nas vraaju u prethodni period kada je narator ili autor dnevnika boravio u stacionaru leei se od posledica alkoholizma. Ako i ovde elimo da dnevniku pripiemo posebnu namenu, ona bi zaista bila u tome da je Dnevnik druge zime belenica rekonvalescenta, precizna medicinsko-psiholoka ispovest o

236

pokuaju ponovnog sticanja zdravlja i svim fizikim i duevnim propratnim efektima tog zadatka. etnje nisu hedonistiki izbor ve propisana terapija kojom deo umrtvljenih ivaca u nogama treba vratiti svojoj ranijoj nameni. Otuda konfiguracija marrute etanja ne moe biti proizvoljna ili nelogina. Ona mora biti vezana za kraj ili naselje u kome narator ivi. Ipak, njegova biografija podstanara koji se relativno esto selio, nekadanjeg fizikog radnika i pomonika u bravarskoj radionici, detinjstvo i kolovanje, odnosno kola, rodbina i prijatelji, kraj ijih se adresa prolazi tokom etnji, kao i peaki maratonski poduhvati s jednog na drugi kraj grada, sve to ini da Dnevnik druge zime izgubi limite lokalne topografije i otvori se za prodor grada (u ovom kontekstu, grada kao mesta magistralnih putnih linija i simbolikih graevina koje podjednako participiraju u postojanju svakog gradskog naselja, ma koliko ono bilo udaljeno od njih). Od putnih linija u Valjarevievoj prozi, takav je Bulevar (ranije Bulevar revolucije, sada kralja Aleksandra I Karaorevia) koji povezuje Saveznu skuptinu i zgradu Glavne pote i Cvetkovu pijacu u zvezdarskom naselji Lion; od simbolikih graevina, takav je Kalemegdan, istorijska tvrava nad uem Save u Dunav. Terapijska etanja Valjarevievog naratora povezuju katastarske delove dve beogradske optine, Vodovac i Zvezdaru5. U prvoj optini ivi dok ispisuje dnevnik, kroz drugu esto prolazi i u nju najavljuje svoje preseljenje na kraju Dnevnika (ulica Zdravka elara). Zbog njegovog prebivalita, povlaeni prostor dnevnike naracije predstavljaju ulice Ustanika i Vojislava Ilia, dok se kao mesta ranijeg stanovanja javljaju Ruzveltova i ulica Jovana Rajia. Narator se rodio u Skadarskoj ulici, deo detinjastva proveo kod babe i dede u Duanovoj ulici, gde je neko vreme iao u srednju kolu. Makedonska ulica i njene raskrsnice javljaju se relativno esto kao mesto u ijim kafeima narator provodi vreme tokom etnji. Ve iz ovog nabrajanja, jasno je da Valjareviev Dnevnik druge zime u sebi nosi imaginarnu mapu Beograda, neophodnu u realnom (materijalnom) obliku svakom itaocu koji ne poznaje Beograd. Za razliku od Dojsovog Uliksa, Dnevnik nema mitolokih aluzija i paralela, on opisuje grad koji postoji na upakovanim mapama malog formata koje se prodaju na kioscima. To je grad svakodnevice i prizora. Kao u filmu Dim, raenom po romanu Pola Ostera, kada Harvi Kajtel svakoga dana u odreeno vreme fotografie

5 Kao to se da videti iz citata navedenih u II bloku ovog teksta, ulice i krajolici koji veinski sainjavaju Zvezdaru (slino je i sa optinom Vodovac) ne pripadaju ni mestima sa turistike razglednice, niti su urbana jezgra jake tradicije, mesta za letnjikovce novobogataa ili naroitih urbanistikih i arhitekstonskih zahvata. Glavna ulica Bulbudera du 19. veka bila je Zvezdarski potok, njegova okolina omiljeno izletite, da bi tokom prve polovine 20. veka ta ulica postala vezivno tkivo jednospratnih kuica i radnikog naselja. Tokom proteklog veka, taj dananji iri centar grada, kako se moe nai u oglasima za izdavanje soba i stanova, doivljavao je u talasima nalete modernizacije. Ti naleti svodili su se najvie na podizanje betonskih viespratnica i na asfaltiranje ulica, gdegde uz ureenje zelenih povrina i izgradnju prateih obrazovnih, prodajnih, servisnih i stacionarnih objekata. Poslednji talas modernizacije ovu ulicu zapljuskuje upravo ovih dana, budui da je stanogradnja u zamahu, jer se po nekim procenama, samo na jednoj zgradi moe zaraditi i po milion evra. Elem, knjievna reprezentacija delova grada koji nisu topos periferijskih zmajeva neonaturalistike proze (Dragoslav Mihailovi) ali ni mesta ive tradicije koja bude istorijsku imaginaciju autora (Svetlana Velmar Jankovi), odnosno nisu novobeogradske strukture

237

socijalistike moderne (Mihajlo Panti), nosi osoben znaaj urbanog meuprostora. To je mesto koje je uglavnom van domaaja javne panje a nalazi se u stanju neprekidne mikrotransformacije. Taj deo grada kao stalno-postajuigrad stie identitet tako to se oslobaa nasleenog, ali nikad ne moe da ga se do kraja oslobodi. Ovaj rad dokazuje da je Sran Valjarevi pisac upravo takvog profila grada. Nije nam namera da ulazimo u to imaju li veze i kakve poetiki profil Valjarevieve proze i krajevi (Beo)grada u kojima je iveo dok je ta proza nastajala. 6 Sam narator koristi termin kadar. Opisujui nedeljni podnevni prizor ispred zgrade vodovake optine, gde jedan fotograf i jedan violinista stoje potpuno sami ekajui neku svadbu, autor dnevnika zapisuje: To je taj kadar koji bih sauvao za film o dananjem danu. I sauvam ga. Takav kadar, takav je i dan. (13)

raskrsnicu na kojoj se nalazi i njegova radnja, tako su i Valjarevievom naratoru osnovne narativno-perceptivne jedinice kadrovi6. Kadrovi su ono to oko/pogled uspe da uhvati/ usnimi u kratkom periodu vremena na jednom limitiranom gradskom prostoru, na ulici ili raskrsnici. Ulica i raskrsnica, t.j. ono spolja je scena po kojoj se spontano i obino kreu najee potpuno nepoznati, dakle anonimni ljudi. Otuda je za Valjarevievu prozu od sutinskog znaaja kategorija trenutnog, pogled kao marker iskustva koje registruje i arhivira dogaaj, spoj mesta na kome sa narator sluajno zatekao i onoga to nam sa tog mesta prenosi. To to nam naracija prenosi najee nije dogaaj, zbivanje koje odudara od ustaljenog, prihvatljivog ili obinog. Druga dimenzija naracije je introspekcija autora dnevnika. Ni ona ne govori o neemu izuzetnom ili drastinom. Ona otkriva senzibilnu osobu, sposobnu da se prepusti prizoru i da oseti zadovoljstvo u lepom danu ili sitnom nesebinom gestu nepoznate osobe. Takoe, otkriva iskrenu i samokritinu osobu, lienu sklonosti ka egzaltacijama ali ne i prema povremenim izlivima sentimentalnog nadahnua. Kao deo introspekcije javlja se i govor o knjigama. To je iznova, kao i u Zimskom dnevniku, parcijalan i usputan govor bez intertekstualnosti kao pripovedne strategije, ali ukazuje na prefinjen ukus itaa i na praksu prisnijeg druenja s knjigom. Od svih stvari koje nije uspeo da prenese prilikom seljenja, naratoru ali jedino za kolekcijom retkih knjiga Knuta Hamsuna. U knjiarama-antikvarnicama kupuje polovne knjige, recimo Gubitnika Tomasa Bernharda; kod kue ita prie Roberta Valzera. Reenica o itanju Dnevnika o arnojeviu otkriva duboku srodnost sa tekstom i akustiko iskustvo naratorovog itanja: I njegovo pisanje je uvek bilo kao pevanje. I sa mnogo ritma, svi oni zarezi i take, kao inele i timpani. (83) Pogled naratora, izveban i pronicljiv, otkriva karakteristine detalje u svakodnevici koji svedoe o tamnoj strani ljudske prirode. Devojica koja u rukama dri buket na ulazu u Dom omladine dobija amar od starije ene zato to opet nije prodala nijedan cvet. Kod Karaorevog parka, na peakom prelazu, mladi u kapuljai pljune na oferajbnu automobila koji voze dve starije ene i automobil odjednom ubrza. Prizor koji narator posmatra sa svoje terase, kako se dvoje starijih ljudi

238

tuku i otimaju oko kesa sa namirnicama ispred trgovinske radnje. Mi nikada, kao ni narator, ne saznajemo ta je bio povod ili uzrok neijem postupku, ta o tome misli neko od aktera, drugih posmatraa ili ta misli sam narator. Tako, ove krhotine tek sugerisanog nasilja svedoe da je grad mesto nepravde i patnje koliko i vladavine gole fizike snage i ispoljene agresije. Time to narator nije zgroen i to kadrovi kratko traju, u prolazu tokom etnji ili u katalokom nabrajanju razliitih vizualnih senzacija, eutanazira se groza nad ogoljenom pojavom i mi brzo zaboravljamo na nju, kao i u ivotu. Deo urbanog mozaika Dnevnika druge zime jesu duhovite anegdote, ispriane nenametljivo i svedeno. Taksista je u Batutovoj ulici bio bojaljivo ljubopitljiv. Pisanje Valjarevievog naratora, neuobiajenu aktivnost za muteriju, protumaio je tako to je pomislio da ovaj pie prijavu protiv njegove vonje (48). Grad je u ovoj situaciji bio neutralan, kao i konveksna uzbrdica ulice koja povezuje Bulevar i Dimitrijalu. Ali grad je i mesto nesporazuma, benignih i kominih kao to je ovaj, brojnih kontakata i nerazumevanja. Ili pokuaja sitne krae u piljari, kada prodavac zakine na kusuru. Autsajderski status naratora, povrni i retki kontakti sa ljudima, suzdrana emocionalnost, beskraj intimnih prostora usamljenosti i kino-oko pogleda koji istrenirano klizi po povrini stvarnosti, ini da ljudi, dogaaji i grad izblede i izgube teinu, kao u snu. Grad je prostor koji treba savladati. etnje su vid voenja ljubavi, a ulice kojima se peai neoekivane ljubavnice. Tako ih doivljava narator pri kraju knjige kada se osmeli na jedan maratonski poduhvat: ispeaiti u kontinuitetu rastojanje od ugla Ustanike i ulice Vojislava Ilia do Kalemegdana. Simboliki gledano, etnja treba da oznai trijumf nad boleu cilj etnje je Pobednik, spomenik nad uem. Oboje smo uivali. I ona i ja. I ulica i ja. I cipele i ja. Ali, i ona i ja. Sad je jo samo ceo ivot bio pred nama. I vie nemam ta da kaem. Ispraznio sam se. (188) Ulica je pisanje, takoe, orgazmiko samopotvrivanje i troenje egzistencijalne vitalnosti. Sjedinjenje nude, volje i grada.

239

Ljubica Arsi

MUKE SENKE ENSKIH GRADOVA

Ima gradova koji se ve na autoputu nude preko ogromnih reklamnih panoa. Miris nekih gradova (onog Remboovog sa okrnjenim kuama po kojima mili utvara vodenog oblaka) oseti se tek poto putnik duboko zae u njegove ulice. Dostojevski je u romanu Zloin i kazna pokazao kako je ideja zloina stasavala ne toliko u glavi Raskoljnikova koliko usred zlokobnog Petrograda, grada izmeu postojanja i ne-postojanja, stvarnosti i fantazmagorije, neeg to je strano kao vatra a tako slino dimu, to moe svakog trena da se pretvori u dim. Crnjanski je o Londonu govorio kao o gradu-udovitu koji guta svoje itelje, o toj stranoj arobnici Kirki, koja mornare nasukane na kopno pretvara u svinje. Neki su gradovi ispupeni, neki ulubljeni. Ima onih obasjanih toplom ukastom svetlou i onih koji su iscrtani modrim senkama. Nad nekima no pada iznenada dok se u drugima suton polako priprema paljenjem ulinih svetiljki, ne odjednom ve tajnim dogovorom kojim se drvee u drvoredu saaptava o dolasku gubara.

240

Dok su uma i pustinja od davnina mesta iskuenja, grad je meu prostorima imaginarnog mesto seanja. Dok je pustinja Aveljevo rtveno polje, grad koji osniva potomak Kainovog sina postaje mesto uzdrmane savesti, svet senki. U njemu je jo uvek ivo seanje na onog konjanika koji je sa svog paripa, u laganom kasu, zabio kolac u zemlju i time odvojio ovo ovde od onog tamo, civilizaciju od prirode iz koje je izjahao. Behu to prvi koevi Grada. Kasnije, na ikonama, zoografi su tog konjanika slikali kao svetog ora koji kopljem ubija adaju. Odvojivi oveka od zelenila i raskoi prirode, grad svojom arhitekturom nudi hod kroz lavirint seanja. U njemu, kao to je inae sluaj sa seanjem, uvek ima neeg divljeg, nastranog, dekadentnog. Mit se polako preobraava u civilizaciju. Antigonu, koja misli srcem i hoe da po zakonu bogova sahrani brata kanjava Kreont, koji po zakonima polisa ne sme i nee da oprosti izdajnicima. Ali, i civilizacija ne ostaje duna prirodi. I u njoj se sprovodi pravo jaega, pravo tigra nad jagnjetom. Zlo nad gradom svakodnevno postaje tako vidljivo da boji vazduh, a Sfinga na ulazu je ve odavno mrtva, unutra moe da ue ko hoe. Njena zagonetka jo uvek stoji na nekom zidu zapisana kao grafit: Ko to ima etiri noge i jednu ruku? Pa naravno, pitbul, dodato je ispod, crvenom farbom i drugaijim rukopisom. Neki su gradovi muki, puni dima i jurnjave, kakav je na primer Berlin. Drugi su enski, poput nene Firence ili majinske Moskve, koja je svojim rukama uvek uspevala da odgurne onog ko bi hteo da nakodi njenoj deci. Pod svojom plisiranom suknjom skrojenom po zamisli uvenih arhitekata, ispod znojavih gaica useenih u brdaca po kojima se veru dokoni turisti krije se moan pubis nekog velikog carstva, kakvo je na primer bilo Vizantijsko. Takav je bio Konstatinopolj, kasnije Carigrad, sa statuom Afrodite Pandemos, boginje kojoj ni na pamet nije padalo da nosi gae i iji je pogled pomno pratio ta rade njene slubenice u uvenoj Ulici ena. Tu je bilo, kako carstvu i prilii, za svakog po neto. Muterija je mogla da bira. Glatka iz Etiopije ili kovrdava iz Nubije, jevrejska boje ljive, istetovirana neke Egipanke, oiviena kanom i ukraena karneolom iz Indije ili ona, zlatnocrvena mlaane Herulijanke to se skanjera, opasana zidinama kao pod opsadom. Nalakene na ogradu balkona, ene na prodaju iz tog drevnog grada namigivale su i pokazivale jezik prolaznicima. One raskalanije vadile su iz dekoltea grudi koje su muterije opipavale cenkajui se.

241

Kad smo ve u Konstantinopolju, moram da se zaudim pred jo neotkrivenom tajnom. ta je bilo presudno da car Justinijan od toliko lepih ena ba izabere Teodoru i uzdigne je do carskog prestola? Izgleda da mi, nedovoljno obaveteni, verujemo bez sumnje carskom ukusu i njegovoj sposobnosti da u gomili biuterije prepozna dragi kamen. Svaki grad ima vlastitu ljubavnu klimu koja proima vazduh kao razblaena lepljiva skrama. Ugraena je u zidove kua, ak i u crkve. Ovde se poput svee trave iri sladunjav i krepki miris, tamo se gust poput roja pahuljica i raspren kao polen lepi po rukavima, uvlai u kosu i ui. U nekima lebdi miris celibata, kao afterejv nanesen na surovo izbrijano jezuitsko lice. Ponekad je nedostatak seksa u nekom gradu tako upadljiv da uzbuuje kad mu se uhvati samo daak. Kao izlog u tamnoj ulici, sa nanizanim ourenim piliima, budnim pod nemilosrdnim bletanjem golih sijalica. Po belosvetskim gradovima ene i mukarci se bacakaju na tvrdim krevetima, znojavog ela plaaju slabani danak nematovitim snovima i jalovim nadama. Sve je vie metropola po kojima Hamlet ne uspeva da zagreje svoju ludu i mrtvu Ofeliju, mesta na kojima je nepoznata ena zaspala ne doekavi svog uspaljenog vatrogasca iz tree smene, ili se mesareva ena vie ne trza iz sna o otrom nou koji na kolutie secka kobasicu. Mnogi odustaju, otkotrljaju se sa scene utei, otklize bez pozdrava niz tobogan svog sve debljeg tela. Sve je vie gradskih leeva prema kojima bi se trebalo ophoditi sa nunom panjom onoga ko preduzima autopsiju, razgledanje fantomskih mesta ije stidne dlake na zaobilazan nain govore o nekadanjem polu skrivenom pod hladnim aravom, negostoljubivim pribeitem to titi od udnih pogleda. Moda e, dok neko poveden nekrofilnim crnim hronikama iz novina bude milovao tu mlitavost, ona naprasno oiveti, usmine se razdvojiti grevitom hitrinom kakvu imaju vampiri i primiti u sebe ivo meso. Voenje ljubavi se smeta u mitologiju. Zemlja jebanja se, po reima Henrija Milera, sve vie udaljava iz pustih samakih soba velikih bulevara, postajui palir falusa od kamena na nekom grkom ostrvu, neto to je ostarilo i odvojilo se od ive golotinje. Grad poziva na putovanje. Po selima, u pastorali nikome ne pada na pamet da putuje. Uzimam kofer, spremam se za put, postajem turista. U Rimu me doekuju snene madone ruku skrtenih za molitvu

242

i uperenih prema mahovinastim prozorima koji se oprataju od sunca, od kamenih kapija i zvekira. Nekoliko izgladnelih Romula izviruje ispod vuica. Meu njima Gvido Il Dentone, Zubati Gvido, koji koristei akumulator pokazuje kako staklene figure poreane po tezgi pored crkve mogu da svetle kraj kreveta, na nonom stoiu. Putovanje je udaljavanje od sebe samog, umnoavanje lika u vaarskoj sobi sa ogledalima. Obilazak drugih gradova je upoznavanje druge monade, drugog sistema za koji treba da se raspadnemo po avovima i da se ponovo sastavimo. Hamletov put u Vitenberg, od kojeg su ga svi odgovarali, bio je koban. Posle njega, Hamlet nikako nije mogao da se sastavi. Tamo su padale kie na ijoj je vlazi proklijalo seme sumnje i ludila. Nemaki subjektivizam doapnuo mu je na uvo, poput Magbetovih vetica, kroz vitemberku grmljavinu i munje, onaj uveni monolog. Kakvu su filozofiju tamo sluali studenti? Ko su im bili uitelji? No, knee, to li ste ili u Vitenberg? Jer po povratku, Hamlet ne deluje ve mozga, njegov praktini kneevski duh zaveden je slobodom apstraktnog miljenja. Sve to se posle deava sa Hamletom samo su uspomene iz tog grada. U nekadanjoj Moskvi taksista me je vozio oko zgradurina sa crvenim svetleim petokrakama, koje su se videle sa svakog mesta, iz svake ulice. Na radiju u kolima spiker je itao vesti. Poto ne znam ruski, tada mi se uinilo da to deputat Pasternak govori pesmu o februaru, uz krik, dok se bljuzgavica klati. No je padala ne samo na grad, na kvartove i ulice koje su se slabo branile ponekim osvetljenim prozorom, ve na itav kontinent zavijajui ga u crno, aljui sneg i poledicu, pretvarajui reke u sante. Taksista je nervozno ugasio radio i upalio cigaretu, vesti su ga oigledno nervirale. Nestalo je uda. Opet je to bio pusti, zlokobni grad bez prolaznika, olupina avetinjskog broda koji je davio modrim palamarima. U vonji je nestalo uitelja pesnika. Ali je dobrom uitelju vano i ovo, da poui uenika kako e nastaviti bez njega. U stvari, ba je mene briga za Rim i rogatog Mojsija koji ljutito baca tablice, za Crveni trg koji zebe na vejavici, za Carski top, zvono i Hradane. Putujem daleko da bih bolje videla moj grad. Belgrado, Belgradik. Hodoasnik, tek popevi se na sveti kamen, moe da mirno razgleda svoju kuu. Vidim kroz prozor voza njegove uske uliice u kojima su Rimljani snevali amfiteatre i lepe ene rastrgnutih gladijatora, vidim sa toboga-

243

na u Prateru kako turski vojnik nizam ubija sakadiju, kako na prebledele dahije nasre razjarena gomila. ak vidim i engleskog konzula kako ukazuje dami baru nasred ulice. uvajte se, maj lejdi. Vidim i rupu u zidu koju golubica deli sa opavim vrapcem. U daljini se meaju muko i ensko, glatke stvari i zamueni ivot. Iako mukarac, Beograd se oblai kao ena. Nikad u kupai kostim koji bi razgolitio miiava ramena i geometrijsku nepokretnost karlice, nesposobne da bez suknje imitira kruenje enkog tela oko samog sebe. Tako on eta ulicom u firmiranoj majici, zaobilazi u klupko smotano crevo nonih polivaa, i sam skupljene kite, uaurene u jakom mikrofiberu koji treba da pritisne ispupeno i spljeska nadignuto. Ogleda se u svetleem pravougaoniku nekog kafia gde umesto ampanjske vrtoglavice slue obine gazirane sokove. Reka mu ostaje iza lea dok se penje Francuskom, zastavi kod ulinog prodavca novina pred pozoritem da kupi malo vatrometa sa koncerta turbo-folk zvezde i sazna zato je lepa Marijana prevarila Lotara Mateusa. Onda dalje, preko trga, mimo Kneeve podignute ruke oko koje se divlja rua vetrova preobraava u pitomu puzavicu. Boje pustih poljana i umaraka premetaju se u gradu na plastine lutke u izlozima. Crvenilo krunica maka smeta se u Jatovu reklamu na vrhu hotela Slavija, uti ljuti gradskog autobusa, sa plavim razlikom, mea se u mahovinu dinsa sa poderotina na kolenima i u maslinasto adidas patika. Sivoljubiasta cvetova vresa penje se po fasadi Kulturnog centra zajedno sa peraem prozora, obavijenim lijanama sigurnosnih konopaca. Kulturni centri u gradovima obino lie na veliki terarijum. Na intimnu portabl dunglu sa crnom anakondom sklupanom u lakirano telo klavira, sa fotografijama koje je ezdeseti deo sekunde odrezao od istanjenog ivota pretvorivi ih u mozaike oi dinovskih insekata, u metalnog skakavca mikrofona kojim se pisci na knjievnim veerima obraaju publici, guterski usresreenoj da se poput prizora iz proitanog namah preobraava u grimizni cvet. Pesnik im ita stihove o ljubavi na prvi pogled. Nataa, ja te volim, mada znam da je ljubav neto vie nego videti te okom golim. I kao u svakoj prii o transvestitu, sluaoci prepoznaju riku iz bajke i gujoliki rep zaaranog princa pored svojih nogu, uvi-

244

jen, upetljan u kablove kamera kojima snimaju pisce. Izmeu aa s pelinkovcem, zabodenim u staklene stolove, kao tamne kosti u sanduke sa peskom, unja se zakasneli gost. Vrti se otvarajui beumna klizea vrata, da zajedno sa ostalima okusi malo gorko-slatkog iskustva dok ne bude kasno. Zatim tiina, svi ustaju kao da je negde poelo da gori, odlaze, svetla se gase. U Kulturnom centru ostaje mrak. Ubrzano se okreu kazaljke gradskog ulinog sata. Sve bre i bre, kao veliki mikser to muti lag poezije i proze, prska van posude svetsku pamet i glupost, mea ih sa pikavcima i znjeenim plastinim aama, koje e perai poterati mlazom iz mrka. Nad gradom se ve uveliko spustila no.

245

Jovan eki

IZMETANJE HORIZONTA
Izmeu klastera i palanke: DeLilo, Skot, Konstantinovi
U starom adornovskom kljuu, ini se da jedan deo savremene umetnike produkcije nepogreivo ifrira promene koje se, gotovo neosetno, deavaju na telu drutva. Tako se i Kosmopolis, roman Dona DeLila, savremenog amerikog pisca i preciznog posmatraa upravo takvih promena, moe itati kao knjiga o gradu, ili kao knjiga o otkaenom milijarderu i njegovim fatalnim hirovima. No ini se da je to pre svega knjiga o promenama u reimu rada drutvene maine. Deifrovati te promene ne znai, samim tim, da ih je nuno imenovati, jo manje podvesti pod neki pojam (postindustrijsko, postinformatiko ili postmoderno), ve pre svega znai dovesti ih vezu sa drugim simptomima promene u razliitim registrima, tako da oni jedni na druge bacaju drugaije svetlo. Ova promena je moda najblia onom delezovskom postajanju neim koje jo uvek nije mogue ili, moda, vie nije ni potrebno imenovati, iji obrisi ne sugeriu nikakav fiksni i nepromenljivi horizont, ve se neprekidno menjaju i transformiu u razliitim stepenima i intenzitetima. U umetnosti to postajanje ne poznaje vie nikakve izme, kao to je to bio sluaj sa modernom kada se inilo da u nekom gotovo linearnom sledu jedan izam smenjuje drugi, podvodei se, dosta olako, pod prilino nespretni, pojam napretka. Naprotiv, ini se da ovo postajanje pretpostavlja da koegzistiraju, ili se ak i prepliu potpuno disparantni i kako se nekada inilo, iskljuujui modeli. Ta koegzistencija paralelnih

246

svetova upuuje na prve obrise jedne logike mnotva. Tako se ovo postajanje sve tee moe itati kao puka promena paradigme, ve pre kao radikalni civilizacijski rez, koji pretpostavlja promenu u svim registrima i lejerima realnog. Ako se sadanji stupanj civilizacije definie dekodiranjem i deteritorijalizacijom flukseva u kapitalistiku proizvodnju, kao to ine Delez (Gilles Deleuze) i Gatari (Felix Guattari) onda se pojava fragmenata koji izmiu ovom kretanju ocrtava kao konstitutivna za samo to kretanje. U ovakvom pristupu apsolutna deteritorijalizacija se razume kao ono kretanje koje nije sputano nikakvim ogranienjima, to je moda najblie onom neoliberalnom snu o globalnom i nesputanom kretanju kapitala. Na drugoj strani, relativna deteritorijalizacija je ono to se ostvaruje u najveoj moguoj meri unutar ogranienja neke istorijske formacije. Moglo bi se rei da se pojava globalnih gradova, ispostavlja kao produkt ove relativne deteritorijalizacije, kao najvia taka unutar jednog istorijskog kretanja. Zapravo globalni gradovi su efekat globalizacije, ak i kada ona nije u potpunosti sprovedena, tanije oni su produkt jednog stepena ostvarenja globalizacije. Ali, sa nastankom globalnih gradova i sam konstrukt grada zadobija drugaiji oblik. Dolazi do odvajanja od same teritorijalnosti, tako da grad postaje neka vrsta klastera koji sada obuhvata i orbitu. Ovakav grad-klaster nastaje kao produkt preseka najrazliitijih sfera, od mehanosfere, semiosfere do info- i dromosfere. Zahvaljujui preseku ovih sfera, ne samo to grad postaje klaster ve se istovremeno umreava sa drugim gradovima klasterima i upravo ga ta dvostruka transformacija i ini globalnim gradom. Don DeLilo u Kosmopolisu ocrtava transformaciju Njujorka u globalni grad, ije zgrade oznaavaju kraj spoljanjeg sveta, jer se ve nalaze u budunosti, u vremenu izvan geografije i opipljivog novca (DeLilo: 41). Te su zgrade tek simptom zapoete promene koja se sve manje vezuje uz geografske koordinate samog grada, a sve vie uz razliite entitete unutar globalnih klastera. Ova promena pretpostavlja da najrazliitiji fluksevi i dalje presecaju telo drutva, od onoga proizvodnje ili radne snage, do onih koji su kodirani kao kretanje indeksa na svetskim berzama. Ovi se fluksevi, meutim, razliito kodiraju unutar mree globalnih gradova, a sasvim drugaije u onim fragmentima koji izmiu deteritorijalizaciji. Zato? Pre svega jer je globalni grad konstrukt koji nastaje kao efekat preseka razliitih sfera, mada se istovremeno, kako unutar njegove te-

247

ritorije, tako i izvan nje, nalaze nedekodirani fragmenti. Tako je globalni grad matrica same globalizacije, gde nove umreene moi koegzistiraju sa moi lokalnih teritorijalnih despota, bandi ili otkaenih pojedinaca, kao to veliki prodajni lanci supermarketa koegzistiraju sa starim bakalnicama ili softverske korporacije sa hakerskim garaama. Unutar globalnog grada ovakvi fragmenti nisu neto strano ili spoljanje, jo manje ono to remeti njegovo funkcionisanje, naprotiv, oni su poput promenjivih i nikada poptuno fiksiranih entiteta inkorporirani u njegovu konstrukciju, bilo kao etno, subkulturni ili neki drugi entiteti. Sasvim pojednostavljeno, DeLilov Kosmopolis je pria o ekscentrinom njujorkom japiju Eriku Majklu Parkeru koji, jednog aprilskog jutra, svojim ogromnim kolima kree na ianje. Usput mu se dogaaju najrazliitije stvari, od susreta sa enom i ljubavnicama, do anarhistikih demonstracija. U svojim kolima na kompjuterskim ekranima on sve vreme prati jaanje japanskog jena na svetskim berzama. Zbog loih procena i pogrenih transakcija on gubi svoje i enino bogatstvo. Najzad, na samom kraju romana, susree se sa svojim ubicom Benom Levinom, koji je ranije bio zaposlen u njegovoj firmi. Moglo bi se rei da je to ne ba tipina pria o slomu jednog japija, ili pria o arogantnoj zaslepljenosti, i razoaranom slubeniku koji se sveti svom poslodavcu. Jednako je tako je mogue rei, meutim, da DeLilo u toku tog aprilskog dana ne prati kretanje svog junaka, ve kretanje vektora, putanje, ija je taka susreta, sa jednim rascepljenim subjektom, kao to e se ispostaviti na samom kraju romana fatalna. Taj rascepljeni subjekt pripada nekom od teritorijalnih fragmenata, a njegovo uobliavanje zapoinje ispoveu Bena Levina. Na drugoj strani sam vektor pripada klasteru globalnog grada i njegovo kretanje zapoinje odlukom Erika Majkla Parkera da ode kod svog frizera na ianje. Tako se glavni junak (Erik) i njegov ubica (Beno) nalaze u dva razliita registra; prvi u registru deteritorijalizovanog kretanja, a drugi u registru reteritorijalizovanog fragmenta neke teritorije. U romanu postoje i druge putanje, kao to je ona predsednika drave koji je upravo doao u posetu Njujorku, zatim putanja njegove ene Elze ifrin, koja se gotovo besciljno kree po gradu ili putanja pogrebne povorke uvenog repera Bruta Feza, koja se ritualno kree ulicama kako bi njegovi oboavatelji mogli poslednji put da ga pozdrave. Moglo bi se rei da je vektor koji odreuje

248

kretanje Erika Majkla Parkera dominantan, te da je utoliko on i glavni junak ovog romana. Upravo zahvaljujui njegovom, gotovo braunovskom kretanju, DeLilo ocrtava obrise najrazliitijih fragmenata koji ostaju unutar teritorije, nedekodirani i nedeteritorijalizovani, ali integrisani poput kakvih delova megamaine globalnog grada. Ba zbog toga to pripada tom novom klasteru Erik Majkl Parker je mnogo vie vektor, a mnogo manje glavni junak, ili ak i jedini protagonista DeLilovog Kosmopolisa. No upravo zbog toga moglo bi se rei da on uopte nije junak, nije ni lik, a jo manje subjekt. Zato? Nije junak jer, ini se da italac nema nikakvu taku identifikacije sa ovim ekscentrinim milijarderom. Isto tako nije ni lik, jer kao da ne odgovara uobiajenim obrisima fiksiranih romanesknih likova, zapravo, kao lik on se tek konstitue unutar razliitih situacija koje esto i sam inscenira; mu, ljubavnik, boss, genijalni tuma kodova berze i sl. Moglo bi se rei da nije ni klasini subjekt, jer ne postoji prepoznatljiva, a jo manje fiksna taka neke ideoloke interpelacije. Nije ak ni ovek bez svojstava XXI veka, jer njegova flanerska ravnodunost dekodira, kako fragmente teritorije, tako i razliite semiotike lance, poput robe u izlogu. Zapravo on je najblii onome to je Delez nazvao superjektom, on je taka, vorite, razliitih uvezivanja, koja neuhvatljivo kliza menjajui take gledanja, to njegovog efa obezbeenja esto dovodi na sam rub oajanja. Za njega su sve druge individue koji se kreu vlastitim putanjama potujui jedan pakt nedodirljivosti i hijerarhije pogleda, zapravo tek stranci na ulici, beskrajni niz neznanaca, dvadeset jedan ivot u sekundi, etnja kroz razliite rase na njihovim licima i pigmentima, kapljice najprolaznijeg postojanja... dok je smisao njihovog prisustva... u tome da ovek ne mora da ih gleda. (DeLilo: 28) Ukoliko je Erik Majkl Parker superjekt, taj globalnim klasterom transformisani subjekt, onda, isto tako, i za njegov apartman, a pre svega za njegova kola, moemo rei da su objektili isto tako transformisani objekti. Objektil je, kao to je Bernar Kae (Bernard Cache) to demonstrirao, savremena koncepcija tehnolokog objekta, koja se ne odnosi na poetak industrijske ere, a jo manje na ideju standardizacije koja se jo uvek dri sutine slinosti i namee zakon konzistencije to pretpostavlja da je objekt produkovan bilo za mase, bilo od mase. Naprotiv, novi objekt se dri naeg sadanjeg stanja stvari, gde fluktuacija normi zamenjuje permanentnost zakona. Tu objekt zauzima mesto u varijabil-

249

nom kontinuumu, to znai da industrijski automati ili serijalna mainerija zamenjuju standardizovane, ukalupljene forme. Novi status objekta vie se ne odnosi na prostorne kliee drugim reima, ne na relaciju formamaterija, ve na vremensku modulaciju koja implicira koliko poinjanje kontinuirane varijacije materije toliko i kontinuirano razvijanje formi. Delez u svojoj studiji o baroku napominje da je objekat u ovom sluaju maniristiki, ne esencijalistiki: on postaje dogaaj (Deleuze: 19). DeLilo izvanredno pokazuje tu transformaciju objekta u objektil, kada se kola od kancelarije transformiu u ordinaciju, a onda u oklopno vozilo koje se probija kroz masu demonstranata, pa ponovo u kompjuterski centar ili omanji TV studio. Ona tako postaju objektil koji se sve vreme transformie, u zavisnosti od teritorije kroz koju prolazi i dogaaja na koje se nadovezuje. Ali kao to se objekt intenzivno menja, isto se dogaa i sa subjektom. On vie nije neka precizna taka, ve mesto, pozicija, mesto dogaaja, linearni fokus, linija koja izbija iz linija. Ova linija reprezentuje stepene varijacije savijanja, i to se moe nazvati takom gledanja. Takva je osnova perspektivizma, to ne znai zavisnost u potovanju prethodno datog ili definisanog subjekta; naprotiv, subjekt bi bio ono to dolazi na taki gledanja, ili pre ono to ostaje na taki gledanja. To je razlog zato se transformacija objekta odnosi na korelativnu transformaciju subjekta: subjekt nije sub-jekt, ve, kao to to kae Vajthed superjekt. Relacija koja postoji izmeu varijacije i take gledanja ne znai da su samo u pitanju razliita gledita, ve, pre svega, to da je svako gledite zapravo taka gledita na varijaciju. Taka gledita nije ono to varira sa subjektom, barem ne u prvoj instanci: ve je to, naprotiv, uslov u kojem neki eventualni subjekt shvata varijaciju (metamorfozis) ili neto = x (anamorfozu). Taj prspektivizam za Deleza nije varijacija istine u skladu sa subjektom, ve uslov u kojem se istina varijacije pojavljuje subjektu. To je sama ideja barokne perspektive. Perspektivizam je, za njega, zapravo pluralizam. Upravo u ovom perspektivistikom kljuu DeLilov bi se junak mogao smatrati superjektom subjektom koji neprekidno produkuje smisao iz take gledita na varijaciju. Njegovo kretanje, kao dominantnog vektora, sve vreme se ukrta sa fragmentima razliitih kodova i teritorijalnosti ocrtavajui tako jedan multiverzum globalnog grada. Sami fragmenti ovog multiverzuma formiraju se u procesu reteritorijalizacije, u najrazliiti-

250

jim registrima. Svaki fragment se neprekidno uspostavlja kao granica, teritorijalna i/ili semiotika, kao ono to nastaje zahvaljujui binarnoj logici neprekidnog razvijanja dihotomija u svim lejerima realnog, a zapoinje sa onim nae/njihovo. Te nove teritorijalnosti esto su vetake, rezidualne, arhaine, one meutim imaju potpuno aktuelnu funkciju, dok su u velikim industrijskim gradovima ovi fragmenti poput cigli bili ugraeni u novonastajuu graevinu, sada su najee promenljivi i fleksibilni entiteti. Unutar tih cigli/entiteta uspostavlja se mala drutvena maina ija je funkcija da produkuje jedan neprekidni proces razgraniavanja, bilo tako to ponovo uvodi fragmente koda, bilo tako to vaskrsava stare kodove ili izumeva pseudokodove. Njihova funkcija je pre svega da se odupru dekodiranju globalne civilizacijske mainerije. Dekodirati zapravo znai razumeti jedan kod i prevesti ga na odgovarajui nain, no, unutar tog deteritorijalizujueg kretanja, to moda ponajvie znai unititi ga kao kod, dodeliti mu arhainu i folklornu funkciju. Iz ugla Erika Majkla Parkera, razliiti kodovi i teritorijalnosti tek su rezidualni fragmenti nekog drugog vremena, neto to se po samoj logici funkcionisanja globalnog grada, nalazi na liniji njegovog kretanja. Meutim, ma koliko se ovo kretanje inilo linearnim kada se iz poetne take luksuznog stana krene ka drugoj taki, frizerskoj radnji iz vremena njegovog detinjstva ono to zapravo nije. Na jednoj strani, to su razliiti preseci kretanja unutar samog vektora, na drugoj, to su nepredvidive promene izvanjskih okolnosti izazvane kretanjem drugih vektora. Ove unutranje preseke Don Delilo predstavlja kao ve dogovorene sastanke, kada u junakova ogromna kola, objektil koji funkcionie kao radni prostor, ordinacija i sl., upadaju njegovi zaposleni sa svojim izvetajima, savetima ili prognozama. Sam spisak slubenika, od efa kompjuterskog obezbeenja, lekara koji pregleda njegovu prostatu, efice finansija, njegove teoretiarke i sl. govori o razliitim vrstama sastanaka. Svaki od ovih sastanaka samo je presek kretanja ovog vektora koji tako unutar linearnog kretanja strukturiraju neko nelinearno vreme, poput rezova koji u veto montiranom filmu ocrtavaju obrise konteksta. Spoljanje okolnosti DeLilo najee pokazuje kao efekat razliitog stepena bezbednosti, kako unutar teritorije kroz koju se prolazi, tako i unutar infosfere, gde se sve vreme na ekranima prati paralelno kretanje jena i drugih valuta, ali i lokalne ili globalne vesti. Kada Erikov telohranitelj

251

Torvald sve vreme govori o stepenima ugroenosti, to samo znai da se u globalnom gradu, kosmopolisu, jedino moe govoriti o stalno promenljivim stepenima i intenzitetima, bez obzira na to da li je u pitanju bezbednost, uspenost ili bilo ta drugo. Tako u epizodi sa ubistvom Artura Repa, direktora Meunarodnog monetarnog fonda, koga Erik ni najmanje ne uvaava, DeLilo pokazuje to preplitanje razliirih intenziteta. Na jednoj strani, to ubistvo produkuje visoki stepen spoljanje ugroenosti, a na drugoj, to je tek snimak puten u unutranjosti njegovih kola, taka intenzivnog uivanja, koji je mogue bezbroj puta ponavljati. Za Erika ovo proimanje spoljanjih/ unutranjih intenziteta, nije mogue odvojiti kao dva razliita prostora, jer bi to pretpostavljalo svojevrsno suspendovanje otvorenosti za neka drugaija kretanja, koja nastaju upravo zahvaljujui ovakvom proimanju i koja poput kakvog nekodiranog fluksa, izmiu svima oko njega. Zato se njegova insomnija ne odnosi samo na beskrajne neprospavane noi, ve na sve situacije neke poveane budnosti u kojima se nalazi, dok svi drugi oko njega spavaju uljuljkani u vlastitim tvrdim subjektivnostima. To je drugaija logistika percepcije koja - ak i kada se iz ugla nekog subjekta ini da je to neto to izmie etikim kodovima, kao u sluaju njegovih ljubavnica, ili u sluaju melanholinog susreta sa starim bricom kod koga ga je prvi put na ianje vodio otac zapravo samo funkcionie kao ponavljanje, poput venog vraanja istog. Zadovoljstvo je ponekad tek efekat ovog ponavljanja ili neke minimalne razlike, ali ne i cilj. Erik nije nikakav mao, jo manje veliki boss, ili moda melanholini Edip, kako ga eli videti njegov ubica Ben Levin, taj rascepljeni subjekt ije je pravo ime Riard its, ve vektor, koji se u razliitim presecima povremeno stabilizuje u neku taku gledita superjekt, kao neto sa im je mogue komunicirati. Moglo bi se rei da svaki superjekt ima neku vrstu slabe take, ahilove pete, i da se ona najee pokazuje u trenucima njegovog susreta sa realnim, kada on fatalno strada, puca ili pokuava da se vrati izvornom subjektu. ini se da je superjekt neka vrsta prelaznog, ak eksperimentalnog subjekta koji nastaje i funkcionie unutar precizno odreenih koordinata preseka razliitih sfera globalnog grada i nastajueg drutva kontrole. Na jednoj strani realno se ispostavlja kao ono hajdegerovski ne-proraunljivo, kao devijacija koja izmie bilo kakvom uklapanju u koordinatni sistem. Na samom kraju kre-

252

tanja vektora Erik-superjekt se suoava sa tim asimetrino neproraunljivim, i to u razgovoru sa svojim ubicom Benom-subjektom (sam DeLilo ga nepogreivo, u tom zavrnom dijalogu izmeu njih dvojice, gotovo sve vreme naziva subjektom). Poto su konstatovali kako obojica imaju asimetrinu prostatu, Beno koji je nekada radio kod Erika (a tu se i krije njegov motiv da ga ubije), ponukan tom konstatacijom, iznosi svoje tumaenje kako je dolo do toga da Erik prokocka svoje i enino bogatstvo. Zapravo, drei se svog modela analize, koji je zastraujue i sadistiki precizan, Erik je prevideo znaaj asimetrije, onoga to malo odstupa od modela (DeLilo: 176) male hirove, poremeaje oblika; on, reju, nije oslukivao svoju prostatu i njenu benignu i bezopasnu anomaliju. Odgovor se zapravo krije u njegovom telu, u njegovoj prostati, u njenoj asimetrinosti. Na drugoj strani, susret superjekta sa realnim nastaje isto tako i kao efekat redukcije, pre svega infosfere, bilo kao njeno kompletno nestajanje, bilo kao redukovanje njenog prisustva na zanemarljivu meru. Ova redukcija moe biti iznuena, ili dobrovoljna, ali sa ovom redukcijom, superjekt je prinuen da se ili retransformie u subjekt ili da fatalno zavri. Tako bi se itavo kretanje Erik-vektora moglo posmatrati kao dvostruki proces; kao redukcija infosfere, ali i kao fatalno suoavanja sa ne-propaunljivim. Ovaj udar realnog ne mora uvek da ima iste posledice; zapravo on ih nikada i nema. To se emfatiki pokazuje u filmu Ridlija Skota (Ridley Scott), A Good Year, (2000) koji je, takoe, pria o japiju iji se sudar sa realnim zavrava na sasvim suprotan nain od onoga kako se to zbiva sa DeLilovim junakom. Upravo zato to ovaj film spada u 3P filmove (pleasant, pretty and predictable) ili u tourist gastro-porn, kako ga je nazvala engleska kritika, ovaj udar realnog se predstavlja kao simpatina kombinacija iznuenog i dobrovoljnog u procesu re-transformacije superjekta. Ovaj film, meutim, isto tako ocrtava jo jednu vanu odliku reteritorijalizacije, onu koju je Radomir Konstantinovi nazvao duhom palanke. Na samom poetku filma shvatamo da je glavni junak Maks Skiner, koga igra Rasel Krou (Russell Crowe), agresivni berzanski mag, japi koji nepogreivo dekodira kretanja vrednosti akcija tako da kupovinom ili prodajom, drma itavim tritem. On ivi u Londonu i iznenada je prinuen da ode u francusku provinciju, kako bi regulisao papire oko nasledstva koje mu je ostavio ujak Henri. Tamo susree Fani, vlasnicu bistroa,

253

koja, naravno, postaje ena njegovog ivota. Udar realnog Ridli Skot pokazuje kao seriju simpatinih i kominih situacija zahvaljujui kojima se hladna arogancija Maksa Skinera polako razlae i rastapa u toplini i neposrednosti duha palanke. U samom poetku svog boravka u palanci on je jo uvek navezan na monu klastersku maineriju iz koje dolazi, ali, kako vreme odmie, postaje jasno da je potreba za njenom podrkom sve manja. Sve vreme se, paralelno sa ovom redukcijom, prepliu sladunjavi kadrovi seanja iz vremena koje je proveo na tom imanju sa svojim ujakom Henrijem, kao to su slike igranja aha, tenisa, kriketa ili probanje vina i lenarenje na bazenu i sl. Isto tako se upadi onog neproraunljivog pokazuju kroz razliite susrete sa metanima, bilo na imanju ili u gradiu, ili kao dugi kadrovi imanja okupani suncem. Tako da je preplitanje ovih kliea, kako slika seanja tako i slika nepatvorene oputenosti, nedvosmisleni simptom natkodiranja palanakog duha. Za razliku od DeLilovog junaka, koji sofisticirano ita semiotike reime imanentne razliitim teritorijalnostima, kod Maksa Skinera ta kombinacija sladunjavih slika u koje se sve vie utapa, ne produkuje, meutim, nikakva itanja, nikakvu interpretaciju, naprotiv, ona otvara polje hedonistikog preputanja onom tourist gastro-porn efektu. Palanka je hibrid koji pluta izmeu sela i grada, zato je ona svuda i nigde, i, u tom smislu, gotovo je u potpunosti kompatibilna s novim globalnim imperijalnim umreavanjima moi koji su dematerijalizovani i neuhvatljivi. Upravo zahvaljujui procesu periferijske reteritorijalizacije, duh palanke instalira svoju mainu natkodiranja, i tako uspeva da od palanke uini jedno paradoksalno prostor-vremensko zakrivljenje, koje nije ni selo ni grad. Isto tako, on strukturira i individuu, koja nije ni seljak ni graanin, nije, dakle, nikakav izraz subjektivnosti, ve subjekt-objekt, ili objekt-subjekt koji je istovremeno i gledalac i glumac u pozoritu zlobe, pakosti i zluradosti, koje ne priznaje razliku izmeu gledaoca i glumca, u kome svako gleda jer svako glumi, i svako glumi jer (svako) gleda. U filmu A Good Year simptomatino je svako odsustvo jasne i nedvosmislene zlobe ili negativnosti, tek povremeno probijaju po neki znaci zluradosti, sitnih pakosti i poruge. Takav primer je scena u kojoj se Maks nae u praznom i prljavom bazenu iz kojeg ne moe da izae, dok je njegov sofisticirani mobilni telefon, kao jedina izvesna veza sa svetom, ostao na samoj ivici bazena koji on ne moe da dohvati. Kada se pojavi Fani, ona mu pomae

254

na nain tipian za palanku: ona mu se, zapravo, pomaui mu, istovremeno i sveti za njegovo arogantno ponaanje na putu, kada je on svojim malim kolima proleteo pored nje takvom brzinom da je ona pala sa bicikla u jarak. Ona ga zato najpre, pakosno, identifikuje kao vlasnika malog auta (palanka uvek barata sa podsmeljivim nadimcima), a potom mu istovremeno pomae tako to e mu se oduiti za incident na putu, putajui vodu u bazen. Tako on mora poprilino da pluta u blatu i prljavoj vodi, da saeka da se bazen napuni pa da tek onda izae, to mu daje dovoljno vremena da razmisli o svemu. Kako funkcionie ova maina natkodiranja u palanakom duhu? Pa, tako to strukturira jedno despotsko nad-ja palanke koje dodeljuje smisao itavom polju, koje se u svim registrima, od efekata realnog i strategija predstavljanja, do jezika i strategija palanakog diskursa, javlja kao konstanta, kao norma, program, regulator, korektor, natkodirajui tako sve upade spoljanjih kodova stvarajui jedan specifino palanaki horizont smisla. Natkodirati ovde znai trajno suspendovati, ili makar oslabiti sva dekodiranja koja dolaze spolja, iz sveta, bilo kao novum, bilo kao razlika, drugaiji uvid, drugi ugao posmatranja i sl. Natkodirati, dakle, znai uspostaviti i ouvati jedan okvir, frejming, u jeziku jednako kao i u stvarnosti. Dok pluta u prljavoj vodi Maks je mnogo manje objekt osvete, a mnogo vie subjekt natkodiranja koji treba da prihvati despotsko nadja palanke kao jedinog gospodara. Zapravo Fani je samo sublimno palanke, njena osnovna matrica je njen stil, koji se postavlja kao suprotnost arogantnom japiju, pa tako ona funkcionie kao mesto ouvanja osnovnih ljudskih vrednosti. Stil je inae najvie naelo palanke. Po svom osnovnom opredeljenju, palananin je verniji palanci nego samom sebi. Zato on sebe ne moe da prizna kao subjekt, jer bi tako ugrozio palanku kao volju. Samim tim on nije pojedinac na personalnom putu ve sumum jednog iskustva, jedan stav i jedan stil. To jako oseanje stila, proizlazi iz izvanredno jakog oseanje kolektiviteta, zamrznutog (ili olienog) u tom stilu. Stil kao sublimacija kolektiviteta implicira da se samo svet palanke, duh palanke, priznaje kao subjekt. I upravo nam duh palanke otkriva da nema nad-ja izvan stila, nekog nad-ja koje ne bi bilo stilsko i da nema stila koji ne bi bio ovo nad-ja (Konstantinovi). Taj palanaki duh, kao duh nad-ja, zapravo je duh kolektivne volje koja nas je uzela pod

255

svoje, koja nas titi od svega, a pre svega od nas samih, od onih izazova i iskuenja koja se zovu ja, koja se pojavljuju kao lina odgovornost ili kao lina preduzetnost. Za palanku ne postoji subjekt nego stilizacija subjekta, koja natkodira svako ja u kolektivitet tako da je svako subjekt iskaza, drutvena linost, palananin, ovek s nadimkom, obino pogrdnim, izvedenim na osnovu nekog nedostatka, a ne subjekt iskazivanja, privatna linost, ovek sa imenom i prezimenom. Moglo bi se rei da je A Good Year film o susretu jedne stilizacije subjekta i superjekta, susret koji bi trebalo da je unapred promaen ili osuen na nesporazume i konflikte. Meutim, upravo to to se Fanny sve vreme predstavlja kao neko ko ima svoje ja, iji preduzetniki duh (vlasnica je restorana) i borbenost (sama posluuje, pere sudove i kao pravi gazda zatvara radnju) samo potvruje da nije u pitanju nikakav otklon od palanakog duha, ve, naprotiv, stil. Ono to sve vreme nedvosmisleno probija u gotovo svim situacijama jeste binarna logika dihotomije, ije je osnovno polazite ona podela na nae i njihovo, iz kojeg konsekventno proizlaze svi odnosi. Zbog toga, kada Maks pokae spremnost da bude jedan od njih, on postaje i objekt elje, dotle on je samo strano telo, turista ije hirove treba istrpeti u okviru jedne tipino palanake ekonomije podsmeha, servilnosti i sitnih interesa. Palanaki duh je duh jednoobraznosti, pre svega duh gotovog reenja, obrasca, veoma odreene forme. uvajui palanku kao vrhovnu volju, kao svoje nad-ja, palananin pre svega uva ovaj stil jednoobraznosti. Zato? Pre svega jer je njegova sluba stilu zapravo sluba sigurnosti. Nemajui vlastitu volju, stilizovan kao individua po obrascu kolektivne volje, palananin je sklonjen u sigurnost optega. Moglo bi se rei da je to dovoenje do jednoobraznosti osnovna funkcija ove maine natkodiranja, dok je sigurnost efekat ove funkcije zajedno, oni ine konstitutivne momente njenog funkcionisanja. Nema sigurnosti bez jednoobraznosti, kao to nema jednoobraznosti koja ne stvara sigurnost. Jednoobraznost je garant da vaei kodovi palanke funkcioniu kao maina natkodiranja. Ona, isto tako, pokazuje da vrhovna volja i nije nita drugo do paranoidno i despotsko nad-ja, koje sebe mora stilski da ujednai u vremenu i prostoru, u prolosti i sadanjosti kao i budunosti, ali, isto tako i u jeziku, u strategijama predstavljanja, ideologiji i politici. Zbog toga sve to Maks Skiner doivljava ili preduzima zapravo je uklapanje u duh jednoobraznosti. Utoliko su

256

slike njegovih seanja ili slike kada on odlui da ostane, samo opta mesta, kliei koji po logici palanakog natkodiranja postaju dominanta strategija reprezentacije. Te slike su ono fantazmatsko drugo globalnog grada ukalupljeno u dualnim reprezentacijama hladno/toplo, brzo/lagano, sivo/boja, mrano/ svetlo. Tako su svi kadrovi iz globalnog grada klaustrofobini, hladni, u zagasito plavim tonovima, dok su slike iz provincije otvorene, tople, pune svetlosti i boja. Sa pojavom mree globalnih gradova stvaraju se uslovi za mogunost nastanka nove imperije koja bi se, kako to napominje Saskija Sasen (Saskia Sassen) konano mogla razviti u mreu imperijalnih i subimperijalnih gradova. (Sassen: 112) Kao rezultat ovog umreavanja nastao bi jedan novi tip geografije mnotva centara i prostora moi. Ova nova imperijalna struktura se od ranijih se razlikuje po tome to je smetena na mnotvu nacionalnih teritorija, a njene institucije se delimino uspostavljaju izvan nacionalnih drava i meudravnog sistema. Postavlja se pitanje ta je sa onim fragmentima koji ostaju izvan ovih novih umreavanja moi, zapravo, da li ti fragmenti sa narastanjem imperije samim tim bivaju osueni da postanu provincijalna palanka. S jedne strane, samo pitanje je ve palanako, jer pretpostavlja dualizam iz kojeg polaze sva reteritorijalizujua natkodiranja, a sa druge, ono samim tim ne pretpostavlja nikakvo stepenovanje intenziteta umreavanja, to je, ini se, glavna odlika globalnih klastera. Najzad, sam svet palanke je, kako to Konstantinovi emfatiki ponavlja, jedan lutajui duh, zapravo jedan nemogui duh. Zbog toga nijednog momenta ne bi trebalo izgubiti iz vida da svet palanke postoji samo u duhu, da je, dakle, sam duh palanke jedna apsolutna palanka, za kojom zaostaje svaka stvarnost palanke. Duh palanke nema svoj svet u kome bi mogao savreno da se materijalizuje, koji bi bio njegovo idealno olienje, sa nastajuom promenom odnosa i rasporeda sila moglo bi se rei da je on virtuelan. Upravo zbog toga, ovaj se duh moe da se aktuelizuje, svuda i u svakom trenutku, u nekom postupku, omaki, stavu ili interpretaciji, potvrujui tako svoju vitalnost i mo. Smeten unutar jednog civilizacijskog okvira, duh palanke se, pre svega opire tom, za njega besmisleno otvorenom, pluralizmu sveta, kao nesagledivom haosu mnotva smislova. Zato je mogue da se ovaj duh aktuelizuje u globalnom klasteru, jednako kao i u globalnom gradu, ili negde sasvim na obodima ovih novih umreavanja. Fragmenti koji izmiu

257

imperijalnoj deteritorijalizaciji nisu a priori osueni na dominaciju palanakog duha. Na neki nain imperija i palanka su kompatibilni upravo zbog same logike funkcionisanja klasterskog konstrukta tako da u pojedinim sluajevima mogu da meusobno funkcioniu kao fantazmatski drugi. Sama imperija pothranjuje oba ova fantazma, tanije odreene kliee, opta mesta koja redundantno obnavlja unutar infosfere. Zbog toga, na jednoj strani, svaki superjekt moe da rauna na to da postoji divlje ili bajkoliko mesto na koje u svakom trenutku moe da ode ili da se vrati. To je sluaj sa Maksom Skinerom koji se vraa u mesto svog detinjstva i nastavlja tradiciju dendi ujaka koji je voleo vino (to ne znai da je ba umeo i da ga pravi). Na drugoj strani svaki reteritorijalizovani subjekt mata o tome da moe da se uvee u monu globalnu mreu u nekom od globalnih centara moi. To je sluaj sa Erikom Majklom Parkerom koji iz reteritorijalizovanog njujorkog fragmenta uspeva da se uvee u najmoniju mreu i postane jedan od najbogatijih ljudi. Njegov dolazak kod starog frizera je mnogo manje melanholian od Maksovog dolaska u ujakovu kuu, pre bi se moglo rei da je to neka vrsta reality check-a, koji neprestano potvruje da on nema kuda da se vrati. Moglo bi se tako rei da DeLilov junak zavrava tragino, ne samo zbog toga to nema, ili ne eli, da se bilo gde vrati, niti zbog toga to ne pristaje na to da se transformie, u subjekt, ili u bilo kakvu stilizaciju subjekta, ve moda ponajvie zbog toga to nema nikakvo fantazmatsko drugo kao taku izmicanja ili povratka. Kod superjekta fantazmatski drugi nije nuno simetrini konstrukt, ve isto tako moe biti neto ne-proraunljivo, asimetrino, drugo koje se nalazi na bilo kojoj taki unutar globalnog klastera. Za razliku od linearnosti drutva nadziranja, gde se uvek zapoinje iznova, nastajue drutvo kontrole strukturie se kao nelinearni i otvoreni konstrukt preseka razliitih sfera, gde su granice virtualnih ili aktuelnih teritorijalnosti odreene passwordom. Novo umreavanje moi uspostavlja se kao otvoreni i tolerantni sistem za sva mogua uvezivanja, ne samo unutar mone mree, ve isto tako i unutar razliitih fragmentarnih teritorija. Naravno, svako premetanje iz jednog entiteta ili teritorije u neki drugi zahteva pasvord, ali istovremeno ne pretpostavlja linearno kretanje imanentno ranijoj istorijskoj formaciji. To znai da klasteri ne funkcioniu po binarnoj logici neprekidnog razvijanja dihotomija, pa, tako, palanka nije jedino drugo klastera, nije druga strana istog novia, ve je tek

258

jedno od mnogih drugih, koji kao fantazmatski drugi funkcioniu u razliitim teritorijama ili entitetima unutar klastera. To su moda prvi obrisi jedne logike mnotva koja pretpostavlja da je mogue slobodno izabrati tog fantazmatskog drugog, ali da je, isto tako, individua tada osuena na puku stilizaciju subjekta.

Literatura
Don DeLilo, Kosmopolis, prev. Zoran Paunovi, Geopoetika, Beograd, 2004. Gilles Deleuze, The Fold, Leibniz and the Baroque, University of Minnesota Press, 1993. Radomir Konstantinovi, Filosofija palanke, Nolit, Beograd, 1981. Saskia Sasen, Gubitak kontrole, Suverenitet u doba globalizacije, Beogradski krug, Beograd, 2004.

259

Vangel Nonevski

PRAZNA ISPUNJENOST POTPUNA ISPRAZNOST1

Grad je nijem na moja pitanja Grad je nijem na moje pozive Pogledaj moje blijedo lice Osmjeh moj hladniji od leda. Mizar, Grad je nijem, 1988. godina

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinovi

1 Ako je to mogue, ovaj esej treba itati uz muziku kulisu neke od sljedeih kompozicija ili albuma: Future Sound of London Lifeforms (singl izdanje), Miles Davis Lonely Fire (kompozicija sa albuma Big Fun), Brian Eno Ambient 1: Music For Airports, Grandmaster Flash The Adventures of Grandmaster Flash on the NJheels of Steel (prvi DJ miks snimljen na nosau zvuka), Four Tet She Moves She i DJ Vadim U. S. S. R Repertoire (The Theory of Verticality). 2 Mislim da bi ovo moglo da bude korisno iz isto pedagoko-didaktikih razloga prilikom izuavanja istorije antike filozofije.

Jo prije dva i po milenijuma, antiki filozof-racionalist Demokrit (460 370. p. n. e.) tvrdio je da se kompletno fiziko postojanje moe svesti na odnose izmeu atoma i praznog prostora. Cjelokupna organska i neorganska materija, svi predmeti i iva bia sastavljeni su od neunitivih nedjeljivih atoma koji se nalaze u stanju stalnog kretanja kroz prazan (atomima neispunjen) prostor (mnogo godina kasnije, uz blaga odstupanja, moderna fizika to je i potvrdila). Sami predmeti i iva bia pak imaju potrebu za praznim prostorom (odnosno, atmosferom, vrstim tlom i vodom), kroz koji bi mogli da se kreu i u okviru kojeg bi mogli da definiu i ostvaruju svoje postojanje. I antiki polisi (gradovi-drave) bili su organizovani slino atomima, okrueni praznim (nenaseljenim) prostorom izmeu njih. Status gradova-drava utie na to da nas mapa Balkana iz tog antikog vremena vizuelno podsjea na Demokritovu atomistiku filozofiju i da se ona moe uzeti kao svojevrstan obrazac prilikom njenog itanja: na njoj su obiljeeni atomi (polisi), okrueni praznim (nenaseljenim) prostorom, u okviru kojeg se ostvaruje nuna komunikacija izmeu gradova (odn. kretanje).2 Meutim, ak i u samim gradovima (bez obzira na to da li se radi o antikim polisima ili o savremenim metropolama) moemo da prepoznamo odnos: atomi prazan prostor, kao i kretanje koje je ovim odnosom uslovljeno; naravno, u jednom prenosnom smislu. Na to tano mislim? Najjednostavnije reeno: meu komponentama gradskih atoma objektima, ljudima i ostalim ivim biima treba da postoji prazan pro-

260

stor; u okviru kojeg bi ti isti ljudi i iva bia mogli da se kreu i da u njemu ive, a objekti da na odgovarajui nain ostvare svoju funkcionalnost. U suprotnom, stvorio bi se jedan nestruktuiran monolit. Pojam grada ne bi bilo mogue praktino realizovati (odn. ne bi bio ispunjen odgovarajuim sadrajem), i to ne samo s funkcionalnog, nego (to je jo vanije) i s egzistencionalnog aspekta. Naime, ako se javi zasienost atoma (pretrpanost objektima i populacijom), tad se javlja i nedostatak (vaz)duha u prostoru meu ljudima i objektima u gradu; a ukoliko doe do razrijeenosti atoma (manjka objekata i populacije), onda ve nije rije o gradu, nego o nekoj drugoj vrsti naselja a to ve prevazilazi polje naeg interesovanja. Ono to mogu da primijetim u okviru dominantnog ivotnog ritma svjetskih metropola (a sve vie se to odnosi i na Skoplje) i to uzimam kao aksiom, jeste jedna komunikacijska prezasienost i informaciona pretrpanost, sploena s dosad nezabiljeenim sveobuhvatnim ubrzanjem ivotnog pulsa u realnom vremenu (real time). Savremeni francuski filozof, arhitekt i urbanist Pol Virilio (Paul Virilio) to objanjava na sljedei nain: Sprovoenje realnog vremena uz pomo novih tehnologija jeste, eljeli mi to ili ne, sprovoenje jednog vremena koje nije u saodnosu s istorijskim vremenom, ve je, rekli bismo, jedno svjetsko vrijeme. Ali, cijela istorija stvorena je u okvirima jednog lokalnog vremena: lokalnog vremena Francuske, Amerike, Italije, Pariza ili bilo kojeg drugog mjesta. Praktine sposobnosti instantne interakcije omoguavaju da se zapone jedan posao u jednom jedinstvenom vremenu, vremenu koje putem sebe samog referie o univerzalnom vremenu astronomije. To je dogaaj kojem nema ravnog.3 Sve svjetske metropole kao da su uvuene u neko takmienje u ispunjavanju jedinstvenog, univerzalnog realnog vremena Grada. to, u odnosu na konkretne gradove, tano znai realno vrijeme? Realno vrijeme je olicetvorenje duha velikih centara moi: ono je predstavnik ritma globalizacije. Budui da znamo da nove tehnologije, koje Virilio spominje, takoe vre uticaj iz velikih centara moi, to znai da se i konkretni gradski ritmovi podvode pod univerzalni urbani ritam Grada. Skoplje, Sidnej, Beograd, Ljubljana, Johanesburg, Meksiko Siti, Seul, Buenos Ajres nezavisno od svojih karakteristinih gradskih senzibiliteta, uklapaju se (manje ili vie uspjeno) u ritam Grada u realnom vremenu: oni ve dugo pokuavaju da pro-

3 Pol Virilio, Sajbersvet, politika na najlooto [razgovor so Filip Peti], EIN SOF - ALEF, Skopje, 2003, 15-16.

261

4 Inae, budui da homoseksualci ve izlaze iz mode, mogue ih je i slobodno premlaivati po ulicama u vrijeme odravanja parada!

5 Pol Virilio, Sajbersvet, politika na najlooto, 16.

ivljavaju to novo realno vrijeme globalizacije i ba ga je zato u gradovima najjae i mogue osjetiti. Univerzalna trka iji je cilj pretrpavanje svakog praznog prostora i ispunjavanje svakog djelia slobodnog vremena u Gradu, ima za rezultat nultu toleranciju u odnosu na regionalne osobenosti gradova, kao i u odnosu na potrebe i elje njihovih stanovnika. Grad (onaj realni, znate) mora stalno da bude iv, ekstravagantan, glamurozan, osvijetljen; da predstavlja forum za ogovaranja; da bude politiki korektan (ili nekorektan ako je to u modi!); da ima poneki geto (isto zbog arma); da ima hermafrodite i/ili transvestite (kao privid egzotinosti i tolerantnosti)4 jer, ako nije takav, ne moe da bude konzistentan u odnosu na druge: onda to nije grad u realnom vremenu. Ukoliko njegovim stanovnicima to ne odgovara, utoliko gore za njih! Oni treba posluno da doprinose toj kakofoniji prenatrpanosti novih ukusa i fenomena u skladu s duhom novog realnog vremena. Sve to znai da su metropolske tendencije lokalnih gradova sve vie usmerene prema svojevrsnoj prostorno-vremenskoj atomskoj (pre)zasienosti, koja pretenduje da bude univerzalna. U Gradu, koji putem praktikovanja realnog vremena pretrpava gradske atome, sve manje ima prostorno-vremenskih kutaka za predah od te prenatrpanosti, sve manje praznog prostora za suoavanje sa samim sobom. I to je logino, budui da u suprotnom sve ovo ne bi bilo u dosluhu s interesima Grada. Virilio na to gleda na sljedei nain: Nove informativne tehnologije tehnoloki su postavljene u mreu relacija i kao takve jasno prenose perspektivu jedne sjedinjene ovjenosti, ali isto tako i perspektivu ovjenosti svedene na jednolinost.5 Jednolina ovjenost (ili prema Herbertu Markuzeu: jednodimenzionalni ovjek) predstavlja imploziju potencijalne ovjenosti, koja je pak oduvijek imala potrebu za praznim prostorom. Kad se prazan prostor u metropolama smanjuje, smanjuju se i ljudski potencijali: ovjek ulazi u oblast funkcionalnosti gradske atomske zasienosti. NJegova funkcija je determinisana urbanim ritmom Grada: njegov prazan prostor je uzurpiran od strane normativa Grada, koji, kao to smo ve vidjeli, streme ka tancovanju novih ukusa i fenomena. Zato se ivot, na osnovu normativa realnog vremena Grada, odvija na raun pranjenja ovjekovog linog prostora. U filmu Fridek (Freejack) prazan prostor je sveden na najmanji zamiljeni minimum. Aleks Furlong (Alex Furlong), lik kojeg glumi Emilio Estevez (Emilio Estevez), igrom sluaja (za

262

koji se kasnije ispostavlja da je dobro smiljena igra), neposredno prije fatalnog udara u zid formulom koju je vozio tokom jedne trke biva preneen 18 godina u budunost. Tijelo nee biti pronaeno. Furlong e se nai u istom gradu mjesto nee biti promijenjeno, ali e zato potpuno biti promijenjen ambijent. Pokuavajui da se snae u novonastaloj situaciji (u kojoj je, ne znajui zato, stalno proganjan od strane organa vlasti), Furlong e se obratiti jednom starom prijatelju koji je, sreom, u to vrijeme jo uvijek iv. Dok etaju kroz jedno od naselja prijatelj ga prekorava zbog ponaanja. Naime, normalno kretanje ulicom (kretanje normalnim korakom) u to novo vrijeme predstavlja nenormalan fenomen. Nemoj tako normalno da hoda, kao da je s tobom sve u redu. Mislie da ovdje ne pripada. To je sumnjivo! Zar ne vidi da su svi oko tebe falini, na jedan ili na drugi nain. I zaista, svi su ljudi u tom naselju ili sakati, ili retardirani, ili fiziki hendikepirani, ili psihiki rastrojeni, ili pak na neki drugi nain dekliniraju u odnosu na normalno ponaanja. Poslije ovog prekora, Furlong e poeti da hrama na jednu nogu da bi mogao to primjerenije da se prilagodi sredini. Ono to se moe zakljuiti iz filmske prie jeste da dotini grad u to vrijeme strada od pretrpanosti razliitim vrstama bolesti. Da bi ovjek mogao da se prilagodi jednoj takvoj situaciji, mora se pretvarati da je bolestan. Mogunost pronalaenja praznog prostora (liavanja od bolesti) je van svake pameti. Uostalom, ispostavie se da je ba to razlog zbog kojeg je Furlong preneen u budunost. Naime, dua jednog od glavnih monika iz tog vremena, nakon njegove smrti bie sauvana uz pomo aparata. Razlog Furlongove otmice je brisanje njegove svijesti s ciljem da se otvori prostor za implantiranje monikove due. Kad Furlong upita zato jednostavno nisu uzeli nekog od graana iz tog vremena i s tog prostora, slijedi odgovor koji se mogao pretpostaviti: grad je ispunjen bolestima. itav grad je geto, ako geto shvatamo kao oboljeli dio jednog grada (samo centralno gradsko podruje izgleda raskono, ali ni ono nije imuno na zagaenje okoline). Dakle, potreban je zdrav nosilac, neko ko nije izloen mnogobrojnim bolestima; potreban je prazan, netaknut, nezagaen prostor, za privilegovanog. Prema jednom ovakvom (rekli bismo veoma realnom) scenariju, u budunosti prazan prostor postaje najekskluzivnija privilegija. U Frideku Aleks Furlong postaje olicetvorenje deficitarnog praznog prostora.6

6 Ako tako gledamo na stvari, vei dio fantastine negativne utopije, u stvari, predstavlja upozorenje u vezi s tim to se deava s ovjekom kad se njegov lini prazan prostor svede na minimum. U romanu Farenhajt 451 (Farenheit 451) Reja Bredberija (Ray Bradbury) prazan prostor u ljudima se unitava putem sistematskog paljenja knjiga koje prouavaju poslunost i opijenost masa. U knjizi 1984. Dorda Orvela prazan prostor takorei i ne postoji. Ljudi u gradovima podvrgnuti su stalnom nadzoru, a za smanjenje fonda rijei engleskog jezika angaovane su specijalne slube, iji se posao sastoji u ukidanju nepotrebnih (vieznanih) rijei i stvaranju politiki korektnog jezika (tzv. novogovora). Glavni lik, Vinston Smit, i njegova ljubavnica treba da razviju specijalni nain signalizacije da bi mogli da se sreu na prethodno dogovorenim mjestima na kojima mogu da uivaju u ljubavi. U filmu Bijeg iz Njujorka (Escape from New York) Dona Karpentera (John Carpenter) pronaen je nain da se izobilje bolesti (kriminal) koncentrie u jednom dijelu Njujorka. Menhetn je pretvoren u zatvor bez unutranjeg nadzora. Zatvorenici mogu da rade to hoe, ali ne mogu da izau van zidina kojima je okruen Menhetn. Primjera ima jo mnogo, ali ono to im je svima zajedniko jeste da je prazan prostor u gradu negativne utopije ekvivalentan praznom prostoru u zatvorima stvarnosti.

263

Fridek nas suoava sa shvatanjem da razumijevanje praznog prostora kao ivotne potrebe dolazi previe kasno, nakon to se ovjek uklijeti u funkcionalnost koja od njega nee ostaviti gotovo nita, osim to e ga uiniti robom jednolinosti. Sad zasad, nemajui mogunost da budemo preneeni 18 ili vie godina u budunost ne bismo li tamo neposredno mogli da sagledamo to e se dogoditi s nama ako produimo da se mirimo sa sudbinom i da sluimo pretrpavanju Grada, sve to nam ostaje je da radimo svoj posao i da, ako nam se prui ansa, s vremena na vrijeme odemo na selo ili u prirodu da bi napunili baterije. Tamo pak ne treba da se udimo ako nam se desi da ubrzo izgubimo orijentaciju u prostoru i vremenu. Srasli s Gradom, mi gubimo vezu sa svojom drugom prirodom i na selu izgledamo kao da smo pali s neke druge planete. U idilinom ruralnom ambijentu, savremeni urbani ljudi najee ne mogu da funkcioniu, budui da nisu okrueni gradskim atomskim naslagama, odnosno budui da su suoeni sami sa sobom. Takav poraavajui stepen otuenosti prepoznali su jo hipici ezdesetih godina dvadesetog vijeka i ba zato su preduzeli jedan masovni poduhvat/pokuaj iji je cilj bio: vraanje ovjeka prirodi i samom sebi, i potpuno raskidanje veza s gradskim nainom ivota koji gui. Nazad u prirodu!, glasio je poziv. To, u stvari, znai da oni u to vrijeme ak nisu prepoznali ni mogunost za dijalektiko pomirenje dviju ovjekovih priroda: drutvene, socijalne (koja postaje sve vie otuena) i prirodne, ivotinjske (koja je u procesu atrofiranja). Meutim, injenica da je cijeli taj pokret u toku kratkog vremenskog perioda doivio fijasko (i to iz razloga koje u gradu uzimamo zdravo za gotovo: ista voda, dostupnost hrane i lijekova, uslovi za odravanje osnovne line higijene, topao dom) ukazuje na tekou da se ovaj ideal ostvari na jednoj masovnoj razini. Ipak, ono za to hipici imaju neospornu zaslugu jeste uporno insistiranje na ostavljanju praznog prostora; zajedno s nusproizvodima kakvi su: privlani strah i nijemost prilikom suoavanja s njim, u situaciji kad je on tu, neposredno pred nama. Uostalom, sama pomisao na bijeg iz grada ostavlja nas nijemima pred provalijom i uzvienou praznog prostora. Razumljivo, to i nije provalija ako realno gledamo na stvari (to je samo priroda), meutim, naa funkcionalna sjedinjenost s Gradom ini da prirodu (prazan prostor) doivljavamo kao neto zastraujue i neprijateljsko.

264

to da uinimo s praznim prostorom ako smo rijeili da prevaziemo prenatrpanu prazninu Grada? Kako emo ga ispuniti smislom? to s prostorom kad se zaista suoimo s njegovom nepreglednou, kad smo ve rijeili da nema vraanja nazad, a prethodno smo bili naviknuti na potpunu ispunjenost? To su pitanja koja mnogo vie upuuju na jedno individualno suoavanje s problemom (prostor i ja) nego na masovni pokret tipa hipi-pokreta. To su konsekventna pitanja koja se razlikuju od onih koja postavlja Fridek, a jednako su vana za sve one koji se slau s tezom da nam je prazan prostor oajniki potreban. Solaris, nauno-fantastini roman Stanislava Lema, nudi jedan mogui pravac u potrazi za rjeenjem. Troje istraivaa na svemirskoj stanici planete Solaris suoeno je upravo s jednim takvim prostornim nepregledom. Poslani da istrae ogroman ivi pihtijasti okean, koji prekriva planetu, oni ujedno treba da uspostave i kontakt s njim, budui da postoje indicije da on eli da komunicira s posjetiocima sa Zemlje putem podraavanja objekata koji se nau u njegovoj blizini. Naime, okean je sposoban da s nevjerovatnom preciznou kopira objekte iz svoje okoline, ali i da svojom pihtijastom masom stvara nevjerovatne i za perceptivne mogunosti ljudskog oka fascinantne forme. Ovo e natjerati svemirske istraivae da misle kako se radi o inteligentnoj ivoj formi. Prilikom jedne strasne diskusije o mogunosti uspostavljanja kontakta sa ivim okeanom izmeu Kelvina (glavnog lika romana) i Snauta (jednog od ostala tri istraivaa), Snaut e u izlivu profesionalne inspiracije, ali i sa znaajnom dozom pesimizma, ironije i sarkazma, odrati jedan dug, prosvetljuju monolog: Kreemo u Svemir pripremljeni na sve, to znai: na usamljenost, borbu, muenitvo i smrt. Budui da smo skromni, ne izgovaramo to glasno, ali ponekad pomiljamo na to da smo izuzetni. To, meutim, nije sve i pokazuje se da je ta naa spremnost samo poza. Uopte ne elimo da osvajamo Svemir, mi samo elimo da proirimo Zemlju do njegovih granica. Neke planete treba da budu pustinje kao to je Sahara, druge ledena prostranstva poput Sjevernog Pola ili tropska podruja kao to je to brazilska dungla. Mi smo humani i plemeniti, ne elimo da zaratimo s drugim rasama, elimo samo da im prenesemo nae vrijednosti i da u zamjenu za to preuzmemo njihovo nasljee. Smatramo se vitezovima svetog Kontakta. To je druga prevara. Ne traimo nikog drugog osim ljudi. Nisu nam po-

265

7 Stanislav Lem, Solaris, Detska radost, Skopje, 1989, 67.

trebni drugi svjetovi. Trebaju nam ogledala. Ne znamo to da radimo s drugim svjetovima. Dovoljan nam je jedan i ve se u njemu davimo. elimo da naemo sopstvenu, idealizovanu sliku; to treba da budu planete, civilizacije, savrenije od nae. Kod drugih pak oekujemo da naemo sliku nae primitivne prolosti. S druge strane, ima neto to ne prihvatamo, neto od ega se branimo, iako sa Zemlje nismo donijeli samo destilat vrlina, nismo donijeli junaki kip ovjeka! Doletjeli smo ovdje onakvi kakvi smo zaista, a kad nam druga strana ukae na ovu istinu tj. na onaj njen dio koji obino preutkujemo ne moemo da se pomirimo s tim! () Kontakt s drugaijom civilizacijom. Imamo taj kontakt! Kao pod mikroskopom uveanu, svoju sopstvenu monstruoznu runou: nau glupost i sramotu!!!6 Da proitamo jo jednom nekoliko reenica: Nisu nam potrebni drugi svjetovi. Trebaju nam ogledala. Ne znamo to da radimo s drugim svjetovima. Dovoljan nam je jedan i ve se u njemu davimo. Snaut u svom monologu dolazi do kraja praznog prostora u nama i na taj nain, u stvari, postavlja ovjeka pred provaliju praznog prostora i pred mogunost za transcedenciju urbane svakodnevice. eljeni kontakt sa ivim okeanom, zapravo je eljeni kontakt s nama samima (s prostorom u nama) i Snaut vrlo dobro zna koliko je to teko ostvariti. Oajniki elimo da tamo negdje, duboko u svemiru (ili duboko u svojoj svijesti i imaginaciji) naemo neto novo, budui da nam je dosadila naa sopstvena prepunjenost, naa monstruozna runoa: glupost i sramota), ali shvatamo da emo, to god nali, opet biti sami, s tom razlikom to emo u svemiru ovog puta samo jo nai i sopstvenu idealizovanu sliku. Analizirajui Snautov urbani monolog, shvatamo da je ovjek toliko ispunjen svojim urbanim atomima i mitovima, da e, ak ako i naie na nekakvu beskrajnu prazninu, ponovo probati da je identifikuje u okviru svog urbanog konteksta. Otud je odgovor svakako mogue nai u pokuaju da se transcendentuje prepuna urbana stvarnost (neto to golica nau radoznalost, to nas inspirie, izaziva nas, otvara nas ka novim mogunostima, tjera nas da prevaziemo ovozemaljsko postojanje), ali teina koju ona nosi sa sobom prisiljava Snauta da zauzme pesimistiki stav u odnosu na nju. Solaris je delo u kojem se Stanislav Lem bavi mogunostima komunikacije izmeu ovjeka i nehumanoidne inteligencije. U njoj je ovjek prinuen na transcedenciju, budui da eli

266

da uspostavi kontakt s neim to ga nadilazi na vie nivoa (u tom smislu Solaris moe da se ita i kao teoloki tekst). Budui da su Snaut i Kelvin prinueni da se suoe s praznim prostorom u njima samima, njihova nesrea se sadri u tome to nemaju izbora. Izbor koji u mnogo emu determinie sve njihove budue izbore oni su napravili kad su rijeili da postanu svemirski istraivai. Mi ne moramo da idemo toliko daleko. Na prazan prostor ne treba da bude toliko tegoban kao to je onaj Snautov. Mi moemo da kontempliramo u okviru svog praznog prostora i oko njega, ukoliko to elimo; Snaut i Kelvin ne mogu oni su gurnuti u njega. Zato je on njima toliko muan. S druge strane, mi imamo mogunost bezbjedne, kontemplirajue transcedencije u vezi sa svim aspektima praznog prostora i u tome je naa srea. Prazan prostor mi omoguuje da piem upravo o praznom prostoru. Pronaite ga i Vi (jo nije zabranjeno!); moda e Vam se dopasti i moda ete poeljeti da se tamo zadrite jo malo. Ko zna to e Vas sve iznenaditi!? P. S. Nedavno se u Skoplju desila jedna velika jutarnja saobraajna guva, vjerovatno najvea dosad (inae, problem gustog saobraaja smatra se jednim od najgorljivijih problema grada, s tendencijom da se situacija u vezi s ovim pitanjem u budunosti jo vie zakomplikuje). Ovo me tjera da razmiljam o tome kako i nismo toliko loi. Ako samo to treba da se transcedentuje, onda i nemamo tako teak zadatak!? Sve dok ne doe do drugih bolesnih prenatrpanosti (kad bude bilo potrebe za tim, obeavam da u se ponovo oglasiti), misliu da Skoplje i nije neto tako loe. Dotad e, na sreu, Skoplje i dalje samo pretendovati na to da bude metropola: jo uvijek to nije, ali izgleda da oajniki eli da to postane. Ispoljava takve tendencije, ali jo uvijek ne hvata poliritmove metropole: pogreno odrava ritam uz pomo stubova na objema stranama Kamenog mosta na Vardaru. Istini za volju, ima i mnogo smoga, pa se zvijezde i svemir uvee i ne vide ba jasno.

267

Sneana Bukal

KROZ GRADOVE I VREME ILI MOJA TREA FABRIKA

Sve je bilo protiv eseja o Gradovima. Na pola nekakvog bestrasnog pisanija o gradovima koje sam rastezala, pisala, brisala, prestao je da radi laptop. Puk, i sve je popapala virtualna tama. Onda nosi laptop u servis, ledena kia nad Amsterdamom i vetar koji uvek duva u grudi kojom god ulicom ili pravcem krene. Za tri do est nedelja e mi javiti, kae neki balavac u servisu, da li laptop moe da se popravi i koliko to kota. Ne, njemu ne vredi objanjavati da sam ja bez laptopa ja bez veze sa svetom, sa tatom i bratom i decom i prijateljima koje nisam videla godinama, ali se dopisujemo redovno i tako je jedino mogue da budemo zajedno iako na etiri strane sveta. Izlazim iz servisa, zaboravila sam gde sam vezala bicikl. Jure oko mene tramvaji, auti, biciklisti, peaci, mili boe koliko ljudi. Odvikla sam se od gradova, apuem sama sebi, dok pokuavam da se setim gde bi mogao da bude bicikl. Patike su mi skroz promoene, aha, eno bicikla. Na putu ka Westernparku ugledam radnju u kojoj se prodaju laptopi i reavam da ivim opasno, ulazim u radnju, voda se cedi s mene, ba me briga, stojim pred itavim zidom naikanim laptopima svih moguih boja i veliina, izgubljena kao bicikl malopre. Kupujem laptop u pet minuta, onaj koji mi preporuuje veseli prodavac, panac iz Malage i nastavljam po kii kao da sam neto pobedila! To vee putujem utim vozom od Amsterdama do Rosendala, od Rosendala do Goesa, od Goesa do W., seoceta tik uz more. Palim svetla, palim grejanje, navlaim zavese u kui, sem tamo gde se vide dune, pristavljam aj i polako se vraam sebi. To vee i sutradan listam u svesti po kozna koji put sve svoje gradove i jezike i polako razumevam zato se esej o gradovima nije hteo napisati. Zato jer je ne postojnii vie nijedan grad koji je jedini moj, onako kako je to jednom bilo i kad sam mirna srca na temu Moj grad mogla da lepo piem do mile volje svojim maternjim jezikom koji je bio jedini takoe i za to dobijem peticu. Gradovi su sad postali mesta u koja odlazim zato jer neko meni drag u njima ivi. Beograd tata. Amsterdam deca.

268

Toronto brat. Zagreb familija. Koln, Rotterdam, Halifax, Paris, Zlatar, Novi Sad, Sarajevo, Visoko, Osijek... prijatelji. Beograd dom, Amsterdam dom, Maastricht dom. Prolo vreme. Korula dom, danas. To se moralo desiti i desilo se ba tu a ne recimo u Quebecku, ne znam ni sama zato. Zapravo znam, neto od biveg morala sam sebi vratiti, neemu bivem morala sam se vratiti, vratila sam se starom zaboravljenom dejem snu, moru. Neplanirano, nenadano, kao to je bio i odlazak iz Beograda. Gradovi su postali ljudi koji u njima ive, dnevne sobe u kojima priamo po celu no ne bi li produili dato nam vreme. Gradovi su putovanja, kolodvori, vozovi svih klasa, aerodromi, brodovi, autobusi, benzinske postaje, radost pri susretu, tuga pri rastancima. Promene perspektive. Sve bitno u vezi gradova deava mi se dok putujem ka njima i od njih. Sami gradovi ostavljaju me ravnodunom. Otud i odsustvo elje da o njima piem. Meni se danas pie samo o pustinjama i stepama, o planinskim lancima, o rekama i morima, o otocima kraj kojih sam prolazila, o ivotinjama i biljkama, o stoletnim hrastovima i semenkama baobaba koje sam kuala, o seobi orlova koje sam gledala, o gavranu i slepom psu iz Nove Scotie, o babi sa dve koze tamo negde ispod Sinja gde je voz stajao pola sata, o vetrovima, o neverama, o svemu to iskljuuje puno ljudi na jednom mestu. Ukratko, tako je mene promenilo sve to se desilo od Beograda nekada i mene danas ovde, u kui pod dunama, a sutra ko zna gde. Ne volim eseje, rekao mi je pre par nedelja u Koruli Cedric, njima se uvek neto unapred smiljeno eli rei. Zato, Cedric, umesto eseja o gradovima, sledi put kroz gradove u vremenu, u rasponu od dve decenije, u prozi koja je objavljena samo u prevodima, tuim jezicima, a iz koga se, verujem da naslutiti, kako se u tim gradovima i o tim gradovima mislilo.

269

1 Pria Dolazak napisana je jednog junskog popodneva 92 u Zeeburgu, nakon odlaska iz Beograda, olovkom i u prvoj verziji na engleskom jeziku. Pria je odabrala engleski, pretpostavljam, hotei da bude napisana, a svesna dubine besa i nemoi one koja je napsala. Prema svemu pa i maternjem jeziku.

Beograd, Amsterdam 92 Dolazak1

Ovaj svet doao je odjednom kao u pustinji gde no pada poput seiva giljotine, gde svie kao da neko razgrne modre zasune noi. Iz tame, ni iz ega: jutarnji ptiiji poj, purpurni visei vrtovi divljih rua. Vazduh je ponovo nagrnuo u plua. Uz huku vetra koji stie s Okeana, razapelo se ogromno nebesko platno besprekorno u svom ledenom plavilu. Onako kako ene kraj Ohrida prostiru teke, tkane arave. Posle su stigli ogromni oblaci ne od paperja ve mokre snene vune i sve se zavrtelo nada mnom. A krenuli smo u pet ujutro. Ulice su bile prazne, nigde nikoga i niega. Oko autobusa na Trgu Republike stajale su grupice ljudi. Stari su pratili mlade. U tiini, bez rei, bez onog radosnog eretanja koje je nekada pratilo rastanke i putovanja. Ovo je zbogom rastanak i zbogom poljupci i sve se ita u potpunoj tiini, u utanju, u glavi naslonjenoj na rame nekog ko nam je drag. Ja i dete, jo pijani od sna, od ovog naglog kretanja, stojimo jedno kraj drugog. Nas niko ne prati, moda nam zato grad pokazuje tog jutra svoje pravo lice, ono koje nikada neemo zaboraviti. Kreemo za Petu. Odatle avionom na sever. Oi mi se sklapaju. Nisam spavala poslednja tri dana. Autobus klizi glavnom ulicom. Poslednje to vidim pre no to utonem u san: jedna ena koju poznajem, potpuno obnevidela, siva kao plonik u koji gleda, korak po korak ide ka svojoj kui. Posle me ta kua prati u snu celim putem, sva u sepiji, duborezu, polutami, uljima na zidu, knjigama nasleenim i nasleenim i nasleenim, sa svima onima koji su u njoj iveli, i onima koje sam znala i onima koje nisam. U Petu stiem sa svojim bivim uiteljem, pokojnim, koji mi iz kolica, troan, otkriva ono to nikada nije hteo za ivota sve Nastasijevieve tajne. Da li od sna, ili je zaista bilo tako, ne znam tek, stari petanski aerodrom bio je tog jutra sav u bojama pomenute kue. Onda je vreme stalo. Sedim u batenskoj stolici, u miriljavom hladu jednog vrta i jedino to mogu da podnesem: lagano njihanje lia, posmatranje pueva koji po ceo dan mile batom, a ono tamo je, gle! ljuti moda medicina za moju entropiju.

270

Nema delanja koje nekom cilju ne vodi. To moje tumaranje po atlasima, po simbolima! I evo me, sada, na severu, u kui na obali tueg mora. U tuoj kui okruenoj borovima tako da se zatvori vidik prema svemu sem prema nebu. A oko mene uma simbola i rei. Novih, nepoznatih. Sve se razgradilo, kao u prii u kojoj se, kao da je od eerne vune, raspao hram od belokosti. Pitam se ta e biti cena ovoga, ime u platiti plavet i grmove rua, velike prozore s nebom pozoritem, duge sate gledanja. Maslinasto bledilo duna proaranih vresom i bulkama. Od kuice u Zeeburgu smo se oprostili nakon dve nedelje poslednji pogled niz senovit tunel od puzavica i bilja, obrubljen malinama i jagodama, pa preko drvenog mostia pod kojim plove bljetave zelene patke, do kola. Onda putem, dok oko nas lebde galebovi, a u daljini, na horizontu, nad nama, plovi beli brod. Kraj druge kue u kojoj ivimo, u gradu, mali park. Polukruan. Jednom stranom granii s kanalom. U centru grada je, pa ipak, du kanala gnezde se sive dugonoge aplje, patke i galebovi. ovek s leskovim tapom u ruci. Ponekad svira flautu. Nasmei se kad proemo kraj njega. A jedan mladi, svakog jutra, go do pojasa, onglira s tri una. I park je ba kako park treba da bude duboko zelen, pomalo zaputen, sav u ogromnom drveu koje lii na drvo to je nekada raslo na ulazu u Beograd pa je poseeno, a danas postoji samo na jednoj fotografiji: ogromno drvo i dete pod njim, siuno kao zrno maka. A na ovome, pred kojim upravo stojim, ispod ploice s imenom, jo jedna: De boom, drvo-simbol ivota. Posle su dole oluje. Kad se desila prva, uplaila sam se tako je mrano, seva, vetar vitla tamu, kripi drvena kua i kloparaju ogromni goli prozori. Ali sam se onda, u trenu, setila svih oluja kroz koje sam prola: morskih i planinskih, ak do one najdavnije, kada sam usred velikog polja leala s glavom zarivenom u travu, mokra do gole koe, ne na zemlji, ve u vodi, u modrom mraku, pod tekim nebom to je progutalo sunce i kojim su besneli sinovi Zevedejevi. Sela sam s mirom, sklopila ruke u krilu, mirnije nego nekada u svojoj osmougaonoj sobi s jednim jedinim prozorom i puzavicom. Kie i vetrovi i toliko vode svuda. Kada sam stigla, julske noi su bile murano plave, a mesec ogroman, okrugao. I nita ja tada, nita sem neba, nisam ni ula ni videla. Onda se jednog jutra svetu, odjednom, vratio zvuk: zvona s crkve Mozesa i Arona, zvono za poetak asa u Pomorskoj

271

koli, tramvajsko zvonce, amor sa trga, smeh iz okolnih bati, zvuk automobila, veernje galame iz oblinjeg kafea, ljudski glasovi, deji glasovi, ptice u parku. Zar je mogue da mesecima nisam ula? Pokuala sam da naem neto na emu se moe pisati, bile su to dve tanke, sive notne sveske. Nacrtala sam na prvoj liniji violinski klju. I tako je sve ponovo poelo. A ui su prepoznale prvu re: fatamorgana, u umu rei koji je dolazio sa radija. I prvi bol, jasan, pri pogledu na more boje Dunava. Sklupana na zadnjem seditu auta naglas plaem. Da me niko ne vidi, da me niko ne uje, jer se to ne moe objasniti, ak ni ovim ljubaznim ljudima, ne na engleskom na kome je sve objanjivo. Na polici iznad stola, samo etiri knjige. Kada bih nekom dala dve knjige, dala bih mu pola svoje biblioteke. Jednu od knjiga sam stavila u kofer u poslednjem trenutku, uoi odlaska, vrativi se, ni sama ne znam zato, s vrata. Dok sam servirala aj prijatelju koji je doao da par dana provede s nama pre no to krene dalje, bacio je pogled prema knjigama i rekao da je pre par dana, u Beogradu, umro pisac iju knjigu sam ponela sa sobom. Okruila nas je tiina. Alah je veliki, rekla bi Nihada. Proleteo je aneo, pomislila sam ja. Kasnije te noi uzimam knjigu i ponovo je itam, do zore. 1347, 1694, 1793, 1987, 2009. Bia vatre, bia zemlje, bia vode, bia vazduha. Strana bia metala. Elementi koji odreuju prirodu i sudbinu. Sklopljenih oiju, s knjigom koja mi lagano klizi iz ruku, tonem u san. I evo ga, javlja mi se opet, sve ovog puta, blizak sopstvenom korenu, u pohabanom crnom odelu, apue mi u uvo: oni to su od vatre i vazduha, sami sebe raspiruju, sami sebe pale, sami sebe gase. Sami su svoja mera. Juni 92, Zeeburg

272

Amsterdam Omega, kao nekad vetar u topolama

To omega je svemu, svemu kraj. Zidara umnog veni ruit trud Laza Kosti, Seanje na Ruvarca ... i tako je, to je osobito vano, uklonjen svaki kontinuum koji bi postojao s nekim drugim. Kad se on ukloni, gube se i veoma mnoge ozbiljne tekoe, te nema nikakve neizmernosti koja bi stvarno postojala, nego samo meu moguim stvarima ostaje niz odreenih produen do neizmernosti. Ruer Josip Bokovi, Theoria philosophiae naturalis Seam se da sam ih prvo viala u snovima i da mi nisu u poetku remetili san. Naprotiv, radovala sam im se. Mada se u toj radosti mogao naslutiti zaetak budueg bola. Vezivali su me nitima nevidljivim za preanje, za ono to je jednom bio moj ivot koji sam nekada tako bezbrino delila s onima kojih vie nema i ne slutei da e u nekom vremenu koje je trebalo tek da se desi sve to biti magma seanja, varljiva i teka. Ujutro bih pomislila: to je samo san, laa, magla, pauina, nita, i nastavljala bih neuznemirena dan, iju je monotonu, predvidljivu ispraznost bilo ipak lake nositi. Razvijala sam snove lagano tokom dana. Sedela bih u pauzi za ruak na nekoj klupi u parku, s pogledom na kanal i jata ptica kojima bih bacala komade starog hleba to sam ga uvek nosila sa sobom u svom crnom rancu i bila sam mirna, ispunjena tom snovienjskom punoom u kojoj je sve postojalo i u kojoj sam ja, snevaica koju ne vidim ali oseam, zaudo, bila uvek ne samo mlaa, uvek na poetku neega, ve i cela, zaokruena, ispunjena ivotom. Mogla sam da se nasmeim nad nekim detaljem iz sna. Ili da utonem u misli iz kojih bi me prenula sirena broda koji prolazi, ili zvono s oblinje crkve koje dva puta odzvoni, znak da je vreme da se vratim . Vie se ne seam kada su se iz snova preselili u moj ivot, u moj budni ivot. Naselili su prvo prostor na ivici pogleda, prostor u trenutku izmicanja, a da to nisam ni primetila. Nije se to desilo odjednom, ve postepeno, u laganom pomeranju svesti, u laganom prihvatanju da to to moje oi vide zaista i

273

postoji. Jer im bih ih ugledala nestajali bi: bleda lica u mimoilazeem tramvaju; ovek kraj pruge, nepomian u predelu kraj kojeg promiem u vozu; ena koju sam poznavala zamie za ugao ulice pre no to uspem da je sustignem. Tako je to trajalo i trajalo sve dok nisam postala potpuno svesna da su tu, kraj mene, da me posmatraju u svakom asu, moda i kada spavam, da im ne mogu prii i da im ne mogu utei. O njima ni sa kim ne mogu da priam. ta bih mogla uopte o njima da kaem? Da redovno viam one koji vie ne postoje, one koji su mrtvi ve godinama, ili one za koje znam da su nekada iveli hiljadama kilometara odavde. Umesto toga, utim i podnosim ih, i pokuavam da razumem zakone po kojima se javljaju, da ih predvidim, da im logiku razumem. Poneto sam i nauila. Na primer, oni su potpuno nemi, ne samo da oni ne govore ve i prostoru oko sebe oduzimaju svaki zvuk. U trenutku kada ih ugledam sve tone u tiinu, postaje sporije, nalik nemom, usporenom filmu. I sa bojama se neto deava, kao da su podlone uticaju osobe koja ih izaziva; ponekad postaju blee, ispranije, ponekad, pak, jae, intenzivnije, jarkije. Nikada se ne pojavljuju kada ih oekujem, kada mislim na njih, ve uvek nenadano, u predahu, kada ni o emu ne mislim. Kad kaem oni, teko mi je da objasnim o kome priam. Oni mogu biti bilo ko, svako lice koje sam ikada upoznala ili videla. I oni kojih se seam i oni koji, miljah, borave zauvek u zaboravu. Nekada lie na sebe, nekada su mlai, iz vremena kada ih nisam ni znala jer me nije bilo. Ili stariji, umorni i troni. Bilo koje lice, bilo koji prostor u kojem sam ikada boravila pre no to sam dola da ivim ovde. I ja ne razumem smisao, ta to hoe od mene, zato se uporno vraaju ako nestaju istog trenutka kada ih postanem svesna? I ne znam ta bi trebalo da uinim, kakvom vatrom krug oko sebe da napravim, pa da me ostave na miru, da nastave da borave tamo gde im je mesto s onu stranu beskrajne veliine Prostora. Moda sam zato ostala da ivim ovde. Ni sama ne znam ta me to vezuje sa ovim svetom, to mi ne bi dalo da odem dalje. Seam se, u prvim mesecima mog boravka, putovala sam negde. uti voz je ravnomernom brzinom prolazio kraj jednolikih predela, zelenih livada i stada crno-belih krava bez rogova. Onda su se pojavile vetrenjae kakve nikada ranije nisam bila videla. itava uma visokih belih stubova sa trokrakim krilima

274

na vrhu, koja su se vrtela i vrtela. Voz je tiho promicao kraj njih. Sve je bilo uhvaeno neizrecivom tiinom koja se desi u velikim ravnicama. Nenajavljeno, slino velikoj struji u blizini ostrva Mosko, koju nazivaju i malstremskim vrtlogom, osetila sam kako voz i putnici i ja i polja i pomenute krave i uma ivih vetrenjaa i plavetnilo nad nama poinjemo da se vrtimo i propadamo. I da nije bilo svetla koje je blagorodno tonulo sa nama, ne znam kako bih se u tom novootkrivenom grotlu snala. Kako bih iz straha izala. Kad sam se prenula iz tog laganog, neumitnog propadanja kojem nita nije izmaklo, saekalo me je neonsko svetlo u kupeu, lica, hladna, daleka, zadubljena u novine i sendvie od raenog hleba, komad movarne ravnice koji je promicao suvie brzo da bi ita otkrio i tiina. Moda je nakon toga sve to i poelo. Moda sam ih tada prvi put videla, iz voza, u sumraku: neko je stajao kraj pruge i, uprkos brzini kojom smo se mimoili, razmenili smo poglede. A ja sam se posle satima pitala odakle poznajem tog oveka. Otkrio mi se u snu, bio je to davno zaboravljeni zli komija, kod koga su zavravale sve moje lopte u ranom detinjstvu. Stojim na Muntu i razmiljam na koju stranu da krenem, ka Centralnoj stanici gde bi trebalo da kupim novi abonman za vonju tramvajem, ili na suprotnu stranu, niz Fejzel ulicu, do kole za uenje stranih jezika, gde ve mesecima odlaem upis na teaj holandskog jezika. Pevaju zvona sa okolnih kula i crkava. Reim da poem niz Fejzel ulicu, saginjem se da zakljuam bicikl. Imam problem sa glomaznom, crnom, lunom bravom. Muim se, glava mi gotovo dodiruje asfalt. I tada sam ih ugledala. To jest, tada sam se ugledala. Na drugoj strani ulice: mama i ja neto ivo govorimo i zamiemo ka trgu Rembrant. Mama je u svom braon tvid kaputu starovremenskog kroja. Ja u bordo jakni sa dva lica, koju sam pre mnogo godina kupila od svog prvog honorara za objavljeni intervju u Studentu. Oiana sam kratko. Mama kao i uvek u oreolu svoje rie kose, mae rukama i smeje se glasno. U tom asu sve je stalo. Peaci, tramvaji, automobili i bicikli. ini mi se da su i golubovi pod kulom zamrli. Ni daka vetra. Ni zvuka. Kao u staklenoj kugli u kojoj neujno promiu kapi kie. S bravom i dalje u ruci, otrgla sam se iz te zamrznute slike i pojurila za njima, ne hajui za prometnu ulicu u kojoj se, u trenutku kada sam se pokrenula, kada sam dola do daha, ponovo

275

uspostavio ivot i zvuk. I boja obina popodnevna jesenja polutama, proarana kapima kie. Zvonili su tramvaji, pevala mehanika zvona s oblinjih kula i crkava, neko je trubio. Lice ofera koji mi besno dovikuje neto kroz prozor. Neki ovek koji gleda za mnom. Videla sam smei tvid i bordo jaknu kako zamiu u ulicu Torbecker i znala sam: kad doem do ugla, vie ih nee biti. Nije ih bilo. Ulica je bila prazna. Vetar je poneki suvi list i baeni papir vijao tamnom glatkom kaldrmom. Znala sam da ne vredi ii dalje. Svejedno, spustih se niz ulicu do kanala, pa onda du sumorne mrkozelene vode, nazad ka Muntu. Tu shvatih da i dalje drim bravu od bicikla u ruci, ali bicikla vie nije bilo na mestu gde sam ga ostavila. Odustah od planova i, slomljena, reih da se kui vratim peke. Hodala sam bezvoljno lavirintom uliica na jugu, bilo je svejedno da li u i kada u stii kui. Nije mi se ulazilo u samou mog doma. Bilo mi je krivo, bila sam ljubomorna na njih dve. Zato ja hodam sama, a ona je s njom? I ko je uopte ona? Da li sam ja ona? Na uglu jedne uliice pred starinarnicom neki ovek, cimetaste boje izloga pred kojim je stajao, propovedao je. - S one strane ostae psi, straljivci, vrai, bludnice i krvnici! vikao je, ali niko nije obraao panju na njega. Pomislih: zato psi, ali se ne vratih da ga pitam. Kia je bivala sve gua, bila sam potpuno mokra i promrzla. Stigoh do ulice gde stanujem, a koju ini do u beskraj dug niz prizemnih stanova za samice i penzionere. Moj stan se nalazio na samom poetku, ulica Rust broj est. Sela sam kraj prozora i posmatrala znani pejza, komad etvorospratnice u daljini, zimski vrt, dve aplje i krilo vetrenjae koje se lagano okree. Nebo bee nisko i metalno i inilo se da poinje ve u kronjama golih platana. U stanu bee tiho, tako tiho da se ulo kako neko srce otkucava. Htela sam njima, htela sam obe da obgrlim i obema neto vano da kaem. Htela sam odavde, htela sam na onu stranu. Legla sam na pod, oduvala mali plamen u plinskoj pei, pojaala gas i priljubila lice uz drveni pod. Traila sam oima po sobi, u kutovima, traila sam pukotinu, nekakav procep. Srce je lupalo, pe je tiho itala, kao vetar nekada u topolama. A oi su napokon mirno klizile tamnom linijom izmeu spojeva drvenog poda u kojem vie nisu videle mrtve, poloene grede, ve samu neunitivu sr velikog mirnog drvea. I onda je ugledae. Zidovi se rasenie. Pod se izmicao i dizao dok se nisu zazelenele mone, zelene kronje. I nebo je iz sivila prelazilo u

276

lazurnu plavet i dizalo se sve vie, nosei i mene sa sobom. Leala sam na suvom belom pesku, ruku zabaenih ponad glave, polusklopljenih kapaka, posuta toplom pozlatom. Radovala sam se paperjastim oblacima koji su dolazili noeni nekim visokim vruim vetrom i lagano promicali dalje. Bilo je jasno da sam na Ostrvu, da oko mene tee Reka, da je na drugoj obali gromada sivog Grada i da se od Pristanita crvenim tramvajem i strmom senovitom ulicom, u kojoj prolaznici nazovu dobar dan, za nepun sat stie Kui. Amsterdam, 98.

Beograd 93 BEOGRADSKO LETO VIZANTIJSKO

O patria mia Aida, Verdi Leto 93., nakon godinu dana u Amsterdamu, odlazak za Beograd. Avionom do Pete jer je beogradski aerodrom zatvoren. Vraam se u zemlju iz koje stiu samo crne i crnje vesti; sablasne, nestvarne slike leeva iz Bosne, ljudi koje i mrtve prepoznajem jer nose peat lica i mesta uz koja sam rasla. Leevi na putu kojim sam mogla proi i kojima bih nazvala: Dobar dan. Leevi u batama koje lice na bate u kojima sam bila. Leevi kraj kua koje su iste kao neke druge kue koje sam volela. Spaljeni gradovi nalik gradovima kroz koje sam prolazila i gradovima kroz koje nikada nisam prola verujui da e veito postojati. Kreno bela lica nepokretnih modrih usana, nalik nekim drugim licima Milutinu, Ladislavu, Aleksandru, uri, Francu... ohano smee odelo natopljeno krvlju. Gumena cipela u blatu. Komad prepoznatljive tkanine, obian toliko puta vien dezen, natopljen krvlju. Tamnoplavi rukom trikani demper, farmerke iz Robne kuce, jakna iz Name, papue iz Jugoplastike, patike iz Borova... rasuto, krvavo. Sve je poelo anegdotom. Ne, nije tano, anegdota je dola mnogo kasnije. Poelo je s vruinom, s jarom, sa 42 C. Stigla sam u izmama i zimskoj jakni, iz turog amsterdamskog leta u

277

uarenu Budimpetu. Nad aerodromskom zgradom lebdi sveobuhvatna jara, kao igra koju je dete zavrtelo. Poar vazduha. uto uareno svetlo u kome trepere polja suncokreta i plamte sela kraj kojih prolazim u autobusu. Vreo vetar hrli u lice kroz irom otvorne prozore. Prelaak maarsko-jugoslovenske granice i crna kafa u restoranu kraj autoputa. Vinjak, pelinkovac, krukovac i rakija ljivovica na policama presvuenim smeim furnirom; zeleno-crveni laneni stoljaci, kuvana jaja i proja; napolitanke i okolada s riom u utom papiru s kojeg se smei istonjacka lepotica. Lica. Brkovi. Mnogo brkova. Znoj. Govor. Jezik kome svaku nijansu i svaki dijalekt znam. Sluam i smeim se svemu i vie mi nita ne smeta ni muva koja upada u slatki gusti sok od kajsija, ni otar miris urina koji dolazi iz toaleta. Napotiv, slike, zvuci i mirisi se slivaju u jedno u kao i vruina moan i sveobuhvatan oseaj pripadanja i prepoznavanja od koga i sama postajem nalik igri koju je neto upravo zavrteo. Po dolasku u Beogad sve se nastavilo: i vruina i uto uareno svetlo i nekakvo unutarnje treperenje, influenza. Oi koje se svemu raduju. Vrua letnja praina, razmekan asfalt, mnotvo ljudi na ulicama, zeleni dupli autobusi polegli od teine, prepuni ljudi, crveni plastini kiosci naikani novinama, teak miris benzina, miris mog grada; oznojene ene s kariranim cegerima, beli friideri za sladoled i prodavaice pod arenim suncobranima... Posmatram kroz prozor dnevne sobe, raskre ulice Marala Tita i Nikolaja Ostrovskog na kome uvek ima vise saobraajnih udesa leti nego zimi jer ogromni platan na uglu svojim liscem proguta semafor koji ni ovoga leta nije premeten na vidnije mesto. Uspostavlja se sredite tu gde sam. Treperi igla na unutarnjem kompasu. Nikakve mape mi vie ovde nisu potrebne, kojim god putem da krenem sa ovog raskrsca, niz lavirinte ulica ija imena znam napamet, stiiu na odredite. Na odredite? Moje dete bi sladoled koji s prodaje preko puta kue. Poslala sam je da pita koliko sladoled kota. Dete se vraa i kae: etiri miliona. Dobro, etiri milona, dakle. Brojim novanice i gomila raste, raste. Prebrojala sam nekako potrebnu sumu i pruila detetu sveanj novanica. Pogledala me je kao da sam poludela. Svo njeno iskustvo s novcem zavrava se na par guldena. Ja sam iz TV vesti, iz pisma prijatelja, iz oevih pisama, kao i sa naslovnih strana Knjievne rei koja mi stie na amsterdamsku adresu a ija se cena menja strmoglavo iz broja u broj,

278

znala da inflacija uzima maha. No ta to zapravo znai i kako to izgleda zaista, kako izgleda devalvirani novac, nisam imala pojma. etiri miliona dinara potrebnih za jedan sladoled znae punu aku novanica. Uzela sam dete za ruku i otile smo do sladoledike. Prikupljanje i brojanje novca je trajalo moda petnaestak minuta. Sladoledika je u tih petnaestak minuta dobila novi cenovnik. Sada je sladoled kotao osam miliona. Kasnije, u Amsterdamu, otkriu da moje dete misli da je milion jugoslovenska jedinica za novac. U Beogradu se gulden kae milion i nije jedan gulden nego mnogo para, zapisae Petra u sastavu na temu Mijn zommer vakantie, Moj letnji raspust. Te jeseni, u amsterdamskoj koli De Witte Olifant, Beli slon, deca i uitelji su me pitali: Da li stvarno sladoled u Beogradu kota 8 miliona? Odgovarala sam potvrdno, oni su se smejali tome kao dobrom vicu, veseloj anegdoti. Nisam im zamerala, znala sam da ne razumeju nita. Kao to nisam ni ja, pre no sto mi je osam miliona potrebnih za jedan sladoled napunilo aku, pre no to sam otkrila da devalvirani novac smrdi drugaije od obinog novca. Ne radi se o stilskoj figuri. Devalvirani novac vonja mirisom koji ne lii ni na jedan drugi, ni na znoj pod pazuhom, ni na oznojene noge, ali je poput njih internacionalan. Svako ko je ikada drao gomile obezvreenog novca bilo koje zemlje, prepoznace vonj o kome je re. Deda Ladislav mi je priao kako je nakon smrti svog oca, ezdesetih godina dvadesetog veka, na tavanu oeve kue naao dakove pune ustakih bezvrednih kuna koje je njegov otac nakon propasti NDH spakovao i uvao. Za sluaj da se NDH vrati. Za sluaj da papir ponovo postane novac. A verovatno i zato jer su konice koje postoje u oveku kada se radi o novcu (novac se ne pali i ne baca) u tom starovremskom seljaku jo uvek bile jake, u tom subjektu koji je preiveo jedno carstvo, jednu kraljevinu i jednu Republiku a umro je sa strahom i neverom u kostima u bilo koju vlast. Novac je tabuirana vrednost. U Beogadu 93. svi tabui skinuti su s novca i niko nije gajio sumnju da bi novanice koje nita ne vrede danas mogle ita znaiti sutra. Novanice su se mogle nai svuda, baene na trotoarima, u uglu haustora, na podu autobusa ili tramvaja; zguvane poluspaljene novanice oko kole; oko kanti za otpatke, na autobuskim stanicama. Pri pogledu na njih, ispunjavalo me oseanje teskobe i straha. Taj novac je neto jasno saoptavao. No ja sam plutala gradom u koji sam tvrdoglavo

279

uitavala sopstvene emotivne mape koje su mi vraale oseaj da ponovo postojim ali i unosile muni nemir, jer sam brkala sebe sadanju sa sobom preanjom, svoju potrebu za pripadanjem sa novokomponovanim uzvienim oseajem da su moje misli napokon ponovo samonikle i starosedelake. Du ulice Marala Tita, pred Robnom kuom, Beo-bankom, potom i apotekom, kao i na pijaci, postrojeni mnogi preprodavci pravog novca, nemake marke, koji su se oglaavali im bi ovek proao kraj njih: Dvize, dvize. Petra je pitala: Mama zato oni stalno govore: dzzz, dzzz? I sva moja novootkrivena uzviena, samonikla i starosedelaka pamet nije znala kako to dzzz detetu da prevede. Na pijaci, koja je nekada, a nekada je bilo pre par godina, vaila za najbolju gradsku pijacu, nestalo je i voa i povra i ribe i uvenih mlenih proizvoda koje su donosili seljaci iz okolnih sela. Benzin je kostao 4 DM po litri i nije ga bilo. Kupovao se samo na bonove, te je postojala i crna berza bonova za benzin kao i prodavci benzina na crno. Kraj pumpe naspram moje kue, koja je mahom bila zatvorena, a kad nije bila zatvorena red automobila se protezao par kilometara, na drvenim tronocima su sedeli neki ljudi i ene i prodavali benzin iz desetolitarskih kanistera. Kad bi prodali benzin, nestajali su i vraali se ponovo s novim punim kanisterima. Negde, u nekim podrumima, u kojima se nekada uvala zimnica, sada se u buradima nalazio benzin provercovan iz Rumunije. Mean sa ko zna ime i takvog kvaliteta da je ceo grad bio prekriven nekakvom crnom masnom skramom koja se nije dala oprati s odela. Plua da ne pominjem. U radnjama nije bilo gotovo niega. Rafovi su bili prazni ili ispunjeni tek ponekim proizvodom koji je mirakulozno, ko zna iz kog zaboravljenog magacna stigao. U malom supermarketu naspram moje kue, onog dana kada smo stigli, svi, bas svi, rafovi su bili ispunjeni ipsom! Na pijaci je hranu prodavao tek po koji preprodavac po papreno visokoj ceni. Seljaci su zakljuili da je jeftinije ne prodati, nego prodati. Mesnice su bile prazne ve mesecima. Meso se kupovalo na selu, direktno od seljaka ili preko sindikata, na polutke. Ljudi su punili zamrzivae, neki po dva-tri i jedini kolektivni strah koji su svi te 93. u Beogradu delili bio je strah od nestanka struje. A na pijaci, pored retkih preprodavaca hrane i mnogih preprodavaca deviza, nikli su preko noi Rumuni! Ne domai

280

Rumuni, Vlasi, ve pravi, rumunski. Rumuni su prodavali sve, to je jedna od naneverovatnijih buvljih pijaca koju sam videla u svom ivotu. Tu se mogao kupiti mikroskop, metalna patka u kojoj mokri nepokretan, donji ve, svilene koulje, farbe za kosu ije je pakovanje neodoljivo asociralo na farbu Titanik Iljfa i Petrova, metalni escajg, kukiani stoljnjaci, injekcije, ampule s ruskim natpisima koje sadre udotvorne lekove, praak za ubijanje gamadi, lepljive trake protiv muva, alat, najlon arape, tranzistori, radio stanice... negde u Rumuniji ovi ljudi su ne samo praznili sopstvene domove ve i bolnice, pote, banke, fabrike, radionice, jednom reju: radna mesta. U toku dana sve se to pretvaralo u nevieni cirkus, s mnogo buke u kojoj su se nadvikivale Ciganke: Kese, narode. Keeese! No rano ujutro, kad bih otila do pijace, roba je bila dirljivo pedantno sloena na kartonskim kutijama, a Rumuni, zadovoljni svojom poslovnou i poslom koji cveta nazivali bi mi Dobro juto na srpskom jeziku. Neformalnim kanalima, svakog dana se javljalo gde se ta pojavilo od robe i ljudi bi hrlili na tu stranu, u potrazi za deterdentom, voem, mesom. Bilo je dovoljno videti red i poriv da se stane u red je bio neodoljiv. Nisu to bili jo uvek oni redovi koji e par meseci kasnije ovekoveiti CNN, kad vie nee zaista biti ni-e-ga, ni hleba, ni mleka, ni detrdenta, ni brana, ni eera, ni ulja, ni soli. U ovim redovima se i dalje smejalo i alilo na sopstveni raun i sve je jo uvek izgledalo reivo. Moja kominica Koka, ranoranilac, kojoj nijedan red nije mogao promai, svako prepodne je s ponosom rasporeivala svoj ulov po kuhinjskom stolu i dok smo pile jutarnju kafu njena veselost je prelazila i na mene i ja sam zaboravljala sopstvenu agoniju od pre godinu dana, none more iz kojih bi se budila sva oznojena, s uasavajuom milju koja bi me probola kao ioda insekta: Nemam svee! Ili: ta mi vrede svee, nemam ibice! Uoi odlaska za Amsterdam, prolea 92., i u mojoj ostavi su uredno sloene ratne zalihe ekale rat da se upotrebe. Na vrhu vitrine koja je pre pedesetak godina ugraena u zid, bile su sloene zalihe sapuna, deterdenta, ulja, eera, konzervi, svea i ibica. Tri dana uoi mog odlaska za Amsterdam, odjeknula je eksplozija u stanu. Sedela sam za radnim stolom i prestravljeno pomislila: Poelo je... Nije poeo rat. Iupali su se dugi metalni avli iz zida, pala je vitrina sa zida, slomila drveni kuhinjski sto, ulubila poret i mainu za sudove, a pod tekim, punim hrastovim drvetom moja ratna

281

zaliha pretvorila se u lepljivu kasu punu sre. U paramparad je otilo i moje malo emocionalno bogatstvo ostaci porcelanskih servisa i kristalnih aa koji su pripadali mojoj pokojnoj majci i baki. Ja sam se pravila da razumem, no nita mi nije bilo jasno. Niti koliko novaca imam u novaniku, niti koliko ta kota niti zato ba toliko kota i uopte liila sam na lik iz tao prie koji treba da da odgovor na pitanje: Koliko kota glava mrtve make? Broj nula me je zbunjivao. Ono sto je 92. bilo 10 dinara, sada je poraslo do 1.000.000. Otac me je pouio da se ne zamaram ciframa, ve da jednostavno proitam sta na novanici pie. I zaista, pod svakim brojem, pisala je i vrednost: npr. sto hiljada dinara, milion dinara itd. Novac je gubio svoje numericko, koliinsko znaenje, a time se, zaudo, otkrivao njegov davno zaboravljeni, simboliki aspekt. Vrednost novca zasnovana je na propisanoj koliini zlata koju novac predstavlja. Otuda je mogue krivotvorenje simboliki ekvivalent krivotvorenja sutine ili istine. Hrianski mistici su vrednost utisnutu u metalni novac tumaili kao ekvivalent bojem duhu koji je utisnut u ljudsku duu, pa je novac stoga bio i simbolom ljudske due. No tu oiglednost da bi stampai lanog novca mogli biti i kovai lanih istina i trgovci tuim ivotima, zaudo, niko nije hteo da vidi. Dok su se u Beogradu punili zamrzivai svinjskim polutkama i pretapale nesimboline nemake marke iz sve praznijih privatnih dzepova u sve puniju dravnu kasu privatni dep druge vrste, u Bosni je ve godinu dana trajao rat. Brzo sam shvatila da je pominjanje rata u Bosni znak loeg vaspitanja ovde o ratu niko nije priao. Beograd je tonuo u zaborav i u prolost. Beograd je okrenuo lea Bosni da ne vidi ta se tamo deava, da sluajno ne udahne neto tetno i okrenuo je pogled ka istoku. Beograd je gledao u prolost. A tamo, na istoku prolosti zlate se kupole Carigrada Vizantija! Sve je tu bilo vizantijsko: naslovi novih zbirka pesama, filmova, novootvorenih butika u kojima se javno prodavala roba pokradena po evropskim gradovima, novokomponovanih pesama i udruenja za zatitu svega i svaega srpskog. Jedna emisija u prepodnevnom dejem programu TV Srbije najavljivala je: Padobranstvo srpsko-vizantijskog stila u kojoj, naalost, nije prikazano kako se

282

nebeski narod sputa u zemlju Srbiju, ve neka padobranska jedinica JNA i neki brkati prozaini kapetan JNA koji je ovim stilom obogatio svetsko padobranstvo. Jedno vee odetala sam se do Biblioteke Grada Beograda. U Atrijumu se odravala promocija nove zbirke pesama Ivana Lalia Vizantijski stihovi ili ve neto tome slino. Na bini je sedeo pesnik, par uglednih kritiara mlae generacije i par sedih izdavaa. Sela sam u ugao, za mali okrugli sto van, za tu priliku postavljenih, reflektora. Dok su se na bini i meu cenjenim publikumom raspredale vekovne veze s Konstantinopolom, kolevkom srpske duhovnosti i povlaile sumnjive istorijske paralele, mene je napokon napustila moja uzviena groznica, poviena duevna temperatura. Prestala je da se vrti igra i, plop, spustila se na tlo. Nakon desetak dana ponovo sam se dosetila zato sam ja to pre godinu dana iz Beograda otila. Osvrnula sam se oko sebe i nala usred paralelnog sveta zagubljenog u vremenu; licem u lice s kolektivno negovanom demencijom kao vrhovnim kategorikim imperativom; na brodu zaglibljenom u Sargakom moru srpsko-miloevievskog-nacionalizma. I bilo mi je, napokon, potpuno jasno da to to sam u tom gradu roena ne znai nita vie do biografskog detalja, da grad postoji samo kao seanje, na detinjstvo, na godine kolovanja, na ivot proveden u njemu, utisnuto u mene poput brojke u novi koji sobom ma gde bila nosim. Rei izgovorene to vee nisu vredele vie od bilo kog drugog plinskog ispljuvka kojim su se oglaavale pozicione i opozicione, kolovane i nekolovane glave irom moje domovine. I bilo je jasno kao dan da ovom usmrenom mentalnom veu nikakvo vizantijsko plavo nee moi da povrati sveinu i belinu. Otila sam, ne javivi se nikome od lica koja sam poznavala iz ranijih vremena, sa studija, sa Filozofskog i Filolokog, iz redakcija Studenta, Vidika, Knjievne rei i Knjievnih novina. Setila se prethodne godine kada sam ivela u Beogradu, kada sam elela da postavim pitanje mudrim glavama, majstorima, poasnom i poasnom starcu te akademske gerile koja je istorijski, dokumentovano, konstitutivno, svakodnevno, mrsomudila o sudbini srpskog naroda: G. osiu, Tomas Man je poinjao slino Vama ali je imao je itav ivotni vek da ispravi ono to je do 1914 pisao. Da li Vas plai to to Vi zavravate time i nee biti vemena da se reeno i napisano ispravi? Setila sam se knjievne veeri u Zemunskoj biblioteci (1990.) kada sam S. Selenia pitala ta e biti s njegovim poli-

283

tiki provokativnim romanom o iptarima kad nad njim vie ne bude gromoglasne zvonjave titoizma i svih pravoslavnih crkava da zagluuju ui nekom buduem itaocu. Hoe li tada roman biti bolji ili gori? Ni tada nisam dobila odgovor. Setila sam se 92., Doma omladine i mastilodera Bulatovia koji je lagao i ne trepnuvi pa se ni nije imalo ta pitati. Samo rei: Vi ste prevejani pokvarenjak i otii. Setila sam se Danila Kisa i napokon potpuno razumela zato su ga tako srpsko-hrvatski udrueno i zduno napali. Najeila se pred sveu o sveprisutnom, palanakom, mediokritetskom, spletkarokom duhu kojim je natapa sve kao naftalin i razjeda sve kao moljci, sve pa i moj sopstveni ivot. A po kome ja imam pravo da postojim samo ako pristanem da budem manje od sebe. Samo ako dozvolim da me dogaaji apsorbuju, da mi otkinu glavu i izjednae me sa ostalim, u sivu masu koja se gunajui giba i na slepo pomera od jednog do drugog dana, u mraku koji iluminira tek poneka blaga vest: pun zamrziva, dak soli. Mislila na Branka Miljkovia. Kao klatno iz Poove prie njihala se u svesti opskurna pria o njegovom samoubistvu koju sam tog jutra proitala u Politici, a prema kojoj se Miljkovi nije ubio ve je ubijen u Zagrebu, zato jer je bio Srbin. A tek potom mu je stavljena oma oko vrata i okaen je o granu drveta u nekom periferijskom parku . Setila sam se Crnjanskog koga su na ovoj knjievnoj veeri potezali kao Avarel Dalton revolver. Setila sam se zapravo sahrane Crnjanskog, u potpunoj tiini, u belom decembarskom krugu, u samo za njega na tren zaustavljenoj beogradskoj meavi; bez prigodnih govora, bez zvaninih predstavnika otadbine, bez srpskih pisaca u krugu najue porodice, par prijatelja i par studentkinja svetske knjievnosti. Uvee bih izala na etaliste, kej du Dunava. I kej je sad bio drugaiji no to sam ga ja pamtila. Dobio je neto od atmosfere rive. Zato jer su se izbeglice tek stigle iz Bosne, a koje su se jasno prepoznavale glasnim govorom i dijalektom, shvatile svoje izbeglitvo kao supeeer letovanje, a kej, ne kao gradsko etaliste, ve kao produetak gradske plae Lido, na Velikom Ratnom Ostrvu, na sredini Dunava. etali su kejom slamnati eiri s umetnutim ruama, arenile se skupe haljine, jele se masne kokice i sve je agorilo od glasnog smeha. Du keja, na reci, su nikli splavovi, okieni raznobojnim svetlecim lampicama,

284

s kojih je tretala iva, turbo narodna muzika: Oj, Gensheru, Gensheru, doi mi na veeru! Dimile su se pljeskavice i kobasice sa montanih rotilja. Na sredini Dunava, naspram restorana Venecija, straarila je nad mirom graana, Dunavska Rua, eeljev izum za pljakanje stranih brodova: ko ne plati rabljenje Dunava ve jednom plaeno zvaninim organima pri ulasku broda u YU teritorijalne vode, ne moe dalje. Na samom keju, lanovi Dunavske Rue dele narodu plastine znake u zamenu za novac za preporod, ne seam se vie ega, srpskog. Fini ljudi se ale na izbeglice, na njihovu nekulturu, prostotu, navalentnost i uopte necivilizovano ponaanje. Ovih se vie niko ne rei, aputali su mi u poverenju. Slian odnos prema svojim izbeglicama ula sam i od finih ljudi u Zagrebu. Tamo su mi rekli: Ma nita im ne treba dati, Hercegovac ti i na golom kamenu raste. U hotelu Central, u koji sam zalutala u nekom trenutku demonske radoznalosti da vidim ama ba sve, provela sam dugo prepodne u razgovoru sa jednim seljakom, izbeglicom iz okoline Vukovara. Sedeo je sam u potpuno praznom hotelskom restoranu, sedeo je kraj prozora i utke posmatrao ulinu vrevu. Bio je to, ispostavie se, ovek zbunjen i oajan. Ne znam kako smo poeli da razgovaramo, verovatno smo oboje bili svesni sopstvenog prisustva u smeoj tiini ogromnog praznog restorana. Rekao mi je da ima veliku farmu, da su mu i otac i deda i pradeda i svi njegovi oduvek bili seljaci. Da je JNA 1991. proglasila selo zonom vojne operacije i prosledila sve srpske itelje sela autobusom za Beograd. Da mu je osamnaestogodinji sin poginuo negde kraj ida, a da je kerka, udata za Hrvata, uoi rata otila za Sisak. Pisao joj je, nije mu odgovorila. ena mu je umrla uoi rata, od izliva krvi u mozak. Ve drugu godinu je smeten u hotelu Central, hotel sumnjive reputacije za poslovne ljude iz provincije. Rekao mi je da mu nisu izdali ni dozvolu boravka ni linu kartu i da nema pojma ta mu je initi. Pio je domau rakiju koju je dobio dan ranije od nekog zemljaka koji ga je posetio. Oaj koji je izbijao iz njega bio je slian oaju koji sam upoznala od svojih prijatelja, izbeglica iz Sarajeva, u Amsterdamu. Nije se alio na cene, nije stajao u redovima, nije punio zamrziva koji vise nije ni imao. Bio je jedan od retkih zamiljenih osoba koje sam srela tog leta u Beogradu. Kako i ne bi. O njegovoj sudbini je brinuo Brana Crnevi, pisac do gue angaovan oko prihvata i zbrinjavanja izbeglica. Kako je, prema sopstvenoj izjavi, taj Brana sa svakim

285

novodolim izbeglicom popio bar po aicu rakije, i kako je u nepunih pola godine u Srbiju stiglo bar sto hiljada izbeglih, poloiti svoj ivot u ruke osobe koja je u par meseci progutala bar sto hiljada aica rakije, teko da je moglo ispuniti oveka mirom. Kad sam u nekom trenutku na TV ekranu ugledala razgojeno, izoblieno lice druga Brane, zagrcnula sam se od smeha. Setila sam se njegovog aforizma iz hrabre knjige objavljene 65., a kojom su se ismevali aparatici: Pojeo sam svoje miljenje, zato sam tako debeo. I jo jedan, koji je hrabri B. Crnevi kao bumerang hitnuo da mu u budunosti otkine glavu: U lovu ne mogu svi da pucaju. Neki moraju i da laju. U selu sam, gde je nekada slubovao moj deda, prota Milutin. U kolskoj biblioteci, etam meu rafovima, dodirujem naslove knjiga. Mislim kako bi se neki sluajni prolaznik koji ne zna nita o biblioteci verovatno zaudio nad brojem naslova iz teorije prava, drave, ustavnog sistema i svojine. Prepoznajem knjige koje su jednom bile na vlikoj drvenoj polici jedne radne sobe. STOP Larousse enciklopedija koju sam koristila u osnovnoj koli za referate iz istorije i biologije. Otvaram jedan od tomova, slovo H, pod crteom, mojom rukom, irilinim talasastim rukopisom, olovkom zapisano: Rak samac i hidra su prijatelji. To se zove simbioza. U selu, u svetu gastarbajtera, mrnja prema svetu manje bode oko. Zato jer nije nita novo. Jer sam je toliko puta u ranijim godinama ula od onih koji su svoj radni vek i dobar deo svog ivota proveli po nemakim mesnicama, austrijskim privatnim hotelima i francuskim krojakim radionicama. Oni koji nisu pomrli od bolesti, loe ishrane, previe pia ili u saobraajnim nesreama na putevima koji vode ka svetu ili ka otadbini vratili su se sa svojim krvavo zaraenim penzijama u koje nije uraunat nita manje krvavo zaraen novac od rada na crno, i mrzeli su iz dva rata omraene Nemce i Austrijance i izdajnike Francuze. I ja sam tu njihovu mrnju mogla da razumem. Nisam razumela neto drugo da ni najmanje ne mrze onoga koji im je preko noi zamrznuo, ukrao, ivotnu uteevinu, eto, to se nije dalo razumeti. Uprkos ogromne ljubavi prema narodnom oveku, svi su zduno mrzeli seljake, gastarbajtere. Gastarbajteri su, pak, mrzeli svet iz koga im je novac dolazio i omoguavao ugodni luksuz da se zemljoradnjom bave prema potrebi sopstvenog

286

domainstva i da fotografiju debeljukastog, ruiastog S. Miloevia u zlatnom ramu, novopojavivi se na seoskim vaarima, okae uz ostale dine borce za krst asni i slobodu zlatnu. Poslednje vee u selu sam provela na tremu, pod stogodinjim kestenom, sa Svetozarom R., kome nikakva alkoholno-ideoloka isparenja nisu udarila u glavu. On nije ezdesetih otiao na privremeni rad u inostranstvo, a penziju je stekao pravei arene, plastine cipele baletanke za seoske vaare. Bio je zabrinut za decu i mene i nikako mu nije bilo jasno zato sam u Amsterdamu. Pa ako svi odu kad jedna Budala pone da se dere i sere, ko e da ostane? Samo oni to bi da se s njim deru i seru zajedno? Pa ta e onda da ostane iza njih? Govna i tiina?! Ekspresivnost kojom se posluio ovaj ovek uvek odmeren u govoru, a uzdran u izlivima emocija bila je znak dubinske uznemirenosti pred stihijom dogaaja koje smo oboje, podjednako, doivljavali lino, kao sopstvenu dramu u kojoj nas neto udara direktno u stomak, direktno u srce, snagom boksera, a ne patosa. Nakon mog dugog i gorkog monologa u kome sam pokuala da objasnim (njemu? sebi?) zato sam 1992. otila iz Beograda rekao mi je: Ako si zato tamo, onda zato moe da bude i ovde. U selu. Doi s decom, dau ti zemlju, neka bude na tvoje ime. kolovana si ena, naie posao. Nije jedna biblioteka sve. Ovde treba ljudima znanja vie nego hleba. Razumela sam ta mi je rekao i to jeste bila jedna dostojna ponuda, jedan valjani razlog da se ostane. Nisam ostala. Prebdela sam tu no u nekakvom grozniavom polusnu u kome se meala prolost i sadanjost, lica oni kojih vie nema sa licima ivih osoba. U tom snu neko je vikao na mene. Moj pokojni deda Milutin sedeo je na starinskoj drvenoj stolici na sredini ogromne pijace, sa leskovim tapom za potapanje meu nogama, i lupkao je njime tup, tup, tup, a ja sam, panino, u debeloj crnoj knjizi, pokuavala da naem neku reenicu od koje je u snu zavisilo sve... Ustala sam u rano jutro i vratila se vozom druge klase u Beograd, a par dana kasnije, preko Budimpete, odletela za Amsterdam. Dan uoi povratka za Amsterdam provela sam sama na drugoj obali Dunava. U kanalima se nita nije promenilo, bile

287

su tamo kao i uvek veite lijane, srne i sive aplje. Samo je tiinu s vremena na vreme remetio vetar koji je s Velikog Ratnog Ostrva, donosio u talasima orijentalni zvuk turbo-folk pesama. Na Velikom ratnom Ostrvu bilo je toliko ljudi da se inilo da ce otok potonuti. Malo ko je tog leta sebi mogao da priuti odlazak na skraeno primorje, svedeno samo na crnogorski deo. Neko je narodu na Lidu postavio ozvuenje, izgradio binu i doveo narodne pevaice. Kuvao se pasulj u velikim kazanima, pekli kukuruzi i pljeskavice i sve zalivalo hladnim pricerima, meavinom bele Smederevke i kisele vode Knjaz Milo. Prialo se tu o svemu: o politici, o eelju, o Vuku Drakoviu, o Kosovskom boju, o srpskim carevima, o Kajmakalanu i Bregalnici, o Skadru, o Trstu, o srpskoj vojsci koja po trei put u veku eto opet nekog oslobaa; raspredale su se geneologije svih srpskih vampira i razmenjivali recepti za torte bez jaja i gulae bez mesa i makarona... Samo se nije prialo o tome da je preko Drine rat. Da se na kuama po selima u Srbiji vijore crni barjaci. Da su novine pune umrlica i da je fraza tragino preminuo branei otadbinu eufemizam za ubijen u ratu u Bosni, gde je tragino preminulog patriotu poslala komanda Jugoslovenske vojske, udarivi mu u vojnu knjiicu peat vojna veba. Da neko nekog svakog dana u Bosni ubija. Da neko neije kue svakog dana po Bosni pali. Da u zabranima trule iznakaeni leevi. Da u Sarajevu ljudi ive mesecima po podrumima, bez struje, gasa, vode, da ih sa okolnih brda svakodnevno granatiraju i da snajperski meci precizno, ravnoduno fijuu Sarajevom, ne tedei nikoga: ni psa, ni dete, ni starca, ni oveka, ni enu. I da u svakom asu ovog velikog narodnog beogradskog letnjeg veselja s jelom, muzikom i piem, metak stavlja taku na neiji ivot. Ne kaem da se nije znalo. Znalo se. I bez CNN-a i bez BBC-a. Nije se prialo. Sedela sam na obali i jela divlje dunavske kupine. Preda mnom se u daljini talasala linija grada. No i u trenucima nepomuene tiine, nita vie nije bilo nalik sebi iz ne tako davnih vremena. Kad sam se vratila u Amsterdam, jo par dana su mi se crneli prsti od dunavskih kupina. Moji prijatelji su bili radoznali i eljni izvetaja iz prve ruke. A ja sam, nalik onom izbeglici iz hotela Central, mahom utala i gledala u svoje dlanove s mrkim flekama. Vieno je bilo tako gusto i tamno da

288

mi se inilo neispriivim ili pogreno ispriivim. Ja bih ve neto rekla, oni bi neto dodali ili pitali i tako se samo dodavalo poneko opte mesto: drutvo se potpuno raslojilo na dve klase one koji imaju i one koji nemaju, opozicija je nemona jer je razjedinjena i gladna vlasti a ne promene, Miloevi je jai no ikad... O luksuznim automobilima koji krue gradom danonono, o nonim taksijima punim veseljaka koji se oglaavaju rafalnim pucnjevima; o klubovima gde se masno jede i jo ljue pije; o skupim krznima prebaenim preko veernjih haljina, o momcima sa zlatnim lancima debljim od onog kojim vezujem svoj bicikl, o runim bombama na pijanom tandu; o starcima koji se zavlae pod tezge i skupljaju trule ostatke zelenia, o guvama u autobusima gde se od smrada i nedostatka vazduha gubi dah; o bljuvotinama koje kuljaju iz TV Srbije, s ekrana u kojima se u jedno meaju srpski leevi preklanih vratova, mrtvake glave i vizantijska pozlata; o laima koje besramno iz dana u dan, ponovo i ponovo tampa Politika i objavljuje TV Srbija, ve petu godinu aktivni vulkani istorijskog podzemlja; o falsifikatorima ovenanim laureatom akademika, o slatkoreivim zmijskim jezicima pisaca panagiriara koji palacaju nad ovom stranom mukom, o vladavini ljudskog ljama koji se goji i bogati na leevima onih koji su poslani u smrt, ilegalno, ispod ita, da se Vlasi ne dosete; o osamdesetogodinjoj susedi koja u bati skuplja pueve da se prehrani; o zabrani objavljivanja vesti o samoubistvima penzionera i starih ljudi; o mladiima bez ruku i nogu u parku kraj bolnice i o izlogu punom plastinih nogu; o kamionima kojima se donosi nametaj, ratni plen i u po bela dana unosi u neiji otet stan; o prijatelju J., koga su jedne noi, nakon ponoi pronali raznosai poziva za vojne vebe i odveli nakon pet dana obuke na front s koga se vratio ali ga nisam videla, njegova majka, s crnim kolutima pod oima mi je rekla: Doi, dete, neki drugi put, nije za ljude vie... i zaplakala se; o ljudskom biu srozanom do take nepostojanja, a onda zaronjenom jo dublje, u nekakve mrane i mune slojeve, u danteovski mulj kvarnih zuba i ljivovinih isparenja u kome se ubija i grabi i gde se sve moe eto o tome ja nisam bila u stanju da govorim. Govorila sam dodue o pervertiranoj ideji vlasti, o monom mehanizmu, koji su smislili Miloevi, njegova adorable comtesse i njihovi nebrojani pozicioni i opozicioni pajtai; o tome da SPS menja lice prema trenutnoj politikoj potrebi i

289

mimikrira se i multiplira u obliku novostvorenih partija, kako levih, tako i desnih, sa jednim jedinim zadatkom da politiki prostor ukine, tj. osvoji i zadri samo za sebe; zatim, o graaninu sunovraenom u vremenu i svedenom ponovo na subjekta nad kojim se ima uspostaviti i zadrati autokratna vlast, s autokratnim pravom primene sile otelotvorene u organima drutvene bezbednosti i obuavane u policijskim akademijama koje niu kao peurke posle kie. Ali, kako izrei neto intimnije, stranije, nedokazivo i neobjanjivo: postojanje nekakvog tajnog, nigde zapisanog, a sveprisutnog ugovoru izmeu S. Miloevia i njegovih srpskih subjekata? Rei su se palile u meni poput vatri. Od njih nije trpeo moj holandski sagovornik, ve moje ja. Proie jo par godina pre no to u biti u stanju da se zapitam, mogu li zaista, poput Franza Fanona, da kaem: These things I am going to say, not shout. For it is long time since shouting has gone out of my life. Amsterdam, 97

Beograd 2000 p.s.

Vera, mi smo slobodni, vie uzbueni tata prekjue u telefonsku slualicu, iz Beograda, meajui me u svom ogromnom uzbuenju sa mojom pokojnom majkom. Meajui sadanjost i prolost, u tom asu potpunog oslobaanja, iz tatinih trinaest godina samoe progovorila je potreba da se prolost, tamo gde nas je povredila i zabolela, zbrie. Da se klepsidra prevrne i da se, kao u SF filmu, ono to se desilo, od-desi. To mislim sada. U asu kada je reenica bila izgovorena izmeu tate i mene postojala je mama, velika tajna, bezvremena stvarnost ivota. Nuenen, 07. 10. 2000.

290

Pruga Zagreb Split

Ne putuj prijatelju, svet je veliki za nae jadno srce, pisao je Rembrandt u pismu svom prijatelju. Putujui ovog poznog septembarskog leta Slovenijom i Hrvatskom, bila sam mirna. Putovala sam avionom, vozom druge klase, autobusima, brodom, katamaranom, putovala sam sama, pa sam imala dovoljno vremena da uglavnom utim i posmatram. I bila sam mirna. Smirivalo me prisustvo jezika i pejzaa kroz koje sam u neka duga vremena, toliko puta prolazila. Zaudo, vrativi se kui, u sivu maastrisku jesen, nestalo je svog mog mira, a vieno i izreeno me zapljusnulo i preklopilo poput kakvog velikog talasa. Zato? Zato jer taj put nikada nije obino putovanje. Ne, ja ne mislim da je svet preveliki za moje jadno srce. No izgleda da je koliina seanja ponekad prevelika za nae jadno srce. Kad god stupim nogom tamo mene uvek sopstvena seanja i lakoa prepoznavanja zavedu. I to stanje zavedenosti traje, ponekad krae, ponekad due, no desi mi se uvek. ta me zavede? Pre sve jezik. ivei deceniju van svog jezika, u besteinskom jezikom stanju, ja sam napokon razumela zato su slovenski jezici jedna jezika grupa. Zato jer s malo koncentracije ja mogu da razumem i Poljake i Ruse i Bugare i ehe i Slovence i Makedonce. Zato. Uz jezik, i itav spektar onoga to moemo nazvati lokalnom kulturom: kako se ljudi ophode jedni prema drugima a kako sa svetom oko sebe. Te specifinosti ine svet velikim svetom. Bez njih svet bi doista bio globalno selo, to sreom jo uvek nije i nadam se nikada nee ni biti. Tek putovanjem uspostavlja se prava dimenzija sveta, u svoj njegovoj ogromnosti. Menjaju se percepcije, ne samo drutvene ve i geografske. Meni je recimo put dolinom reke St. Loraine, provincijom Quebeck, potpuno promenio percepciju prostora. Naime, ja sam uvek smatrala dunav Velikom vodom. Videvi kitove kako mirno plove rekom St. Loraine, plavom rekom s punom u poslednjem delu toka pre no to se ulije u Atlantik, Dunav mi se uinio komino malenim, a time i itava moja prozna mitologija gradjena na Dunavu, podjednako kominom. Sluajuci itavu jednu no i dan u Halifaxu, Nova Scotia, direktan prenos Velike Skuptine Prvih Nacija, svih indijanskih plemena Kanade, ja sam ne samo polako poela iznutra da razumevam ta su unutarnje tektonske naslage tog dela sveta, a pridodavi tome i

291

vienu tenziju izmeu engleskog i francuskog dela Kanade, sa udjenjem sam mogla samo da konstatujem kako je sve ono to sam videla i iskusila u poslednjoj deceniji vezano za deavanja na teritoriji bive Jugoslavije, zapravo izostrilo sva moja ula i nauilo me da nacionalistu prepoznam i pre no to sam svesna da ga prepoznajem. Ne, izmeu nacionaliste iz Ontarija, iz plemena XX, iz Nizozemske u kojoj ivim, iz Hrvatske ili Srbije, gotovo da i nema razlike. Sve ih vezuje jedno i isto: pre svega la ugraena u nain miljenja na kojoj se potom gradi nesposobnost da se problem svojih rei bez mrnje prema drugome i nesposobnost da se u miru gospodnjem ivi kraj drugoga koji naravno nikada nije onoliko razliit koliko la tvrdi da jeste. I zato ovaj mali zapis nije, naalost pria o lepotama kojih sam se nagledala putujui slovenakim krasom, Likom, Kordunom, Dalmacijom. O tome kako su slatke, due od decenije neviene krake vinogradske breskve, kako je lepo i tiho u selu tomaj gde je roen veliki pesnik Sreko Kosovel, kako se lepo i zlatno ute tegle meda koje prodaju ene, nae ene, odmah ih prepoznajem po maramama, po pregaama, po crnini, o raskou lepe pijace Dolac, o brdima sonih paradajza i ukusnog sira i vezenih stolnjaka i rukom raenih ipki i tek pristiglog krompira i uvenih stonskih lignji i lumbarajskog vina grk kome ravna nema. Ne, i naalost ne. Iako je jedino u tome sauvan ivot, jedino u tome ima nekakve utehe, jedino jo to daje nadu skeptiku poput mene da e se u nekoj budunosti, po zakonima i potrebama nas ljudi eljnih ivota, a ne politikih magli od kojih svravamo u kalu, eto da e se po tom zakonu po kome kao u nekakvom dejem romanu, pravda i dobro na kraju ipak da pobede. I da e se ivot vratiti tamo gde mu je mesto. Meu nas ljude. Eto, otud to strano uznemirenje, ponovo, nakon ovog puta. to sam svojim oima ponovo videla odsustvo ivota tamo gde je bilo rata i poremeenost ivota tamo gde nacionalistike i druge podle politike kao tiha voda, rone breg ivota. Prolazei Banijom, Kordunom i Likom, moj saputnik, Nizozemac, upitao me je: Zato su se kog boga ovde borili? Pa ovde nieg nema?! I zaista, to jeste opti utisak. Utisak niega. Utisak nestvarnosti. Nekakvog paralelnog ivotnog toka, odseenog od svih drugih tokova, vremenski i prostorno. Utisak nezaposlenosti. Utisak potpune zagubljenosti. I tiina. Kao da sve stoji, na nekoj mrtvoj taki s koje se jos dugo nee pokrenuti. Do

292

temelja sruene kue. Kue izreetane mecima. Kue razvaljene granatama. Nove kue. Kue s cveem u prozorima. Bljetava trospratnica s pogledom na komijsku sagorelu kuu. Kau li ljudi koji ive u njoj Dobro jutro i fantomima bivih komija? Svi smo mi Norac plakati kojima je izlepljen Sinj. Utisak da u gradu nema nieg drugog sem fantomskog niza kafia u glavnoj ulici, nestvarno praznih u rano jutro. Seanje na kafane i kafie uz put. Svi puni nekakvog mladog sveta, mukarci, tetovirani, dokoni, zuji dokonost i beznae oko njih. U jednom od tih likih kafana, okruena praznim pogledima i nekakvom politikom raspravom koja se besciljno vodi ko zna koliko dugo, tek da se nekako proe kroz jo jedan prazan dan, pomislila sam kako bi svi koji tu sede rado krenuli u jedan novi mali rat, tek da se neto desi, tek da neime prekinu nepodnoljivu lakou praznine. U takvim trenucima, oblivao me ledeni znoj, a ja se suoavala sa sopstvenom paranojom koja je u licima umesto ljudi prepoznavala ratne zloince i pitala se ta su isti dokoni radili pre par godina. Beeci od takvih slika, vraala sam se posmatranju predela, i teilo me svako obraeno polje ili sreen vonjak, radovala sam se kao malo dete nasmeenom bogumilskom krajputau koji me pozdravio podignutom rukom, zaboravljen u nekom polju podno Sinja. Ima onih koji smatraju hrabrou to to sam svoju ekavicu proetala onim krajevima gde se ljudi trgnu kada je uju. Ja u tome ne vidim nita posebno hrabro. Uglavnom zato jer budui da nikakve nacionalistike strasti nisu delom mog mentalnog i emotivnog sklopa, ja nekako na svojim putovanjima ne privlaim nacionaliste. Kao nekakav magnetski + i -, nacionalista i ja se odbijemo jedno od drugog i pre no to se sretnemo. A kada ih i sretnem, obzirom da su retki od kojih bih ita mogla nauiti o svetu oko sebe, njegove rei prou kroz mene i ne dodirnuvi me. Ja vie nemam nikakvu potrebu da nacionalisti ita dokazujem. Panonsko more rei koje se izlilo iz mene u prethodnoj deceniji nije promenilo ama ba nita I nikoga. Ja sam se menjala. Menjali su se moji prijatelji i oni od kojih sam uila. Danas smo umorniji i tuniji nego pre deset godina. Nacionalista je ostao nepromenjen. Dodue, poneki je ostavio kapu a promenio glavu, idui za politikom maticom i novim politikim korektnostima, ali je u biti ostao isti: banalan ali opasan ivokradica. Pomena nevredan, da njegovi inovi, u kontekstu drutava koji stvaraju opte uslove za njihovo destruktivno injenje, nemaju i dalje mo da prekrajaju

293

nae ivote, i u ratu i nakon rata. Da parafraziram imborsku, njenu pesmu Prilog statistici, koja je nekakav moj standard da se brzo orijentiem u nekoj situaciji koja me mui: od deset putnika koje sretnem, koliko ih je nacionalista ? Odgovor: dva. Dakle, ostaje seanje na onih osam putnika s kojima sam razmenila pokoju re. Mladi brani par u vozu druge klase, koji se vraa iz Sinja za Vukovar. Mu, ena i beba. Mu mi ree da je iz srednje Bosne, da je imao deset godina kada je poeo rat. Da su prvo ratovali Hrvati i Srbi. Da je otac reio da krenu sa svog imanja kada je poeo rat s Muslimanima. Da su prvo bili izbeglice na Solti. Da su ih iz Solte prebacili u selo kraj Vukovara. I da mu je otac umro od sranog udara, ono vee kada su uli u svoj novi dom u nekom slavonskom selu. Radi kao zidar. Die Vukovar. ena mu ne radi. Plata mu je 500 eura ako radi dan i no. Gazda zvanino prijavi 300. Od toga ne moe da dobije nikakav kredit. ive kao podstanari. Ne vidi nikakvu budunost za svoje dete. Kako mi je u tom asu, dok mi je taj dvadesetogodinjak, priao svoju ivotnu priu mirno i bez ikakvog patosa, u krilu stajala novina sa slikom Milosevia i izvetajem iz Tribunala, upitah ga da li mu ita znai to to je Miloevi u zatvoru. Ne, rekao mi je potpuno mirno. Sve to vie nema nikakve veze sa mnom. Niti s mojim mrtvim ocem. Niti s mojom majkom bez penzije. Niti s ovim detetom bez budunosti. Njegova ena, neto mlaa od njega, rodom iz sela u kome je on zavrio kao izbeglica, cupkajui bebu u krilu, nasmeila se i rekla mi: Takav je on. Ja iz svog sela nikad ne bi otila. A on u Bosnu nee ni da kroi Split, 2003

294

Korula Kapetanova polja

Kapetanova polja, odgovorim mu. Ne, nije pria, kaem, roman je. Captain fields, to su ona dva spojena ravnala, to se koriste u navigaciji, da se odredi kurs plovidbe. A kuda ide taj brod? Pita Sini. Ide, kaem mu, u prolost da vidi odakle je stigao do take na kojoj se naao. I gde e dalje poi, kae on, to je vano, ne zaboravi to. Navigaciono paralelno ravnalo. Sekstant, za nai sebe. Olovo na konopu za odredit dubinu. Zeleno svetlo, crveno svetlo, za ne sudarit se. Yirsike Goes autom. Goes Amsterdam vlakom. Amsterdam Split avionom. Split Korula katamaranom. Krenula zorom, stigla u no. Saekali me kameni zidovi, Paka, uvarkua i erespanja u pitaru, lukovi, drugi zvuci, toplo, zvezdano nebo, moje stvari napokon, praina po svemu, tonem u san, uje se more. Ujutro se budim, nemam pojma gde sam. U konobi gde spavam je polumrak. Zvone zvona s katedrale i podsete me, ahaaa. Dobar dan susedima, krug oko grada, 1.600 koraka, nita se nije promenilo. Samo je umro neko i neko drugi je jako bolestan. Obilazim svoje prijatelje. Svi su stari i sami. Deca su im negde po svetu. Javljaju se telefonom. Pitaju ih kako su, oni kau dobro. Kao i moj otac koji samuje u nekom drugom gradu. ta smo to uinili? ta su nam uinili? Teta Nada mi uliva u tanjur gustu juhu od riza i faola. Nisam jela dva dana. Vraa ivot u mene. Hoe li i u nama biti snage da vraamo u ivot kad budemo stari kao ona. Devet decenija. Jakov je u krevetu. Bled. Zalego, kau. Milujem mu ruku, belu kao od ispucalog pergamenta. Kao nekad ruku svog dede. Priam s ljudima. O kako ludo priaju ovde u Dalmaciji. Kao kad ludi pauci pletu mree. Pria ide svuda u svim pravcima, nema joj kraja, o trgovini, o skupoi, o lekovima, o reumi, o artritisu, o stringama i kurbama, o susedi koja truje make, o mreni na oku, o belvederu, o struji o telefonskim kablovima, pa onda ono to se pria tiim glasom, da se nikom ne kae i da se narednom kae da se nikom ne kae, aj, aj nikad kraja. Upliem se opet u priu, njen sam deo onog asa kada stupim nogom uz skaline, tri pa dve pa tri, u svojoj tradi. Priznajem sebi da volim da pripadam i udim se zato ovome. Kad je u tome sve pogreno, sve ludo, sve nervozno, sve napeto a ja ga opet eto

295

volim I grlim kao svoje. I tvrdoglavo trpim to njihovo odbijanje mene, tue, nepoznate. I razumem njihovo opiranje. Ja im liim na sve emu se opiru, na promenu, na svet iz koga stie nevolja, na svet koji menja njihove vote, ubrzava, lomi, osiromauje, decu im odvodi. Mislim, polako, pomalo, tamo negde nakon moje smrti, prihvatie me I razumeti da smo jedno i isto i da istome teimo. Luda ja. Tu sam da prikupim papire koji su mi potrebni da od ruine u kojoj ivim pod nemoguim uvjetima napravim dom. Taj dom koji je za mene samo iznutra, mesto u kome sam ja i sve moje, ve treu godinu sloeno u mnogim kutijama. Dom je sveden na komad kuhinje, komad kupaone i prazno mesto za krevet, sve ostalo za poludeti: poeto, nedovreno, dovreno, nenadograeno, sve to ludo i nekomforno ali bezgranino lepo u kamenu starom pet vekova, u lukovima, u pletarima. Kad pada kia, trka i nevolja. Gde curi, a uvek na nekom drugom mestu, meti kiu, postavljaj tee tamo gde kaplje, prazni vodu, cedi prunike. Svaki vetar unese praine i borovih iglica. Koliko god istila, uvek ih ima opet. Premetaj kutije tako da propadne ako mora ono to mi malo znai, da se sauvaju knjige, uspomene, pisma, periferalije koje samo meni neto znae. Ja sam ljudi ovde u stalnoj borbi s elementima. Zamenili smo svu struju. Sad je lake, ne bojim se vie starih instalacija. Uklonili smo sve kamenove sklone padu, I to je dobro, ne bojim se ni toga vie. Malo ko razume ta mi sve to treba, zato tako. Pa tek ponekom priam o zrikavcu koji ivi gore nad venecijskim prozorom i guteru s kojim sam provela prolo leto i koga sam krajem leta nala mrtvog na teraci. Taj guter je voleo muziku. Ja bih pustila muziku, leali smo zajedno na teraci, razgovarala s njim, on bi digao glavu i prednji dio tela i oslukivao dok traje muzika i moja pria. Kad utihne, nastavio bi da se sunca. Svakakve prie sam mu ispriala. Kad sam rekla Blanki da je umro, pitala me: Pa to si mu tad priala?! Eno ga sad, srebrnkast kao od olova, sasuen, u jednoj maloj smeoj kartonskoj kutiji od naunica, u nekoj od onih dragocenih kutija koje premetam da ih ne dodirne element voda, kad krene sezona kia. Bila danas kod lekara. Sarajlija. Zavrio ovde nekako slino meni. Sve razume. U malo rei, zna ta mi je. Takav je bio i doktor Li u Amsterdamu. Kinez. I on je znao da me lei po starinski. A oboje me podseaju na deda Miroljuba, lekara koji je u

296

dubokoj starosti umro u Homolju gde je proveo celi radni vek, nakon to je na Sorboni, negde nakon Velikog rata, doktorirao na endemskom sifilisu. Miroljub je meni uvek bio utelotvorenje lekara. Poraao je i ene i krave, vadio zube, leio decu, sve to bez naknade kad je nema, bez osiguranja kad ga nije bilo. Mene je leio reima i samim sobom. Neto od njega u ovom mladom Sarajliji. Isti mir, ista sigurnost, neto u rukama kada te pregleda i ja znam da zna ta ini. Jutros sam do lekara otila peke, uz more pa preicom uz breg. Izgrebala se do krvi o otro mediteransko bilje. Ne mari, stara Nada kae to je zdravo kao kad te ujede pela ili oprlji kopriva. Nije me pregledao. Samo smo priali. Rekla mu da ne mogu da diem ako ne mislim da treba da diem, da mi je svega ovoga, ovog mog ludog ivota u dve zemlje i u pola kue previe, da ne mogu vie, da se lomim. Da sam puna samo briga i strahova. Rekla mu kako me rasplakao onaj kreten u onoj pretrpanoj kancelariji. Pa smo zajedno vebali disanje, udahni, izdahni, ide vazduh kroz plua zar ne. Jutro je lepo, kroz prozor ordinacije plavi se srebrni komad zaliva, sve je zapravo u redu, samo je sve vee I dalje no to bi ja htela, pa kad ve ne mogu menjati razdaljine i veliine, mogu moda pomalo sebe, zar ne. I tako, neke rei, zavesa koju pomera maestral, doktorske mirne ruke i nasmejane oi uprkos svemu, jer ni njegova pria nije nita laka od moje ili tvoje, tek vraam se istim putem, sedam na stenu, gledam obris grada, gledam barke koje prolaze, galebove, jesenje cvee niklo medju makijom i odjednom mi se ini, moda je zaista sve to to srce eli jo uvek mogue, uini mi se ivot moguim. Ugledam Jelenu dole na puntinu, zovem je sa stene, maem joj, siem do nje, etamo do prvog kafia, pijemo kafu, ogovaramo Basaru i Pavia, bestselere i loe knjige. Pa idemo dalje. U pekari je stigao sve kruh, kupujemo ga, delimo na pola, svaka grize svoju polovinu, toplo je, skroz se vratilo leto, izujemo se bose, sednemo kod hotelske plae, brkam more prstima i pitam se ko je sada tu lud. Ja, ko bi drugi kad u jednom danu, u par sati od zore do podneva mogu da preem u svojoj dui toliki put od beznaa do nade. Itd. Korula, 2008

297

Ognjenka Finci

OVJEKOV GRAD
Ljudi ele da u svojoj sredini izraze svoju linost. Ne samo u tome to rade, nego i u svojim izborima. Kreu se u urbanom prostoru i trae neto. ta? Intimu doma. Gyrgy Konrad

1.1. Kriza urbane svijesti i akcije

Upozorenje L. Mumforda, puno plemenitog patosa, da gradu treba vratiti njegove materinske, ivotne funkcije, autonomne djelatnosti i simbiotske veze koje su ve davno zanemarene i potisnute i danas, poslije skoro etiri decenije, doima se kao uzaludno nastojanje da se stvari u toj oblasti promijene. Humanistiki zahtjev da grad treba razvijati, prije svega, brigu za ljude, danas doivljava svoje puno obezvrjeenje. Urbana slika je osiromaena, i to u velikoj mjeri zbog razdvajanja funkcija unutar grada, pod utjecajem kontroverznih urbanistikih doktrina prve polovice dvadesetog stoljea. Ovdje stanujemo spavamo, tamo radimo, a negdje tamo ponekad se zabavljamo i rekreiramo. Bie grada je razbijeno! Ova stroga i razlozima izvan ovjeka uvjetovana funkcionalna segregacija savremenog grada predstavlja osnov njegove dehumaniziranosti i oznaava raskid odnosa ovjek grad, a samim time, unutar grada, odnosa ovjek ovjek. U gradu dvadesetog stoljea prava, istinska dimenzija ljudskosti, ovjeka kao cjelovitog bia, atrofirala je do nasunih potreba. Grad ima svoje brojne, velike spavaonice, sa stotinama hiljada stambenim kvadrata, sa garaama, parkiralitima, ali bez stvarnog urbanog vezivnog tkiva, bez stvarnih zajednikih prostora koji stimuliraju socijalizaciju njegovih stanovnika. To je grad iji je prostor dezintegriran, optereen teko prepoznatljivim simbolima i oblicima. Nedefinirane su i neomeene sfere ovjekovog privatnog i javnog ivota. Sa stanovita graana, to nije vie grad zajednica, to je puka gomila pojedinaca, TV i cyber

298

ovisnika i spavaa, to je zajednica nabijena neurotinim indukcijama i asocijalnim ponaanjem. S druge strane, ali svakako u vezi s njihovom disfunkcionalnou, gradovi dananjice, logino, nemaju svoj identitet, lica po kojima ih pamtimo, prepoznajemo. Gradovi se danas sve manje razlikuju; sve nas manje uzbuuju svojom posebnou. Njihova monotonija raa dosadu, ponekad i strah, i djeluje na najintimnije line stimulanse, multiplicirajui tako osjeaj stranosti, otuenosti i izopenosti iz okoline u kojoj ivimo. Sve je ovo u direktnoj vezi sa injenicom da danas u bilo kojem dijelu svijeta ljudi variraju gotovo iste urbane teoreme, to paradoksalno moe da znai i nepostojanje bilo kakve teorije. Gotovo i da nije vano u kojem dijelu planete, Evrope, Sjeverne ili June Amerike, Afrike, Azije ili Oceanije se grad nalazio kakvi su prirodni uvjeti, kakva je njegova tradicijska, kulturoloka, religijska, socijalna ili etnika sastavnica, i kakav je duh mjesta (genius loci) u kojem se on generira i nastavlja da djeluje. Sve vie se briu, i na teorijskom i na praktinom planu, razlike izmeu gradova koje su isticale njihove posebnosti. Novi gradovi govore istim jezikom; sve ih je manje moguno razlikovati. Tako se vizija urbanizacije savremenog svijeta ostvaruje i postaje univerzalna u svom najgrubljem, najnehumanijem vidu. Arhitekta Ivan izmek rezignirano konstatira: Kolektivni individualizam, agresivnost velikog broja i vandalizam prisutni u objektu i okoliu. Kriza grada, kriza grada, kriza Gotovo je nepotrebno rei da ova kriza urbane prakse i svijesti nema samo socijalno izopaeno znaenje i porijeklo, te da to neprijateljstvo prema ovjekovom gradu gradu ovjeku nije samo usputna i sluajna pojava. Stoga je zadatak kritiki usmjerene drutvene, a time i urbane misli, sagledavanje politikih, ekonomskih, kulturnih, moralnih i socijalnopsiholokih uzroka ove krize. Ako ostavimo postrani eminentno kulturne i politike inioce koji oblikuju ovaj problem, kao

299

i sve agresivnije pokuaje novih teorija, koje uspjeno vojuju protiv grada po mjeri ovjeka, onda treba rei da je jedan od doprinosa savremene humanistike kritike tih teorija u saznanju i ukazivanju na injenicu da dananje neprijateljstvo prema gradu pokree jedna mona sila, ukorijenjena u osnovi tehnicistikog razumijevanja svijeta. Ako se tako moe rei, ne ugroava danas grad ovjekova svjesna pobuna protiv njega toliko koliko ga ugroava ovjekovo nepromiljeno priklanjanje tehnici, njegovo slijepo preputanje nainu ivota koji mu diktiraju moderna tehnika i globalizacija. Nain rjeavanja ovog problema primjeren je duhu moderne tehnike, i ona ga konsekventno, efikasno i praktino rjeava. Na tome tragu mogli bismo traiti osnovne uzroke pojava razbijanja bia grada i obezliavanja savremenih gradova. Globalizacija danas slavi svoje planetarne uspjehe. Prisutna je u svim sferama socijalnog ivota. Zahvaljujui njoj svijet je postao univerzalan; danas se pod nazivom globalnog doba praktino zavrava moderna zamisao svijeta. Nita nije poteeno globalizacijskog utjecaja; njena naela i nedokuivi planovi proimaju ivot u cjelini, pa tako i fenomene i ideju urbanizacije. Opasne mogunosti postvarenja ovjeka, obesmiljavanje njegovog opstojanja u skladu s prirodom koje otvara i omoguuje savremena tehnika, pretvaraju prirodu u bezduni objekat manipulacije industrijskog ovjeka, slijedei njegovu neutaivu volju za mo. Stoga je teko osporiti tvrdnju da danas tehnika/tehnologija predstavlja jedini zakon koji slijedimo i kojem preputamo da kreira na ivot, da nas smjeta u serijske ivotne ambijente, liene ljudskog karaktera i identiteta, standardizirane, najee jednoline i nepregledne komplekse spavaonica omeene praznim i pustim, tek tu i tamo ozelenjenim meuprostorima, koji tako jasno oslikavaju aktuelnu krizu urbane svijesti. Ekonomski i tehniki zahtjevi, koji se danas bespogovorno nameu graevinarima u najveem broja zemalja, predodreuju nain graenja i prvenstveno utjeu na izgled, sadraj i opremljenost stambenih blokova u kojima, najvie zbog toga, nema mnogo mjesta za principe i ideale ukusa, mjere, proporcije, pa samim time ni mnogo mjesta za ovjeka. S druge strane, zbog tehnikih i ekonomskih zahtjeva koji problem stanovanja izjednauju najee sa golim stanom, pitanja kvaliteta habitata i njegovog karaktera potisnuta su u drugi plan, a problem socijalizacije ljudi u novim naseljima

300

bitno je otean; tanije, oteana je mogunost zajednitva, komunikacije sa sredinom ak i u okviru jednog objekta, a kamoli u skupu takvih objekata. Dramatian problem koji nastaje u sueljavanju ovjeka sa izazovima tehnikog napretka upeatljivo je objasnio M. Heidegger ukazujui na bie moderne tehnike i dajui joj metafiziko znaenje. Sutinu moderne tehnike on vidi u tome to ona predstavlja sasvim poseban odnos prema svijetu, jedno posebno shvaanje svijeta, tanije nain otkrivanja istine. Svijet sve bivstvujue predstavlja materijal koji se da oblikovati, a istina se svodi na ono to se da napraviti, to se da proizvesti. Prema Heideggeru, takva istina zaklanja vidik jednoj dubljoj istini, odnosno udaljava i uskrauje mogunost ovjeku da pronae ili se vrati izvornijem, punijem odnosu prema svijetu. Tehnika ovjeka ugroava u samom njegovom biu, u njegovom odnosu prema svemu postojeem. To je u stvari onaj aspekt, u inae ambivalentnom i dijalektikom pojmu tehnike, koji nalazimo i kod Marxa i koji ukazuje da tehnika ugroava ovjeka u njegovom najintimnijem jezgru, mada u isti mah stavlja u izgled mogunost preobraaja povijesti. Marxova odbojnost prema odreenom obliku upotrebe tehnike zbog njene dominacije u vremenu u kojem je ivio, ima korijen u njegovom uvjerenju da je kapitalistiki oblik koritenja tehnike nehuman i da je on, kao epifenomen graanskog poduzetnitva na mnogo naina obesmiljavao svaki oblik duhovnog i kulturnog stvaranja. Ustvari, on je konsekventno uvjetovao priznanje i vrijednost tehnike korjenitom promjenom njenog drutvenog sadraja i njene historijske funkcije. U ime slobode i odgovornosti ovjeka prema ovjeku, on nije bio fasciniran moi koju tehnika stvara i koriu koja se njome mogu stei. Mnogo vie od mogunosti ovjekove pobjede nad prirodom i racionalne organizacije socijalno-politikog dizajna u uvjetima neslobode i nunosti, njega su privlaile mogunosti uspostavljanja slobode i humanizma s onu stranu nunosti, ako je to ostvarivo uvjetovanim tehnikim napretkom. Utoliko aktuelna politika debata preinauje tradicionalno pitanje opasnosti i koristi od tehnike i daje mu, posebno u novozadatim opesvjetskim dimenzijama, smisao zalaganja za humani tehniki napredak. Nikako se ne moe rei da ovaj principijelni filozofski stav o biu savremene tehnike i ovjekovog odnosa spram nje predstavlja polazite savremene urbane svijesti, a pogotovo ne

301

urbane prakse. Ponajvie zbog toga ova sfera ljudske djelatnosti obiljeena je fenomenom otuenja, postajui tako nova i snana poluga i izvor procesa dehumanizacije i aktuelne krize urbane svijesti i prakse.

1.2. Vlastitost ovjekovog prostora

Gotovo svi relevantni autori koji promiljaju problematiku humanizacije gradske sredine jednoglasni su u ocjeni aktuelnog stanja, koja se sastoji u tvrdnji da je jedna od osnovnih karakteristika savremenog grada njegova nestrukturiranost i bezlinost, to rezultira tragino neizbalansiranim odnosom javnog i privatnog u gradskom ivotu. Anonimnost, bezlinost ljudi, izraena kroz jednolinost njihove egzistencije i mogue kreativnosti, najsnanija je poenta kritiara koncepta savremenog grada. Ovakav stav nalazi svoju potvrdu i osnov u poimanju i idealu ovjeka kao cjelovitog bia, a ne individue dezintegrirane na zasebne moduse postojanja. Razvijemo li ovu misao, moemo zakljuiti da su ovjek i njegove brojne akcije u prostoru nedjeljivi, i da se ovjek i prostor ne daju razdvojiti, odnosno da je arhitektonski, graeni prostor grad, jedna od konkretizacija ovjekovog egzistencijalnog prostora. Meutim, slike kontinuiteta i skladne simbioze ovjeka i prostora rijetko su svojstvene dananjim urbaniziranim sredinama. Posebno je onespokojavajua injenica da i u modernim drutvima nastaju i postoje gradovi i nove gradske etvrti koji su negostoljubivi, ija je urbana okolina i njen umjetni pejza ne samo zastario i otuen, ve najee neplaniran, nekontroliran, sa rairenom pojavom divlje gradnje, habitata na najniem civilizacijskom nivou. Moe se bez pretjerivanja rei da se fenomen otuenja danas pojavljuje kao jedna od bitnih karakteristika naeg vremena. Ope je prihvaen stav savremene kritike drutvene misli da nikada prije u povijesti ljudskog drutva raskorak izmeu ovjeka i prirode, izmeu ovjeka i drutva, izmeu ovjeka i ovjeka, nije bio tako potpun, velik i teak, i da obeshrabrujue posljedice jesu rezultat globalizacijskog plana naruavanja prirodne ravnotee, te neravnopravne raspodjele siromatva, tako da predvidljivi kraj ovakvoga procesa ne nudi nimalo nade za optimizam. Moderna politika filozofija ponavlja stav utemeljen ve u antikom poimanju res publica da ni jedna socijalna, religij-

302

ska niti etnika skupina ne moe polagati pravo na upravljanje cijelim drutvom. ovjeanstvo e se morati suoiti sa izazovom kada odgovornost ovjeka prema sebi i drugome kao i prema okolini u najirem smislu, postaje imanentna njegovoj historijskoj funkciji i predstavlja neophodan uvjet njegovog opstanka i razvitka. Zaboravljanje, zaputanje, neodgovornost, predstavljaju izraz protivurjenosti po kojoj se drutvo, pod utjecajem politike vlasti, nauke i tehnike u isto vrijeme, u jednom dijalektikom procesu oslobaa i otuuje. Nastojanja da vjetaka tvorevina postane to blia slici okoline koju ovjek gradi od mozaika elja i snova, napori da se napravi korak naprijed i izgradi prosperitetniji odnos izmeu ovjeka i njegove ivotne sredine, moraju biti stalni zadatak kritike i humane urbane misli i prakse. Stoga, ako ostavimo postrani politike i ekonomske aspekte dizajniranja savremenih drutava i usredsrijedimo se na mogunost vlastitosti u urbanom prostoru, treba dati odgovor na pitanje: kako ovjeka, stanovnika, iz stanja nezainteresiranog prisustva u prostoru animirati za aktivno ukljuivanje? Kako ga izvui iz osamljenosti i apatije? Kako mu vratiti osjeaj zaviajnosti? Kako onemoguiti dezintegraciju i deformaciju njegove linosti posredstvom prostora? Najkrae kako ga ponovo nauiti stanovanju? Naravno da definitivnih odgovora na ovo pitanje nema, kao to nema rjeenja koja garantiraju uspjeh. Isto tako, po sebi je razumljivo da pri raspravljanju pitanja humanizacije gradske sredine nije moguno poi iz poetka, kao da se niko nikada prije nije pitao o tome. tavie, problem grada po mjeri ovjeka je principijelno postavljen, i jo uvijek jeste sastavni dio teorije savremene politike filozofije. Ako je tana tvrdnja da je sutinski i strukturno mogu humani grad, ovjekova je dunost da ga pokua i ostvariti. To principijelno znai da treba rehabilitirati ovjeka kao primarnog inioca u prostoru, odnosno uvrstiti humanistike vrijednosti i naela kao stubove nove urbanistike svijesti. To ne znai nita drugo do zahtjev za saznanjem i svijeu da ne gradimo nita privremeno ni sluajno, niti za ikakvu drugu svrhu osim za ovjeka, stanovnika, i njegove ne samo duhovne nego i one isto bioloke, egzistencijalne potrebe. Ovakvo opredjeljenje pretpostavlja potrebu ustanovljenja takvog koncepta prostornog razvoja koji e biti izraz utvrenih specifinih ljudskih potreba, koje bi definirale skalu prioriteta i odnosa u prostoru,

303

kao i izraz mogunosti odluivanja, odnosno uestvovanja u stvaranju prostora, tanije mogunosti optiranja ambijenta, slike i sadraja u kojim pojedinac ivi i kree se. Samo tako grad moe postati ambijent za egzistenciju jednakopravnih ljudi, sa razliitim potrebama koje moraju biti zadovoljene, i ambijent koji e ovjeku pruiti takvu strukturu ponuda koje daju bogate mogunosti identifikacije. Za ovjeka je od vitalnog znaaja upravo identifikacija sa ivotnim ambijentom, s obzirom da ona predstavlja osnovni stimulans za komuniciranje i socijalizaciju. Takva identifikacija moe se postii samo osmiljenim gradskim prostorom, jer samo koherentan prostor kao izraz artikulirane svijesti moe senzibilizirati socio-urbano ponaanje. U ostvarivanju ovako postavljenog koncepta gradskog prostora, dva pitanja ine se teorijski bitna i praktiki odluujua. To su takozvani klasini ideal malog broja, kao i princip lijepoga, koji od oblikovanja gradskog prostora trai da bude kreativan umjetniki in. Ovi principi, koji na prvi pogled u savremenom drutvu, poradi njegove mnogoljudnosti i masovne serijske proizvodnje koja ga karakterizira, izgledaju obezvrijeeni, i danas u velikoj mjeri opredjeljuju ovjekovo postojanje. Njihova vrijednost postaje, svakako, uoljivija onda kada se ne potuju, a napore na njihovom ostvarenju, iako stidljive, prepoznajemo u naraslim nastojanjima na traenju prave, optimalne mjere osnovnih elija gradskog ivota, u zahtjevu za vraanjem arhetipskih modaliteta u savremene gradove, u afirmaciji trga, ulice tradicije grada, kao i u zahtjevu da i prefabrikacija mora nositi vidan trag humanistiki i estetski opredijeljene ideje. Na ovome planu raspravljanje i o problemima urbanog mobilijara i vizuelnih komunikacija treba da trai i nalazi svoje opravdanje i vrijednost. U svakom drugom sluaju, bez ozbiljnih sociolokih, estetikih, urbanistikih i arhitektonskih istraivanja, kako ovog segmenta tako i cjelokupne problematike humanizacije gradske sredine, i dalje emo graditi mega-akumulacije stanova koje nee biti u stanju pruiti mogunost identifikacije, osjeanja vlastitosti i uravnoteenog drutvenog ivota.

304

Ibrahim Berisha

BEAUTIFUL CITY
Pritinjanin, sada stanovnik Teksasa u SAD, koji poto se udaljio iz svog rodnoga grada posle trideset godina pie ovo uz umilni eho starih zanatlija, koji su zraili ljudskom i profesionalnom plemenitou i toplinom. Oni su potovali muteriju. U njihovim uskim radionicama priale su se raznorazne, prijatne i neprijatne prie, priali su se vicevi, a smeha je bilo do suza. Bekrije grada tada su se mogle nabrojiti prstima jedne ruke. Nije bilo velikih prevara meu sugraanima. Glavne vesti mogle su se uti u berbernicama. Ovo je konzervirani pogled iseljenika, koji ali za egzotikom koja se vie ne vidi. Bio je to nekada beautiful city. Ono to se moe videti u leto 2008. godine neto je sasvim drugo. Velika dinamika koja e teko da dovede u red ovaj grad. Iseljenik, meu najomiljenijim ljudima svog detinjstva, sada po amerikim merilima i mentalitetu, pominje Demu, uvara zelenila koji je odavno umro. ta bi danas rekao Dema, kada bi po parkovima i zelenim umama video betonske kue umesto nekada zaraslih u zelenilo parkova poput Tauk Bai i Germija kojim je posvetio itav svoj ivot. Pritina je poela da se menja, od ruralne agresije ka urbanoj. Jo se vide tragove fatalnog rata. Oko parlamenta Republike Kosova, u centru grada, ve godinama stoje poutele od snega, kie i vruina fotografije nestalih ljudi, koje je srpska vojska i policija uzela kao taoce. ene su istakle fotografije svoje dece, mueva, za koje se vie ne nadaju da su meu ivima, ali ne mire se s tim da se nee nai neki identifikacioni znak njihovih najmilijih. Grad ne odaje mnogo znakova tuge, ali dua mnogih Pritinjanina bolna. U toku nekoliko dana u proleu 1999. godine, posle nasilja i militarnog terora Miloevievog reima, vozovi su praznili grad u pravcu Skoplja, ostavljajui za sobom trajni slom u odnosima izmeu Albanaca i Srba, starih graana naviknutih na toleranciju. Posledice se posmatraju iz ugla neuroklinike medicine. Ovde se nije znalo mnogo o stresovima, traumama i samoubistvima, dok sada u crnim hronikama medija itamo imena mladih mukaraca i devojaka koji su digli ruku na sebe.
prevela sa albanskog: Nailje Malja Imami

305

Pritina glavni grad Republike Kosovo, najmlae drave na svetu, sa oko 400 hiljada stanovnika, ima svoje prednost i slabosti. Pametni ljudi tee da prave karijeru, dok isto tako i oni koji ne znaju kuda da krenu, kada izgube put u ruralnom dvoritu, nasru u urbani haos. U stvari, urbana Pritina nikada nije bila sasvim urbana. Nije sasvim izgublila ni svoj urbani identitet, ali nije uspela da prevazie ruralne preferencije. Urbana tradicionalnost i modernost u jednom prostoru blage kontinentalne klime, na nadmorskoj visini od preko 500 metara, obe neostvarene potpuno, ine je beautiful city. Urbana uznemirenost vlada nad tradicionalnim graaninom, dok entuzijazam i radoznalost za urbanim ivotom navodi stanovnika da izbrie pejza prethodnog ivotnog prostora. Pritinjani, koji su doli ovih poslednjih 50 godina sa sela i drugih gradova, posle masovnih iseljavanja sada ve zaboravljenih starih pritinskih porodica (naroito u Tursku i Albaniju), koje su se prezivale Pritina, Staka, Kosova, Sudi, Spahiu i dr., niti znaju mnogo o prolosti grada, niti imaju priliku da se upoznaju sa dokumentima. Line sudbine i problemi davali su prednost patriotskom i folklornom. Legende se ponavljaju kao i gubitak i obnova naselja. Antika Ulpijana danas Pritina preivela je velike zemljotrese, dva velika poara, kugu, kao i velike i male ratove. Senka kuge ostala je do dana dananjeg u seanju i kazivanjima pokoljenja o toponimu Grobovi Kuge. Na tom mestu ivelo se od bronzanog i gvozdenog doba, a na jugoistoku dananjeg grada, etiri kilometara dalje, kada je vladao rimski car Trajan (II vek), bio je podignut Sunev Grad Ulpijana, sa vodovodom i termikim sistemom grejanja. Razruen je grad, ali ga je obnovio vizantijski car dardanskog porekla Justinian I (527 565) i prozvao ga je Justiniana Secunda, kako navodi istoriar Jahja Dranoli. Ime mu se promenilo, ali klima i reljef su ostali isti. Etimologija imena Pritina povezuje se sa starinom, odnosno, re pristinus, -a, -um, ima prethodno, nekadanje, staro znaenje. Ali etimologija imena Pritina povezuje i s reju pristinum pistina koja je u srednjem veku oznaavala pekaru. Oko grada, svuda je itnica, zemlja hleba, a ima i puno mlinova kojima se i danas slue zemljoradnici. Promenila se tehnika mlinara, menjali su se i mlinari; nekada se pokretao mlinski kamen ivotinjama, zatim vodom, sada postoje moderni elektronski mlinovi. Hleb,

306

figurativno, u realnosti egzistencija, predstavljao je stvarni izazov tih ljud, ak od 1325. godine kada na tom mestu sreemo ime Pritina, ili 1392. godine, kada u jednom dugakom opisu ovog kraja, vizantijski car Jan Kantakuzen, navodi: Pristinon je bilo naselje bez utvrenja, gde je samo dvor vladara imao posebnu vanost . Danas, bez utvrenja se moe interpretirati da je to bio period mira, ili da Pristinon nije imao neku vanost da bi imao blizu neku tvravu da se brani u sluaju rata, jer se nije imalo ta braniti poto je Pristinon bio samo jedno obino selo. Vani gradovi u tom periodu imali su tvrave. U prolosti vie puta su je zadesile krize koje su politizovale dogaaje vezane za jedan grad ili mesto. Na periferiji Pritine odigrala se Kosovska bitka, koja se i dan danas objanjava politikim, moralnim i ideolokim (etnikim) argumentima, a najmanje istoriografskim. Bila je to bitka koja je otvorila poglavlje vladavine Osmanlija ne samo nad Pritinom i Kosovom nego i nad itavim regionom. Turski hroniar Mehemt Neir pisao je da je Sultan Murat stigao u Pritini poetkom bitke, 27. juna, predvee, i utaborio se na severu grada (Pritine). Od te daleke bitke sa puno nepoznanica ostaje aktivno propagandistiko seanje i pristup, jedno sagraeno turbe u spomen na pad osmanskog cara i jedan poraz koji se pretvorio u ep i fatalni balkanski mit. Od 1956. godine Pritinu kao simbol prati senka statuete Boginje na tronu, koja danas predstavlja simbol kulturnog i istorijskog identiteta grada. Njen dominirajui presti veoma je slian NLO-u (neidentifikovanim leteim objektima), toliko imponira koliko i izaziva mistiku. Sauvan je u zemlji 6 hiljada godina dok nije sluajno otkrivena pri iskopavanju temelja za jednu predionicu pamuka, gde e se zaposliti vie od 2 hiljade ena. Kakva je to statueta, ko ju je napravila ruka predaka kojima je ona pripadala, ako ne da bi osvojila istorijsko pravo nad ovim gradom onda bar kulturni presti? Njena misterija je vea nego urbana misterija Pritine. Godine 1999. posle nasilnog otimanja iz Muzeja Kosova, bilo je zarobljena u Narodnom i Etnolokom Muzeju Beograda etiri godine. Statueta je postala predmet pregovora i vratila se u Muzej Kosova maja 2002. godine posle meunarodnog pritiska i predstavljala je tada vie politiki i diplomatski trijumf nego kulturni. Pritina je imala probleme sa urbanizacijom, odnosno, u harmonizaciji prostornog bogatstva sa zahtevom graanina, tradicije sa savremenou, materijalnog sa duhovnim, realnog

307

sa irealnim. To je zabrinjavalo arhitekte, urbaniste, graane, a i Pritinjane koji ive u Americi. Harmonizacija je shvaena i praktikovana prosto kao unitavanje stare stvarnosti i ostvarivanje novog sna. Boginja je statueta ene koja svedoi o jednoj tradiciji, u kojoj je ena bez obzira na dananja arhaina shvatanja, imala znaajnu ulogu u ovom regionu aktivne antike civilizacije. Poruka Boginje na tronu, retoriki govorei, podsea nas na sredinju ulogu ena kod naroda koji su naseljavali ovu oblast, koju je danas lepi pol izgubio, ne izuzimajui i glavni grad Pritinu. Postavlja se pitanje da li moe ona da bude simbol koji inspirie da se stvori kosovsko drutvo u kome ne bi bilo neto neprirodno da ene dre vlast, u kome postoji sutinska jednakost i u kome bi ene zajedno s mukarcima bile ravnopravni partneri u sreditu drutvenog i politikog ivota. Model komunistikog grada dao je peat vulgarnom unitavanju urbane tradicije i kulturnog pluralizma. Ideoloki entuzijazam izgradio je moto za unitavanje starih zdanja, posebno uslunih i trgovinskih jezgara, kao to je bila natkriljena arija Pritine Bezistan. Pijuk i lopata novoga uklonile su jedan broj kultnih objekata, damije, crkve, tekije i sinagoge. Napomena: Posle praznika Svetog Andona 1957. godine, poruena je stara crkva Svetog Prena, koja je bila u centru grada. Poruene su i ostale damije i crkve, ali je ostala u jezgru grada arijina damija XV vek Fatihova damija, koji je 1461. godine izgradio Sultan Mehmeta II, zatim Jaar Paina damija, Hamam i Sahat Kula. Bezistan ili pokrivena pijaca predstavljala je urbanistikoarhitektonski kompleks, u kome se trgovalo proizvodima sa Istoka i Zapada. Poploan je bio kamenom kaldrmom, i imao je unutra i javnu esmu. Poetkom 50-ih godina XX veka poruen je zajedno sa starim delovima grada i Bezistan, pri emu su nestali adrvani, fontane, zelene povrine. Sada vie nema nijednog znaka o velikim tradicionalnim i kulturnim zdanjima koja se pominju u ranijoj literaturi o Pritini, kao to je Kameni cvet sa tri lista. Transformacija je zamenjivala stari novim prizorom. Sada je manje beatiful city. U jezgru starog centra Pritine preiveli su u 50 godina bive Jugoslavije: Trg bratstva i jednistva i Trg republike. Bratstvo jedinstvo u Pritini ne postoji i vie ne po-

308

stoji ni ona republika koja je podrazumevala ovaj trg. Njihova imena su se zamenila sa Majka Tereza, ali nefunkcionisanje prostora i dalje poveava dileme urbanista i politiara, ta bi u stvari trebalo da urade na ovom vitalnom delu grada. Grad je doiveo mnoge urbane nesree, ali jedna o kojoj se jo raspravlja, jeste sahranjivanje dveju jedinih reica koji su prolazile kroz njega, Velue i Pritevke. Sada je grad bez ijedne velike reke, a prekrivanje ovih dveju zbog gradnje puteve nad njima iri suvi vazduh koji je veliki problem u vrelom letu. Rat iznova zadaje udarac i tradicionalnom konceptu gradske kulture, ak i onom o stanovanju. Gradski stan XVI veka, dvospratne kue sa ognjitem i sa unutranjim stepenitem ne postoje vie. Ostalo je samo seanje u rukopisima putopisaca, koji su tuda proli u opisima kasabe koja je imala svoje dobre i loe osobine. Isto tako je i kua sa hajatom skoro potpuno nestala. Ova vrsta kua jo se moe nai sakrivene u nekom selu. Hajat je stvarao funkcionalnu vezu kue s dvoritem, batom, uravnoteujui zdanje s prirodom. Jedna druga vrsta poznatih pritinskih zdanja su kue sa ardakom. Kua je bila okruena zidovima, a neka od njih moe se i danas nai pod zatitom drave. Kua je koncipirana da bude unutar ogradnog zida, sa irokom batom i samo u retkim sluajevima imala je izlaz na put s jedne ili obe strane. Uporedo sa centrima, naseljima i malim pijacama, sa konacima i kultnim objektima, bogati Pritinjani gradili su i velike kue. Poetkom XX veka gradske kue su imale radnje na prvom spratu i radionice i skladita za robu na drugim spratovima ili podrumima, to je bila praksa evropskog trita. Glavno voe u Pritini kojim su bile ispunjene bate bili su dudovi, kruke, jabuke, dunje, ljive, kajsije i trenje, ali putopisci su se posebno divili dobro ureenim vinogradima. Sada nita od tih divnih stvari nije ostalo. Grad je imao omiljenu pticu. Gugutku, mitoloku pticu, koja simbolie tragediju brata posle ije smrti se sestra pretvara u pticu kumriju. Tada je bio neoprostiv greh, dirati gnezdo te ptice ili je uznemiravati. I danas postoji to verovanje. Karanfili, jorgovani, rue preplavljivale su bate. Sirup od rua bio je poznato pie koje su pripremile pritinske domaice. Zatvorene prostorije dvorita sluili su i kao zanatlijske radnje, u kojima su uglavnom radile ene, predionice za vunu, svilu i pamuk. U XIX veku grad je predstavljao jednu veliku stanicu karavana pamuka iji je materijal dopreman sa Bliskog

309

i Srednjeg istoka za Zapadnu Evropu, u vreme poznate kontinentalne blokade Francuske. Pritinske porodice su ivele od tih zanata, devojke i ene su takle tkaninu, koju su posle prodavale na pijacama ili po porudbini slale klijentima. Ako bi se traio koren profesionalnog identiteta ovog grada, on se ogledao u irokoj i raznovrsnoj mrei zanata i zanatlija. Jo u XIV-XV veku, zanati su bili vana i intenzivna grana koja je donosila dobit, ovi zanati su bili podstaknuti bogatstvom rudnika: Novo Brdo, Janjevi, Trepa. Nekada Kasaba, kasnije grad, skrenuo je panju poznatih trgovaca ne samo iz Dubrovnika i Kotora, nego i onih iz Venecije, Firence, Vience, Konstantinopolja, Soluna, Skadra, Ljea, Bara, Ulcinja, Draa, Sarajeva. Tu su malo po malo zauzeli svoja mesta majstori koji su stigli iz mnogih mesta u regionu, iz vojske, profesionalne grupe, klerici, krijumari zlatom i srebrom, diplomate. Plemika porodice iz Dubrovnika De Cabago kontrolisala je deo piaza de Pristina, koja je bila jedna od veih pijaca srebra u Evropi. Dardanci, Rimljani, Sasi, Dubrovani, Zadrani, Kotorani, Sloveni, Turci, Jevreji, Vlasi, Romi, bili su ti koji su za sobom ostavili neto u kulturi profesija. Pritinjani su prihvatali kulture i majstorstvo i iveli su od njihove primene: sapunari, limari, umurdije, katrandije, berberi, grnari, ciglari, pekari, bozadije, evabdije, kasapini, buregdije, simitdije, kajmakdije, lebledije, lokumdije, baklavadije, salebdije, kadaifdije, sanduari, sofrari, kolevkari, zidari, crepari, kaldrmdije, esmari, odaari, krojai, gajtandije, pljisari, jorgandije, tapetari, pamugdije, farbari, kiobrandije, maramdije, jastuari, basmadije, tabagdije, obuari, opanari, sarai, papuari, potkoviari, sajdije, dugmetari, kovai, zlatari, tufegdije, majstori za kutije za barut, telali, amali, rabadije, fijakeristi, sunetdije. Ne postoji tana evidencija ko je ta doneo i ko je poneo iz Pritine. Jedna od zajednica, koja sada skoro da ne postoji vie, jevrejska, Pritinjanima je, kao i mnogim gradovima ovog dela Evrope, donela sajdijski zanat, prve zubare, lekare, farmaceute, finansijere, prodavce ulja, donela je ogledala i mnoge suvenire. Donela je i zelenae, koje je islam (vera veine) smatrao za veliko zlo. Nepomirljivi meusobno, zelenai kao greh islama i profita Jevreja, koegzistirali su dugo, kao i pluralizam religija, jezika i kultura. Tolerancija je bila vrlo bogata i unosna za sve stanovnike Pritine.

310

Napomena: Prema pisanju dnevnog lista Rilindja od 17. 1. 1971. godine, u Pritini su radili: 40 nosaa, 30 testeraa i 86 istaa cipela. Danas u Pritini ima puno blata, ali ne postoji nijedan ista cipela. Godine 1947. Pritina je odreena da bude glavni grad Kosova, to je prethodno bio Prizren. To to je postao administrativni, politiki, kulturni, obrazovni centar, preodredilo mu je sudbinu promene u jedan primeran socijalistiki grad. Slika dinamine kasabe zamenjena je slikom formalnog grada, sa narodnim institucijama. U Pritini je poela epoha gradnje javnih kvartova. U 50-im godinama prolog veka su se izgradili prvi drutveni stanovi, pod nazivom Kolonija elezniara, ili kako su je drugaije nazivali Mikrokolonija, objekti koji su sada najstariji u naselju Ulpijani. Planirana izgradnja dobija konkurenciju koja stalno prati Pritinu kao nepremostivu alternativu gradnja haotinih naselja na periferiji. U centru se postavljaju vodovod, kanalizacija, asfaltiraju se putevi. U divljem naselju Vranjevac nije nita bilo urbanizovano iz kanalizacija je tekla prljava voda niz ulice, voda je uzimana iz bunara u dvoritima, ulice su bile uzane i uvek pranjave ili blatnjave. Ovo najvee naselje na periferiji bilo je naseljeno siromanijim slojevima, sa jednospratnim kuama i slabom gradnjom. Vranjevac, ovaj svet van zakona neurbana Pritina i deo predgraa urbanizovane Pritine nastavljaju da i danas jedan pored drugoga ive, bez mogunosti da budu jedno. Vranjevac danas ima preko 40 hiljada stanovnika, koji trae svoj urbani deo. Zahtevi graana u naseljima su veliki ali i obeanja politiara u kampanjama su jo vea. Sada se vodi aktivna politika prema neurbanoj periferiji. Urbana Pritina se prostire u naseljima Ulpijana, Ljakrite, Akta, Dardanija, Sunev Breg, Velania. U tim naseljima su se koncentrisali profesori univerziteta, bivi politiki funkcioneri, vojna lica, policajci, inenjeri, lekari, a u poslednje vreme novi biznismeni koji su postali milioneri dok ste trepnuli okom. Nekada je drava jednoj posebnoj kategoriji graana izdavala dozvole da i unutar kolektivnih naselja dobiju placeve i kredite za individualnu gradnju. U 70-im godinama donet je zakon ima kuu vrati stan. Oni koji su dobili stan uzeli su od drave i kuu. Odnosno, kako su u to doba u Pritini ironini govorili: Ako eli stan i kuu, ostavi enu: Da bi zadrali jedno i drugo trebalo je

311

razvesti se dogovorom. Sada, biznismeni su ti koji uspevaju da stignu gde god im to zapadne za oko, ne marei za zakon, jer urbanistiki zakon donosi novac. U meuvremenu stvara se jo jedno naselje, na zapadnom delu periferije grada Emir, koje jo vie poveava kontraste ovog grada. Na jednoj strani je urbani i bogati deo a na drugoj neurbani. Nimalo nije beautiful city. Periferije imaju prednosti, jer ostaju van kontrole upravo zato to su periferije. Nije lako da se da odgovor koja je najbolja urbanistika ponuda za jedan bolji, zdravi, ljudski, socijalni, ekonomski, etiki i kulturniji ivot. Iako je izbledela senka orijentalne kasabe jo nije prevladao duh modernog grada. Jo dominira urbanistika kultura socijalistike tehnokratije, naselja kolektivnog stanovanja, pravougaone graevine hladnih boja. U meuvremenu urbanizovana predgraa s privatnim kuama se menjaju, kao i periferija koja se prostire u punom krugu oko grada, sa haosom, predrasudama i nepotovanjem kriterija. Zbog nedostatka planova za uvoenje kontrolisane organizacije grada, gubi se i socijalni oseaj novog stanovnika. Najvei deo stanovnika Pritine ovde jo samo ivi, ne oseajui se zaista graanima. Ne saivljavaju se sa gradom. Kao da ive izvan bez elje da budu primeeni i da primeuju druge. Kulturna promena graanina iekuje se zajedno sa socijalnom i ekonomskom promenom grada. Solidarnost, altruizam i tenja za pravdom ugroeni su u periodu rata a i sada transformacijom i privatizacijom. Svaki 16-ti Pritinjanin i dalje je siromaan, grad se i dalje menja, s puno ljudi koji se besciljno kreu ulicama, s malim platama slubenika, uitelja i penzionera koji se nadaju malom poveanju penzije ili boljim socijalnim programima. Neko kae politika diktatura je zamenila ne-trinu diktaturu! Grad je u konkurenciji, otvoren, gostoprimljiv za poznate kompanije, koje su sa stereotipnim dizajnima ve prisutne na ulicama i trgovima: MANGO, TERRANOVA, ADIDAS, NIKE, REEBOK, PUMA, AND1, VANS, LITLLEBIG, PEKO, BITSIANI, SPRIENGFIELD, GOLDEN POINT, GEOX, IL CAMMINO, VOGUE, VERSACE, DIESEL, GUCCI, POLICE, VERSACE, CHANNEL, RAYBAN, SWATCH, CHANNEL, TOMMY HILFIGER, MORELATO, SWAROVSKI, UNITED COLOURS OF BENNETON, PHARD, MISS SIXTY, LISCA. Veoma brzo e poeti rad jo jedan globalni McDONALDS.

312

Tako luksuz i siromatvo koegzistiraju na uskom urbanom prostoru. Promena vlasnitva nad posedom, gde uzima onaj ko je moniji i jai, ostavila je veliku veinu bivih radnika, rudara, slubenika, intelektualaca, bez potrebne socijalne zatite. Radnike fabrike vie ne postoje. Biznismeni su ih pretvorili u magacine za robu sa ogranienim rokovima koja se uvozi, po mogunosti krijumarskim putevima. Pritina ima mnogo motela, kazina koji nastavljaju da se umnoavaju, opove, restorane, koji profinjuju jelovnike, poto na Kosovu imaju klijentelu iz celog sveta, jer tu su meunarodna administracija i vojne snage, stie se dobra dobit ekstra robom. Jake multinacionalne banke su proirile svoju mreu usluga: Raiffeisen, ProCredit i dr., kontroliui glavno finansijsko trite, ali kamate su takve da je sve manje nade za ljude i biznis. I dalje se osea nedostatak elektrine energije, a u isto vreme iznenadno se uje buka generatora koje proizvode svetlo koje nedostaje iz Termoelektrana, svega 6 kilometra udaljenih od Pritine. Struja se ne proizvodi onoliko koliko trai trite, ali termoelektrane unitavaju ambijent ugljendioksidom, azotnim oksidom, prainom, dimom, nerastvorljivim esticama. To je dovoljno da raalosti graanina. U prolazu, aktivno se meaju maglovite percepcije sa neprijatnim mirisom od smea po okovima ulica. Odjednom, bez najave, blokira se saobraaj. Sirene se uju koje pozivaju u pomo policajce na ulici da zamene semafore koji se odmaraju. Glavne arterije ulica su one koji su izgraene u 70-im godinama, sada ve prolog veka, i ne mogu da prihvate itavu masu vozila. Posleratni grad, u ekspanziji, ne moe da obezbedi dovoljno vode. Tokom dana ima 750 litara u jednom sekundu, ali da ne bi presahli izvori, treba mu 1300 litra u sekundu. Biznismeni koji su se stvorili na agresivnoj, nemoralnoj i uzurpiranoj razgradnji javne, dravne i drutvene imovine, stavili su svoje ape na grad. Oni su i oligarsi, vladaju i utiu na zakone. U nesagledivim razmerama uspostavili su konzumiranje crvenog bloka, cementa, gvoa i u poslednje vreme i zatamnjenog tamnog i plavog stakla. Naselja se vertikalizuju. Borbi da se zakonom ukroti zamah pljake urbane zemlje i neba potrebno je vreme. Ima dosta vremena za beautiful city, a veoma malo za graanina.

313

Literatura
Evlia elebija, Putopis, Sarajevo, 1967. azim Lei, Gradovi Kosova, UP, Pritina, 1977. Jusuf Osmani, Pritina, AK, Pritina, 2007. Johan G. Von Han, Kroz krajeve Drine i Vardara, Rozafa, Pritina, 2006. Charles Brayshou, Pritina, 27. juna 2002., UNMIK Chronicle, Botimi Nr. 35 - 24 jun jul 2002. Hivzi Isljami, Demografske studije, ANUK, Pritina, 2008. Jahja Dranoli, Jahake igre u Pritini u XV veku, 8. XII 1984., Rilindja, Pritina Muhamet Trnava, Gradovi Kosova tokom druge polovine XVI veka, Pritina, 2007. Arh M. Rakiq (1937), p.675., Nr. 118k Zef Mirdita, Antroponomija Dardanije u rimsko doba, Pritina, 1981. Doc. Plan Kosova za delovanje na okolinu 2006 2010, Pritina, april 2006. Doc. Opti Urbanistiki Plan Pritine do 2000. godine, jun 1987. godine, Pritina Doc. Budet Optine Pritina za 2009. godinu, 26 septembar 2008. Koha ditore, 29 avgust 2008. godine. Rilindja, 17. 10. 1971, Pritina Arhiv grada Pritine

314

Drago Pilsel

MOJI GRADOVI MOJE LJUBAVI ZATO SAM SE ZALJUBIO U TIM GRADOVIMA?

Inchepoyeneime (volim te, na jeziku argentinskih domorodaca Mapuches)

Na glasovitom putu filozofa (der Philosophenweg), ako paljivo budete tragali, nai ete na jednoj klupi urezanu poruku Tu su se poljubili po prvi puta Claudia i Drago, to demantira glasovitu poslovicu Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren (Ja sam svoje srce izgubio u Heidelbergu), jer, ne ja sam ga tamo, nadam se, zauvijek pronaao. Nakon II. svjetskog rata mnotvo je Hrvata stiglo do Argentine. Tu su se nali i Pilselovi. Veina naih poslijeratnih useljenika ostala je u Buenos Airesu. Neto je otilo na jug, ponajvie na petrolejska izvorita poput glavnog grada regije poznate kao Patagonia, Comodoro Rivadavia, drugi u neka takoer zanimljiva mjesta. Iako sam roen u Buenos Airesu u rujnu 1962., nakon kraeg lutanja po junom djelu pokrajine Santa Cruz, te jo junije, po Ognjenoj zemlji, moji su se usidrili ba u Comodoru Rivadavia, na jugu pokrajine Chubut, odmah iznad Santa Cruza, na atlantskoj obali. Tonije, u deset kilometara junom mjestu Rada Tilly. Moj otac je u Comodoru Rivadaviji i u

315

Rada Tillyju, uglavnom gradei i servisirajui petrolejsku industriju, vrlo brzo razvio velike poslove i veliko bogatstvo ali je sve propalo 1971. No to je pria za, kako se kae, drugi roman. U taj na Rada Tilly ili u Comodoro Rivadaviju, gdje je otac imao postrojenja i hale za veinu svojih poslova, esto su dolazili prijatelji, posebno Hrvati iz gradia Caleta Olivia, sa sjevera Santa Cruza. Razbijam glavu, ali se ne mogu sjetiti njihova prezimena. No iz glave ne mogu nikako izbaciti svoju prvu, djeaku ljubav: Irmu, najstariju kerku tih ljudi. Imali smo skoro devet godina i naa najomiljenija igra, jer se o ljubavi ipak radilo, je bila igrati se tate i mame. Zavukli bi smo se u moj krevet. Moj bi medo bio izmeu nas a naa djeca, moja sestra Jadranka i Branko, moj mlai pokojni brat (poginuo je 23. listopada/oktobra 1991. u domovinskom ratu, na moru, nedaleko od otoka ipana), te njena braa i sestara, igrali su se u drugoj sobi dok bi stariji u dnevnom boravku pijuckali i razglabali o poslovima, ribolovu, novom karavanu koji se planira kupiti, itd. Kao prava obitelj sa njom sam dijelio svoj najdrai hobi: spaavanje pingvina. Naime, nakon povratka sa ribolova esto bismo otac i ja na plai nali pingvine zaprljane naftom koji su izlazili na obalu s jednim ciljem: ekati smrt. Tata bi ih uzeo doma. Oistio. A ja sam bio zaduen da ih u bazenu hranim i da na njih pazim sve dok ne ozdrave i ojaaju. Tada smo ih vraali u more ali se esto dogaalo da pingvini tre za nama. Irmi se to jako svialo. Ljubio sam je u obraz. To mi je bilo dovoljno. Jako sam je volio i nikada je vie nisam vidio nakon te 1971. kada je brak mojih roditelja puknuo i kada smo se vratili u Buenos Aires, dvije tisue kilometara sjevernije od grada mojeg djetinjstva.

MN Ana, Suzana i Katya

Dakle, u Buenos Airesu sam sazreo (od 1972. do 1984., pa onda, opet od 1986. do 1988.), proao pubertet, studirao svata, od strojarstva, preko knjievnosti i politologije, do novinarstva, filozofije i teologije. Ali, koga to ovdje zanima? Ta, rije je o mojim ljubavima! Puno njih. Ipak, trebam izdvojiti tri imena. Onako kako su se kronoloki pojavila u mom ivotu. Poetkom posljednje vojne diktature (24. oujka /marta 1976.), budui sam se ve tada bavio hrvatskim folklorom, ta

316

me aktivnost dovela da upoznam folklorne grupe drugih nacionalnih manjina. I tako sam na jednoj priredbi uvidio prekasnu ker ruskih imigranata: Anu. Nevjerojatno talentiranu plesaicu i glumicu. to da kaem. Te noi nisam spavao. Niti nekoliko iduih. Bio sam toliko zateleban da sam ak otiao u sjedite veleposlanstva tadanjeg SSSR-a i raspitao sam se gdje i kako mogu nauiti temelje ruskog jezika. Buenos Aires, glavni grad Argentine (u prijevodu znai dobri zrakovi) nalazi se na junim obalama rijeke Ro de la Plata, na jugoistonoj obali June Amerike. Osnovan je 02. veljae 1536. Sam centar Grada: Capital Federal, neto kao Washington DC, ima malo vie od tri milijuna stanovnika. Ali okolo je tzv. Gran Buenos Aires sa 13,5 milijuna stanovnika. Ana i ja smo ivjeli u istom djelu, u Vicente Lopezu, nedaleko od predsjednike rezidencije. Trebalo mi je do njene kue ne vie od 20 minuta vonje autobusom. Bila je bogata. Ja ne. Bila je lan obitelji koja se nije previe bunila to su vojne vlasti ubijale sve to je smrdjelo na ljeviarenje. Ja sam pak radnim danima glumio argentinskog borca za ljudska prava i borio se protiv diktature, a vikendima sam, pak, bio, jer su me tako usmjerili u ivotu bez suvinih objanjena, mali hrvatski faist ili nekakav ustaki pionir sa slikom Ante Pavelia iznad kreveta i svim ostalim rekvizitima. Jedan dan mi je jedan sveenik, prijatelj, postavio kljuno pitanje: do kada e, Drago, biti jedno i drugo, odnosno, kada e odluiti tko i to u ivotu eli biti? Nedugo nakon toga, Pavelieva je slika zavrila u kontejneru i zapoeo je moj proces de-ustaizacije. Podijelio sam to s Anom. Ve smo se strastveno ljubili. Ali nije pomoglo. Ona je to prepriala ocu, tvrdokornom nacionalistu, i meni je zabranjeno da je dalje viam. Bol nije trajala dugo jer se ubrzo pojavila Suzana. Roena u mjeovitom talijansko-panjolskom braku. Ali je moja glupost ostala konstantna. Trebalo mi je godinu dana, a hvatali smo se kao luaci u liftovima, klupama raznih parkova i haustora, dok nisam saznao da joj je otac, vojno lice, angairan u egzekucijama ljeviara. Tada mi je ve bilo jasno da moram sam dati petama vjetra. Ne samo iz ideolokih razloga ili zato to tim ljudima jedan le vie, pa makar bilo to guenje ivota glupog Hrvata, nije previe znailo niti im je predstavljao preteak zadatak (na kraju diktature, to mrtvih, to nestalih, Argentina je ostala bez gotovo 30 tisua svojih ljudi). Moje srce je opet izlijeio folklor. Bila je ki Ukrajinaca. Katya. Neopisivo seksi. S velikim sisama. Ali vlakom dva sata

317

udaljena od mog doma. Potrudio sam se koliko sam mogao. Ali jedne noi, vraajui se od nje prema eljeznikoj stanici, zamalo me uhvatila grupa huligana. Spasio sam se za dlaku. Sutradan sam joj telefonom kazao da ju volim ali da vie cijenim svoje dupe. Koje je no prije sasvim sigurno moglo biti razvaljeno. Bilo je, rekoh, vie tih cura u Buenos Airesu. Ali prostor za ovaj tekst je zadan, a srce mi ipak nije toliko bilo pod naponom kao to je bilo dok sam volio Anu, Suzanu i Katyju.

MN Marlene
Primijetili ste da sam u bloku o Buenos Airesu preskoio 1985. godinu. To je zato to sam ju proveo u Sao Paulu, najmnogoljudnijem gradu Brazila. Opet zbog ljubavi. Zvala se Marlene. Otac, ve pokojni, bio je stigao iz zadarskog zalea kao ustaa koji je traio bolju budunost u Junoj Americi. Majka je bila vabica. Ljuta kao zmija. Nije me mogla smisliti. Moja pria s Marlenom je poela 1978. tijekom jednog susreta hrvatske mladei Argentine i Brazila, odranom u hrvatskom domu njena grada. Od tada, pa do te 1985. Nastavili smo se voljeti putem pote. udno nekako ali sasvim iskreno, kao nastavak tog tjedna u godini kada je Argentina postala ampion svijeta na nogometnom prvenstvu i kada smo bjeali na sastanke da se gledamo u oi, priamo bajke i matamo o danu kada e nas sudbina opet skupiti. Vjerovali smo da nam je suena budunost branih partnera. So Paulo (tako se pie a izgovara kao seu paulu, portugalski za Svetog Pavla) glavni je grad istoimene federalne drave u Brazilu. Grad ima vie od 11 milijuna stanovnika (procjena IBGE-a 2006.), to ga ini najveim gradom na junoj polutci. Raunajui ire podruje grada, ovdje ivi 16 milijuna stanovnika, to ini So Paulo drugim ili treim najveim gradom na svijetu (dakle, sada e to biti oko 30 milijuna stanovnika). So Paulo nalazi se na platou koji je dio Serra do Mar (portugalski za planinski lanac mora), koji je opet dio ireg podruja Brazilskih Visoravni (Planalto Brasileiro) s prosjenom nadmorskom visinom od 800 m, te s udaljenou od 70 km do Atlantskog oceana. Grad s oceanom povezuju dvije autoceste koje prevaljuju planinski lanac i vode do lukog grada Santosa i turistikog mjesta Guaruj. Upravo u tom turistikom mjestu na moru, Guaruj, Mar-

318

lene i njena obitelj su imali vikendicu i tamo smo, esto sami, provodili nevjerojatno intenzivne sate govora i ljubavi. Bila je strastvena vozaica. Odlina. Imala je bubu. I ja sam je imao. Ali u glavi. Jer sam te godine radio kao analitiar medija u argentinskom konzulatu, prouavao teologiju osloboenja i duhovnost Svetoga Franje te sam, puknut u mozgu, nakon to je Marlene spomenula brak, u panici ju ostavio uz izgovor da idem natrag u Argentinu da se prikljuim fratrima. Rastanak je bio dramatian. Za film. Ona je vozila satima svoju bubu iza mog autobusa. Ja sam plakao kao ljuta godina, uvjeren da je to cijena koju treba platiti ako se odluim posluati Boji poziv.

MN Postao sam fratar, a onda se pojavila Nataa

U oujku 1986. sam stupio u franjevaki red. Kao pitomac u franjevakom redu, nakon dvije godine tzv. postulature i godinu dana novicijata (u sjeverozapadnom argentinskom gradu Salta), u svibnju 1989., nakon odluke da obrazovanje nastavim u domovini roditelja, iz JAT-ovog zrakoplova (u koji sam uao u Madridu) iskrcao sam se u zranoj luci Zagreb (Pleso). Ali su me tada redovnike vlasti uputile na studij i na boravak u Rijeku, u samostan Svetog Antuna, na Krnjevu, moje tadanje redovnike provincije Svetog Jeronima sa sjeditem u Zadru. Rijeka je grad u Hrvatskoj i administrativno sredite Primorsko-goranske upanije. Grad Rijeka s okolicom ima preko 250.000 stanovnika. Grad se jo u 19. stoljeu zbog svog idealnog geografskog poloaja i dubine mora u Kvarnerskom zaljevu, razvio u jednu od najveih srednjoeuropskih luka i mono industrijsko sredite. Rijeka je bila znaajna i kao jedno od najvanijih financijskih sredita bive Jugoslavije. Poetkom devedesetih dolazi do propasti industrije i naglog smanjenja lukog prometa pa se u novom mileniju Rijeka poinje okretati razvoju turizma i uslunog sektora. Elem, u listopadu/oktobru 1989. pojavila se Nataa, nastavnica od prvog do etvrtog osnovne kole. Pionirka, frustrirana to nije bila primljena u Partiju, prava Titovka, Jugoslavenka koja je 1990. otkrila da je, ipak, Hrvatica i koja je te godina doivjela obraenje i postala krankom. Dola je u moj samostan a ja, da je se rijeim, poeo sam joj davati teku teoloku literaturu. Vraala bi se brzo s progutanim knjigama i biljekama.

319

I tako sve dok joj jednog dana nisam preporuio da upie teoloki fakultet. Bila je najbolja studentica. A nae je prijateljstvo raslo. Ona je tada izlazila iz prvog, vrlo munog braka s nekom sirovinom iz Bosne koji uope nije znao biti ni mu ni njean ovjek. Ja sam koncem 1990. napustio fratre sasvim siguran da me taj oblik redovnitva u Hrvatskoj uope ne zanima, uostalom kao ni feudalno i nacionalistiko ureenje katolike crkve na ovim prostorima. Ta, bio sam dijete teologije osloboenja. Godine 1991. sam prihvaen kao bogoslov tadanje rijekosenjske nadbiskupije jer nisam znao niti to u sa sobom niti kamo da idem. I tako je bilo sve do 23. listopada/oktobra 1991. kada mi je brat umro u ratu, a ja to saznao sutradan. Odluka je bila trenutana: naputam sjemenite da se pridruim istoj njegovoj postrojbi u IV brigadi tadanjeg Zbora narodne garde (ZNG), danas HV. Nataa je plakala jer je bila sigurna da u i ja poginuti. Po povratku u civilni ivot, nae se prijateljstvo poremetilo. Ja sam to krivo shvatio kao ljubav. Ona isto. I pourili smo u brak koji smo, bez previe razmiljanja, sklopili u kolovozu/augustu 1992. u Rijeci. Ve nakon prve godine zajednikog ivota sam shvatio da me Nataa ne moe pratiti u mojim novinarskim avanturama. Po gotovo ne u spirali nasilja u kojoj sam bio kao suosniva i terenski istraiva Hrvatskog helsinkog odbora za ljudska prava (HHO). Bilo je to previe za njenu duu koja je traila mir i spokojnost. Sredinom 1996. zbog pisanja i angamana u HHO-u, posebno o svemu to sam vidio i doivio nakon Oluje, na sredinjem dnevniku HTV-a je osvanula tjeralica koju je naruila Hloverka Novak-Srzi. Do tada sam ve imao desetke prijetnji smru na telefonskoj sekretarici i na stolu, u obliku pisama. Iste noi smo se pakirali i otili u Sarajevo. Tamo smo ostali sve dok nije bilo jasno da Tuman umire i vratili se koncem rujna/ septembra 1999. Nataa je radila za Amerikance, ja sam novinario. Bilo nam je super. Imali smo novaca i sigurnost koju nam je pruala nevjerojatna sarajevska raja koja ima duu i srce iroko kao moja Patagonija. No ledeni zid izmeu Natae i mene se samo uvrivao. Ipak trebalo mi je dosta vremena da joj predloim rastavu. Zbilo se to sredinom 2003. a obavljena je, mirno i dostojanstveno, u listopadu/oktobru te godine na Opinskom sudu u Zagrebu. Ispalo je tako dobro da Nataa i ja i dan danas funkcioniramo kao izuzetno dobri prijatelji, kao ljudi koji se jako meusobno potuju i cijene. Moja prva supruga je sjajna osoba, duhovita, srdana.

320

MN Heidelberg: mjesto odabira doivotne ljubavi: Claudia

Budui je Nataina i moja ljubav bila odavno zamrla, nije mi bilo teko pronai novu. Sadanju suprugu poznavao sam od 1999. zbog sudjelovanja na seminarima o pomirenju u Fuinama. Ali je ljubav buknula u ljeto 2004. Njemica roena u Manili, na Filipinima u obitelji protestantskih misionara, provela je djetinjstvo u dungli s plemenom Dumagat. Onda je osnovnu i srednju kolu obavila po amerikom sistemu u Manili. Kako u toj dravi ta kola nije bila priznata i kako joj nije bilo mogue nastaviti sveuilino obrazovanje, vratila se u Njemaku. Na sveuilitu u Heidelbergu je diplomirala panjolski i pedagogiju a magistrirala englesku filologiju. Francuski je pak zavrila na Sorboni nakon godinu dana prakse panjolskog u Granadi. Od ljeta 2004. do ljeta 2006. kada sam ju zaprosio a ona prihvatila brak, napravio sam tisue i tisue kilometara vozei u jednom dahu izmeu Zagreba i Heidelberga. Ako ne zbog injenice da se radi o sjeditu najstarijeg sveuilita u Njemakoj, onda po dvanaest vrhunskih znanstvenih centara, posjet Heidelbergu znai kontakt s vodeim mozgovima ove zemlje. U mojem sluaju, znai i mjesto gdje sam odabrao enu koju ne elim nadivjeti. Moju sadanju suprugu, moje sve: Claudia. Heidelberg, ako emo vjerovati antropolozima koji su u jednoj pilji udaljenoj 15 kilometara od gradske jezgre jo 1907. godine otkrili dio lubanje tzv. homo heidelbergensis, broji malo vie do pola milijuna godina, ili, neto tonije, oko 550 tisua godina registrirane povijesti. Iako nas zanima neto novija povijest, ipak emo spomenuti da su u tom dijelu njemake drave Baden-Wrttemberg sa sigurnou pet stoljea prije Krista obitavala neka celtika plemena. Kada su Cezarove legije stigle do rijeke Neckar na ijim obalama lei Heidelberg, tu su ve obitavali Germani. Nije mi cilj potanko opisati tko je koga naslijedio i kada je odreena znamenitost nastala u gradu, ali svakako treba spomenuti nastanak sveuilita 1386., prvog u Njemakoj. U Heidelbergu su zajedniki jezik dosta brzo nali protestantizam i katolicizam (Claudijina i moja vjera, uostalom, iako sam sve vie protestantski katolik, bolje reeno, katoliki disident). Jo uvijek mogu se vidjeti ostaci nekadanje opatije posveene Svetomu Mihaelu od 870. s istoimenom

321

crkvom, a koji se nalaze na vrhu brijega Heiligenberg s kojeg puca predivan pogled na grad. Heidelberg posjeduje i vlastitu Akademiju znanosti i umjetnosti, jednu od sedam koje postoje u dravi Njemakoj, a koja razvija razliite znanstvene projekte. Claudia je godinama radila i u projektu stvaranja vrlo sloenog srednjovjekovnog rjenika panjolskog jezika u ekipi istraivaa koji se trenutano bave utjecajem arapskog jezika na panjolski.

MN Mo Boje rijei
Ne treba zaboraviti da je Heidelberg u XIX. stoljeu bio centar njemakog romanticizma. Hram filozofije. Jasno je zato sam se toliko posvetio ovomu udesnom gradu. Tu sam se usidrio u ivotu ma gdje god se on privremeno nastavio. Tu sam spoznao mo Boje rijei od koje moja supruga, iskreno i potpuno ivi. Ljubovati u Heidelbergu je bio isti uitak. To je grad koji ovjeku vraa pogaeno dostojanstvo. Grad koji lijei traume i emocionalne rane kakve sam imao napretek. U svakom sluaju, ako vam se prui prilika, posjetite ovaj hram znanja i kulture kojeg godinje obilazi preko tri milijuna turista. Na glasovitom putu filozofa (der Philosophenweg), ako paljivo budete tragali, nai ete na jednoj klupi, urezanu poruku Tu su se poljubili po prvi puta Claudia i Drago, to demantira glasovitu poslovicu Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren (Ja sam svoje srce izgubio u Heidelbergu), jer, ne ja sam ga tamo, nadam se, zauvijek pronaao. Danas smo u Zagrebu, u selu Medvedski breg na obroncima Sljemena, u glavnom gradu Republike Hrvatske, i najveem gradu u Hrvatskoj po broju stanovnika (1,1 milijuna sa metropolskim podrujem). Povijesno gledano, Zagreb se u pisanim izvorima prvi puta spominje 1094., utemeljenjem Biskupije. To je manje vano ali potrebno, jer sam poneto rekao o svim gradovima u kojima sam ljubio i ljubim. I vjerujte mi. Pojma nemam kamo e me ivot voditi i koliko e jo trajati. Ovo to je prolo do danas, od stupanja u brak s Claudijom u Heidelbergu u listopadu 2006., ono to je, na kraju, bitno, dovoljno je da vam sa sigurnou kaem da ju ne elim nadivjeti. Ne bih mogao otrpjeti tu bol. Claudia me tjei, dobronamjerno, diskretno, dubinski, i kae: Uvijek je najbolje onako kako jeste.

322

Kau da ovjek govori dubokim, toplim glasom ope stvari, obinim rijeima, ali da tu rije, ljubav, koja sve nagovjetava i svatko oekuje, ne izgovara nikako ili da je nee do kraja ivota izgovorio. Mislim da sam to ovdje opovrgnuo. I jo neto, parafrazirajui Ivu Andria: Ovo to sam napisao nije uinjeno za vrijeme jo jednog sna, nego u vrijeme nesanice. Ne spavam i znam da ne spavam. Claudia povremeno ulazi u sobu jer me nema pored nje u toplom krevetu u kojem meu nama, jer kau da se ivot vrti u ciklusu, lei mala maskota, jedan od onih pingvina koje se prodaju za par eura u IKEA-i, moda misli da sam potpuno odsutan, u drugoj okolini, na drugom kraju planete, u nekom drugom svijetu. Ne. Prisjeam se sebe, nekih trenutaka svjetlosti, briem nepotrebna sjeanja. Gazim sve dublje u tu svjetlost koja se budi izvan moje radne sobe i gubim se u njoj. Za Claudiju. Za uvijek. Sve to nikad nisam mogao u snu naslutiti ni na javi vidjeti, kazala mi je nesanica svojim nijemim, plahim, oaravajuim mirom.

323

Zdravko Grebo

Requiem
Zdravko G: ... I kako to ree Andri, u Sarajevu loa amil Kurtovi, nekad partizan, sada ivi sa enom ahom i dvije keri uenice, u malom stanu i sanja o boljem i veem. Kae novinaru: Kad god hoemo da ujemo kako nam je dobro, mi navijemo radio. I na upitan pogled kae: Nigdje nema selameta kao na radiju. A. Dvorak Requiem (muziki ulomak) ...Ono to nam se dogodilo jeste vjerovatno konani prinos definitivnom saznanju da nikad vie neemo ivjeti ni u istom gradu, ni u istoj dravi. Bez velike patetike ali sa malo sjete, ovo to danas radim jeste rekvijem za Bosnu... Rekvijem za Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo znai jednostavno ovo: juer mi se uinilo da sam saznao tajnu... Vens u Rim, Vens iz Rima. Ljudi ginu. No je bila vesela i buna. Izvjesni Ijudi su napokon saoptili da imaju karte podjela sokaka i ikmi, i, vjerovatno uz autoritativni peat generala Adia, u stvari, potvrdili da se radi o scenariju katastrofe o kojoj je odlueno odavno i u kojoj se mi patimo, skrivamo i bjeimo, pa ginemo, samo zato to sve obiljeene teritorije nisu jo posjetile vojske koje treba da ih zaposjednu. A kada male vojske to uine, onda e doi Velika Vojska i rei da se tu jednostavno nita ne moe. Kada se to dogodi nastupie mirna Bosna, ali tada Bosne i Hercegovine vie nee biti.

324

U vezi s tim i glede toga, jedan prigodan pasa Vesne Parun: Politika treba da umre da bi uskrsnuo ovjek u njoj zakopan. Treba s nje strgnuti krinku da bi je se svijet prestao plasiti. Jer, ona je danas za udovita, a ne za Ijude. Za svijet naseljen poluvampirima. Memoj da te ubodem noom, uh nedavno u vlaku. Na kome smo to stupnju? I kuda jurimo? Sve se to ini, toboe, za one koji dolaze da dou i odu. Kao i mi. I ta? Nikom nita. I zato, WA. Mozart Requiem, Agnus Dei. Lux aeterna (muziki ulomak) ...Znam da ovo o emu sam do sada govorio nije bilo veselo. Nije nam bila namjera da vas ovog tunog petka, kada lije kia, jo vie rastuimo. Mislili smo samo da smo ovog trenutka duni da znamo istinu. Istina, kako se ona danas ukazuje, jeste da su Ijudi koji su dobili povjerenje ovog naroda bez obzira kako je ko i zato glasao vodili logino i neumitno ovu zemlju i ovaj grad ka uasu, to im je moralo (ako nisu bili zlonamjerni onda jesu bili lakomisleni) biti jasno od samog poetka. Danas, kada je taj projekat dovren, kada je oigledno da je Bosna i Hercegovina podjeljena, bez obzira na sva izmotavanja i foliranja, i kada e trebati mnogo vremena da ono to je postojalo vjekovima ponovo bude sastavljeno jedino to nam preostaje jeste da se ne predamo oaju i melanholiji. Ljudi koji su iz neznanja ili iz isuvie dobrog, ali zlom motivisanog znanja uinili ovo to su uinili, u dobroj smo nadi da su, valjda, svoje planove sa svojim vojskama zavrili. Bosna i Hercegovina je bila napadnuta i sa Istoka i sa Zapada, imala je i domae izdajnike, te je pred naletom tih hordi jednostavno privremeno popustila. Mi emo nastaviti da ivimo ovdje. Svi oni, koji e tek tada shvatiti ta su izgubili, poee da grade i Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu ispoetka, znajui da je politiki projekat, i u krajnjoj liniji emotivni angaman koji je ove dvije godine potresao nae ivote, bio u stvari priprema za samou. Ima jedna pjesma kod Hajjama koja otprilike ide ovako: Dobrih prijatelja danas je manjina, u druenju s Ijudima dobra je daljina! Kada najboljega prozre iz bliega, u njemu e nai svoga dumanina Jelda da emo mi moi drugaije? Za svaki sluaj, ipak G Verdi Reguijem. R. 2. Dies irae (muziki ulomak)

325

Vojka Smiljani iki

Grad koji volim

I gde se deava samo jedno nezaboravno plavetnilo . Margaret Yourcenar Kada smo se dogovorili da tema jednog broja asopisa bude GRAD, istovremeno smo pozvali sve lanove redakcije da uestvuju u tom broju. Da piemo o gradovima koje volimo. Da to bude neka vrsta svedoanstva o nama samima. Mnogi su se oduevili idejom: Ljubica Arsi, Tvrtko Kulenovi, Marko Veovi, Dragan Veliki, Ale Debeljak, Ljiljana Dirjan, Devad Karahasan, moda jo neki, ne seam se tano. Odmah sam rekla ja u pisati o Aliru, to je grad koji najvie volim, to je grad u kojem sam bila najsrenija u celom ivotu. Kao da sam roena u tome gradu na obali Mediterana gde je sve plavo: more, kue, i svetlost, narane i aravi dok se sue na suncu po krovovima i terasama Kazbe. I to sam napisala u pesmi Zaviaj grad u kome sam roena jeste Alir. O toj pesmi u neto docnije. Alir sam zavolela do samozaborava: ljude, predele. Tipazu, Tipazu, Tipazu kao bakar crvenu zemlju, mirise hrane, ukus udesnih alirskih vina, obilje ribe mediteranske gde se pijace gue od barbuna, zubataca, orada, a ne kao na dalmatinskim krtim pijacama gde se riba izlae kao retkost u vitrinama muzeja.Otkrila sam arapsku kuhinju i nauila da pravim kuskus i pastiju, polagani burek od pileeg ili golubijeg mesa sa bademima i kuvanim jajima. A kada ta miriljava radost izae iz rerne neno se pospe eerom u prahu i cimetom. Prijatelj mi kae: Ako moe bez eera-molim. Otkrila, zavolela i prevela velike alirske pesnike: ana Senaka, Muhameda Diba, Kateba Jasina. Sprijateljila se sa Malekom Hadadom i prevela njegovu traginu knjigu NULE SE VRTE U KRUG ko sam i ta sam, ta u, koga volim, ta traim kuda da odem, za im lutam.

326

Sprijateljila se sa ribarom El Hadijem i bakalinom Muludom, na nain kako se prijateljuje sa onima koji nas hrane. Stekla mnogo prijatelja za celi ivot: Hosina, Suadu, Mirjam, Adjalija, an Mezonsela velikog prijatelja Kamijevog, i poela da piem tezu Kami u Aliru (jo uvjek, se ti papiri vuku po nekim praljivim kutijama kao i istraivanje o oru Jovanoviu Jarcu. I uvek se spremam da ih spalim.) Objavila sam nekoliko knjiga iz Alira /u jednom eseju Darko Tanaskovi davni, napisao je da su to knjige ljubavi./ A sada o Zaviaju Mnogo sam volela Ranka Sladojevia/uvek u ga voleti ./ U ovom ratu sam ga izgubila. Stalno mu aljem poruke na koje ne odgovara iz svoje Kanade ali znam da jednog dana hoe. Imali smo obiaj da dugo sedimo i priamo o svemu i svaemu. Znate ono Borhesovo dva oveka sede na obali Eufrata i razgovaraju. Ne pokuavaju da dokau nita jedan drugom, samo razgovaraju. Puno smo govorili o pesnicima koje smo prevodili, o njegovom tumaenju Sloterdajka o mojoj ljubavi za tog uenika Blumenbergovog. esto i dugo o njegovim pesmama, ponajboljim u Sarajevu toga doba. Znate ta tiha prijateljstva koja vas ine spokojnim, koja vas ne uznemiravaju. Kako su retka i dragocena. Oboje smo voleli da kuvamo. Donosio mi je na dar na knjige i kolae koje je sam pekao. A onda je poelo ono podmuklo aputanje: ko si, odakle si, koga voli, gde ti je zaviaj / Vojka dobre su ti pesme, ali malo vie pravoslavlja kae mi u prolazu u mranim hodnicima RTV doma Vladimir Nasti/. Jedno jutro Ranko i ja se ispovedamo jedno drugom ta je nama bezzaviajnim zaviaj. Tu no sam napisala pesmu ZAVIAJ posvetila je Ranku poslala mu. Dobila sam pismo Hvala vam za Zaviaj oseam se u njemu dobro. I to pismo je negde meu papirima koji ekaju da budu spaljeni. Pesma je objavljena u jednom broju Politike, i to je moda jedina moja pesma na koju su odgovorili mnogi ljudi. (Inae to sa pesmama mi ne ide ba od ruke.)Ali Politiku toga doba mnogi su itali.

327

ZAVIAJ
Za Ranka Sladojevia Moj zaviaj su snovi Margerit Jursenar Moj dom je Borhesova kua u enevi Moja sestra je Marija Kodema Moj brat je Aleksis sneni Moj zaviaj je Tipaza Na suncu dok se ari Moj zaviaj su i snegovi Kulosarija Braa su moja helsinki ribari Moj zaviaj je Pavo Haviko I njegove Bizantske dveri Moj brat je i ak Senak Moja sestra je kneginjica Meri Moj zaviaj je i Hidra I iscvetali bademi plavi Grad u kom sam najvie roena jeste Alir Grad u kome najvie me ima jeste Inari Iz svoga zaviaja dolazi Rabearivelo I pukinski lepa glava sluti Da je mesec zaobadana junica plava U mojoj sobi postao Efeb netaknuti Meseina Meseina-pa ta Svi smo mi pili mleko tog divljeg i slepog psa I traei zaviaj stizali do Sna

328

I dok se taj nenapisani tekst o Aliru polako u meni sklapao (moda e jednom i biti napisan) jedan drugi glas me stalno uznemiravao: nije istina to je davna Vojka, i davni Alir. Samo jedan Grad voli, kao to se voli nemono dete i samo je taj Grad tvoj ZAVIAJ. To je Grad u kome je zauvek ostao Osman, to je grad koji je etiri godine patio i sanjao dan kad e se moi izai na ulice bez straha od granate. Ali ja ne umem da napiem tekst ni o njegovoj ni o svojoj patnji u danima opsade. I tako stojim razapeta, ne mogu da piem o Aliru to sam obeala, a ne umem da piem o Sarajevu kako elim i onako kako bih htela. esto su me pitali posle nekih ispovednih razgovora ovih zadnjih godina: Zato to sve ne napiete, bie vam lake.Uvek odgovaram: Pa ja to ne umem, ili pozivam u pomo ispoved Semprunovu iz knjige Pisanje ili ivot u kojoj kae da mu je trebalo etrdeset godina da smogne snage i napie uspomene iz Buhenvalda. Dakle za mene je prekasno. Zato sam odluila da ovu ispovest zavrim delom jednog teksta napisanog u ratu posle premijere dokumentarnog filma Tvrtka Kulenovia Smrt u Sarajevu. Taj tekst je objevljen svuda. Do Tvrtka je dola njegova italijanska verzija. Neki prijatelj iz Italije poslao mu je taj tekst na italijanskom jeziku. Moda je tada Tvrtko ve bio u Americi. Ne znam pitau ga ovih dana. Sve te uspomene iz rata nekako su maglovite, preklapaju se / da li jo uvek mogu da piem/ i o emu/ kada je sve kazano/ a opsada ostala. Tvrtko Kulenovi je napravio jedan od najpotresnijih dokumentarnih filmova o opsadi Sarajeva Umrijeti u Sarajevu. Taj film je sada nekako zaboravljen jer su doli mnogi drugi filmovi. Premijera je odrana 5. februara 1994. istog dana kada je Sarajevo doivelo jedno od najgorih granatiranja. Sto mrtvih. Tada sam napisala taj tekst pod nazivom iveti u Sarajevu Posvetila sam ga Seru de Melu Tvrktovom i mom ratnom prijatelju koji e mnogo godina docnije tragino poginuti od jedne od prvih eksplozija u Iraku.

329

iveti u Sarajevu Umrijeti u Sarajevu

U osam ujutru iz susedstva zovu: Vojka telefon. Poluodevena izleem u ledeno februarsko jutro sa lakom jezom jer u ratu oekujete samo loe vesti.Na telefonu Tvrtko Kulenovi: Molim te u kinu Radnik u subotu u jedanaest sati je premijera mog filma Umrijeti u Sarajevu elim da ti i Osman doete . Ali zna da ne izlazim. Znam brate, ali napravi izuzetak. Da Tvrtko, napraviu izuzetak Odmah zovem Afana Ramia. Dogovaramo se da emo posle ii da vidimo njegove slike, sprema veliku izlobu. Nismo ni slutili kakva e to biti subota. Najstranija u ovom ratu. Telefoniram jo nekim prijateljima. Tako se ivi u Sarajevu. Kaem Seru de Melu koji u subotu ujutru ide za Zagreb : teta to idete. U subotu je Tvrtkova premijera. U koliko sati ? U jedanaest Odgodiu let za poslepodne. elim da vidim taj film.Tvrtko mi je mnogo priao o njemu. I eto nas u subotu u jedanaest sati u kinu Radnik. Sala je puna do poslednjeg mesta. Zato kau da ljudi odlaze iz Sarajeva. Svi koje volim tu su: Ivan i Nana traus, Ferida Durakovi, Zdravko Grebo, Juraj Martinovi, Hamo elilovi, Marko Veovi, Afan Rami. Sarajevo je tu. Jutro je sunano i mirno. Nita ne nagovetava tragediju. Atmosfera sveana, nekako vie lii na pozorinu premijeru. Umrijeti u Sarajevu, Devet krugova pakla. Kao da se pripremao za ovaj film Tvrtko Kulenovi kada je za III program Radio Sarajeva sa Sejom amom radio dokumentarnu dramu Smrt na fotografiji, o velikom amerikom fotografu Kapi koji je ceo ivot proveo snimajui ratove. Slikao je ratnike kad napreduju i kad se povlae, nainio je potresne slike preivelih iz Auvica, poginule u Vijetnamu svoju najpotresniju fotografiju napravio je u panskom graanskom ratu. Snimio je borca panske republikanske armije u trenu dok ga metak pogaa u grudi. Zabeleio je taj deli sekunde izmeu ivota i smrti. Deak je umro na fotografiji. Bila je to jedna od najboljih dokumentarnih drama koje smo snimili. Itekako znam koliko je ovaj film podrazumevao tu fotografiju.

331

Film Tvrtka Kulenovia natopljen je asocijacijama od Pijave i Gernike preko Gulaga i Hiroime do logora u kojem smo danas zatoeni mi Bosanci ovim ratom od Manjae preko heliodroma do Sarajevo tog najveeg koncentracionog logora koji je ikad postojao, kae Kulenovi. Romanopisac i estetiar Tvrko Kulenovi i nije mogao napraviti drugaiji film nego film o sebi, Malroovkse antimemoare kroz koje se prelama dvadeseti vek Vek vukodav skae name da me davi kako kae Mandeljtam. Kroz taj film se prelamaju Kulenovievi romani, putopisi, eseji, njegove lektire, prijateljstva ljubavi. Portret panskog deaka to je umro na fotografiji i lepi Lidijini portreti provlae se kroz film kao tubalica, kao ovekova porodica. I sve je zgusnuto u neku mistinu uarenu materiju koja eksplodira od patnje to je spaljeno Sarajevo, to su izgorele knjige, to je umrla Lidija, to je na sve krajeve sveta rasprena ovekova porodica, to je umrla majka, na iju se sahranu nije moglo otii, to ubijaju decu dok ekaju u redu za kruh i vodu. Nemilosrdnim jezikom kmere, film prati tekst Tvrtka Kulenovia, oni se ukrtaju, sustiu i kao kod Pasternaka pretiu jedni druge i kao na mistinim raskrsnicama ivota razilaze se a ostaje svea humka groba voljene ene, ostaje prazna kupola spaljene Vijenice kroz koju ulazi svetlost. Ja se nehotice nadam da e tu ostati i trajati i izlazim iz filma, stupam u ono polumrano predvorje koje je uvek podrazumevalo knjige i drage ljude, ulazim u polukrunu salu na prvom spratu sa klupama od toplog drveta. Od svih sala u Sarajevu i pompeznih i sveanih, najvie sam volela tu malu salu u Vijenici . Dve vitke plave palate to dotiu nebo i lie na njega,na Neretvu, na kristale leda na obroncima Trebevia, iskasapljene granatama i u plamenu surovo me vraaju u film. Ubijaju Sarajevo. Ivan traus sedi blizu ja nemam hrabrosti da pogledam na tu stranu. Kako se osea graditelj kad mu rue ono to je sazidao. Nije to bila premijera filma. Bio je to ivot sviju nas. Odmotavao se tu pred nama dok je Tvrtko Kulenovi poput nekog antikog junaka povienim glasom govorio za sve nas. Nije to prvi put u istoriji oveanstva da se rue gradovi. Ali nain na koji se rui i ubija Sarajevo nije vien u novijoj istoriji sveta. Razdvajaju se porodice, odlaze autobusom dve prelepe keri Marine Avramovi i mau i alju poljupce. Odlaze

332

sve nae keri iz Sarajeva sa tim devojicama lepim, nenim. Poslednji put videla sam Anu na skijanju na Jahorinu zaaranu snegom i detinjstvom. Koje taj ko je oterao lepe Marinine keri iz Sarajeva. Iako ve vien kadar umiranja, lepe kao vile, dr. Silve Rizvanbegovi i tekst koji ga prati jeste jedan od najpotresniji u krugu koji govori o ruenju bolnica, operacionih sala, porodilita. Parafrizirajui Dantea i njegovih devet krugova pakla Kulenovi nas provodi kroz sve oblike uasa i patnje koje je doneo ovaj rat protiv Bosne. Svojim asocijativno aluzivnim jezikom i sam zapanjen da je faizam polije zastraujueg iskustva mogao ponovo da nastane u srcu Evrope. Tvrtko Kulenovi poput mnogih mladih filozofa Evrope optuuje tu Evropu. Gde je ta Evropa i taj svet dok se ovde deava jedan od najstranijih zloina ikad vien. Zar je tako brzo zaboravljen Hitler, Staljin, koncentracioni logori u kojima se ubijaju ljudi samo zato to su druge vere. Zar nita nije nauila ta prokleta Evropa . Kao je mogue da u Beogradu u parkovima ljudi bezbrino igraju ah na suncu, dok se samo nekoliko sati udaljenu Sarajevo rui, kae Brikner u jednom tekstu. Ali film bez obzira na svu gorinu i strepnju sugerira, kao i cela knjievnost Tvrtka Kulenovia, ovaj put strastvenim filmskim esejem, da su ivot i umetnost veni, da zlo mora biti poraeno i da je ukrtanje naroda i kultura sudbina ovekova na ovoj naoj planeti. ivot uvek ide dalje od umetnosti ili ivot kao zalog umetnosti. Film se zavrava. Na scenu izlaze autori. Svako od stvaralaca govori svoju nadu IVETI U SARAJEVU. Sedim obamrla od bola i ujem kako Tvrtko jasno izgovara moje ime. Nisam ula ta je rekao, nita nisam razumela, ali znam pouzdano da je bila re o Smrti na fotografiji i da je izgovorio moje ime jer nije mogao da kae evo Vojka ovo je naa Smrt na fotografiji. Izgovarajui moje ime on je izgovorio imena jedne cele generacije: Seje ame, Mladena Ovadije, Bore Kontia, Zorana Mutia, Jasne Levinger, Alme Lazarevske, Marka Veovia, Feride Durakovi. Glasno je prozvao sve nas u Sali prisutne i odsutne da ponovo budemo ono Sarajevo u kome smo jedni drugim kao poruke ljubavi slali

333

imena i knjige Emili Dikinskon, Isaije Berlina, Dantea, Konrada, Briknera i njegovu Melankolinu demokratiju, Mocarta, Baha, Barbaru Hendriks, Valerija, Oktavija Paza, Sor Huanu, Egona Naganovskog i njegovog Telemaha, Yi Kinga. Izlazimo u hol kina Radnik u kome kao uarena kugla lebdi stravina vest. Granatirali su trnicu. Sto mrtvih. ivot je ponovo pretekao umetnost. ak ni u tom potresnom filmu u kome su otkriveni najdublji ponori patnje i zla, kada je izgledalo da je sve reeno o zlu, genocidu, etnikom ienju, ubijanju dece, koncentracionim logorima, ruenju grada, paljenju knjiga, ak ni u tom filmu nije bilo tako zastraujuih scena pakla koje su nas saekale kada smo izali u okamenjeno i od bola onemelo Sarajevo petog februara 1994. godine.

334

MANUFAKTURA
Marko Veovi Daa Drndi Alma Lazarevska Tvrtko Kulenovi Suzana Tratnik Hamid Sadr Ivo Svetina Rade Jarak Simona krabec Sibila Petlevski Ferida Durakovi Barbara Markovi Vladimir Arsenijevi Vera ejkovska Aleksandar Stankovski Vinko Mderndorfer Tatjana Gromaa

Marko Veovi

GRAD
l. Jo uvijek, u meni, iva je iz sna slika Kad prvi put Sarajevo ugledah sa Bistrika: Na stotine sazvjea u pomrinu palo Zemaljsko i nebesko posve se smijealo. I ko Njemcu se onom javi naslut: iz skita Promatram, al ne jedan grad nego svijet itav. I pamtim: niz bistriku ulicu, neznamkoju, Svjetiljke krivovrate visibabe u stroju: Ko da je dua, od straha skroz budna, skroz trijezna, Htjela da pripitomi, tim znanim, svijet neznan. Tren potom osjetih kako, najeen, sav se koim: Grad je ledena voda u koju u da skoim. Ne gradom ve prajezom oinut bijah tmulom Da sve pod nebom u lednu vodu se prometnulo. Tren potom pojmio sam iz digerice same: Grad je toliko velik da nema mjesta za me! Jer u moru tog svjetla gdje nai konaite? (Sjetih se sestre kad mi, u krilu, glavu bite). I sam sebi se inim ilegalan ko koza Dok slazim u samou sa uskotranog voza.

337

2. Premalen u meteu, izgubljen usred buke Samo saobraajci k meni su irili ruke. Teko je, danas, rei ta mi je taj grad bio, Gdje etvrt stoljea sam u sobi prosjedio. Isprva, sanatorij sa pogledom na more, Gdje sam se lijeio od svoje Crne Gore. Od Crne Gore u kojoj dua je moja bila Ptica koja gnijezdo na nakovnju je svila. Raspameeni deko, sa ibeovskom grbom, I nutrinom drhtavom i gipkom ko prut vrbov, ivio poluivot, u gradu polustranu. ivio ko flauta. Ukoso i ustranu.

338

Daa Drndi

Iz vile na Wannseeu
Sjedili smo Mirko (Kova) i ja u kafiu Al Ponto na jakom oktobarskom suncu oko podneva. Bio je radni dan ali trgom su prolazili i mjetani i turisti, golih ruku i ramena, nasmijani, ne kao prije neki dan, kad sam u Rijeci Williamu rekla, pogledaj ona lica na autobusnoj stanici. Dodue, kiilo je, moda su zato lica na lokalnoj autobusnoj stanici u Rijeci bila siva i namrtena, siromana i runa, u Rovinju ne postoje lokalni autobusi. U Rovinju i Mirko i ja kod kue smo, nekako ipak jesmo. Priali smo o knjievnosti i o Kiu, a to bismo. Malo o raznim tabletama za jaanje imuniteta. Malo o nekim dragim i nedragim ljudima. Onda je Mirko pitao, ima li onu knjigu, ja sam rekla, donijet u ti je kad ponovno doem, ostala mi je u Beogradu. Pa je Mirko rekao bem ti Beograd, i meni se to stalno deava. (Mirko je zauvijek napustio Beograd u decembru 1991., ja, takoer zauvijek, est mjeseci poslije.) Nemam svoj grad. Sad vidim da nikada nisam ni imala svoj grad. Ne znam da li je to dobro ili loe. Ima gradova koji lee na mojoj koi poput tatouagea, neizbrisivi su. Ali ti tato-

339

uagei blijede, oni su ipak povrne brazgotine na tijelu koje se smanjuje. Ne poznajem intimne povijesti niti jednoga grada u kojem sam dulje boravila. Ne pamtim imena susjeda ni njihova porodina stabla. Ne sjeam se tuih pria. Boris (Bileti) napisao je knjigu o svojoj Puli. U toj knjizi ima mnogo fotografija na kojima je on s prijateljima, u nekim kulturnim misijama, dogaanjima, vanim za njegov ivot. (Moje fotografije s prijateljima zagubile su se, zaturila sam ih.) U toj knjizi koja se zove Moja Pula, ima pria o ivotima Puljana, o profesorima, o piscima, o Talijanima, o sruenim kuama, o utvrdama, sve to Boris zna. Pamti. Sve to lei u njemu, pa tako on svoju Pulu moe vui sa sobom kad nekamo ode. Ali, Boris nikamo ne odlazi zauvijek, on se vraa. Ja sam plona. S mene sjeanja klize, otjeu. Ni u to. Ja skitam i ne vraam se. Ni u jedan grad ne vraam se zauvijek, vraam se na kratko, a to nije vraanje. To je ponovno dolaenje. 5 Na njemakoj televiziji, iz kreveta, promatrala sam arka Koraa u sitnim satima, ili smo u istu kolu, poslije sam odlazila kod njegove mame, znam mu i bivu enu, psihijatricu, otila je u Australiju. Druila sam se sa arkovom sestrom Vesnom, etale smo Hanu i Mau po beogradskim parkovima, vodile ih na iste roendane i na satove engleskog tamo blizu Vukicine kue. Vukica (ilas) uvala bi Mau kad sam bila u hitnji. Zajedno su slikale. Vukica joj je poklonila medaljon koji je s nama doputovao u Hrvatsku. Pred odlazak, crtala sam Vesni raspored soba u rijekom stanu, izgleda okej, rekla je, nije se mogla udubiti u moju strepnju, ni ja se nisam mogla udubiti u svoju strepnju, a niti u njenu, bile su to mune strepnje i bolesne strepnje koje su se potom obistinile, osim toga Vesna je ugraivala police za knjige i stare bidermajer fotelje presvlaila crvenim brokatom, ba zato, da ne misli mnogo na stvarnost, jer bidermajer fotelje pripadaju prolosti i lukavo zamajavaju stvarnost kad se ujutro pojavi i kae bu! Ubrzo potom Vesna je umrla od raka plua. Malo poslije umrla je i Vukica, takoer od raka plua. Vukica mi je, kad sam ve otila, slala stare Mitrine fotografije iz rata i nakon rata, pa svoje fotografije na kojima je debela, kasnije je bila mrava, i Brankove eseje o filmu i zbilji. Slala mi je fragmente svog munog i pametnog rukopisa u

340

kojem, koraajui kroz blato pokuava se uspeti na dugu. Nije uspjela. Obraala se raznim povijestima, sve su joj okrenule lea. Povijest povijesna, povijest slikarska i pjesnika, povijest filmska i filozofska. Nijedna od tih povijesti nisu znale odgovor na njeno pitanje: zato rat(ovi)? Zato sam izvan? Svi njeni pokuaji da se pobuni, pokazali su se nedjelotvorni. Mitra (Mitrovi) je umrla. Vukica je poela gutati ubrita, kao da sebe kanjava bez razloga. U njenom rukopisu ima malih treptavih valova koji iskre sjeanjima. (Stilinovi, sobe, Zagreb, stubita, Rovinj, otoci, mostovi, Mostar, boje crvena i crna.) Ima oluje, mora koje hui i razara, ima nemoi i velikih samoa, orkanskih, ima teke, nepravedne ostavljenosti. Ima nagovjetaja odlaenja: Mladen je pred mene poreao tridesetak smrti naslikanih pastelom i temperama na ukastim kartonima od kutija za pakovanje. Poreao ih je u tri reda, na podu, a etvrti red je naslonio na zid. Sve su imale lobanje a ne glave, tako se odmah i videlo ko su, i tela kao deji crte oveka, a ruke, noge i trup bili su im kao tapii. Neke smrti bile su vesele i poletne, ak su i igrale; neke su bile ljute, mrzovoljne, naroguene; bilo je i uplaenih... Na novoj plai sam tog leta i rane jeseni shvatila da sam postala potpuno prozrana. Za stalno. U dotadanjem (prethodnom) ivotu nailazila sam samo na povremene trenutke sopstvene prozranosti, a sada se to oseanje sebe u sebi ustalilo. Znala sam da e tako zauvek biti jedne septembarske veeri, etala sam sama rivom pored mora i osetila da vetar duva kroz mene. Shvatila sam da se dogodila trajna promena. Nisam se vie stidela nieg svog, nisam vie imala tajni, i zato ih vie nisam mogla sakrivati Septembra/listopada 86, na venecijanskom Bijenalu, na ogromnom izlobenom galimatijasu poredanom bez ikakvog kriterija, a sa tematskim pretencioznim naslovom Umetnost i Alhemija, bila je izloena slika Henryja Michauxa naslikana 1938. godine. Na njoj je, istina u nekom velikom tamnoljubiastom prostoru oivienom stubovima, stajala mala smrt s maskom u desnoj ruci, ista kao i Mladenove; iza nje se devet stepenika uspinjalo do dva visoka pravougaona prozora kroz koje se video vatromet ili eksplozija, rasprsnuta granata ili galaksija. Godinu-dve posle toga razgledala sam katalog Michauxovih sabranih slika i crtea, ima jo nekoliko smrti koje su vrlo sline Mladenovim. Ne znam ima li Michaux i ratnih pesama, napisao je mnogo vie nego to sam ja proitala. Cininih pesama. Zajedljivih. Veselih. Sa dovoljno ljubavi da mu se ponekad veruje.

341

Vukica je umrla novembra 2001. Branko (Vuievi) pomogao je da se Vukicina Ekspolatacija mrtvih objavi. Tiskana je u broju 72 asopisa Re, dvije godine kasnije, decembra 2003. Prolog ljeta, Vukicin skroman i neureen rovinjski prostor preuzeo je njen polubrat koji se raspitivao da li e njegova nazonost u Hrvatskoj (za njega) biti neugodna. Imao je razloga to da pita, Aleksa ilas. Ljudi mu nisu imali to rei. Aleksa ilas u Rovinju ne postoji. U Rovinju ljude nije briga kako i to Aleksa ilas misli. (Ne misli dobro.) Zato sada Aleksa ilas, kad doe u Rovinj, uglavnom uti. Sa enom i sinom predveer ee rivom i sve troje liu sladoled, izgledaju posve turistiki. Jedna nas je ena pokuala upoznati, premda to nije bilo potrebno. Aleksina supruga uskliknula je: O, pa mi smo onomad devedesetih kupili beogradski stan vaega brata. Ja sam rekla Znam: dok jednima ne smrkne, drugima ne svane. Moj brat danas (u Hrvatskoj) ivi u iznajmljenom stanu jer je onaj prodani pojeo. O svemu ovome (o Vukici i Vesni) nikome nisam priala jer u gradu u kojem ivim nisam imala (nemam) kome. U tom gradu o meni ionako malo znaju, pa to bi znali za Vesnu i Vukicu. I ja o njima u tom gradu malo znam, gotovo nita, ne znam ni kakvo im je kuhinjsko posue. Na proslavi Borinog roendana prila mi je Eva Diamantstein i na engleskom rekla: Ja sam Eva Diamantstein, napisala sam dramu koja se zove Nachtmahl veera. Ovo kod Bore (osia) nije bila veera za stolom, jelo se vie s nogu, Lidija je servirala finu hranu, odlian roast-beef, salatu s bobicama, malinama i gorgonzolom, gustu okoladnu tortu, pitko vino, crno i bijelo. Nakon razgovora s Hartmutom Topfom, apetit mi je odjezdio u aprilsku berlinsku no. Nakon razgovora s Evom, na ramena mi se spustila izbezumljenost. U strujnim naletima ta izbezumljenost krenula mi je itati tijelom, prei me iznutra i drmusati me kao da sam na elektrinoj stolici. Dolo mi je da ponem upati kosu tu pred svima, onako kako je teatralno i dramatino upala svoje rijetke crne lasi moja splitska nona Ana kad bih spomenula njenog voljenog sina i mog ujaka Oskara, profesora interne medicine. Inae, moja nona Ana bila je sva splitski dramatina, udarala se akama u prsa, bacit u se kroz ponistru, vikala je kad bi je netko naljutio, kad je bila nemona, ali je ila svjetski (i za svijet). Dola sam u Berlin kako bih nakratko uivala u berlinskoj spojenoj, zakrpljenoj sadanjosti, kako bih odgledala jednu Majku Hra-

342

brost (koju zalueni lingvistiki puristi u Hrvatskoj oboavaju zvati Mutter Courage), kako bih bar nakratko promijenila vizuru, pa umjesto na eljezniku prugu, skladita i kontejner, gledala prema bulevarima, etala (hramala) pod kestenima i tako dalje. Kad tamo, za mnom je stalno i svuda, od poetka do kraja mog boravka u Berlinu, trala raspameena Povijest urlajui: Sluaj! Vidi! Kao para, kuljala je Povijest iz berlinskih travnjaka oko jezera Wannsee, iz asfaltiranih avenija, iz monumentalnih graevina, iz otmjenih robnih kua, na izlobama, poput velurskih vrpca plesala je u dahu mojih sugovornika, pod kou mi je ubrizgavala svoj samrtniki vonj i onako obmotana zlokobnim crnim platem, poput gigantskog netopira koji sumanuto mae svojim opnastim krilima, zavrui stvarnost u kovitlace strave prekrila je (moje) berlinsko nebo. U Njemakoj, rekla je Eva Diamantstein, kulturalno sjeanje na nacionalsocijalizam jo uvijek se temelji na binarnoj rodnoj paradigmi. ene iz tog perioda i danas se percipiraju kao nevine rtve faistike politike iji se ivot svodio na dom, to jest na privatnost; one, navodno, niti su znale, niti su bile sposobne shvatiti grozote koje su se oko njih deavale. ena koja kopa po ruevinama, kojoj je bilo namijenjeno raiavanje smea koje su stvorili i brisanje uasa koji su prouzroili (mukarci) pripadnici nacionalsocijalistikog reima, ta ena jo uvijek je klju temeljnog mita nove demokratske Njemake roene iz pepela povijesti Drugoga svjetskog rata. Relativno dugo feministkinje u pisanoj povijesti Njemake, onoj izmeu 1933. i 1945., nisu eljele vidjeti aktivne i utjecajne ene. Tek krajem 1980-ih povjesniari i sociolozi poinju postavljati pitanja o ulozi ene u strukturama moi nacionalsocijalistike Njemake. Izmeu 1931. i 1945. oko 240.000 ena vjenalo se za esesovce i tako ulo u SS-klan. Tokom suenja za ratne zloine, sudci u Njemakoj nisu se eljeli suoiti s istinom o ulozi ena u ratu. Objavili su opu amnestiju nad enama, iako su mnoge od njih poinile ili odobravale strane zloine. ene su odigrale kljunu ulogu tokom rata, pogotovo na Istonom frontu. Zahvaljujui njima, nacistiki sistem funkcionirao je glatko, bez zastoja i trzavica. Ovom svojom dramom eljela sam prodrmati njemako kulturalno sjeanje, rekla je Eva Diamantstein. U njoj glume etiri ene koje su aktivno podupirale razne nacistike zloine. To su Christel, Irmtraut, Lydia i Hermine. Njihove biografije temelje se na biografijama postojeih ena ali i na fikciji. Smjestila sam ih za dugaak stol u

343

obliku kria. U voritu toga kria sjede one, dok na kracima, zajedno s njima veeravaju gledaoci koji postupno otkrivaju mrane rukavce njihovih prolosti. Te ene postaju sve agresivnije, svoju agresiju usmjeravaju jedna prema drugoj ali i prema posluzi i zabavljaima. Atmosfera je naizgled uljudna, ponaanje po pravilima bon-tona suzdrano, ali pod njihovom koom ulja ih prolost, bridi pogana povijest moje zemlje, budi se. Jedna od uzvanica tako kae: Drage prijateljice, vrijeme je velikih unutarnjih promjena, vrijeme je pobune. U zatienoj skrivenoj i mranoj utrobi majke Zemlje raa se novo bie. eljela sam da kazalite tako postane prostor suivota, iv prostor u kojem se stapa ono to je bilo i ovo to danas jest. Htjela sam upisati ene u povijest u kojoj je vladala i jo uvijek vlada feministika historiografska amnezija. Nekoliko mjeseci istraivala sam grau, itala sam prozu, romane i novele, itala sam znanstvene radove i kopala po arhivama u kojima sam nailazila na zapanjujue ivote prekrivene memlom zaborava, zakljuane u koveie utnje. Primjerice Christel. Ona prodaje duhan u trafici iji je vlasnik socijaldemokrat, rekla je Eva. O, kao Haya Tedeschi, rekla sam ja, i Haya Tedeschi radila je u jednoj gorikoj duhandinici, na to je Eva Diamantstein samo podigla obrve, jer nije bilo ni za oekivati da Eva Diamantstein iz Berlina zna za Hayu Tedeschi iz Gorizije. Christel nije bila lanica Nacionalsocijalistike radnike partije, rekla je Eva, ali ve 1941., iz iste poslovne ljubomore, ona denuncira vlasnika trgovine u kojoj radi, nakon ega taj ovjek biva uhien, odveden u Mauthausen i tamo ubijen. Sredinom 1947. sueno joj je za zloine protiv ovjenosti i odleala je tri godine u zatvoru. Onda, Irmtraut, supruga komandanta Buchenwalda, lanica stranke od 1932. S muem ivi u vili tik do logora, redovito odlazi na jahanje, prireuje luksuzne zabave i odgaja svoje etvoro djece. Godine 1945. mu joj je strijeljan a ona osuena na petnaest godina robije. Tokom svoje obrane uporno tvrdi da nita nije znala o nacistikim zlodjelima. Moj ivot bili su moja obitelj i moja djeca, rekla je. Samo sam o tome brinula, rekla je. Lydia je supruga SS-diplomata, majka estoro djece. Plemikog je podrijetla i lanica Nacionalsocijalistike partije od 1930. Dok joj mu zastupa njemake interese u inozemstvu, kao predsjednica organizacije koja titi ene Treega Reicha, ona volontira u Crvenom kriu. Nakon rata ni njoj ni njenom muu nije sueno. Oboje koriste svoje inozemne veze pri organiziranju bijega ratnih zloinaca uglavnom u Junu Ameriku.

344

Od 1951. lanica je organizacije Stille Hilfe, udruge koja brine o starim nacistima, za njih skuplja novac, prua im tihu pomo za dostojanstvenu starost. Sva srea, veina tih nacista danas je mrtva, pa je za nadati se da e se organizacija ugasiti, za nadati se, jer, moda dolaze novi, rekla je Eva. Zatim, tu je Hermine, rekla je Eva, lijenica koja po diplomiranju 1938. ne nalazi posao, pa prihvaa mjesto u jednom ljeilitu, nakon ega ubrzo postaje proelnica klinike za mentalno oboljele osobe. U toj klinici pacijente ubijaju plinom. Ve 1942. Hermine je preimenovana u glavnu lijenicu berlinske pedijatrijske bolnice. Ne ulanjuje se u Nacionalsocijalistiku radniku partiju. Obolijeva od tuberkuloze, ali ne eli napustiti posao. Nakon 1945. uporno tvrdi da o eksperimentima vrenim na djeci koja su potom ubijana, nije imala pojma. Osuena je na pet godina zatvora, a po putanju na slobodu jo nekoliko godina radi kao lijenica. Vidite, rekla je Eva Diamantstein, malo tko pita, to si radila u ratu, mama? Ta Hermine odmah me je podsjetila na Marianne Trk iz beke psihijatrijske bolnice Am Steinhof, danas znane kao Otto Wagner Spital, jer ta lijenica Marianne Trk radila je u djejoj klinici Spiegelgrund, tovie, bila je djeji kirurg i proelnica djeje klinike Spiegelgrund u vrijeme nacizma. O njoj su mi priali Wolfgang i Robert kad sam u bolnicu Am Steinhof, danas znanu kao Otto Wagner Spital, ila traiti paviljone u kojima su leali Thomas Bernhard i Paul Wittengstein, Paviljon Hermann i Paviljon Ludwig, paviljon za plune i paviljon za duevne bolesnike. Veere, okupljanja, upoznavanja, konverzacije katkada smislene, esto porozne, mnoge zaboravljene. Ima veera koje se pamte vie po onome to se na njima jelo nego po tome tko je na njima bio i o emu se na njima prialo. A kad se na veerama dobro pria, uglavnom se razgovara o prolosti, o sjeanju, to su onda veere koje klize u nepovratnost. Hrana nadomjestak za izgubljeno, oduzeto vrijeme, za osuenu ljubav, za pregaeno dostojanstvo, ak i za pobunu. Umirujui bijeg koji se spiralno zna uvrtati do bezumlja, do besmisla, do perverzije. Jer, jednostavnost, pogotovo jeftinoa u pripremanju hrane, ponovno nas vraaju u ponor nae jadne stvarnosti. Nedavno sam na trnici vidjela mukarca osamdesetih godina koji kupuje paketi instant palente i vreicu krem juhe od gljiva. To mi je za dva dana, rekao je prodavaici. Palentu prelijem ampinjonima i imam odlian obrok za euro i pol. Otuda mo-

345

da tolike kuharice, tolika pomama za receptima, silne novinske kolumne o hrani, vodii kroz restorane, sve male ekskurzije u mrane komorice nae polusvijesti. Godine 1996. Cara de Silva ureuje knjigu recepata koje na ceduljicama biljee izgladnjele zatoenice logora Teresienstadt. Knjiga In Memorys Kitchen ples je mate koja hvata osmuene krpice izgorjelog juer, a ono, to spaljeno juer, odlazi u nebo da bi se vratilo kao crna kia, Crno mlijeko zore pijemo te nou pijemo te ujutro i u podne pijemo uveer pijemo pijemo kopamo grob u zraku tu nije tijesno za leanje pa ete imati grob u oblacima. ene iz Teresienstadta umijesile su, ispekle i ukrasile tako jedno prolo vrijeme koje je bilo samo bajka o prolom vremenu, puna neuhvatljivih mirisa, okusa i enja. Onda su, zajedno sa svojim ve teko nestvarnim vremenom nestale. Sa sarajevskim kuharicama u vrijeme rata, bilo je neto drugaije. U veljai 1994. inenjer zaposlen u svjetski poznatoj firmi, inenjer na ijim zidovima vise izmeu ostalih sad ve raskvaeni Emil Dragulj i Safet Zec, iz Sarajeva pie supruzi i djetetu, izbjeglicama u Republici Hrvatskoj: 6 supenih kaika germe u prahu 3 supene kaike brana 3 supene kaike prezle malo soli, bibera, aleve paprike, perunovog lista (iz saksije na balkonu), origana, nane, (mukatov orai naribati po elji) Sve smijeati u obliku suhe tvari. U tavi zagrijati 1 decilitar ulja i popriti malo bijelog i crnog luka (ako ga ima). Na to sipati suhu materiju i priti na vrlo laganoj vatri. Kada suha tvar upije ulje, dodati 3 decilitra mlake vode i uz mijeanje drati na tihoj vatri dok ne ugusti. Sipati u zdjelicu i ohladiti. DOBIJE SE PATETA OD GLJIVA. U teoriji dramske knjievnosti postoje dva ve etablirana pojma: teatar apsurda i crna komedija. Oba odraavaju ozbiljne psihosocijalne bolesti ovjeka dvadesetog stoljea. Djela smjetena u pretince teatra apsurda i crne komedije zapravo su kataklizmika proroanstva. Danas, ovdje na prostorima Balkana, ve je banalno ponavljati koliko stvarnost nadilazi fikciju: ona se, ta stvarnost, poput zlokobne gljive (za iji simboliki pandan moe posluiti i navedena pateta), nadvila nad naa jutra i uvlai se u naa bila. U travnju (tako pie na koricama) 1994., uz moralnu i financijsku potporu Svjetske zdravstvene organizacije (WHO),

346

Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice (UNHCR) i Svjetskog programa ishrane (WFP), u Zagrebu se stidljivo tiska 10.000 primjeraka jedne koliko potresne toliko vesele i dostojanstvene knjiice pod nazivom Kako preivjeti od humanitarne pomoi. Autorica Enesa eremet. PILEA PATETA 2 fildana ulja 3 supene kaike brana 1 JELO IZ LAN-PAKETA BR. 6 ILI BR. 11 3 kafene kaike mlijeka u prahu 1 kafena kaika soli Knjiica, kao Enesin dug Sarajevu distribuirala se po Bosni i Hercegovini. U Hrvatskoj, izgledala je nekako egzotino, za one koji su je vidjeli, a onih koji su je vidjeli je bilo malo. Ipak, teko je zamisliti les nouveaux riches Republike Hrvatske kako spravljaju mladi sir od rie ili pomfrit od brana ili buhtle s jabukama od jabunog soka iz lan-paketa, kad na trnici ima salate glavatice u koju za 4 osobe treba staviti 4 jaja, majonezu, limunov sok, 8 punjenih maslina i crnog kavijara? Dugo se ukalo o tome da je Hitler bio vegetarijanac jer, zna se, povremeno bi ga obuzimala nesavladiva elja za vegetarijanskim jelima. Ali to je bila varka. Napade vegetarijanstva dobivao je, danas se takoer pouzdano zna, kako bi smanjio znojenje (jer Hitler se jako znojio) i napuhanost (jer esto je bio napuhan i imao je zamrene psiho-fizike probleme s plinovima). Izvjesni Dione Lucas, ef kuhinje u jednom hamburkom restoranu, sjea se da je kod njega Hitler naruivao svoje omiljeno jelo punjene prepelice i peene golubove. A Marinettijev recept, bogat i matovit, bila je prava gozba za nepce (Hitlera i inih): Briljivo oiene i s ljubavlju peene prepelice treba jedan sat drati u bagnomaria (na pari) potopljene u moscato di Siracusa (gusto bijelo sicilijansko vino mukat), a potom, i dalje u bagnomaria, jo jedan sat u mlijeku. Tek onda se prepelice pune i to nadjevom mostarda di Cremona, koji sadri kruke, trenje, patuljaste narane, smokve, ljive, marelice, malo dinje i malo bundeve, a sve to voe konzervirano je u slatkom sirupu s okusom ulja od gorice. Otprilike u isto vrijeme, 1940-tih, u Splitu se, na loem smeom papiru tiska knjiica, zapravo broura, na kojoj runim crnim slovima pie: Ratna kuharica. U njoj uvena Dika

347

Marjanovi-Radica, u mirnodopsko vrijeme poznatija po svojoj bezbroj puta tampanoj Dalmatinskoj kuhinji, uveseljava izgladnjelo puanstvo prijedlozima za pripremanje najraznovrsnijih jela, kako slanih, tako i slatkih, peenih, rijetkih, kuhanih i gustih od palente, iliti pure. Danas u Hrvatskoj neki, pogotovo neki iz Hrvatskog ministarstva zdravstva, takoer brinu za svoj puk. Na elu tog ministarstva neko je bio lijenik (Hebrang) koji je javno tvrdio kako su lijenici posebno domoljuban stale te su zbog toga podobni biti u ministarstvima raznim, a najvie su podobni biti na elu ministarstva obrambenog, vojnog, na kojem je poslije bio on (Hebrang). Dogodilo se stoga, da je taj lijenik svome puku, od kojeg gotovo polovicu ine pokradeni i gladni umirovljenici, nudio ameriku piramidu ishrane s porukom da jedu nemasno meso, svjei sir, voe i povre i da koriste maslinovo ulje. U Rijeci je dugo stajao golemi plakat s tom amerikom hrvatskom piramidom. Pod njim se katkad znao okupljati dio hrvatskoga puka. Kad ne bi kopali po smeu, taj izraeni, bolesni i krhki puk, mahom penzionerski, mahom anemian, stajao bi pod onim plakatom i vjebao Pavlovljev uvjetovani refleks. Onda su neki ljudi plakat makli i preselili ga na male ekrane. Tamo su ga mogli gledati i oni koji se tee kreu pa rjee izlaze, pa inkasatorima plaaju to to sline pred slikom ivih boja raznovrsnih ivenih namirnica, uvijek svjeih. Onda je i to nestalo jer je ministar zdravlja (Hebrang) postao ministar obrane koji je hrvatski puk poduavao kako se obraniti od sebe samog. Marinetti je bio ivopisna figura. teta to je bio faist. Iz Borinog i Lidijinog stana krenula sam prema svom jezeru poslije ponoi, epajui i, izgubila sam se. Orijentir za put prema podzemnoj eljeznici bio mi je kiosk s cvijeem u kojem sam kupila ute rue za Lidiju, ali kiosk je nestao. Sjela sam na prazan trg. Marua, javi se da posjetimo Lolu. Te veeri kod Bore, nedostajala je Lola. Te veeri, nitko mi nije rekao Kako si, sine? Pri odlasku, kad sam domaine pozdravila s bog, nitko nije rekao Jebo te bog!. Nije bilo crostate. Ni parfaita od ljenjaka. Recept za taj parfait ukrala je Loli Gordana koja u Rovinju dri Sidro, koje se prije rata zvalo Kod Nilije i reklamirala ga kao specijalitet kue. Lola joj je rekla, to je moj parfait, mogla si ga nazvati Lolin parfait, ne ovako. Ti to dre Sidro desetljeima su ve u Rovinju, ali uskopistili su se kad

348

je poeo rat pa su s grupicom lokalnih Srba htjeli organizirati udrugu ugroenih rovinjskih Srba, na to su im ostali Rovinjci, to Talijani, to Hrvati, to Srbi, to Kosovari, Maari i tako dalje rekli, daj, smirite se. Onda su se smirili. Svejedno, ima nas koji desetak godina nismo zalazili u taj restoran u kojem je inae srpski pasulj odlian. Bio je, s druge strane Rovinja hoteli Bela lala, sad se zove Petra. Poznavala sam njenu garderobu. Lolinu. Otvorila bi ormar i rekla: Je l ovu ili onu? Ja bih rekla, onu. Ta je iz berlinskog second hand shopa, rekla bi onda Lola. Posljednji put bila sam s Lolom ljeti, u Rovinju. Ujutro, znala bi u kratkoj spavaici, bosa, doi u moj mali vrt na kavu, na tajnu cigaretu zapravo, krijui se od Bore. Dok se nisu preselili u one velike starinske berlinske odaje, Lola i Bora ivjeli su u malom prizemnom stanu u Sybelstrasse, iji su prozori gledali na svjetlarnik, na lihthof kako bi rekli neki domoljubni Hrvati. U kuhinji je za okruglim stoliem s mramornom ploom bilo mjesta za dvije osobe. Tu smo aptale dok je Bora u hodniku pisao. Hodnik je bio toliko uzan da, dok je Bora u njemu pisao, hodnikom se nije moglo prolaziti. Kad su se preselili, Lola je ve bila bolesna pa nije mogla uivati u onom stanu. Samo je leala. Lolina krumpir salata bila je sva od ploki jednake debljine i jednakog promjera i nijedna se ne bi prelomila. Ljeti je nosila ravne crne cipelice od ohe, ta misli, da operiem ovaj ukalj? Bila mi je kao prijateljica-mama, kao mama-prijateljica, mogla sam joj plakati na prsima. U depu je nosila kratku grafitnu olovku, svijetlosmeu, kojom je ispravljala Borine tekstove. I malu gumicu. Olovka je od upotrebe i iljenja spala na pet centimetara. Kad je Lola umrla, olovica je nestala, nai mi tu olovku, rekla sam Bori, hou da je uvam. Koju olovku, pitao je. Bora je ponovno poeo pisati pjesme i sainio zbirku Tkanje La tessitura Das Weben. Tom olovicom Lola je glancala tekst do posljednjeg trenutka. Zbirka je bila trojezina jer su pjesme prevodili Irena (Vrkljan), Beno (Meyer), Lavinia (Bissoli) i Lola (Olga Vlatkovi). Nai mi izdavaa, htio bih tu zbirku tiskati odmah, ovog ljeta, rekao je Bora, te 2002. Nala sam mu Franju Butorca iz rijekog Adamia i napravili su bibliofilsko izdanje. Maa je tog ljeta dobila upalu plua i u naoj vlanoj konobi na posuenom Macintoshu radila svoju prvu naslovnicu, onu za Borinu knjigu. Kad je Franjo s gotovim knjigama stigao u Rovinj (ve je bio rujan), knjige smo stavile u na kufer na kotaie i vukle (Maa i ja) Carerom do kafia u kojem je Bora

349

trebao potpisivati numerirane primjerke. Carera je tada bila dombasta, sva od stoljetnih neravnih ploa, ne kao danas, iroka, bijela i glatka, zanosno vijugava, pa su kotaii na naem jeftinom kuferu tandrkali. Bora je rekao, idem ja naprijed, taj kofer uasno ronda, a vas dvije izgledate kao izbjeglice. Tada smo sasvim pristojno izgledale, ne kao u Kanadi, kad smo to i bile, izbjeglice. U Torontu sam stalno viala poznata lica. Sada znam da kad god odem manje-vie zauvijek, u novom gradu viam poznata lica. Viam lica koja su ostala tamo otkuda sam odluila, morala, eljela otii. U Torontu sam nala ulicu koja se zove Lola. Na visokoj metalnoj ipci bila je zalemljena plava ploa nalik na putokaz, i na toj plavoj ploi u obliku strijele bijelim slovima pisalo je Lola. Moda je Bora rekao Sramota me je hodati s vama. Ne sjeam se. Ja sam se plaila da Maina plua opet ne kolabiraju. Na (tvrdim) koricama Borine knjige Tkanje La tessitura Das Weben pie da je to knjiga o egzilu i nepripadanju, da autorovo pisanje postaje pisanje duboke intime prognanika, bio on to svojom ili tuom voljom. Objavljivanje knjige na nekim drugim jezicima, a to su talijanski i njemaki, u treoj dravi, a to je Hrvatska, ne znai sidrenje na odreenom mjestu, jer oito sudbina intelektualca i ne moe biti takva, ve je samo potvrda one dobro znane metafore o intelektualcu kao izbjeglici/prognaniku iz vlastitog zaviaja. Tako pie na koricama te Borine knjige. Sinan (Gudevi) i Alida (Bremer) vidjeli su Lolu u berlinskoj bolnici. Sinan joj je donio rue, to mi je rekao kad me je zvao i plakao. Alida je napravila mali film. Ne znam elim li taj film vidjeti jer to nije Lola, to na tom filmu. Tog posljednjeg ljeta s Lolom, rekla sam joj, hajde, etat emo kroz umu, do mora. Ona je rekla, hajde. Nismo etale. Zaticala sam je za tednjakom kako noem strue oko zagorjelih ploa. Sjela bih za pult, na barsku stolicu i gledala, ona je strugala, ja sam gledala, hoe da ja malo istim, pitala bih, neu, oguli peene paprike, ne volim ljutiti peene paprike, rekla bi, ona koica lijepi mi se za prste. Tako, radile smo ta dva bezvezna posla u tiini, bile smo zajedno. I moja majka noem je strugala zagoretine na tednjaku dok je umirala. Danas kad to radim ja, kad noem struem oko zagorjelih elektrinih ploa, mislim na umiranje. Znam mnoge pojedinosti iz Lolinog ivota, vesele i tune, iz njenog ivota s Borom i prije njega. Jednom mi je u Beogradu donijela kompot od glatkih, oguljenih zlatnoutih bresaka, u starinskoj staklenci na gumicu, breskve su

350

moje omiljeno voe. Kad su se Lola i Bora 1992. doselili u Rovinj, Bora je na brdu pisao o apatridima i pio apaurine jer ga je izluivala politika situacija i vlastita, dobrovoljno-prisilna emigracija-izolacija, a Lola mu je pjevala. Rovinjske vikendice zimi je teko ugrijati i u njima je mrano. Lolini maestralni prijevodi Viktora Surovkina, Marine Cvetajeve, ehova, Viktora Hljebnikova, Vojnovievog Vojnika onkina, i ve 1965. Pasternakovog Doktora ivaga, na posebnoj su polici u mom domu, ali to nema veze s mojom Lolom. Kako si, sine? Zagrljaji. Ne znam tko danas pamti tv lutkarsku seriju Sve je polo naopake, one emisije Na slovo, na slovo, Loline emisije iz 1963., bilo ih je 34 u crno-bijeloj tehnici (tekstove su pisali Aca Popovi i Duko Radovi), Vlaja Adaja, Tri frtalja kralja, Sve je polo naopake, ondanja djeca raslojila su se i meusobno ratovala, danas su jo malo pa starci. Lidija je dobra. Voljela je Lolu. Hrabro se nosila s njenom sjenom koja je natkrilila i Beograd i Berlin i Rovinj. Sad, kako vrijeme prolazi, za neke Lolina sjena se povlai. Kad je Lidija napravila prvu veliku veeru za onim dugim crnim stolom u Borinom i Lolinom rovinjskom atriju, bilo je najmanje dvadeset ljudi, sjedila sam do nje. Kako je ispalo, pitala me je Lidija. Dobro je, ne brini, rekla sam. Onda je Lidija zakljuila: Mislim da bi Lola bila zadovoljna. Malo mi je dolo da se rasplaem, ali ma kakvi. U zidi preko puta, tamo s druge strane stola, jo odavno Bora je dao ugraditi keramiku ploicu na kojoj plavim slovima pie Lola. Pogledaj, kao da me je tamo zakopao, govorila je Lola. Pogledala sam u ploicu i vidjela Lolu kako mi namiguje. Da, Lola bi bila zadovoljna, rekla sam Lidiji. Sjedim tako usred noi na tom pustom berlinskom trgu, nemam vie pojma gdje sam, zrak se zgunjava u nestanu ljubiastu izmaglicu iz koje izranja Hljebnikov i ape:

, , , .

Vesna Cidilko ima ravnu kosu skupljenu u rep i ne minka se. Odmah me je podsjetila na Marjetku Kidri. Marjetka Kidri bila je pametna i nestana i edno lijepa. Imala je matematiki um, bavila se molekularnom biologijom, istraivala je strukturu K-a, mogla je popiti nevieno mnogo bijelog vina, nosila je staromodne kostimie mrkih boja ije su suknje pokrivale listo-

351

ve njenih nogu, ravne cipele, najee s gumenim poplatom, momak joj je bio zgodan, ba naoit, i otila je s beogradskog PMF-a u ljubljanski Institut Joef Stefan prije ovog novog rata ili u toku njega, ne sjeam se. One famozne 68., s neukusno velikim i neravno izrezanim kartonskim bedevima zihericom privrenim na prsa, na kojima pisalo je Crveni univerzitet, pojavile smo Marjetka i ja na partijskom sastanku nae mjesne zajednice da umirovljenim oficirima i oficiruama, lojalnim i zaslijepljenim vojnicima KP, objasnimo protiv ega se bunimo i to elimo. Kao kerberi skakali su jedan po jedan, jedna po jedna, i upirui kaiprste prema nama dvjema oslonjenima na zid, prijetei reali. Onda je ustao moj otac i rekao, dosta, to su naa djeca, sasluajmo ih, nema neprikosnovenih autoriteta. Tako smo se spasile od lina. O ezdeset i osmoj kasnije e najmanje pisati i govoriti ezdesetosmai. ezdesetosmai raslojit e se u dvije kategorije, to nam je danas poznato, analitiari analiziraju. Jedna kategorija drma svijetom, drugu nazivaju luzerima. Luzeri jo uvijek pate to su obmotani iskidanom pauinom snova, pa lelujaju kroz ivot. Marjetku Kidri poslije sam izgubila, kao to sam izgubila tolike ljude s kojima sam dijelila kune i kavanske stolove, ponekad do zore. Sada, u berlinskoj dokolici, lica tih nekada bliskih ljudi izranjaju u bljeskovima, dopunjavaju moje dane. Sjeanja se pretau u stvarnost, prolost u sadanjost. Zar je ovo petnaestogodinje danas tako (is)prazno? Vesna je odmah postala bliska. etnje s njom oputene, a razgovori o knjievnosti, o piscima (Timi, Kovau, Ciciju Paviu, o Tontiu), runi podaci i lijepi podaci, njihovi etiki postupci i njihovi neetiki iskazi, razgovori o suvremenoj hrvatskoj i suvremenoj srpskoj poeziji i esejistici, o Dubravki (Ugrei), o Borisu (Budenu), ne traamo, analiziramo, rekao bi Bogdan Bogdanovi, razgovori o malim intimama, obiteljskim i osobnim, ugnijezdili bi nam se u krilu i preli dok smo razgledali izlobe, dok mi je Vesna pokazivala asfaltne oiljke, iroke i vijugave zacementirane rezove nad kojima se nekada uzdizao Zid, i jo uvijek oslijepljene obukane prozore koji na taj zid nisu smjeli gledati, dok smo upoznavali studente slavistike na Humboltu. Tamo kod Humbolta, na Bebelplatzu, Vesna mi je rekla, pogledaj, i na tom trgu, na kojem Goebels 10. svibnja 1933., spaljivanjem preko 20.000 knjiga zapoinje svoj plan svenacionalnog prosvjetljenja, zurile smo kroz staklenu plou na zemlji

352

i promatrale ukorieni mrak i ludilo kako nalijeu na redove i redove praznih bijelih polica. Mischa Ullman svoju je podzemnu knjinicu bez knjiga i ljudi smjestio u predvorje pakla. Odmah sam se sjetila kako mi u Rijeci 1992. nisu dali Lovca u itu da Maa proita, jer bio je iriliki. Knjige na tom pismu preselili smo u skladite, rekla je knjiniarka s paperjastim brkovima i dlakama pod pazuhom. Toj knjiniarki onda sam rekla nek sve te knjige odnese na neki lijepi kameni trg gdje ih moe spaliti. Poslije je ta mala djeja knjinica ukinuta jer se u biblioteke prostorije uselio djeji vrti u kojem se trogodinjaci prije svakog obroka mole dragom Bogu. Onda sam se sjetila kako sam takoer 1992., pred ulazom u biblioteku za odrasle, na kupu baenih rashodovanih knjiga, nala knjiicu sa stihovima Branka Miljkovia, koju sam odnijela kui. Pa da, bila sam kod Vesne i upoznala Jacquesa, ovjeka njenog ivota, kako Vesna voli rei, i njenog sina, i jeli smo Jacquesov izvanredni gula, tamo u maloj kuhinji, oboavam male starinske kuhinje, i razgovarali smo o jeziku jer, meu ostalim knjigama koje pie, Jacques pie i knjige o jeziku, pa nam je tako proitao odlomak iz Laguma Svetlane Velmar Jankovi, koja se svojim izjavama nije ba proslavila tokom rata na bivejugoslavenskim prostorima, ali taj odlomak o novom jeziku dobar je, vienamjenski, primjenjiv tu i tamo, na juer i na danas: Upotreba novog jezika podrazumevala je nov nain ponaanja, a u nov nain ponaanja spadao je i nov nain hodanja, dranja, odevanja. I miljenja, svakako. Nisam uspevala da se dogovorim sa sobom da li je primarno miljenje a sekundarno ponaanje, to jest da li novi jezik predhodi novom ponaanju i uzrokuje ga, ili obratno. ta je tu bilo prvobitno, kokoka ili jaje, ni danas ne mogu da kaem sa sigurnou, ali je moje uverenje koje niim ne mogu dokazati da je primarno ipak bilo jaje, odnosno novi jezik, iz kojeg se, posle, izleglo i sve drugo. Onda smo Vesna, Jacques i ja jo malo razgovarali o korijenima i domovinama, o pripadanju i nepripadanju, sve troje izmjeteni. Kod Vesne, sobe su prepune knjiga, lee posvuda. Jacques je Belgijanac i u Berlinu je nesretan, Berlin je grozan grad, kae. Ako je Berlin Jacquesu grozan grad, a meni u Berlinu polako nestaju bolovi od degenerativnih promjena (okotavam?), znai, ja sam kriva to mi se onaj grad u kojem ve podulje ivim ba ne dopada, jer u njemu, tom gradu, traim obrise drugog

353

grada (nedopustivo), drugih gradova, u kojima bilo je bliskosti i iz ijih naputenih skrovita izvlaim potroene krpice ivljenja. Moda Jacques ne govori njemaki, pa mu je zato Berlin grozan. Moda u Berlinu Jacques nema prijatelja, a u Parizu, Brusselu i Amsterdamu ih ima, uostalom, Jacques je filozof, a filozofima je uvijek loe i sve im je grozno, ma gdje bili. Prije veere pili smo Kir Royal (ampanjac i crme de cassis liker od crnog ribiza) i odmah sam zakljuila, to nije sluajno, evo ga opet. Drugi svjetski rat douljao se niotkuda, upao mi u au i legao na tanjur. Kanonik Flix Kir (1876 1968.) bio je francuski katoliki sveenik, aktivni lan Pokreta otpora i kasnije politiar. Zahvaljujui i njegovoj pomoi, 5.000 ratnih zarobljenika uspijeva pobjei iz logora Longvic kod Dijona. Uhapen je i osuen na smrt, ali ubrzo je puten da ne ispadne kako Gestapo ubija sveenike. Bio je teko ranjen, no preivio je. Postao je gradonaelnik Dijona i ostao je gradonaelnik Dijona do 1968., kad je umro. Imao je 92 godine. Odlikovan je Legijom asti i izabran za lana Francuske narodne skuptine. Nakon rata, Flix Kir svoje je pie posluivao lanovima stranih delegacija koji su posjeivali Dijon i koji su dizali ae i pjevali mmmm, cest ci bon, zamiljajui da su Loius Armstrong, jer pedesetih Louis Armstrong bio je vrlo popularan. U blizini Dijona napravljeno je umjetno jezero koje se po Flixu Kiru zove Lac Kir. Danas se u kafiima slue brojne varijante Kira, s bijelim vinom umjesto s pjenucem, s crvenim vinom, s likerom od malina umjesto s cassisom, sa sokom od jabuka, znai bez imalo vina, i tako dalje, to nema veze s ovom priom. S ovom priom ima veze to da je Flix Kir bio antifaistiki katoliki sveenik, a takvih antifaistikih sveenika u vrijeme Drugog rata bilo je i u Hrvatskoj, samo u vrlo malom broju. Mislim da je najvie antifaistikih katolikih sveenika bilo u Istri, ili se meni to ini, jer o Istri znam vie negoli o ostalim dijelovima Hrvatske. A kako o Istri znam najvie, Istra mi je najblia, pa mi doe kao mala domovina, to je, ini mi se prihvatljivo, jer ne moe se fanatino voljeti velika domovina, ma koliko mala bila, jer prvo, svaki fanatizam je ludilo, i drugo, cijelu domovinu nemogue je podjednako poznavati. Zato je najbolje ne priati o ljubavi prema domovini, pa i samu ideju domovine iz snova i ivota izbrisati. Naputajui Vesnu i Jacquesa, u glavi mi se otvorio album i rasule su se slike istarske. Bio je mrkli mrak, kroz prozore nadzemne eljeznice nije se nita vidjelo, nikakav krajolik, a putovanje do Wannseea trajalo je gotovo sat.

354

() Hanno ima nerazumno plave oi koje bljeskaju, koje se smijee. Hanno je dramaturg i redatelj dokumentarnih filmova, radi za Literarisches Colloquium Berlin u vili na Wannseeu. Odakle si, pita me, ne znam to da mu kaem. U Beogradu su mi govorili, ti si Beograanka, u Rijeci me zovu naturaliziranom Rijeankom. Rodila sam se u Zagrebu. Znai li to da sam i Zagrepanka, naturalizirana Zagrepanka. Naturalizirati znai dati dravljanstvo strancu, to je u mom sluaju ilo relativno glatko, jer iako sam pravno gledajui u samostalnoj dravi Hrvatskoj bila strankinja, jer dola sam iz Srbije, imala sam ona posebna, hrvatska krvna zrnca koja su mi garantirala pobjedonosnu naturalizaciju, a i nisam se u Hrvatskoj ba utila strankinjom. Naturalizirati se znai i odomaiti se, osjeati se domaim/domaom, ali ja se nigdje ne osjeam posve odomaenom, vie se osjeam izglobljenom, kao da su se kuglini leajevi moje kime izlizali (to i jesu), pa ne stojim vrsto, nisam ukopana, utaborena, ni na jednom granino oivienom tlu. Klatim se i laviram. Nakon mog odlaska iz Beograda, Beograani su me redovito, godinama, pitali, i jo uvijek me pitaju, zato si ti u stvari otila, vrati se. To me je udilo, to da Beograani, mahom oni koji su bili glasni i uporni kritiari Miloevievog reima, ne shvaaju zbog ega sam napustila taj tada ludi, poludjeli grad. Ne pada mi na pamet da se vratim, kaem onima koji me pozivaju da se vratim, jer to je nemogue, ponovni odlazak u Beograd ne bi bio povratak nego posve novi dolazak, dolazak u novo, drugaije, u kapsulu po mnogo emu runiju i tjenju. Kao to moj dolazak u Hrvatsku 1992. nije bio nikakav povratak (rodnoj grudi), dolazak u staro i poznato, nego doseljenje na mali nervozni prostor, ranjen i mraan. Da imam kamo, i iz tog bih se doseljenja odselila. Tako, kad me Hanno pita, odakle si, kaem, ivjela sam u Beogradu trideset pet godina, sada ivim u Hrvatskoj. O, Beograd, smijei se Hanno, Beograd je poetak moje slobode. To je kratka i vrlo duga pria, kae Hanno. Napunio sam osamnaest godina, iz Berlina, iz Istonog Berlina, ili smo vlakom na maturalnu ekskurziju u Sofiju. Imali smo kolektivni paso. Bila je 1986. U Temivaru, stali smo da primimo nove putnike, a ja sam izaao da pijem vode. Na malim stanicama provincijskih naselja uvijek postoji esma s vodom. Kamo e, pitao me je kondukter, moda i policajac. Po vodu, rekao sam. Onda sam nestao. Kako sam nestao, kako sam postao nevidljiv, ne znam. Vlak je naputao sta-

355

nicu, a ja sam ietao s kolodvora. Potrao sam i trao sam dok nisam doao do Dunava, onda sam plivao. Plivao sam gotovo do Beograda. Uz muljevitu obalu, izbezumljen, prestravljen, odmarao sam se u ipraju, plivao sam dok me nije pokupio mali leper koji je prevozio kukuruz. Istovarili su me ispod jednog mosta, nou, i dali mi neto novca. Ima u Beogradu veliki park, s njegovih zidina promatrao sam ue Save u Dunav i pjeani otok koji se, poslije sam saznao, zove Ratno ostrvo. Taj otok stoljeima ratuje s osvajaima, s opasnim strujama koje bi da ga potope, s virovima koji bi da ga usiu, ali opstojava. Tako sam zamiljao sebe dok sam ekao da sunce izae, kao otok koji nee potonuti. Uao sam u zapadnonjemaku ambasadu i rekao, evo me, pobjegao sam iz svoje njemake zemlje demokratske. Strpali su me u avion s diplomatskom potom i spustili u Bon. Tako je poeo moj drugi ivot. Da te dotaknem, rekla sam Hannu, nestvaran si poput likova iz amerikih filmova. Onda sam ga pitala da li je gledao von Donnersmarckov ivot drugih, kakav je to film, pitala sam ga, a on je rekao, ne moe Zapadni Nijemac napraviti dobar film o Istonoj Njemakoj. Moj san pun je rupa, rekao je Hanno. Istononjemaki bicikli bili su bolji od ovih dananjih. Sa semafora je nestao na ivahan ovjeuljak, debeljukasti Ampelmann, zamijenili su ga izduenom i krutom asteninom figurom bez lica, bez izraza, vitkim gospodinom bez imena i biografije koji ukrueno koraa ujedinjenim evropskim drumom. To je Ampelmann International. Idi u Potsdam, rekao je Hanno, tamo se vidi kako umire jedan svijet, kako se jo mlada povijest koprca u zagrljaju bogatog nasilnika. Goodbye Lenin! Ubrzo nakon naeg razgovora umro je sjajan kazalini i filmski glumac Ulrich Mhe, protagonist ivota drugih, a film, koji sam pogledala kad sam ve napustila Njemaku, doista je zaeeren pojedinim zapadnjako-amerikim stereotipima i kliejima. Jo jednom pokazalo se da bez traume nema (dobre) umjetnosti. Da pretjerano lagodan ivot ponekad brie cerebralne brazde, da dodir na Zapadu zna biti suzdran a zagrljaj s odmakom, da u pogled danas uvlai se tupost, da osmijeh stee gr, pa se ini da opkoljeni smo kloniranim humanoidnim stvorovima sve vie nalik na onog dosadnog semaforskog etaa bez prolosti. Na aveniji to vodi prema jezeru, ugledala sam krupnog tetoviranog mukarca koji se klatio u hodu, ruku razmaknutih kao da pod mikama nosi goleme lubenice. Taj mora da je Ossie, pomislila sam, prilagoava se.

356

Mhe se rodio u Njemakoj demokratskoj republici, umro je u onoj Federalnoj, od raka na elucu koji se od stresova i siromatva trideset osam godina stezao i grio, luei kiselinu to mu je dola glave. Dok je redatelj ivota drugih Florian Henckel von Donnersmarck, roen u Klnu 1973., jo kao dijete ivio u New Yorku, pa u Zapadnom Berlinu, pa u Frankfurtu i Bruxellesu, da bi potom otiao malo u Lenjingrad uiti ruski kako bi mogao u originalu itati neke od svojih omiljenih pisaca, nakon ega je odjezdio u Oxford na studij ekonomskih i politikih znanosti zainjenih novim i starim filozofskim teorijama, a onda se upisao na minhensku Filmsku akademiju i pronaao svoje uzore (Petera Weira Drutvo mrtvih pjesnika i Roberta Zemeckisa Forrest Gump), dok dakle Florian Henckel von Donnersmarck nikakvih materijalnih potekoa pri modeliranju svog artistikog identiteta i svog kreativnog potencijala nije imao i nema, Ulrich Mhe studirao je glumu na lajpcikoj Kazalinoj akademiji, demonstrirao protiv istononjemakog komunistikog reima u Berlinu, snimao audio-romane za slabovidne, suraivao s Heinerom Mllerom u predstavama za berlinski Volksbhne i Deutsches Theater i, ne znajui, skupljao iskustvo za svoju zadnju, maestralnu ulogu, ulogu agenta Stasija koji, uz pomo svojih dounika, prati, prislukuje i kontrolira ivote umjetnika i pisaca. Kad je Stasi otvorio svoje dosjee, kad su njegove rtve vidjele da su ih potkazivali ne samo tajni agenti nego i bliski prijatelji i brani partneri, ivot Ulricha Mhea iz stvarnosti preselio se u mali koloritni celuloidni mit, probavljiv za razmaenu kapitalistiku publiku. Kad je Stasi otvorio svoje dosjee, Ulrich Mhe je u pedantno voenom i arhiviranom spisu Mhe, meu Stasijeve kolaboracioniste, osim imena etvorice kolega-glumaca ugledao i ime vlastite bive supruge koja je od 1979. do 1989. revnosno prijavljivala njegov ivot. Kad su ga pitali kako se pripremao za svoju ulogu u ivotu drugih, Mhe je rekao: Prisjeao sam se. Ne udi provala takozvane nostalgije za pojedinim vidovima ivota u Istonoj Njemakoj. Ta Ostalgie posve je prirodan fenomen koji se lijepi za svako tankoutnije bie. Ve su nepodnoljivi ulickanost i ordung Zapada, postajat e sve vie odbojni. Jednoobraznost Evrope i njenih blesavih ali opasnih zakona, njeni glatki krastavci svi jednako dugaki i debeli, njeni krumpiri uzgajani u vodi nalik na boe, onako prozirno bljedunjave kore, gdje su na njima tragovi zemlje?, klonirane rajice, jagode i maline koje se upljesnive ako su deset sati na zraku, mrkve

357

bez kvrga, panika, histerija zbog rune proizvodnje mozzarelle i pruta, pa kako drugaije?, njeni bolonjski procesi iz kojih izlaze blentavi i posluni roboti nalik na limene igrakice na navijanje. To postajemo, serijski proizvod, konfekcija, krastavci. I takvi, tancani, odjeveni u logo, eemo gradovima ija se prolost premazuje, ije se pamenje razvodnjava, ije se eline brane sputaju postupno ali pogubno i neumoljivo, pa kroz njihove pukotine vie ni zlatna ribica u taj novi zemaljski raj ne moe uplivati. Neki ak predlau obiljeavanje onih koji se ne uklapaju, kriminalaca, luzera i stranaca ipovima, kao to se ipovima ve obiljeavaju psi. Zato je u Skopju kod Ljiljane (Dirjan) tako dobro. Ima sokaka i praine i kaosa , ima strasti i krivih rogatih paprika i patuljastih zelenih dinja, sve raznih veliina. Zato u Pritini, u onom betonskom hotelskom kolosu u kojem na minus deset ne radi grijanje, u kojem malo toga funkcionira po standardu, vlada mir koji ne donosi rune snove. Ne treba imati previe, previe umanjuje radost i enju. I previe demokracije, koja je sva od zakona, raa dosadnost i tromost. Treba imati otvorenu kartu za neku blisku siromanu zemlju u kojoj narod pjeva. teta to je Kuba daleko. Berlinsko lobotomiranje prolosti blago je i oprezno u odnosu na ono hrvatsko ili post-jugoslavensko openito. Berlinski palimpsest gotovo je veseo i nestaan jer malo toga eli posve pokopati, bar ne odmah. Nekadanja Stalinallee, 1961. preimenovana u Karl-Marx-Allee, taj socijalistiki Champs-lyses, bulevar prikladno irok i dug za grandiozne prvomajske smotre ratne i vojne opreme, du koji su tisue i tisue vojnika u koreografiranim formacijama prakticirali paradne korake, kao da pleu, vraa slike iz nae, jugoslavenske prolosti kad su graani veselo mahali krutim papirnim zastavicama; taj berlinski bulevar i danas se tako zove Karl-Marx-Allee. Ima li u Hrvatskoj neki trg ili ulica Marksa i Engelsa, ne znam. Znam da je onaj beogradski nestao, da se transformirao u Trg Nikole Paia. Ali, i u zapadnom dijelu Berlina postoje bulevari kojima su, od 1934. marirale vojske. Avenija Kaiser damm, to se pretae u Bismarckstrasse, pa u Strasse des 17. Juni, jedna neopisivo dugaka i pregledna avenija koja polazi od Theodor Heuss Platza i ide sve do Brandenburkih vrata, takoer je reminiscentna. Danas, kao da se ruga povijesti, tim bulevarom bui i tee uvena razgoliena, za mnoge anestezirane uznemirujua Parada ljubavi. Karl-Marx-Allee devedeset je metara iroka i protee se na dva kilometra. Stambene osmokatnice i devetokatnice, svaka

358

najmanje 300 metara duga, sagraene su u socijalistikom neoklasicistikom stilu, a njihove fasade ukraene su keramikim ploicama i po kojim socrealistikim mozaikom s motivima iz proleterskog ivota. Danas, Karl-Marx-Allee vrlo je zabavna avenija, nekada nije bila. Danas podsjea na divovsku trpezu ukraenu bijelim svadbenim tortama. Na aveniji Karla Marxa nalazi se i uveni Berlin Caf Moskau, u poetku okupljalite sovjetskih generala, potom buna socijalistika diskoteka, (nek se omladina zabavlja), onia etvrtasta zgrada na ijem vrhu, naizmjence, sa svake strane pie Berlin Caf Moskau, pa , pa opet Berlin Caf Moskau, pa opet . Neemo sad o tome kako je devedesetih irilica protjerana iz Hrvatske (prostaki i buno), kao da je ona, irilica bila agresor, a ne neki ljudi s kojima se poslije na salvetama (i u stvarnosti) komadala Bosna. Postoji u Berlinu (istok) i park koji se zove Marx-Engels Forum i u njemu goleme rune statue Marxa koji sjedi i Engelsa koji stoji, pa se na Marxa veselo penju djeca i turisti da se ovjekovjee. U Berlinu ostali su i Rosa Luxemburg Platz i Karl Liebknecht Strasse, ostao je Teatar Maksim Gorki, nekadanji Dom sovjetske kulture, ostao je Bebelplatz, ostala je blaga gorkost recentne prolosti zaeerena bezopasnom nostalgijom. ega se Hrvatska boji? Kae mi prijateljica, nemoj pisati samo o davnim stvarima, mlae generacije to nee moi zamisliti. Moi e, kaem joj, ali drugaije. Zamiljat e svoju prolost, ne moju. Zamiljat e prolost koju e potom njihova djeca zaboraviti u potrazi za vlastitim izgubljenim vremenom koje ne znam hoe li ona tada umjeti i znati dozvati. Predmeti e nestajati. I s buvljih pijaca postupno, tiho, nestajat e parafernalije naeg ivljenja. U Rijeci nema buvljaka. Ljudi vole kupovati novo u Rijeci, a buvljaci zrae veselom nostalgijom, na njima prolost se nabavlja za male pare, u tijesnom, istroenom potroenom pakovanju, krpice, ostaci izlizanog juer, portabl sjeanja (vlastita i tua) koja se nose kui pod mikom i onda rasklapaju u djelie minulih ivota. U iskrice. Juno od Karl-Marx-Allee, u okrugu Friedrichshain, ne tako davno sivoj radnikoj stambenoj etvrti, otvara se mali parkoviti trg okruenom kafiima u kojima se uglavnom sjedi vani (u aprilu) Boxhagener Platz. Na improviziranim tezgama i na zemlji, na pranjavim ponjavama, u zamaenim kartonskim kutijama, svud naokolo lee nabacani i razbacani, odbaeni nekada tajni i javni relikti socijalizma. Bezbrino je

359

i bezopasno to uranjanje, to uplovljavanje u crnu rupu crvenog terora. Vidjela sam tri ruevne zgrade iz ijih razbijenih prozorskih okana, poput arenih djejih zmajeva, kuljaju osloboeni i nasmijani dobri duhovi istonoberlinskih osamdesetih. Veina zgrada na Boxhagener Platzu (kao u bivem Istonom Berlinu openito), ve je podvrgnuta operaciji brisanja oiljaka vremena, liftingu, pa takve zgrade nisu zanimljive, to su dosadne kue, bez tragova, bez uspomena, bez sjeanja, mali lobotomizirani stambeni roboti, umoreni, u iekivanju da im se dogode novi ivoti i nove povijesti. Kad studentima govorim o Beckettovoj Posljednjoj Krappovoj vrpci, donosim im fotografije starih magnetofona, a oni se ude. Vie ne znaju ni kako izgleda maina za tipkanje, ni koliko je snage potrebno za dulje udaranje po tastaturi. Na Boxhagener Platzu, na buvljaku, srela sam Lauru i Thomasa koji su traili zrcalo za svoj stan, kao da sam u kakvom malom mjestu u kojem se ljudi nedjeljom nalaze u gradskoj kavani iako se svakodnevno viaju. Onda sam za tri eura kupila tri djevojice koje se ljuljaju na zahralim oprugama i mau kao da e poletjeti, a nee tri zarobljene anelice uvarice. Nemam nikakav odnos prema anelima, tim navodno bespolnim biima mukoga roda. ak i kad nisu bespolni i veliki, kad su to mali debeljukasti aneli ruiaste koe, kerubini oni imaju male muke pie. Nikada nisam vidjela male nage enske anele i njihove male pie. Ne vjerujem u anele, oni za mene ne postoje, pa me ne mogu ni uvati (od ega? od koga? kako aneli uvaju?). Nakon to sam u Berlinu kupila tri drvene djevojice koje se uzaludno batrgaju ne bi li iz socijalizma odletjele u neku drugu utopiju, u zagrebakom Etnografskom muzeju otvorena je izloba pod nazivom udesni svijet anela. Etnolog Josip Barlek, autor te izlobe onda je izjavio da aneli postoje kako bi se kroz njih budila kolektivna duhovnost, to isti je horor, ta kolektivna duhovnost, iako je ostalo nedoreeno je li primarni motiv postavljanja te i takve izlobe bio upravo jaanje masovne kolektivne duhovnosti ili je motiv moda bio sloeniji. to bi to bila kolektivna duhovnost? Kolektivni trans? Kolektivni transovi opasni su, znamo. Je li kolektivna duhovnost slobodna i osloboena duhovnost ili podjarmljena duhovnost, duhovnost koja se podaje, koja klei. Obuzet vjer-

360

skom echolalijom, autor aneoske izlobe anela, Josip Barlek, zakljuuje u ime sveopeg kolektiviteta da su nama aneli svima skupa potrebni zato to ljudi trae neki izlaz, neki orijentir, neku svijetlu toku u svojem ivotu. Kakvo trabunjanje. Ja volim jednog (nepostojeeg) anela, onog to ga zovu pali aneo jer misle da je posrnuo, a nije. To je apsolutno spolni aneo, taj bivi aneo svjetla Lucifer. Je li Bog bespolan? Lucifer je cool. Bilo je, jo uvijek ima i bit e (sve manje) nebeskih (izmiljenih) i zemaljskih anela koji su se drznuli, koji e se drznuti suprotstaviti Velikom Metru raznih povijesti, raznih mitova i dogmi. Oni uvijek bivaju kanjeni, oni bivaju prognani, jer bogovi su i izmiljeni da bi kanjavali i utjerivali strah u kosti. Da bi kontrolirali katkada razulareno ljudsko stado. Nisam posjetila tu zagrebaku izlobu anela, padala je kia. uj, Dao, Marina ovdje, Marina Barievi. Kad sam od Barleka ula da su upravo aneli hit 21. stoljea, odmah sam pohitala na izlobu. Tamo me je uhvatila nelagoda, neto poput straha, pred nepreglednom hrpom krilatih stvorenja anonimnih, amaterskih, rekonvalescentnih i akademskih kreatora. Pravi buvljak anela. Od muzejskih iznimno vrijednih, to ih uva fundus Muzeja za umjetnost i obrt, do zastraujue neinventivnih uradaka. Vie od tristo eksponata u razliitim materijalima, u ekspresiji slike ili skulpture, u stilskim inaicama, osim suvremene jer je tema anakrona i isforsirana odabrani su po principu vjerske podobnosti. Nema pobunjenika ili posrnulih; nema ni onih s falusom, kako ih vidi suvremeni slikar. Ta izloba nije znanstveno fundirana nego pomodno i politikantski. Nita nisi izgubila. One tri krilate curice ljuljaju se u mojoj kuhinji, tamo sam ih objesila kad sam se vratila. Imaju rune cipelice nalik na cokule, odjevene su u krute kouljice koje nikada ne lepraju, musave su i uope se ne smijee. Moja kuhinja je svijetla, zato su one tamo. Istononjemaki komunizam potjerao ih je u ilegalu, dvadeset i osam godina skrivale su se u mraku neke berlinske ostave, na polici s rezervnim zalihama graha i brana. Sad, kad tog komunizma vie nema, kad je on skliznuo u ilegalu, djevojice-anele izbacili su na ulicu, ne trebate nam vie, dola nam je sloboda, uvat emo se sami, rekli su ukuani i kupili nov namjetaj i novo posue i novu garderobu ivih boja, zapadnjaku, i svoju kramu odnijeli na Boxhagener Platz.

361

Kad je Marua (Krese) dola po mene, jako je puhalo. etale smo i priale o njenoj tek objavljenoj zbirci pjesama Svi moji Boii. Eto, konano su me tiskali u Ljubljani, rekla je. Otile smo u Treptower park koji se protee du rijeke Spree pa jo u irinu i dubinu, golemi prostor, gotovo nepregledan, poput kakvog zelenog mora koje se ljuljuka po itavoj bivoj Njemakoj demokratskoj republici, i promatrale smo divovskog gologlavog sovjetskog vojnika, junaka spasioca kako pobjedonosno stoji na breuljku i, duboko zabovi ma u zdrobljenu svastiku pod svojom izmom, u naruju lijeve ruke njie dijete, neko ratno siroe. To dijete valjda predstavlja ljude i zemlju koju su Sovjeti prvo spasili, onda privili na svoja staljinistika prsa. Na tom memorijalnom kompleksu nema Staljinovog lika, ali zato naokolo ima mnogo frizova ukraenih Staljinovim mislima koje danas ne zvue tako opasno, premda se s Povijeu nikada ne zna. Ogromnost tog sovjetskog spomenika, koji jo zovu sovjetskim kenotafom, podignutim 1949. kao sjeanje na 20.000 sovjetskih vojnika poginulih 1945. u aprilsko-majskoj bitci za Berlin, promatrale smo Marua i ja iz velike daljine, jer jedino tako taj se monument moe vidjeti u cijelosti, a vjetar nam se uvlaio u kosu i u odjeu i ledio nas, to je aprilu u Berlinu, toplo-hladno. Trg koji vodi do spomenika 200 metara je dug i 100 metara irok. Tu je i est bronanih vijenaca, svaki promjera najmanje deset metara. U toj golemosti, itav prizor postaje zastraujui, premda na park nalijeu tiina i umirujui spokoj. Ljudi koraaju sporo, s pijetetom, i neujno kao da lebde moda zbog hujanja vjetra. Podizanje socrealistikih spomenika s monim vojnicima i njihovom (pravednom) izmom koja gazi neprijatelja ili ono to ga simbolizira, bila je praksa i u Jugoslaviji, ne samo u istonom lageru. Kod Lovrea u Istri ima takav jedan spomenik: partizan, sav od crne bronce izliven, miiav i bijesan, s visoko uzdignutom pukom gazi neprijateljskog vojnika, samo to taj spomenik u Lovreu je mali, jer i Lovre je malo mjesto, ali strahota kad se taj spomenik promatra nije manja jer se on mora promatrati izbliza. Spomenici, najvie oni monumentalni, nemaju sjeanje. Spomenici ukopavaju sjeanje izliveno u blokove mramora, bronce, kamena ili granita, svejedno, i tako zarobljeno, stijenjeno sjeanje kruni se u vlastito nepostojanje, u svoju odsutnost i prazninu. to vei spomenik, to bljee i prhkije sjeanje. Spomenici misle za nas. Onako kruti i nepomini, nepokret-

362

ljivi, kradu nae slike prolosti, i mi prolazimo pored njih sve zaboravniji, sve ravnoduniji. Jo 1930-tih Lewis Mumford zapisao je: Ako je neko djelo spomenik, ono ne moe biti moderno, ako je moderno, ne moe biti spomenik. Didaktika logika spomenika, njihova demagoka krutost i njihovo neupitno tumaenje povijesti, podsjea na osobine tijesno vezane za faizam (i totalitarizam), rekao je netko, ne sjeam se tko. Kako pamtiti nepostojanje? Poslije smo Marua i ja utravale u kafie da se ugrijemo, onda smo bile gladne, pa je Marua rekla Idemo kod Jrgena (Beckera, onog istog iz Literarisches Colloquiuma u Berlinu na Wannseeu), uselio se u novi stan. Jrgenu smo odnijele bocu dobrog vina koju nam je odmah otvorio i koju smo odmah popile, nakon ega smo bile jo gladnije. Jrgen nije bio potpuno namjestio svoj novi stan, ali je i u tom novom stanu na sve police odmah poslagao knjige. Jrgen je vrlo ponosan na svoj mali vrt koji je toliko mali da u njemu moe sjediti jedino on i koji gleda na okolne nebodere jer taj stan usred je grada. Jrgenov mali vrt ima malo zemlje, pa nam je Jrgen pokazao i male sjajne, lakirane zemljoradnike alatke ivih boja, koje je tek bio kupio za obraivanje svoga vrta. Taman kad smo pomislile da e nam Jrgen ponuditi neke grickalice, bar kikiriki ili slane tapie, bilo to, rekao je, sad mi dolazi zarunica i volio bih s njom ostati nasamo. Otile smo onda Marua i ja u veliki kineski restoran i naruile svaka po dvije porcije kineske hrane na berlinski nain i jele smo do ponoi. Tog dana sve je bilo veliko, velika istonoberlinska prostranstva, kao da smo u Pekingu ili Bukuretu, pa i sjeanja su se nadimala poput kiselog tijesta. Sve je bilo veliko osim Jrgenovog stana i Jrgenovog vrta. Marua je nomad, apsolutno. Kao ono s Milenom Jesenskom za koju se prvo kae, dopisivala se s Kafkom, tako i za Maruu vele, bila je ena Tomaa alamuna. Kaem Magdi (Vodopija), pozovi Maruu na Sajam u Pulu, sad je prilika kad je tema Literarni nomadi, ma to to znailo, jer literatura ionako trebala bi biti nomadska, pokretna, fluidna, putujua tvorevina, neomeena. Kaem, hajmo napraviti reprint one epistolarne knjige malo rogobatnog naslova, Vjetar ide na jug i obre se na sjever, u kojoj Rada Ivekovi, Biljana Jovanovi, Radmila Lazi i Marua Krese pametno i uznemireno, lucidno i emotivno, unaprijed vide razorne posljedice onog ludila ratnog i to prije mnogih to tada ili ute guei se u medijskim laima

363

ili ogrnuti nacionalnim platevima skau, urliu i padaju na koljena. Ta knjiga, Vjetar ide na jug i obre se na sjever, ne znam je li ikada dospjela do Hrvatske, tiskana je u Njemakoj (Suhrkamp, 1993.) i u Beogradu (Radio B92, edicija Apatridi, 1994.) i rasprodana je. Tokom opsade, Marua je izbezumljeno jurila gore-dolje, Ljubljana Sarajevo Ljubljana, organizirala pomo i gubila teinu. Za humanitarni rad u vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, njemaki predsjednik odlikovao ju je Zlatnim kriem. Ja nisam otila u Sarajevo kad je trebalo, za vrijeme rata. Maa je bila mala, nije bilo nikoga tko bi je uvao. Izvukla sam tada iz Sarajeva desetogodinju Unu, okupljala sam izbjeglice u svom stanu, razvlaili smo jufke, Azri (ve trinaest godina u Vancouveru) nalazila sam poslie za preivljavanje, ali to je malo. Mogla sam vie. Danas, svakim odlaskom u Sarajevo, jo uvijek bih nekome da kaem Oprostite, ali ne znam kako tu nelagodu da izvedem. U Grazu bila sam kod Marue jedne otre, nemilosrdne zime, kad je kao kakva siromana kontesa boravila u onoj kuli pod kojom trepere zamrznuta svjetla grada i njegova (ipak) provincijska tiina. upkale smo razne hors doeuvrese i telefonirale Iztoku (Osojniku). To je ista ona kula u kojoj je kao gradski pisac boravio Devad (Karahasan), o emu su novine (barem u Hrvatskoj) nairoko raspredale, vrlo benevolentno. Grad Graz i danas daje jednogodinje stipendije piscima iji su ivoti i ija su prava ugroeni. Samo to je Devad u toj kuli ostao est ili sedam godina, i drvee je zasadio u prostranom vrtu, koje tamo raste kao memento na njegovo ratno izbjeglitvo, a Marua je otila kad je trebalo, nakon dvanaest mjeseci, i o njenom boravku tamo nijedan medij nije izvjetavao. U Grazu, itala sam odlomak iz teksta o mom dvomjesenom boravku u Beu, kad sam dobila stipendiju austrijskog KulturKontakta. Odlomak koji sam odabrala za itanje u Grazu sadravao je popis 27 deportiranih stanara iz zgrade broj 33 u Rembrandtstrasse. Kad je stigla glumica iz Bea, rekla sam joj, taj popis itajte staccato i bez emocija. Ona je pitala, koji popis? Popisa doista nije bilo. Moj tekst skratila je neija nevidljiva ruka. Ponovno smo ubacili popis. Nakon itanja, nastala je jeziva tiina, tamo u tom kulturnom centru u snjenom Grazu. Gledali smo se publika i ja, svi smo bili nepomini, moda zbog hladnoe. Vrijeme je kapalo kao med. U vrhovima prstiju tuklo mi je srce, u grlu, u sljepoonicama, sva sam bubnjala iznutra. Onda,

364

ini mi se mnogo poslije, doao je pljesak. Nakon te kulturne veeri, Marua i ja otile smo u jednu krmu na kobasice s kiselim kupusom. Bio je to izvanredan obrok, nezaboravan. A u krmi, za razliku od onog kulturnog centra, bilo je toplo i buno. Jesi li vidjela na plonicima one mesingane kocke s imenima nestalih stanara?, pita me Sneana (Bukal) u Beu 2008. Te kamene kocke obloene mesingom a dimenzija 10 x 10 x 10 x 10 centimetara nisam ni mogla vidjeti u Beu 2008. jer 2008. doslovno sam protrala Beom, nisam ni Kseniju i Bogdana stigla posjetiti. Kad sam 2004. doista bila u Beu, kamene kocke, danas ve uvene kamenove spoticanja (Stolpersteine) Guntera Demniga takoer nisam mogla vidjeti, jer svoje kocke Gunter Demnig poeo je ukopavati po Austriji tek u drugoj polovini 2007. Jest da je 1997. u mjestu Sankt Georgen u blizini Salzburga, Gunter Demnig postavio dva kamena spoticanja za Jehovine svjedoke, ali neki ljutiti stanovnici tog ivopisnog turistikog mjesta ubrzo su kamenove iskopali, jer to ima tu taj njemaki umjetnik Demnig da podsjea njih, Austrijance, na ljude koji su nestali, nestali su i gotovo. Poslije, 2006., stanovnici Sankt Georgena svoje su stavove malo omekali, pa su dopustili Demnigu da one iskopane kocke ponovno ukopa. Da su Demnigovi kamenovi spoticanja postojali u Beu 2004., ne bih onoliko bazala gradom i fotografirala arijanizirane zgrade. Ne bih matala o slikovnici koja mi se danas ini mlakom opomenom jer, openito, ono to je sabijeno meu korice, ono to je ispisano, svoj eho odailje u plitke rezervoare sadanjosti u kojima odjekuje muklo i tupo. Danas toliki umjetnici sasvim dosljedno iz memljivih krinja Povijesti, poput maioniara, izvlae svilene rupce prolosti, a javnost se uljuuje, sve manje se uznemiruje, i kae, neka ih, nek galame a mi emo i dalje po svome tiho i oprezno. U Berlinu sam naletjela na Stolpersteine, o, da. U Berlinu ima preko 1500 kamenova postavljenih pred ulaze brojnih kua. O njih se ovjek mora spotai, jer Berlin je grad flaneura. To gaenje preko sjajnih minijaturnih grobova izaziva i jezu i pijetet. Ali, koraci koji se spuste na male mjedene sarkofage, postupno ih late i oni sve vie svjetlucaju, ak bljete na aprilskom berlinskom suncu; zrake se preko njih prelamaju u zlatne strijele koje ulijeu u oko. Tekst koji Demnig svojeruno gravira na svaku kocku poinje rijeima: Ovdje je ivio/ ivjela, nakon ega ispisuje ime, godinu roenja i sudbinu

365

stanara, koja je, ta sudbina je li, u veini sluajeva obiljeena datumom i mjestom deportacije i smrti. Do kolovoza 2008. Demnig je oivio preko 16.000 idova, homoseksualaca, Jehovinih svjedoka i antifaista. U vie od 350 gradova, od toga diljem Njemake najmanje 15.000 ljudi, pod stopama prolaznika mae i ape, evo nas opet. Demnigove kocke za sada lee u Austriji, u Maarskoj, u Nizozemskoj, u ekoj, u Danskoj, u Ukrajini i u Italiji. U Poljskoj, Demnigu su rekli, neemo vae kocke. U Francuskoj kau, jo emo razmisliti. U Mnchenu vele, mi ve imamo mnogo spomenika, ljudima ne treba kamenje da bi se sjeali. Ima i stanara koji se bune, te kocke oteavaju prodaju nae imovine, kau, a prolost je prolost, nije sadanjost. U Wannseeu, u Wernerstrasse 7, nala sam kocke Enocha Belgarda, roenog 1883., ubijenog 1944. u Rigi, Hansa Belgarda, roenog 1913., ubijenog u Rigi i Tane Belgard, roene 1887., takoer ubijene u Rigi. Pred kuom u Wannsee Grner Weg 15, svjetlucaju Else Ellendmann, roena 1915., nestala u Piaski i Peter Ellendmann, roen 1937., koji je sa svojom mamom takoer nestao u Piaski. Jo sam ljudi nala u Wannseeu, u Wannseeu moe se mirno hodati, nema guve jer nema industrije, nema trgovina, nema urbe, i ima mnogo vila koje tite gusto zelenilo, cvjetni grmovi i stoljetna stabla. Izrada jednog kamena za spoticanje kota 95 eura. Da bi proitali to na njemu pie, hodai se moraju sagnuti. Naravno, u Hrvatskoj Demnigovih kocki nema. Pisala sam Demnigu, rekla sam mu, doite u Hrvatsku, Hrvatska ima kontingent mrane prolosti, ima i onu svijetlu, dodala sam ravnotee radi, istine radi, Hrvatsku biste mogli premreiti vaim kamenovima, rekla sam Demnigu, pa bi Hrvatska bljesnula, svjetlucalo bi u Osijeku, u Splitu, u Sisku, u Koprivnici i Varadinu, svjetlucalo bi u Dubrovniku, u Rijeci, na Koruli, u mnogim mjestima treperili bi ici prolosti, ak i u selima, ak i kad nema sunca, ak i u noima bez mjeseine, bljeskala bi imena povratnika. U Zagrebu, odsjaj bi bio poput vatrometa. Mogla bi se jedna kockica nai u Rovinju, na primjer, pred kuom u nekadanjoj Via del littorio 32, dananjoj valbinoj, ni stotinu metara od mojih vrata, iz koje 1944. nacisti odvode Talijanku Francescu Bodi (Rovinj, 9. 2. 1913.) u transki logor San Sabba, gdje joj vade oi i ivu spaljuju. Mogla bi se jedna kockica

366

nai u Rovinjskom selu, pred kuom s brojem 119, u kojoj se rodio Franjo Iskra (12. 12. 1886. 31. 1. 1945., Dachau). Gdje bi se etai mogli spoticati u Osijeku? pitala sam Zoru Dirnbah. O, Dao, rekla je Zora Dirnbah. Dana 22. kolovoza 1942., na svoj trinaesti roendan, promatrala sam deportaciju stanovnika iz sabirnog logora u Vukovarskoj 22, to je bila adresa moje rodne kue i nae stare i prve tvornike zgrade. Transportnim vagonima ljudi su odvezeni u Jasenovac. Nepovratno, rekla je Zora Dirnbah. Rosaliju Roth, sestrinu moga oca, roenu 1870., ustae su tog 22. kolovoza 1942. takoer lifrali za Jasenovac; pokupili su je iz donjogradskog osjekog idovskog starakog doma. Prema iskazu preivjelog jasenovakog logoraa Mira Aufferbera, Rosalija Roth odmah je po dolasku u Jasenovac zatuena maljem. Iz istog doma, koji je kao i naa kua, pretvoren u sabirni logor, rekla je Zora Dirnbah, odvedena je i moja baka. Imala je osamdeset est godina. I nju su ubrzo ubili. Tog 22. kolovoza 1942., odvedeni su Hermina Dirnbach i moj esnaestogodinji brati Ivo Dirnbah s roditejima. Uz mnoge nae prijatelje i roake ubijena je i tridesetogodinja Hilda Polak sa svojom majkom i estogodinjim blizancima Majom i Dankom. Tog 22. kolovoza 1942. deportirani su u Jasenovac i ondje ubijeni svi osjeki idovi koji nisu uspjeli na vrijeme pobjei. Moda jedan kamen za spoticanje pred Vukovarskom 22, rekla je Zora Dirnbah. Moj spomenik je mali spomenik, kae Demnig, ali kad jednoga dana ugledate na tisue kamenova kako blijete na kakvom trgu ili u nekoj ulici, moj spomenik postat e velik. Tada e se Evropa sagnuti. Tada e se Evropa pokloniti onima koji dugo nisu postojali, ponaosob. Evropa e se masovno spoticati, teturat e i klanjati se, Evropa e hvatati ravnoteu na svojim uminkanim, ulickanim trgovima, pred svojim multinacionalnim kompanijama i luksuznim trgovinama, preko njenog zategnutog lica tada e moda preletjeti sjena. Lidija kae Nita se tu ne moe, ti dananji ljudi nizato nisu krivi, tko zna od koga su pokupovali sve one idovske kue i stanove, iz tree, etvrte ruke, mnogo je godina prolo. Oni koji su krivi, kae Lidija, danas su uglavnom pokojni. Ja ne mislim tako. Mene zanima znaju li dananji stanari bespravno konfisciranih kua ija je to nekada bila imovina i kako to da se izvornim vlasnicima najee izgubi trag. Svi oni umjetnici, Jochen Gerz, Shimon Attie, Christian Boltansky, Mischa Ullman, Gunter Demnig, Sanja Ivekovi, Re-

367

nata Stih i Frieder Schnock svjetski su renomirani umjetnici, a ja nisam. Za mene gotovo nitko ne zna, zato mi poznanici koji rijetko putuju i koji ne prate to se zbiva izvan granica njihovih krasnih novih domovina, koji ne prate ni literaturu ni umjetnost, moda malo prate svjetsku modu i glazbu, ivote filmskih zvijezda, seksualne, narkomanske i alkoholiarske eskapade takozvanih celebrities, zato mi ti poznanici kau, okani se te povijesne rabote, stalno gudi po istoj ici, pii ljubavne prie. A ta ica po kojoj gudim, vidim, vrsta je struna, neunitiva. To je struna za koju se utopljenici povijesti izbezumljeno hvataju i to je struna koja one druge, koji kako kakvi izbezumljeni astmatiari eznu za zrakom, poput ome stee oko vrata. Jo jedan dan provela sam s Maruom u Berlinu. Taj dan bio je nevjerojatno sunan i topao za april, bio je gotovo majski. Kupile smo sadnice, nekakve mauhice, plave zvonie i nezaboravak, onda smo otile na rusko pravoslavno groblje da naemo Lolu. Humke na ruskom pravoslavnom groblju u Berlinu jako su kratke. Kao da su djeje. Kao da u svim onim rakama lee mali ljudi skvreni u malim ljesovima. I te humke ne prekrivaju kamene ploe, nita ih ne prekriva, stoje gole, nezatiene i toliko speene da voda s njih u tankim mlazovima klizi postrance kao po skamenjenom pijesku. Jedva smo iskopale plitke rupice za na prijesad. Poslije sam rekla Bori, ono groblje je lijepo kad na njemu ne lei netko tvoj, inae, grozno je, to je jedno runo groblje. Bora je rekao Sluaj, nemoj mi grobariti, uostalom na tom groblju lei Nabokovljev otac. Onda smo Marua i ja otile u Caf Einstein da se oporavimo od onog grobljanskog stresa. Kroz Caf Einstein struji blaga otmjenost, na vrhovima prstiju klizi umirujui amor i trudle s jabukama ogromne su. I sunce zalazi u Cafu Einstein na maloj mramornoj plohi Kaffeetischa pa se moe dotai. Znam, nebitno je gdje lei kad vie nisi iv. Nebitno je i gdje ivi kad si ve polumrtav. Vojske hodajuih, mumificiranih pokojnika ionako mariraju naim planetom. Sabijeni u rake svojih skuenih egzistencija, glupo vjerujemo da naa trule oplouje Zemlju. Ali, Zemlja se stee, skuplja se, u njoj praznina tuli kao brodske sirene u magli; sve vie i sve bre postaje svejedno na koju se njenu kotu popnemo. (Odlomak)

368

Alma Lazarevska

SLIJEPA VRATA, ULICE LANE

D-u, koji mi u poluglasu cijedi jednu od svojih boljki, pokuavam priviti melem u vidu jedne Prevertove pjesme. Tamo su jedan Dicon i jedan odbaeni telefonski imenik. Susret im je zakazan u jednom od onih dana kada se gradski marginalac Dicon osjea naroito mali i beznaajan. Sve do trenutka

369

kada ugleda odbaeni telefonski imenik i stane da ga lista. Te shvati da se ba niko u tom ogromnom gradu ne preziva kao on. Potom opet koraa, sada sa izrazom osobe koja je shvatila da je po neemu jedinstvena. Pjesma ne kae da li je i koliko ovaj osjeaj privremen i koliko stimulansa ove vrste treba da bi se Dicon potpuno oteo letargiji. Niti ja ovu dvojbu pominjem D-u. Nisam sigurna da li me sve vrijeme slua. Tek uti na nain na koji uti bolesnik koji lijeniku to se trudi oko njega oprata jer nita i ne oekuje, jer ga kao lijenika i ne uvaava, jer je uostalom prestao vjerovati u izljeenje. A tada, nije ba iz hitne pomoi, ali nas zaustavlja osoba koja kae: Dobar dan. Potom: Oprostite. Potom nas pita. Zapravo, pita mene. Osoba koja odaje utisak slabovidosti, te koraa korakom lunatika probuenog u pogrean as, ba i nije prava adresa za ovu vrstu pitanja. Prije nego sam zaustila, vidim kako se D. mijenja, izrazom lica, stavom. Ne bludi slabovidim pogledom, nestao je gr samosaaljenja oko stisnutih usana. Ovo vie nije osoba koja me s vremena na vrijeme uznemiri izjavama da nita ne vidi i koju ja tada tjeim konstatacijom kako zapravo i nema ta da vidi. Prinio je tri srednja prsta lijeve ruke gornjoj usni. Trenutak da se skoncentrira. ekajte! Mala teatralizacija nakon ega slijedi osvrtanje na sve etiri strane svijeta. A odavno tvrdi da za njega postoji samo put uz rijeku i niz rijeku, staza na koju jednom dnevno stalni hodai ovoga grada izvode holesterol, dijabetes, jedan ili dva modana udara, logoreju, trigliceride, visok pritisak, psa... Ja? Ja ponekad izvedem D-a. Naravno, nikad ne treba odbaciti mogunost ispostavljanja nekog drugog razloga. Kako slabovida osoba odjednom vidi ak i boju automobila kod kojeg treba skrenuti, objanjenje je koji mi duguje D. Pominje ulicu koja se rava, zeleni pano kod kojeg se skree ulijevo. Kad njegova predstava poinje obilovati detaljima koji su se potpuno udaljili od prvobitne namjene, presijeca jedno metalno hvala. Mada slabovide osobe istananije uoavaju zvuk, D-ova osjetljivost se, na sreu, ovaj put ogluuje na nijansu nestrpljenja. Da li ba kao Prevertov Dicon, tek... nastavlja koraati bodriji. On je jednom zalutalom, skoro pa strancu, pomogao da se snae u labirintu grada! Daleko je na grad od labirinta, u njemu se za samo dan-dva snae i najnesnalaljiviji stranac. Premda... Sjeti se Drohobia, opominje moja lektira. Uzgred, stranac je od onih za koje vai sada ve bezubi vic: ne zna gdje je zgrada opine, ali poznaje najutjecajnije upo-

370

slenike. Lice mu ne odaje prijemivost za prie samotnika iz Drohobia. Ali, sve je to nevano pred injenicom da je D. ovaj put svoju svakodnevnu putanju kapitalizirao jednim oprostite, jednim dobar dan i jednim hvala. Nije lokasto, zakljuujem rijeima jednog ehovljevog junaka. D-ov lijenik insistira na think positive. Uzgred, ali ne samo uzgred, itam da brazilsko pleme Pirahe nema rijei oprostite, dobar dan, hvala. Ali, pripadnik plemena Pirahe nema ni potrebe za ovim rijeima. Piraha nije bie grada. Piraha nikada nije stranac. Niti pobolijeva od boljke ije se akutno stanje moe nakratko smiriti scenom koju sam upravo prepriala. Da provjerim jesam li dobro uoila recepturu koja djeluje na jednu od D-ovih boljki (neke od ostalih su u vlasti koarice sa lijekovima na komodi ispod ogledala), pitam ga gdje je najblia prodavnica elektromaterijala i kako stii do tamo. D. ne prozire moju igru? Opet objanjava. Prethodno ispoljivi skepticizam spram prevertovske utjehe, nastavlja da lebdi na utjesi koja e splasnuti jednako brzo kao to splasne uinak njegove dnevne doze Nestinona. Kao to je lijenik odreivao dnevnu dozu lijeka koja e njegove one kapke drati kako-tako otvorenim do sumraka, evo i ja raunam. Valjalo bi D-u za ljubav svaki dan postaviti etiri namjernika uzrijeku-nizrijeku. Oprostite, dobar dan, znate li gdje je ulica... hvala. A ja? Ja u ovakvim prizorima volim biti s druge strane. Sklona sam objanjenu koje nudi Turgenjev u pripovijetci Asja. Interesuju me vie ljudi nego zanimljivi spomenici, znameniti muzeji. Interesuju me iva lica. Vina sam mapama, ali me vie privlae lica. Vjerujem u nauk o epifaniji slavnog Dablinca. Mnoge od znamenitosti gradova u kojima sam bila ne pamtim. Trebala bih se napregnuti da ih opiem. Uostalom... copy i paste. Ali, ovaj je princip neupotrebljiv za sva ona lica koja sam zaustavljala molei ih da mi objasne kako da stignem do neega u njihovom gradu. Izlaze mi pred unutranje oko (da kaem D-u, ako ponestane Nestinona, neka se prepusti ovakvom prebiranju?): gospodin, otmjeno siv, visok, prav (ali ne od onih koji kao da su progutali metlu ili tap) objanjava kako u Kelnu ne mogu zalutati jer iz svake take grada mogu vidjeti katedralu. Gledajte s vremena na vrijeme u katedralu, kae uz osmjeh kakav ne moe imati prozelit ili tvrdi misionar. Ispod mike nosi

371

presavijene novine. Sa naslovne stranice izviruje novi predsjednik jedne od evropskih vlada. Sivi gospodin izgovara engleske rijei savjesno, polako, a lako. Vjerujem da nerado izlazi iz svoga jezika, ali to ini gospodski susretljivo. Voljela bih uti kako izgovara reenice iz Mannovog arobnog romana. A od poezije, makar ovo: Jer, vidi li, gledanje ima granica, i sve sagledaniji svijet ite da raste u ljubavi. Potom. Zavreno je djelo oiju. ... lice mladia koji e mi objasniti gdje je Mozartova kua, prethodno sklonivi slualice sa uiju. Teki metal. Ali, mladi ima osmjeh koji se jo uvijek hrani majinim kolaima. Lijevi onjak je nadrastao sjekuti. U Vedama se za onjake kae: Dva tigra koja rastu nadolje, i kuaju prodrijeti oca i majku! O, Agni, uini ih milostivim! ... mlada ena koja je upravo parkirala bicikl. Prije nego reagira na moje pitanje, sputa korpu. Potom osloboene ruke koristi da ukosnicom obuzda kosu. Na nain junjaki! I ta kosa! A... Amsterdam! Negdje iza zidova miruje Vermeer. Njegova spokojna, krupna djevojka ija je kosa obuzdana strogom kapicom. Traim put do nje. Ova e mi biciklistica pomoi. u Kopenhagenu biram izmeu dvije bijele koulje koje uoavam na glavnom trgu. Elegantni stariji ovjek kroz ije su vene prole ve generacije i generacije s knjigom. Moj prvi izlazak (ne raunam li more) iz opkoljenog grada. Nikada to nee saznati ovaj mukarac. Jo manje za moju opsesiju bijelim kouljama tih godina u opkoljenom gradu. Objanjava mi kako da najbre stignem do hotela Park. Stig... zove se Stig? Nedovoljno! Holger, Rasmus, Jesper... Soren? Neka bude... Soren! Tako biti mora! Ako iile mnoge slike, preostat e makar svi oni mladi parovi koji se ne prestaju drati za ruke ili gdje mladieva ruka ostaje na djevojinom ramenu dok mi drugom pojanjava. ... dva parfema koji daju nenadan amalgam; sjever je, blizina oceana, zrak prohladan i ist, dobar fon za parfem. Na djevojinom vratu maleni zlatni kri. A ja se podsjeam hadisa: Tri stvari ne treba odbiti: au mlijeka, miris, jastuk. Sumrak je i ja eznem za jastukom. Hotel je iza ugla, ali sam se ipak odluila da zaustavim ovaj lijepi mladi par. Dobro, neka i to bude, ujutro u popiti au mlijeka. U Pragu 1989. ih nije bilo... amalgama, parfemskih. Tek trag iza neke Italijanke, turistkinje. Ali, Janka, recimo da je Janka mirisala na sladoled to je bio u Jirijevoj ruci. Vjetaka aroma jagode. Nekoliko ruiastih kapljica ostaje na mapi koju

372

sam rairila na uvid. Oekujem da mi pokau kako najbre stii do Trojskog parka. Da li znaju da je tamo Kafka jednu godinu sluio kao vrtlar? To ne pitam. Suvie je ruiastog u ovom prizoru. Janka, ili moda Ruena, ima kratku suknju i kratke jake noge. Oaravajui osmjeh, ipak. Blijeda. Jiri je mrav i preplanuo. Da li su sada u braku? ... praka starica koja se sjea ljetovanja u Opatiji, prije Drugog svjetskog rata. Ona mi je objasnila gdje je staro jevrejsko groblje. Nije promijenila izraz lica na pomen groblja. Kraljica koja je prestala misliti na urote. Koata ljepota ostarjele Grete Garbo. ... u sat iza ponoi, Petersburg. Tragajui za Nevskom Lavrom, zaustavljam pripitog ovjeka. A kakav mi drugi stoji na raspolaganju? Bijela je no! Pita me: ajkovski ili Dostojevski? Odmjerava me, prosuuje. Dostojevski, odgovaram, urei da izmaknem alkoholnoj auri. Imao je karirane pantalone. Ba kao slavni junak Bulgakovljevog romana. Moskva u Petersburgu. Poslije, na grobu Dostojevskog, ja mislim o Bulgakovu. A scene gdje sam ja bila na suprotnoj strani? Deavalo se i tamo gdje sam bila stranac! Razlog za hvalisanje! Nije mu vrijeme. Opet bicikl. Ovaj put moj. Nagli nagib korpe, te otkotrljana narana. Mladi je podie kao tenisku lopticu. Lako se sagiba. Poigrava se njom dok mu objanjavam put do Ba-arije. Tamo ju je valjda pojeo? Naranu. Ne vjerujem. I sve je ovo, valjda, uvod u dio prie koji bi u romantinoj varijanti trebao poeti stihom davne pjesme to smo je pjevali u koli. Kad sumrak blagi padne svud i dan se blii kraju tad nagradu za svaki trud nam mirni asi daju. Ko glavu moe sklonit tad u domu toplom svome taj ne zna ta je tuga jad i zlo na svijetu tome. Dok gledam bukete pred kojima je jutronja cijena prekriena. Dopisana je trostruko manja. Nemarnijim rukopisom. Nude se dvije rue po cijeni jedne. Pomalo je jo uvijek idilino: sumrak, boje neba. Tek ove cijene pouruju. Opomena! Promiu ve i prolaznici na ijim su licima sve boje pogaene. Jo prije koji as vidokrug je palila jedna riokosa djevojica. Kliska je granica izmeu smiraja i trenutka kada sve to je vani mora biti unutra. Povlai se onaj plimski val dana koji je jutros na ulice izlio stolove, cvijee, natpise, ponude dana, lica. I tebe s njima! On se povlai, a ti ostaje kao nasukana riba. Ili Rilkeova anemona. Vidio ju je u Rimskom vrtu. Preko dana se bila toliko otvorila da uvee vie nije mogla da se sklopi. Bilo

373

je strahovito gledati je na tamnoj livadi irom raskriljenu, pomahnitalo rastvorenu aku sa premnogom noi iznad sebe. Treba stii do hotela, do odredita na kom te ekaju domaini. Vratiti se treba! Propustila si trenutak u kom se talas povukao. Soba iz koje te je talas ponio, ravnoduna eka. Ne doe li ti, stii e novi gost. Svejedno. Onda se desi da se ne moe sjetiti ak ni imena hotela. Jutros si ak i ime recepcionara znala. Sva imena iile osim onog od kojeg je slaba vajda. Da stane i kae: Ja sam Alma Lazarevska sa premnogom nou iznad sebe! Pomozite! A ve je iz vidokruga nestalo i ono pecivo koje se prodavalo po cijeni trostruko manjoj od jutronje. Povukla ih je enska ruka obnaena do lakta. Samo se ruka ukazala. I spustio se kapak. Srednjevjekovna scena. Da li se tako osjea D. kada prestane djelovati njegova dnevna doza Nestinona?! U jednoj takvoj sceni dominira pravougaonik izloga frizerskog salona. Potonja muterija ve je davno otila, runici poslagani, boce sa amponima odloene, sa poda uklonjena svaka dlaka. Dvije ene, tek siluete. To jedna provjerava da li je sve na svom mjestu. Drugoj je ruka ve na metalnoj jabuci vrata. Priem li, rei e mi: Oprostite, upravo zatvaramo. Preesto sam u svom gradu odluku da kosu prepustim frizeru odlagala do u pozni as. I preesto me je doekivao ovakav odgovor. A ja mu se obradovala. Kao uenik koji je konano pokazao da nije on kriv za svoj izostanak. Ali, ovdje nije rije o sitnim, infantilnim samozavaravanjima kakvim smo skloni, valjda, samo u svom gradu. Ovdje ja stojim ne znam gdje, i ne znam kamo u. A no se sklapa kao neumoljiva presuda i posljednja nada odlazi sa ovim dvjema figurama iza kojih preostaje tek sablasno osvijetljen izlog. Svaka je razlonost, svaka razumnost, svaka prisebnost onemoguena. Paralizirana sam anemona sa premnogom noi iznad sebe. Grad koji ti se cijeli dan prijateljski nudio u svoj svojoj veliini, zavodljivo te mamio kao razgranata staza, u trenu je postao hladna klopka. Kafka u jednom pismu Mileni pie: Danas sam gledao mapu Bea. asak mi se inilo neshvatljivo to je sagraen tako veliki grad, a tebi treba samo jedna soba. Osjeaj koji elim evocirati jeste, meutim, pribliniji onome to ga pominje Milosz u pjesmi To. Misao beskunika dok ide po ledenom stranom gradu. A ova opet, stoji u istoj pjesmi, jeste slina trenutku kad opkoljeni Jevrejin vidi teke ljemove njemakih andarma kako se primiu.

374

Sve ono to si tokom dana upio jeste bila zavodljiva igra privida. Nastupa as kada se sretniji igrai povlae sa scene, a nesretnici ostaju da plate pravu cijenu igre. Koja je zna se kakva. Sklupati se na karton pored ve zaspalog beskunika? On je izvan dometa strepnje. On nema misao. On ve spava. Da se sklupa pored njega? Ve je kasno. Na bilbordima nacerena ili napuena usta. Odriu mogunost svakog pitanja. Ti si tek njihov dnevni ispljuvak. Srednjovjekovni putnik pred gradom koji je upravo zatvorio svoje kapije i podigao mostove? Montaigne pie o ulasku putnika u Augsburg nakon zalaska sunca. O strahu koji ga obuzima kada se nae pred slijepim vratima. etiri naizmjenine velike kapije, jedan most iznad anca, jedan pokretni most i jedna gvozdena prepreka. Kada je Montaignov opis zanimljivo kuno tivo, onda mu nije loe uzvratiti sjedanjem za raunar i otvaranjem elektronske mape Augsburga. Tja, to je, dakle, taj strani grad? U lijevom uglu usluno treperi ak i Hilfe centar. Niega stranog tu ne moe biti. Sa Hilfe centra ubrzo sklizne na H&M online ponudu. Zaboravi Montaignea. Uostalom, vie nema ulaska u grad. Izgubio se u bezlinosti aerodroma, jednoobraznosti predgraa. Tek, ponekad... Najvie volim one rijetke u koje ulazim kao u otvorenu knjigu. A od najnelagodnijih doivljaja ulazaka jeste onaj kakav mora imati ruka na koju je nevoljno navuena ginekoloka rukavica. Bespomono zavaljen i bez kontrole nad svojim tajnama... grad... neu mu izgovoriti ime. Kako god, nestala su ona slijepa vrata pred kojima se putnik Montaigne naao, krenuvi, kau, u potragu za lijekom svojim bubrenim kamencima. Tvrde da pokretanje bubrenog kamenca prouzrokuje jednu od najjaih boli. Nije li strah koji je Montaigne osjetio pred augsburkim vratima dostatan da anestezira i bubrene kolike? Ovoj skici pripada i scena uz bolesniki krevet B-ovog oca. Pria nam kako je prethodne noi sanjao da se odjednom naao u Zagrebu. Nisam dvadeset... ma i vie... godina bio u Zagrebu. Gledam oko sebe. Preplaen. ta u ja odjednom u Zagrebu? Uuti nakon ovoga. Zbunjeno se smjeka. Vidjela sam takav smijeak na licu pacijenta, koji tren nakon to mu je uruena strana dijagnoza. utimo i mi, okupljeni oko njegovog kreveta. Neko poinje prepriavati neki smijean dogaaj, pa zauti. U utnji smo se i razili. Dan iza toga, B-ov otac je umro. U snu.

375

Da li je Montaigne u trenutku umiranja ugledao ona slijepa vrata Augsburga? Jedno mogu pretpostaviti: nije ugledao kako se umnoavaju, prepliu i jedna s drugom izmjenjuju ulice rodnog grada. Nije ugledao kako se u dubini grada otvaraju dvostruke ulice, ulice dvojnici, ulice lane i varljive (Jesu li takve slike iza D-ovih onih kapaka koji su pali nakon to je prestala djelovati dnevna doza Nestinona!?). Ili: kao vjetrom pomijeane ulice. Sve su to slike do kojih su trebali proi vjekovi, slike koje su ekale Schulza, drohobikog monaha bez Boga. Ne usuujem se izjasniti ta je jaa mjera straha: ona slijepa vrata ili ove ulice. Na jednoj od njih, kolska se zvala, Schulza je presreo uniformisani mukarac. Tuim je jezikom progovorio. Pitao za neku ulicu, to li? Ne! Upitao je: Bist du Schulz? Legenda kae da je Schulz zbunjeno i plaljivo uspio potvrditi prije nego je stranac u njega ispalio dva metka. Istorija biljei tek ta dva metka.

376

Tvrtko Kulenovi

Gradovi na ostrvima
U devetnaestom vijeku duh je oboavao jezera. U svim antologijama, itankama, u raznoraznim prezentacijama francuske poezije toga doba, poasno mjesto uvijek je zauzimala Lamartinova pjesma Jezero / Le Lac. Ainsi toujours poussez vers les nouveaux rivages, Dans la nuit ternelle emportes sans retour, Ne pourrons nous jamais sur locan des ges Jeter lancre un seul jour? Pjesnik je na jezeru ekao svoju dragu, da budu zajedno, a moda i da se njeno stanje uz tu klimu malo popravi. No ona je bolje znala. Pisala je: Ti zna kako su gadni ovi moji dani sa napadima kalja. Ne mogu dozvoliti da svi ostali gosti hotela zbog mene trpe. Doi u im ovo proe. Pria je lijepa i tuna ali pjesma joj je izbrisala tragove kako i mora biti, samo je ostavila jezero. Pitanje je moe li jezero podnijeti tu koliinu emocije, tu mudrost emocijom izazvanu, moe li sve to stati u lavor vode? Noeni prema novim obalama, u vjeitu no voeni bez povratka, bez mogunosti da makar za trenutak negdje bacimo kotvu, zar to ne pripada monom, velikom moru? Ili u poetku monoj i velikoj rijeci koja e takoer zavriti u moru. More, tue i nepoznato, koje e ostati tue i kada prestane biti nepoznato, prostor je koji najbolje odgovara vremenu koje dolazi poslije smrti i koje je i danas tue, ako i nije vie nepoznato. Zato dakle ne more, veliki talasi koji udaraju u obalu sa tutnjavom koja je muzika ispraaja? Ali duh je bio opsjednut jezerima, more je pripadalo profesionalcima. Mrtve mornare zamotavali su u navoteno platno

377

i sputali u more. ene mornara i ribara stajale su ili sjedile na obali i gledale more, uvijek samo more. Ali ubrzo e doi do velike promjene i sve e biti jasno. Baudelaire e napisati: L homme libre toujours tu chriras la mre. Devetnaesti vijek je bio vrijeme raznovrsnog napretka, vrijeme sigurnosti i elje za sigurnou: ako ve mora da se kupa, lavor vode je najsigurniji. ta e na ostrvu gdje si daleko od bolnice ako ti se neto dogodi? ovjek je sada shvatio da mu je more domovina, a ostrva su najdalja od kopna, najblia domovini. Prvo dou gradovi na moru, na morskim obalama, a zatim, jo vie, gradovi na ostrvima. Ostrva ne smiju biti prevelika, da se gradovi na njima izgube, najbolje je da su gradovi vei od ostrva na kojima se nalaze. Danas je prijestolnica svijeta grad na ostrvu. Preletio sam ga prvi put avionom predveer i vidio ga onakvog kakav se vidi na nekim turistikim fotografijama: vrh Manhattana bio je u nas uperen i zbog obline Zemljine kugle blago ispupen zbog ega su se vrhovi njegovih ogromnih zgrada razilazili, slika se irila, sve je djelovalo kao jedan nevjerovatan kameni buket. Bio je to snop babilonskih kula, novi zigurati koje emo s ponosom moi ostaviti u naslijee buduim pokoljenjima: ljudi e moda tada ivjeti u vodi ili pod zemljom, ali ostacima New Yorka nee moi da se ne dive. Zatim sam ga nadlijetao nou i tada je sve bilo ravno, pljosnato, nikakva visina ni uspnue nije se vidjelo, ali je liilo na Ali Babino blago. Manhattan je imao oblik nemarno baene raskone i razmetljive ogrlice. preko nje je bila baena druga, pa trea, desetine i stotine sjajnih ogrlica koje su prekrile prostor tako da ni traga mraku nije ostalo izmeu njihovih monih vijuga, a sve su tretale svojim najmonijim i najljepim sjajem. A oko njih samo mrak, mrak i muk, more. New York je grad na vodi vie nego ijedan drugi grad na vodi koji znam. New York je vie grad na vodi nego to je Venecija. Vozei se amcem venecijanskim kanalima suoava se s bajkom, ali plovei brodom oko Manhattana zasut si udom, sa svih strana. Vodi na brodu osjea se obaveznim da pravi viceve, Ameri smatraju da to predstavlja dio svakog dobrog govora, ma o emu on bio. Nakreveljit e se i rei da se s nae desne strane upravo pojavljuje Statua slobode, to jest jedna visoka zelena ena bez sisa i bez guzova. Ali koga je sad briga za sise, ti bi htio da se popne u njenu glavu i da odande posmatra

378

svijet kao to je to nekad inio Murzilka sa svojim patuljcima. Koga je, koga je uostalom, uopte briga za zelenu enu, kad se s druge strane na tebe survavaju u visinu neboderi Manhattana. Nigdje tako kao pred njima ne postaje svjestan istinitosti one stare izreke da se o pravoj ljepoti moe samo mucati. Je li to u njima poezija sile? tako je neko, mislim ba neki Amerikanac, nazvao utisak to ga ostavljaju na gledaoca oni kozaci u Eisensteinovoj Oklopnjai Potemkin koji silazei niz odeske stepenice pucaju u narod. Je li u pitanju neki red? Kakav je red u nejednakosti, u sirovom i surovom duhu nadmetanja? Nikad nee znati. Samo zna kako velianstveno oni padaju na tebe ikljajui u vis dok prolazi ispod njih brodom. Zatim se na tebe ponu obruavati mostovi. Naravno da ih zna sa mapa, ali na mapama se oni ne vide, ne vide se njihova stabla i njihove lijane, ne vidi se to udesno drvee, koje u New Yorku, meutim, ipak stvara ume jer u kom god pravcu baci pogled po vodi, vidi dijelove raznih mostova gdje se isprepliu. Vodi kae: Brooklyn Bridge. Kad je puten u saobraaj bio je dvostruko dui od bilo kojeg mosta do tada nainjenog u svijetu. Sveano otvorenje bilo je u maju 1883. Hiljade ljudi dolo je da mu prisustvuje i u stravinoj guvi koja je nastala dvanaestoro ih je poginulo, bilo da su u masi zagueni i pregaeni ili da su pali s mosta u vodu. Ali ovaj grad zna biti i disciplinovan to dokazuje onaj uveni ili zloglasni, kako hoete, nestanak struje. Morate biti disciplinovani i hladnokrvni ako znate da vam se lift moe svaki as zaustaviti izmeu sedamdesetog i sedamdesetprvog sprata. Zatim dolazi Manhattan Bridge, iji tornjevi-nosai su tako ornamentirani da podsjeaju na Eiffelovu kulu. Williambsbourg Bridge, sagraen 1902., jo je za metar i po dui od Brooklyn Bridega. S krme borda, zajedno obuhvaeni pogledom unazad, tri mosta zapoinju udesan ples, sklapaju i rasklapaju svoje dijelove, svoje oblike i linije, svoja stabla i svoje lijane, kao na kakvoj pokretnoj apstraktnoj skulpturi, kao u kakvoj djejoj igri. Zatim dolazi pravo udo, mali cirkus, Rooseveltovo ostrvo sa etiri velika stambena bloka iji stanari prelaze preko i odlaze u svoje kancelarije vozei se pet minuta u vazdunom tramvaju koji ih iskrcava na uglu Druge avenije i ezdesete ulice. Usput ste jo proli pored mnogih poznatih vam i nepoznatih uda s lijeve i s desne strane, pored Wall Streeta, Zidne ulice, koja se tako zove zato to su prvi Holanani, trgovci i ostali, koji su ivjeli na vrhu Manhattana, na tom mjestu bili

379

podigli visok drveni palisad da se zatite od Indijanaca koji su gospodarili ostatkom prostora, pored luke, pored muzeja starih brodova u Junoj ulici i helikopterske luke za razgledavanje grada nedaleko od nje, pored ogromnih kompleksa i sasvim malih kua sauvanih zato da bi se osjetilo da i Amerika ima istoriju, a ne samo Yankee stadion. Tek onda ste spremni da uplovite u bajku, u Veneciju, u Hiljadu i jednu no. Dok brod lagano plovi uskom rijekom Harlem, ini vam se da s palube rukom moete dodirnuti njene mostove koji se, poslije elinih dinova od maloas, niu nad njom kao pauinaste niti, kao zategnute girlande postavljene samo privremeno i izriito za neku svetkovinu, za karneval, da bi bile skinute odmah po njegovom zavretku. To odgovara ukusu istinskog karnevala, ukusu Hiljadu i jedne noi, ukusu avanture. S tog mosta, na koji bi se za asak mogao popeti, za tren se mogu nai u Harlemu, u koji se moji prijatelji ni kolima ne usuuju kroiti, a pjeke kau u njemu u hipu moe izgubiti glavu zato to se nekome ne svia kroj tvojeg odijela, o bojama bilo ega da i ne govorimo. Pa kad se proe kroz tu arobnu igraku od voda i mostova, kroz taj Harlem-karneval, taman kad si se na njega navikao, iza zavijutka izbije na puinu rijeka Hudson, ije se okomite stijene sputaju u vodu kao u neko divlje daleko more. Studenti Columbia univerziteta okreili su na toj strani bijelom bojom jedno ogromno slovo C. Moda e mu neka naredna generacija dodati isto tako ogromno slovo U. Na brdu iznad vas vidi se opet jedno njujorko udo, Cloisters, ili muzej manastira, ogranak Metropolitan Museuma za srednjevjekovnu umjetnost u kome su na prostoru osrednjeg gradskog parka reproducirani dijelovi ili cjeline gotikih sakralnih graevina. Zatim se dolazi pod ogromni George Washington Bridge, iji se drugi kraj gubi daleko negdje na njudersijskoj obali, kao da je snimljen nekim posebnim, umanjujuim objektivom. Naa tura se pribliava svome kraju i vodi se priprema za svoj lijepi zavrni govor. Poinje s jednom neoekivanom intonacijom, oigledno namijenjenoj intelektualcima, highbrow turistima, kojih uostalom na ovom krunom putovanju uvijek ima dosta. Kae: U devetnaestom vijeku ljudi su voljeli jezera, pjesnik Shelley utopio se u jezeru, u buri. Zatim dodaje, uz odgovarajuu grimasu: Oni meu vama koji su makar malo uili francuski dobro znaju da se najpoznatija francuska pjesma zove Jezero. Le Lac... Ainsi toujours poussez...

380

Zar je to od njega potekla itava moja pria? Ako i jeste, nije tekla ni zbog njega ni zbog njegove prijestolnice svijeta, nego zbog moje metropole, raskrsnice ivota i smrti, grada na sto osamnaest ostrva, Venecije. Neka od njenih ostrva su definisana namjenom, kao ulice na Baariji, ima ostrvo za kupanje i sunanje sa beskrajnim pjeanim plaama i na njima jednako tako beskrajnim kolonama kabina za presvlaenja, lealjki i suncobrana, sa bljutavim plitkim i nedovoljno modrim morem, i udnim starim hotelima u ulicama koje do njega vode. Turista u meni morao je otii da to vidi, bilo je runo vrijeme, duvao je vjetar navodnjavajui iz mora pijesak, morao sam se prije povratka oprati, a nigdje nisam vidio tu. Trebalo je pitati uvara koji je leao na lealjci pod suncobranom, itao je novine i nije mu ba bilo pretjerano drago da ga neko uznemirava u bojem miru toga dana. Pokuao sam napraviti neto italijansko od rijei tu i rekao sam duce (due), a on se nasmijao: Duce non ce piu, ma ce la doccia ancora. Pitao sam se kako je mogao ovaj ovjek, ovaj svijet, ovaj grad, uletjeti u ludilo, a ba i nije mogao, opirao se koliko god je mogao, a mogao je mnogo. Poseban izum kanjavanja politikih neistomiljenika ovdje je bilo napajanje istih ricinusovim uljem. U Crnoj Gori su jednom zarobljene partizane kamionima vozili na fudbalsku utakmicu izmeu talijanskog garnizona i lokalnog kluba. Morali su glasno da navijaju za italijanske vojnike. Zatim ima Murano, ostrvo staklia, koje jeste jedno udo. Vjekovima se vjerovalo da tamonji majstori poznaju jednu tajnu koju niko drugi ne zna. Danas vie ne postoje tajne stakla, ali e uvijek postojati tajne ljudskih ruku. To jeftino bogatstvo ne postoji nigdje na svijetu, ali ono to ostaje najvie u sjeanju je zvonjenje staklenih ploica koja se uje kad otvara i zatvara vrata duana i kad uje zvona venecijanskih crkvi. Ima ostrvo Torcello za koje kau da u njemu postoje sahranjena dva do tri drevna grada. Ima ostrvo mrtvih, ostrvo na kojem se mrtvi sahranjuju, nikad nisam tamo bio, niti sam vidio pogrebnu povorku koja tamo plovi, jedino sam itao Smrt u Veneciji Thomasa Manna. A lino sam vidio goluba i maku u prljavoj vodi kanala uz dok, goluba i maku koji su, pored lava, znamenja Venecije, maku koja se neprecizno hitnula (ili opinjena blizinom plijena nije ni uoila podmuklost situacije), goluba koji nije stigao da uzleti, zajedno u vodi, glasovi upomo, svako na svome jeziku, teka drama egzistencije, samo da ne lii toliko na alegoriju

381

pravde smrti kojom se tjee obespravljeni kad ne mogu nita drugo. Drugi put sam vidio dijete koje je palo u vodu kanala, neki zanatlija je skoio za njim, ali prekasno, dotrali su vojnici iz oblinje kasarne (mladiima kojima je jo jedno popodne oduzeto i koji pokuavaju na ovaj nain, humano da ga povrate), sa naroitom maskom za disanje, takoe uzalud. ene su govorile preko kanala jedna drugoj: E morto, poverino. Otac je izletio iz kue u roze gaama i u majici bez rukava, zalamajui rukama. ene su govorile: Pianze, poverino. Majku nisu priputali. Smrt u Veneciji, a niko nije von Aschenbach. U tradicionalnom venecijanskom pozoritu mrtvi koji bi popadali po sceni ostajali bi tamo do kraja, a kad bi ustali publika ih je pozdravljala povikom Bravo i morti! Jednom me je prijatelj pitao koja mi je najdraa naa slika i prije no to sam poeo da biram konji Svetog Marka nasrnuli su u moju svijest zahtijevajui da uu, da budu postavljeni na pijedestal, pa sam nekim instinktivnim pokretom obrane i otpora zatvorio kapiju. Mada ne sasvim: kao da je dah njihov, njihovog tvorca prodro unutra, spomenuo sam im neki primorski pejsa Ignjata Joba koji mi se jednom veoma dopao u dubrovakoj galeriji, ali koji se nikako nije mogao takmiiti u konkurenciji najboljih. Onda je on rekao: A zna ta se meni najvie svia? Dobrovievi konji sa crkve Svetog Marka u Veneciji. Tako sam zakljuio da su ovi konji neunitivi: porijeklo im se ne zna, smatra se da su ih nainili Rimljani ili Grci ili neki jo stariji narodi. Proveli su jedan ljudski vijek u Rimu na Trajanovom slavoluku, zatim su preneseni na carigradski hipodrom odakle ih je pokupio dud Enrico Dandolo za vrijeme svoje krstake vojne i prenio u Arsenal, u Veneciji da bi tek kasnije bili privreni na baziliku. Kad su eljeli da rasrde Veneciju, enoveani su tvrdili da e njih vezati i zauzdati. Napoleon, koji je elio da najvrednije stvari svijeta okupi u Parizu, prenio ih je na Trg Carousselle. Odatle su ih Austrijanci vratili na njihovo mjesto da bi pokazali svoju dobrohotnost i pravinost: mada vie nisu predstavljali snagu Venecije oni su, neokrnjeni na mnogobrojnim putovanjima, postali simbol njenog trajanja u istoriji. Ako se znaaj mjeri sposobnou trajanja u svim sistemima ljepote, rekao je Le Corbusier ili neko drugi znamenit, onda je najznaajnija graevina Dudova palaa u Veneciji. Noge ovih konja izgledaju meusobno isprepletene, to je nemogue, ali sam poznavao jednu ensku koja je mogla

382

da oplete svoje noge oko noge stolice u kafani. Nemaju nikakvog potpornja, draa, a svejedno se dre, to danas i nije ba pohvalno. Danas slavimo teoriju pa su najpoeljnije one stare skulpture kod kojih postoji neki stupi, podupira, koji pokazuje da je umjetnik znao da ne moe. Prezreni su vjetina i ljepota, Michelangelovi robovi su velianstveni za razliku od Davida koji je nezreo. Ali i to e proi. Pa e opet doi jezera. U Veneciji je dovoljno da skrenemo sa glavnog, turistima zatrpanog puta koji vodi od Trga Svetog Marka do eljeznike stanice, da dodamo jedne alvare i jedan turban i jednu lau na jedra, pa da se naemo u slici Canelletta. Te udne slike, kojima je dugo otkazivana vrijednost, imaju uza se jedan basnoslovan kvalitet jedva primjetnog prevazilaenja vlastite realnosti, koji nije nastao zahvaljujui genijalnosti njihovog tvorca, nego zato to im se svom upeatljivosti svoga postojanja nametnula Venecija koja ne pristaje da bude samo slika. To nisu slike, to su vedute, rije nastala od glagola vidjeti vedere. Pokuao je da je naslika i jedan Parianin, avangardista Carzou, u poetku mnogo hvaljen, a danas izgleda sasvim zaboravljen. Naslikao je nasred ostrva ogromnu zgradu sa ije fasade gleda ogromno nasmijeeno lice, ukras ili Bog. Dodao je u podnoju zgrade, na ulici, ljude u gomili, vrlo ivahne, vrlo sitne u poreenju sa ostalim stvarima, jedan top, dvije ene, jedna vrata koja nikud ne vode. Svuda unaokolo mnotvo katarki, crkvenih tornjeva i jo brodskih katarki. Ima jedan, Favretto ili Fervetto o kome se malo zna. Nije ni tradicionalan ni moderan, teko je rei kome ili emu pripada, ali odgovor na to pitanje ja znam: pripada filmu Andreja Tarkovskog Nostalgija. Na slici je, sasvim naprijed, voda koje se ne vidi, ali se vide stupovi za vezivanje gondola u njoj, plavi sa zlatnim prstenovima, olinjali. Vide se privezane gondole i u jednoj od njih gondolijer, sjedi pogrbljen, eka svog putnika koji je otiao dalje naprijed, dublje u sliku. Tu je prostor koji bi mogao biti predvorje, ulaz u jednu venecijansku palatu, ali su ulazna vrata tako tijesna, tako mrana, da prije govore o ulazu u neko skladite u lukom gradu. Pored samih tih vrata, na zidu je jedna slika bojom blistava i sa tekim pozlaenim okvirom, slika kakve se ne dre na ulazima u skladita, ali ni u predvorjima palata. Ona nam ne dozvoljava da odredimo da li je u pitanju vanjski ili unutranji prostor, mada se oko onih tijesnih vrata tiskaju ljudi koji bi da uu u onaj mrak, svakako poslije nekih koji su ve uli. Neki samo proviruju unutra, neki tek

383

pristiu, meu njima vjerovatno i onaj koga gondolijer eka. Unutra se neto deava, moda neija smrt, neije vjenanje ili nekom roenje. Ali ovi gosti ne nose u rukama ni poklone ni bukete, samo jedan dri neto nalik na plastinu vreu sa provijantom, nemoguu u ono vrijeme. Moda se neto deava na kanalu s druge strane ulice, a ovi ljudi su smatrali da e biti blie tom dogaanju ako kroz ovu mranu zgradu prou. Jedno znam: ili je ova slika na voleban nain isjeena iz filma Nostalgija, ili je film iz nje nastao irenjem kao harmonika kada se razvlai. Prirodno je i logino zakljuiti da je jedan talijanski slikar mogao uticati na italijanski film jednog ruskog reditelja, ali to ovdje ne znai nita. Ova dva ovjeka, razdvojena moda decenijama, moda stoljeima, i ko zna ime jo, poznavali su jedan drugog, bili su meusobno bliski, providjeli su se jedan kroz drugog. Jedan drugi Italijan, pisac Tatarske pustinje, poao je da posjeti Hieronymusa Boscha u njegovoj kui. Pozvonio je, i otvorila mu je domaica sa holandskom kapom na glavi i drvenim klompama na nogama i rekla da je gospodin slikar u ovo doba dana u uobiajenoj etnji, zapravo sjedi na jednoj klupi u parku i posmatra svijet. Otiao je i naao ga i poto su malo popriali o raznim stvarima, upitao ga je ono zbog ega je i doao. Recite, majstore, boe, kako ste stvarali svoj svijet, odakle oni oblici i likovi, ona nepoznata stvarnost u njima? Majstor ga je malo razgledao, odavno ve bez uenja i rekao je: Grijeite, gospodine, grijeite sad ve vie od petsto godina. Nita ja nisam stvarao, izmiljao ili kako ve Vi to zovete. Sjedim svaki dan na ovoj klupi da gledam ono to Vi kao prolaznik kroz vrijeme ne moete vidjeti. Ne umijem Vam tano kazati ko je na kojoj slici, ali ako bolje pogledate prepoznat ete i onu enu sa djetetom u kolicima i mladi zaljubljeni par i loptu nalik na veliko uskrnje jaje sa kojom se djeca igraju, svi su oni sa mojih slika. Ako umijete da gledate, vidjet ete, ako pak ne, opet je dobro, jer vidim da ste se nagledali mojih slika. Sa balkona sobe skromnog ali obavezno ogromnog hotela vidio sam kako su posred Manhattana u subotnjoj guvi etvorica mladia silovali jednu djevojku. Stisli su je sa svih strana obrazujui usred rijeke prolaznika malo jedva primjetno ostrvo, niko se nije bunio, nita se nije ulo ni komealo, svima je bilo drago da budu likovi na Boschovoj slici. U New Yorku, u Sarajevu, u Veneciji, postoji jedan osnovni pravac kretanja: po duini. Od eljeznike stanice, preko Lista

384

di Spagna do Piazze San Marco, i obratno tei ete u optoj rijeci ustaljenim putem prema Piazzi Svetog Marka ili prema stanici, kao da ste samo talas na vodi, kao da ste tenost koja se oblikuje prema sudu koji je dri, stizat ete na stanicu i odatle krenuti na Ponte Libertad da gledate kako Venecija kao Moloh guta bujicu automobila koja stalno navire: sve mogue veliine, sve mogue tipove, ak i one oteene, ak i autobusehotele, pitat ete se kuda sve to nestaje jer ulica je potpuno mirna samo korak dalje. pokuat ete traiti objanjenje i da tom udu od mosta priete sa strane, jednom od onih ulica u koje stranci rjee zalaze, a koje bi se po smjeru morale zavriti negdje u njegovoj blizini. Proi ete kroz pogreno sastavljen film, bez prijelaza e se smjenjivati gradovi istonjaki, jevrejski, panski, ali prilaza mostu nee biti: na kraju ete zapasti u uske uliice s visokim kuama koje ne idu pravo prema moru nego svaka na svoj nain krivuda tako da se most vie ne vidi, mada mora biti sasvim blizu. Ove ulice zavrit e se vijugavim hodnicima izmeu visokih zidova ili metalnih ograda na kojima e biti puno vrata, ali nijedna nee biti otvorena. Tako ete napustiti namjeru da prodrete tamo iza gdje postoji neto drukije i novo, vratit ete se istim utabanim putem od stanice prema Piazzi. Preturat ete knjige po tandovima, ali neete moi da ih kupite, gledat ete udesno lijepe ene, ali neete moi da ih dodirnete, i tek kad se uveer upale neobina svjetla, raskoni fenjeri sa blijedoljubiastim staklima koja zatvaraju izmeu sebe neke zasebne arobne svjetove, bit ete priputeni: sluat ete glupu kafansku muziku koju primitivnim gostima sviraju uparaeni muzikanti i ona e biti boanstvena. Sjedite ete pored Santa Marije della Salute i diviti se savrenoj ozbiljnosti njenog pokreta, njene napetosti, gledat ete kako se uvije suprotna obala Velikog kanala i kako se Piazza San Marco naglo ispravlja, kako prolazi brod, kako se farba barka, pokuat ete prodrijeti u pristanite i kad vam to ne uspije, sjedit ete na debarkaderu stanice vaporetta, na tom neobinom mjestu gdje tlo neumorno podrhtava, a pored vas e na jezivoj ezi julskog popodneva sjediti djeak u sivom odijelu s crnom kravatom, kose briljivo upeglane, s buketom crvenog cvijea u ruci: nee izgledati ni smijean, ni glup, ni prost, ni pogreno vaspitan, bit e jednostavno slobodan od te svakodnevne ljudskosti, mirno zagledan u drvo poda, stran bez misterioznosti, bez egzotike, prosto stanovnik nekog drugog svijeta, odavde odsutan.

385

Nikada nisam bio na tom ostrvu Torcello u kojem su na navodno sahranjena dva ili tri vrlo stara grada, ali u Indiji, prijatelji mojih prijatelja, bolje stojei, pozvali su me na izlet do jednog starog grada na ostrvu, znali su da me to zanima. Oni su priznavali Evropi i Zapadu sve mogue tehnike pronalaske, ali spomenike slavne prolosti samo Indija ima. Very very old town. Smjestili smo se svi, brojna domainska porodica i ja, u iskieni dugi amac, zajedno sa veslaima, jer drndanje motora bi pokvarilo ovu sveanost. Plovili smo i plovili, a zatim stali i veslai-sluge su krenuli da raspakuju hranu i pie i postave trpezu. Paljivo sam jo jednom razgledao sve horizonte i onda bojaljivo pitao gdje je grad na ostrvu. O, rekli su, on je dolje ispod nas u dubini. Ne moe se vidjeti. Very very old town indeed.

386

 PHOTO BY IMEN ZUPANI

Suzana Tratnik

Stivenson! Stivenson!
Nemalo trenutaka smo proveli ekajui na rizinim raskrima ulica i eleznike pruge, posebno opasnim tamo gde nije bilo rampi. U gradiu je bio samo jedan takav smrtni prelaz, a upravo ispred njega sam najee stajala u prisustvu roditelja. Da se naviknem da mirno ekam ispred otvorene pretnje bez rampi, govorili su. I dok sam kao na iglama iekivala voz, koji
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

387

je ve pitao prolazei pored najblieg sela i pod svojim nemirnim onovima pokuavala da prepoznam njegovo truckanje, uila sam se, dakle, suzdravanju, kao vanoj ivotnoj lekciji. Lokomotiva je konano, ludo pitei, projurila preko ulice, i tada mi je tetka, za svaki sluaj, tako snano stegla dlan, da su vrhovi mojih prstiju pobeleli a ja sam pomislila na ljude koji se bojali da sednu u prve vozove u Engleskoj, jer oveka od tolike brzine samo moe da strefi kap U tom trenutku je Tivarka, susetka iz druge ulice, koja je stajala sa druge strane ina, kao i obino povikala ka kloparajuim tokovima: Treba znati iskoiti iz voza! Treba znati iskoiti iz voza! To je izgovarala verovatno svakog dana od kada je skrenula, a sasvim sigurno svaki put kada se etala sporednim putem koji je vodio preko eleznikog prelaza bez rampi. Kada bi dojurila kompozicija voza, u to vreme jo uvek sa okastim vagonima i nezgrapnim otvorima koji su otkrivali grube drvene klupe, Tivarka bi stala na mestu kao ukopana, stegnula krupne pesnice, i kao zaarana i takorei nepominog lica, izvikivala svoj urok. Svi smo se udili, kako joj uvek polazi za rukom da je nita ne zgazi i da zna da se vrati kui bez pratnje svog mua. To je najgora bolest, u po glasa su govorili ljudi koji su stajali sa druge strane neobezbeenog prelaza. A kako moe da iskoi iz voza, ako nisi u njemu?, pitala sam se vie za sebe nego oekujui odgovor. Tome nema pomoi, to se ne moe skinuti, rekla je moja moderna tetka, koja se, dodue, kunula u uda medicinskog leenja koja je redovno pratila u popularnim asopisima, kao i u posleratnu socijalnu pomo. Ludilo se ne moe operisati. Na greke prirode, koje se ne mogu ni isei, ni spaliti, ni vrsto povezati otrim koncem i saekati da same otpadnu sa tela, niti bilo kako drugaije isceliti, naime, nije imalo smisla previe troiti rei. Vraajui se kui, tetka i ja smo usput svratile u drutvenu halu sa piem i kupile za vikend gajbu kokte. Kokta je, naime, vaila za jedino to je dobro od svega to je stizalo sa beskrajnih pokretnih traka u fabrikama, gde se svaki deo pravi posebno i zato na konanom proizvodu nita ne ide jedno uz drugo. Pre nego to mi je u dvoritu, pored samog kokoinjca pod orahom, otvorio novu flau kokte, otac je prislonio metalni otvara na zapua i sa cigaretom u ustima me upitao: Reci brzo! Ko je konstruisao parnu lokomotivu? Ustala sam, duboko udahnula vazduh i prodrala se ka kokokama:

388

Stivenson! Stivenson! I zapua se otvorio, kokta je poela da se dimi iz staklenog grla i pepeo se istresao iz oeve cigarete. Hladnoa tamnog pia je uvek prijatno bockala po suvom grlu. A zato Tivarka hoe da iskoi iz voza?, upitala sam oca, nadajui se da me nee uti tetka koja je plela u bati. Otac se nasmejao, u smislu da se luda ena iz susedne ulice sigurno jo nikada nije vozila vozom, a kamoli da bi razmiljala kako da skoi iz njega. Vozila se, vozila, o, i te kako se vozila. ezdeset i druge su ona i mu ili autom po istonoj Evropi, zauo se mrzovoljni glas iz bate. A sada joj se sve pomealo u glavi. Umesto da lepo ostane kod kue. Ni tetka ni njene dugonoge prijateljice u kratkim letnjim haljinama, uprkos svom koraku sa vremenom, nikada se ne bi popele u voz, i, ukoliko je bilo mogue, izbegavale su udaljena mesta do kojih se nije moglo stii peke, biciklom ili radnikim autobusom. Voz ionako juri kao po pokretnoj traci i na kraju izae napolje sav razbucan i rastavljen na delove. Malo bolje stoje stvari sa automobilskom vonjom, ali samo ukoliko je voza stariji i razuman mukarac. Meutim, moj otac je rekao da se moe iskoiti iz voza koji juri. Meutim, mora biti profesionalac. Jo od kada je voz prvi put uspeno krenuo prugom Stokton Darlington, bilo je na sveu hrabrih profesionalaca, koji su iskakali iz vozova, neki ak i po vie puta. A nisu svi bili lopovi. Neki, dodue, jesu, ali bili su poteni lopovi, koji su tek tu i tamo beali od ruke zakona. I skitnice bi u zasedi, na kakvoj sporoj okuci, ekale na vozove, uskakale u njih i nakon prevoza do eljenog odredita, na isti nain ih naputale. Biti skitnica, nekada je bila potovana profesija; mogao si da dobije da jede, popije i prespava, i ljudi su te pozdravljali sa potovanjem. Meutim, mi nismo bili nita od toga; ni poteni ni pokvareni lopovi, a jo manje skitnice ili sitni deparoi. Kako, dakle, znati da iskoi iz voza? Iz voza se skae, kada treba, rekao je moj otac. A treba, te nevinog okrivljuju i gone, ili ako prespava stanicu na kojoj treba da izae, a ve je kasno, i s obzirom na vozni red nema vie mogunosti da se istog dana vrati. Bolje je iskakati preko dana, a posebno kasno popodne, kada ti sve crvenije uareno sunce sija u guzicu, a ne vie u glavu. To su stvarno totalne ludosti, rekla je tetka Gabrijela u bati. Ko e jo, ako jo ima iole mozga, iskakati iz zahuktalog voza?

389

A onda smo se svo troje glasno i dugo smejali. Tetki, koja je inae bila emernog soja, od silnog grohota se opustila prozirna svilena marama pod bradom. Kada joj se duga, svetloplava kosa rasula po ramenima, podigla ju je i obrisala maramom oznojeni potiljak. Moj otac se smejao drei cigaretu u ustima i pepeo mu je padao po golim ramenima, jer je po vruini uvek sedeo bez majice. A ja sam se od smeha neprestano savijala i udarala glavom o kolena, tako da mi je sunce svaki put obasjalo zadnjicu i odjednom mi se uinilo, da smo u Teksasu. Kao onih sedam kenedija, prve dizel-elektrine lokomotive, koje su 1961. stigle kod nas iz Amerike. Najbolje je bilo stajati na ulici ispred kue i izdaleka posmatrati nekoliko kilometara udaljenu elezniku prugu, kojom je, u ujednaenim intervalima, pitao voz. Jednom sam tom istom prugom peaila sve do Beltinaca, a Ljutomer, Verej i Ormo su ipak bili predaleko. Tetka se strano razbesnela, im sam pouno napomenula da je ta pruga bila izgraena jo daleke 1924. Razbesnela se skoro koliko bi je razdrailo ako bih je pred drugima zvala tetka ili ak tetkice. Jer, ona, u stvari, nije bila moja tetka, jedva da smo bile u srodstvu. Istina je da se brinula o meni i o kui, ali, zato jo nije bila ni moja tetka, ni nekakva izdrocana starica, kao to mi je jednom prilikom odbrusila. A rekla je, da tom prugom jo nije dolo nita dobro. Bila je, naime, uverena da su njom stigli ljudi sa nepotrebnim industrijskim novitetima i moda jo i sve bale tkanina, zbog kojih je moglo da se zaposli na stotine radnica koje su zaraivale za hleb ivenjem, bez ega su pre toga sasvim mirno ivele. Nakon to je izgraena nova fabrika tekstila i nakon to je, ubrzo nakon toga, zatvorena javna hala sa piem, dobili smo i prvu asfaltiranu peaku stazu, okruenu mladim topolama, koja je vodila od ruba naeg grada do prvog sela. A tetka Gabrijela je, nehotice, dobila zlatnu ansu za zaradu u fabrici tekstila. I ona je zaivala, najpre kragne, koje ti samo kidaju ivce, potom rukave i na kraju dugmad. U poetku je ustajala ve u etiri izjutra, zato da bi do kraja radnog vremena mogla da postigne normu, a uskoro samo zato da bi je prebacila. Sve dok nije postala predradnica, to je bilo skoro isto kao predbog, i onda je odlazila na posao tek u est i odlazila sa njega u dva, jo i dobro da ve u dva, jer je gubila ivce zbog radnica koje nisu postizale normu, i tako tetile i drugima, ili bi se dounjale na posao ve u tri i dvadeset ujutru, zato da bi pokrale posao drugima i dvaput prebacile normu. Kada je tetkina preddradnika

390

plata prvi put premaila platu nakon prebaene norme, ne da bi pri tom morala da za nju ustaje u etiri ujutru i ne da bi joj jo kakvo pare odee zbog toga oduzimalo ijedan dan ivota, nadenula je sebi ime po hrvatskoj pevaici Gabi. Od tada smo se i prepodne i popodne, kada nije bila na poslu, esto etale novom asfaltiranom peakom stazom, sa druge strane nove fabrike. Uvek je rado ila sa mnom u etnju, iako sam sumnjala da je to pre svega zato to je elela da privlai panju svojom novom suknjicom ili belim izmama preko kolena. I dugom svetloplavom kosom, jer je sad, po novom, odlazila kod frizera samo na eljanje frizure, to je bilo neuveno rasipniki, u poreenju sa trajnom ili hladnom trajnom, koje su imale dugotrajniji efekat. Jednog toplog popodneva srele smo neko dvoje koji su priali na abarskom. Momak i devojka u svojim ranim dvadesetim, nisu hodali asfaltiranom stazom, sada namenjenom samo peacima, biciklistima i motorima, ve nekulturno, rubom ulice predviene za automobile. Moe li se ovuda na voz?, povikao je momak u naem pravcu. Gabi se osmehnula, u stilu, ta rade tu, kod nas, ti glupavi Ljubljanani. U ti kolji si mi svarno jen pravi abar!, drsko mu je odbrusila, jer nikada nije, kao to se kae, tedela na jeziku, i nije je bilo briga to je zato u mladosti esto dobijala packe ne samo od roditelja, ve i od sestara i brae. Ljubljanani oigledno nisu mogli da dobro razumeju njeno brbljanje na nareju, a i preko ulice se slabo ulo. Meutim, momak se oduevljeno uhvatio za kragnu. Koulja, da! Bili smo tamo. Prstom je pokazao ka fabrici. Tamo. Mura. Koulja. Sad nas dvoje kui. Razgovarao je sa nama, kao da smo sposobni da razumemo samo nekoliko jednostavnih, jednoslonih reenica na stranom jeziku. abarska koulja, da, rekla je Gabi u miniu, i blago me unula pod rebra, to je samo znailo da jo uvek nije vreme za gromoglasni kikot, i da prava stvar tek dolazi. Iako su meni abari, na neki nain, izgledali ba gospodski, kao ljudi sa televizije koji su se smejali i epurili; mukarci u arenim kouljama i sa dubokim zaliscima, ene sa natapiranim frizurama i ogromnim nalama na kaievima uskih plianih sukanja. eleznika stanica, ovamo?, upitala je devojka, uproavajui kao i momak. Pravac Ormo?

391

Tamo im je i mesto!, rekla je moja bestidna tetka, za koju se inilo, da nikome na svetu ne eli nita dobro ni prijatno. Isto tako je volela da me nakon ae-dve vina nagovara da dovedem susedovu kuku kod naeg psa, da bi je maltretirao... Meutim, abari su se ljubazno zahvalili i pourili dalje, u pogrenom pravcu, ka Ormou, gde su nesumnjivo i spadali, kao to je rekla Gabi, jer se tamo nalazila lokalna duevna bolnica. S koje li su grane ovi pali? Misli, da su iskoili iz voza?, pokuala sam da malo mudrujem. Naravno! Na moju veliku radost Gabi se glasno zakikotala, da su se okrenuli svi biciklisti, a njihov pogled se, na kraju, nesumnjivo zaustavljao na njenim dugim nogama. Iskoili su iz voza! Dobro si to rekla. I pali na glavu! A onda mi je rekla, da se iz voza nikada ne skae na glavu ali ni na noge, i da glavu uvek treba zatititi rukama. Videla je to u nekom filmu. Kad je bila mlada volela je da odlazi na sve filmske projekcije u gradu i ugledala se na glumice, nadajui se da e jednog dana otii na pravu audiciju kod abara. Ali, onda je upoznala svog veoma dalekog roaka, elektriara, koji je bio moj otac bez ene, preminule pre vie godina, i sa kerkom, koja sam bila ja. I, od kada je bila predradnica, elela je da dobro izgleda, pre svega na svom kratkom putu do posla i natrag. Pogledaj, pogledaj na ulicu!, terala sam je jednog vrueg popodneva, dok smo se odmarale pred kuom. Gabi je leala na drvenoj klupi nasred dvorita i izlagala svoju mleno belu kou suncu, a ja sam svakih sat vremena morala da joj namaem lea naftom, jer je u nekom asopisu proitala, da savremene ene treba da budu preplanule. A onda, nakon to se danima uzalud prila na suncu, jer je njena koa nakon to je nestalo crvenilo opet bila bela kao i pre, susetka joj je poverila tajnu, da se u banjama gospoe valjaju u mrljama nafte i da onda veoma pocrne. ta bi ti opet?, upitala me je nervozno. Te godine sam ve bila na pragu osnovne kole, a moju tetku nimalo nije interesovalo to se oev budet sve vie tanji zbog tronih svezaka, knjiga, uina i kolskih izleta u najgluplje mogue krajeve. Vidi one dve ene koje dolaze naom ulicom!, oduevljeno sam rekla, jer sam volela da viam neobine ljude sa njima sam, na kraju krajeva, uvek nekoga uspevala i da razveselim. Daj mi malo vode. Gabi je nevoljno podigla glavu sa klupe. Otrala sam do vedra i zahvatila au vode.

392

Kako to da obe imaju crvenu kosu?, upitala sam vie za sebe nego zbog odgovora. Rekla sam ledenu! Iz bunara, aman! Ta ustajala bljuvotina ne moe da utoli e! Dok sam vedrom zahvatala sveu studenicu iz bunara, ene su ve bile kraj kue. Kosa im je, u stvari, bila skoro sasvim narandasta, sa strane prikaena debelim pozlaenim nalicama, obe su imale crvene koulje, pomalo pretople za to doba godine, i, to je bilo najneuobiajenije i za to, kao i za svako godinje doba, drale su se za ruke. Tome bi se i abari udili. Vidi, dre se za ruke!, rekla sam Gabi, kada sam joj donela sveu vodu. Posmatrajui sada paljivije, zapalila je cigaretu sa tankom crnom mutiklom, koju je smislila poto je na poslu dobila povien dodatak za godinji odmor K-15. Jedna od riokosih je stala i dobacila nam: ta buljite, seljanure? A onda nam je pokazala jezik. Tetka se napola pridigla, posegla rukom za gornjim delom kupaeg kostima i bez razmiljanja joj pokazala svoju bljetavo belu dojku. A onda se zakikotala i zadovoljno legla nazad. Misli li da su te dve sestre?, upitala sam. Kakve sestre? Pa tako su sline. Koje dve? Opet je podigla glavu i zaklonila glavom oi od sunca, pri emu joj je cigareta pala iz ruku u posudicu za naftom, iz koje je buknuo svetli plamen koji se skoro stopio sa svetlim zracima podnevnog sunca. Vrisnula je moda i zbog toga to sam je u paninom strahu, a jo vie iz neznanja ta da uinim, iznenada polila vedrom hladne bunarske vode i skoila sa klupe kao dugorepi zeleni skakavac, a onda se nekoliko metara dalje bacila na tlo kokoinjca i, oigledno u strahu da e u trenutku sva izgoreti, krenula da se valja po tlu, tako da je na kraju sva bila smea po leima. Jesu li one dve crvenokose, koje su se drale za ruke, zajedno iskoile iz voza?, upitala sam uvee oca. Ne, svaka je posebno, rekao je. Iz voza se skae jedan po jedan. Sad jo i ti!, razljutila se preplanula tetka Gabi. Gotovo!, nastavio je otac. Treba ii u poslednji vagon i saekati na okuku, na kojoj voz uvek uspori. Inae, samo ludaci skau iz vozova!, sitniavo mu je odbrusila tetka. Nemoj to dete kvariti jo vie, ionako je dovoljno pogano. Sledei put e me stvarno spaliti ili e me na spavanju udariti kamenom po glavi!

393

Brzo, brzo! Ko je konstruisao prvu parnu lokomotivu?, upitao me je otac. Stivenson! Stivenson!, vikala sam, dok je Gabi zapuivala ui. I, vidi?!, otac ju je pogledao pobedonosno i podigao ruke u znak olakanja, u smislu da je sasvim nepotrebno uzbuivati se zbog stanja mog uma. Jer, blesava Tivarka nita nije znala o Stivensonu. Tumarala je rubom grada, priala neto sebi u bradu i bezbroj puta uspeno prela preko pruge, ak i preko one na relaciji Murska Sobota Hodo, koja je iz politikih razloga bila ukinuta godinu ili dve pre nego to je poludela. Tada smo ve bili zagazili u sedamdesete, kada je Gabi ve mnogo ena bila obuila za masovnu proizvodnju kragni, priivanje rukava i dugmadi na ispeglane koulje, iako oni, na kraju, nekako nisu ili zajedno. Otac vie nije bio samo elektriar, ve kontrolor u javnim zgradama. A ja sam ve ila u kolu, koja mi je oduzimala previe dragocenog vremena za etanje asfaltiranom peakom stazom kraj fabrike tekstila. U razredu sam nepovratno spadala u grupu dece, koja su bila ili vredna, ali netalentovana, ili luda za loptom, ali bez istrajnosti, ili dobri crtai, ali blago rahitina. Imala sam dobro pamenje, ali bila sam agresivna. Tako su rekli Gabi, kada je jedan jedini put otila na roditeljski sastanak i onda me, kada smo se vratile, iz sramote upala i vukla oko kue, kao da nije sasvim sigurna u to koliko zdravog vaspitanja moe priutiti detetu neko ko nije njegova majka. I sve vreme je vikala da e me samo ako jo jednom bude ula ime tog engleskog ubreta Stivensona raereiti i ubiti boga u meni. A njen poloaj predboga fabrike tekstila, eto, nikada nije mogao da se meri sa onim u meni. I pored toga to nita nije uspelo od mojih planova da neto konstruiem u svom ivotu, na asovima tehnike sam ipak nauila to da iz voza ne smemo skakati u pravcu vonje, zato to tako smanjujemo intenzitet kretanja, i moemo biti, jednostavno reeno, tako runo zguvani, da nas vie ne moe ni mila majka prepoznati. A inae je nakon zavretka moje osnovne kole parnim lokomotivama doao kraj poslednja je oduvala svoje 1978. godine. Da mi kragne na abarskim kouljama ne bi unitile sve ivce, kao to mi je tokom osnovne kole dobronamerno pretila Gabi, radije sam potraila posao u hladnoj, improvizovanoj laboratoriji fabrike mesnih preraevina. Tamo sam po itave dane sekla meso na tanke komade,

394

stiskala ih meu omanjim staklenim ploama, ubacivala ih pod nekakvo uveliavajue staklo i onda na ekranu traila smrtno opasnog svinjskog parazita. Njegova uveana slika je visila na svim zidovima inae stalno puste laboratorije. Ko bi ga naao, dobio bi veliku novanu nagradu i zahvalnicu fabrike, ali zato je plata, primereno tome, bila niska. Pored toga, svakog jutra sam ustajala pola sata ranije, da bih mogla da Gabi uvijem kosu figarom, elektrinom spravom za kovrdanje kose moderne ene, koju je, posebno za nju, napravio moj otac. Izduena spravica je podseala na dinovske, tupe batovanske makaze, koje bi zgrabile kosu, obmotale je oko sebe, zagrejale koliko treba, dok nije blago zasmrdelo, a onda je, u kovrdama, isputale iz zahvata. Tek kada bi Gabi imala kako treba ukovrdanu kosu i pozadi, gde sama nije mogla da je dohvati i bila joj je potrebna moja pomo, smela sam da odem na posao u potragu za svojim dragocenim parazitom. Kada sam joj jednog maglovitog jutra uvila kosu na potiljku, polako odbrojavajui deset sekundi, potrebnih da je figaro poteno ukovrda, na ulici sam ugledala ludu Tivarku u prljavom kaputu i poderanim arapama na kolenima. Dlanovi su joj bili okrvavljeni, lice u modricama i podlivima. Nagnula sam se kroz prozor koji je bio otvoren od kada je Gabi negde proitala da izlaganje jutarnjem vazduhu, jo pre nego ta pojedemo, na pola sata dnevno podmlauje kou. Vidi, vidi, sigurno je iskoila iz voza!, oduevljeno sam rekla, jer je dolazila iz pravca nekoliko kilometara udaljene pruge. ta se desilo?, upitala je tetka, kao da se tek u tom trenutku zaista trgla, naglo ustala sa stolice i pomolila glavu kroz okno, pri emu mi je duguljasta spravica za kovrdanje iskliznula iz ruku i zakaila se za kvaku prozora. Ui mi je zaparao prodoran krik, koji nije bio Tivarkin, jer se ona samo smejala i slala nam rukama i prstima zagonetne znake. Kada sam se, nakon toga, osvrnula ka unutranjosti kuhinje i na podu ugledala figaro, obavijen snopom Gabine kose, znala sam iji krik mi je od ranog jutra parao ui. Nekoliko nedelja kasnije Gabi nam je za jedan dan produila uskrnje praznike. Kao to je rekla ocu, da bi me odvela na razgovor u Verej, gde su spadala problematina deca i mladi. Naravno da sam se opirala tome, jer bi tokom mog jednodnevnog odsustva sa posla neko drugi mogao da postane nalaza svinjskog parazita i tako da umesto mene pokupi visoku na-

395

gradu i mogunost da mi se ime pojavi u radnikim novinama. Ipak, roditelji su jo uvek bili odgovorni za mene, kao to je to, navodno, pisalo u zakonima. Zato je trebalo da sa nekim tamo razgovaram o tome zato sam jo kao dete pokuala da spalim svoju dragu tetku dok je bila namazana naftom, a povrh svega sam joj nedavno htela da poupam svu kosu. Saznalo se i to, da sam jednom davno u osnovnoj koli akvarel zavrila tako to sam na iuavanje svih kolskih drugova i drugarica pljuvala na njega, umesto da etkicu umaem u vodu. Znate, ipak ne smemo da pljujemo, rekla je biva razredna mojoj tetki, koja je to drage volje prenela mom ocu, pri emu je neto tie dodala da u takvim ludostima ni Stivenson vie ne moe pomoi. Gabi, koja je, zbog povrine na kojoj joj je nedostajala kosa na potiljku, jo uvek nosila modernu maramu od vetake svile, maramicom je pokrivala usta, jer joj je, navodno, drndanje voza izazivalo teku muninu. Takoe nije podnosila otvoren prozor, kroz koji sam volela da se naginjem, jer joj je vazduh udarao pravo u glavu i prouzrokovao joj nesnosan bol. I nije mogla da sedi u suprotnom pravcu od pravca vonje, jer joj se pri tom obrtao eludac. Dok smo se pribliavale problematinom Vereju, poela sam da se oblaim, jer su nas u koli pomalo uili i bontonu, po kojem mora da se obue deset minuta pre nego to bilo gde ode. Gabi je ionako sve vreme sedela obuena, i sve vreme je bila kao na iglama. Saekaj jo malo, odjednom je rekla, sa vedrinom u glasu. Ionako nam se nikuda ne uri. Vidi, voz je na sporoj okuci! Meutim, kompozicija zapravo nije vie bila na sporoj okuci, ve se kretala ka stanici Verej. A nas dve se ni ne pomeramo. Kad Gabi pogleda kroz prozor na sav onaj mete na stanici, zadrhte joj ruke. A ta misli o tome da se jo malo vozimo? upita me i suvo se nakalje. Oduevljeno klimnem glavom, jer mi ionako nije do lekovitog razgovora sa nekim tamo, u verejskom popravnom zavodu. Kada voz zapiti, zaklopara i krene, izaem u hodnik da bih mogla da bacim pogled i na drugu stranu. Poto je radni dan usred nedelje, sedita su skoro prazna. Leerno prolazim pored kupea; samo u poslednjem pruni radnik drema spustivi glavu na grudi. Kada voz pree ulicu neobezbeenog prelaza, do pojasa se nagnem kroz prozor, pokuavajui da zamislim kako se oseaju oni koji stoje pred otvorenom pretnjom dolazeeg voza, pri emu me od glave do pete promu prijatni marci.

396

Dok malo sporije jurimo preko prelaza, ugledam Tivarku, koja u gru otvara usta. Uini mi se da gleda pravo u mene; nemam vremena za uenje, kako je uopte mogla da doe tako daleko. Ne mogu da ujem njene povike, iako su njena usta, nesumnjivo, ve oblikovana u rei: Treba iskoiti iz voza! Dok gledam u pravcu vonje, odjednom ponu da me gue naleti vazduha koji mi prodire u usta. Naglo zatvorim prozor i pritisnem lea uz njega, kao uz vrata prepunog ormana. U ogledalu naeg kupea ugledam Gabi, koja sad, stojeki, ponovo vezuje maramu kojom prikriva elavu povrinu na potiljku, a usput brzo mirka i proverava efekat vetakih trepavica. A onda baci pogled na svoj runi sat i pre nego to ponovo sedne, zadigne kaput na zadnjici. Ne vidi me. I onda, u ogledalu susednog kupea, odjednom, ugledam dve ivo ofarbane crvene glave sa pozlaenim nalicama iznad uiju. To su one dve udakinje, koje su onomad etale naom ulicom. Ne razmiljajui odjurim na kraj hodnika, sve do kupea u kojem pruni radnik ve duboko spava. Opet me opetereti oseaj, da imam previe vazduha u pluima. Pogledam u prljavo ogledalo kupea, u kojem se vide iroko otvorena usta usnulog radnika i dve riokose, koje sede nasuprot njega. Kada me ugledaju, naprave grimase u ogledalu, posegnu za svojim predebelim crvenim kouljama i pokau mi svaka svoju pegavu dojku. Tada pomislim: sledea stanica je Ormo, lokalna ludnica. Brzo, koliko me noge nose, odjurim u poslednji vagon. Skinem kaput i naguram ga pod koulju. Sa prozora i vrata najblieg kupea skinem smee pranjave zavese sa uivenim, razigranim slovima J, J, J, J, J, naguram ih u pantalone i pod obe nogavice, sve do kolena. Kada otvorim vrata vagona, osetim kako mi srce u slepoonicama bije u ritmu tokova na inama, J, J, J, J, J. I onda osetim kao smo elina ivotinja, koja neometano klizi po inama, i ja, jedno. Dok voz ravnomerno skree na oblinjoj okuci, nemirnim oima brzo potraim istinu, na kojoj nema ni drvea, ni grmlja. Najbolji je mekani teren na kojem nema stenja i bilo kakvih prepreka. Sagnem se, da mi kasnopopodnevno sunce obasja zadnjicu, i pod pravim uglom se odbijem od voza. Pokuam da odskoim to dalje. Glavu zatitim rukama, i, poto se spustim na tlo, otkotrljam se kao deblo, u nameri da to veom povrinom tela dodirnem zemlju, jer tako se rasporeuje i snaga. Na sledeoj stanici Ormo, moja tetka izae sama i nastavi put u ludnicu bez mene.

397

Godine 2001. odjednom je bilo mnogo ljudi oko svih pruga, doli su jo i abarski monici u arenim kouljama, fotografisali se, i, u znak proslave povodom ponovnog putanja pruge u promet, vukli se za picaste kragne, koje samo kidaju ivce. Iako ivot na relaciji Murska Sobota Hodo nikada nije zamro. To ve znam, jer tokom svakodnevnih etnji po svom gradiu uvek prelazim preko voznih ina. Redovno se etam, i jo u doba stare drave, na poslu sam otkrila toliko svinjskih parazita, i naravno, posledino tome dobila mnogo nagrada i moje ime je bilo pominjano u novinama, tako da su mi predloili profesionalnu doivotnu penziju. Ponekad mi se uini da na drugoj strani neosiguranog prelaza vidim Gabi, koja sada nosi moderne zatamnjene naoari za sunce, iako su ona i otac prodali kuu i odselili se. Za svaki sluaj se sagnem, unem blizu ina i pokuam da uhvatim njen pogled ispod naoara. Gabi se ne pomeri, ak joj se ni svetloplava kosa nikada ne zalepra na vetru. Ne vidi me. ivahno joj maem obema rukama i viknem, da ne brine, da sada znam da skoim iz zahuktalog voza. Tada joj se neki od ljudi koji ekaju osmehnu sa razumevanjem.

398

Hamid Sadr

Iz zbirke eseja: DUHOVNI KRAJOLICI IZMEU BEA I TEHERANA

A drvo nije bilo samo drvo
Za vrijeme nepredvienog zastoja na pruzi u oekivanju da proe voz koji nam je dolazio u susret podigao sam pogled s knjige kroz prozor preko niskog zida provincijskog groblja i ugledao mnotvo spomenika. Puteljci posuti ljunkom svjetlucali su nakon snanog pljuska na suncu, koje se neprestano smjenjivalo sa sjenama oblaka u prolazu. Zaueno sam posmatrao knjigu Sangi bar Guri (Kamen na grobu), koju sam imao u rukama, prelistao nekoliko stranica unatrag i proitao citat u zaglavlju prvog poglavlja: Svaki je ovjek kamen na grobu svog oca. Bio je to, kako je tamo pisalo: prvi i posljednji stih iz trideset i prve sveske Faghtighaa Bani. Autor nevelike knjige (Djalal Al-Ahmad) zapoeo je svoje djelo ovom izrekom, kako bi svoj strah, da e biti sahranjen bez spomenika (t.j. bez sina), itaocu saoptio kratkom reenicom: Nas dvoje, Simin i ja nemamo djece. Dakle. To je injenica da bi odmah zatim poeo nabrajati, ta sve on i njegova ena nisu poduzeli, kako bi promijenili ovu sudbinu (sudbinu para bez djece). Dok je voz jo stajao, posmatrao sam bjelogorino drvee, koje je izvirivalo preko ograde groblja i zakljuio: nadgrobni spomenici su u Persiji plitki, dok ovi ovdje stoje ili su poloeni mnogo uzvienije nego tamo. Kada sam jo jednom podigao pogled s knjige, tjeila su me prolistala stabla groblja: Samo bez panike, ti nee nestati bez traga, ima ve sina, navrio je godinu dana .Utjehu mi je pruila Sangi bar Guri, malena knjiga svojom stravinom tanou opisivanja etrnaestogodinje borbe protiv neplodnosti: Problem se, jednostavno reeno, sastojao u sljedeem: Broj spermatozoida bio je premalen. Ne bi bio dovoljan ni abu da oplodi.
prevela sa njemakog: Mira orevi

399

itao sam, dok je voz jo stajao, o nizu mukotrpnih ispitivanja kojima je bila podvrgnuta njegova ena, a pri kojima je i on morao biti prisutan. A zatim i o ispitivanjima njegove sperme: Tek dva tri komada u polju mikroskopa umjesto osamdeset hiljada, sve dok oboje kao lijevo orijentisani intelektualci i moderno nastrojeni ljudi nisu izgubili povjerenje u kolsku medicinu. Nakon terapije u nekoliko klinika u Teheranu, na red su doli Be i Amsterdam. A onda su traili lijek u savjetima svih moguih baba. Njegova ena se morala podvrgnuti pranju vodom u kojoj je prethodno okupan mrtvac, a on gutanju raznoraznih neukusnih i nezrelih plodova, pa ak jaja rijetkih ptica. Voz je polako krenuo, ali slika, vidjeti sina kao nadgrobni spomenik, preselila se snanim utiskom iz malenog groblja u moju glavu. Prvi put u svom ivotu grob vie nisam doivljavao kao neto skueno, zastraujue i tjeskobno, ve kao mjesto pamenja proivljenog ivota, naime mog sopstvenog. Kada sam stigao u Salzburg, bio sam jo uvijek zaokupljen pitanjem: Zato ne vjeruje da e se ovjekovjeiti svojim knjigama? Misli li da su one zaboravljene jo davno prije njegove smrti? Dakle, ne romani ve samo ivi sin kao mjesto pohranjivanja sjeanja umjesto spomenika od mramora, granita ili pjeanika. Zato? Jer moe da nastavi ivjeti i pripovijedati o ocu? Na relaciji Salzburg St. Johann usput sam bacio pogled kroz prozor i posmatrajui ume i livade koje su promicale mrmljao: Tebe to ne pogaa, on samo opisuje nesreu onih to nemaju djecu! Uvjerenje da svijet u mom sluaju nee pretrpjeti gubitak sjeanja sin kao nadgrobni spomenik ve je postojao pokazalo se pri tanijem posmatranju kao samoobmana. Laan je u mom sluaju bio sadraj nadgrobnog natpisa. On je trebalo da bude dvojezian, jer, bilo kada bih leao na groblju u Innsbrucku meu bosanskim vojnicima islamske vjeroispovijesti (palim u prvom svjetskom ratu) ili na teheranskom groblju Behet-e-zahra (pored palih u ratu izmeu Iraka i Irana), mene je u svakom sluaju dotina okolina samo napola prepoznavala kao svog. A dvojezini natpis bi u tom sluaju znaio imati sina, koji govori dva jezika. Bi li to bilo dovoljno? Ne, ni u kom sluaju sin kao simbol nadgrobnog spomenika, jer to je muno i optereavajue i za mene i za njega. I ne samo zbog smrti, ili pak tvrdoe i teine kamena. I ja sam do

400

sada izbjegavao groblja. Ne bi ni on preuzeo obavezu da svakog novembra ide da isti grob. I zato bi. Zato da po nekom maglovitom i tmurnom danu hladnom vodom ispira kamen prekriven uvelim liem, umjesto da ostane u krevetu, da ita, gleda televiziju ili eventualno avrlja s nekom djevojkom?

Nestati?
Nestati u mom sluaju znai da ja za moju rodbinu u Persiji ne postojim. Otiao, nestao bez traga. Tek blijeda sjena u njihovim sjeanjima i vie nita. Jasno je da o meni ne mogu ni misliti na drugi nain: Sva mogua slavlja slave se ve punih 38 godina bez mene. Nisam gledao njihovu djecu kako rastu, mnogobrojne mrtve roake nisam ispratio do groba, niti sam plesao ni pjevao na mnogobrojnim svadbama, odranim u krugu moje porodice. Sva sjeanja na moje djetinjstvo su izblijedjela. Vaiti kao nestao znai ivjeti daleko od rodnog mjesta, od mjesta sjeanja na sopstveno djetinjstvo, daleko od umrlih predaka. Ukratko, biti protjeran iz sjeanja. To da se roaci vie ne mogu sjetiti onoga ko je tamo roen ali ne i umro, znai nestati. Dakle prolazan kao sjena oblaka, kao pramen magle. Nestati znai ovdje, u tuini, posmatrati sebe kao daak ili povjetarac to prati kini oblak u prolazu: naprosto nestati.

Slika
A onda mi odjednom izroni slika. Prije mnogo godina neko mi je na nekoj ljetnoj sveanosti rekao: Zar i vi? I moja je majka bila rodom iz Persije, ali je naalost prije nekoliko godina umrla (samoubistvo), nije se mogla naviknuti na klimu. Postavlja se pitanje: Da li e i moj sin jednoga dana sjeanje na svoga oca prokomentarisati reenicom kao: Nije se mogao naviknuti na klimu. Pisati protiv smrti, protiv enje i protiv nestajanja! Varka br. dva. Pisanjem se ne postie nita, ni protiv smrti ni protiv enje, niti protiv nestajanja. Preostaje samo sin. Prvo pitanje s tim u vezi: Da li e moj sin ikada biti podjednako radoznao da sazna neto o ovim polovinama moga

401

ivota? Hoe li on ikada ovdje, kao i tamo, krenuti da traga i otkriva nepoznate strane moga ivota? Ali smrt pustimo na miru: A isto bi tako trebalo pustiti na miru spomenik, kao i groblje kao posljednje poivalite! Ovo pitanje trebalo bi postaviti na sasvim drugaiji nain, mnogo bitniji: Da li e on uopte neto o meni priati i, ukoliko bi ikada neto i htio o meni da pria, ima li ta da se pria?

Neposredno pred Wagrain(om)

Gledajui ukoenim pogledom kroz prozor, zamislio sam sopstveni nadgrobni spomenik kao nejasnu plou s neitkim slovima, koji mi se (dok sam istovremeno pokuavao vidjeti i sina kao izvor sjeanja) bar do polovine uinio zamagljenim, neitkim, nerazumljivim i nepotpunim. Njegovom krivicom? Kako bi on mogao da pria o neemu, o emu nita ne zna? Istina, jo sam iv, pa ja mogu da mu o tome priam. A kako da mu priam o svom ivotu, kad se moje djetinjstvo nije odvijalo ovdje, ve veoma daleko odavde? Ja mu ne mogu, kao to to ini svaki otac ovdje, pokazati moje obdanite, moju kolu, moju gimnaziju, kasarnu u kojoj sam sluio vojsku ili pak tampariju u kojoj je objavljena moja prva knjiga na persijskom jeziku. Ne mogu mu pokazati ni batu, koja je za nas (za moju brau, sestre i mene) mnoga ljeta naeg djetinjstva ispunjavala bojom i mirisom bezbrojnih vrsta voa, mirisnih trava i povra.

Bata
Ovdje, jako daleko od mjesta sjeanja, ovdje gdje svoga sina ne mogu odvesti ni do mjesta uspomena, niti mu mogu posredovati bilo to slino o ivotu tamo: o ivotu u kojem je svaki krajolik, okus, um i miris drugaiji, pa se ak i vrste drvea razlikuju od ovih ovdje; ovdje gdje on nita iz moga sjeanja ne moe da prepozna ili vidi sopstvenim oima, ili omirie ulom mirisa, preostaje mi jedno jedino pomono sredstvo: fotografije. Ovima bi se kao pomo mogle pridruiti razglednice iz Persije, geografska karta, zaini sa zelene pijace i razliite tra-

402

ve. Mjeavina, pomou koje bi se manevriranjem ulom mirisa moglo doarati jedno nikada doivljeno mjesto. Na primjer afranom, cimetom, mljevenim kuminom, muskatnim orahom, sjemenkama komoraa pomijeanim mirisom koe i praine mogao bi se moda proizvesti oblak mirisa, prepoznatljiv iz bazara u Teheranu (ilimi, koa i bakreno posue). to se tie okusa nekih trava, mogao bih mu predoiti situaciju koju sam i sam, zahvaljujui istom okusu, osjetio na jeziku. Bilo da je rije o korijandru, bosiljku, menti, kopru, estragonu, travama pomijeanim ili pojedinano, one su mi svih ovih godina emigracije i egzila pomogle, da osjetim ono to mi se u godinama odvojenosti inilo izgubljenim. Dok mu na primjer priam o navici moje bake (s majine strane), koja bi u ljetna predveerja, zauzevi mjesto u svojoj vrtnoj naslonjai, polako vakala komadi hljeba premazan sirom, vlastoruno ugotovljenim s dva tri listia bosiljka, kako bi ponovo doivjela neto iz prolosti, mogu i ja da mu prinesem bosiljak, hljeb i komadi domaeg bijelog sira (mozzarelle?), koji po okusu u najveoj mjeri odgovara bakinom, da bi i on onda mogao da isproba isto.

Opijum
O onom, o emu namjeravam da priam o mojoj baki svjedoe meu mnogima koje imam samo dvije fotografije: na jednoj baka sjedi u naslonjai, dok je na drugoj naslonjaa bez nje. Problem ovih fotografija sastoji se u tome to se na njima ne vidi nita od bate. Veernje sunce u pozadini topola, voda koja se uborei prosipa iz dva trocijevna vodoskoka u bazen obloen plavim ploicama. Nita od toga. Sve to postoji samo u naim sjeanjima i mora, dakle, tek da se na primjeren nain doara na listu papira. Traim taj list papira i odmah mi se javlja problem s predstavljanjem verande: Koliko je bila iroka veranda? I dalje: Iz koliko tunih vrba sa sastojala grupa drvea ispred verande? Koliko je bila velika povrina prekrivena ljunkom? Koliko je bio irok odvodni jarak ispod drvea? I pri crtanju bazena, ili bolje reeno, cisterne, postavlja se pitanje preciznosti sjeanja: Huoz, kako se na persijskom kae za cisternu, imao je nekada u svakoj privatnoj kui u sredini dvorita, smjeten izmeu malih gredica, svoje odreeno mje-

403

sto. Nerijetko opremljen zlatnim ribicama i runom pumpom, sluio je razliitim namjenama. U naem vrtu imao je prvenstveno dekorativnu funkciju. Nacrtao sam T, pri emu je vodoskok na tri mjesta ovog T u sitnim mlazevima isputao vodu. Blijedoplave ploice i zlatne ribice u jezercu izostavljam, poto crtam samo olovkom. Mogu li ja sad jednim crteom i pomou dvije fotografije koje posjedujem poeti svoju priu? Dakle naslonjaa Khanom-djan (bake) stajala je na veernjem suncu tik do malenog huoz (bazena); ona je tu polako vakala sir s bosiljkom i hljeb. A zatim je sklopljenih oiju otputovala na jedno nepoznato mjesto svojih najranijih sjeanja i jedno se vrijeme tamo zadrala. Kada je sunce nestalo iza topola, ugledali smo krupne suze koje su joj se kotrljale preko obraza. A onda mi izroni sjeanje na opijum. Biljeim na papiru: Da mu samo ne nakodi pria s opijumom? Ali bez prie o opijumu ne bi se ni vrt (vie ne postoji), ni baka (takoe je vie nema), ni naslonjaa (nje pogotovu) mogle zamisliti. Nije baka puila opijum, ve ga je uzimala kao pilulu. Bio joj je neophodan, tako su nam govorili, kako bi mogla da podnese fizike i duevne boli. Ali droga joj je pomogla da sjedi pod tunim vrbama, da posmatra topole i da oivi jedno grjeno sjeanje. U suton ona bi duboko disala, kako bi kroz nos mogla udisati miris poprskanog travnjaka i cvjetnih gredica. I proizvodnja kapsula moe se teko rekonstruisati: tablete, kapsule i pilule nabavljaju se u apoteci. Da li je mogue da je Khanom-djan (tako smo zvali baku) sama producirala taj lijek? Bie da jeste. Sama je pravila kuglice. One su u obliku kapsula, sainjenim od opijuma i dodataka (zaina i bilja pomijeanog s opijumom), izgledale kao pravi medikament. Trljala je komadie pomenute smjese dlanovima sve dok opijum od topline ruku ne bi omekao. Formiran u malene kugliaste pilule, trebalo je da jo nekoliko dana odstoji na porcelanskom tanjiru na prozoru, u hladu. Prozor dodue nije bio u potpunom hladu, dasku prozora su povremeno obasjavale pokretne mrlje sunca, koje su ukastozelene prodirale kroz kronje tunih vrba; ni sam ne znam kako bih opisao te mrlje? A kako bi tek bilo mogue prizivanje itavog jednog kompleksa mirisa, koji se irio od opijuma, ruine vodice i ljudskog znoja, proizalog iz straha, u ljetnoj vrelini? S priom bi trebalo poeti od trenutka kada su kuglice na prozoru postale meke. A propo kuglica, idealna prilika za nju da povea pilule. Sjedila bi prije veernje molitve s tanjirom pred

404

sobom, i dok je posmatrala kuglice, broj postojeih pilula kao da se smanjivao. A sada neto o pomenutom kompleksu mirisa. Samo opijum koji je potpuno ist, moe tako dobro mirisati. Njegova zlatnouta boja mijenja se na bakinom dlanu postajui svijetlosmea, i kao takvog ga je bilo lako oblikovati. Teko je postii takav kvalitet. Za nabavku i transport ove strogo zabranjene materije bile su neophodne mnogobrojne pripreme, kao i mjere opreza. Strah da bi kuvar Agha Reza prilikom nabavke materije mogao biti uhvaen drao ju je itav dan: a moja majka je etala verandom gore dolje i brinula za sudbinu njegove djece. I sam ovisan o opijumu, kuvar koga su otpustili iz duvanske regije i koji je povremeno prilikom velikih porodinih svetkovina na otvorenom kuvao za nas, morao je, prelazei vrelim autobusom dug put od Junog Teherana, gdje je nabavljao opijum, do Karadja (u ono doba mali grad trideset kilometara udaljen od Teherana), transportovati drogu, skrivenu u depu prsluka. Mjera opreza, koju je sam izmislio, predviala je da ekstremnom upotrebom ruine vodice nadjaa intenzivni miris opijuma. Tako bi on sav preliven parfemom stizao kui tek poslije podne. Dok bi taj otrov, neokrnjen i bez teih posljedica, stigao do vrta, slabaan i mrav otac petero malene djece (lamentirala je naa majka: ko e ih hraniti, ako on dospije u zatvor?) bio je napola mrtav. Miris koji se irio oko njega (u ovoj je prii rije samo o opisu ovog mirisa) bio je mjeavina ruine vodice, smekanog opijuma i znoja proizalog iz straha. Pokuaj da se doara osjeaj koji izaziva ovaj miris (miris koji bi mogao mnogo toga da kae o strahu, siromatvu i bijedi kuvara, kao i o zavisnosti i poudi moje bake) osujeen je injenicom da se u Beu nita od toga nije moglo nai. A tuga zbog toga to za preranu brigu o svom nadgrobnom spomeniku (sin) moram otii toliko daleko u prolost, totalno me sputava. Je li to ba neophodno? Dok ovako sjedim grickajui kraj olovke, tre crveni mravi po tanjiru s kuglicama opijuma i padaju mrtvi, omamljeni od opijuma. Gromoglasan smijeh Saide (moja sestra se uvijek smijala prodorno i glasno) zbog injenice da je baka opijum konzumirala zajedno s crvenim mravima, bio je opomena: Khanum djan, ne ini to, to su mrtvi mravi a ne zaini! Odustajem od ove prie. Sve je to gotovo nezamislivo i suvie sloeno. Ukoliko ispustim ovu priu sa popisa sjeanja o

405

kojima vrijedi priati, ubrzo e mi se nametnuti sljedea. Pria o lovu na leptire pomou staklene ae za vodu mogla bi mu moda biti prihvatljiva (moj sin je u to vrijeme imao est godina i esto je boravio u kui leptirova u gradskim parkovima). A pria? Ideju, nastalu manje vie iz dosade, da malog brata nagovorim kako bi, dok stoji pored jednog od mnogobrojnog ruinog drvea, moda mogao hvatati leptirove, mali je odmah prihvatio; trebalo je samo da dri staklenu au za vodu dok ne naie leptir, koji za vrijeme popodnevne vruine u potrazi za vodom obino nastoji da ue u au. Dodaci ovoj prii, kao hassir (hasura), gostinjska soba, sestra Mahbube i moja majka, su problematini (sve su to nepoznati detalji) ali ilo je nekako. Zvualo je sasvim uvjerljivo da smo mi u popodnevnoj dokolici, dok je sve u vrtu spavalo, a cvrci neumorno cvrali, stajali iza hasure i posmatrali kako na maleni brat stoji nepomino na suncu i okupan u znoju eka leptirove, ali da je tu zapravo rije o lukavom trgovcu, njegovom stricu Madjidu, to mi nee povjerovati. Nemogue da je ovaj ikada bio tako naivan, da povjeruje kako e leptirovi sami od sebe uletjeti u au, kako bi se iz nje napili vode? Ali pustimo detalje: ve sama potraga na malom globusu da se nae zemlja i da se ona izdvoji izmeu svih drugih koje je okruuju, nije bio jednostavan pothvat. P. je u vie navrata traio taj komadi (zemlje) izmeu Kaspijskog mora i Persijskog zaliva i odmah bi ga opet izgubio. Nai IRAN, a zatim TEHERAN bilo je ve teko po sebi, a onda tek zapamtiti maleni gradi Karadj u blizini Teherana, koji nije bio ni naznaen na karti, P. je smatrao nemoguim. Kasnije sam ja traio zemlju na jednoj veoj karti u velikom atlasu. Koloplet krivudavih graninih linija umjesto da doprinese jasnijoj predstavi o lokalitetu koji traimo, jo ju je uinio nejasnijom. Bilo je nezamislivo da u tom haosu isprekidanih linija zamislimo sliku sela, vrta, ljetne vruine i tunih vrba. I sm sam jedno vrijeme zurio u kartu i vie se niega nisam sjeao. kolski asovi geografije, za vrijeme kojih bismo proveli itav sat crtajui kartu Persije: dravne granice kao debelu liniju u plavoj boji, granice provincija svaku pojedinano u drugoj nijansi, izgleda da su bili beskorisni. Mnogih od tih imena vie se nisam sjeao. Kao jedina uspomena iz tog vremena ostala mi je genijalna ideja nastavnika geografije, da

406

maku u sjedeem poloaju nacrta tako, da ona obimom svoga tijela ispuni itavu geografsku kartu Persije. Ali zato bi mome sinu ova zemlja trebalo da izgleda drugaija od ostalih zemalja izmeu Crnog mora i Indijskog oceana? Zar samo zato to je njegov otac nekada roen u jednoj od tih zemalja i to je tamo sve do sluenja vojske proveo ivot? Odustao sam od geografske karte kao oslonca, ona se kao pomo u doaravanju nepoznatog pokazala, prije bi se reklo, komplikovanom nego li upotrebljivom.

Opet o fotografijama
Deset dana stoji ta fotografija na mom pisaem stolu, a pitanje: Da li da ju u okviru svog pripovijedanja uzmem u obzir, budi kod mene neraspoloenje. Djed s oeve strane sjedi na grupnoj fotografiji izmeu dvojice mula, dok iza njega stoji njegov sluga, koji je itavo vrijeme veoma ozbiljno gledao u kameru. Fotografija je snimljena u prolom stoljeu ispred stepenita na ulazu u njegovu kuu u Khonsaru. Njegov pradjed, odjeven kao i on u sivu abu (tipian ogrta mule) s bijelim turbanom na glavi, sjedio je tamo i gledao u kameru, ali je djelovao kao potpuni stranac. Ne samo brada, turban i ogrta, ve i nain kako je gledao u kameru, bili su iz nekog drugog nepoznatog stranog svijeta. Djeluje li to uvjerljivo? Ono to jo vie oteava pokazivanje fotografije i njeno objanjenje je opis njegove profesije. Da li je bio propovjednik? Da li je bio sudija? Ili moda vjerouitelj? ta je islam? ta rade dvojica mula, koji mu sjede s desne i lijeve strane? Strano, potpuno strano. Mlade mule su meu prstima lijeve ruke, koja im je mirno i pobono poivala na koljenu, drale dugaki tespih. A ta je tespih? Jesu li oni uenici ili su sudski posluitelji? A onda jo k tomu i egzotian lik sluge u pozadini. Kao znak, da e zauvijek biti u njegovoj slubi, stavio je ruku u djedov bensilak (pojas). A on je bio tako ozbiljan, da mi je time onemoguio svako jednostavno objanjenje. U svom dugakom, irokom ogrtau s dugim kaputom ispod ovoga i svojim velikim crnim pustenim eirom jajolikog oblika (Kolahe Namadi) na glavi, dok je mrko gledao u kameru, mogao je da bude sudija, ali je isto tako mogao biti i samo njegov sekretar.

407

Ni lo kvalitet slike (datum snimka 1880. ili 1890.?) ne olakava mi pripovijedanje. Fotografija svojim zasjenjenim, polumranim, zatamnjenim i priguenim sivilom posreduje jedan davno prohujali, tuinski svijet. Da ne znam da je ovjek koji sjedi u sredini bio moj djed, mogao bih pomisliti da je itski propovjednik, jedan od onih koji su nekada po kuama za male pare recitovali pasije (Rouze). A moj sin? ta bi on na to rekao? Pokazivanje ove slike u svakom sluaju ne bi bilo od koristi. Ali on nije bio samo djed, on je za mene bio otjelovljenje grada, koji je za sve roake predstavljao njihovo porijeklo. Danas sjedim u kafani Eiles i, nakon to sam sopstveno dijete odveo u vrti, gledam kroz jutarnju maglu kako druga djeca, snena i zamiljena, prolaze ulicom. Na licu ponekog djeteta, to utke stoji pored oca na semaforu, moe se jo proitati san protekle noi, koji ono nastoji dosanjati do kraja. U magli i u znaku opalog lia. Njihove oeve i majke, njihove djedove i bake, njihove pradjedove i prabake mnogo je jednostavnije odrediti i svrstati nego to je to u sluaju mog djeteta. Mora li sin zaista saznati neto o svojim pradjedovima? Zato bi morao? On je sebi i to ve prije nekoliko mjeseci izmislio jednog pradjeda iz mate, s kojim razgovara i koga ak povremeno citira. ini se da je time zadovoljan. Treba li da se sada umjesto s njim konfrontira s postojanjem jednog pravog pradjeda? Zaboravimo to! Sklanjam fotografiju s mramornog stola u kafani i stavljam je u aktovku. Na njenom mjestu ostaje prazna povrina, koja se postepeno ispunjava jednim drugim pojmom: KHONSAR. Maleni planinski gradi iz kojeg potiu moji djed i baka gleda me sa slike. Njegova zabaenost i naputenost je u maglovitom jutru stranog grada (Josefstadt) nepodnoljiva. Maleni stari kameniti planinski grad prijeti da potpuno iezne iz mog pamenja. Pa ta? Tamo su dodue korijeni moje familije, koja je u meuvremenu narasla na vie od tri stotine glava; rasuta je dodue na tri kontinenta, ali svako zna da su u tom planinskom gradiu njegovi korijeni. Na nadmorskoj visini od 2248 m, na trideset i treem meridijanu sjeverne duine i pedesetom meridijanu istone irine nalazi se ovaj gradi u nekoj vrsti parka, kako se to obino sada kae. Ne vei od vrha igle toponimskog znaka na karti. On i dalje od novembra do maja drijema pod sni-

408

jegom, a njegove topole ume na vjetru uspavanku milenija. Jo uvijek neprobuen, imao je ipak neto ime bih ja ovo s korijenima mogao uiniti atraktivnim za svoga sina. Na Brdu cvijea (Guletamnkuh) rasla je nekada jedinstvena vrsta divljih tulipana. Aschke Lale (suza tulipana) mogla se nai samo tamo. (Da li je to zaista tako?) I jo neto, ovaj cvijet i dalje cvate samo petnaest dana u godini, od kraja aprila do sredine maja. I jo neto. Tamo jo raste Kolahe Mirhassan? Da, i to je jedan rijedak cvijet. Neu li mu se moda uiniti smijenim ako kaem da su stanovnici u mjesecu maju pjeaili po 15 kilometara da bi vidjeli ova dva cvijeta? To je za dijete koje poznaje raskono alpsko cvijee smijeno. Moglo bi se rei da je grad star. Zove se Khvansar, Khunsar i Khansar, zavisno ko o njemu govori. To na avestijskom jeziku znai izvori vode (da li to njega uistinu zanima?). Jer tamo zaista ima vei broj izvora, koji dolaze sa svih strana. Ali ni s opisivanjem izvora nije drugaije nego li s ona dva rijetka cvijeta. Moj sin je s nama esto bio u Salzburgu, kod bake (s majine strane). Proveo je gotovo polovinu svog dosadanjeg ivota u Alpima, a tamo gdje je pored kue i u bakinom vrtu doivio da ima svoj vlastiti izvor, tu pojam izvor zvui drugaije nego u mjestu, koje je opkoljeno pustinjom. Sartscheschmeh i svi ostali izvori grada zvue u uima okolnih stanovnika pustinje kao Bildhand, Freydan i sl., boanstveno. Moe li se ovim impresionirati dijete koje ivi na Dunavu? ta bi jedan grad jo mogao da ponudi? Tamo ima nekoliko starih damija. Stari dijalekt je tamo svojom hiljadugodinjom izolacijom, od vremena Zarathustre do danas, ostao nedirnut. I ta sad s tim jezikom? Opravdano pitanje za nekoga, ko ga ne poznaje. S dvije tri reenice tog jezika u mislima, plaam aj i pakujem fotografije u svoju aktovku i izlazim u svijet stranog grada (Josefstadt). Mogu li mu prenijeti nekoliko primjera iz tog dijalekta? Koraam, i nakon stotinu preenih koraka jo uvijek razmiljam o njemu, ali mi ne pada na pamet ni jedna jedina cjelovita reenica. Zadrao sam samo neke reenine fragmente. I to one iz djetinjstva. Onomad kada bi majka htjela da u naem prisustvu ocu saopti tajnu, koja nije bila namijenjena naim uima, aptala bi po nekoliko reenica na jeziku Khonsari.

409

U njima je bilo mnogo toga arhainog i tipinog za taj grad. Samo nekoliko rijei iz tog jezika, i slika grada bi se ponovo pojavila pred mojim oima: Zatvoren s tri strane brdima, grad je imao otvoren pogled samo na jednu stranu, a s te strane je puhao povjetarac nosei estice praine s grobova, koji su esto bili stariji od hiljadu godina. Sama prolost je meutim zauvijek ostajala tamo. Jer tamo su bili korijeni. A moja sjeanja iz tog grada? Bio je tamo i jedan sjenoviti hladan zid. Visoki zid zelene boje s mnogo okrnjenog mokrog kamenja. Sjenoviti grad dakle, jer crna brda, koja su sa svih strana straarila iznad kua, zaklanjala su sunce, zaklanjala horizont, i od tih brda niko od stanovnika grada nije mogao pobjei. Tome je osim toga doprinosio i utisak koji je dolazio od ledeno hladne vode. U njoj su se i usred ljeta mrzli prsti. Ta voda je u mom sjeanju tekla podno kue jednog roaka, gdje smo (Said i ja) ponekad bili u gostima. Dvospratna zgrada od blata stajala je na jednom breuljku okruena vonjakom (marelice i jabuke). Iako je jo bilo ljeto, zrak je mirisao na gorua stabla marelica u jesen. Bilo nas je jedanaestero. Oskudnost i jalovost moglo bi se nazvati ono to se poput sjene nadvijalo nad sav taj okoli. Jabuke su bile kisele i malene, marelice nezrele. Tanka pogaa suha. Usred ljeta ve kao da je nastupila jesen. Ravni krovovi okolnih kua od ilovae bili su, gledano kroz prozor drugog sprata, prekriveni marelicama, kojima su bile izvaene kotice i jo samo su morale da se osue na suncu. I jo je neta bilo tu. Veernji vjetar, koji je puhao s planine Pandj-Pandje, vjetar, koji se kao i ondanji dijalekt odlikuje neobinom melodijom. Ima li jo nekih sjeanja iz tog grada? Bila je to nona mora jednog vedrog, vrelog dana. U podne. Od ranih jutarnjih sati smo hodali s jednog brda na drugo pratei ljesove muenika imama Hosseina i njegovih sljedbenika. Put je bio kamenit i mjestimice prekriven bijelom prainom. Talambasi su udarali muklo, dok su trube u dolini prodornim zvukom odzvanjale do neba, a bubnjevi kao da su im slali pitanja i ujedno odgovore. Tugujui skup preivjelih svenjem lanaca je do krvi udarao po svojim golim ramenima. Mi (Said i ja) smo se zadovoljili lakim udarcima desne ruke po grudima. alobni skup iz donjeg dijela grada bio je na putu prema kui Habibi. Ugurali smo se u staru kuu. Vrhunac pasije (ubijanje muenika) tek nam je predstojao. Pomakli smo se

410

prema bazenu s vodom, koji je bio prekriven daskama. Uesnici u ritualu pasije glasno su pjevali. Muenici, poloeni u otvorene ljesove, uneseni su u kuu. Mrtvaci su leali obezglavljeni u otvorenim ljesovima. Njihove knom obojene ruke, koje su im leale na grudima, podrhtavale su. Desna ruka bila je njeno poloena preko nadlanice lijeve. Blijede noge, takoe obojene knom, presijavale su se na jarkom podnevnom suncu. Na zelenom jastuku pored svakoga od njih leao je odrezani vrat goveda. Kada su ljesovi noeni na rukama tugujuih stigli do kamenog bazena, gromoglasna tubalica mnotva odjeknula je do neba. Udarci po glavi i licu bivali su sve ei. Kada su s pjesmom zapoela i djeca muenika, zgrabio ih je schemr (kolja imama) i oborio na zemlju. Vrhunac drame: Uoi odrubljivanja glave, nisu im dali ni kap vode. Podnevno sunce je prilo nepodnoljivom estinom. Bili smo edni, a nigdje vode. Nakon to su i djeca na prekrivenom bazenu bila zaklana (bijeli je prekriva uprskan bojom pocrvenio), odozgo je poela padati kia pomijeana s komadima ilovae i isjeckanom slamom. Glave tugujuih bile su prekrivene blatom i slamom. A mi? Said i ja smo obamrli, a nakon viesatnog hodanja bili smo totalno iscrpljeni. Zbog praine i vruine jedva da smo mogli disati. A bili smo i edni, gladni i iznemogli. Histerija se meutim postepeno smirivala, pla je prelazio u jecanje i molitvu, dok se ritmiko udaranje talambasa uz promukli krik trube nakon nekog vremena izgubilo. Slijedilo je pjevanje tubalica. Dolo nam je da povraamo dok smo gledali ene i mukarce u ekstazi isplakanog bola, kako blijedi i klonuli duhom ustaju i odlaze; spremni da se rtvuju za muenike. U damiji je svaki od njih dobio porciju kuhane ovetine s lojem, krompir i paradajz (abgutsche do gole). A mi smo pred sobom vidjeli komade goveeg vrata i odbili da jedemo. Voda je u mesinganoj posudi bila hladna, dok je od mirisa ruine vodice rasprskane u pranjavi zrak, i to jo u vrelini podneva, bilo strano zaguljivo. Sve u svemu, to je naprosto nepodnoljiva predstava, predstava da bih nekada eventualno njega (mislim mog sina) mogao vidjeti kako sjedi na onom bazenu. ta bi on tamo kao jedanaestogodinji ili petnaestogodinji djeak radio? Osjeao bi se mnogo naputenijim i izgubljenijim nego to smo to mi bili. Said i ja smo tamo bili s mnotvom roaka, ali on, on bi bio

411

mnogo uplaeniji nego mi, jer ne bi razumio ni rije, nikoga ne bi imao pored sebe ko bi mu o svemu tome neto ispriao. Ne bi pored sebe imao brata. On nije u toj zemlji roen kao musliman. On nikada tokom nastave iz vjeronauka nee uti imena dvanestorice imama. Said i ja smo povijest muenika uili u koli. Sjedili smo kao blizanci meu petoricom roaka, koji su se tamo rodili i koji su razumjeli jezik. Biti potomak u treoj generaciji jedne familije, koji vie tamo ne ivi, nije nikakva utjeha ve kazna. Zamislio sam kako bi on na taj ritual eventualno mogao otii kad navri osamnaest ili dvadeset godina. Ali ni to ne ide. Naprosto neprihvatljivo. Zaustavljam se pred pasaom u ulici Lerchenfeld (on ju povezuje s uliicom Neustiftgasse zato sam uopte ovdje?) Gledam u daljinu, ne bi li mu vidio kraj. Neobian sluaj u ovoj bezizlaznoj situaciji. Nije li to bilo tamo gdje se Franz Schubert u zavrnoj sceni filma, onemoao i iscrpljen, vie nije mogao drati na nogama, pa se stropotao niz stepenice? Franz Schubert i pranjavo, blijedo lice moga sina pod suncem kue Habibi natjerali su me da ustuknem od uasa. Nakon nekoliko koraka zaboravljam spoticanje i pad Franza Schuberta niz stepenice u pasau, ali oajniko lice moga sina, koji neputen i blijed sjedi meu starosjediocima, ne naputa me. Najgore je u tome to, to ja ni iv ni mrtav neu moi biti tamo, kako bih mu pomogao, kako bih s njim porazgovarao o tim ljudima i objasnio mu okolnosti. Ve me je i to ispunilo neobinom tugom, tako da sada moram bar zakratko sjesti na jednu hladnu klupu na autobuskoj stanici Neustiftgasse. Zato bi on morao ikada da ode u taj brdski gradi? Je li ta bijedna pusta selendra zaista tako bitna za odgovor na pitanje o porijeklu? Da li je nuno da on upravo tamo zapone traganje za svojim porijeklom, ili bolje reeno potragu za svijetom svoga oca? Taj gradi bez kina, pozorita i restorana, bio je i u vrijeme kada smo moj brat i ja jo ivjeli u Persiji za nas mjesto zaostalosti i siromatva. Sa svih strana opkoljen brdima, taj Bata-Grad kako ga je narod zvao, i nije bio grad. On jednostavno nije htio da se probudi iz svog drijemea pod pepelom Zarathustrinih ognjita u planini Tabar. Sasvim se dobro osjeao u mihrabima svojih desetak damija i svetilita i nije htio (a nee to ni danas) da zna za ostali svijet. Zato nee? to se mene tie, neka ti ljudi tamo svake godine u mjesecu tugovanja svoje sopstvene sinove zamotavaju u bijele pogreb-

412

ne prekrivae i neka ih, ela povezanog zelenom trakom, alju na ritual bievanja i sakaenja samih sebe. Moj sin o tome ne mora nita da zna. On ne mora doivjeti da vidi modernu fontanu u centru grada, koja u mjesecu tugovanja umjesto izvorske vode zrakom rasprskava crveno obojenu vodu, koja podsjea na krv. On ne mora doivjeti izvoae koji su uvjebani da iz rupe na dnu ogromne mesingane posude proture glavu, kako bi kod gledalaca izazvali predstavu o odrubljenoj glavi muenika. A krajnje neukusno u cijeloj toj stvari: kristalni bokal prepun govee krvi pored posude. Ovim je stvar sa zaviajnim gradom mojih djedova i roditelja okonana. Traio sam (traim) onu sveicu u mojoj aktovki, gdje se nalazi lista s Uputama za itanje nadgrobnog natpisa Khonsar, to istovremeno precrtavam. Odluio sam da preutim postojanje planinskog grada, jer tu je zapravo rije o oevom svijetu, a ne o tome da se tamo putuje.

413

preveo sa slovenakog: Milan orevi

Ivo Svetina

RAZGOVOR SA PERSIJANCIMA
Unsuri (druga pol. 10. veka 1039/40)
Kakva je materija tvog srca? Tamna? Noas kad se dopunila jo jedna godina i jeza none kie ari kao guterova perjanica, lepeza mladog mesa, usne, zaivene pljuvakom da svaki poljubac potone u mirisu, oduvek hodoasniku, i probudi se tvoj davni lik: u senkama i talasima i penama i olujama besramnog neba, podsmevajui se kleeima, svim moljakajuim, doprla si do sebe, kao da bi bila tigrica usred mladia igrivih, kosmatih i nevinih, pa se ve pljuvaka prikuplja u njuki koja u njih gleda ... Pre jedanaest vekova su te dotakle ruke stranca, pevaa pohvalnih pasama, i jo danas je na tebi mrani znak, oblik srca i plaho kao no iznad oaze, gde se karavan nikad ne nalazi. Tada teskoba izbeli ti srce da ostane da lei kao prudnik u isuenom koritu reke, u mojoj ruci.

414

Mahmud iz Gazne (998 1030)

Je li umrla voljena ili neko oplakuje smrt kraljevstva koje usred pustinje kao utvara se ini, kreom izbeljenih palata i u crnu, crnu svilu zavijenih ena? Gulistan. Gulistan kao mesec u ranoj aprilskoj noi, a ti nevesta njegova, bleda, slatka, jo gotovo dete koje nenou opija lava da zuri, utih oiju, u tebe kao u opor kosmate dece koje mora da ubije, jer su rod takmaca. I vidi u tebi, Gulistane, lavicu, da se spari sa njom, da svakih deset minuta zarije svoj ud u nju, koja krvari, crni potok lepe zveri. Vena slava krasi vladara koji gleda na kraljevstvo Gulistan, okrueno rekama i snegom zavejanim gorama poslednji iz roda pobednika u crnoj, crnoj palati.

415

Baba Tahir Urjan (11. vek)

Jesi li mi ti gospodar, lave, koji dere vrue utrobe i priiven si na zastavu da lepra iznad palate dalaj-lame? Koji se umorno sa lavicom pari da pognuta ide kroz kopljastu travu i eli da je svila ogrne uz podnoje planine. Ili je tvoj sin, koji na prestolu sedi, i pevam mu pohvalne pesme da u meni prepozna oevu okrutnost? Da li je vuk, smrdei na strvinu, moj gospodar? ute oi zijaju ledenu no, asovi se skriju sami u sebi, i snena otvorena ravnica izgleda kao labua krila, maui prema zidu meseine, Ili strah koji ide za tobom, ubico, pa se dlaka jei i kljove zvue kao sekira? Srce, jesi li ti moj gospodar kome sluim, proklinjui? Jer boji se lava i vuka, neujno to ide oko tebe kao krug vatre, nestajui u njihovim pritvorenim oima kao da je zaspala, kao da je svega sita. Ti, srce, nikad na nebu, nikad sinje, plaljivi izvore, u kome se opere Taj krvavih ruku.

416

Senaj (? 1130/31.)
Dolazi putem, penjui se iz podzemlja, sa licem u papirnatim rukama, jo ne Orfej, a za njima gomila, udei za panjacima nebeskim. Svetlo treperi prestraeno od prizora koje su videle oi pre nego su se u kamenu isplakale, kamen providan i rupiast da je svaka suza nala svoj dom, svoj mali grob. Ne osvri se i ne ljubi svoje lice kome e moda jo prerano ukazivati poast, ka njemu polagati poklone, mirisne, krvlju oblivene, da bi u podnevu bletali kao nokti nje koja jo ostaje dole, jer eka roenje da je oslobodi propasti i ivota uz pesmu pod nenim nebom, ljubiastim, skoro sveanim. Nisam jo kip, uz koji deca polau venie, ali ne vie ni toplo bie koje je nekada volelo, mada samo kratak tren neposredno pre svitanja da su usne zaboravile na slogove i sricanje. Spasene od zuba zverova koji su grizenjem uli u jezik tvoj, isteui se ka veernjoj hostiji.

417

MAHSATI (pesnikinja to je ivela u vreme Hajama)

Jo je mokra kosa njena ije suze su je blagosiljale? da blistaju kao rasute ogrlice na dlanu, suncem oprane. Bila je u njegovoj senci, svirala i struna, da te je vetar dodirivao kao ealj od slonovae, boje nene kao cvet orhideje. Dlan se zatvori i mesec se na tvom noktu ogleda, samodopadljiv kao peva slavljeni, pa se ka njemu slavuj ak okree, zatvorenih oiju kao da ne veruje svom glasu: kine kapi su posrebrile no u kojoj sam poslednji put legla sa mokrom kosom u postelju, koju sam opila suzama.

418

OMAR HAJAM (sredina 11. veka 1122)

Gleda u nebo da u prvom jutarnjem trenu spazio bi pojavu neshvatljivu, moda kraj predviajui, dok njegova nona sestra oseti studen pa joj oko odluta gore ka svetlom prozoretu u kome tone mesec. A samo pust dan je pred njim koji e iscepati sa njega radost plaljivu i nigde nema lakih koprena u koje se u pijanim mladim danima u tom asu zavijao da vonj nepoznate ene vrteo se oko njega kao ivotinja to skita, pretuena, naputena. Na drugoj strani izmei reka, more, okean? cvetajui jablan e stupiti ka belom zidu, sestra u molitvi sabranoj, svoj toploj od prikrivenog daha koji iz kamena prizove gmizavca smaragdne glave mada je Sumatra jo dalje od kraja. Rei mi se u brojeve pretvaraju i svota je ista neznanom broju koraka u smeru ka beskraju da sakrijem se u nitavilu i udvojim se. I kad izmerim udaljenost do ruke, roba, poivajua u sklonitu uenosti i bieva dremajuih, pa znani su ve svi zakoni, kako na nebu tako i na zemlji, idem za njom na mrano dvorite, opasano modrim zvezdama, i svoju strast neuteno neno molim za oprotaj. Ljubav je umreti bez uzdisanja... Zar stvarno? pitam tebe koji si odavno ve otiao, jer sebi nisi dozvolio oplakivanje koe nimalo vie bele, zaboravljene kao detinjstvo slatko, kad preko pliaka iao si za tankonogom pticom. Otiao si jer je odaja vaa umrla pre nego to je ustala iz postelje da razbije ogledalo, svu no vrebajui kretnje, to opijenost obeavaju.

419

Slavuja ni ne poznajem, dok peva, mislim da se dete probudilo od tekih snova: da oi rune ima, itao sam tamo gde se javi takoe i eva odmah kad jutro sazri. Pa ipak kao blagoslov iz raja uje se melodija njegova, ve tubalica, jer turobnost se kezi po terasama i batama, po kojima krivudaju staze kao tvoje tamne vene na ijim obalama prespavao sam najbolje asove svog ivota. Pod kiom nemirna kosa, glas drhtei jer se grlo sea gutljaja, studenaca zrelog meseca, kad se stvarnost pretvara u utvaru da put je zmija meu mirisnim grmovima, straarima vernim pod slavolukom prolea. Vino, rei i ljubav spleo si u snopi cvetni, mavlavi* koji kradem sa tvog bogatog stola, mada nisam prosjak ponizni, ni pas koji izmeu utiranja eka posle gospodarove ruke mirisni zalogaj moda kuja to se ulizuje, od koje ide vonj opor. Zaeleo sam se opojnosti, dlana svilenog, bokova koje planine plave opkoljavaju tvoj Niapur da bi doekali svetlost smrtnu, izliv poslednji, neniji od daha jedva roenog, da presee me kao kama gnjili plod. *majstor Zar me zaista na kraju eka novi poetak? A ta ako ve sad samo od spavanja ivim koji alkohol pretvara u senoviti gaj u Jazdu gde na patuljastom drvetu raste plod skoro onakvog imena kao moja mrtva ljubav. Zar zaista na kraju put novi iz smrtnog umora se izvije kao arka pod stenom, lobanje u koju se zavukao pacov da je dlaka kao suzama posuta?

420

Je li s one strane kraja zaista raj i sestre rajske sa aama istanjenim od ei neuteive? to eaju posle koraka prvog kad iao si u noi jesenjoj kroz umu prvi put ka toplom telu. Ruke svoje iznova razailjem u sedam gradova, amie lake, u kojima sede molbe, sve jo svee, mlade, radosne od oekivanja. I dlanovi dodiruju predmete strane, sitne kao deji zubi, da se pljuvaka sliva preko svetih stena, poloenih na prelazu vetra i snegova. Velika mudrost u svakom gutljaju: svetlost tena kao iz indijskog hrama, rumenilo jutra, zaljubljeno u jo mrano vreme, ogrne srce bledo koje tuguje za sestrama jo skoro u prvom od sedam gradova, negde u Kapadokiji. Saznanje da gutljajima rei same u pesmu se ne upliu, ishlapi kod prvih zvukova jutra kad se kapak podigne i oko golo premreeno i gladno, okrene se nazad ka snu pijanski, obeavajui rano ludilo i nevinost detinju, zauvek izgubljenu. Onaj ko je poao na put ne zna ni gde ni kuda, a sigurno je za sobom ostavio rei bezbrojne, decu koja u danu sunanom penju se na majin breuljak. Strmina je patnja majina koji je njoj podario onaj to nikad nije spavao sa njom. Ali i pored toga uvek je svoje ruke prao vinom da je mirisao kao poljubac koji je upalio u mesu gde je uo srce. Vaspitalo si me kao da sin sam tvoj, udei za slavom i ugodnou junom gde zlato popodneva spaja se sa ruzmarinom a on sa imirom, tik do glenjeva nje koja prolazi pored i peva o kraju neprolaznom.

421

Zato da bih sluao govoriti o sebi, na trgu i pred palatama, nikuda ne odlazim jer bojim se da bi me prebrzo zaboravili, pa ni slika ni sanjarija ne mogu da traju due od pevanja pohvale milosrdnom vremenu. Ako o poslednjem asu jo zna da tad se dua sama pred sobom sakrije, jer bol je prejak da bi iznova mogla da proivi ivot koji se upravo savio u klupko kao dete u naruju majinom, pa ve sledeeg trena je nepoznat: nikakav stih ne moe da opeva neto to ne treba pesme ni odu radosti, a jo manje tubalicu. Neznana je boja vina koje e tamo s one strane piti, Hajame, neznana kao slepcu buket persijskih ljubiica. Samo znamo to da nau odsutnost neemo moi zvati pakao, jo manje nebo: za nama ostae moda samo senka koja je nesvesno dodirnula lice devojke, obrubljeno svenjem cvea, kao jegulja blistajui na suncu kome su ve odbrojani asovi.

422

Rade Jarak

PUSTINJE
Sjedim na alu. Kroz kronje borova to rastu iz gole stijene, nadneeni nad okruglim i tamnim prirodnim bazenom, prodiru suneve zrake. To je Mrtvo more, ono je nalik na peinu kojoj je propao svod, duboka smea rupa na kraju otoka. S jedne strane, ispod prstena borova, ravno je, tek ponegdje nazupeno stijenje, dobro za prostrijeti ugamane. Jo malo dalje, iznenaujue blizu moru, raste nekakva udna smokva, rijetkih, dugakih grana i bez plodova. Iznad, strma je stijena, vapnenac proaran crvenilom, pri vrhu prvi borovi. Ti borovi rastu nad piljom koja je crna i opasna. Jedina je veza s pravim i divljim morem kroz podvodni kanal, duboko na dnu pilje. S borova koji se nadnose nad Mrtvo more visi privezan konopac za ljuljanje i penjanje, ba kao lijana u dungli. Strana okrenuta moru je gola, nepristupana i visoka. Sastoji se od zagasitog stijenja isprekidana ritma, po kojemu raste rijetko bunje kapare. Od dubokih i tajanstvenih prirodnih boja, odudaraju runici poloeni na hrapavom, tamnom stijenju; oni se bijele, crvene, ute, tim vie izazivaju prirodu i svjedoe o svojoj naputenosti; to su frotirske krpe, nestalne i njene, polegle na zaspale divove. Nieg osim pjesme cvrka i bljetavila s juga, iznad stijenja. Odjednom graja djece, visoki enski glasovi. Lijeni soprani odjekuju i akustino odzvanjaju, dodirujui litice i rezonantno titraju unutar pilje, odbijajui se od stijenki i klizei jedva uznemirenom povrinom mora. U nogama mi bridi, neugodno mi je sjediti na alu, nikako ne mogu pronai pravo mjesto. Ali vaan je sveukupni dojam, to je osjeaj sree. Djeak sam i iza uiju i po obrvama imam

423

bijele naslage soli. Kupam se cijeli dan i suim na suncu. Neto me privlai u pliaku. To su sitni ali, rakovi, zelena stakalca zaobljena od valjanja u moru. Traim i ogledam se oko sebe ne bih li pronaao barut. To je smea tvorba poput hrskavog preljeva na kolaima, kau da gori ako se osui i potpali. Boja mora je tamna, u vrhovima valia su otri odbljesci svjetlosti, teko mi je gledati, zato s oba kaiprsta trljam one kapke, te potom ponovo, isprva ispod oka, a zatim hrabrije gledam kako naokolo sve treperi. itava povrina Mrtvog mora obavijena je platom pare to tipa za oi i deformira oblike. Najednom odjekne prasak poput mukle eksplozije. Jedna je djevojka skoila sa stijene. Nakratko vidim bijeli mlaz pjene, taj trenutak pamtim, premda se mali vodoskok brzo povlai, a na tom mjestu voda poinje kljuati, izbacujui iz dubine iroke i plitke valove. Vijenci pjene se razvijaju, mnoe, ire. Postaju bijeli prsteni na tamnoj podlozi, a onda se pretvaraju u kolutie, rasprskavaju se u vidu mjehuria, nestaju. U jednom kratkom vremenu sitne kapljice sputaju se naokolo poput zlatne kie. Zvuk nestaje u viim sferama dok djevojka roni. Uspio sam je ugledati nakratko, ispod povrine. Njezino tijelo ne mogu jasno sagledati, zato jer sam dosta iskosa, ulijevo. Njezino tijelo je arena mrlja, tu vaan dojam ostavlja kupai kostim, kao i varljivi bljesci njenih udova, jer se jedva mogu nazrijeti ispod povrine. Naredni zaveslaj i ve je nad morskim algama koje tvore crnu pozadinu, tako da uoavam bljetavu mrlju. ini se da je njezino tijelo iskrivljeno, udovi i itava lea pokreu se izvan prirodnog ritma, to je zato jer me vara nestalna povrina mora. Ve sad mi se ini da je nepomina, da mirno pluta ispod same povrine, moda se prepala tamnih algi i mrane dubine Izranja s glavom naprijed, kosa joj ostaje priljubljena. Kosa, sad skvaena, odraava tamu Mrtvog mora i sivo se preljeva. Stala je u okomit poloaj odravajui se na povrini rukama. Voda oko nje je zelena i smea. Oko glave joj se lome suneve zrake. Vikne neto onima na obali, ali ja nisam razumio ni rijei, uo sam samo njezin glas, neto divlje i hrabro, jezgroviti zvuk uokviren jekom izmeu stijena. Sluao sam davni i izgubljeni arhaini jezik, poput krika ptice, jer se prelamao i udarao u mome uhu ritmiki poput bil. Sa stijenja na obali odgovara joj slian, jednako nerazumljiv glas. To je neka njezina prijateljica, ali ni to mi nije vano, sam glas je dovoljan, sam zvuk ispunjava svu moju svijest i

424

u ukama mi jo uvijek tue bilo; isto tako i odbljesci sunevih zraka zaokupljaju moj vid, nestalni kruni odsjaji na litici, nalik na izohipse. Pee me za vratom, sol se ljuti i tipa, pecka, ali ne elim se pomaknuti, guram tabane u proziran i hladan pliak. Odista, more je hladno, mekoljim se, ali ostajem tu sjediti. Bukam nogama i pokuavam otjerati natrulu iarku, prema meni plutaju otpale borove iglice. Sve me to gadi. Uivam se bojati, uivam to je mokro. Sagibam glavu na prsa jer ne mogu vie izdrati radi okomita i nevidljiva sunca. Ona sad pliva prema sredini Mrtvog mora. Pliva udarajui o more otvorenim dlanovima, proizvodei tako male praskove. Pliva po muki, nekoliko zaveslaja, ali glavu dri vani i okree je u rimu zaveslaja. Ni ja jo ne znam plivati pravim stilom i uvijek drim glavu iznad vode, osim kad ronim po pliaku. Djevojka je ve na sredini mora, udara nogama, bati. Ulazi u sjenu, tamo gdje je more skoro potpuno crno, a stijene se nadnose okomito, tu se zaustavlja, plivajui jo pola metra na kuka i uspravlja se. Okretao sam glavu pratei njezino plivanje. Prislonio sam dlan lijeve ruke na elo i tako napravio zaklon za oi. Je li to to ujem njezino disanje, ili huka valova kroz upljine i procjepe? Ona uvlai bradu, pokuava gledati dolje ispod sebe, kao da gleda gdje e stati, ali siguran sam da je tamo duboko i mutno, dno se ne moe vidjeti ni ako zaroni. Tek negdje daleko na dnu vidi se ista blijeda pjega, to sunce probija kroz procjepe i otkriva podvodni prolaz. Drugi enski glas doziva je s obale vie puta ponavljajui ime djevojke u moru. Ime odzvanja nestvarno, potpuno divlje. Dalje razumijem rijei: Hladno je. Druga djevojka ostavlja igrae karte, ili knjigu, ustaje s prostrtog runika, kree se prema rubu stijene, pri kraju ubrzava korak i skae u more. Dospio sam je vidjeti u onom momentu dok je bila u zraku, nestvarna, jer je to mjesto, sam obod, obasjano suncem. Jednom je nogom iskoraila u prazan prostor, a kosa joj je zaleprala. Upala je u more na noge, ondje gdje je bilo dublje i smee, ruku skupljenih uz tijelo. Glava je posljednja nestala u pjeni. Izronila je i zaplivala, sijekui more vrhovima prstiju. Do mene su poeli pristizati valii nastali prilikom njezinog skoka, otri i kratki, nestajali su jedan za drugim udarajui o kamen i ale na obali. Tako na otvorenom moru dolaze do plaa valovi od velikih brodova to plove na odstojanju od obale, blie puini.

425

Pogledom traim dunda. Kosa mi je napola suha i slijepljena, svrbi me. Dundo mi kae: Kupaj se. Neu odgovaram i rukom prolazim kroz pliak pravei valie. Ne da mi se. Djevojke, polako kao tromi brodovi, doplivaju do mene. Mame me u more svojim ribljim pokretima. U nastupu hrabrosti ulazim u vodu pored njih. Cijelim Mrtvim morem odzvanjaju nai glasovi, vriska visoka i ritmina poput cvrkove pjesme. Mlazovi izviru ispod naih dlanova. Prskamo se. Njihovi kupai kostimi, meka tkanina otrih avova, prepuna njenih i sporih sjena, priljubljeni su uz bljetava, mokra, ribolika tijela. Izgovaram neto nerazumljivo, zbunjen pjenom, ostavi sasvim bez daha. Polako, pazei gdje e stati, djevojka koja je prva skoila u more, izlazi vani. Kae mi: Neemo se kupati s tobom, jer se prska. Nakrivila je glavu u stranu cijedei kosu rukama. Dundo me zove k sebi. urim mu u zagrljaj. Brie mi glavu malim runikom. Djevojke zaobilaze, oprezno idui po skliskom kamenju, do svog mjesta, gdje se umataju u runike. Stoje na toplim stijenama pod borovima, iarane svjetlosnim pjegama, kao i itave stijene iarane kaosom chiaroscura. Trae vee sunane mrlje gdje prostiru runike i lijeu potrbuke na ravnija, tijelima kupaa izlizana mjesta. Stapaju se sa stijenom i vidim ih u skraenju, njihove plave poloene glave, a zatim i ramena i poprsja, kako se koja pridigne oslonjena o lakat. Ostajem sjediti pored dunda, gledajui Mrtvo more koje je opet postalo mirno, olovno. Na otoku Lokrumu, na toj maloj tropskoj oazi, u vrijeme mog djetinjstva bila su dva drvena paviljona u kolonijalnom stilu, sa irokim verandama naokolo i drvenom ogradom obojanom u tamnozeleno. Bili su izgraeni jedan nasuprot drugome, tako da su tvorili malo dvorite u kojemu je, u hladu nekoliko palmi, bila niska betonska cisterna obrasla liajevima. Naokolo je rasla gusta crnogorina uma koja je ljeti irila prijeko potrebnu svjeinu i hlad. Tu smo nekoliko puta jeli, kad sam bio mali, ja i dundo. Ili smo odlazili na pie s naim prijateljima iz Beograda, branim parom Jovanovi. Gospodin Jovanovi, poznati djeji kirurg, s licem dendija i velikim

426

madeom na obrazu, puio je duge smee cigarilose, sigurno napravljene od najboljih sorti junoamerikog duhana, iji je miris jo dugo ostajao lebdjeti u zraku. Njegova ena Koviljka, takoer doktorica, bila je koata i utljiva, pitomog pogleda, s kestenjastom kosom skupljenom u punu na potiljku (pune su, izgleda, onda bile jako moderne). Sjeam se amora unutar paviljona i na verandama. kripanja drvene platforme, uzdignute oko metar od tla, kuda su kao u holivudskom filmu trali uredno podiani konobari u bijelim kouljama i s leptir manama. I danas se sjeam pogleda glavnog konobara, njegovog lica usred guve i borbe za stol izmeu pohlepnih gostiju. Sjeam se njegovih bucmastih obraza, prvih graki znoja na elu, njegova staklenog pogleda mirnog kao voda na dnu zaboravljenog bunara, voda do koje je ipak prodrla jedna suneva zraka zraka poznanstva izmeu njega i mog dunda. Sigurno je vladala velika guva tog dana, ali mi smo ipak protekcijom natkonobara ili ne? stekli stol na terasi ispod kosog krova, u duplom hladu paviljona i kronji, u pirkanju laganog povjetarca. Sjeam se bijelih ubrusa, zveckanja posua i svjee salate u kockastom tanjuru s ugraviranom ultramarin plavom crtom i znakom lice i vilice. Bila je to salata od sitnog blijedozelenog kupusa, stvar hrskava i puna svjeine. To mi se svidjelo, jer budui da sam bio razmaen nisam volio skoro nita jesti u restoranima na Lokrumu. Nita osim juhe od povra koja je bila jednako hrskava, ali samo ako bi pod zub dolo tvrdo zrno graka ili komadi mrkve. Dvadeset i pet godina kasnije, kada sam doao na Lokrum prvi put nakon rata, paviljoni su bili sasvim propali. Platforme su se uruile, a iz zemlje su buknuli korov i draa, boja se osuila i oljutila. Okolna je uma djelomice progutala i zarobila graevine putajui unutra granje, korijenje i puzavice, osvajajui drvene ruevine kao rebra davno pokopanog mrtvaca. Radnici su jedino raistili malu poljanu izmeu, vidjela se betonska cisterna za vodu, a malo dalje netko je istresao itavu piramidu pijeska boje nerafiniranog eera. Iza te pjeane dine rasle su dvije palme pa me slika podsjeala na pustinjsku oazu. No, unato poraznoj slici uruenih graevina, zastajem na trenutak i opet ujem zveckanje posua, jedem hrskavu salatu, osjeam svjeinu maestrala i vidim stakleni pogled glavnog konobara (ve odavno mrtvog) dok se trudi da nam pronae slobodan stol.

427

Nekoliko godina kasnije tuda prolazim sa svojim trogodinjim sinom. Odmah pored ruevina prolazi put za Mrtvo more oivien niskim oleandrima s crvenim cvjetovima. I odmah pored puta nalazi se mala slavina s kamenim koritom. Oko njezina mjedenog grlia obigrava nekoliko osa i ja oprezno otvaram vodu pomiui otponac u stranu. Slavina se uzbudi, zatrese, izlijee snani prtavi mlaz, koji suhu crvenu prainu oko korita pretvara u blato. Nije ga mogue smanjiti. Ose se uznemire. Punim praznu plastinu bocu Fante, dok voda prti naokolo, i gledam paviljone. Potpuno su propali, uruili se, postali ruglo otoka, tuni preostatak jednog izgubljenog doba. Netko je na njihovu ogradu naslonio desetak eljeznih skalica za sputanje u more, njihova se bijela uljana boja oljutila i ispod probija hra potrebno im je bruenje i temeljito lienje. Ima ih veih, s pet ili est preki i polukrunom vilicom, koja se zabije u utore na obali, kao i nekoliko manjih sa svega dvije ili tri preke. To su skalice s raznih mjesta za kupanje na otoku, ostavljene preko zime vani da ih more ne razbije. Moda sam se nekad davno i ja penjao jednom od tih skalica dok sam izlazio iz mora, tresui glavom da mi se kosa bre osui, i dozivajui dunda ili tetku. Moda? Ima li smisla sad misliti o tome? Pazim da osa ne ubode dijete i odlazim dalje. Vidim i ujem ono to ne postoji: prati me zveckanje pribora za jelo, hladni daak morskog maestrala, miris tople juhe od povra, veseli razgovor turista, gusti hlad paviljona u kolonijalnom stilu. Na lokrumskoj stazi, na kojoj se mijeaju pjege svjetlosti i sjene, to je vodila iz Portoa, prvo poploana oblim alima koji su bili bolni za hodanje bosim nogama, a zatim obina, crveno zemljana, barunasto pranjava; ba na toj stazi susreo sam jednu djevojicu iz Zagreba s kojom sam se ve bio igrao tog jutra i upitao je: Hej, oe li se ii kupati? A ona je rekla: Hou, ali jo samo malo. Jer idem kui, brodom u pola dva. Pola dva. Pola dva! to to znai, nisam mogao tono znati. Pola od dva je jedan. Otrao sam do dunda, koji je igrao karte za stolom u kafiu, i pitao ga: Lolo, to je to pola dva? To je jedan i po odgovorio je.

428

Krcat kao ipak brod je napustio luku Porto na Lokrumu i krenuo na kruni put oko otoka, to je uvijek bio obiaj za vrijeme ljetne sezone, na kraju dana, u sedam sati. Sjeo sam na krmu naslonjen na bijeli drveni istak, pored eljezne korpe za konop. Brod je bio trom i spor, klizio je povrinom mora i inilo se da putovanje nikada nee zavriti. Gledao sam pjenu brodskog motora, hridine s vanjske strane otoka i dvije duboke pilje. Lokrumske plae, preko dana pune kupaa, bile su prazne, pusti se kamen presijavao sivo i crveno. More je bilo mirno kao ulje, hvatao sam njeni, jedva primjetni daak vjetra. Ljetni dan jo uvijek daleko od sutona nosio je u sebi neki uspavljujui ritam, neko hipnotiko tikatakanje. Te su pulsacije bile posvuda, u blijedoplavoj izmaglici iznad morske puine, u pastoznom zraku gradskog porta u koji smo uskoro uplovili, tiho klizei pored crvenog ferala i pravilnih kamenih blokova Porporele, zelenih od vlage. Kucanje tog nevidljivog sata najvie se osjetilo u dinaminom prelijetanju i krianju iopa to je domai naziv za lastavice koje su nas doekale u luci. Njihovi su krici padali na porat i grad poput malih praskavih petardi. Izlazimo s broda, dundo me uhvatio za ruku i oprezno smo preli modri procjep izmeu brodskog boka i Velikog Mula. I na Velikom Mulu dundo me i dalje dri za ruku, ja nosim bijelu majicu na kojoj je otisnut kauboj na konju u propnju, i mi polako izlazimo iz gomile kupaa i kreemo prema gradskim vratima. U vraanju s Lokruma, postojala je jedna fascinacija. U ulici od Dominikanaca, u debelom zidu koji je gradski porat zatvarao sa sjevera, postojale su dvije ovalne nie. U prvoj, koja je danas zazidana, bio je smjeten brekui aparat Carpigianni, u to vrijeme uz onaj u slastiarni Cele, jedini u starom gradu. Imao je dva metalna pipka iz kojih su, kad bi se pritisnula ruica, curila dva naborana mlaza vanilija i okolada. Oni su se spiralno toili u kornete, koje bi prodavaica, djevojka plave kose svezane u konjski rep, podmetnula ispod. Korneti su stajali sa strane aparata, posloeni jedan u drugi, u staklenoj cijevi. Pokuavao sam esto izmoliti sladoled, ali je dundo koji oito nije bio poklonik tog modernog zadovoljstva, nego vie gospodin starog kova vrlo vjeto uspijevao moju panju usmjeriti negdje drugdje.

429

Ulica je odjekivala od krikova iopa. Nemirne u tu sparno predveerje, ptice su zvuale kao prava poast. Visoko i strogo zidno platno ulice od Dominikanaca, iz tko zna kojeg razloga, izbueno je stotinama rupa u kojima su one svile gnijezda. Neumorno su ulazile i izlazile iz tih rupa i galamile, galamile. Na trenutak bi nam proletjele tik iznad glava, a onda bi se vinule u nebo, visoko, nestajui u izmaglici. Potom su se opet obruavale kriui... Druga nia nalazila se nekoliko metara dalje, potpuno prazna, budila je u meni najnevjerojatnije asocijacije. Danas kad o tome promislim pretpostavljam da je to moda bio otvor za top koji je kasnije zazidan, a na poetak nie u ravnini s ulicom postavljene zelene reetke, vjerojatno da se ne bi netko zavukao unutra i obavio nudu. Reetke ne idu do vrha, nego samo do odreene visine i imaju zailjene vrhove u obliku romba. Zatvaraju uski prljavi prostor koji ne slui niemu, a podsjea na samicu. Zailjena koplja reetki izazivala su u meni vojnike asocijacije. Zamiljao sam da je nekada davno to bila neka vrsta zatvora, koji je, eto, ostao nepromijenjen sve do danas, i da su unutra moda ostavljali ratne zarobljenike; izloene pogledima i ruglu prolaznika. Ili neto jo gore. Kao da je ta elija bila neka nadnaravna toka, prolaz u drugi svijet, iz kojega su kao iz mraka izranjale nakaze, deformirana, ljepljiva i ljigava bia iz mojih najgorih nonih mora. Ta rupa bila je podruje iznenadne groze usred mirnog ljetnog dana i bilo je u njoj neto iskonski udovino. Jesu li stvarno u toj rupi drali nakaze, pitao sam se onda, ve potpuno uvjeren u to. Moja je mata odnijela konanu pobjedu. Unutra su sigurno drali nekakve ljude sprenih lica, bolesnike zamotane u gnojne, krvave krpe, luake iji su vriskovi parali nebo i mir grada... Ili je svako boje stvorenje postavljeno u tu niu, iza reetaka, postajalo nakaza? Odrastanje bez roditelja u svakom biu zauvijek ostavlja, esto potisnutu, duboku tugu. Puno godina kasnije iz tetkina opirnog i rastresenog prianja saznao sam da dundo nije nikada vidio vlastitog oca, ak nisu niti disali zajedno na ovom svijetu. Otac mu je umro od perforacije slijepog crijeva 1911. godine, dva mjeseca prije njegova roenja. Dundo nije imao djece i svu nepostojeu roditeljsku ljubav; svu onu ljubav koja mu je nedostajala a predodbu o kojoj je vremenom razvio u

430

sebi, prenio je meni. Drao me, dakle, esto za ruku i mi bi se zaustavili ispred te visoke zaobljene nie, od ulice odvojene otrom reetkom, a ja bih ga pitao: Lolo, to je ovo? Traei utjehu, nadasve utjehu. Ljetni dan bio je posvuda oko nas, okruivao nas je blijedim plavetnilom, bljetavom svjetlou. Nebo su ispresijecale nevjerojatne, izukrtane putanje iopa, nalik na zbrku kakva se mogla pronai na tetkinim krojevima iz Burde, okruujui nas nevjerojatnim zagluujuim kricima... Da, gotovo dematerijalizirane, iezavajue, u gustom poslijepodnevnom zraku, u gornjim slojevima neba nad portom, iope su kriale. A golubovi, osueni na nie, prizemne sfere, gegajui se prolazili su kroz reetke i gugutali na prljavom dnu nie. Potom smo naputali ulicu od Dominikanaca u koja je bila puna prolaznika i bez da bacimo i jedan jedini pogled na napueni Stradun kakav se tamo ivot odvija ne znamo i nikad neemo saznati, ignoramus et ignorabimus nakon samo par koraka, skretali smo na stepenice isprane kiom i godinama, boje slonovae, s gotikom ogradom i slijepim stupiima da se s ulice ne vide noge ena koje nedjeljom idu na misu i njima se penjali do platoa pred Dominikanskom crkvom. Naputamo gradsku vrevu i skreemo kroz mali nadsvoeni prolaz, pa pored ribljeg restorana Rozarij i romanike crkvice Svetog Nikole, iznad koje je u rupi iskopanoj u starom sloju zidina, izdubljen maleni stan, na ijem se prozoriu esto mogla vidjeti neka stara ena s naboranim licem stupivi nakratko na Prijeko, ulazimo u ulicu Zlatarsku, najistoniju od svih strmih ulica na sjevernoj strani starog grada. Penjemo se Zlatarskom do vrha, i nakon zadnje, najvee skupine skalina, izlazimo na poetak Pelina, a ela su nam ve oroena znojem. Dundo kuca na jedna vrata na Pelinama i neka nam ena u konavoskoj nonji, sa utim suncem na grudima, donosi au vode. Prolo je nae zlatno doba. Nakon kratkog i sretnog vremena nastupilo je vrijeme obamrlosti, zaaranosti, poraza. Naputamo Lokrum, ostavljamo staze iarane mrljama svjetlosti, tihe zabaene puteljke, istinu s crvenom zemljom na kojoj raste veliki hrast. Ostavljamo livade osmagle od vruine, patuljaste maslinike, visoke eukaliptuse to odgovaraju dubokim utanjem na puhanje sve jaeg vjetra koji se die s juga,

431

ostavljamo sive emprese na osami pored obale, okljatrene vjetrom. Vihor se podie s puine, stie daleko s juga, praen kiom, divljim razularenim pijavicama, maglom. Drvee na otoku sve vie se povija pod naletima vjetra, suhi empresi cvile, eukaliptusi zmijski ite svojim rijetkim kronjama; valovi sve bunije i sve drskije nalijeu na obalu, kamena obala na jugu, nekad mirna i topla od sunca, sad se kupa u vrtlozima pjene. Zadnji je trenutak za odlazak, vihor prijeti da potpuno izolira otok. Selimo se na kraju ljeta, na kraju zahuktale sezone. Onamo gdje je nekad bilo mnotvo turista, veselih ekskurzija iz vedske, brbljavih obitelji iz Italije, ostaje samo pusto, praznina, igra pustih sjena. Odlazimo kao uenici poslije dugog naukovanja, ali kao oni iji je trud bio uzaludan sve to smo uspjeli nauiti nepotrebno je i bez svrhe. Mi smo propali kalfe, ostaci jedne mrtve sezone. Vraamo se stazom prema Portou kao poraena vojska, pognutih glava, iitavajui grimase i izraze izdaje na licima blinjih. Da, to smo mi vojska izdajnika koja je napustila carstvo sjena. Bezvoljni sjedimo na mulu. Oslukujemo um mora iza rta u Portou, oekujemo brektanje brodskog motora ovaj put to je mali rezervni brod Triton, koji se nesigurno propinje i lomi na valovima. Huka valova sasvim priguuje njegov motor i prvo to se ukazuje iza sivih stijena na kraju uvale njegova je prova, koja nesigurno poskakuje gore dolje. Uavi u mirnije more Portoa, ujemo stenjanje i pukanje njegove izmuene makine; sad je ve sasvim blizu, jasno vidimo godove na njegovom tamnom lakiranom drvu, bokove premazane bijelom bojom. Na oplati posvuda su vidljive ljuture morske soli. Mornar, ije je lice sasvim iibano vjetrom, baca cimu. Polako, kao umorni dinosaur, brod pristaje na rivu. Konano polaemo oruje, bezvoljno ulazimo u njegovu utrobu kao u Haronovu lau koja nas ima prevesti preko Stiksa. Posljednja vonja s Lokruma nalik je putanju krvi; lice dunda Pava je bezizraajno, ne odaje nikakve emocije, ali ja znam da je to samo naizgled. Znam da je njegova unutarnja bol jo vea od moje. Kormilar se naslanja bedrom na ruicu gasa, pritie je teinom tijela i motor zaurla, brod krene krmom. Na povratku nitko nita ne govori, snani vjetar baca brod gore dolje, lijevo desno, nakratko potpuno nestajemo u udu-

432

bljenju izmeu valova, a onda se opet pojavljujemo na vrhu kreste. Taj isti snani ilok mrsi nam kose, podie marame, odnosi kape, kida razgovor u beskorisne krpe. ibe morske pjene polijevaju nam lice i odjeu. Valovi pljuskaju kao ogromni amari, more je sasvim usporilo nae kretanje, ne dozvoljava nam da izaemo iz mree koju je podmuklo splelo. Pod nama, otvaraju se duboki ponori u koje propadamo bez daha, da bi nas koji trenutak kasnije podivljali vir opet izbacio na povrinu. Oplata broda kripi, drvo se napinje do pucanja, stenje poput ivog bia. Preplaeni tom ogromnom snagom polako zaboravljamo na Lokrum, ije zelenilo ostaje daleko za nama, obavijeno maglom. Gledamo udaljenu Porporelu i gradski porat, kao luku spasa. Oni neprimjetno postaju sve vei i sve blii, iz mora se izdiu sive gradske zidine, okrugli tobolac Svetog Ivana. Jo samo malo pa emo moi vidjeti i crveni feral Porporele. Tu, na raspomamljenom moru, matamo o sigurnosti luke. U sebi se polako opratamo s ljetom, proklinjui vihor to bjesni. Vrativi se kui odlaemo sve nepotrebne stvari: bijelu mornarsku kapu, slamnati eir i kone sandale; takoer i jednu iglicu koja slui za vaenje bodlji od jea. Tetkina mjesena karta u zelenoj plastinoj futroli s mutnom fotografijom (dok se dundo uvijek vozi besplatno, na poznanstvo), pada na stol kao beskorisno oruje. Na stol padaju i karte Triestine s pohabanim konjem padi ubaenim iz nekog drugog pila. Spremamo svu ljetnu robu i krpice: kupae kostime ve nagriene solju; razfilane, zakrpane, krutih avova po kojima je pustilo ljepilo. Cijela ta beskorisna hrpa ostaci jednog ljeta biti e prvo prostrta nasred stola, a onda paljivo razvrstana, zauzet e svoja mjesta po zakucima ormara. Tamo e ostati sve dok se ne obnove nae snage, dok se vjetar ne stia, dok opet ne povjerujemo u to ljeto to nastupa.

433

preveo sa katalonskog: Nikola Vuleti

Simona krabec
LEspill, sijeanj

Otapanje leda
02. kolovoza 1914. Njemaka je objavila rat Rusiji Uveer, sat plivanja. Franz Kafka, Dnevnik Meu djejim knjigama koje uvam u svojoj kunoj biblioteci nalazi se zbirka ebelica. Njen naslov (Pelica) jasan je primjer namjere prosvjeivanja narodnih masa koja se budi s romantizmom.1 Malo je zemalja koje nisu imale asopis, izdavaku kuu ili biblioteku koja je dobila ime po toj discipliniranoj i marljivoj ivotinjici to proizvodi med. Romantiarski projekt podrazumijevao je buenje pela razuma s ciljem demistificiranja pripovijetke. No, literatura namijenjena prosvjeivanju graana nije uvijek imala za cilj poticanje njihova kritikog duha. Svesci ebelice, tanki, mekanih korica, praktini za koritenje, bili su namijenjeni djeci u dobi od est do deset godina. Neke od tih knjiga bile su tiskane velikim slovima da bi se djeci olakalo itanje. U drugima slova su bila mala, a stranice popunjene sloenim priama koje su itatelja pripremale za napad na njegov prvi roman. Svesci biblioteke ebelica nisu se mogli kupiti u knjiarama (bilo ih je vrlo malo u reimu nepovjerljivom prema privatnim inicijativama!), ve u kolama: bili smo gotovo prisiljeni kupiti sve sveske objavljene u tekuoj godini, koji nikada nisu bili u potpunosti prilagoeni itateljevoj dobi. One tee uvali smo za kasnije, a one vrlo lake poput odjee smo davali mlaoj brai ili susjedima koji su tek uili itati. Te

1 U katalonskom izvorniku autorica slovensko ebelica prevodi kao abella dels petits (op. prev.).

434

knjige, objavljivane u Sloveniji tijekom sedamdesetih godina, posluile su i mojoj djeci u uenju dalekog materinskog jezika. Proitali smo ih sve, osim desetak koje sam ostavila po strani. To su knjige koje su me kao malu poticale na sanjarenje: opasne vragolije grupice djeaka i djevojica to skupljaju kite s kapa talijanskih faista, Marieta sa svojom crvenom haljinom na crne tokice Crvenkapica, zapravo, dobila je ime po odjei koju je nosila koja je pronala ranjenog partizana i previla mu rane, pastirski pas Runo to je brzinom strijele promicao snjenim umama. Iako sam bila sitna, mogla sam brzo trati, pa sam se savreno prilagoavala tim likovima. Jo se dobro sjeam, htjela sam da to prije doe do rata jer je to bio jedini nain da se, slabana i nevana kakva sam bila, prometnem u heroinu koja izbjegava njemake zasjede i juri ispred svojih postrojbi. Kako bismo barem donekle ublaili to dosadno stanje mira, igrali smo se rata, jedan dan izmeu kauboja i Indijanaca, a drugi dan izmeu Nijemaca i partizana. Nije bilo druge boje osim bijele i crne. U jeku indoktrinacije, kinematografska i knjievna fikcija koja nam je bila na raspolaganju opala nas je idejom da postoje samo dvije suprotstavljene strane. Svaka se prilika iskoritavala za kakav recital poezije. Prilikom recitiranja pjesme koja je opisivala uzoran ivot Josipa Broza Tita, valjalo je uiniti dva koraka prema naprijed, ispruiti ruke, pokazati dlanove i rei: S te dvije ruke su ga na put poslali. Takvo se knjievno obrazovanje nadopunjavalo kultom umrlih. Na dan 01. studenog valjalo je otii na groblje ili na druga mjesta na kojima su bili podignuti spomenici palima za domovinu i recitirati pjesme koje su govorile o bolu zbog gubitka voljenih i tekoj borbi za slobodu. Seriju lokalnih ratova, uslijed kojih je zauvijek nestala Socijalistika federativna republika Jugoslavija (1943 1991)2, nemogue je razumjeti ako se ne uzme u obzir korjenita militarizacija drutva. Predmet Obrana i zatita bio je obvezan tijekom srednjokolskog obrazovanja. Na sveuilitima, sve do akademske godine 1987/1988 na svim je studijima bio obvezan ispit iz istoimenog kolegija. Paranoini strah od vanjskog neprijatelja Titova reima opsjedao je vlade pa je valjalo osposobiti puanstvo za gerilsku borbu. Udbenici obveznog kolovanja nalikovali su teroristikim prirunicima; u njima su se nalazile ak i detaljne upute o dizanju mostova u zrak. Ispitna pitanja, meutim, svodila su se na beskrajne popise i ponav-

2 Omaka, jer Jugoslavija nosi taj slubeni naziv tek od 07. travnja 1963. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. stvorena je Demokratska federativna Jugoslavija (op. prev.).

435

3 HEIDEGGER, Martin. Identitt und Differenz. Pfullingen, 1990, str. 24.

ljanje dogmatskih reenica. Jezik se prometnuo u niz formula koje je trebalo bespogovorno slijediti. Jedna od temeljnih ideja indoktrinacije bila je zauzdati jezik, postii da okamenjene rijei prenose samo dozvoljene sadraje. U mom mjestu od 3.000 stanovnika bila je smjetena jedna velika vojna jedinica. To mjesto, Ribnica, nalazi se na ulazu u umu Rog, prvo podruje osloboeno tijekom Drugog svjetskog rata. Ovdje se, nakon talijanske kapitulacije, odvijao teak proces stvaranja poslijeratne slovenske vlade. Guste ume kroz itavo su komunistiko razdoblje predstavljale simbolino utoite u sluaju bilo kakva udara. Svi smo bili sigurni da bismo, kad bi dolo do napada, mogli odolijevati skriveni u planinama. Osloboenje je moglo uspjeti samo ako je narod bio pripravan napustiti gradove. Legenda o hajduku, predanom stalnoj borbi za slobodu, ljubomorno se odravala. Jedino kazalite i kino u mom malom gradu bilo je smjeteno u kasarni JNA. U istoj se zgradi nalazila i javna knjinica. Dok smo itali, ispod nas uo se zvuk kuglanja. Slobodno vrijeme za oficire i pravi trening kontradikcije za mladie iz mjesta. Dogodilo se to u Klagenfurtu jednog lipanjskog jutra 1991. Dan ranije prela sam granicu u zadnjem vlaku kojem je to uspjelo. U noi nakon proglaenja nezavisnosti, kad su lovci jugoslavenske vojske unitili ljubljanski aerodrom, avionska karta koju sam kupila prije dosta vremena postala je bezvrijedan komad papira. Avion Swisaira uzletio je iz Klagenfurta bez dodatnih trokova; uistinu izvanredne okolnosti omoguile su takvu promjenu. Novine su na dan 27. lipnja 1991. donijele fotografiju koju sam mogla snimiti s prozora moje sobe u studentskom domu: helikopter oboren usred mirnog rezidencijalnog predgraa Rona dolina. Osobno vrijeme, sastavljeno od svakodnevnih triarija, i vrijeme svijeta izravno su se sudarili. Uveer, sat plivanja, zapisao je Kafka 1914. godine, koja e promijeniti sudbinu Evrope. U mom sluaju, ispit koji sam imala poloiti prije povratka u moj drugi dom u Madridu otkazan je bez prethodne obavijesti. Rijei vie nisu opisivale svijet, postale su dogaaji. Taj iznenadni, posve neoekivani dogaaj otvorio mi je oi, naravno. No, to otvaranje oiju nije imalo ba nita s Identitetom i razlikom M. Heideggera, gdje Ereignis znai otvaranje prema Bitku: Kad se na bitak sjedini s jezikom, poinjemo ivjeti u Dogaaju (Insofern unser Wesen in die Sprache vereignet ist, wohnen wir im Ereignis).3

436

Govori li nam jezik? Jesmo li jednostavno zatvoreni u ve postojeoj prii, bez mogunosti pobune? Poput Heideggera, kruimo oko jedne osi, mijenjajui prefikse i kategorije rijei. S tom prvom smru Balkana, nas je jezik ispljunuo. Mislim da mogu govoriti u ime itave jedne generacije: doivjeli smo radikalno iskustvo nemogue identifikacije. Sve to smo dotad trebali nauiti, sve to su nam htjele prenijeti prie prestalo je vrijediti.

Raskorak povijesne misli

Mitifikacija prolosti, pretvaranje nedavnih dogaaja u jednostavnu priu, nije nam dopustila da sagledamo to je znaio Drugi svjetski rat u Jugoslaviji. Praznine, nepoznavanje povijesnih injenica, popunile su se otrcanim predrasudama, zapisao je srbijanski arhitekt Bodan Bogdanovi u svom izvanrednom eseju Grad kenotaf.4 Miloevi je svoju popularnost izgradio na obeanju da e Srbima vratiti dostojanstvo. To je postigao izbrisavi tragove sjeanja na druge i zamijenivi ga priom o nama. Usporedno s unitavanjem muzeja, knjinica, gradova i groblja5, irio se glas o tome da se malo naroda moe pohvaliti s takvim civilizacijskim dosezima kakve imaju Srbi. Pritom se mislilo na knjievne i arhitektonske spomenike, ali i na predrasude poput one da su u Srednjem vijeku Srbi jeli zlatnim kaikama, dok su susjedni narodi morali jesti rukama, ironino primjeuje Bogdanovi. No, rije kaika, iskoritena u tom predratnom sloganu, jasnog je turskog porijekla. U ovom sluaju nije bilo mogue pobijediti jezik koji je preuzeo ulogu kamenih kenotafa to stoje uz ceste po Srbiji. Ti su nadgrobni spomenici podignuti u sjeanje na poginule u borbi protiv Otomanskog carstva. No, kako podvlai Bogdanovi, srpski krajputai parafraza su betilusa, to nas opet odvodi na Istok, k drevnim kultovima kamenja palog s neba, koje se smatralo prikazom boanstva. Kenotafi uz puteve ni na koji se nain ne mogu smatrati autohtonim srpskim simbolikim oblicima. Umjetnost svoje sadraje ne gradi na samo jednom izvoru, ne eli biti denotativna pa stoga iritira one koji bi htjeli morfologiju i sintaksu oblika i kompleksnih konstrukcija prevesti u jednu jedinu jasnu poruku. Godine 1977. ovaj je srbijanski arhitekt dobio narudbu za memorijalni prostor u Vukovaru, posveen Srbima i politikim
4 BOGDANOVI, Bogdan. Grad kenotaf, Zagreb: Durieux, 1993. Prevoditelj, naalost, nije uspio doi do Bogdanovieva teksta. Stoga su citati iz knjige Grad kenotaf zapravo hrvatski prijevod teksta koji je autorica prevela sa srpskog na katalonski (op. prev.). 5 VELIKONJA, Mitja. Religious Separation & Political Intolerance in Bosnia-Herzegovina. Sa slovenskog preveo Rangichi Nginja. Texas:Texas UP, 2003 (Eastern European Studies, 20).

437

6 Vukovar je osvojen 18. studenog 1991., a ne 19. studenog te godine, kako navodi autorica (op. prev.).

7 BOGDANOVI, str. 45.

oponentima koje su pobili ustae. On sam priznaje da je tada imao namjeru pobuditi antropoloko sjeanje, potaknuti na razmiljanje o ratu i smrti, o pobjednicima i pobijeenima te potcrtati nesalomljivu snagu ivota. Koriteni simboli morali su biti nadetniki i nadkonfesionalni, a jo iva i bolna sjeanja nisu se smjela zazivati. Memorijalni park u Dudiku izgraen je od nazubljenih cigli, nalik onima na gotikim graevinama, koje niu ravno iz zemlje. Ideja arhitekta bila je potaknuti razmiljanje o itavom jednom gradu skrivenom ispod zemlje. Bogdanovi je htio stvoriti metaforu trajnosti. Pokazivao je prolost, nabijenu teinom nagomilana sjeanja, dok su se vrhovi zdanja izdizali k nebu budunosti. Kad je 1980. spomenik dovren, nije mu ni pala na pamet mogua tragina recepcija njegovih nacrta. Deset godina kasnije, 1990., ljubljanski asopis za arhitekturu AD objavio je slike spomenika prekrivene ranijim nacrtima koji su prikazivali ruevine pod vitkim zvonicima. Ispostavilo se da je naslovnica asopisa bila strano predvianje unitenja Vukovara do kojeg e doi godinu dana kasnije. Dana 19. studenog 1991. Vukovar su unitili i okupirali Srbi.6 Osijek, Vukovar, Zadar, Mostar, Sarajevo, Dubrovnik. Sve su to gradovi ranjeni u ritualnom ubijanju ostataka civilizacije koja se nije htjela prihvatiti kao vlastita. Ubiti grad bila je naredba u borbi protiv neiste tradicije. Potreba da se izbriu ostaci, da se stvori tabula rasa, odgovara potrebi da se ponovno pie vlastita povijest. Taj povratak primitivnog ovjeka na Balkan devedesetih nije bio tek sluajni proces. U Evropi, XX stoljee je stoljee revolucija koje se upinju unititi sve staro kako bi stvorile novog ovjeka: Warszawa sravnjena sa zemljom kako bi se na njenom mjestu podignula teutonska Warszawa. U tom procesu, mo pisaca da kloniraju nove nacionaliste je oita i nimalo bezazlena7. Inenjeri ljudskih dua zaas su se preobrazili u egzegete nacionalnog sjeanja. Komunizam je zduno ulagao u osloboenje simbola svog povijesnog znaenja. Kao to je ve reeno, u Sloveniji se blagdan Svih Svetih naziva Danom Mrtvih. Ritual sjeanja nemogue je iskorijeniti u jednoj zemlji u kojoj su groblja malene lijehe s cvijeem koje ljudi svakodnevno zalijevaju i njeguju. Kult je nastavio ivjeti, ispunjen novim sadrajima. Ritualni al lanova obitelji dopunjavao se javnom komemoracijom u ast palih za domovinu. Zamjena (supstitucija) knjievni je postupak par excellence. Komunistika revolucija imala je jednu iznimno vanu retori-

438

ku komponentu: oslobaanje oblika svog izvornog znaenja, pranjenje mjesta i zamjena sadraja drugim, adekvatnijim sadrajem. U tom postupku zamjene ne gubi se nita, iste pobjede i isti porazi iz prolosti, objektivni podaci su tu, no mijenja se znaenje svega. Ne treba nas, dakle, uditi to se cjepika nacionalizma tako uspjeno i u tako malo vremena primila na jugoslavensko stablo koje je paljivo uilo svoje narode kako ponovno pisati povijest u komunistikom kljuu. Jo je jedna bitna stvar o kojoj moramo voditi rauna: ideoloka recepcija povijesti omoguavala je zaborav. Mogunost da se okrene list i pone iznova bila je pokretaka snaga ovog procesa razgradnje sjeanja. Nije trebalo istraivati niti se bojati preuzimanja odgovornosti. U zemljama politikog istoka Europe slobode i prava graana bila su strogo kontrolirana, no ta je kontrola oslobodila ljude odgovornosti. Tako su se oni poeli uiti diskursu rtve. Patnja, kada se shvaa kao esencijalna, metafizika nepravda, raa nekanjivou. Egzaltacija kunji kroz koje je proao srpski narod, zapoeta u Titovo vrijeme i nastavljena pod Miloevem, imala je jednu komponentu koju je isprva teko razumjeti: identifikaciju s patnjama idovskog naroda. Patnja idova u Drugom svjetskom ratu postala je referencijski model, a kao rtva izazivala je zavist: Rije je o vrhunskoj rafiniranosti podlaca koji ubija a eli da ga saalijevaju.8 Ustaki i etniki zloini u Drugom svjetskom ratu, kao ni zloini Titova represivnog aparata, nisu bili predmetom odgovarajue osude, odtete ni analize i objanjenja. Oscilacija izmeu amnezije i elje za osvetom objanjava zvjerstvo sjeanja na Balkanu. Srbija sebi nikada nije priznala drugu ulogu, osim oslobodilake, te se izgradila kao nacija slobodna od svake krivnje.9 Danilo Ki, veliki outsider, jasno je objasnio smrt svog oca idova u logoru, no njegov je glas oduvijek smetao i iritirao nadzornike srpske nacionalne kulture. Njegov svojevoljan egzil u Parizu, od Grobnice za Borisa Davidovia, poznata je injenica. Trebalo je priekati 1998. godinu da David Albahari u svom romanu Gec i Majer progovori o logoru Sajmite na obali Dunava i time izloi danjem svjetlu veliki tabu srpskog kolaboracionizma.10 Povijesni revizionizam danas se suoava s komunistikim naslijeem, no ne i s vremenom koje mu je neposredno prethodi. Autohtoni kolaboracionizam i faizam mnogima se ine pukim proizvodom komunistike propagande, poput onih Nijemaca i partizana u crno-bijelim filmovima.

8 BRUCKNER, Pascal. La innocncia del botx a Torner, Carles [ed.] La victria psthuma de Hitler, Barcelona: Proa, 1995.

9 RAMET, Sabrina P. The denial syndrome and its consequences: Serbian political culture since 2000., Communist and Post-Communist Studies 40 (2007), 41-58.

10 LAMBRICH, Louise L. Nous ne verrons jamais Vukovar, Pars: Philippe Rey, 2005. Lambrich naglaava potrebu da se utvrdi i preuzme odgovornost i na taj nain udare temelji za trajni suivot.

439

11 OLOVI, Ivan. The Politics of Symbol in Serbia: Essays in Political Antropology. Sa srpskog prevela Celia Hawkesworth. London: C. Hurst &co., 2003, str.7-9.

12 BERNHARD, Thomas. Die Urscahe, Salzburg: Residenz, 1975. Ovdje se sluimo hrvatskim prijevodom Borislava Peria: Uzrok, Zagreb: Meandar, str. 73. Autorica lanka, Simona krabec, u katalonskom se izvorniku ovog lanka sluila katalonskim prijevodom Lorigen, Barcelona: Edhasa, 1990. (op. prev.).

Ponovno pisanje povijesti u nacionalistikom kljuu u Srbiji devedesetih zatomilo je talog sjeanja, ve u komunizmu prisiljen na utnju. Geslo je bilo obeanje da e neki novi heroji izgraditi legendarni palladion koji e biti temelj novog identiteta, sazdanog kao suma kolektivnog sjeanja, sposobnog vratiti sve to je bilo izgubljeno. Srpski narod ivi u vjenoj sadanjosti, istovremeno je star i mlad, stalno povezan s mrtvima, ivima i onima koji se jo nisu rodili... Srbi su danas, kao uvijek, uvari najrjeih civilizacijskih tekovina, kako duha, tako i srca... Sadanja srpska patnja i opasnosti koje im prijete mogu se usporediti samo s unitenjem i progonima idova za vrijeme Treeg Reicha... Srbi su ponosan narod koji eli izgraditi dravu na vrstim i zdravim temeljima, dravu u kojoj e svi zajedno ivjeti na srpskoj zemlji, gdje e svi pripadati jednoj jedinoj naciji, s jednim jedinim voom, gdje e svi ispovijedati jednu jedinu srpsku vjeru, govoriti srpskim jezikom, pisati srpskim pismom i gajiti jednu jedinu srpsku misao,11 tako srpski nacionalni mit opisuje jetko pero etnologa Ivana olovia (Beograd, 1938), jo jednog oponenta nacionalne politike Slobodana Miloevia. Srbija se danas vrti u zaaranom krugu pseudofilozofskih promiljanja duhovnosti, srpskog usuda te rata i mira, a kult rtvovanih na oltaru domovine jo uvijek je prisutan. No, Bogdanoviev Grad kenotaf (1991) i olovieva Politika simbola (1997) znak su unutarnje pobune onih koji nisu voljni zakleti se na takvu istinu. Godinama grad nije bio nita drugo doli gomila razvalina i kra iz koje se irio slatkast miris raspadanja i u kojoj su, kao da je ele ismijati, svi crkveni tornjevi ostali itavi.12 Nevjerojatno je koliko se Salzburg 1944., opisan rijeima Thomasa Bernharda 1975., podudara s arhitektonskim projektom Bogdana Bogdanovia realiziranom u Vukovaru 1980. Unitenje gradova moe se smatrati dijelom antropolokog sjeanja, no bombardiranja ne ona su povijesna injenica. Barcelona, Lleida, Gernika, London, Hamburg, Dresden... zajedniko tim gradovima je da su bili uniteni bombardiranjem. Tehnoloki napredak nije igrao odluujuu ulogu u tim napadima. Najvanija i najstranija novost koju je Europi donijelo XX stoljee bio je rat svim sredstvima, s ciljem unitenja, a ne samo pobjede. ... stao sam na neto meko i, promatrajui taj predmet, pomislio da je posrijedi ruka lutke, a i moji kolski prijatelji vjerovali su da je to posrijedi, no bila je to djeja ruka, otrgnuta s tijela nekog djeteta. Tek od prizora te djeje ruke taj prvi

440

bombaki napad amerikih zrakoplova na moj grad pretvorio se iz senzacije, koja je mene kao djeaka snala u stanju vruice, u jezivi upliv nasilja i katastrofu, pie Thomas Bernhard u svom romanu Uzrok 1975. Njegova analiza sposobnosti sjeanja Austrijanaca ne moe biti otrija: (...) nitko ne zna o emu govorim kada govorim o tome (...)13. Naslov romana Uzrok (Die Ursache) od kljune je vanosti za razumijevanje pieva protesta protiv nesjeanja u njegovoj vlastitoj zemlji. Nijemci nisu zaboravili saveznike napade, no htjeli su zaboraviti uzrok tih napada. itav je njemaki narod povjerovao da zaboravljajui bol zbog unitenja njemakih gradova mogu zaboraviti i vlastitu odgovornost za unitenje Europe. Tabu kolektivnog sjeanja odgovarao je tenji k jednoj tabuli rasi, posve novom poetkom, koji bi omoguio ivot lien tjeskobne prisutnosti nedavne prolosti i zaboravljanje odgovornosti za kojom su vapile posljedice. Bernhard se uvijek iznova vraa nacistikoj prolosti Austrije. Jedan je od prvih autora koji se s tim odluujuim godinama suoio kao s neim to pripada prolosti, ali to se u isto vrijeme ne smije zaboraviti. Nastojao je zadrati sitne detalje, zabiljeiti ih, sauvati ivo sjeanje zahvaljujui gotovo beznaajnim stvarima. U romanu Uzrok arhivirao je, kao kakav povijesni dokument, uniformu direktora kole i njegovu violinu to je ostala zatrpana pod ruevinama. XX stoljee bilo je stoljee nasilja, a sjeanje na dogaaje koji mu pripadaju izgraivalo se malo-pomalo, sve dok se nije pretoilo u zabrinjavajuu paradigmu sjeanja danas. Pogled u prolost danas se temelji na nesjeanju, dok se u fokusu gotovo uvijek nalazi rtva. Na taj nain proteklo je stoljee postalo stoljee svjedoanstava, era rtava. Napori na zarastanju rana usmjereni su na javno priznanje rtvama i pronalaenje neke vrste naknade za njihovu patnju. No, time se sjeanje prometnulo u binarnu opoziciju izmeu krvnika i rtve. Na taj nain gubimo lik pobijeenog, kao i lik pobjednika. ini se da europska povijest proteklog stoljea nije vie pitanje odgovornosti, uzroka i posljedica, nego da se polako pretvara u pripovijest o patnji, o rtvama, u pripovijest istrgnutu iz konkretnog prostora i vremena, u antropoloko sjeanje. Dobar primjer te potpune odsutnosti potrebe za traenjem odgovornih je drama Sergija Belbela Mbil (2005). Naslov je isti kao i u sluaju Bernhardova autobiografskog romana, iako se, naravno, moe odnositi i na mobitel ili na osobu u nepresta-

13 BERNHARD, Thomas, str. 35-36.

441

14 HILBERG, Raul. La politique de la mmoire. S engleskog prevela Marie-France de Palomra. Paris: Gallimard, 1996 (Arcades), str. 125.

15 Autorica koristi prijevod Paula Joana Hernndeza, Les benignes., Barcelona: Quaderns Crema, 2007 (Biblioteca mnima, 167) (op. prev).

nom pokretu. U toj drami, pisanoj u sjeni teroristikih napada 11. rujna 2001. u New Yorku i 11. oujka 2004. u Madridu, nitko se ne obazire na ono to pokree dogaaje. Teroristiki napadi jednostavno se dogaaju. Kraj Povijesti koji su najavljivali postmoderni teoretiari ve je tu. Ne postoje uzroci ni posljedice, ve samo iznenadni udarci sudbine koje treba prihvatiti i prignuti glavu pred posljedicama. Uspjelo nam je izii iz kronolokog vremena. Vrijeme se zgrualo u neku vrstu vjenosti, punu poznatih paradigmi, uvijek istih i koje se cikliki ponavljaju. Tko bi se muio razmiljanjem zato je eksplodirala bomba? Aktualno vrijeme zahtijeva vrlo jednostavne stvari: treba pristati na postojanje sveprisutne i rasprene opasnosti te rezignirano prihvatiti rutinske kontrole na aerodromima, kao da odlaui metalni predmet ili bocu vode prije ulaska u avion jamimo da avion nee eksplodirati. Od svjedoanstva preivjelih stvara se najblia povijest jer smo je sposobni shvatiti kao individualnu sudbinu, no takvo individualiziranje povijesti omoguava bijeg od neugodna saznanja da su injenice takve kakve jesu, kao i da je, pratei tijek dogaaja, mogue nai objanjenje za zloine. Kad ve ne moemo govoriti o pobijeenima i pobjednicima, a krvnici na vrhovima prstiju naputaju stratite, ne ostavljajui nam vremena da im vidimo lice, ostaju nam tek rtve. Kao i njihovi daleki preci, suvremeni idovi znaju koliko je opasno dati lice egzekutorima, dati im identitet i mogunost razmiljanja, omoguiti im sumnju ili grinju savjesti, uiniti ih ljudima. A to sam ja uinio? Ustruavao sam se kopati po neistraenim podrujima i predstaviti Amaleka sa svim njegovim znaajkama, kao predstavnika njemakih slubenika,14 pie Raul Hilberg u svom autobiografskom eseju The politics of memory (1996) o stranputicama njegova istraivanja o unitenju idova u Evropi. Hilbergova namjera bila je shvatiti funkcioniranje administrativnog mehanizma koji je posluio kao podrka genocidu i pokazati kako se birokrat pretvara u egzekutora. Htio je pobjei od svake fabulacije i racionalno shvatiti dogaaje unutar konkretnog povijesnog trenutka, no bio je svjestan da e se meu mnogim preprekama nai i ona biblijska: (...) da u ja spomen na Amaleane sasvim izbrisati pod nebom (Izl: 17, 14). Hilberg pomijean s Harryem Potterom, kako je vrlo ironino primijetio Franois Rastier, dao nam je Les bien veillantes Johnatana Littella.15 U ovom sluaju nije rije o nijekanju, ve

442

o pretvaranju velike tragedije u neto fascinantno. Izvanredno bogatstvo detalja dovodi do izvanredne derealizacije povijesti od koje ostaje samo pathos.16 Moemo vidjeti i znati ba sve, ali ne moemo intervenirati u stvarnost dogaaja. itatelj ostaje zarobljen kao pred televizijskim vijestima koje anesteziraju svijest mnotvom detalja i hiperrealizmom dalekih, nedostupnih, stranih dogaaja.17 Dah legende izvire pak iz jedne druge okolnosti. Staljingrad vie ne nosi to ime. Izmeu Njemake i Rusije danas se proteu tisue kilometara prostora pa je, koristei se kartom sa suvremenom cestovnom mreom, teko zamisliti kako je i gdje dolo do sudara dvaju imperija prije samo ezdeset godina. Auschwitz pati od istog tog nedostatka stvarnosti. Genocid je bio stvaran. Dovoljno je proitati Dos lid funem oisgueharguetn dishn folk (El canto del pueblo judo asesinado) Itsjoka Katzelsona da bismo shvatili da problem nije u tome kako govoriti o tim dogaajima, ve kako sauvati tragove tog unitenja. Tri boce zakopane na podruju logora Vittel sauvale su glas njegova krika kao da je posljednja pjesma posljednjeg idova morala biti na jeziku koji je osuen nestati s njim.18 Rije je iskorjenjivanju jedne kulture, sustavnom i neumoljivom. tovie, tijekom Hladnog rata podruja s one strane Berlinskog zida ostala su neistraena, zabranjena Zapadnjacima koji se nisu usuivali ui u te hladne zemlje; posjeivali su ih tek ameriki pijuni sa svrhom snimanja avanturistikih filmova. eljezna zavjesa na izvjestan je nain sprjeavala istraivanje najmranijih poglavlja nacizma jer su tvornice smrti bile smjetene daleko iza nje, u tzv. narodnim demokracijama. Wehrmacht, politiki entitet koji je pokretao taj stroj uasa, prestao je postojati i tako se pretvorio u neto fantazmagorino. Trei Reich nije imao samo jednu zemlju slijednicu koja bi na sebe preuzela teret tako teke povijesti. Dvije Njemake, Savezna Republika i Demokratska Republika, Austrija, anektirane zemlje sa svojim kolaboracionistima, filonacistike drave, Nijemci prognani iz istonih zemalja... podruje izravnog utjecaja nacizma iznimno je veliko. Kad govorimo o njemakom narodu, o emu zapravo govorimo? W. G. Sebald nije iskusio rat na isti nain kao Thomas Bernhard, koji pie o doivljajima iz svoga djetinjstva. Sebald pripada generaciji roenoj nakon rata te se morao suoiti s prazninom i lomom unutar vlastita sjeanja.19 U svojim cirikim predavanjima Zrani rat i knjievnost (Luftkrieg und Literatur, 1997) daje do znanja da je katalizator frenetine rekonstrukci-

16 RASTIER, Franois. Muerte espectculo y xito anunciado, La Vanguardia, etvrtak, 14. studenog 2007. 17 GUERRA, Carles. Saberlo todo, La Vanguardia, etvrtak, 14. studenog 2007.

18 MESNARD, Phililipe. Reconocer la voz de ese grito u Katzenelson, Itsjok. El canto del pueblo judo asesinado. Trojezino izdanje. Na panjolski preveo Eliahu Toker. Na idovskopanjolski preveo Arnau Pons. Barcelona: Herder, 2006.

19 CALZONI, Raul. Walter Kempowski, W.G. Sebald e i tab della memoria collettiva tedesca. Pasian di Prato: Campanotto, 2005.

443

20 SEBALD, W.G. Luftkrieg und Literatur. Munic i Viena: Carl Hanser, 1999, str. 21.

21 TRAVERSO, Enzo. Desprs de 1989: Una resurrecci sospitosa u Totalitarisme. Histria dun debat. Prijevod: Jordi Muoz. Valncia: Universitat de Valncia, 2002.

je, njemakog ekonomskog uda, bilo neto nematerijalno: ... tajna da je u temeljima nae drave zakopan le, tajna koju su svi uvali, ujedinila je sve Nijemce u poslijeratnim godinama i jo ih uvijek ujedinjuje vie od bilo kojeg drugog opipljivog cilja, kao to je npr. stvaranje demokracije.20 Sumrak komunizma doveo nas je do antitotalitarnog konsenzusa po kojem su boljevizam i faizam identine filozofije. Enzo Traverso upozorava da je jedan od glavnih problema te demokratske fronte deproblematizacija nacistike prolosti. Unutar geopolitikog promiljanja Nijemce se svrstava meu rtve nacizma, rtve Hitlerove obmane i sovjetske kazne, protjerane iz zemalja u kojima su ivjeli, nasilno podijeljene u dvije drave, u DDR-u i potlaene. Zbog ponovnog promiljanja njemake nacionalne tragedije i oiljaka zemlje zloini su ostavljeni po strani.21 U sluaju Socijalistike federativne republike Jugoslavije nailazimo na isti problem povijesnog naslijea. Ono to nas je napalo na ljubljanskom aerodromu 26. lipnja 1991. vie ne postoji. Jugoslavenska vojska raspala se tiho, a da nitko na to nije obratio panju. Novine su vrvjele napisima o nekontroliranim paravojnim skupinama, toliko nekontroliranim da je Meunarodni sud u Haagu nedavno zakljuio da se Srbiju ne moe smatrati odgovornom za zloine poinjene u Bosni. Sjeanje je i birokratsko pitanje. Jedno nedavno istraivanje uvjerilo me da su sva ta pitanja ostala tek okrznuta. Njemaki prijevod knjige Carrers de frontera priutio je urednikoj ekipi nemale organizacijske probleme, to je zapravo trebalo i oekivati. Ono to, meutim, nisam oekivala bili su prosvjedi njemakih prevoditelja i savjetnika zbog nekih reenica i rijei u izvornom lancima. Naslov Mirades catalanes dextermini (Katalonski pogledi na istrebljenje op. prev.) Josepa Marie Lura izazvao je unu raspravu tijekom koje su nas eljeli uvjeriti, navodei meu dokazima i jedan link s Wikipedije, da se rije holocaust (holokaust) normalno upotrebljava u Njemakoj. to se tie jedne reenice iz uvodnog poglavlja koje je napisao Llus Sol, a u kojoj se govori o politikom, kulturnom i jezinom genocidu nad katalonskim jezikom, preporuili su nam da bi u tekstu upuenom njemakoj publici trebalo povesti rauna o snazi te rijei. Teko je prihvatiti pojam genocida, kao i istrebljenja jedne kulture. Iz svijesti briemo pomisao na to kao to briemo pomisao na ljude kraj kojih ne bismo voljeli ivjeti. Raul Hilberg

444

odluio je u svojoj opirnoj studiji ne koristiti rijei kao to su pogubljenje, koja pretvara rtvu u kriminalca, ili istrebljenje, koja rtve pretvara u poast.22 Zbog naslova The Destruction of the European Jews (Unitenje evropskih idova)] njegova knjiga nije imala uspjeha meu istraivaima, to udi s obzirom na to da je rije o objektivnom opisu dogaaja. Ako u sluaju rijei holokaust preutimo njenu grku etimologiju (rtva paljenica), moramo biti jednako rigorozni u sluaju latinskog termina ex terme i njegove izvedenice exterminatio (istrebljenje).23 U intervjuu koji su s njim 1923. napravili Josep Pla i Eugeni Xammar, Hitler je jasno progovorio o razlici izmeu pogroma i namjera njegove stranke: Pogrom je prava stvar, no u nae vrijeme izgubio je velik dio svoje srednjovjekovne efikasnosti. U Srednjem vijeku nisu postojali nacionalni idovski problemi. Postojao je tek niz lokalnih ili gradskih problema za rjeavanje kojih je pogrom bio adekvatno sredstvo. Danas su stvari drukije. to dobivamo ako zatuemo idove u Mnchenu, ako im dopustimo da u ostatku Njemake nastave kontrolirati novac i politiku, kao dosad? to elite uiniti? elite ih pobiti sve u jednu no?.24 Pobiti ih sve. Kako se suoiti s tim? Kao s politikom idejom? Ili kao zastranjenje pojedinca? Adolf Hitler, ve na samom poetku svoje politike karijere, jasno poistovjeuje genocid s modernom Europom; u Srednjem vijeku uljeze su izgonili. Srebrenica je bila lokalni problem, no rijeen je u skladu s idejom pobiti ih sve u jednu no. Pokolj 7.000 muslimanskih mukaraca i djeaka bosansko-srpske novine Javnost od 22. srpnja 1995. nazvale su ienjem jedne mrlje na karti. Jo je tunije itati da je tog 11. srpnja grka televizija slavila srpsku pobjedu. Grka i njeni mediji samo su jo jedan od primjera da su se rat u Jugoslaviji i srpsko napredovanje u mnogim zemljama iitavali u nekoj vrsti analogije s vlastitom povijeu. U Grkoj se govorilo o zvjerstvima koja su poinili Muslimani25 nad Srbima, no o srpskim zvjerstvima nije bilo ni rijei. Napredovanje Mladievih, eeljevih i Arkanovih jedinica usporeivalo se s partizanskim otporom protiv Nijemaca u Drugom svjetskom ratu.26 Na drugoj strani te skale uasa nalazi se rat u Sloveniji koji je okonan u samo deset dana. Uzevi u obzir sve faktore, ipak ne moemo smetnuti s uma da je Sloveniju napala jedna od najopremljenijih vojski Evrope. Nepobjediva JNA mogla je spriti pobunjeno podruje, no dolo je do masovnog dezertiranja ronih vojnika, ali i oficira koji su odbijali izvravati naredbe.

22 HILBERG, Raul, str. 83. 23 U izvornom tekstu stoji: Si al mot holocaust li retraiem letimologia grega dun sacrifici que converteix el fum dels crematoris en una ofrena, hem de ser igual dimplacables amb lex terme llat i els seus derivats com extermini o exterminaci. Prevoenjem na jezik koji u svom rjeniku nema izvedenice latinskog exterminatio gubi se na igri rijei. U ostatku teksta katalonske rijei extermini, exterminaci prevodili smo s istrebljenje (op. prev.). 24 XAMMAR, Eugeni. Adolf Hitler o la ximpleria desencadenada La Veu de Catalunya, 24. studenog 1923. Fragment je reproduciran u Pons, Arnau; krabec, Simona [eds.] Carrers de frontera, Barcelona: IRL, 2007, str. 208. (op. prev.). 25 Autorica ne koristi etnik Bonjaci, ve samo Muslimani (op. prev.). 26 MICHAS, Takis. Unholli Alliance. Greece and Miloevis Serbia, Texas: Texas UP, 2002, str. 6-31.

445

27 Autorica citira katalonski prijevod Xaviera Farra, La ciutat i el nen, Barcelona: La Guineu, 2007. (op. prev.).

Tako odluno ne nije ba uobiajeno meu ljudima koji u rukama dre oruje. Jugoslavija koja je vjerovala u suivot prestala je postojati kada je u suivot prestala vjerovati njena vojska. U zbirci pjesama Alea Debeljaka Grad i dijete27, posveenoj osobnom iskustvu rata u Bosni, na implicitan nain tvrdi da otapanje leda znai bujicu. Pjesnik gradi svoj imaginarij Hladnog rata, a iz njegovog naina pisanja stjee se dojam da se padom Berlinskog zida uruila i brana koja je sprjeavala potapanje itave jedne ledene pustinje. eljezna ruka odravala je tjeskobu. Koliko god mu teko pao gubitak duhovne domovine Jugoslavije naroda, jezika i religija koje su ivjele u miru, ne moe se oteti dojmu da je raspad morao biti nasilan. S druge strane, znanstvenici koji se bave Balkanom predviaju da e minuti barem dvije generacije dok ponovno ne bude mogue govoriti o suivotu. Nesjeanje i muna tiina nisu samo dio prolosti, ve i jedan od osnovnih sastojaka budunosti. Nije put koji obeava.

Stabla na snijegu
Alegorije nisu tek slike to opisuju dogaaje. Retorike figure esto zastiru pogled i prikrivaju. Walter Benjamin upozoravao je na estetizaciju politike; danas imamo soundtrack filma Schindlerov lista koji se prodaje neovisno o filmu i esto slui kao glazbena podloga mirnim veerima. Tu je i ivoti drugih28, dobitnik Oscara za najbolji strani film za 2007., koji ilustrira drugo lice uasa XX stoljea komunizam. Takav sediment recentne traumatine prolosti pomae da iz sadanjosti nestane razmiljanje o nacizmu, osobito u istonom dijelu evropskog kontinenta gdje, ba zbog komunistikih diktatura, nikada nije bilo mogue posvetiti se dubokom razmatranju odgovornosti. U poslijeratnom vremenu, vremenu heroja, nema mjesta za rtve29. Postoji jo neto to je u Istonoj Evropi sprjeavalo svaki pokuaj revizije: provoenje totalitarnih metoda u komunistikim dravama, koje su ukljuivale prisilni rad i smrtne kazne, mogle su se povezati s nacistikom represijom. Zato je morala vladati tiina koja je nacizam pretvarala u neartikulirani prototip zla. Situacija je bila osobito problematina u DDR-u: u komunistikoj budunosti svi su odjednom prestali imati bilo kakve veze s nacizmom. U kinu, gledatelji kao na dobro poienom tavanu jedan pripadnik zastraujue tajne policije Stasi postaje estitim o-

28 Das Leben der Anderen. Director i guionista: Florian Hencek von Donnersmarck, Alemanya, 2006.

29 U tom smislu vrlo je zanimljiva analiza Idith Zertal o odnosu izraelske drave prema preivjelima. U komunistikim zemljama, kao u Izraelu, slavljenje pobjede nad nacizmom nije ostavilo prostora za smiren i duboko suoavanje s vlastitom prolou. ZERTAL, Idith, La naci i la mort. Prevela Roser Lluch. Palma: Lleonard Muntaner, 2006.

446

vjekom zahvaljujui itanju jedne jedine Brechtove pjesme. Erinnerungen an Marie A. (Sjeanja na Marie A) ima okus poljupca pod procvjetalom ljivom. Pjesma govori o tome kako su s vremenom potankosti toga trenutka nestale iz sjeanja, a u njemu ostao samo bijeli oblak koji se ba u tom trenutku bio zaustavio na nebu. Film je bajka koja se nuno mora svidjeti brojnoj publici, no poezija, naalost, nije arolija koja zaas moe preobraziti zle u dobre. Nije udo da je jednostavnost s kojom je nestala svaka sjenka krivice i odgovornosti oduevila iri i milijune gledatelja irom svijeta. S tolikim dobrim ljudima u tom kinematografskom Berlinu teko je zamisliti kako su DDR i njen represivni sistem uspjeli opstati toliko dugo. Nasuprot tome, Paul Celan je nepopustljiv u svom inzistiranju da sauva sjeanje. Poznati stihovi pjesme Potomcima (An die Nachgeborenen), u kojima se Brecht pita kakva su to vremena u kojima je ak i razgovor o stablima zloin jer podrazumijeva da ne govorimo nita o poinjenim zloinima, dobili su izravan Celanov odgovor: List, bez stabla, / za Bertolta Brechta: // Pa kakva su to vremena / u kojima i kakav razgovor / gotovo da je zloin, / jer ukljuuje toliko toga / reenoga?30 Franz Kafka u Opisu jedne borbe pie: Mi smo tek debla na snijegu. ini se da samo lee tu te da bi ih dovoljno bilo lagano gurnuti kako bi ih se pomaklo. Ali ne, to nije mogue jer su vrsto sjedinjena s tlom. Iako je i to samo privid..31 Tko su ti Kafkini mi? Jo tee pitanje: tko su ti mi u Celanovim pjesmama? Ta se zamjenica uporno ponavlja u poeziji u kojoj uporaba linih zamjenica u samim temeljima arhitekture pjesama. Kako onda itati to mi? Na mjestu je opaanje Jeana Bollacka da ta zamjenica priinja probleme onima koji nisu idovi, osobito ako Paula Celana gledamo kao idovskog pjesnika, a svu njegovu poeziju kao judeocentrinu. No, on nije pisao jedino ni prvenstveno za idove, ve uvijek i samo kao idov.32 Takav je nuni zakljuak od temeljne vanosti za razumijevanje napetosti svojstvene pisanju jednog Franza Kafke ili jednog Paula Celana. Kafkijanska stabla, naoko bez korijenja, zarobljena u beskonanoj zimi, prenose osjeaje idovske zajednice u jeku procesa asimilacije. U vremenskom jazu to razdvaja Kafku i Celana lei paradoks zemlje koja je prvo svjedoila potpunoj asimilaciji idova, a neposredno nakon toga njihovom sustavnom unitenju33. Stihovi Celanove pjesme Bijeloumni (Weissgerusche) (1966), iz zbirke Bablja sunca (Fadensonnen, 1968), izravno govore o tome:

30 CELAN, Paul. Poezija. Prevela Truda Stama. Sarajevo: Veselin Maslea, 1989, str. 665. U izvorniku, autorica se koristi prijevodima Araua Ponsa koji je na predavanju Celan i Adorno. Descripci duna lluita, odranom 26. oujka 2007. u Pedreri unutar ciklusa Llengua i extermini, govorio i o odnosu izmeu Brechtovih i Celanovih pjesama koje se ovdje spominju (op. prev.).

31 KAFKA, Franz. Beschreibung eines Kampfes. Frankfurt: Fischer Taschenbuch Verlag, 1994, str. 89.

32 BOLLACK, Jean. Paul Celan et nous u Colombat, Rmy [et al.] Posie et potique Klinckesieck, 2002. 33 TRAVERSO, Enzo. Los judos y Alemanya. Madrid: Pre-textos, 2005.

447

Ona jedna jedina tajna Mijea se zauvijek u rije. (Tko od toga otpada, kotrlja se pod stablo bez lista.)34 Ona jedna jedina tajna, uvijek prisutna u rijeima ovog pjesnika, jest stvarnost logor smrti. Stablo (genealoko) bez jednog jedinog lista moda je prva slika koju budi ovaj kratki fragment. No, Celan obre motiv zahvaljujui njemakom jeziku u kojem Blatt znai kako list na stablu, tako i list papira. U ovim stihovima Celan ispovijeda svoj pjesniki dug: kad bi se odmetnuo od jedne jedine tajne (unitenje evropskih idova) ili je samo zaboravio, pao bi sa stabla bez lista i ostao bez lista za pisanje. S te toke gledita, u spomenutoj Brectovoj pjesmi razgovor o stablima nije nikakva zabava. Brechtov razgovor o stablima moe se razumjeti kao razgovor o nama, naim korijenima, pripadnicima naeg soja, osobito zato to je pjesma posveena generacijama koje dolaze. Zbog toga moe odgovoriti, ne samo Brechtu, ve i itavoj poslijeratnoj Evropi: navikli smo govoriti o nacistikim zloinima na nain koji kod nikog ne izazvia ganue. Arhivirali smo prolost. Predbacuje nam to u ime lista, bez stabla. Slika kojom Celan opisuje sebe sama ne moe biti jasnija: velianstveno hrae roda nestalo je. Ostaju pojedinci, rasuto lie, bez stabala. Zapravo, nije jezik sam po sebi taj koji stvara, ve uvijek i samo jedno ja koje govori iz kuta osobite sluajnosti svoga postojanja i koje se zanima za okolinu i orijentaciju. Stvarnost nije, stvarnost eli biti opkoljena i osvojena.35 Nikoga se ne moe prisiliti na sjeanje. Arhivi ne interpretiraju dogaaje; treba formirati itatelje koji bi bili sposobni uhvatiti se ukotac s dokumentima i dogaajima u njihovom kontekstu. Isto je i s knjievnim dokumentima. Lotova ena A. Ahmatove36 dobra je metafora za kompleksnost knjievnog pisanja. Sodoma gori, no usprkos upozorenju da je ne gleda, ona se okree i ostaje skamenjena, pretvorena u stup soli. Knjievni tekst je stup soli, nijem, trai nekoga tko bi interpretirao njegovu prisutnost, tko bi shvatio kontekst unutar kojeg je tekst nastao jer tuma mora biti sposoban vidjeti vatre koje izbijaju. Poput stupa soli, tekst je zauvijek postavljen na jedno mjesto. Svjedoanstvo fiksira trenutak, zaustavlja tijek, a jednom izreene stvari vie nam ne pripadaju; stoga umiru jer mi ivi smo ivi zato to kliemo prema naprijed. Ostaju nam tek listovi kao svjedoanstvo onoga to se zbilo.

34 CELAN, Paul. Poezija, str. 426.

35 CELAN, Paul. Der Meridian und andere Prosa. Frankfurt: Suhrkamp, 1988.

36 MARAL, Maria Merc; ZGUSTOVA, Mnika. Versions dAkhmatova i Tsvetieva. Barcelona: Proa, 2004, str. 120.

448

 PHOTO BY BORIS HNATJUK

Sibila Petlevski

BRAA PO ORUJU
(ulomak iz romana Tabu) Ba kao da je rat bio svemu kriv ili manje sam rat, a vie poratni gubitak iluzija! Barem se tako inilo Freudu, a moda je to bio najlaki nain da se u javnosti protumai tragini sluaj Viktora Tauska. Freud je donekle bio u pravu, premda je Viktor znao kako izai na kraj s ratnim traumama kako tuim, tako i vlastitim. Kao lijenik s fronta nije imao vremena razmiljati. Njegov intelekt, svim modanim kapacitetima usmjeren na pomaganje unesreenima, nije imao vremena za emocionalne ispade. Tremor okiranih topovskim praskom i krajnja ivana ustreptalost koju je s tim jadnicima dijelio bila je samo tema

449

za psiholoku analizu i nekoliko godina kasnije, za akademsku raspravu. Da je bilo drukije, moda bi se Viktor ubio ve u kolovozu 1915, ili bi na neki drugi nain pokuao izvesti bijeg iz ratnoga apsurda. U svakom sluaju vratio se naruena zdravlja, ali iv s ratita. U Beogradu, 03. oujka 1917, na Devetom seminaru asnika medicinske struke: napokon je dobio priliku izloiti zapaanja o psihologiji dezertera. S dvostrukim znanjem: doktora prava i lijenika s prve linije bojinice, ne bez otkrivalakog ponosa, potrudio se usustaviti tipove vojnih bjegunaca. Ipak, dok je smireno, pred medicinarima i vojnim strunjacima razlagao problem dezerterstva, duboko u sebi potiskivao je nelagodu i straan osjeaj da je protiv svoje volje bio prinuen i dalje je prinuen sudjelovati u nemoralnoj stvari, da je uzeo uea i da dalje uzima uea u apsurdnoj okrutnosti koju nije mogao sprijeiti, prvo zato to nije bio u poziciji da reagira, drugo zato to je bio opasno usamljen u svojim stavovima, i tree, stoga to nije posjedovao odgovarajuu mo uvjeravanja. Viktor je raspolagao znanjem, pameu i intuicijom; bio je privlaan, tovie lijep mukarac, plijenio je panju i na mnoge naine izazivao ljubomiru, ali za razliku od svojeg velikog uzora Freuda on nije imao karizmu. Da Viktor kojim sluajem nije bio lijenik nego prorok, bio poput Kasandre nitko mu ne bi vjerovao. Najtei trenutak u vezi s ratom, nije se dogodio u ratnome vihoru, nego na sudu kada je, kao jedan u poroti koja je trebala presuditi jesu li neki mladi, uplaeni ljudi koji su na glup nain pokuali eskivirati vojnu dunost, krivi ili nisu. A unaprijed se znalo da e kakvi god argumenti budu izneseni psiholoki, pravni, lijeniki, ili jednostavno ljudski ti jadnici zavriti pred streljakim vodom. Bio je nadglasan, a najgore od svega se dogodilo kad su Viktora okolnosti dovele u priliku da skalpelom zaree u mozak smaknutog ratnog dezertera. Viktorov je skalpel dotaknuo prostor apsolutnog besmisla, i kao da se itava onostranost svela na taj apsurd potkrijepljen grotesknim, nastranim, potpuno uzaludnim inom akademske znatielje. Tajna koja se pri sekciji dezerterskog mozga pred njim otvorila, dakako, nije bila odrediva parametrima znanosti. Bila je slinija Pandorinoj kutiji. * * * Jednog suncem okupanog prohladnog jutra, dok je gledao ispranjena pogleda kroz prozor zatvorske bolnice, mladi kojeg su doveli u stanju oka, iznenada je progovorio, i to na njema-

450

kom s jakim tajerskim naglaskom. Prvo to je izgovorio bio je niz brojeva 2164862, pa tek onda Lautner, i tako nekoliko puta, zatim je iz njega potekla nezaustavljiva bujica rijei. Pripovijedao je i danju i nou, do potpunog iscrpljenja, s vrlo kratkim prekidima do kojih bi dolo kad bi ga svladao san. Ponavljao je da se zove Franz Lautner. Pandorina kutija bio je kodni naziv neke, navodne, vojno-obavjetajne akcije koju bi, taj potpuno smuen ovjek, svako toliko spomenuo. Uvijek bi prvo, s izrazom servilne panje na licu, posluao to ga pita nevidljivi istraitelj, pa bi tek onda izrekao svoj odgovor. Glava bi mu znala klonuti na rame, jer je govorio i za stolom, izmeu zalogaja. Svi procjepi njegova bia bili su naseljeni glasovima. Mrmljao je i uzdisao i kad se inilo da duboko spava. Bio je potpuno lien blagoslova tiine. U njegovoj su se glavi dizali u zrak vodoskoci blata, njitali su nasmrt uplaeni konji, pregrijavale se i zatajivale mainske puke, minobacai su probijali bodljikavu icu, tenkovi gazili preko rovova, vjetar je gurao oblak plina, pjeadincima su se u bezglavom trku oko vrata klatile vreice sa stielhandgranatama i im bi zatvorio oi eksplodirao bi cilindar s gorivom bacaa plamena i uvijek bi iznova, u istom usporenom ritmu raznosio meso dvojice nesretnih operatera. Poslije je Kleinflammenwerfel postalo i njegovo oruje. Bilo je to oruje dvostruko otpisanih: esto su pogibali zbog tehnike greke na bacau, a ako bi bili zarobljeni, strijeljali bi ih po kratkome postupku. Franz Lautner proivio je pakao nekoliko bitaka od kojih je ona zadnja bila bitka za obranu tabora Lutsk. Puno je bolje rei da je pakao proivio, nego upotrijebiti rije preivio. Govorimo li o ivotima kao to je njegov, od samoga poetka treba poklanjati panju detaljima; imati na umu da svaka, i najsitnija potankost upuuje na novi put tumaenja zagonetke koja je stavila na kunju svo znanje i pronicljivost doktora Mikovia, psihijatra zagrebake vojne bolnice. Bilo je to poetkom travnja 1972. godine. Kad su se prvi put, nakon gubitka memorije i vietjedne nijemosti, rastvorile eljusti ronika jugoslavenske vojske, Josipa Pongraia, Mikovi se iznenadio, ali kako se ba toga proljea spremao poi u mirovinu, unaprijed je odluio rijeiti se brige oko mladoga pacijenta. Poslije oka izazvanog detonacijama magacina s orujem, pacijent je iznenada odluio neto rei. Taj seljak je s mukom zavrio nekoliko razreda kole, a onda je, progovorio stranim jezikom kojeg nikada nije imao prilike ni uti, a kamoli uiti. Dapae, iz naina na koji se izraavao, inilo se da raspolae i

451

nekim drugim, tehnikim, inenjerijskim znanjima to se nikako nije uklapalo u opis ronika Josipa Pongraia-Joe. Prvo to je rekao bio je broj, zatim ime Franz Lautner. Mikovi je pomislio teka su vremena i prostrujalo mu je glavom da bi se lako moglo raditi i o provokatoru, poslanom specijalno zato da njega, pred kraj radnoga vijeka, dovede u neugodnu situaciju, da na njega nahuka one mrcine iz tajne slube, pa da jo pod stare dane dopadne Gologa otoka. U eksploziji nesretnog magacina poginulo je nekoliko mladih vojnika i sve je upuivalo na to da je do nesree dolo zbog nemara. Jedan od odgovornih bio je ronik Pongrai koji je teoretski gledano lako mogao doi na ideju da simulira bolest kako bi izbjegao posljedice. S druge strane, u dugogodinjoj praksi doktora Mikovia, ukljuujui sluajeve koje je osobno vidio, o kojima je itao, ili sluao od svojih kolega, nigdje nije bilo simulanta ravnog Josipu Pongraiu-Joi koji bi tako temeljito zaboravio svoj pravi identitet zajedno s jezikom. Plavokos Hrvat, dugih, gotovo prozirnih trepavica koje su njegove svijetlomodre oi ostavljale bez okvira na bjeloputom licu, tako je prirodno govorio njemaki da je bilo teko povjerovati da to nije njegov materinji jezik i da se doista ne preziva Lautner. Kad je jednom otvorio usta, nastavio je govoriti s jakim tajerskim naglaskom. Danima je ivopisno, i kao da svjedoi iz prve ruke, pripovijedao o krvoproliu i traginom porazu IV armije austrougarske vojske u ruskome napadu na Lutsk koja je zapoela baranom vatrom 04. lipnja 1916. godine i samo u prva dva dana izazvala smrt vie od 130.000 ljudi. Iz nesvjesnih grimasa na licu hrvatskog ronika, naina na koji je trzao nogom, iznenadnog gra u ruci zbog kojeg bi izvrnuo au s kipuom kavom sebi na koljena, na osnovi napada drhtavice koja bi svako toliko protresla njegovim ramenima, estoko, kao da je ukljuen u struju, i od koje bi mu se, kad bi unutranji napon popustio, bolno nakrivila glava doktor Mikovi je napisao da mladi pati od neurolokog poremeaja izazvanog okom. Ratni dnevnici lijenika s fronta bili su prepuni opisa slinih sluajeva, samo to se nije uvijek tom zdravstvenom stanju pristupalo s povjerenjem. Neki od momaka koji su se potezali po bolnicama i koji su tvrdili da vie nisu u stanju drati puku, zavrili su prezreni kao simulanti, varalice i slabii koji pokuavaju izbjei vojnu dunost. U ekstremnim sluajevima sve bi zavrilo na vojnome sudu; egzekucijom. Milan Mikovi se prilino dobro sluio njemakim; openito, o njemu se govorilo kao o staroj

452

koli: bio je potkovan u vojnom zanatu, prialo se da se kao golobrad djearac prijavio na front, da je lagao da mu je petnaest godina jer petnaest je bila najnia dob za novaenje takozvanog prvog poziva a da je zapravo bio jo mlai i da se tukao na strani srpske vojske sa zloglasnom 42. domobranskom divizijom koju su zvali vraja i da je tada bio smrtno ranjen. Tko zna, da nije bio tako teko ranjen odmah na poetku prve djeake zanesenosti romansom rata, moda nikada ne bi odluio postati lijenik. etrdeset i tree je operirao u uvjetima partizanskog ratovanja. Nije samo vadio rapnele i metke, sanirao rane, amputirao gangrenozne udove: bilo je tu sloenih operacija na koje se nikada ne bi odvaio da ga na to nisu nagnale okolnosti. Mikovi je umirovljenje trebao doekati kao ef psihijatrijskog odsjeka vojne bolnice, a onda je u njegov ivot uao Lautner. A onda je u moj ivot uao Lautner, sunce mu kalaisano! Hteo sam da vidim dokle e da ide. Cela me stvar, da tako kaem, zainteresovala. Mora negde da pogrei mislio sam. Ba da vidim gde e da se sklizne. Hteo sam da ga se reim po kratkom postupku. Posle se stvar zakomplikovala vie nego to sam mogao da predmevam. Uvjeren da e ga uhvatiti u nedosljednosti i lai, doktor Mikovi se upustio u razgovor s mladim ronikom. To je bila greka: Lautner ga je svojom priom obgrlio tako snano kao kad utopljenik, oteao od vode i straha, paninim zagrljajem povlai za sobom na dno ovjeka koji ga pokuava spasiti. Potonuli su zajedno u drugo vrijeme. Uslijedio je slavodobitan povratak najgorih ratnih prizora. U svaku od tih slika za vjenost je bio upisan nepresuiv, obnovljiv izvor grizoduja, oaja i nemonog bijesa. Ipak, najgori od svega bio je osjeaj da se njihova sjeanja nadopunjuju i slau kao domino, da postoje u istom munom vremenu koje jedan zove sadanjou, dok drugi to isto vrijeme koje ga ne naputa u nonim morama naziva prolou, i jo gore, da su sva ta nagomilana sjeanja, te hrpe govna, zemlje, krvi, metala i dima, vezana za isto mjesto, tek da je na njih mogue gledati iz razliitih vizura, analizirati ih sa suprotstavljenih pozicija, kao da jedan od njih gleda kroz dvogled u daljinu, drugi kroz cijev puke ravno u lice neprijatelja. Njih dvojica su se 1972. prvi puta sreli: u bolnici, poslije eksplozije magacina s orujem. Tako je poelo. Bila je to godina upoznavanja. Tek poslije im se dogodila 1916. godina svoenja rauna. Sva njihova budunost svela se, tragino, na prolost.

453

* * * Obrambeni sustav je ovisio o tri toke koje su bile jedna od druge taman toliko udaljene da bi, u sluaju pada prve, nastavak neprijateljske ofenzive automatski podrazumijevao premjetanje neprijateljske artiljerije. Prva pozicija, koja se sastojala od tri obrambene linije, jedne iza druge, bila je prilino dobro organizirana, ali za ustroj pozadinskih pozicija nije bilo dovoljno vremena, a bogme nije dostajalo ni bodljikave ice. Plan obrane, u odreenoj mjeri potaknut sigurnou austrougarske strane u srazmjernu brojanu premo, bio je previe usmjeren na borbu na prvoj liniji; predviao je doek neprijateljske probojne vatre u lisijim rupama iskopanim uz samu crtu bojinice, praktiki na njoj. im neprijatelj krene u napad, izvidnica javlja poetak bitke i vojnici uskau u borbene rovove branjeni baranom vatrom koja kosi neprijatelja ili barem usporava prodor slijedeeg reda pjeadijaca. Dobro ukopane, jedinice su na taj nain trebale izdrati praktiki samo prvi nalet u borbi prsa o prsa, to bi ipak trailo odreenu poetnu kvotu gubitka u ljudstvu, koja ni u idealnom sluaju nije mogla biti brojano zanemariva. ak da je sve ilo tono po planu, da austro-ugarski izvidnici nisu bili razbijeni neprijateljskom bubnjajuom vatrom a upravo to se, u stvarnom napadu ruske vojske dogodilo vremena bi bilo jedva dovoljno, a moda i nedovoljno. Bila je to pristojno smiljena taktika koja se ipak, previe samouvjereno, tvrdoglavo i kruto usmjerila na prvi Stellung, pri emu je austro-ugarska vojska pojaala obranu rezervama na mjestima gdje se inilo najloginijim da e Rusi napasti. Postojano proirivanje sustava rovova s ruske strane upuivalo je na to da e napad biti usmjeren na sjeverno krilo Benignijevih trupa kod Okna, ali da bi na estoke okraje mogao raunati i XIII korpus juno od Baczacza, sjeverno krilo njemake June armije pod vodstvom grofa Bothmera, trupe sjeverozapadno od Ternopola i IV armija arcibiskupa Josepha Ferdinanda ukotvljena zapadno od Olyke. * * * U razgovoru doktora s pacijentom upadale su u oi razlike u njihovim pristupima. Mikovi je, nakon prvog iznenaenja, otvorene sumnje u vjerodostojnost Lautnerova, ili ako hoete Pongraieva iskaza odbacio tezu o simulantu koji izmilja

454

psihiku bolest, i kako bi izbjegao odgovornost, nudi nevjerojatnu priu o nekom vojniku austrougarske vojske Franzu Lautneru koji se borio protiv Rusa na poetku slavne Brusilovljeve ofenzive 1916. godine. Takvo se neto ne izmilja: mora da je ronik Pongrai negdje itao o tom Lautneru, ili nekako drukije doznao za njegovu sudbinu, pa sad to znanje koristi da bi izludio njega, starog psihijatra. Mikoviu se ipak inilo vjerojatnijim drugo objanjenje: Pongrai je dounik. Taj je mladi dobro informiran pijun sve vie je u to bio uvjeren doktor Mikovi on je pijun poslan s misijom da ga kompromitira, a poslali su ga oni kojima je oduvijek smetala Mikovieva prolost. Posebno im je smetao onaj dio prolosti koji se odnosio na njegovo mladenako volontiranje u Prvom svjetskom ratu. Doktor Milan Mikovi nije skrivao divljenje prema velikanima srpske ratne povijesti kao to su bili feldmaral Putnik i general Stepa Stepanovi. im bi mu se u razgovoru za to pruio i najmanji povod, odmah bi se upustio u raspravu o vojnoj strategiji, i onda bi do potankosti opisivao i komentirao taktiku primijenjenu u cerskoj i drugim slavnim bitkama. Mikovia su zvali ovjek-ma. Imao je jasne poglede na stvari, borio se na raznim stranama i nije bila tajna kad i za to se borio. Sve je to bilo poznato. Zaudo, Mikovi zbog toga nije imao veih problema, ali sedamdesetih, kad su poela hapenja i kad su ponovno svi poeli sumnjati u sve kad su ga jedni poeli gledati opreznim oima i sa strahom, dok je u oima drugih itao prezir odjednom se i u Mikoviu probudio oprez, osjeaj umora i uzaludnosti itave karijere. Pred mirovinu, osjetio je da bi bilo bolje da ponekad oduti i malo bolje prikrije ono to stvarno misli i za to mu srce bije. Mladi koji je sjedio s druge strane stola, u njegovu kabinetu, hvatao je dah kao da mu se upravo dogaa sve o emu je toga trena pripovijedao. Nepodnoljiva napetost. ekanje. Kad e napokon napasti? Da, to je bilo najstranije rekao je Lautner promukla glasa. elo mu je bilo posuto krupnim gracima znoja, ali kao da se nelagoda koja bi svaki puta, u toku pripovijedanja, orosila njegovo lice, odnosila samo na lijevu polovicu tijela. Znojio se napola, to je posebno dolazilo do izraaja pod svjetlom lampe sa zelenim abaurom koja je dominirala urednim, gotovo praznim stolom doktora Mikovia na kojem je stajao jo samo telefon, tanka biljenica i grafitna olovka.

455

ekanje i tifusna groznica. Smrad govna u boji procijeenog graka s grudama krvi. Tko je od onih odvedenih u karantenu, preivio trei tjedan, a tko nije to vie zbilja nisam znao. Uhvatilo me prvo malo, kao da ljulja, sasvim malo. I tuklo je u mozgu. Potmulo, slabo, ali stalno. Probadalo je i stezalo oko oita. Kao jo jedan remen stegnut tako da ti crijeva ispadnu. Obuzela me slabost. Srce usporilo: jedanput kuc ... pa nita, nita, nita dva nita, nita, nita, nita tri nita, nita, nita, nita, nita ... kao da ga nema. Peti i esti put udari bilo normalnim ritmom, pa opet dugo nita. Hoe li stati? Ujutro vidim tanak mlaz krvi. Curi iz nosa, a brada na toke. Sitne crvene toke. Misli od brijanja. Kurac. I trbuh sav u pjegama. To je to. Prokleta groznica. Temperatura u vraju mater sve ljulja i trbuh arafi i to zeleno sralo i sve drugo kao neki snovi spavam budan, vue me, vue u tri materine, odvlai, trza. Di se! Prvo ujem Di se, Franz! poslije prasak. * * * Oko etiri sata ujutro, 04. lipnja Rusi su raspalili nevienom snagom cijelom duinom linije fronta: bubnjalo je satima od Prutha do rijeke Pripete. Artiljerija je tukla po prvim poloajima, sistematino i bez prekida. Raspalili su tono po zapovjednim pozicijama o ijem su poloaju bili izvrsno obavijeteni. Veza izmeu komande i K.u.K. jedinica pukla je na vie mjesta. Kako je dan bio suh, uzvitlala se neviena praina, suknuo uvis dim u gorostasnim spiralama, i kao da se uope nije ni razdanilo, u tom sivom kovitlacu s plamenim strijelama, usred gustog olujnog oblaka, nije bilo jasno kamo se okrenuti, iz kojeg e smjera nadrijeti glavni pjeadijski val. Predveer su Rusi prekinuli pucnjavu i tek s vremena na vrijeme moglo se uti pukaranje u noi naseljenoj jaucima i stenjanjem ranjenih, dok su ovjekoliki mravi uurbano prenosili tijela mrtvih drugova i vraali se svaki u svoju rupu u sistemu rovova, ba kao da je taj njihov mravinjak najbolji zamislivi oblik stanovanja, i kao da je obavljati rutinu ratnika jedino to znaju, kao da je ienje puke najsigurniji nain na koji mogu bez misli i, takorei bez osjeaja, preivjeti ekanje pod zemljom, pa ak i sklopiti oi; odspavati pola sata pred borbu, ili neposredno pred smrt, kao to se zbilo s vojnicima 82. pjeadijske regimente. Zateeni, prepadnuti sa svih strana, dignuti u zrak ubae-

456

nim runim granatama, izmasakrirani u rovovima, ranjeni i poslije dokrajeni bajunetama, zaklani noevima, nastavili su svoj olovno teki san. Izgledalo je kao da nitko od njih nee preivjeti napad ruskog XL korpusa, ali uz mrtve, preostao je i malen broj sretnika koji su odvedeni u zarobljenitvo. Ista sudbina snala je 40. regimentu, ukopanu juno od njih. Paklenskim vatrenim bubnjanjem prekinuta je veza izmeu prve i druge pozicije obrane, pa kad je u napadu Brusilovljeva korpusa, zapadno od Olyke, razbijena 2. pjeadijska divizija, i kad su Rusi zauzeli prvi Stellung sa sve tri linije obrane prve pozicije koju je ta divizija drala, tek je manji dio garnizona feldmarala von Sellnera uspio pobjei. Oko ponoi 05. lipnja, nesvjesni kakvo se krvoprolie dogaalo manje od tri kilometra ispred njih u olujnom oblaku dima i praine, bez dojave o tome da je prva pozicija ve pala, rezervisti 25. Schiitzenove brigade koja je pripadala austrijskoj 13. Schiitzenovoj diviziji, nespremni su doekali prodor neprijatelja. Rusi su, preko pregaenih rezervnih poloaja, sa svih strana navalili na 1. beku i 24. Schiitzenovu regimentu prije nego to im je 2. brigada 13. Schiitzenove divizije uspjela pritei u pomo. Di se! Di se, Franz! viknuo je Lautnerov drug, Leo Dietzinger. Odjeknuo je prasak u neposrednoj blizini. Zacrnilo se nebo i Lautnera je prekrio val zemlje. O svemu to se poslije dogaalo, a trajalo je jedan itav dan, moda i due, on nije imao pojma, to samo ukazuje na jednostavnu injenicu: Franz Lautner je bio sretan ovjek. Do veeri, potpuno iscrpljeni borci 13. i bijedni ostaci 2. pjeadijske divizije, zauzeli su poloaje na treem Stellungu koji je ve od samog poetka bio manjkavo organiziran. Juno od XL korpusa, Rusi su prodrli na austrougarsku prvu poziciju. Brojano preslaba, 10. divizija trebala je pomo, ali pomo kao da i nije stigla: ljudi iz istonogalicijske 89. i 90. regimente nisu punog srca potezali oruje protiv brae Slavena. Premda je do veeri, uz strane napore, nekako uspijevala braniti drugu liniju prve pozicije, s obzirom na izloenost sjevernoga krila, u noi izmeu 05. i 06. lipnja, nakon to je izgubila dvije treine snage u ljudima i opremi, 10. divizija morala se povui na treu poziciju obrane. Rezervne jedinice, ubaene neplanski u bitku, im su stupile u borbu krenule su u panino povlaenje. Pogrenom procjenom komandnog stoera, elitni borci 82. pjeadijske regimente, uvjebani prije svega za napad, manje za obra-

457

nu, poslani su naprijed, pod najeu vatru, gdje nisu imali priliku razviti punu borbenu snagu. Rusi su 6. lipnja svladali Szurmayev i X korpus koji je pokuavao uzvratiti vatru. Vojnicima tih dvaju korpusa, pomijeanim bez jasnoga plana na treoj poziciji obrane, nije bilo druge nego uzmaknuti. Snana matica povlaenja povukla je krilne snage sa sjevera i s juga: 37. Honvedovovu i 7. pjeadijsku diviziju. Zapovjedni stoer IV armije donio je odluku o povlaenju Szurmayevih jedinica iza Ikwe i Styra. X. korpus je upuen prema mostu Lutsk, a II korpus poslan osam kilometara istono od ceste Lutsk-Kolki kamo su se ve povukli njemaki, Gronauovi bataljoni i austrijska, 45. Schiitzenova divizija, i gdje je trebalo, pod svaku cijenu, obraniti eljezniku postaju Kivercky. * * * Franz Lautner je leao u kadi s hladnom vodom. Prvo to je vidio kad je doao k svijesti bilo je doktorovo lice. Nad njega se nagnulo to mlado, ali umorno lice, pod svjetlom svijee, i inilo se da plae. Vlaan puti, kao balav trag pua, klizio mu je od sljepoonice, odmah ispod oka, sve do brade. Bio je to doktor Viktor Tausk i nije plakao znojio se nakon tekog radnog dana u kojem su se pod njegovim rukama smjenjivala tijela ranjenika, brzo, kao da su drveni trupci koje tjera rijena struja. Ime, jedinica? pitao je Tausk rutinski. Lautner nije reagirao, pa je doktor ponovio: Ime, jedinica? Franz Lautner, artiljerac, 25. brigada, 13. divizija. I njega samog je zaudilo kako uspijeva sve to treba izgovoriti u polusvjesnom stanju. Rubom doktorovih usana preletjela je sjena olakanja. Ako se tu trebao pojaviti osmjeh, onda ga je umor i rutina zatrla u korijenu, i ako je trebao rei Hvala bogu za to u zadnji tren nije naao povoda. Odmaknuo se od pacijenta i krenuo prema vratima. Je l umirem? pitao je Lautner. Mora da je udarilo prokleto blizu. Izvukli ste se iz oka, Lautneru. Sad treba nekako sanirati posljedice tifusne groznice. Crijeva nisu perforirala. Od tog krvarenja koje imate obino se ne umire, a nemate ni upalu modane ovojnice. Na izlasku je dodao: Vi ste sretan ovjek, Lautneru. Sretan. A to je u ivotu najvanije. Tako je izgledalo Franzovo buenje iz oka 1916. godine.

458

* * * Kad je Lautner 1945., u ezdeset i estoj godini ivota, pokopan na salzburkom groblju, oplakali su ga ki, sin i dva unuka. Koliko god to zvualo nevjerojatno, Franz se probudio jo jednom: 1972. Ljudi priaju da se to njegov duh naselio u hrvatskom roniku Pongraiu, ali ne treba u svemu traiti misterij. Stvari su u veini sluajeva vie banalne nego tajnovite. Moda je Pongrai bio simulant koji je nekako doznao podatke iz ivota sretnoga Franza i onda mu je taj novi identitet tako uao pod kou da je na kraju i Jugoslavensku narodnu armiju i samoga sebe uvjerio u istinitost uloge koju je igrao da bi se oslobodio odgovornosti. Moda je bio pijun poslan da smjesti doktoru Mikoviu i napokon ga poalje u zatvor. Kako god bilo, kad se Lautner 1972. probudio u Pongraiu, prizor buenja je bio slian onome prvome, iz 1916, samo to se iznad Lautnera, umjesto doktora Viktora Tauska, ukazalo lice doktora Milana Mikovia. Mikovi je bio izrazito okrugle, na tjemenu spljotene glave, proelav, sijed, gustih obrva i gustih zalistaka. Na te je svoje zulufe bio ponosan i ni za to na svijetu ne bi ih potkraivao. Crnomanjaste puti, sivkastozelenih oiju s tamnim podonjacima, kratak i zbit, miiav, nije djelovao staro, nego kao dobro drei mukarac. Jo uvijek je imao sve zube. Bili su uti, ali njegovi. Doktorovim se licem razvukao irok osmjeh. Osvestio se. Mamu mu jebem rekao je zubat i nasmijan, a bilo je u tom njegovom komentaru olakanja i neskrivene radosti, kao da se, dok gleda pacijenta ravno u oi, divi udu ivota samog. Njih dvojica e imati prilike dobro se upoznati. U tom druenju, kroz razgovore koje su vodili na njemakom jeziku, otkrit e o sebi samima vie nego jedan o drugome. Ali, gdje je problem? Kao da razgovor izmeu ljudi koji su postigli odreen stupanj bliskosti i inae ne slui kao paravan za monolog i samopotvrivanje? Iz naina na koji ljudi razgovaraju jedni s drugima, vidi se koliko im je stalo do njih samih. Suprotno onome to se obino misli, ili barem javno kae, najdue se odre ona prijateljstva i one ljubavi u kojima jedan sugovornik drugome slui tek kao puko pojaalo tihih, ili snagom odgoja i drutvene represije utianih misli. U kabinetu, pod svjetlom lampe sa zelenim abaurom, dok je lijenik grafitnom olovkom, neobino sitnim rukopisom, odmah u prijevodu, irilicom, upisivao pita-

459

nja, odgovore i komentare u svoju tanku biljenicu, povremeno se ne bi mogao sjetiti kako prevesti neku rije na srpski jezik, pa bi je ostavljao na njemakom. Da je netko itao te zabiljeke Mikoviu preko ramena, imao bi dojam da su njemaki izrazi istaknuti i da ih se moe protumaiti kao kljune rijei u kodiranoj poruci. Dok je pisao u svoju svesku, doktor nije bio svjestan da e njegova biljenica biti podvrgnuta kriptografskoj i policijskoj analizi, i da e to god padne na pamet njegovim neprijateljima, biti podastrto kao dokaz u montiranom postupku podignutom protiv njega. U biljenici su pisale fascinantne stvari; bilo je tu zanimljive grae. Tko e u kojoj vrsti podataka pronai poticaj za istragu, ili za proplamsaj mate dopisivakog tipa, i kako e tko te podatke upotrijebiti, zaudo, manje ovisi o istraivakoj strasti, znanju i psihologiji ovjeka koji je naiao na vrelo informacija, a vie o ivotnim okolnostima koje u svim vremenima i drutvenim sistemima jasno odreuju praktinu, kupoprodajnu vrijednost starih i novootkrivenih istina. Doktor Mikovi je u krugu kolega po struci esto iznosio i strastveno branio tezu da zlouporaba injenica ide ukorak s napretkom civilizacije: ona je motor, a ne konica napredovanju. Kad bi mu se pokuali usprotiviti, odgovorio bi: Smejte se, smejte, hipokriti. Istorijski gledano to je oduvek bilo tako: izvrnuti znai dokazati. Zaludeti znai uveriti. A krv je najuverljiviji od svih argumenata. Mikoviev se cinizam pokazao tonim i u njegovom osobnom sluaju. Dok je zapisivao razgovor s Lautnerom nije mogao pretpostaviti kakva e neviena, nova, opasna znaenja njegovi protivnici i neprijatelji pripisati rijeima koje je biljeio, ako ni zbog ega drugoga onda zato to, u pravilu, sve o emu se previe razmilja ljudima postaje suvino, poinje ih smetati. Pogotovo kad se suoe s porazom misli, kad spoznaju vlastitu slabost i zapitaju se tko je tome kriv? jer netko uvijek mora biti kriv za njihove neuspjehe. Oni te kanjavaju za sve tvoje vrline. Oni ti potpuno oprataju samo tvoje slabosti. ekaju da se spusti na njihovu razinu, i tek kad te vide na sve etiri, kao svinju meu svinjama, onda ti milostivo oprataju. Da, oni oprataju samo slabosti. ponavljao je Mikovi, zavaljen u naslonja i potpuno uivljen u svoju omiljenu ulogu: gnjevni monolog Zarathustre u smiraj dana. Lautner je sjedio njemu nasuprot, na niskom drvenom stolcu bez naslona. Imao je ispranjen pogled, jer je upravo

460

izaao iz faze opsjednutog, grozniavog govora. Ramena su mu jedva vidljivo podrhtavala, a plavim okom zagledanim u zid iznad doktorove glave, promicala je posljednja u nizu ratnih slika o kojima je svjedoio: kao da putuje u nedogled, smanjivala se do nevidljive toke na horizontu njegova ravnoduja. Lijenik je te veeri s naporom sluao Lautnera. Bio je zabavljen razmiljanjem o svojim problemima. Osjetio je potrebu citirati Nietzschea kako bi potkrijepio neto od onoga to mu je pacijent ispripovijedao. Jo e mu dugo trebati da postane svjestan do koje se bolne, drastine mjere, sve to taj neobini mladi kae, odnosi na njega samoga: dugo bunari moraju ekati dok ne doznaju to je palo u njihovu dubinu. * * * U Mikovievoj svesci najvie je bilo razgovora s pacijentom, prenesenih gotovo od rijei do rijei. Bila je to biljenica koja je sa strane imala crvenom crtom obiljeen prostor za komentare. Na vrhu margine je pisalo Opaske, i taj je stupac, ispunjen Mikovievim zapaanjima o psihofizikom stanju ronika Pongraia, bio potpuno ispunjen, odozgo dodolje, tako gusto da se inilo da siuna, Mikovi je obiavao rei buhoserna slova, uviru jedno u drugo, a zbijeni reci oponaaju nervozu vojnika koji se ukrcavaju na brod. Uskoro su Mikovievi zapisi dobili jo jednu komponentu: detaljne opise bitaka. Kako se odnos lijenika i pacijenta produbljivao, Lautnerova osoba je sve vie uzimala maha i sve je manje prostora bilo u Pongraievu tijelu za njega samoga: trzao je glavom jer su mu sjeanja uope nije vano jesu li ta sjeanja bila lana ili stvarna izazivala neopisivu bol. U ovjeku koji je sjedio njemu nasuprot sve manje je vidio doktora. S razlogom: jer u Mikoviu je sve glasnije kucalo staro srce vojnika i da, zato ne priznati nakon svega to je u ivotu morao proi u njemu je opet estoko zakucalo srce isljednika i muitelja: Ne smijemo vjerovati u ono to nam kau. Moramo uvijek poi od pretpostavke da su nam neto zatajili, i moramo im to jasno rei. Moramo na tome inzistirati, moramo ponavljati pritisak i predstavljati se kao nepogreivi, sve dok nam, naposljetku, neto stvarno ne povjere. zapisao je na rubu stranice. Sve to je Lutner priao a sve je to bilo tako osobno, tako iz prve ruke, tako prokleto istinito trebalo je smjestiti u vrije-

461

me i prostor, staviti na vojnu kartu. Mikovi se primio posla. Neumorno je pisao i dopisivao; napokon u prilici da pokae svo svoje znanje i sav smisao za strateka pitanja: Pet njemakih bataljuna Gronau grupe i poslovica 45. Schiitzen divizije ve se iskrcala iz vlaka. U pomo IV Armiji dovezeni su i vojnici 29. pjeadijske divizije II Armije, konjika brigada njemake grupe i est bataljuna s artiljerijom armije Princa Leopolda. Ruske snage su 07. lipnja napredovale na sjevernoj strani Lutska, kod ela mosta. Junu stranu je branila pjeadijska i dijelovi 10. konjike divizije, a sjevernu ostaci druge i 13. divizije. Oko veeri Rusi su prodrli sa sjeveroistoka i presjekli vezu s utvrenjem koje je gledalo na jug kod mjesta Krupy, doli na elo mosta, zarobili polovicu 11. pjeadijske divizije, pri emu je X korpus bio prisiljen na evakuaciju. Protunapad generla von Bernhardia s polovicom 40. Schiitzen divizije i pet njemakih bataljuna, nije uspio i ta se grupa morala vratiti u Roziszce na zapadnoj obali Styra. U rano jutro 8. lipnja Rusi su natjerali ve napola razbijene snage X. korpusa na povlaenje sa zapadne obale Styra i preplavili vojskom etvrtu, posljednju liniju obrane IV armije. Izmeu I i IV armije zijevnuo je opasan prostor nebranjene praznine. Visoko savezniko zapovjednitvo nalo se u nezavidnoj ulozi. S obzirom na cjelinu borbi na svim frontovima, odjednom je itav istoni front bio doveden u pitanje, gotovo do odluke da se na taj prostor stalnih gubitaka vie ne alju nove snage i da ga se prepusti sudbini. Ipak je organizirana protuofanziva u Volhyniji. Bila je to akcija u poetku zamiljena kao napad sedamdeset i dvije divizije s obje strane eljeznike linije Kowel Rowno. Dok se ne oformi napadaka grupa, trebalo je izbjegavati vee sukobe, pa je Szurmayevu korusu, zatim X. korpusu, pa snagama generala von Bernhardia i II korpusu nareeno da se po potrebi povuku na sjeverozapadne pozicije, sve do rijeke Stokhod. Ruski XX. korpus je 09. lipnja uspio zauzeti sjevernu obalu Styra kod mjesta Kolki, ali je u protunapadu 4. pjeadijske divizije zarobljeno 1.500 ruskih vojnika, a ostatak se morao povui natrag na junu obalu rijeke. Na junome krilu kojim je zapovijedao general von Linsingen, tekle su sistematine pripreme. Kaledin je, unato manjku svjeih snaga, estoko napadao na liniji bojinice kod Styra i ta ga je upornost kotala: 14. lipnja Rusi su navalili ogromnim konjikim snagama, ali saveznici su ipak uspjeli, pa makar i krvavim truplima svojih mladia, privremeno zaepiti pukotinu izmeu pozicija I i IV armije. 15. lipnja I armija pretrpjela je neviene gubitke. Sjeverno krilo ruske XI armije odbacilo je dijelove 25. i 46. divizije na eljezni-

462

koj pruzi Brody Dubno. Protuofanziva za osvajanje Lutska nije dala oekivane rezultate. Tek 21. lipnja von Linsingenove snage uspijevaju obnoviti napad uz pomo 61. pjeadijske divizije, Leonhardijeva konjikoga korpusa, tek pristigle 43. divizije njemakih rezervista i austro-ugarske 48. pjeadijske divizije koja je bila tamo dopremljena vlakom s junoga fronta. * * * Oko mjesec dana kasnije, u Swidnikima, na obali rijeke koja sporo prolazi movarnom ravnicom, zapoinje, pukaranjem iz daljine, jo jedan dan. Vodeno srce Stokhoda pravi se mrtvo pod tephom od lopoa, i tek s vremena na vrijeme potisne prema naprijed mutnozelenu, slabu struju. Leo Dietzinger, zastavnik koji je viknuo: Di se, Franz! i poslije eksplozije izvukao iz rova onesvijetenog prijatelja iz djetinjstva, Franza Lautnera, podie dvogled. Nekako uvijek ispada kao da je hrabriji nego to doista jest, taj Dietzinger: ve je izlazio iz najgorih situacija kao da se od njega odbija metak, izvlaio na vlastitim rukama ranjene i mrtve i za to je ve primio eljezni kri drugog reda. A sada je prebaen u Diviziju krvi i elika generala von Linsingena. U daljini, u kui uz eljezniku prugu, iza mostobrana, neto se mie. Na odrjeitu komandu, koju satnik Peter Maier dovikuje sa signalnog tornja, minobaca ispaljuje. Fijuk metala. Loe ciljana eksplozija: tri metra od kue podie se rijeni mulj. Dietzinger tiho opsuje. S ruskih poloaja zabubnja artiljerijska paljba: s neba poinju sipati rapnele. Nakon pola sata, pod oslabljenom vatrom, odvae se protrati sto metara preko otvorenog polja, pa onda, jo sat vremena tre kroz blato i vododerinu. Zaustavljaju se pred umarkom gdje se njemaka i ruska patrola igra skrivaa i odmah poinju kopati. Rusi se privremeno povlae i to e Dietzingerovoj postrojbi donijeti predah: malo sna, moda i vremena da se pripali lula, da se tiho zasvira na usnu harmoniku. Nad zemljom movara i uma, loih cesta, zaputenih staza i rijetkih, jednosmjernih eljeznikih pruga, gdje mogu prolaziti samo lagana zaprena kola i gdje teki topovi i motorizirana vozila beznadno tonu u blato, uskoro e opet pljusnuti kia. I onda e momci iz Divizije krvi i elika koju slubeno zovu Armijska grupa Linsingen, mokri do koe, na smjenu, uvrivati novoiskopane rovove i postavljati bodljikavu icu. U Volhyniji najvie kie pada kad je vruina: nad barutine, stepe

463

i ume obrue se gusti, teki, neprovidni pljuskovi koji rovove pretvaraju u mokre jame. Ve omekano, vlano tlo postaje itka masa. Rijeke se pretvaraju u neprohodne krpe divljine nad kojima se sklapaju grevito isprepleteni, vjetije kvrgavi prsti od granja. Rusi na uske volhynijske rjeice koje posvuda presijecaju movarnu zemlju dovlae duge, tanke splavove koje otputaju s nizvodne strane i preputaju rijenoj struji da ih zaglavi u poprenoj poziciji. Tako priroda sama stvara serije uskih mostia za pjeadijski prijelaz. Sve je pod vodom: gdje je na vojnim kartama upisana ledina, tu je u stvarnosti movara. Potonula bodljikava ica postaje smrtonosnom zamkom na koju se hvataju vojnici i s jedne i druge strane. Kad je kino razdoblje rijeke i movare omoguavaju obranu poloaja s vrlo malo ljudi, ali im prestane pljusak i zavlada ljetna jara, tlo se isui pa neprijatelj moe napasti velikim vojnim masama na slabo uvanu liniju obrane. Zato je ponekad potrebno popustiti vrstou obrane na jednome mjestu kako bi se izbjeglo vee gubitke pod izmijenjenim okolnostima - kae general von Linsingen. Tih par kilometara koje su Rusi napravili od Lutska do Stokhoda nisu vani. Najvanije je da nee uspjeti osvojiti ni metra vie. Nasreu, i Rusi su ljudi: da su me jae napali prvog dana i tako nastavili, najvjerojatnije ih ne bih mogao zadrati. Probili bi moje poloaje. Rusi su snaan, dobro graen ljudski materijal, ali nemaju toliko strpljivosti i mozga koliko imaju nae, njemake trupe. Raspolaemo s puno njemakih rezervista. Mogu ih dopremiti vlakom kad se sjetim. Ako izgubim dvjesto vojnika, telegrafiram i za tri dana stie dvjesto svjeih. Kad zauzmem dobar poloaj mogu sa stotinu ljudi zadrati tisuu Rusa. Nemaju oni anse proi kraj mene. Ne mogu forsirati rijeku Stokhod na ovome mjestu. Stokhod je pet do petnaest metara irok na mojem sektoru linije fronta i dubok samo do pojasa. Dobro, ne treba podcjenjivati protivnika: Rusi imaju peraje na nogama i rukama. Oni su kao patke, ne boje se vode. To za njih nije prepreka. Mogu oni bez problema preko Stokhoda, ali onda moraju prehodati jo oko osamsto metara movarne ledine. Tu se ne mogu ukopati. Mi bismo po njima raspalili baranom vatrom. Da vidi kako bismo ih kosili mainkama: i sprijeda i s boka. General markantnog, mesnatog nosa, s rukom utaknutom u uniformu na prsima, zastane i pogleda u daljinu kao da ga preplavljuju sjeanja:

464

Nemojmo se zavaravati, iskuali su Rusi na meni svoju briljantnu kozaku taktiku jednom, i samo jednom, kad su pokuali napad konjicom na moje maingevere na livadama kod Liniewska, ali ih je zaustavila artiljerijska vatra prije nego to smo ih dohvatili strojnicama. Konjiki napad pod takvim uvjetima je herojski, ali ipak je to isto ludilo. Nakon krae stanke, general koji je itavo vrijeme stajao ili etkao kabinetom i govorio odluno kao da diktira, napokon svrati pogled na Browna, dopisnika amerikih novina, koji je sjedio za stolom u njegovom tabu i zapisivao svaku rije. Pogleda ga svisoka, u doslovnom i prenesenom smislu te rijei, nalegne s obje ruke na stol, unese mu se u lice i tihim, pregorenim glasom, zakljui: Nijedna druga nacija ne bi se usudila to uiniti. Sueljen nosom u nos s von Linsingenom, Brown osjeti njegov dah, i nekontrolirano snano, kao u naletu stida zbog nedozvoljene prisnosti, osvijesti svoju nelagodu i miris njegove kolonjske vode u bogatim, pruskim brkovima. General sjedne i nastavi poslovnim, rezervirano srdanim tonom: Moji gubici, kad je moja divizija dobila u zadatak zadrati prodor ruskih snaga kroz strateku rupu kod Lutska, bili su, dakako, golemi, ali otkad smo zauzeli pozicije na Stokhodu, gubici su neznatni, i to na itavoj liniji bojinice koju drimo. Mogu vam pokazati dnevna izvjea. U jednome danu jedan mrtav i dva ranjena na itavu diviziju. Pet mrtvih i sedam ranjenih drugi dan. I tako dalje. U napadu, takoer, nai su gubici u ljudstvu mali to treba zahvaliti dobro pripremljenoj artiljeriji. elite vidjeti ta izvjea? Nema problema. Ja u vam ih rado pokazati. Cyril Brown je, kao dopisnik The New York Timesa iz Berlina, preuzeo na sebe posao ratnog izvjetavanja. Leo Dietzinger je bio zaduen za njegovu sigurnost, premda je rije sigurnost zvuala smijeno u uvjetima u kojima su mokrih nogu, pod kiom metala, zajedno gazili kroz blato. Leo mu je namjerno pruao potpun doivljaj opasnosti, ali kad bi situacija prijetila izmaknuti kontroli, pristojno bi predloio: Stojim vam na raspolaganju koliko god hoete, ali za vae dobro bih sugerirao povlaenje. Vaa glavna dunost ipak nije poginuti, zar ne? Brown je imao prilike vidjeti generala von Linsigena u akciji, kad bi se pridruio vojnicima u rovovima i kad se kao strogi otac raspitivao o pojedinostima njihovih ivota. Djelovao

465

je sabrano, ali jedva se suzdravao da ne krene s njima u juri. Ispod generalske uniforme podrhtavali su miii lovakog psa koji njui krv. Njegov je motto bespotedni napad postii cilj pod svaku cijenu. Inkarnacija je njemakog vojnog prirunika. zapisao je Brown. Dietzinger je, svojim osobnim dojmovima, pomagao Brownu da ve tada legendarnog Alexandera von Linsingena to vjernije opie za ameriku javnost: Napad, i opet napad. Ostaviti ih da lee ranjeni i mrtvi, uhvatiti neprijatelja za guu. To je sr njegove strategije. Tako razmilja na general. Generalski tab, okruen ureenim vrtom, podsjeao je na ladanjsku kuu za odmor plemenitaa. Privid mira je gdjekad bio tako savren da se u rano poslijepodne inilo da stolni sat svojim njenim, enskim otkucajima ne slui mjerenju vremena, nego upravo suprotno da je svo silno vrijeme ovoga svijeta iznenada izgubilo svrhu i na tom ljupkom mjestu zastalo, sluinski pognulo lea i stupilo u slubu jednog smijenog, kienog sata sa zlatnim stupiima koji je podsjeao na hram boga dokolice. Ipak, bio je to samo savren privid. Von Linsingen je asnike iz svojega stoera budio u est, onda bi jahao od sedam do osam. Ponekad i due. U jednom jahanju izmori dva do tri konja. Takav je on: neumoran kae Dietzinger. Ostatak jutra je u uredu, prima izvjea i depee. Nakon ruka ide u etnju u vrt. Ponekad, izmeu dva i etiri popodne, barem tako tvrde njegovi najblii oficiri, pridrijema na ezlongu dok ita novine. Uveer analizira situaciju i prima nova izvjea. (...) I ne podnosi pesimiste oko sebe. (...) Da, mislim da je to vano zapisati o njemu kao o osobi. Pesimistima nema mjesta uz njega. Vojnik do kosti, sposoban je utke nareivati, i uvijek daje jasno do znanja to moe, a to u datoj prilici ne moe proi. Odluuje sam o najvanijim stvarima. Provedbu i detalje preputa podreenima. Voli biti sam. Jede s probranom, malom grupom ljudi, ali se za roendane pridrui asnicima i raspituje se za njihove obitelji. Od poetka rata uzeo je ukupno samo par slobodnih tjedana da bi otiao u ljeilite. Izmeu ofenziva ide u lov na veprove. zapisuje Brown u svoj lanak. Pritom misli: Kako tipino: pristojan, a opet krut i prezrivo udaljen, i kad se odmara ini to kao junak grke klasine starine, prokleti Prus!

466

Izlazei iz von Linsingenova kabineta u pratnji Dietzingera, koji je na generalov poziv otvorio vrata i time mu dao do znanja da je vrijeme da ode, Cyril Brown se jo jednom osvrnuo. Zaboravio je neto pitati, ali njegova prisutnost vie uope nije zanima generala. Svu svoju koncentraciju i odgovornost von Linsingen je bio u stanju, svega nekoliko sekundi nakon obinoga razgovora, preusmjeriti na drugi predmet interesa. Ve je bio okrenut leima, ak nije rekao ni svoje uobiajeno Oprostite, dunost zove. Browna je to nad to se general nagnuo podsjealo na klavijaturu. Svaka tipka bila je oznaena s po jednim slovom ili kodnim znakom to mu je omoguavalo komunikaciju s gotovo svim stoerima na svjetskoj vojnoj karti, bilo njemakim ili austrijskim, pa ak je, na dohvat ruke imao i direktnu telegrafsku vezu s Konstantinopolom. * * * Sluaj, Leo Brown se obratio Dietzingeru svata se pria o tim kozacima, a vidim nije ba ni general na tu temu ravnoduan. Jesu li oni zbilja onakvi kakvima ih opisuju? Jesu odgovorio je jednostavno Dietzinger bez elje da nastavi razgovor. Brownov napadno srdaan pristup ve je vie puta naiao na zid suzdrane pristojnosti, ali on, premda je izvrsno govorio njemaki, nije primjeivao, ili nije elio primijetiti, da svi ljudi iz von Linsingenove grupe, ukljuujui srazmjerno razgovorljivog zastavnika Lea Dietzingera, pokuavaju zadrati distancu i uvijek mu se obraaju s vi. U emu je stvar? Zato ih ovdje svi spominju gotovo bih rekao, nemoj se uvrijediti na izrazu sa strahom? Jer je to hrpa luaka. Kako to misli? Tako. Ve si se s njima susretao? Jo kako. I? Pa rekao sam Vam, gospodine Brown: to to rade za nae je pojmove izvan pameti, ali ne mogu rei da je bez sistema. Njihova taktika nije bila namijenjena odbijanju napada, nego brzom uvlaenju arkaa preko zone opasnosti prije nego to uope pone pravi napad. Kad pjeadijska linija pree granicu od oko etiristo metara od austro-ugarskih i njemakih ro-

467

vova, konjika grupa se rairi i navali kroz rupe u pjeadijskim redovima. Dietzinger je prvi puta doivio napad kozake konjice u ranu zoru. inilo se nevjerojatno: kao privienje u jutarnjoj sumaglici. Nasrnuli su frontalno, vrtoglavo, s isukanim sabljama podignutim visoko nad glavama, a onda su se bacili na zemlju ba kao i njihovi konji. Kozaki konji, brzi i niski, polegli su na komandu i napravili ivi tit. Kozaci su estoko zapucali iza uzdrhtalih konjskih butina. Pod zatitom njihove jake paljbe, ruski su pjeadinci poeli nadirati preko teritorija pukaranja. Usred toga metea ispunjenog njitanjem, urlicima i naredbama, puanom paljbom i njemakim artiljerijskim gruvanjem koje je otpoelo s izvjesnom zadrkom dovoljnom da u prvim redovima ve potee krv sasjeene ljudetine, konji su od buke potpuno podivljali, prestali su se zaustavljati na predvienoj poziciji, pa su svi sljedei naleti nasmrt uzbuenih kozaka, sraslih s konjskim leima, u razdrljenim kaftanima, dignutih kuraca i sjeiva, srljali ravno na rovove i bodljikavu icu, koeni strojnicama i pod rapnelama. Nad Dietzingerovom glavom propinjala se prestravljena kobila s koje je postrance visio napola razneseni, mrtvi jaha. Ni tada, ni u bilo kojem drugom trenu, on nije bio obuzet paninom potkonom stravom praenom refleksom bijega, nije bio ni u herojski povienom stanju spreman na samoubilaki nasrtaj naprijed i samo naprijed nita od te dvije krajnosti nije se moglo primijeniti na Lea Dietzingera, jer iz njega je ve odavno istekao sav strah, u tankom mlazu, kao gorivo iz probuenog kanistra i imao je osjeaj da se meci doslovno odbijaju od njega. Bio je stroj meu drugim strojevima za ubijanje, stamen, uvren poput maingevera na strateki odabranu toku, a ne tek jedno gnjecavo, meko tijelo meu drugim tijelima posijanim posvuda po istonom frontu; samljevenim i nagomilanim u vee ili manje hrpe topovskog mesa. Oduvijek je bio drukiji. Oduvijek je znao da se razlikuje. Ratno ga je iskustvo uvrstilo u tom uvjerenju. Sve to je prije bilo neprihvatljivo, ili teko razumljivo u njegovu ponaanju, u stavovima i ivotnim navikama koje su ga odvajale od prosjeka, u ratu je postalo samorazumljivo, nepotrebno objanjavati, moda ak na neki nain i dobrodolo, poeljno, idealno.

468

Ferida Durakovi

SARAJEVO (1993 2006), epitaf

Jer pjesme treba pisati rijetko i nerado, Pod nesnosnim pritiskom i samo u nadi Da su one instrument dobrih a ne zlih duhova. Czeslaw Milosz

PHOTO BY JASMIN FAZLAGI

Selidba iz lijepog kraja gdje umiru rue

Rua je vrisnula, u snu, umirui, i iz tog vriska rodio se julski dan. Zatreperilo je srce usamljenog malog pauka u uglu gluhe sobe. Tepisi i glomazne pranjave stvari napustili su kuu nosei u sebi ivot, zaguljiv i dug, i ljubav, zaguljiva i duga, ispadala je iz starih pisama i knjiga na vrelu cestu, sve dok teki kamion nije nestao u oblaku zaguljive praine na dirljivo runom izlasku iz grada.

469

SARAJEVSKI HAIKU 1993. Minobaca dorukuje

Granate ute U preostaloj kronji Vrapi cvrkue

Tamna noi tamna li si

Nema kestena Pod slijepim oknima Duga je no

Maj 1993.
Trave bujaju Na toplom asfaltu Krv i kruh lee.

Cvijee Sarajeva
Majsko popodne Nasred asfalta cvate Rua krvava

Ljubav za Kayoko
Prijatelju moj Kraj sruenog jasena Mislim na tebe

470

Haiku za M.
Bata Muzeja Pamti japansku trenju Tu smo utjeli

Haiku za Pinju
Ludak zapjeva Kraj sruene kue Gdje cvili pas

Vrapci sv. Franje

Meci fijuu U kronji jasenovoj Nema vrabaca

Haiku za prijatelja
Ovdje je stanovao Dragan H. Sada stanuje s pukom Ernesta Hemingwaya.

Pohvala drvetu ispred kue

I ti e umrijeti kao to je umro Lee Marwin! I on je stvarao ist zrak kao ti.

471

Spisateljica sagledava domovinu dok ueni postmodernist ulazi u njen grad

Surovo i dugo ponavlja se sve i sve se deava po prvi put: lice mladia iji je ivot itavu no oticao kroz tvoje ruke, kroz rupu na njegovim leima. Lice vojnika kraj autobuske stanice, otvorenih oiju, gdje se zaustavilo pitamo majsko nebo Izmilja, kaem nije to mirno i daleko lice Historije. I jezerce krvi: usred jezerca kruh natopljen krvlju kao u jutarnjem mleku z bregov Izmilja, ponavljam, opet po prvi put: olovnu sarajevsku glinu to pada na djeakova velika stopala u Reebok patikama na prekratkom tabutu od ormarskih vrata Ne, tebi ne treba vjerovati, ti stie iz srca tame to je pukla i pokuljala u dan. Nepouzdan si svjedok, pristrasan pri tom. Doao zato je Profesor, pariki sasvim: Mes enfants, poeo je, i prsti njegovi ponavljali su: Mes enfants, mes enfants, mes enfants, usred Akademije nauka sijede su glave mislile samo o njegovoj koulji do vriska bijeloj Mes enfants, ovdje umire Evropa. Potom sve je u film poredao, u slike, u rijei velike, kao histoire, Europe, kao responsabilit i, naravno, les Bosniacs. Tako se, eto, gleda u lice Historije, ne kao ti: u sirovim neodgovornim ulomcima, u snajperskom hicu to se zabija u lobanju, u grobove koje je ve pokrila neumorna trava, u tvoje dlanove poloene preko Edvarda Muncha, koji je i sam, jednom, izmislio sve, uzalud. Za B. H. Levyja, sa akom soli 1993.

472

Djevojica iz 1992. trai smisao domovine 2003. u Evropi, na sjeveru, u leglu snijega, danskog kraljevia i danske kraljice
Amili i Mirzi, cvjetovima sa bunjita Sjeam tek dede se svoga. Pogruen, u bosanskoj tuzi, Niz Titovu svoju plazi, ko polumrtav mrav. Granate, devedeset druga. Al suze nisu moje. Nit curice te od devet, na tramvajskoj pruzi to znala nije jo nisam ta znai zapadnosvjetska poruga, Nit dedo moj znao je ta znai polumjesec nositi svoj! Kad odavde to gledam iz zemlje gdje truhlo mijenjamo za neto, Sve to s vjetrenjaama silnim biva zaludan boj. Moja e socijalna ovdje, s povijeu igraju vjeto Igricu savremenu, gospoa, re: Istok i Zapad isto su, i jedno Ne ele, ipak, pozvati mene za boinu svoju trpezu, Da ne bi ona se, ni gosti, pa ni ja, osjeali dvojno, ni bijedno, Kad na TV se na tren, i to by accident, o krhku brezu Objeena, bez greke, prikae Srebrenianka jedna Odnekud, silovana, iz moje divlje zemlje, Oh Oh, God Oni plemena su divlja balkanska tako bijedna Najbolje bilo bi njima nakrcat brod Pa prema Australiji ih, da ne brinemo mi, sunut A oni hoe li-nee, kao da briga nas je! Ima jo i USA... Imala priliku ja sam, jo jednom, gospou istu pljunut Ali ne pljuje orbinog vlasnika onaj ko orbu njegovu kusa! I zato evo me ovdje. Usred mladosti moje. Truhle Danske. I sjaja. Ma, meni je super. Zapad: bolja od svih sam! Od sebe. I sama. Ne vidim kraja licemjerju ovdje. Ali ni bosanska ne privlai me raja. Tako da uvis kreem! Svijet ovaj, mali, pod mojim je nogama!

473

Profesorica knjievnosti sjea se 1992. godine u Sarajevu

Znate, djeco, Svi mi tragamo za izgubljenim vremenom: moje petite madelaines su kanisteri s vodom one tri godine Opsade iz kojih pijem, perem i kupam se sa radou i danas!

474

Nije uzalud Oslo grad za oslonit se na taksistu, a misliti na Sarajevo s ljubavlju i tugom
Munibu Delaliu njegovoj pjesmi o suboti Subotom uveer ma ni u godinama naim, priznaj! niega dosta nije! Samo pjesnika po Sarajevu, to jest po svijetu, ima vika, do povraanja! U dosadnim gradovima samo svima je svega dosta! U Oslu, meutim, dosta je da bude dosta! Dignite snijeg i pokrijte se njime! Dolje, pod snijegom kad budete, zapalite vatricu poezije, pa se grijte i snijeg topite, subotom uveer, kad kosti kripe sukladno kripanju due, pa se prehladite potom, pa u postelji zanovijetajte svima, povazdan! Dok, na primjer, ja: poeziju u glavi nemam svaki dan; samo subotom, kad nacija dozvoli, mada i o nedjelji razmilja, dua moja, ali zakon o tome o dugu tapu visi... Subotom, dakle, samo subotom, kad idem gdje ne moram nego gdje hou, pa bilo-ne bilo sutine u pjesmama koje subotom bogate otvaraju svoje duane, daj mi, Boe Boe s velikim i malim stvorom! da me ima tamo gdje bar namirisat po tragu predakom mogu dijete iz pjesme subotnje, to na Sjeveru ivi, tu dobrost njegovu, pa ne daj da ne bude mene u dragom njegovom biu, piu, iu, ako ve nema dom svoj koji stei nee, ako bude sm onda kad svako sm e biti, ako e pisma pisati, i bditi i nemirno e gledati drvee kad vjetar lie stane zrakom viti... Dok raun svode Rilke, pjesme i drave, muevi i ljubavnici jer svakom od njih duni smo, to kolektivno to po zaslugama i sutinama... Ovo

475

Jedno u ti, o gradovima, svojim, o bljama u tim gradovima, o ratu to se u nekima od njih jo vodi: Ako je grad kako treba, kao Oslo na primjer, onda znam da neu sresti taksi vozaa koji kae: Odjebi i ti i tvoje dijete, ja da vas vozim na kratke relacije! Mar! (Izbor iz knjige Locus minoris Sklonost Bosni kao melanholiji, Connectum, Sarajevo, 2007.)

476

Barbara Markovi

REALNA PRIA
Poto se prodalo prvo izdanje knjige Izlaenje, za koju se govorilo da nije originalna jer sam sve prepisala, a veina protagonista, uprkos pomenutim optubama, i dalje odbija da razgovara sa mnom zbog povrede privatnosti, i poto sam iz izdavake kue Rende pokupila 50 evra zarade od itavog izdanja, kao spisateljici mi nije ostalo nita drugo nego da napravim ou. Naoruana diktafonom i prirodnom bezobzirnou, pridruujem se Saki Radovanovi na putu u Austriju i snimam vane momente odlaska iz zemlje, kako bih materijal na kraju rasporedila u razliite modele realnih serija. Putopis, ou preobraenja, ou eliminacije, veliki brat. Za sve one koji su to oduvek eleli, ovo je prilika da za male pare urone u stvaran ivot knjievnice (mene), izvesne Sake Radovanovi, kao i drugih studentkinja iz Beograda i Nia. Ostanite uz priu i itajte kako se lomimo, svaamo, plaemo i padamo na nos. Koja od nas e uspeti u ivotu, koja e nai bogatog deka, koja e poeti da diluje? Ovo je u potpunosti realna pria.

REALNA PRIA, KNJIEVNI OU

1) Put pod noge (1. epizoda) ini ti se da Beograd stee? ivi sa roditeljima, babom i tetkom? Nema gde da ode s devojkom? Do centra putuje skoro dva sata? Vizu pod miku i put pod noge; Go west! Ispriaj svoju priu. Saka i ja smo reile da oprobamo sreu preko granice. Uinilo nam se da u Srbiji nemamo anse ni za osrednji ivot, a toliko smo elele da se uzdignemo na drutvenoj lestvici. Zato odlazimo u zemlju u kojoj nikad nismo bile, u kojoj nemamo roake ni prijatelje, u kojoj nas ne ekaju ni posao niti krov nad glavom. Iz oaja i dosade, kreemo u neizvesnu budu-

477

nost. Pitanje je da li emo u Austriji moi da zadovoljimo elementarne potrebe, hoemo li pleniti svojim kvalitetima, kombinacijom lepote i pameti, ili e nas progutati zapadni sistem. Sve je otvoreno. Nita nije iskljueno. Iako sam svima rekla da odlazim jer mi je dosta Beograda i posebno mog ivota u njemu, prola su jo tri meseca teke administracije, dok se nisam nala u autobusu sa pozajmljenih 500 evra i prijateljicom koja takoe pali iz zemlje. Potpuno razliite, ona crna, dugokosa, markantna, samouverena i ogorena mlada ena, i pored nje ja stidljiva, kratkokosa i pomalo dvolina devojka iz kraja, sedele smo na zadnjem seditu autobusa Beograd Be i uveravale jedna drugu da nije nemogue nai posao u inostranstvu. To to sam je s vremena na vreme snimala malim diktafonom nalik na mobilni telefon nije moralno i nije naroito legalno, ali bilo je neophodno za knjievni ou.

ovek koji naputa domovinu prolazi kroz bezbrojne stadijume preispitivanja sopstvenih razloga.
Pet minuta nakon polaska, ve smo sposobne da sagledamo beogradski ivot kao zatvorenu celinu i rezimiramo. Na seditu do prozora sedi Saka Radovanovi, klima glavom i tvrdi da kapira to to joj objanjavam kad kaem da me za Beograd ne vezuje nita osim neprijatnih uspomena i komplikovanih odnosa. Priam joj o frustracijama, siromatvu, babinim masnim prenicama i bubarusama u WC-u, kako sam uvek nosila rune, prekratke pantalone i slino, ona klima glavom i eka na red da dune u svoju trubu. // Nisam znala da e Saka umesto sopstvene prolosti u usta uzeti ljude sa kojima putujemo. // Odlazim iz zemlje, kae Saka (ja snimam), jer su mi se mnoge stvari smuile. U poslednje vreme vie nisam mogla da podnesem Beograd. Ni saobraaj, ni vazduh ni ljude. Beograd je grad pun groznih otresitih prostaka poput ovih sa kojima putujemo, koji uvek neto vercuju, mute, piju i smeju se seksualnim alama. Pogledaj, to su te iste krezave babe iz pedesetestice to jedu peene pilie iz celofana i perverznjaci fiksirani na grudi devojica, sa kojima sam svakodnevno, satima putovala od Labudovog brda do centra, iji laktovi su mi se zabadali u lea, sa kojima putujem ak i danas, kada elim da pobegnem od njih. To su te iste ene koje znamo iz gradskog prevoza, u belim kouljama ili doivotnoj crnini, sa milijardama kesa,

478

uvek spremne sukob, fiziki nadmone i mentalno neoptereene, iste one koje su nas uporno gazile i kvasile znojem sa svojih irokih plea u borbi za povoljna mesta na suprotnom kraju autobusa. Evo ih sad i na meunarodnoj liniji, zauzimaju po dva sedita, rutinski premetaju putnike, poznaju vozaa. Moda nas samo prate do granice, iz radoznalosti ili predostronosti, kako bi bile sigurne da stvarno odlazimo, to bi bilo zanimljivo, da nas jednog po jednog ispraaju do granice dok potpuno ne oiste Srbiju od ovakvih studenata i umetnika kao to smo mi, ali to je samo eufemizam. Ne idu one do granice nego i preko granice, nose sir i jaja sinovima-kriminalcima i utim muevima-puaima, krijumare svinjske glave i bokseve cigareta i uivaju u tome. Dok mi elimo da napustimo Srbiju, one rade na tome da je prenesu preko granice, jaje po jaje, svinju po svinju, pitu po pitu, svakog jutra u pet ustaje nova smena ena sa kesama i kree u inostranstvo, jedne odlaze, druge se vraaju, bez praznog hoda, ima ih dovoljno da uvek napune autobus. Tako mi se makar ini, sad kad ih vidim i na meunarodnoj liniji, kad prvi put razmiljam o tome, sve govori u prilog injenici da one uporno postepeno iznose zrno po zrno domovine, dok se pogaa ne stvori s druge strane, dok i u Austriji ne osvane Srbija, na radost Ministarstva za dijasporu, na uas svih nas koji se nadamo bekstvu! // Sakino ponaanje na poetku putovanja me je paralisalo i zgadilo. Samo luda osoba je u stanju da se u prvih petnaest minuta glasnom kritikom zameri itavoj grupi od 40 saputnika na liniji Beograd Be, koje ne poznaje, na koje bi morala da se osloni u sluaju saobraajnog udesa. Sreom, nisu bili raspoloeni za pravi fajt, samo su sebi u bradu mrmljali umirujue rei: m ti jebem, n ti nabijem u usta. // Saka sve vie galami. Putnici se nerviraju, ali ne ulaze u raspravu. (Ne znaju da li imaju posla sa ludom ili bezobraznom osobom). Voza iz najbolje namere pojaava muziku, ja gledam u stranu uz izraz lica koji govori o Sakinoj neuraunljivosti i pre svega o tome da ne delim njeno miljenje i nemam nita s tim. Obrazi su joj sve crveniji, putnici su sve ui, a ja gubim boju, dok se tirada uspinje prema vrhuncu. // Molim te prestani, kaem joj, mrzim scene. // Neu da prestanem!, kae ona. to da prestanem? Neka prestanu oni. Utiajte tu muziku, molim Vas, boli me glava, vie prema vozau. Celog ivota me maltretiraju svojom seljakom muzikom, jo od devedesetih. Tano se seam: Ko se s nama drui, ivot mu je dui, ko sa nama pije, dosadno mu nije. Samo to ti i ja dobro

479

znamo ta se desilo sa onima koji nisu hteli da se drue. Njih su prvo proglasili previe finima, zatim debilima i na kraju su ih jednostavno amarali. Grupe dizelaica u bodijima, alvarama i patikama sa vazdunim onom, sa kosama zalizanim u nazad, ismevale su moje mrave noge i italijanske sandale. Naravno da sam elela air max u to vreme, htela sam da mi se dive umesto da me ismevaju, ali nisam ih imala. Ta odvratna prostaka muzika, to je saundtrek mojih najmranijih godina, kojih ne elim da se seam. Neprekidno su me tukli u glavu, u prenesenom smislu, utnuu te u glavu, pretili su i doslovno, na kraju sam pokuala da volim te pesme. Na maturskoj veeri sam se uhvatila u kolo. Tri napred, dva nazad. Na ekskurziji sam pevala Otkai!, dok mi glas nije otkazao, samo da bi me zagrlio glavati Kiza, za koga sam se nadala da e me prosvetliti po pitanju prvog poljupca, ali on je te veeri nestao sa Vesnom, sa Snave. I tako dalje, i zato nemoj da mi govori da prestanem, kae ona, ja utim i gledam ispred sebe. // Sakin pokuaj da zaustavi narodnu muziku u gastarbajterskom vozilu izazvao je nemir na okolnim seditima. Neke ene su se okrenule prema nama i prosiktale: ta je, ta hoe, mala. Tenzija je rasla. Saka je zaplovila opasnim vodama. Moja saputnica je histerina, pomislila sam tada, kao lik iz drame. Na kraju e stradati ili potpuno odlepiti, ali ne mogu da dozvolim da me povue sa sobom. Predloila sam joj da ne troi energiju na gluposti jer emo uskoro biti u Evropi i stavila slualice na ui. Par minuta se dezorijentisano crvenela, a zatim je sela i potraila svoju muziku. // Gledamo kroz prozor i sluamo svaka svoj plejer. Na malom, viseem tv-ekranu Bata ivojinovi otvara vrata mladoj glumici. Svakih pet minuta neko prolazi do wc-a i vraa se jer je zakljuano. Suvoza ide od sedita do sedita i pita putnike da li nose cigarete. Carinik u plavoj uniformi proverava pasoe i eli nam srean put. Carinik u zelenoj uniformi govori neto na maarskom. Izlazimo iz autobusa, stajemo svako pored svog prtljaga. Otvaramo torbe na uvid kolegi u zelenom. Vraamo stvari u torbe i psujemo kolegu u zelenom jer vie ne moemo da zakopamo rajsferluse. Ponovo sedamo na svoja mesta. Suvoza se petlja sa DVD plejerom. Film o Bati ivojinoviu poinje iz poetka. Putnici se bune, ve su odgledali prvih sat vremena. Voza savetuje suvozaa da premota traku na disku. Suvoza se nervira. Suvoza rezignira i ostavlja putnike na milost i nemilost iritantnoj melodiji DVD pice, koja se ponavlja na svakih minut i po. Suvoza se pravi da spava. Neko

480

vreme protestujemo zbog DVD pice, zatim prihvatamo melodiju kao bolest. Autobus staje pored livade. Majka iznosi dete na travu, skida mu pantalone i gae jednim potezom i dri ga za obe ruke u viseem poloaju. Dete piki. Gledamo kroz prozor u dosadne maarske predele. Pretiu nas kamioni. Smrde izduvni gasovi. Nekoliko putnika spava s otvorenim ustima. ena pria o jeftinom mesu koje je stavila u zamrziva. Mladi crvenog lica energino prilazi DVD plejeru i prekida picu. Die se siv dim, od koga mnogi kalju. Zaustavljamo se. Voza i suvoza izlaze. Gledamo ih odozgo kako gledaju u motor. Motor se pui. Gledamo kako gledaju jedan u drugog. Na ogradi pored puta ekamo nov autobus. Voza i suvoza u poluunju obilaze oko motora. Prolaze automobili i kamioni. Jedemo sendvie sa zdenkom i pileim prsima. Motor se pui. Prolaze sati. Gledamo niz put. Devojka sa kratkom, plavom kosom (ne ja) pokazuje prstom na vozilo u daljini. Iz glanc novog Jovi Rajzena izlazi gospodin u odelu i poziva nas da preemo kod njega. Guramo se oko gepeka u panici da ne ostanemo bez prtljaga. Voza Jovi Rajzena dri mikrofon u ruci, ali ne ume da ga ukljui. ujemo ga i bez mikrofona. Objanjava putnicima da je puenje u autobusu zabranjeno, osim za vozae. Ako neko ima potrebu da zapali, neka sedne na suvozako mesto. Babe sa kesama, kao i babe u crnini oduevljeno tapu. Puenje kod vozaa!, uzvikuju i smejulje se dvosmislici. Kako je bilo na puenju?, pitaju onu koja je ve bila kod vozaa. Putujemo kroz Maarsku. // Zadubljene svaka u svoje privatne misli, Saka i ja smo poslednje odreagovale na kvarenje autobusa u Maarskoj. Videvi da ostali putnici ve sede napolju, prikljuile smo im se na zatitnoj ogradi da naglas naizmenino sumnjamo u spas. Sakin ispad s poetka bio je zaboravljen, posebno otkad se uz pomo sendvia sprijateljila sa jednom od ena. Prenele smo kofere do novog autobusa, zauzele povoljna mesta, i zatim jo dugo zadovoljno gledale kroz prozor. Sve je bilo u redu, (osim straha).

O budunosti je teko razmiljati pozitivno

Ne moemo da zamislimo nita osim naih beogradskih egzistencija. Zato se u drugoj polovini puta jo jednom suoavamo sa starim hit problemima: bivim vezama, umrlim roacima, drutvenim zapletima. Ako nabrojimo sve to nas u no-

481

vom gradu definitivno ne eka, da li emo prii blie ivotu koji ne poznajemo? Ne znamo od ega zapravo beimo, od grada ili od sebe. Jedan diktafon, dve devojke, 500 evra. Destinacija: Ne-Srbija. // Nakon to smo od nervoze pojele skoro sve sendvie i promenile sve poloaje na seditu, postalo je jasno da se opasno pribliavaju kraj puta i nov poetak, a to nas je muilo, svaku na svoj nain, ve prema karakteru. Saku, kao ambicioznu vitku i nezasitu osobu, najvie je muio kraj, dok je mene kao neurednu, nevetu osobu bez samopouzdanja veoma zabrinjavao neizvestan poetak. Razgovarale smo u beskonanoj vonji kroz monotonu Maarsku. // Misli da e ti neko nedostajati?, pita Saka. Toga se najvie bojim, da e mi nedostajati roditelji i prijateljice i bivi deko sa kojim se razvlaim. Istovremeno je to i razlog iz kog odlazim, (guili su me) svi ti roditelji i prijateljice i deko, sa kojim se razvlaim ve godinama i nikako da prestanem da priam o njemu. // Pojma nemam, prevrnem oima, jo me ne puca nostalgija. // Da, ali ta ako to to si otila znai da e ostati bez nekoga ko ti je drag, nastavlja ona, ta ako me prijateljice zaborave, i taj deko prestane da mi se javlja, to ne bih mogla da podnesem. Ne mogu da dozvolim da sav taj trud padne u vodu, ni moj, ali ni tvoj sea se kako sam te non-stop zvala i satima plakala u telefon, nesrena zbog poluveze koju vodim. Zvala sam te svakog jutra, bez izuzetka, nita me nije moglo zaustaviti. Nisam se pitala da li ima obaveze, da li je suvie rano, esto si me savetovala iz kreveta, dok se neki tvoj prijatelj mekoljio pod ebetom, svakog jutra si sluala istu priu uplakane prijateljice, umesto doruka, sna ili seksa, zato to sam bila depresivna i nisam mogla drugaije. I sada, posle svih tih godina i napora koji smo uloile, ja u vezu, a ti u mene, jednostavno odlazimo, kao da nita nije bilo, kao da nije bilo te prie koju sam ti ponovila najmanje petsto puta. Nemoj me pogreno shvatiti, znam zato odlazim i ne dvoumim se, ali zar te ne mui misao da neto gubi, ako ne i sve to si do sada imala, da prodaje ivot koji si gradila poslednjih 25 godina, dodue gradila pod najgorim uslovima, i kupije maku u daku. // To to sam 25 godina gradila pod najgorim moguim uslovima nije bio ivot nego odskona daska, kaem Saki. Ti moda naputa Beograd, ali ja panino beim iz njega. Moja beogradska mladost nije bila nita drugo nego glupa i morbidna smejurija sa propau u svakom kadru. Da si ikada kombinovala pepito suknju sa ipkanom roze majicom i minkala se kao anime devojica dok se iz kupatila ulo

482

kako roaci kupaju i iaju tvoju babu-samrtnicu, koja vriti, i govore joj: gle kako baba ima mlade noge, tako stara a tako mlade noge, i da si onda krenula po plavu maskaru i ula u kupatilo ba u trenutku u kom baba vie: pustite me, ja sam gospodarica porodice!, i da si tada pomislila: u, jebote!, i preskoila babine vornovate, plave noge kako bi izala iz kupatila i nastavila da se priprema za koncert na kome mora da se dopadne jednom prijatelju, onda bi me moda razumela i ne bi pitala da li mislim da neto gubim. Samo to sumnjam da si ikada doivela ita slino. Ali, o kej, istina je da ne moemo da pretpostavimo ta nas eka, tu si u pravu, kaem Saki. Niko, ko jo nije preao granicu, ne samo geografsko-politiku nego i jeziku, ne moe da zamisli svoj ivot preko granice. Na osnovu televizije i glasina pretpostavljam da se taj ivot razlikuje od onog koji ostavljamo za sobom. Najradije polazim od toga da je potpuno suprotan beogradskom ivotu. Pre svega onom koji sam ja vodila. U Beu se, nadam se, ne stanuje sa babom, ujakom, ujnom, bratom od ujaka i roditeljima. Ne stoji se na stanici po snegu u sve dubljoj gradskoj kaljuzi. Ne eka se u nedogled bez reda vonje. Ne psuju se vozai koji namerno u velikoj brzini uleu u bare i prskaju peake na trotoaru. Nema takvih vozaa. Nema takvih ulica. Bez problema se govori dobar dan, hvala i dovienja. Nije sramota izraavati se u konjunktivu. Prodavnice su pune zdravih proizvoda po normalnim cenama. Naravno, mora da se radi, svi rade, ali to mi se dopada. Postoje studentski poslovi od kojih moe da se ivi. Tako ga zamiljam. Moda greim. // Ne grei!, usklikne Saka, upravo tako ga i ja zamiljam: predivan grad bez saobraajnih guvi u kom su svi uravnoteeni i dobro raspoloeni, uostalom, nemaju razloga da ne budu. Mislim da stanovnici Bea ne poznaju probleme kakve smo mi imale, nemaju oni pojma, ak iako se razboljevaju i umiru, venavaju i razvode, to ne osporavam, nije to isto, jer njihove bolnice su iste i pune zaliha krvi, njihova socijalna pomo hrani samohrane majke. Da ne govorimo o tome da svi imaju po nekoliko automobila i neprekidno putuju u druge zemlje. Oni ne znaju za redove, prevrate, masne psovke. To nije sirov i apsurdan svet na kakav smo navikle. // Na sat i neto od granice sa Austrijom, u cilju prevencije histerinog napada, razvijale smo utopiju o drugoj zemlji i crnile zemlju iz koje odlazimo. Meutim, dok je Saka bila manje uspena u odbacivanju prolosti, ja sam imala problem sa svetlom budunou. Nikako nisam videla sebe kako sedim i leim u tim le-

483

pim novim stanovima i istim bolnicama, videla sam sebe na ulici, na nekom oku. Kao i uvek, bojala sam se da u propasti najgorom propau, da u ostati nesposobna i nepotrebna i u novom gradu, a Saka je za to vreme govorila o gubicima i starenju. // Ipak, pri pomisli na to da u neto izgubiti, podilaze me marci, kae Saka. Moda je taj deko, o kom uvek govorim, koji sad ostaje u Beogradu, bio jednostavno najbolji za mene. Moda vie nikada neu nai takvog pametnog, visokog, crnog, sa zelenim oima. Uostalom, kada misli da naem drugog? Imam ve 25 godina i svake godine kasiram po jo jednu, oputaju mi se butine i dobijam bore. Sad ili nikad, takorei. Zar te ne mui saznanje da sve prolazi? Evo i ovaj momenat upravo prolazi, dok razgovaramo. Suvie brzo se kreemo s leva na desno po liniji vremena, vrti mi se u glavi kad pomislim na to koliko malo nam ostaje. Ti kao da ne kapira da se stvari nepovratno menjaju. 25, 26, 27, 28! ta da radim?, uhvatila se za glavu. // Poelela sam da lupim Saku po nosu, priala je nesnosne gluposti. O borama i oputenim butima se u njenom sluaju nikako nije moglo govoriti i smatrala sam da nisam duna da sluam kako se dvadesetpetogodinja lepotica iz pohlepe i samosaaljenja prebacuje u stanje panike. Ba sam htela da joj kaem kako bi, da vreme ne prolazi, ona jo uvek bila neugledna, goljava cvikeraica, a ja bih na primer povraala u Barutani, kada je autobus iznenada usporio i skrenuo na parking. // Voza Jovi Rajzena preko razglasa ponosno objavljuje pola sata pauze za veeru. Putnici otvaraju oi, zatvaraju usta i diu glave. Veera?, pitaju jedni druge. Kese ukaju. Majke drmusaju mlitavu, zaspalu decu. Jedno po jedno dete se budi i udara u pla. Koraamo prema restoranu Malo Uice u Maarskoj. Poslednjoj oazi domovine. Na stolovima prekrivenim crveno-belim, kariranim stolnjacima u jelovnicima sa tapaciranim koricama stoje cene u evrima pored cena u dinarima. etvorolana porodica naruuje cigansko peenje. Na ogromnom ovalnom tanjiru vozaa i suvozaa ekaju evapi. Devojka u sportskim patikama tipka po mobilnom telefonu. Konobar prolazi sa bekom niclom i prenim krompiriima. Prolazi sa opskom salatom i peenjem. Baba sa naoarima doziva konobara kaiprstom i apue mu neto o naetoj nicli. Bleda ena mae iz druge prostorije. etvorolana porodica uzvikuje: palainke!, porciju palainki! atirana gospoa pita da li imaju i palainke sa okoladom. itav autobus eli palainke. Zveckaju metalni noevi. Povremeno se neko smeje. Pi-

484

jemo koka-kolu i buljimo u satelitski Pink. Plavua za stolom govori o sebi. Udata za Austrijanca. Radi u restoranu. Nemaki jezik, nikad nije bio njena stvar. Gledamo na sat. Ispred enskog wc-a je guva, muki izgleda nepristupano. Tamnoputa ena sa dekolteom izlazi iz toaleta i uzdie. Devojka sa zlatnom torbom neljubazno proputa majku s devojicom, zatim cupka i coke. ena iza mene pita je l ima toalet papira. Voza dobacuje da pourimo s wc-om inae e otii bez nas. Puai ve stoje ispred autobusa i odsutno gledaju u stranu. Gaze i katapultiraju pikavce. Ponovo smo na svojim mestima. Suvoza nas broji na meavini srpskog i nemakog. Pedesetogodinje prijateljice se vedro prepiru oko sedita do prozora. Suvoza daje znak za polazak. Izlazimo na auto-put. ekajte, jedna fali!, vie baba u beloj koulji. Voza psuje. Suvoza ga savetuje da okrene kod pumpe. Zamalo da te ostavimo, kae suvoza zadihanoj, zaboravljenoj putnici, koja se uzbueno smeje. Prepriavamo jedni drugima ta se dogodilo: zadrala se u wc-u, a suvoza pogreno izbrojao. Autobus ponovo izbija na autoput. Putujemo. Jedemo smoki i jafu. Ogledamo se u prozoru. // ta misli, ta emo morati da radimo?, pitam, ja nita ne umem. // Spremna sam na sve, kae Saka sveano. Pristajem da konobariem, delim flajere, istim kancelarije i skupljam flae. Nema tog posla koji bih odbila. uvala bih i decu, dodue decu u krajnjem sluaju, lizala bih potanske marke, gurala kolica. Ionako nismo u situaciji da biramo. U poetku emo svakako morati da se odreknemo luksuza poput bioskopa i nove garderobe, jeemo samo jeftine namirnice i kafu emo piti kod kue. Ali ne brini, kad vanredno stanje proe, bie nam smeno to smo se tako muile i uzdravale. // Ne znam, kaem, ja sam suvie smotana, mislim da u propasti. // Poznajem te ve godinama, kae Saka, i dobro znam da se ne saplie na ulici, ne ispadaju ti stvari iz ruku, ne nalee na ljude po hodnicima. Ti nisi smotana nego nesigurna, eventualno maloduna, u najgorem sluaju lenja. Ali pogledaj sve ove putnike, zar misli da oni nemaju karakterne mane i psihike probleme, pa ipak svi do jednog rade na gradilitima, u restoranima i bogatakim kuama. Sve u esnaest ribaju podove i nose posluavnike, a ne znaju ak ni nemaki. Uostalom, sposobne ili ne, moramo da radimo, osim ako ti nema neki drugi izvor prihoda, koji mi do sada nisi spominjala, moda naslee ili nekretninu, u ta sumnjam, jer uvek smo bile u istom sranju. Shvati da 500 evra nije nita i zato ne smemo da se oputamo. Najpa-

485

metnije bi bilo da ve prvog dana kupimo oglase i razletimo se po ulicama sa planom grada u rukama, od adrese do adrese, sa razgovora na razgovor, rukujui se i predstavljajui, od kafia do kafia, od jutra do mraka, dok nas neko negde ne primi. // Bestelesne i obdarene gvozdenom voljom, u mojoj mati smo ve bile u akciji: Saka i ja letimo po gradu i traimo posao. Uopte ne spavamo i ne jedemo, to nam ne treba, pokree nas prosta elja za uspehom. Nemamo ni kilogram vika (jer ne jedemo), predivne smo tako umorne i razvijamo se u neverovatne linosti. Jake kao elik. Mrave kao gliste. Naddevojke iz beogradskog predgraa. // S tim to ne smemo da zaboravimo ni na fakultet, odjednom kae Saka. Kako li emo uklopiti toliko obaveza? Zamisli samo taj sumanut tempo. Ve nas vidim kako ujutru jedva ustajemo, u panici peremo zube, u poslednjem trenutku uskaemo u tramvaj, satima sedimo na predavanjima, vraamo se na ruak od jeftinih namirnica, zatim trimo na posao, radimo, i na kraju, u krevetu pred spavanje, spremamo ispite i itamo knjige. Bie to potpuni haos, biemo uasno umorne, ali nema drugog naina da se iupamo iz ovog blata u kom se valjamo poslednjih dvadeset godina. // Kada je u priu uao studentski ivot, moja slepa vera u Sakinu viziju se zaklimala. Osnovna mana njenog ambicioznog plana bilo je odsutsvo kako privatnog tako i drutvenog ivota iz dnevnog, mesenog i godinjeg rasporeda. Ukoliko je ona i mogla da zamisli kako dve godine samo radi i studira, bez hobija i prijatelja, dok se oko nje i Beu odvija beki ivot, ja nisam. Zar da se pretvorim u studentkinju iz studentskog doma koja dvaput godinje ide na bezline studentske urke i nema pojma ni o emu? Ali ako se to izuzme, Sakine rei su me smirivale i davale mi nadu. // U pravu si, kaem joj, ta ideja me privlai. Juriemo kao lude, neprekidno u guvi, stresu i zakanjenju, biemo raupane i zahuktale, na granici iscrpljenosti, lomiemo se i naprezati uz neprekidnu zvonjavu telefona, sve dok ne uspemo u ivotu. // Plan mi je bio da na tom mestu zavrim iskaz. Da sam to uinila, verovatno ne bi ni dolo do konflikta, ali naalost, nastavila sam da govorim. // Meutim, bojim se da si zaboravila na injenicu da dolazimo u grad u kome ne poznajemo nikoga, o kome ne znamo nita, gde nemamo prijatelje niti omiljena mesta. Zaboravila si na privatan i socijalan ivot. Hou da kaem da moramo da izlazimo, kako bismo shvatile gde se nalazimo. Ne elim da se pretvorim u studentkinju iz studentskog doma koja nema

486

pojma ni o emu. Ni jedan akademski uspeh nije toga vredan. Moram da izlazim, ao mi je. Dok mi ne dosadi, dok u gradu ne bude postojalo bar nekoliko ljudi koji me poznaju i spremni su da se napiju za moj roendan, dok ne naem omiljenu muziku, omiljeni klub, omiljenu kulturnu rupu, u suprotnom u biti nesrena. // Posle toliko asova puta, kontrola nad reima i mislima poputa. Iako zajedno emigriramo i slino govorimo, Saka i ja smo razliite osobe, to nam je odjednom nepodnoljivo. Razgovor o strategiji ivljenja prelazi u sukob linosti, ali mi ne primeujemo ta je po sredi i uvreeno zastupamo svaka svoju perspektivu. // Ja nisam izlazila ni u Beogradu, kae Saka, takve stvari me odavno ne zanimaju. Gomile pijanih pozera u socijalnom gru, razgoliene tinejderke u drutvu tridesetogodinjih gubitnika, grupice separatista, to stvarno nije moj fazon. Umesto da se sputam na njihov nivo, u znojave rupe bez ventilacije, radije sam odlazila na kafu s prijateljicom, ponekad u bioskop, i ostatak vremena provodila s dekom. Dok si ti u potrazi za zabavom trala po gradskim rupagama i unitavala modane elije, ja sam gledala dobre filmove. // Nisam mogla da poverujem svojim uima. Saka Radovanovi je rekla da sam traila vreme po beogradskim umezima, neto u tom stilu, i da mi je mozak sjeban. ak i da je govorila istinu, nije mi se dopao njen stav niti ton. Prevarila se ako je mislila da u uvredu progutati tek tako. Nisam ostala duna: prvo sam joj slonovski zgazila na ulj, a zatim promenila temu. Moja reakcija u datoj situaciji bila je sjajna, seanje na nju me ispunjava ponosom. // Dok si ti sedela u buavom Grinetu i pila masne moke sa dosadnim prijateljicama, kaem, i potom navodno gledala dobre filmove, ja sam koliko-toliko razvijala sposobnost koju ti definitivno nema, jer da je ima, ne bi me godinama davila istom priom o istom deku. Re je o socijalnoj inteligenciji nema je. Ali sad nije vreme da raspravljamo o tome. Uostalom, moda e ti mreu prijatelja isplesti na sasvim drugi nain, moda u bioskopu ili na fakultetu. Ja sam u svakom sluaju navikla da izlazim, sluam muziku, osmatram i tako nalazim ljude. // Ama izlazi, brate, ko ti brani, kae Saka i besno ugura flau u ranac. // Jedna protiv druge, na nekoliko centimetara udaljenosti, Saka i ja odmeravamo snage u besmislenoj raspravi oko meusobnih razlika, nesvesne toga da je na sukob samo posledica tenzije koja sama od sebe rapidno raste dok se pribliavamo Junoj eleznikoj stanici. Zagledane kroz prozor, prvo u meusobnoj

487

mrnji, a zatim sve vie u iekivanju bilo kakve oznake koja bi potvrdila da se zaista pribliavamo Beu, poslednjih sat vremena vie i ne progovaramo, srca nam kucaju. ta nas eka. Da li emo nai posao. Da li emo morati da se vratimo. Da li emo se povezati sa pravim ljudima i nai prijatelje sa kojima se dobro oseamo. Da li emo izgubiti stare prijatelje, roditelje i ljubavnike. Da li emo i kako emo, sve je jo uvek otvoreno dok se vozimo prema Sdbahnhofu, Junoj eleznikoj stanici. // Sa leve strane puta, u mraku nie prizor kao iz filmova o prevlasti maina. Identini reflektori u razliitim pozicijama daju konture sivom gradu bez ljudi. Baba pokazuje unuku rafineriju ulja. To je rafinerija, kaem Saki. U prednjem delu autobusa zvone dva telefona. Devojka u sportskim patikama pie poruku. Sat pokazuje 02:55. Jedan za drugim zvone telefoni. Sluamo tue razgovore. Nekima stiu poruke. Za dvadeset minuta/ dvadeset minuta/ adeset minuta/ minuta, izgovaraju putnici u kanonu. Devojka sa zlatnom torbom pita sagovornika da li je budan i da li dolazi po nju. Baba u beloj koulji vie da je odlino putovala. Majke premetaju decu sa sedita na sedite. Pakuju flaice i pekirie. Babe uzvikuju u nokije: ulazimo u Be! Nekoliko putnika telefonira na nemakom. Pipamo oko sebe. Saginjemo se ispod sedita. Proveravamo da li su sve stvari na broju. Sve je tu. Jo jednom proveravamo da li je stvarno sve tu. Sve je tu. Kroz prozor vidimo iste, ispravne svetlee reklame. U oblaiu misli iznad glave lebdi nam re Evropa. Fasciniraju nas osvetljeni objekti - kiosci s brzom hranom, benzinske pumpe, bilbordi. Napolju grmi. Putnici se komeaju i gomilaju kese kod izlaznih vrata. Pedesetogodinje prijateljice glasno mataju o veeri kod kue. Autobus usporava. Parking na kome se zaustavljamo je prazan. Kroz prozor vidimo kako se autobusu pribliavaju ljudi. ekamo da ostali izau. Gubimo strpljenje i guramo se prema vratima. Putnici se grle sa onima koje poznaju i odnose kesu po kesu. Stojimo okruene svojim prtljagom. Poinje kia. Putnici odlaze taksijima i privatnim automobilima. Ostajemo same na praznoj autobuskoj stanici. Sedimo na torbama. Saka se elja. Ja vadim mapu grada. // Kada su svi otili, sele smo na torbe ispod nadstrenice June eleznike stanice i zakljucale glavama. Poslednji taksi nas je neko vreme obletao, pa odustao. Povadile smo rekvizite i zapoele borbu s vremenom. Dva sata do prvog tramvaja. Trebalo je doekati jutro. // Nakon dvanaest sati puta, est sendvia sa zdenkom, paradajzom i pileim prsima, posle ukupno etiri

488

zaustavljanja za WC, veeru, i na graninim prelazima, poto smo odgledale dva domaa filma u dva vozila i razgovor zapeatile kratkom svaom, autobus se konano zaustavio u Beu i izbacio Saku i mene, crnu i plavu, sa razliitim karakterima i slinim apstraktnim ciljevima. // Umesto da otvorimo ampanjac i kupimo oglase, ili podignemo svoje stvari i uputimo se peke prema studentskom domu, ili uradimo bilo ta od onoga to smo planirale u svim tim razgovorima, Saka i ja sedimo na torbama i ekamo da pone dan u novom gradu. Lica su nam prljava, sendvii u stomacima nesvareni, malaksale smo i izgledamo grozno.

U narednom poglavlju realne prie...

Tim strunih gastronoma pomae smotanim studentkinjama knjievnosti da za samo trideset dana postanu korisne radnice i dobre konobarice. Budite svedoci susreta dvaju svetova. Saznajte da li je od osrednjeg intelektualca i jako loeg radnika mogue napraviti top ugostitelja za samo mesec dana. Saka Radovanovi, Jelena Martinovi i ja, u epizodi o traenju posla: Nebo je granica, ou preobraenja. Uskoro u realnoj prii.

489

Vladimir Arsenijevi

JEDAN MINUT: DAMBOVA SMRT

(60) u poslednje dve godine nije se vie ni pomerao iz svog mranog kutka u Calle de Colon (59) niko ga nije dirao niti terao odatle, postao je neka vrsta atrakcije, crna taka jednog besprekornog grada (58) turisti su svakodnevno dolazili da ga slikaju, skretali su sa svog uanenog pravca kroz La Ramblu (57) saginjali se, dlanovima se oslanjali o kolena i zagledali ga, diskutovali tihim glasovima (56) fotoaparati su kljocali, blicevi sevali, kamere zujale (55) studenti umetnosti sedali su prekoputa njega prekrtenih nogu, podvlaili stopala pod butine (54) vadili blokove i sveske i pribore za crtanje, olovke, ugljen i flomastere, brzopotezne skice su nastajale (53) gradski psi su ga njukali pa odlazili zgroeni a da on niega nije ni bio svestan (52) jednom se ak, iako mimo svog znanja, naao i na jednoj razglednici ali bio je to, hvala bogu, samo nekakav umetniki projekat (51) na toj slici leao je na hladnom kamenu poput klade, poput mrtvog mesa (50) niz hrapavi obraz slivala mu se povraka a za njom gusta slina (49) proarana crvenim vlaknima krvavog ispljuvka i formirala baricu na ploniku (48) dok je iznad njegove glave bletao natpis na nekoliko evropskih jezika (47) DOBRODOLI U PREDIVNU BARSELONU! Hasan, 27 Jes vazda bio ruan, oiju mi, tako je davne osamdeset etvrte govorila Hasanova pijana majka pred rodbinom i prijateljima okupljenim na proslavi njegovog dvanaestog roendana, i slegla ramenima, s neobinom meavinom ljubavi i gaenja osmatrajui koato lice, impozantan nos i upale, sitne oi svog sina jedinca pre nego to bi joj pogled obuhvatio i njegova dva kolosalna uha, al na koga je ovako klempav, e to nikom nije jasno! Za stolom se zaorilo od pijanog, razularenog smeha. A klempav je Hasan bio toliko da mu je neko jo u prvom razredu osnovne kole u rodnom Sarajevu doviknuo: Gle Damba, majketi! I to je tako ostalo i nalepilo se na njega zauvek kao maska koju nikako nije mogao da strgne sa sebe dok su podrugljivi glasovi oko njega godinama odjekivali: Dambo, Dambo, Dambo, Dambo...

490

(46) a sad je leto 2000. i kia neprestano pada, nebo se otvori odjednom (45) pa dobuje, dobuje, budi ak i Hasana iz njegovog veitog sna (44) on s teinom podie glavu da osmotri krupne kine kapi kako padaju na svet izvan njegovog sklonita pod kolonadom (43) i opet je nemono spusti u sopstvenu povraku taj meki, mlaki jastuk koji se odmah razbei pod pritiskom (42) sve dok mu se obraz napokon ponovo ne susretne s hladnim kamenom (41) tik do raspadnutih invalidskih kolica u kojima buno hre Aurelio (40) grbavi Aurelio bradatog lica prekrivenog slojem viegodinje troke i gadnom uvotenom dubokom kapuljaom (39) Aurelio koji je negde usput u ivotu izgubio levu ruku i obe noge (38) njegov jedini pravi preostali prijatelj na ovom svetu Plivanje je bilo sve to je Hasana u ivotu interesovalo. U Sarajevu, tom gradu neplivaa, oseao se poput ptice meu krticama. Zna li ti Dambo da bi cirka sedamdes odsto tvojih vrnjaka potonulo ko klada u ovom bazenu! govorio mu je tamo negde 1987. njegov trener, debeli arli jedino se na njega nije ljutio kad bi ga tako zvao. E pa, ima da mi pliva za sve njih, jesi l me razumio! Bre, Dambo, urlao je na njega 1989., bre, jebogati! ezdeset sekundi, ba! ezdeset jebenih sekundi! Kad probije tu granicu, mali, to ti je ko ulaznica za reprezentaciju a onda ti ni Olimpijada ne gine. Barselona, Dambo, zapamti to, Bar-se-lo-na! obeavao mu je 1991. Ipak, nita od svega toga: Hasan nikad sto metara leno nije uspeo da prepliva bre od ezdeset sekundi. Iste te godine grunuo je rat u Hrvatskoj, goreli su Dubrovnik i Vukovar, a onda se, devedeset druge, u prolee, ba pred Olimpijadu, zaratilo i u njegovom rodnom gradu. Ali tad je ve sve otilo doavola pa zato ne bi i ivotni planovi i ambicije Hasana Halilovia na nesreu nazvanog Dambo? (37) Aurelio, ti si najruniji prizor u ovom gradu, cabron, kae onaj Huan, Mexicano (36) koji neprestano dolazi i odlazi na svojim takama i koji je sad zastao tu da se skloni od naglog pljuska koji se sruio na grad (35) ti si najruniji prizor u Barseloni, pendejo, trebalo bi da ti daju penziju, (34) dodaje svojim pevajuim, pijanim naglaskom i kripavo se smeje sve dok Aurelio ne izvue glavu iz kapuljae (33) pogleda ga svetlucavim oima koje zablistaju spram mrkog lica i nasmeje se i sm (32) bezubo i hrapavo ta on o svemu tome zna, ali

491

smeno je svejedno (31) hah hah hah hah, bole ga plua kad se smeje ali ne moe da izdri (30) Hasane, Hasane! zaurla, ali kako Hasan da ga uje i kako da ga vidi, da se odazove (29) oi su mu zakolutale, glava mu lei u smrdljivoj, skoreloj bljuvotini, niz hrapavi obraz sliva mu se krvava slina (28) ba kao na razglednici dobrodoliupredivnubarselonu (27) Ne, ne, ne, germ, urla Aurelio tada i ponovo se okree prema Huanu, mira Hasan! Pogledaj Hasana! U rat je uao nevin. etnici su danonono granatirali Sarajevo. arli je nestao iz grada tek tad mu je sinulo da je i on bio Srbin. Majka se strano brinula za njega i molila ga da ostane kod kue. Ali, otkad vie nije bilo treninga, u Hasanu je sve vrilo. Strana energija nagomilavala se u njemu. Nije ga bilo briga ako pogine i nije poginuo poginula je zato majka kad je granata uletela kroz podrumski prozor i eksplodirala u prostoriji ispunjenoj ljudima. Ostatak rata, Hasan je proveo u sastavu Armije BiH, uglavnom na poloajima oko grada. Meu saborcima bio je poznat po hladnoj, nemilosrdnoj okrutnosti. Niko se vie nije usuivao da ga zove Dambo. Jednom je kod zarobljenog etnika pronaao topericu. Istu kao to je bila ona koju je imao debeli arli. Pogledao je bolje telo zgreno na podu pa, to je stvarno bio arli. Mrav, ispijen, bled, sa strahom u oima. Jebem ti sreu, procedio je Hasan. Ubio ga je brzo, u naletu gaenja. Posle je mislio, moda to i nije bio arli. topericu je zadrao. Pred sam kraj rata, u dvadeset treoj godini ivota, jebo je po prvi put. Mladu a ve istroenu ratnu kurvu. Nije pamtio nita osim da je zaudarala na druge vojnike. (26) Hasane, Hasane! zove ga uporno Aurelio, pa urla li urla, hah hah hah hah, plua mu ve gore (25) i trese onim svojim modrim patrljkom zaivenim tako neveto da izgleda kao da e se svakog asa raspui (24) i otvoriti pa e itav kroz njega iscuriti i napraviti neurednu baricu na asfaltu (23) idealan obrok za opore gradskih pasa koje Aurelio i inae hrani ostacima milostinje koju svakodnevno (22) dobije od gazda lokalnih restorana jer i Aurelio je u granicama sopstvenih niskih (21) mogunosti, jasno milostiv, i to iskljuivo prema onima koji su po njegovoj krajnje neskromnoj proceni (20) potonuli jo dublje od njega, poput Hasana, a u pravu je, Aurelio... jer, ak i kad bi (19) nesretnog Hasana neko uzeo pod

492

svoje, okupao i doveo u red, pa onda leio, leio (18) od svih tih bolesti, mnogobrojnih kolonija bakterija i virusa koje su okupirale (17) njegovo bolesno, propadajue telo, ireva i priteva i liajeva i osipa (16) koji ga savlauju poput Jova, kad bi ga, dakle, negovao i sreivao sve dok (15) od njega ponovo ne stvori neto nalik na oveka, Hasan bi i dalje bio verovatno najruniji prizor u itavoj Barseloni (14) ali Hasan vie ne mari za to jer Hasan vie ni za ta ne mari, njegovo lice (13) samo je maska koju je nemogue strgnuti (12) a on sam, iza tog lica, on je tek ista bela prazna aura Sarajevo je napustio im se za to ukazala prva prilika. Sa sobom je poneo neto malo stvari i onu staru arlijevu topericu. Video je da ne vlada svojom sudbinom i pustio talas da ga nosi a on ga je nosio po izbeglikim kampovima irom Evrope, najvie je vremena proveo u Danskoj, tamo je depario, navukao se na heroin i alkohol, prevarom nabavio lani paso, a jedne je najobinije veeri u Kopenhagenu pojebao neku ukrajinsku kurvu, onako balkanski, u jednoj slepoj ulici, leima nabijenu na hrapavi zid. Godinu dana kasnije, ve je izgledao kao olupina. Pripisivao je to prljavom horsu ali strahovao je i od bolesti ije ime nije smeo ni da izgovori. Telo mu je ubrzano kopnilo. Skupio je sav novac koji je mogao da skupi, zajebao sve to je mogao da zajebe, prodao je prijatelja i video neto to nikad nije trebalo da vidi, a onda je pokupio prnje i ukradenim automobilom i s lanim pasoem u depu doputovao u Barselonu. Kako joj se bliio bilo mu je sve loije i loije. U magnovenju, sve to je posedovao ostavio je u automobilu koji je zaustavio pokraj na autoputa pored table s natpisom BARCELONA i odatle peke nekako stigao u grad. Bilo mu je muka, preznojavao se, goreo je i drhtao od hladnoe istovremeno. Usta su mu bila suva a jezik natekao. Prve noi krizirao je na klupi u nekakvom parku, sledeeg se dana vukao unaokolo gladan i bolestan, druge noi bilo mu je jo gore, a onda su ga tree noi pod groznicom i u bunilu brutalno pretukli neki lokalci, utirali su ga po glavi neprestano, obraali mu se na nekom jeziku koji nije razumeo, pljuvali mu u lice, oteli mu sve stvari i ostavili ga da se batrga i gri tu, poput crva, dok mu je u depu bespomono unazad otkucavala pokvarena arlijeva toperica jedino to mu je jo u ivotu preostalo. Onako pretuenog, prihvatila ga je grupa beskunika. Dali su mu vodu da pije i uvotano, masno ebe da se ogrne. Com et dius? pitali su ga. Como te llamas?

493

Whats your name? Dugo nije mogao da se seti a onda mu je napokon sinulo: Hasan Halilovi Dambo. Jedan i jedini. (11) a pljusak je u meuvremenu prestao jednako naglo kako je i poeo (10) Pues Juan, por favor, imira a Hasan, hermano! kae Aurelio jo jednom naizgled slabo zainteresovanom Huanu (9) ovog puta na panskom, ne bi li ga ovaj bolje razumeo pa se zakalje i doslovno poskoi u svojim kolicima (8) dok se Huan, osmotrivi Hasana paljivo, trgne na takama (7) pa se bez ijedne rei okrene i uurbano zadi od neke iznenadne i samo njemu vidljive opasnosti (6) (pijan ili ne on je primetio neto to Aureliju i dalje izmie: da Hasan vie ne die i da su mu oi staklaste i neive) (5) i dok Aurelio brie oi od svih tih silnih suza pa se naginje nad Hasana i drmusa ga tapom (4) iako nikoga vie nema tamo dole pod njim, nikog osim mrtvog tela (3) Huan zamie za ugao i gubi se u gomili koja je ponovo izmilela ispod streha, tendi, kolonada, kafea, restorana, radnji i haustora (2) pa, uz guranje i sudaranje, sporo ali uporno, poput sveane povorke na nekom frizu ili fresci (1) napreduje (0) La Ramblom

494

Vera ejkovska Pjesme iz knjige

Rubovi

Portreti
samo pokuavajui da mjeseevim zasjalim zracima na dlanovima u polumraku milostivo dodirnem svaki od mnogostrukih izraza na njegovom licu koje se kao neki otjelovljeni atman stalno probadano odjecima osvre na svoje mnogo puta ponovljeno a dok priguena lampa i plodovi iz vrta tonu u ogledalo kao u neku poluprovidnu sliku postanka predmeti izviru sa dna te slike kao jata riba mnoei sjaj a oko vrata mi se nie erdan hladne opomene
preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinovi

495

Portreti
njegovo odsustvo postaje raskono: jesenji dan koji, osveen nepomuenim suncem, zjapi iz otvora prevelikog vijenca, spletenog od brezovih grana sa utim liem, smolastih i svjetlosnih niti; plavi bezdan uhvaen u ogledalu ispravljenom pa poloenom i okovanom zlatnom prainom, ilibarnim i srebrnim zracima: ogledalo nad kojim sad isputam svoje krajnje odgovore - hladne rijei, koje se mijeaju s padom izgorjelih hrastovih listova, s odlijetanjima crvenorepki i nekakvim purpurnim odbljescima suvinosti

496

Ogledanje
kad ogledalo pribliavam sebi, povlaim li njime svjetlosne i vremenske struje koje na drugom kraju poniru u tamnu mrlju, neku koja moda, budui da je poetak, objanjava i ogledalo i moj lik, ono to je promjenjivo, ali i ono to se pamti u svoj svojoj raznovrsnosti ili se, samo u prolazu, zagledam u ledeno gladak, svijetao, nepromjenjiv i samodovoljan svijet, u toj mjeri odsutan da i mene odraava bez preinaavanja, bez pamenja, meu predmetima, podacima, znanjima i strahovima, svi tako, bez porijekla, i sami mustre na vremenskom ledu koji se hvata na redoslijedima to prate samo ve vieno izmeu dva treptaja trepavica, dva zvonjenja aa, dva lepranja velova - nekakvo ukoeno misaono lie i cvijee koje polako obuzima i moj dah: dok izgnana neposrednost bira nekog drugog da razgrne zavjese od ipke i da otkopa s njih zakopani sjaj kao svoje pravo tijelo

497

Rubovi strasti
- dogaaj koji ne budi enju duinom svog okvira; - okvir koji ne budi enju redoslijedom dogaaja; - nevidljivo, i ono to se ne vidi u odrazu, ne pomalja se kroz narcise i ljubiice u ogledalu, kroz jata udnih ribica iz pritajenog jezerca: - nema zanosa da sjajnim ishodima varljivo razigrava povrinu, da razvejava pogrene tragove po obali, i da sputa plat pred propau; - ienje ne zamagljuje rezove; - ni usredsreenost ih ne zamagljuje: nema mnogo stranica do kraja; - nema stranica na koje opet ujutro slijee nevinost, ieprkana iz odjeljaka istroenog sadraja; - nema stranica u ije procjepe no opet dosipa slasnu glatkou i: blagonaklon, blagorazuman, blagoust i uvijek misaon lik pomalja se s praslikom i predskazanjima o spoju preslikavajui se u neko moje budue ja. tekst, kao i ranije, nastavlja da tee neprimjetno

498

Bijela
vidjela sam prvo sebe kako u bijeloj odedi koraam kroz zeleno-bisernu ravnicu, meu odbljescima oblih ogledala i oblih glagola, iza bijelog konja koji galopira prema horizontu, ne bi li presreo tanki plat oblaka rasputen po nebeskom plavetnilu Zatim ulica. nered od gotovo prepotopski gustih neba izmeu krovova i zvonika. oekivane aneoske krhkosti, u padu preobraene u tijela utegnuta u crne kostime; s krilima od izluenog vazduha, koja istjeruju smee iz ulinih uglova, nosei ga pravo u lice; s trubama koje huu, sijekui zvuke crkvenih zvona i saksofona u klubu. dah nevjernog konja, nasluen na sveanoj trpezi, kao da je rije o nekoj agalovskoj svadbi. prezrele vinje baene u nevjestinsko bijelo Svi elementi raspadanja raja, koji kao da nikad nije bio sastavljen, pod prijetnjom podivljalog mnoenja slova. I jedna sova, koja, noena ka centru novih strujanja, sijeva svojim vjeito pronicljivim i gotovo sumnjiavim oima Jo kasnije, u sobi svijenjaci koji zrae vornatom svjetlou, postelja u kojoj sagorijeva strast: tiha kao rubovi neke dunosti prema zakonu, ije potovanje je uroeno; s poniranjima u svijest, koja e moda biti sagledana kasnije, poto iezne iz mnotva dodirljivih stvari Zasad, svake noi, prikrivena, a niim neograniena, odvojena od bjekstva zblienih tijela u istoj viziji: livada sa zumbulima ispod kristalnih vazdunih stolova, u koju su bijeli zeii rano izali

499

Ulice
- presrijetajui otre struje svjetlosti meu neprohodnim ogledalima, dok je oblina svedena samo na neoekivana zrnca pijeska, zakotrljani po plonicima, prema neemu: duboko, duboko ispod divnih divovskih nebeskih traka; - izvlaei halucinogene sirupe i romorenje bljetavih kia koje se slijevaju po reljefnim mermernim zidovima - Dolazei zatim u iste ulice kao u sive kutije u kojima se mnoe odsustva ispod svijenjaka koji je okaen u sredini zamagljenog nebeskog poklopca i koji zrai neodgonetnutim znaenjima Knjige Postanka; - dok strast iezava, ostavljajui na suprotnim stranama samo rubove koji steu kao okovi - iz kojih se mata o najsmjelijim uzletima crvenorepke - A ve ima cvrkutanja dolje, u hrastu, na rubu zelenila - Dolazei zatim nou u iste ulice tamnosomotni predjeli nad kojima se mjeseci i breskve probaju kao puteni uzorci; - u istim ulicama nou, upijajui razlistanu elektrinu unost i rascvjetanu tiinu prozora, koji vie i nisu nikakve pukotine - nadnosei se nou nad iste ulice tamni ponori iz kojih vire vjekovni fosforescentni tapii: - samo pokuavajui, naknadno, da proitam nalije tog pogleda: bijelokartonski svodovi s crnim zvijezdama

500

Slike
nekada sam moda mogla da budem potpuno oznaena jednostavnom slikom tamne ume koju najednom probadaju prsti zore. sada slike urezane u betonsko, metalno, porcelansko, kristalno meso, poto su iupali korijene spokoja, slike izrasle do stepenika na kojem nemogunost nadvladava mogunost vraanja, slike razigrane do zvunog vrijenja koje se urezuju u sabrani nebeski svod, nesnosno kao povezani podaci u modanoj kori. slike preslikane skladno u svim pravcima i na svim nivoima, kao neki hologrami opteg pamenja. slike prijetnje iskazane sklanjanjem zavjesa, ak prekrasne slike, kao sjajna vjenanja s prostorom, uz neizbjean osjeaj da te nadgleda neko ili neto svevinje. ak i slike: zaboravljene zbog potreba loginog reda; oslabljene time to su podvrgnute postupcima koji slue njihovoj brzoj i lakoj primjeni; izlizane od prekobrojnih citiranja zbog ari koje su nekad irile; presjeene rubovima koje volim onako zamagljene i ponovo izbistrene. sve stvorene dodirivanjem nevidljivog. sve s podivljalim granama u potjeri za svojim iskonom s ciljem da ga pokriju, da ga oblijepe, da ga ugue samozadovoljno pritom se kalemei jedni na druge, ukrtajui se, izrodivi se iz praume u kojoj se ve gubi smisao za lov i lov za jedinstvenim smislom: prepoznati nevienu sliku.

501

Rue
prolazila sam pored vrtova s crvenim, rozim,bijelim ak i pretpostavljenim ruama: s laticama oslobaanja. tonula sam meu uarene votane rue: koje su istopile tamne grane straha, pravei od njih nevidljive proboje ka spokojstvu. modre rue iscrtane na svijetloplavom horizontu, iz kojih struje bajke niz lice. divlje rue kraj pozlaenih sobnih vrata da podsjete da unutranjost bajki nije glatka. iznad jednog skoro srebrnog osjeaja sive rue meu maslacima i platinastim platovima: da popune spektakle neodreenosti. nakarminisane usne latice svijetlocrvenih, ak oprobanih rua boje vinje: da iskau novoroene tekstove pred kaleidoskopom u kojem se smjenjuju neba. ljubiaste rue sinule u mraku kao razvijana tvar sna. kao primjerci prizemljene boanstvenosti koji sputaju blagu koprenu na vlane oi. ute rue iznikle u polumraku, koje se otvaraju da bi pokazale moja mjeseinstva. prozrane, kine rue na prozorima prelivaju me pjenom mekih mogunosti, razvlae me, oduzimajui mi resku rije. jednostavne rue spletene oko izljutenih fasadnih zidova smirenih i cjelishodnih poput puta lao-cea. u mermernom kupatilu s azurnom vodom latice crvenih, rozih, bijelih ak i metalogikih rua: kao neki unovi mahajane nose me prema obali u strano i prekrasno nigdje. gizdave rue kartezijanskog misaonog vrta, tragajui za predjelom koji je prvi bljesnuo, probijaju se nazad u svijest: kad jedan braman prepozna svoju prvu pjesmu: svoju slutnju znanja: svoje znanje o slutnji. Zauvijek mogue: jedno zaobljeno blaenstvo koje odolijeva svim isprobanim praksama.

502

Leptiri
svjeem jutru. Piui, bez hiperbola, pjesmu o malom

O jutru vienom kroz tanku skramu, koja treba da predoi razgranatu mreu slabanih mogunosti. O jutru naslonjenom na krilca: na parie pretankog somota, koji treba da prikau prisnost; sa arama koje treba da budu spektralne sliice blaenstva; sa zamasima blagim glagolima, koji treba nenametljivo da ire divotu Dok neko baca granatu u hram, u posveenosti osveenog saglasja, zamjenjujui crvenu boju s ekrana svetom krvlju s ulice. A meu iznueno probuenim budama, u nekoj udnoj zavjeri tvari protiv same sebe, jedna cokula smrskava nebesku simetriju zalutalog istinskog leptira. I mogua globalna nirvana kao fotonski leptir udaljava se brzo unazad, ka poetku Rascjepa, cijepajui od davnina pletene skrame meu njegovim krilima Piui pjesmu u kojoj utjelovljujem onog koji bi primio i sklopio krila grijeha

503

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinovi

Aleksandar Stankovski

RIKOET
U ne tako malom kafeu Bastion Pravde tog popodneva okupilo se nekoliko prominentnih medijskih gosip-spinera, duebrinika javnog morala i utjerivaa trendovsko-citatolokih standarda u okvirima globalnog kulturolokog diskursa na mapi Novoamerike Republike Skopije. Povod za njihov, pomalo i bijesni, izliv emocija je audijencija lokalnih predstavnika rasa kod amerikog ambasadora. Vjeto zaposjedajui pozicije antiglobalizma, trojica zagovornika ove ideje gospoda Raste utlkguzovski i izo takoridis, kao i Madam Smaragd Dijamatski estoko su intenzivirali svoje napade na planetarnu oligarhiju, do stepena bestijalnosti. U jednom trenutku lako povodljivi neurastenik Raste utlkguzovski (inae kurentni predsjednik neoliberalne One man show partije poznate po imenu Slina za diskopatiju), vjeto instruiran suptilnim ali otrim insinuacijama Madam Smaragd, pao je u jednu vrstu klinike histerije, usljed ega je poeo nekontrolisano da grize unaokolo. Prvo je zagrizao ugao stola za kojim su sjedali, a zatim je, tresui glavom lijevo-desno, obuzet frenetinom jarou, dohvatio jednu dlakavu kobasicu svoje dread looks frizure. Madam Smaragd i njen kavaljer izo takoridis (inae ef nevladine organizacije ekiak s takom) skoili su da mu pomognu da doe sebi, istovremeno se snebivajui pred rijetkim svjedocima grube nekontrolisanosti izbezumljenog utlkguzovskog, koji im je u tom momentu tako neprimjereno ruio ugled. Miiiiir, Raste, miiiiir! krotili su neukrotivog poklonika postkolonijalne kritike Madam Smaragd i njen od stida porumenjeli kavaljer. Miiiiir! zavibrirali su unisono krotioci kao elektrini cvrci, polako izvlaei iz jendeka paranoidne kosmogonije

504

mentalni polip otjelovljen u liku ve dobrano zastranjelog utlkguzovskog. Raste je poeo polako da se vraa u prethodno koncipiranu realnost i to prilino ubrzanim intezitetom. Njegova ija se zgrila, a oi su mu poprimile staklasti sjaj i zajedno s razjarenom i zapaljenom eljusti izgradile misteriozan izraz kao kod Anubisa. Za tren je sve izgledalo tako zastraujue da je gospodin izo takoridis skinuo lijevu cipelu kako bi, u sluaju nude, mogao da je upotrijebi kao oruje za samoodbranu. Madam Smaragd zujala je u nerazumljivom sazvuju koje je trebalo vjerno da odslika sublimat poruka frankfurtske kole, poput neke vrste mantri Ovo kao da je otkoilo hijensku iju utlkguzovskog i on se odjednom ponovo vrati u vlastiti personalitet. Nekoliko sekundi kolutao je svojim razrogaenim oima kao da provjerava granice prostora oko sebe, njegovu vjerodostojnost Its all ower now Raste, you know milozvunim glasom ga je relaksirala Madam Smaragd. Njen kavaljer opet je morao da epa za ramena rastrojenog utlkguzovskog i da ga posadi na stolicu, s koje se ovaj, nekoliko minuta ranije, bio katapultirao u naletu napada onog nenadanog bijesa. Znate, moda bih i oprostio tim degenericima, artizanima, poltronima i pacerima koji sebe nazivaju umjetnicima. Uf, povratiu koliko mi se gadi od njih, a ipak bih im oprostio audijenciju kod Batlera da nisu istjerali moju milu, moju najmiliju, najvoljeniju Gajatri akravorti Spivak Ah, jebem im mater! Ah, istjerali su je svojim poltronizmom, svojom agresivnou, svojim smrdljivim arapama Pripadnici muslimanskog dijela grupe Na elu s onim odvratnim Acom, Acom Ciganinom, predstavnikom Roma. Taj prljavi Ciganin... Zamislite, na posljednjem popisu se izjasnio kao Rom, ali ne zato to je Rom (najvjerovatnije je iptar, sudei prema razbojnikim sklonostima koje pokazuje jo od svojih prvih pojavljivanja u vaoj mnogocijenjenoj Migreni, vaem svetioniku misli, vaem revolucionarnom korifeju i naem intelektualnom azilu). Ne, ne i ne! Aco Ciganin prijavio se kao Rom da bi pokupio beneficije koje ta napaena manjina (sad poslije Ohridskog okvirnog ugovora i narod) uzaludno emituje u sistem, budui da nema nijednog likovnog umjetnika, a po kljuu bi trebalo da ima Ah, kakav gad! Ah, dukela epava, istjerao mi je Gajatri Spivak, ah, Gajatriiiii, Gajatriiii, Bidaiiii, Gajatriiii, Gajatriiii, Bidaiiii, Gajatriiiii!!! Odjednom Raste uuta, kao da se zagrcnuo. irom otvori usta, zgri se, a iz grla mu izletje mlaz pihtijaste materije. Brza

505

Madam Smaragd sklonila je sa susjedne stolice svoju skupocjenu (2.000 vajcarskih franaka) tanu od zmijske koe. Jedno nekuvano (a, u stvari, tvrdo skuvano) jaje zabi se u stolicu i, ostvarivi potom specifian efekat usljed svoje ljigavosti, skliznu na pod kotrljajui se sve do susjednog stola. izo, brzo ga odvedi do toaleta! Smiri se, Raste! Brzo, izo, dok nije uneredio sve unaokolo! Povienim tonom koordinisala je akciju sad ve uzbuena Madam Smaragd. izo epa utlkguzovskog i odvue ga do toaleta. Za njima ostade ljigav trag, kao da su puevi. Madam Smaragd ostala je kraj stola u polustojeoj i bespomonoj poziciji. U jednom trenutku pokuala je da intervenie koristei nekoliko preostalih papirnatih maramica, koje je bila izvadila iz svoje tane, ali je magnituda prljavtine bila tako velika da je ona u oaju mogla samo da slegne ramenima. I tano u trenutku kad je dola do jednog svesolomonskog rjeenja (koje je ukljuivalo i promjenu stola za kojim su sjedali i involviranje personala kafea u odreene aktivnosti), kraj nje se stvori jedan crnomanjasti gospodin. Izvinjavam se Perimeni Madam Smaragd zaueno pogleda u brie pridolice. Daaaaa, vidite i ovo se deava u naem gradu pokuavala je da djeluje kontrolisano i vickasto prefinjena i uvijek trijezna Madam Smaragd. Ego Mmm, ja sam Grek iz Atens, Jorgo Zao mi je za onaj Kir Rasta... Madam Smaragd pruila je svoju njenu (i kao od porcelana sazdanu) ruku. Ah, deava se, previe se uzbudio zbog kurentne geopolitike. Ne voli Amerikance nimalo, a posebno mrzi domae izdajnike, poevi od potpisnika Ohridskog ugovora pa sve do onih ulizica-umjetnika, koji po nacionalnom kljuu pokuavaju da se ogrebu za neki dolar kod lokalnih amerikih satrapa. Na stranu to to je mnogo popio lice Madam Smaragd poprimilo je zavodniku ozbiljnost. Ah, i mi u Grecko ne voli Amerikanci, gdje ide rat nose Grk uze ruku Madam Smaragd i poljubi je u starogradskom maniru. Milo mi je sto dijelimo nase emocije o globalno stanje u kozmo, ovaj svijetu, madam? Madam Smaragd uz neto manje rumenila na licu odvrati Madam Smaragd, dostojanstveno povlaei svoju ruku iz vrelih Grkovih dlanova.

506

 Kakvo prekrasno ime Moze vas telefono insistirao je umilno Grk Jorgo. Zato da ne, dau vam broj ekika s takom, nae NGO. Moete da nam doete na kafu sad ve vie porumenje Madam Smaragd. Kafa greko Samo kafa greko, sve drugo je americka manipulacija, iako ima italijanski ime, espreso, kapucino, makijato produio je Grk da nabraja, podiui zavodniki obrve do nepojmljivih visina. Ah, ha, ha, pa nemojte ba tako Madam Smaragd poinje da se osjea nelagodno. Vidite, ja sam psihijatro, psihis, znate, ne, ovaj, da Ne, ohi, a ne na grecki Vidite, vas Rastafari prijatelj mnogo bolestan a? povjerljivo poe Jorgo i izraz mu dobi nekakvu profesionalnost. Aaa, ne, ne, Raste je samo previe temperamentan. Previe je zabrazdio u politiku, sad kad Bu hoe da bombarduje Sadama, a sa Sadamom jo i 18 miliona Iraana, prosto ne moe da se sabere. U povjerenju je rekao mom prijatelju i meni da danima ne moe da spava zbog ovakvih bjelosvjetskih nepravdi. Znate, Raste je jedan od najveih humanista i pravednika koji su ikad objavili tekst u naem viemjeseniku Migrena A, tako znaci A sto mu je znacilo ono Gajduriii, Gajduriii? Znate da na grecki gajduri znaci magare Mislim, takve situacije, gdje se zoon dovikuju sa freneticni seksualni implikacije, znate magare prema Frojdu je eksplicitan falusisticki simbol, a to vam je siguran znaci za shizofrenja, misli da je ozbiljno Jorgov izraz poprimi empatijska svojstva. Ah, ne, ha, ha, ha Vidim, pogreno ste uli. Ah, ovi novi nabrzinusklepani neakustini enterijeri Gajatri, gospodine Jorgos, Gajatri Spivak, to je jedna Indijka, zapravo jedna indijska ena filozof. ena Filosofos Ah, zar ima to? Hm, oprostite, nemam nista protiv zene, naprotiv, mnogo ga volim Hm, ali zena filosofo, e to je malo mnogo za mene Grk navue razoaravajui izraz. Madam Smaragd ponovo porumenje. Ovog puta od nenadanog gnijeva, koji joj se bez ikakvog prethodnog upozorenja stutio u glavu. Kako se usuujete, Vi muka ovinistika svinjo! borila se da uhvati vazduh. U sljepoonicama su joj zatutnjali bubnjevi Bilija Kobama.

507

Grk se prezrivo pokloni, bez odgovora se okrenu i povue se ka stolu, na kojem je jo stajala njegova mineralna voda i nepopijena turska kafa. Kad je stigao na pola puta do svog mjesta, malo je okrenuo glavu u stranu i doviknuo u pravcu Madam Smaragd: Znate, nas veliki grecki pisac i komediograf iz 18. vijek Roidis je lekao: Zena sa mudrost, ili kako vi kazete zena filosofo je kao magarac sto se maze sa olio za atleticari. Madam Smaragd prosto prokuva, ali joj, ipak, poe za rukom da prigui svoj bijes, pa tiho, za sebe samo promrmlja: Prostak. izo takoridis i Raste utlkguzevski izaoe iz toaleta. Izgledali su iscrpljeno. Madam Smaragd odlui da je bilo dovoljno svega za taj dan. Kroz njen um brzo je proletjela perspektiva sljedeih dogaaja: taksi, eljeznika stanica, Raste u vozu, ispraaj, brzo i bez patetike, Raste putuje ka svom selu, ona i izo prema kui Na putu ka eljeznikoj stanici razvila se turobna atmosfera, raskokodakani takstista nije uspio da ih uvue u dijalog svojim stupidnim pitanjima i odgovorima. Ne naavi verbalnu podrku, uz dozu suptilne osvetoljubivosti, on ukljui radio i namjesti ga na najseljakiju moguu radio stanicu (radilo se, najvjerovatnije, o intimnom protestu protiv progresivnog kulturolokog autfita muterija). Iz zvunika se razvi animalna melodija puna zavijanja i prostake lirike: Ja aneoooooo A ti avooooo Da te ljuuuubim nemam pravo... Kulturnjaci! Ah, jebem vam mater, ljigavci jedni Samo jedete govna, liete jaja politiarima i mlatite pare. Ah, skotovi odvratni mislio je taksista, uvrijeen ignorantskim stavom Madam Smaragd, njenog kavaljera takoridisa i iscrpljenog i deperatnog utlkguzovskog, ija je aura zaudarala na povraanje. Ah, smrdljivci odvratni izusti taksist za sebe kad su sve troje napustili njegov automobil, uputivi se ka ulazu u centralnu eljezniku stanicu. Tri figure nevoljno su se vukle po peronu. Voz je ve stajao na svom kolosijeku, njegovo teko metalno tijelo je stenjalo. Prije nego to se popeo u vagon, Raste je pogledao u svoje prijatelje suznim oima, kao da je u najmanju ruku Jevrejin izostavljen sa indlerove liste. Imao je averziju prema svom

508

seoskom bekgraundu, koji se, evo, provukao do njegovih tridesetih. Iako je postao predsjednik politike partije, jo uvijek nije imao dovoljno inkama da sebi dozvoli gnijedenje u metropoli... Kako je bilo ono? Kulturnjaci, ma nakurnjaci obratio se Raste tunim glasom prijateljima. Tanije: nakurnjaci za kulturnjake, preciznije... uzvratio mu je izo takoridis, podiui desnu ruku ka utlkguzovskom s namjerom da ga pomiluje po ramenu. Aaa, to sigurno neu oprostiti onom ciganskom gadu Acu ponovo je nepomirljivi Raste izvukao malo snage iz svog mora oaja. Napii tekst Raste! s diplomatskim entuzijazmom ukljui se u razgovor Madam Smaragd. Da, da dodao je izo, nevjeto odglumivi izliv entuzijazma. Napii tekst o tim netalentovanim poltronima, o tim takozvanim likovnjacima, tako e se najbolje osloboditi njihovih poganih vibracija. A mi emo ti ga objaviti u sledeem broju Migrene izo takoridis se isprsi u ambijentu svog malog trijumfalizma. Zna, to vam je dobra ideja uzvrati sa zahvalnou Raste utlkguzovski i ue u vagon. izo i Madam Smaragd pratili su par sekundi njegovo uvlaenje u kupe i odmah su se okrenuli s namjerom da to bre napuste peron, ne bi li onemoguili ostvarivanje bilo kakve opcije daljnjeg druenja s utlkguzovskim, ako se ovaj, ne daj boe, predomisli usljed napada nekog novog razoarenja i jo jednom im se vrati traei utjehu... Rijeili su da otpjeae do kue, da se izluftiraju od tog cijelog dauna, kao to je na sebi svojstven nain znao da istakne uvijek paljivi kavaljer Madam Smaragd. itava hrpa do banalnosti poznatih pejzaa prolazila je pred oima Rasta utlukguzovskog. Jednolino tandrkanje voza djelovalo je hipnotiki na strasni um antiglobalizacijskog mislioca-revolucionera. Ove pejzae gledao je godinama, jo od vremena kad je, kao srednjokolac, putovao na pjesnika itanja u metropolu, zatim kao student, kao medijska figura, kao politiar, istovremeno jurei za svojom akademskom karijerom To to je vidio kroz prozore vozova, koji su ga razvozili tamo-ovamo glavnom dravnom eljeznikom magistralom, bilo je iz godine u godi-

509

nu sve oajnije. Runoa se irila kao nezaustavljiva epidemija, metastazirajui po svim djelovima onoga to je nekad bilo pristojan, pa ak i idilian ruralni pejza; sad prekriven bezbrojnim deponijama, brdima pijeska i kopovima, odbaenim i zaralim karoserijama starih vozila, do morbidnosti runim objektima prljave i kontaminirajue industrije (koji niu pored pruge kao peurke poslije kie), depresivnim figurama pauperizovanih seljaka koji djeluju kao mrtvaci, kao zombiji, bez energije i volje To je razlog zbog kojeg je obino itao u vozu. Bjeao je od te surovosti, od tog debakla kulture i zajednice kojoj je pripadao i kao kreativna jedinka sa sposobnostima za analizu i organizaciju, ali i kao patriota, beskrajno oduevljen dramatinom istorijom svoje domovine. Bio je sasvim siguran u to koji su tano razlozi za ovakvo stanje u zemlji, za fatalne posljedice tranzicije, koju je bio omrznuo nepojmljivim intezitetom. Krive su za to bogate i mone drave, koje svoju prljavtinu i smee sve vie i vie sele u siromane tranzicione zemlje. ak se ukalo da su naputeni rudnici bili reaktivirani da bi se u njih potrpao nuklearni otpad iz zemalja NATO-a. Izluivao bi od gnjeva Njegov ekoloki moral... Zato je toliko pobjesnio i zbog izlobe anahronih, idilinih pejzaa Mejna u rezidenciji amerikog ambasadora Batlera, sad uoi vojne intervencije protiv Iraka... On se prisjeti reprodukcija slika iz kataloga, nesnosnog plutokratskog timunga lienog svake promiljenosti i filozofinosti. Plitka impresija amerikog kantri sajda, kao u filmovima njihovog dravnog umjetnika br. 1: Stivena Spilberga i njegovog zatupljujueg kvazihumanistikog idealizma, prepunog plitkih sentimentalnosti i prividne propagandistike didaktinosti... Pejzai Mejna, drave iz koje je poticao gospodin Batler; slike stvorene rukama obinih ljudi, tihih i skoromnih umjetnika, trudbenika dovoljno srenih da mogu da rade posao kojim su poeli da se bave iz ljubavi prema umjetnosti, prema prirodi... Pejzai sa spektrom zelenih i plavih boja, isti i svjei ambijenti, vizije nezagaene zemlje, ambijenti prepuni svjeeg i istog vazduha sa zdravim i raskonim drveem, s tamnozelenim umama, koje kao gigantski tepisi prekrivaju brdovitu strukturu zemljita, sve do dalekih horizonata, sve do mora, sve do neba Mejna, Atlantika, Kanade i Istone Obale... I poneka, sonom travom obrasla staza, koja dijeli livade od uma, okean od kopna, Mejn, Ameriku... Ta-ta-ta-taaaaa! Njihovi pejzai su tako isti i prirodni, ne samo kao resursi nego i kao naturalno estetske strukture postojanja, po-

510

stojanja u okviru njihove percepcije... Ah, kakva nepravda s njihove strane, i sve se to produava i postaje sve obimnije, vee, nepodnoljivije, taj ogavni poltronizam i kukaviluk naih politikih elita, njihova gramzivost, njihova totalna nebriga za drugog, za svoju brau i sestre, za svoj narod... mislio je Raste zavaljen u stolicu svojeg i ne tako prljavog kupea. A sad i oni koji treba da budu paradigma suprotstavljanja ovoj uasnoj degeneraciji morala vladajueg sloja: intelektualci (prije svega ona vanbirokratska i vanakademska struktura intelektualaca, oni koji sami sebe nazivaju andergraundom, a takav bi trebalo da bude i onaj hipokritski karakter Ace Ciganin), sad su sve te jeftine dukele otile da liu jaja Batleru, da jedu, da deru iz njegovih pasjih tanjira, da se dodvoravaju moniku poklanjajui mu kataloge svojih samostalnih izlobi, kao neke kol-gerle iz Las Vegasa, kao najordiniranije kurve iz predgraa Tihuane... Odjednom se sjeti svog izvora informacija, Luftona uumigova, svog prijatelja i velikog saradnika viemjesenika Migrena, lana unutranjeg kruga male nevladine loe ekiak s takom. Prisjetio se sonih i minucioznih opisa karaktera, radnji i ambijenata s Batlerovog prijema, koje je Lufton uumigov u prisustvu Madam Smaragd i iza takoridisa prepriavao uz razuzdanu vehementnost, prisjetio se Batlerovog govora i reakcija prisutnih karaktera, prisjetio se svega, ak i asortimana zakuske (kavijar, morski plodovi, minijaturni sendvii sa unkom i kakavaljem, masline filovane senfom i majonezom, kuvana jaja i nekakve male amerike varijante ievapa kakva ironija!). Nekakav udan apetit probudio se tad u utlkguzovskom, jer mu je ba ova hrana bila omiljena, a stomak ispranjen jo od onog zlosrenog brejkdauna u kafeu Bastion Pravde. Ipak, ubrzo je preusmjerio svoje misli, postepeno zaboravljajui na glad. Bilo kako bilo, njegov nepomueni osjeaj za akciju, tanije za napad na ovaj degutantni zbir ankoliza, bio je nekako poremeen upravo fenomenom izvjetaa Luftona uumigova, koji je, kako god da okrene, bio i jedan od gostiju i umjetnik andergraund figura... I uz to prisutan na prijemu, povezan s poltronskom bulumentom, a ipak prijatelj i lan unutranjeg kruoka, involviran u afere vrhuke ovog vrlog antiglobalistikog udruenja... Konano, sluaj Lufton je, u stvari, tajna misija jednog naeg saborca u taboru neprijatelja. Zato da ne? Pa mi ne smijemo da budemo ni glupi ni naivni. Mi moramo da pratimo sve,

511

da budemo adekvatno informisani i da na vrijeme interveniemo. Tako je Raste razrijeio ovaj mali paralogizam u vezi s Luftonovim prisustvom uvoenjem elegantnog obavjetajnog flerta, tajnom strategijom... Pa Lufton je, zapravo, jedan na vrlo, vrlo vrijedan saborac, koji esto u svojstvu volontera (kakva hrabrost) odlazi u rizine i tajne misije na onu stranu neprijateljskih redova... I oi mu se navalie suzama vrlog ponosa. Zato Lufton nee uopte biti spomenut u protestnom tekstu. Tako je: nema te u tekstu, nema te u kontekstu... Borac mora da bude hrabar kao lav, lukav kao lisica i mio kao mae da bi se uvukao meu njih i da bi pijunirao? Ova mu se rije nije dopala i on potrai novu: da bi izvjetavao, da bi saraivao, da bi raskrinkavao gadove, kao dobar i pravdi lojalan detektiv. Zato e jo etiri-pet drugih umjetnika biti izostavljeno, da sumnja ne bi odmah pala na kamarada Luftona. Evo, otkaiu one ordiniranije... Ipak, mora se provui i neki kapitalac meu njima... Ali nikako onaj odvratni smrad od Aca Ciganina, koji je svih ovih godina od bive vlasti izvlaio basnoslovne budete za svoje nebulozne filmske projekte... To govedo mora da plati... Ah, kakav besramni vepar... Svojim trivijalnostima zaveo je mnoge adolescente, bacajui im u oi andergraund prainu... U toku svih ovih godina... Voz je stao na stanici na kojoj je trebalo da izae Raste. U njegovoj glavi zujala je cijela konica ideja. Blatnjavi put koji je vodio ka njegovoj porodinoj kui ovog puta nije mogao da mu pokvari raspoloenje. Tekst mu je bio idejno koncipiran, trebalo je samo da ga realizuje... Ah, kompjuteriu moj mali, veeras emo da radimo... Ti i ja u ime pravde... Kao Don Kihot i Sano Pansa, ha, ha, ha... veselo kao Pastir Kostja ubrza korake Raste utlukguzovski, povremeno poskakujui i zvidei Internacionalu. Sunce ja upravo zalo... Ali nakon to je doao kui, gladni Raste se prvo dobrano najeo, usljed ega mu je tijelo otealo kao olovo i on zatim jednostavno zaspa. Prvi put posle vienonog bdijenja. Sjutradan ujutro probudio se vidno nervozan. Bio je pomalo ljut na sebe to jo uvijek nije poeo da radi na tekstu. Mumf, mrzim kad sam neodgovoran, bar da sam ga zapoeo jue... mislio je, pokuavajui da evocira sve one rojeve misli to su mu se sino iznakotile u glavi. Ali tamo, u njegovoj kognitivnoj laboratoriji, nedostajali su itavi segmenti... Glavne ideje su jo uvijek bile tu, ali sve one inteligibilne finese isparile su u toku noi.

512

 Eto, tako je to kad tijelo pretpostavlja duhu zabrunda nezadovoljno jo uvijek mamurni Raste. Sad moram opet da kopam po marginama memorije, a to zna da bude zaista bolan proces malo se najeio. Moda e kafa da me restartuje... ova ga je pomisao oraspoloila kao to sjemenke oraspoloe majmuna ongura iz cirkusa Pro Arte... Bio je uzbuen i pomalo skeptian to ga je sve to natjeralo da na brzinu zavri s jutarnjom kafom i da se posadi pred kompjuter. Napolju je sunce grijalo nevienim sjajem. Jata vrabaca grupisana po okolnom drveu dizala su graju ispunjenu abnormalnom radou. Plavetnilo neba je bilo istije i intenzivnije od bilo kojeg plavetnila zabiljeenog u crtanim filmovima. iu, iu, rkgt, iu, drtd, rii, diiv, div, dior, drirt... pjevali su vrapci. Raste je ispisao naslov teksta: Bijeda intelektualaca. I taman kad je trebalo da napie prvu i najudarniju reenicu iz ekspozicije, on stade. Neto mu nije ilo kako treba. Opet je probao, ovog puta malo i na silu, ali napor je bio uzaludan. Ovakvu intelektualnu i kreativnu impotentnost nije bio osijetio odavno. Ustao ja sa stolice i poeo je da eta po sobi gore-dolje, ali nita se posebno nije dogodilo. Ponovo je sio pred kompjuter, napisao nekoliko rijei, ali nikako nije mogao da koncipira reenicu. Pjevanje vrabaca postajalo je sve jae i jae. NJihovo divkanje ulazilo je u praznine izmeu rijei, distorzirajui ih i ruei koncentraciju. Dri, iu, rrr, i, oarrrrt, dorrrt... Poslije izvjesnog vremena i uzaludnih pokuaja da se skoncentrie, Raste poe da osjea da mu je um postao kavez ispunjen vrapcima, ispunjen hiljadama vrabaca. Situacija je postajala sve paranoinija. Konano rjeava da batali sve i da malo prilegne, da se relaksira na krevetu. Moda je itav taj napor bio prevelik za njega... Djevojke iz Australije proletjele su mu kroz glavu, onih 750 golih djevojaka s parolom NO WAR. Ali vrapci su bili jai. Mali onanistiki pasa bio je brzo uniten pod monotonim vrkanjem hordi vrabaca, rasporeenih po susjednim stablima. Raste je poeo da gubi strpljenje. Njegovi ekstremiteti treperili su od nervoze, u uima mu je odzvanjalo kao da je bio pod nekim od zvona u Kremlju, u mozak kao da su mu se zabijali ekseri, koje su zakucavale stotine pneumatskih ekia. rrrr, orrrr, orrrr, doord, dorrd? DOORD BU, DOORD BU DOORDBUDORDBU!!!

513

Raste skoi, ovo s vrapcima postalo je nepodnoljivo. Samo nekoliko dodatnih skokova dostojnih vukodlaka trebalo mu je da se nae na tavanu, da prie jednom sanduku, otvori ga, izvadi vazdunu puku (iz djetinjstva...), municiju, napuni je i da brzo sklizne do svoje sobe, otvori zatim prozor i s bijesom vijetnamskog veterana raspali po vrapcima: Majku vam jebbb! nije uspio ni da zavri. Izgubio se u cijelom tom galijamatijasu strahova, zvukova, slika i boli... Negdje po sredini ela, meu rogovima, zapee ga neto snano, do pomraenja. Zatetura se unazad i pade. Za trenutak je levitirao izmeu svjesnosti i nesvjesnosti. Bol ga je natjerao da se osvijesti. Opipao je mjesto s kojeg je dolazilo to uasno peenje. Nekoliko kapi krvi, nita posebno. Podie se, ode do ogledala. Za trenutak je pogledao prema otvorenom prozoru i odmah shvatio da se posljednji metak (dijabola) odbio od metalne vanglaste turske pseudosatelitske antene... Kakva bijedna parodinost podsmijevao se sam sebi pomalo zaueni Raste utlukguzovski Rikoet, jebem ti gledao se Raste u ogledalu. Ranica na elu polako se pretvarala u nekakvu mrlju intenzivne karmin boje. Na tren mu se uinje kako lii na nekog hindu isposnika, na jogina iz Varanazija ili Agre... Neto toplo je poelo da se raa u njemu, nekakva radost razumijevanja, shvaene poruke misteriozne komunikacije. Gajatri Gajatri Spivak! Ttto si ti?! bio je obuzet, kao da je doivio nirvanu ili prodro u nekakvu sutinu postkolonijalne kritike, to po nekakvom apofatikom principu opet valjda vodi ka nekakvom prosvjetljenju, ka savrenoj integraciji s kosmikim umom... -Tree oko... promrmljao je tiho, skoro pjevuei Raste utlukguzovski. Tree oko... njeno ga je napipao prstima... To je zaista bilo nekakvo tree oko... Kompjuter mu veselo namignu iz ugla sobe, kao da je htio da kae da se stvari deavaju same od sebe... Dakle, im se dogodilo, moralo je da se dogodi! gonjen grozniavom inspiracijom bacio se na kompjuter i poeo da topi tastaturu. Ideje su mu nadolazile kao dimenzije u posljednjoj petini Kjubrikove Odiseje u svemiru 2001, kad astronaut postaje svetitelj, bodisatva, avatari... I Raste zapjeva: Baby you can drive my car! A vrapci ga ispratie: Yes, you gonna be a star!!! A kompjuter tiho proaputa: And maybe i love you!

514

Vinko Mderndorfer

KINO DOM
Uputa putniku.
Dragi putnie, krene li od eljeznike postaje ravno, pored velikog Njemakog doma, to ga neki jo uvijek nazivaju dom Jugoslavenske narodne armije, s poznatom kraticom JNA, i produi tako naprijed, samo za svojim nosom i uzbrdo prema gradu, pored robne kue, to je, premda sada ima drugo ime, stari graani zovu kvorecky, zapravo nacionalizirane robne kue idovskog trgovca i njegove obitelji koju su logorima uspjeno pobijali plinom jo okupatori a do kraja nacionalizirali i unitili oslobodioci; ide li, dakle, dalje i stigne do gotike katedrale, koja lei na temeljima rimskoga svetita danas u crkvi lee ostaci velike plemike obitelji iz srednjeg vijeka koja je u najveoj mjeri doprinijela procvatu grada i gdje su, s druge strane kapele pune ostataka razbijenih plemikih lubanja, na dvoritu susjedne zgrade, u zadnjem velikom ratu bili strijeljani taoci (fotografije ivih i trenutak nakon toga mrtvih ena i mukaraca kriom je sa zvonika snimio gradski fotograf, koji je inae bio specijaliziran za fotografiranje krizmanika, nevjesta i mladoenja), i nastavi li hodati dalje, ravno naprijed, pored gradske vijenice, koju su slovenski trgovci izgradili kao svoj kulturni dom, ne bi li tako njemakom stanovnitvu grada pokazali kako i oni mogu podii kuu kulture, konano e doi do niza bijelih, sasvim nezanimljivih kockastih zgrada, koje u prizemlju imaju staklene izloge modnih trgovina Victoria Secret, Elle Mc Percon, Chanel, Roberto Cavali, Prada, Perla... gdje svaki drugi stakleni izlog mami u unutranjost raznoraznih bifea, pubova, kavana s konim sjedalima, mjedenim vjealicama i uokvirenim fotografijama neznanih zvijezda s bijelim umjetnim osmjesima. I tako, dragi putnie, kada doe do tu, tu je kraj grada. Grad koji zapoinje starom eljeznikom postajom, tono onakvom kakve je davno carstvo posijalo svuda unaokolo svojom velikom dravom, i koji se protee dalje s kuama na ijim su proeljima otisnuti vrijeme i tragovi ljudi, zavrava u nizu potpuno bijelih novovjekih zgrada, bez due i oblika, namijenjenih prvenstveno izlaganju artikala prodaje.
preveo sa slovenakog: Edo Fior

515

Bijele zgrade simboliki zakljuuju grad, stavljaju toku na i vremenu i ivotu koji ivimo. Trgovine, prodaja, brza zabava, dobit, prazni oblici bez sadraja, glatki zidovi, omeen prostor, automobili svih moguih boja i oblika, nagomilani pred zgradama, na plonicima, iza kua, na dvoritima, ak i u podrumima, u podvonjacima, nadvonjacima... Kao da se grad zaustavio pred bijelim, kockastim zgradama izvjesne moderne arhitekture. Kao da se vrijeme zaletjelo u zgrade na kraju grada te se razbilo u tisuu beznaajnih komadia. Ali nije bilo uvijek tako. Tamo, na kraju malog grada, gdje je danas staklena menaerija arenih krpica, sajamske robe, duana gaziranih pia i brze hrane, neko je stajao siv, obian i hrapav zid, a na drugoj strani zida smjestilo se kino. Kino Dom. Kino, koje je bilo dom.

Kino Dom i tajanstvena vrata.

Na kraju zida stajala je niska zgrada s veoma strmim krovom. Nita naroito. Nikakva naroita arhitektura. Jednostavan oblik, obini prozori, velika dvokrilna vrata i pred njima dva kestena bogata cvata; sa strane, na sivome zidu, bile su privrene vitrine s filmskim fotografijama i plakatima. Kua u kojoj se nalazilo kino zraila je toplinom doma. Kua ute boje. U potkrovlju je bio ureen stan za kinooperatera i njegovu obitelj. U unutranjosti predvorja stajale su dvije blagajne, do kojih se moglo doi kroz svojevrsni koridor, omeen s obiju strana crvenom metalnom ogradom. U prolaze du metalne ograde postavljali su se u red gledaoci, koji su ekali na karte za film Prohujalo s vihorom ili za Gringa i njegov zlatni revolver, za Rio Bravo, za El Dorado ili za Most na rijeci Kwai, dok su se njihova djeca mogla ljuljati na prekama metalne ograde pod njihovim nogama. Kupivi ulaznicu, mogao si od blagajne do dvorane proi dugim, zavojitim hodnikom, koji se pred samim ulazom u dvoranu rascijepio na dva dijela. Drugi hodnik, vei, vodio je na veliko dvorite s redovima drvenih klupa, postavljenim za ljetni kino. Kino Dom je imao i ljetnu dvoranu, kino pod zvijezdama, Ljetni Kino Dom...

516

Ako si doao prerano, mogao si u prostranoj ekaonici s do stropa visokom pei od lijevanoga eljeza, koju je biljeterka zimi loila debelim bukovim cjepanicama, razgledavati filmske plakate objeene svuda naokolo po zidovima. Plakati su bili stari, crno-bijeli, i ve odavno ih nitko nije zamijenio, bili su tamo, uokvireni i pod staklom to su ga tijekom vie desetljea dobrano uneredile muhe... Plakati Pickford Fairbranks studios, Marx Brothers, Cecil B. de Mille, The Cabinet of Dr Caligari, Mack Sennetts Comic Touch, Frank Capras American Dream... Na kraju ekaonice bio je zahod. Jedan i za mukarce i za ene. Sredinu ekaonice zauzimao je velik i teak drveni stol, a oko njega stajale su masivne klupe. Vrata u kutu. Zapravo vrataca. Uvijek zakljuana i zagonetna, a inae debelo premazana uljenom zelenom bojom. Bilo je oito da ih nitko godinama nije otvarao. I onda me jednog zimskog popodneva, kad u ekaonici nije bilo nikoga, a snijeg je iza prozora padao s velikim bijelim pahuljama, savladala radoznalost te sam pritisnuo kvaku, povukavi je jae prema sebi... Vrata su popustila i otvorila se s laganim treskom. Stubama sam se uspeo u prostrano zakulisje. Izmeu filmskog platna postavljenog na rubu nekakve pozornice (ispod nje je bila dvorana) i zida s vratacima kroz koja sam uao (kao Alica u zemlju udesa), otvorila se golema prostorija. Prava kazalina pozornica. Sa strane i u kutovima leale su oslikane kulise. Tu su bile i kutije s raznim krpicama. Kad sam ih dignuo, sve se zaprailo... Kao da su progovorile, kao da su se naljutile... Stare krinoline, haljine sa skutovima, steznici, arene bluze to su ih ve poteno nagrizli mievi, barunaste suknje, limene krune obojene zlatnom bojom to se ljutila, ezla, limene ae, slomljene stolice ukraene raznobojnim staklenim kamenima, koji su predstavljali kraljevske prijestole... Kino Dom je, naime, nekad bio pravo kazalite. Prije mnogo desetljea, od tada je prolo gotovo sto godina, slovenski su graani podigli Kazalite Dom, kako bi se natjecali s njemakom glumakom grupom koja je prebivala u pravom kazalitu s druge strane ceste. Slovensko i njemako kazalite stajali su jedno drugome nasuprot poput dva lica istoga grada. Njemako je kazalite bilo stvarno veliko, s parterom, loama, balkonom i stajaim mjestima. Slovensko mala dvorana budueg Kina Dom. Dolaskom novih vremena i nove drave, njemaka

517

je kazalina grupa otila, te su njezino mjesto u velikom kazalitu s loama zauzeli slovenski glumci. Tako se dvorana starog slovenskog Kazalita Dom pretvorila u Kino Dom. Toga se vie nitko nije sjeao. Ponovno je dolo do velikog rata i time do smrti stare drave te roenja nove. A Kino Dom ostao je kino i iza velikog bijelog platna, koje je zatvaralo otvor pozornice, ostale su zaboravljene kutije s kostimima, u kutovima sloene kulise, a negdje je ak stajao i ormar sa smekastim fotografijama i poutjelim plakatima s nazivima drama: Deseti brat, Lanac, Razbojnici, Veronika desenika, Grof Herman, ali i Hamlet, Romeo i Julija te Macbeth, prokleta drama, ije se ime, prema starome kazalinome vjerovanju, na pozornici nikad ne smije izgovoriti... Na fotografijama su pozirali glumci u smijenim kostimima, nezgrapnim perikama i pretjeranim maskama. Stajali su u patetinim pozama ili poredani u vatrogasnom redu, jedni pored drugih: u prva dva reda stajale su dame i dotjerane gospodine blistavih oiju, iza njih mladii i gospoda, dok su ispred redova kleali i leali najmlai lanovi ansambla. Sve je bilo tamo. Zaboravljeno. Zapraeno... Iza filmskih slika projiciranih na bijelo filmsko platno, u praini su amile jo neke druge slike, davno nestale, kao da ekaju da ih jednom netko iskopa iz kutija i ladica, ne bi li ih tako oteo zaboravu. Tada mi je postalo jasno da je velika ekaonica Kina Dom davno prije sluila kao soba za probe, moda i kao glumaka garderoba, maskirnica, gdje su glumci pod nosove lijepili umjetne brkove, nosove bojali crvenom bojom a na svoja lica crtali kazalina lica...

Kino Dom i zvono.

Kad je vrijeme bilo zrelo za poetak filmske predstave, zauo se zagluujui zvuk zvona, koji se odbijao od zidova hodnika i ekaonice. Zvuk je bio prodoran, kao da zove vatrogasce, kao da najavljuje potres, rat, poplave, revoluciju... a ne poetak ljubavnoga filma s Ritom Hayworth u glavnoj ulozi. Na kraju hodnika, nad vratima to su vodila u dvoranu, bilo je, naime, na eljeznom drau privreno veliko zvono, kakvo se moe vidjeti samo nad vratima samostana, a moda i na kolskim hodnicima prastarih gimnazija. A najvie je liilo, po veliini, a jo vie po svome metalnome, napuklome zvuku, na zvono nekakve crkvice...

518

I zaista je dolo odonuda. Umirovljena biljeterka Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena... nitko nije tono znao kako se zapravo zvala, vie puta je pripovijedala kako je upravo ona donijela zvono u Kino Dom. Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena je i po odlasku u mirovinu do kraja ivota dolazila u Kino Dom kao posjetiteljka. Vidjela je ba sve predstave i jednog su je dana nakon zadnje projekcije, na programu je bio film Tko se boji Virginije Wolf, nali mrtvu na svojem stalnom sjedalu. Izgledalo je kao da spava. Glava joj je bila klonula na grudi a na licu joj se smijeak zamrznuo u smrt. Njezin zadnji prizor, onaj to su ga vidjele njezine oi, bila je vjerojatno scena s Richardom Burtonom i Elizabeth Taylor, kako se usred noi oblokavaju viskijem i obraunavaju jedno s drugim. I upravo je ona, Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena, znala vrlo precizno rei odakle je dolo zvono iznad ulaznih vrata u kinodvoranu. Donijela sam ga iz partizana, rekla je, zapalili smo crkvicu na Sveavi. Tamo su u sakristiji muili i onda ubili naeg kurira. Pred vratima crkvice bilo je objeeno zvono. Mjetani su vjerovali da se onome tko na veliku nedjelju tri puta pozvoni, ispune sve elje, govorila je Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena... Pozvonila sam i poeljela da, nakon to zavri rat, radim u kinu u svom rodnom kraju, dolje u dolini pod Sveavom. elja mi se ispunila i zato sam se poslije, nepunu godinu nakon rata, vratila na zgarite... Zvono je lealo dolje pod cestom, u travi. Prijatelj, koji je tada ve bio kinooperater, i ja, natovarili smo zvono na kola i dovezli ga u Kino Dom, jo je rekla. Ubrzo nakon toga je umrla. Na svojem stalnom sjedalu. A zvono je ostalo i svojim malo napuklim ali ipak pretjerano glasnim zvukom, koji nije spadao u hodnik kina nego na padinu nad dolinom, uvijek je posjetitelje plailo dok ih je ujedno pozivalo da uu u kinodvoranu.

Kino Dom i mladost.

Prije nego to sam zavolio knjige bio sam zaljubljen u kino. U film. Baka me jo kao dijete neprestano vodila u kino. Imao sam tri godine kad sam bio prvi put u kinu, u Kinu Dom. Prve se filmske predstave, dodue, ne sjeam, no sigurno je bio cjeloveernji crtani film ili serija crtia, to se obino u prosincu u etiri popodne prikazivalo u kinu. Tako rano su me

519

poeli voditi u kino, da mi se ini kako kino u mome ivotu uope nema poetka, kako su film, kinodvorana, miris po tronom i pastom namazanom podu dvorane Kina Dom u meni jo od roenja. Kod kue je bilo jako puno knjiga. Najee bi mi gurnuli u ruke neku veliku knjigu sa slikama, te sam je mogao satima listati. No, film je, usprkos svemu, ostao najvea i najzanimljivija toka moje rane mladosti. Kasnije, kad sam ve trebao poeti itati kao sva normalna djeca, knjige me uope nisu zanimale, a film neizmjerno. Knjiga sam se nasitio. Leale su tamo, na dosegu ruke i bile su previe komplicirane. Oko njih je bilo previe posla. itanje, probijanje kroz retke, koncentracija potrebna za prevakavanje svih onih dugakih, umetnutih reenica, za mene je sedmo-, osmo- i devetogodinjeg djeaka bilo prenaporno. A film je tako jednostavan. Sjedne u dvoranu, promatra ljude oko sebe, razliita lica to ih je kinodvorana sjedinila u istom iekivanju, odmotava Kiki bombone, ljuti slane, dobro zaprene sjemenke bundeve i eka da se ugase svjetla. Zatim je tu pria, slika, svjetlost, zvuk, lica sasvim izbliza, junaci kakvih nema u ivotu a svi bismo eljeli da jesu, krajolici, pjevanje, ples, smijeni udarci, opasni padovi po stubama I sve se to dogaa pred tobom. Ne treba itati, okretati stranice, ne treba biti usredotoen Film ne trai nita, a nudi doista mnogo. Ne zahtijeva napor, ne zahtijeva da se bavi njime, film se bavi tobom. Knjiga, knjievnost, eli da se za nju potrudi i tek onda moe ti neto vratiti. A kino te uvjeri odmah. Samo gleda, samo slua, samo se prepusti zajednikom uitku, samo osluhne puls dvorane i ve si tu, zajedno sa svima, u nepoznatoj prii koja iz minute u minutu postaje sve vie tvoja. itanje knjige je samotan in. Nitko ne ita s tobom. Sam si. Nitko se ne nasmije na istom mjestu, nitko ne zaplae na istoj strani. Knjiga je suputnica samoe i samotara. Film je drutveni in, u stvari je zabavan i onda kad na platnu gledamo neku tunu priu, jer u kinu pla i smijeh uvijek dijelimo s drugima. Emocije u kinodvorani su kolektivne, i zato su smijene stvari jo smjenije i, naravno, tune jo tunije. Sjeam se kako uitelji u osnovnoj koli nisu voljeli da odlazimo u Kino Dom. Kino je (ranih ezdesetih godina) bilo na glasu kao zabava koja zaglupljuje. Argumenti zato ne valja da odlazimo u kino potpuno su isti kao i oni zbog kojih je film tako razliita i tako zanimljiva umjetnost. Po miljenju pedagoke struke

520

tog vremena, film je i suvie jednostavna zabava, budui da slika na filmskom platnu nudi samo ono to prikazuje, i nita drugo; knjiga i itanje, naprotiv, potiu lavinu mate, to nas tjera na razmiljanje Film je grub i propagira nasilje, tumaili su nam uitelji. Nije stvaran, jer prikazuje junake i zgode koje nisu ivotne Film kvari djecu, jer koristi rune rijei, kolokvijalni jezik I napokon (za ono vrijeme obavezno miljenje), film, a ponajvie, dakako, ameriki, u vezi je s kapitalistikim drutvenim ureenjem koje proizvodi samo komercijalu, zaglupljivanje ovjeka i propagira vrijednosti koje smo mi u naemu drutvu odavno prevladali Meutim, nikakve zabrane nisu pomogle. Kino Dom, gdje smo zalazili u godinama sedamdesetoj, sedamdeset i prvoj, sedamdeset i drugoj i tako dalje i tako dalje, sve do devedesetih godina, preivio je nau mladost, i socijalizam...

Kino Dom kao azil.

U dvoranu Kina Dom sklanjao sam se svaki put kad je svijet bio preteak, prezahtjevan, okrutan, nepravedan... Tamna dvorana kina bila je utoite i bijeg od svijeta, od tegoba ivota. Mirisala je na poseban nain. Na takav miris nisam vie nikad i nigdje naiao. Kino Dom je imao upravo poseban miris. Miris stare drvenarije pomijean s isparenjima ljudskih tijela, miris nekakve udne paste za ienje koja je smrdjela po terpertinu, po benzinu, a zatim je bio tu i vonj po tekoj praini, to je dolazio iz pozadine filmskoga platna, od zaboravljenih kazalinih kulisa, starih kostima, dok je iznad sjedala i dalje lebdio miris po eeru, kandiranom vou, slanim prenim sjemenkama, i kad su u dvorani sjedili vojnici iz oblinje kasarne, bio je tu jo i miris po vojnikim uniformama, miris vojnih skladita... A sve zajedno bilo je pomijeano, spojeno u posebnom, jedinstvenom mirisu: mirisu Kina Dom, mirisu jedne mladosti. Kad je sve ilo naopako, kad je zanijemilo vrijeme, kad te djevojka koju si volio nije htjela, kad su kod kue gubili posao, volju za ivot, kad su se dogaale smrti kolskih kolega, nesree, samoubojstva u nedjeljna popodneva, kad je padala kia, kad je bio snijeg, nevrijeme, kad vie nisi znao kuda bi sa sobom, kad si bio ostavljen od svih, kad si ostavio sve te se inilo da je svijet siv, crn, da nema svijetla na kraju, da ga nee ni biti, da je ivot to ga ivi, to e ga ivjeti, zaguljiv, da ti stee vrat... Tada bi zgrabio jaknu, pretraio po ladicama, ie-

521

prkao sitni, zabio ruke duboko u dep, pogledao na sat i odjurio gore po ulici, ubrzao korak i zadnje metre ak malo potrao, kao da tri dragoj u zagrljaj. Kod Mice, Marie, Marice, Marije, Magdalene... kupio bi kartu, priekao da se s blagajne prebaci na hodnik, ispred ulaza u dvoranu (bila je i prodavaica karata i biljeterka, a nakon zavretka zadnje predstave takoer je i pometala meu sjedalima), svojom tekom rukom povue ue, tako da se hodnikom razlijegao napukli zvon, te bi potom napokon mogao jurnuti u zaguljivu i tamnu unutranjost... Sjeo bi u prvi red, osmo sjedalo, digao noge na rub pozornice pred sobom, i bio si kod kue. Na sigurnome, kao u maternici snova, prostoru slika i pria s poetkom i krajem, sa smislom, premda izmiljenim. Prepustio bi se krajolicima mira i slobode (koje izvan Kina Dom nije bilo). Svijet bi ostao pred vratima. Zvono za poetak filmske predstave oznaavalo je dolazak celuloidnih snova, koji su nudili sigurnost i barem za dva sata bili stvarniji od ivota.

Kino Dom i drug Tito.

Netko me je jednom upitao: Gdje si bio kad je umro Tito? Nemam pojma, slegnuo sam ramenima. Ne vjerujem. Svi znaju gdje su bili kad je umro. Bio sam u kinu, kaem nakon nekog vremena. U Kinu Dom. I? Nita. Bio sam samo u kinu. Prekinuli su projekciju filma. Koji film je igrao? Zaboravio sam. Stvarno? Nisam zaboravio. Igrao je crno-bijeli film o francuskom pokretu otpora. Dodue, na programu je bio krimi Fantom i tajna crnih ljiljana, ali je program u zadnjem trenutku bio izmijenjen... U dvorani Kina Dom bilo nas je samo etvero. Sa strane jedan umirovljenik, koji je zaspao im su se ugasila svjetla, u drugom redu gospoa sa smijenim eirom, to ga ni tijekom filmske predstave nije skinula, a u zadnjem redu, na sredini, sjedili smo Irena i ja... Tada smo u Kino Dom dolazili svaki dan. Nismo imali kuda otii. Ona je stanovala u internatu, a moji su bili po cio dan kod kue... I tako smo svako popodne

522

sjedili na prvoj predstavi, u zadnjem redu na sredini, odakle smo imali dobar pregled na cijelu dvoranu. Na prvu projekciju smo dolazili i zbog toga jer je tada dvorana gotovo uvijek bila prazna. im su se svjetla ugasila, poput dvoje gladnih navalili bismo jedno na drugoga. Biljeterka Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena je, pogledavajui svako malo u dvoranu, bila oarana nama. Vidjela nas je samo do ramena, jer su nas zakrivala sjedala reda ispred i reda iza nas, i zato je vie puta na odlasku iz dvorane pohvalila nau sabranost i usredotoenost pri gledanju filma (moda joj je bilo udno jedino to to smo cijeli tjedan gledali jedan te isti film). Meutim, nas dvoje smo odmah, im su se ugasila svjetla, poeli burno istraivati naa krila. Gornji dio tijela bio nam je posve miran i na licima nam se nije vidjelo da od pojasa nanie, u sjeni i zavjetrini sjedala ispred nas, divlja oluja strasti i velika bitka seksualnih istraivanja... No tog su se popodneva, ubrzo nakon poetka filma, u dvorani opet upalila svjetla i biljeterka Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena... stala je ispred platna zaplakanih oiju te drhtavim glasom objavila da je umro drug Tito. Irena i ja smo to neprimjetnije uredili svoje skute i napustili dvoranu. Bili smo skroz crveni u licu, zbunjeni i staklena pogleda, prekinuti usred rastue slasti... Tada sam kolsku kolegicu i ljubavnicu u svojoj nestrpljivosti i neutaenoj strasti odvukao u zakulisje, odvukao sam je iza filmskog platna kroz vrataca u ekaonici. Vidjevi kakve su moje namjere, udarila me po obrazu i rekla: Kako moe! U tako traginom trenutku nae domovine misli samo na svinjarije! Kako si bezosjeajan! briznula je u pla i istrala iz kina. A nije ni bila svjesna da je u svojem ogorenju smislila prilino duhovit stih. Kad sam i ja snudeno odlazio iz Kina Dom, na vratima me doekala biljeterka Mici, Marii, Marica, Marija, Magdalena... s rukama na licu, crvenih, zaplakanih oiju. Bit e rata. Bit e trei svjetski rat! zaridala je.

Moja baka i Kino Dom.

Netko tko je doista volio Kino Dom bila je moja baka. Jo dok sam bio dijete, vukla me na popodnevne predstave, i ako mi se film jako svidio, na izlazu smo se samo okrenuli i ili gledati isti film jo jednom. Imala je osamdeset godina i sve je razumjela. Ne samo priu, intuitivno je shvaala i filmski jezik i

523

filmsko pripovijedanje koje govori kroz montau prizora, a oi bi joj se uvijek orosile kad mi je pripovijedala o neobinim susretima i oprotajima filmskih junaka, o neobinim nainima kako je neto bilo snimljeno, o paralelnim montaama, brzim obratima, filmskoj simbolici (junak se oprata i jato ptica leti nebom), koja je na nju ostavila naroito jak dojam Moja baka nije nikad nigdje putovala. Njezin je ivot stao kad su djeda doveli s Golog otoka te je nekoliko godina kasnije i umro. Od tada je odlazila jo samo u Kino Dom. Nigdje drugdje. Bila je bez prijatelja i prijateljica. Njezin kontakt sa svijetom bio je samo put do kina na kraju grada, a i taj put je prelazila koliko je mogue bre, u strahu da je netko ne zaustavi i ne poeli popriati s njom. No zato je nalazila beskrajno zadovoljstvo u tami kinodvorane. Neizmjerno je uivala u neznanim krajolicima filmskoga svijeta, u svijetu filmskih novosti to su se tada jo prikazivale, u velikih gradovima u kojima su se odvijale prie na platnu i u koje u stvarnosti nikada nee otputovati, u koje nikad nije ni eljela Filmovi i dvorana Kina Dom njoj su nadomjetali svijet. Film vole ljudi koji nemaju nita, jer im film barem za trenutak moe ponuditi sve Moja je baka bila ljubiteljica filma zato jer je voljela sanjariti, jer je po karakteru bila sanjar Film vole ljudi koji imaju matu. Ljudi koji su u biti kreativni, ali nemaju toliko snage da svoju kreativnost znaju i realizirati. Zato im film barem ponekad otvara nebo. Mogu rei da sam tada, u kinodvorani, s bakom pored mene, nauio razmiljati o ivotu kao o filmu. ivot je za mene postao samo serija slika, kadrova, sekvenci to ih doivljavamo u tamnoj dvorani na kraju grada... Onda je baka umrla. Imao sam dvanaest godina. Iao sam je posjetiti u bolnici. Bila je sama u sobi. Sjeo sam na stolicu pored njezinog uzglavlja. Nije otvorila oi, ali imao sam osjeaj da me vidi. Primio sam je za ruku. Bila je votana i hladna. Ne znam koliko dugo sam je tako drao i ekao da se probudi, kad je u sobu dola medicinska sestra, zaueno me pogledala i odjurila iz sobe. Nakon nekog vremena vratila se u drutvu lijenika. I on me je udno gledao. A zatim mi je priao i rekao da mogu ispustiti ruku. Zato? upitao sam. Jer je mrtva, odgovorio je. Medicinska sestra se okrenula prema lijeniku, rekavi: Oprostite, gospodine doktore, bilo je toliko posla... Ja sam kriva, znam. Trebala sam je pokriti jo ujutro.

524

Kino Dom i poetak kraja.

Padala je kia i ja sam dotrao do Kina Dom. Kia me uhvatila pred samim kinom. Svom teinom sam se naslonio na vrata. Nisu se otvorila. Na vratima je pisalo: Kino Dom privremeno zatvoreno. I tako je ostalo dugo, dugo vremena. Odselio sam se u drugi grad, poeo zalaziti u druge kinodvorane. U mali grad, u Kino Dom, nisam se vie vraao. Kad god sam se sjetio bake, sjetio bih se i njezinog najdraeg mjesta na svijetu, kako je voljela rei za svoje kino, Kino Dom. Pitao sam znance koji su tamo ee putovali. Rekli su mi da je u kinu centar za beskunike. Iz dvorane su odstranili sjedala i na njihovo mjesto postavili krevete. Na pozornici, tamo gdje je prije bilo bijelo filmsko platno, uredili su mjesto gdje se dijeli hrana. Zatim sam proitao u novinama: Beskunik zaklao druga. U Kinu Dom, koji je postao dom za beskunike, izvjesni J. P. je u navali bijesa zato to mu je M. R. bez dozvole i kriom ispraznio bocu vina, dohvatio ilo (J. P. je ranije bio postolar u propaloj socijalistikoj tvornici, s pedeset godina starosti izgubio je posao i tako zavrio u Kinu Dom) i do smrti izbo beskunoga druga. Zaklani beskunik J. P. je na mjestu dogaaja, usred ispranjenog partera kina, iskrvavio. Kako se to dogodilo po noi i kako nitko nije vidio tu krvavu dramu, a poinitelj, beskunik i nezaposleni postolar J. P., zaspao je nakon umorstva im je legao u svoj krevet, zloin je bio otkriven tek sljedeeg jutra. Tako se u prostor kazalita, u kome su neko igrali Shakespeara, Juria, Cankara i Goethea, a kasnije prikazivali filmske komedije, drame, vojne filmove, filmske dnevnike i crtane filmove, uselila prava i stvarna smrt. A kad se dogodi prava smrt, iluzija se povlai. Snovi nestanu. Stvarna smrt rastjerava uspomene. Stvarna smrt zauzima mjesto snova i snovi umru. Kino Dom, dom za beskunike, zatvorili su nedugo nakon traginog dogaaja.

Kino Dom i njegov neopozivi kraj.

Doavi jednom u posjet gradiu svoje mladosti, istom ulicom kao nekad potraio sam put do Kina Dom. Prozori su bili razbijeni, zgrada ispranjena. S krova su ve bili odstranjeni crjepovi. Kino Dom se pripremao na ruenje.

525

Pokuao sam ui u zgradu kako bih jo jednom vidio dvoranu. Nisam mogao. Na svim ulazima bile su zabijene daske. Zbog narkomana, rekla mi je prodavaica u oblinjoj trafici. Uza zid na kojem su nekad visjele vitrine s plakatima i fotografijama filmskih predstava, stajao je velik kontejner za otpatke. Bio je do vrha pun smea. Ugledao sam poderane plakate to su nekad visjeli u ekaonici kinodvorane. Poeo sam prekapati po smeu. Naao sam fotografiju... Bila je to ukasta fotografija iz jedne stare kazaline predstave. Mukarac pukom prijeti mladoj djevojci. Djevojka klei i molei za milost lomi ruke ispred svoga lica. Mukarac s velikim umjetnim brkovima gleda je namrteno. Lice djevojke iskrivljeno je od boli... Sve je pretjerano, patetino... Davna fotografija iz neke davne i zaboravljene kazaline predstave. Podigao sam se prste pokuavajui jo dublje zahvatiti u kontejner. Vidio sam da je meu otpacima jo vie fotografija kazalinih predstava i jo mnogo starih filmskih plakata. Odluio sam otii po auto, parkirati ga ispred kontejnera i spasiti kazaline fotografije i filmske plakate... Spasit u Kino Dom od nestanka, od potpunog zaborava... Otiao sam po auto. Kad sam se vratio, kontejnera vie nije bilo. Uvijek kasnimo. Smrt nas uvijek preduhitri.

Uputa putniku zadnji put.

uta zgrada je poruena i na njenom mjestu podignut je niz bijelih, sasvim nezanimljivih kockastih zgrada, koje nemaju prolosti, ali zato u prizemlju imaju staklene izloge modnih trgovina Victoria Secret, Elle Mc Percon, Chanel, Roberto Cavali, Prada, Perla... Kue umiru poput ljudi. I za njih vai zakon zaborava. A kad ih zaboravimo, zajedno s njima zaboravimo i dio svoje prolosti, svga ivota. Tada kue umru do kraja. Zato, putnie, krene li od eljeznike postaje ravno, pored velikog Njemakog doma, pored robne kue kvorecky, pored gotike crkve, koja lei na temeljima rimskog svetita, i nastavi li put samo ravno naprijed, pored gradske vijenice i jo dalje... doi e do kraja grada. Tamo nema niega vie.

526

Tatjana Gromaa

Devet pjesama iz zbirke Humus

No u crnoj umi
Sunce je ve pokraj ume crne kao ugljen. Movara, propupale vrbe. Kua ulubljenog krova razbijenih prozora. Prelijevaju se prostori, rijeke. Nekoliko sam drava promijenila ovih dana. Toliko je ljudi prostrujalo kroz moj ivot. Jesam li ih sve stigla dovoljno povrijediti da me pamte jo neko vrijeme po zlu? Skladita dasaka, ciglane, nekadanji hambari municije. Bila sam zlurada, bez dovoljno samokontrole. U neformalnom sam drutvu, naizmjence izgovarala suvine rijei o drugima. Isprazno blebetanje najvei je zloin intelektualaca dvadesetog stoljea, zapisao je Czeslaw Milosz. Sunce zalazi iza crne ume. Kue kao sitne kiparske legure, rasute podno zelenog brijega.

527

Ismijati e me zlobniji od mene zbog idealizma i istinoljubivosti. Ne mogu opstati u svijetu u kojem mi netko treba stajati iza lea. Rijeka nosi trulo granje, breuljci se valovito prelijevaju zemljom. Sveani niz drvea na obroncima. Kolosijek sree na kojem je mogue dotai udo.

Vjeverica
Eno vjeverice koja skakutala je drumom kojim smo prolazili. I ruke je prinosila ustima kao da eli neto da nam kae. Ili se u tiini, sama sa sobom neto pita. A onda zamae kitnjastim repom i nestade u vrtlogu trave. Sve to mogu jest da se sjeam nae radosti kada smo je ugledali. Bijae to harmonija kojoj i danas teim. I koju elim zadrati usprkos opasnostima. I sve sam sigurnija da ne treba govoriti previe. Jer sve to izgovorim brzopleto je i nepromiljeno, u nestrpljenju. Piui u samoi, i ne nadajui se niemu osim dobrim rijeima koje iscrtavaju oblike na papiru, umirujem svoj duh i njegovu halapljivost. A svijet lei upravo ovdje, u ovom trenutku, i njemu se elim vratiti. Kao tvojoj ruci to iscrtava krugove na mome koljenu.

528

Dosegnuti Neto
za A. i L. Danas poslijepodne dok ruali smo u naoj tijesnoj kuhinji, a ruak bijae dobar, uistinu dobar, i dok jeli smo te sitne zalogaje, izmeu njih listasmo slike Francisa Bacona, slikara tame, oaja egzistencije, dna i uasa ljudskoga, divismo se tim slikama kao da divimo se prvim proljetnim ljubicama Povedosmo zatim razgovor o homoseksualnosti, o uzvienosti realiziranih homoseksualaca, to su imali hrabrosti probiti opne drutva, o tome kako svaki od njih ima dranje i snagu princa, neto to ga ini apsolutno zadivljujuim, vrijednim oboavanja Potom, i dalje govorismo o slikarima, o Balthusu koji je u mladosti drugovao s Rilkeom, kojega su oboavali Picasso, Camus i Fellini, o Otu Dixu i zlu i izopaenosti na portretima Nijemaca tridesetih, u vrijeme nacionalsocijalizma Potom stadoh izvlaiti i donositi knjige, moja stara manija, i trpati ih u krila naih prijatelja, elei svime time dosei neto Neto! I jo, to je takoer bizarna navika, poeljeh ustati od stola i proitati na glas par misli iz knjige Vasilija Rozanova. Izmeu ostaloga: Sva knjievnost je prazno naklapanje Skoro sva Izuzetaka je ubistveno malo. Potom odetali smo do mora, u elji da ga jo jednom zagrlimo, da mu se, jo jednom, pokorni, nakon objeda, pia, razgovora, poklonimo. I da se utke, svaki svojem nitavilu vratimo.

529

Zanat
Daleko od ushita kojeg pokree muzika daleko od sveproimajueg klavirskog zvuka stoje rijei, avetinjski prazne poput mediteranskih trgova zimi. Nemone, kljaste, impotentne da uine bilo to. Nekakav suviak bivstva, elja za ugledom, za fasciniranjem drugih tjera me da piem. Bljedunjavo nizanje slika. Tiha igra loptom u pliaku. More se povlai. Ostaju komadii stijenja. Alge, morska prljavtina. Djeji vrisak iz daljine. Ispod moje ruke rijei sipe poput rijeke.

530

Ljubavnici u umi
Vidjela sam ljubavnike u umi. Uivali su u svojoj igri - posve goli. On starac velikog trbuha i elave glave. Ona djevojka, vatrene kose i vitkog tijela. Njeno lice zaleeno u gru uitka. Ali vidjela sam na tom licu i puno glume. Hladne distance od starakog tijela koje je prualo svoje iskustvo. Ne, nije to bila ljubav, samo elja da jedno od drugog uzmu ono to sami nisu imali. Ali uitak kojeg sam ugledala bio je stvaran, opscenost razorna do bola. Skrivena u umi, pred tunelom obraslim brljanom i liajevima.

531

Luda ena
U pustom parku na fontanu se dola okupati. Posve sama, zaigrana. Izazvana iskriavom slobodom vode. Koja nije upoznala nikakvih zapreka. U kojoj nema zadrki, zadnjih misli, predrasuda Prepustila se slobodi, zavodljivom olakanju. Ruku podignutih u vis uz vrisku i pjesmu plee. A voda prti, slijeva se po njenoj kosi i haljini. Poput vrele, uarene lave.

532

Biljeg posjeta
Danas me misli odvedoe k jednome koji umro je davno smru koju nazivaju neprirodna. Poznavah ga, no samo iz daljine. Ne znam zato je danas duh njegov bio ovdje, podsjetivi me na mladia iz predgraa i sve djevojke koje su ga voljele iz daleka. Nisam bila meu njima. Ali danas evo pomiljam na njega uzimajui tu misao kao biljeg njegova posjeta. Blag osmjeh njegove due, jedva vidljivi pomak ruke. Toplina koju smo pri tom izmijenili. Pogledah svoje lice u ogledalu u nadi da u na tren ugledati sjenu njegovog. Ali, ve je bio odleprao! Zahvaljujem njegovom duhu jer me je danas odabrao.

533

Tamo
Tamo jo uvijek stoje male kuice s napuklim prozorima. Daske avlima zakucane na mjestima gdje su stajala vrata. Tuberkulozni haustori. Dvorine zgrade s rustikalno izraenim balkonskim ogradama pod kojima se okupljaju make. ekam enu u crvenom neglieu da se pojavi i donese im kruh umoen u mlijeko kako je inila godinama ranije.

534

Opsuje i nestane u dvorinom zahodu. Kolodvorska ulica ista je kao i u vrijeme kada ju je slikao Milan Steiner. idovska crkva je tu, iza parka, nasuprot kavane gdje je baena bomba. U podrumskim stanovima tiho gasnu svjetla. Kue izbjeglih, ubijenih, nestalih zrae avetinjski prazno. Proao je jo jedan rat, a njegovi najvei plaenici i sluge i danas su oni kojima se pognuti klanjamo.

535

Djetinjstvo
Jetka jutra s tvornikim dimnjacima, baklje rafinerije iz kojih plamte strah i uzbuenje. Miris rijeke i ar koprive, pjenasti klobuci maslaka, prvi grijesi najranijeg djetinjstva Kravar to biem udara stado, dimnjaar to iz dimnjaka viri. Jato vrana u kronjama ljivika. Teka hra teretnih brodova ljuljaka ispod debelog oraha.

536

Matev Kos

KAKO GOVORIMO, KADA SE USUDIMO DA GOVORIMO?

Pitanje o poeziji Uroa Zupana Nas dvojica i ja
Mo mog nepouzdanog pamenja mi govori da je to bilo na poetku 20. veka, kada me je, najverovatnije u kafani Pri Mraku, gde se tada bilo jednom u Ljubljani sastajalo drutvo okupljeno oko asopisa Literatura, sa Uroem Zupanom upoznao Ale Debeljak. Jo pre toga nas je povezivala takorei simbolina injenica: naime, 1989. godine smo i Uro i ja u istom broju Literature objavili svako jedan od svojih prvih tekstova, a moda i ba prve tekstove. Jedan je bio pesniki, drugi kritiki. Ko je od nas dvojice tim objavljivanjem u asopisu natovario na svoja lea tee breme genijalnosti, ne bih sada da sudim. Prolazile su godine, kritiki i drugi tekstovi su se mnoili, a u meuvremenu, u prvoj polovini devedesetih, bilo je obilje onoga to obino zovemo knjievni ivot. Pisanje poezije i pisanje o njoj je nekako, samo po sebi, dovelo do toga da smo Uro i ja mnoge svoje veernjo-none skitnje po Ljubljani zajedno izveli jo ponegde. Ali, ne bih sada o tome. Za ovaj tekst je vanije to da sam prisniji odnos postepeno ostvario i sa Zupanovom poezijom: pisao sam o njoj i komentarisao je u razliitim prilikama, kao urednik sam potpisao nekoliko njegovih knjiga, u ime Literature ga nagovarao na intenzivniju saradnju sa asopisom u kojem je i danas urednik za poeziju, a vie puta sam bio meu prvim, mogao bih ak rei privilegovanim itaocima njegovih novih rukopisa. Ne znam da li to zaista jesam, kao ni to da li sam zbog toga posveeniji (ili sreniji) italac njegovih pesama, ili da li ih zbog toga itam nekako drugaije, meutim, te relacije su neto to ovom prilikom nije nuno stavljati u zagradu. Drugi, vaniji razlog za istaknuto prvo lice u ovim reenicama jeste pitanje generacije. Sada moram rei upravo: Uroeve i moje generacije. Da ne bude greke: to nije moja, ve Uroeva
prevela sa slovenakog: Ana Ristovi

537

dosetka. Naime, Uro je pre dobrih deset godina u nekom intervjuu (i jo nekom drugom prilikom) izjavio, da ne spada ni u jednu generaciju. Moda Matev Kos i ja inimo samostalnu generaciju koja ima samo dva predstavnika i smetena je negde na sredinu, izmeu onog to je zapoinjala osamdesetih godina i onoga to zapoinje sada. Kao kritiar sam ovog ili onog autora mnogo puta generacijski kontekstualizovao (i upravo to, a ta bih drugo, inim i sada), ali, kada je u pitanju moja malenkost, moram priznati da generacijske okvire ne volim. Dodue, ekskluzivnu generaciju koju ine dva lana, gospodin Zupan i gospodin Kos: to bih jo nekako mogao da podnesem. Inae se poenta Zupanovih generacijski istaknutih rei koja mi je u grubim crtama bliska, razvijala nekako u tom pravcu, da je prostor u koji smo zakoraili i potom se u njemu razliito orijentisali, odreen pre svega postmodernizmom, koji je tada, krajem osamdesetih godina, jo uvek bio moto dana. Meutim, treba odmah dodati: moto dana na izmaku. Postmodernistika euforija osamdesetih donela je mnogo teoretisanja (as manje, as vie produktivnog), a vrlo malo knjievne prakse koja bi bila nekakav korelat postmodernistike ideje, odnosno, ona nije bila takva, da bi ovek za nju, barem na prostoru Slovenije a time ni u mom sluaju odluno zaloio pero i telo. Ukoliko se nekom slovenakom knjievniku posreio kakav prodorniji tekst u tom pravcu, to je bio pre izuzetak koji potkrepljuje upravo ponuen opti sud. Ne bih da podgrevam priu o postmodernizmu, jer o njemu znamo mnogo, a jo vie smo u meuvremenu sigurno zaboravili. Ono to nikako ne moemo smetnuti s uma u kontekstu prie o Zupanovoj poeziji je to, da je njegov prvenac Sutre (1991) pao u prostor kome je ta knjiga izuzetno bila potrebna i kojoj je, potom, irom otvorio vrata.

Bilo jednom u Americi

Uz Sutre se, nekako samo po sebi, nudi poreenje sa jednim drugim prvencem, koji je takoe etvrt veka pre Zupanovog snano podmladio i uzburkao slovenaku pesniku pokrajinu. To je, naravno, dobro poznata knjiga uvenog naziva Poker (1966) Tomaa alamuna. Nekada prevratniki modernista danas je klasik i autor teko preglednog, skoro nesavladivog opusa. O njegovom uticaju na (ranog) Zupana ve se piu

538

diplomski i seminarski radovi. U poreenju sa alamunovim prvencom, Zupanov nije prouzrokovao nikakav skandal ili uznemirenje meu knjievnim tradicionalistima, ve je autora Sutri veoma brzo, takorei bez primedbi ove ili one strane, ali zato uz snane ovacije, katapultirao na slovenaki Parnas. Sutre su apologija pesnikovog roenja i zato i izuzetno vaan doprinos mitologiji poezije onda, kada se ve inilo da je takva mitologija (iako, ve po drugi put nova) jo samo stvar istorijskog pamenja i sve udaljenije tradicije. Sa Zupanom se istovremeno dogodila i revitalizacija pesnikog stava kojem je malo bilo stalo do postmodernistike knjievne hiperkultivisanosti i suptilnih meutekstualnih veza: ono to je eleo da kae, pesnik je izricao to je mogue neposrednije. Pesnik nije vie, kao u zlatno doba pesnike modernosti, alhemiar jezika i njegovih arolija, ali ni postmodernistiki imitator kojem nita to je knjievno nije strano (ali ni sveto), ve (meta)romantini alhemiar srca. Izmeu ostalog, o tome veoma jasno govori poslednja, programska pesma iz Sutri: Alhemija srca. U pitanju je predstava o pesmi, tanije odbrana pesme, koja e biti / talasanje krvi, pesma koja e biti alhemija srca. Taj Zupanov stav je, naravno, bio iznad svega patetian, a u svojoj nedunosti (infantilnosti) ljupko prostoduan: polazio je ni iz ega i igrao na sve. Takav ulog, meutim, nije bez opasnosti. Poetske koordinate Sutri, a tu pre svega mislim na vienje pesnika (i nain na koji pesnik vidi sebe samog) kao bojeg deteta koje nikome ne eli nita loe i svi ga moramo voleti, bile su manifestacija pesnikove i pesnike samouverenosti, ak i samoproglaavanja kakvo je mogue samo pod zaklonom savremenog orfeizma. Ta usmerenost je bila izrazita suprotnost postmodernistiko-metafikcijskom podrivanju autentinosti pesnikog/autorskog Ja kao supstance u koju se (jo uvek) moe imati poverenja. Zupan je otiao jo korak dalje ili dva unazad, u zavisnosti od take gledita i kao onu instanciju koja stoji na putu slobodi, nesputanosti, spontanosti itd. poezije, prepoznao metafiziku. To je ponovo bila jedna od prostodunih Zupanovih deklaracija, a bila je izgovorena u mestu, koje po pravilu ne vai za pozornicu deavanja i izricanja najdubljih istina. Pesniki subjekt Sutri, odmah nakon sletanja boinga 747 u N. Y., naime, tajanstveno namigne carinicima i otrese patinu evropske metafizike u njihova iroko otvorena usta, a usput ih jo oara i slovenskim armom. Slovenski arm: to moramo shvatiti kao aluziju na slobodu, oputenost, prirodnu

539

spontanost ptice koja iri krila nad slovenskim prostranstvima, a ne nad dubinama nemakih umskih puteva koji se pesnikovom pogledu otkrivaju kao apstraktno, od stvarnog ivota otrgnuto rezonovanje. Zupanovo ime za to je metafizika.

Sloboda nedostatka metafizikog?

Pria o preovladavajuoj (anti)metafizikoj usmerenosti slovenake poezije i uopte knjievnosti bi, naravno, zahtevala posebnu analizu, koja bi se na lestvici istorije pomerila dosta unazad. Na ovom mestu bih eleo da upozorim na nekoliko vanih mesta u raspravi Ivana Urbania o najvanijim idejama slovenakih filozofa, u kojoj autor upotrebljava prilino znaajnu sintagmu a-metafiziko slovenstvo. On, naime, smatra, da je stalnica novije slovenake istorije nezainteresovanost za filozofiju. Ta nezainteresovanost, meutim, nije neto neodreeno, ve je treba razumeti u sudbonosnijem, ak i istorijsko-strukturalnom smislu: kao poseban metafiziki nedostatak savremenog slovenstva. Pre nekoliko godina je Ale Debeljak, verovatno veoma opravdano, razmiljao o slovenakoj lirici i nedostatku urbanog neto slino bi moglo da se u ovom kontekstu tvrdi i o nedostatku metafizike: ali ne samo u vezi sa poezijom, ve i sa slovenakom knjievnou uopte, bez obzira da li je piu ljudi iz grada ili sa sela, ili oni izmeu. A-metafizinost je neto to je i dan-danas strukturno odreuje. Kako stoje stvari sada, ukoliko se zadrimo na terenu slovenake poezije, sa Zupanovim otresanjem patine evropske metafizike? Sa otresanjem patine neega, to zaista nije radikalno, i inae nikada nije ulo kroz iroko otvorena usta u tekstove slovenake knjievnosti. Kako, dakle, objasniti taj nesporazum? Odgovor je veoma jednostavan: Zupanove Sutre evropsku metafiziku razumeju na prilino samosvojan, pesniki nain. Prevazilaenje metafizike, za ta, naime, plediraju, na kraju krajeva, jeste neto tipino metafiziko. Koliko je ve bilo boraca protiv metafizike koji su se kasnije, kada je njihovo prevratnitvo palo u vodu, pokazali kao metafiziari na kvadrat. Ili filozofa, koji su za svoj ivotni cilj postavili projekat izlaska iz filozofije isticanja njene naunosti, procesa (samo)ukidanja, ponitavanja ili ak, ne tako dugo unazad, ostvarenja. A pitanje, koje se ovde samo po sebi namee je sledee. Koji je onaj horizont, instancija tanije: koja je ona metafi-

540

zika instancija koja Zupanovoj poeziji omoguava da odbaci patinu evropske metafizike? Da napusti stari i ue u novi svet?

Stari i novi svet

Na tu dihotomiju najglasnije odgovara pesma U Ameriku!, iz koje sam izvukao navedeni antimetafiziki stih. Na toj se, za autorov prvenac i njegovo pisanje iz tog doba, po mnogo emu programskoj pesmi, ako ne i ak rokerskom komadu koji je znao da se obrati publici svojom kinetikom energijom, moramo zaustaviti. Zakljuna strofa glasi:
odlazim u grad anela i ekam, da se protrese tektonski prelom, da posetim none lokale da omiriem howlovski eli eli lama lama sabahtanski saksofonski krik, prizovem Keruaka, Birda, Kirka, pun muzike, pun energije, Ameriko DOLAZIM!

Danas, skoro dvadeset godina nakon nastanka te pesme, na prelomu vekova, odnosno sada emo na trenutak ili dva napustiti zemlju poezije pre svega nakon amerike nemogue misije u Iraku, evropsko-amerike nesuglasice su dobile malo drugaiju sadrinu. Ukoliko u elji za aktualizacijom savremenih opasnih veza malo ili ak prilino karikiram, usklik Ameriko DOLAZIM! nakon 11. septembra moe biti i usklik teroristikog samoubice, ive bombe koja pada s neba na ovaj ili onaj unapred izabran ameriki grad, civilnu metu, ne bi li se osvetio Imperiji, rimskom carstvu novog doba, koje svojim globalnim pipcima nagriza samoubicin (kulturni, religijski, civilizacijski itd.) identitet i nain ivota svih njegovih. Intencija Zupanovog usklika pre skoro dve decenije je, naravno, bila sasvim drugaija. U Ameriku! je stvar odluke i istovremeno odvajanja od evropske metafizike: novi kontinent je obeana zemlja koja unutar konteksta Zupanove poezije simbolizuje prostor slobode i otvorenosti, a pre svega neoptereenosti (pre)tekom tradicijom. Zupanov akcenat na Americi, naravno, nije svetskoistorijski, a jo manje imperatorsko-vojni; Amerika je za njega pre svega topos, zemlja mogunosti i ansi, slobode, neoptereenosti veliinom starih klasika. Pri tom nije sluajno to to Sutre bude onu pesniku orijentisanost, kakvu sreemo u tradiciji severnoamerike poezije od Vitmena, Vilijamsa, autora njujorke pesnike kole Frenka OHare, Dona

541

Eberija, Keneta Koha, preko arlsa Olsona, Roberta Krilija i Roberta Dankana s koleda Black Mountain pa do, izmeu ostalog i bitnika Alena Ginzberga, Lorensa Ferlingetija, Gerija Snajdera i jo koga. Mnogi od ovih pisaca su citirani ili pomenuti u Sutrama; Zupanov pesniki subjekt je kao i, recimo Vitmanov u legendarnoj Pesmi o irokom putu, kada ide irokim putem, / zdrav, slobodan, sa celim svetom pred sobom subjekt slobode. Manifestacija te slobode, meutim, nije istorijska akcija, ve poezija. Tanije: pesnika subjektivnost, kakvu je omoguava i dublje utemeljuje vera u mo pesnike rei.

Lica krize
Alhemija srca ne moe bez govora ljubavi. A on je jedan od osnova Zupanove poezije. Glas ljubavi je u Sutrama glas dvojedine totaliteta, u Reci (1993), Zupanovoj drugoj zbirci je to glas procepa, rascepljenosti, i zbog toga ive, otvorene rane koja istovremeno toj poeziji daje i sok njenog ivota. To je rana s kojom se moe iveti samo ukoliko se imenuje i ukoliko, skoro ve kao tema koja je istovremeno jedno od kljunih poglavlja dotadanje prie pesnikovog ivota, ue u pesmu. Kraj saveznitva sa voljenom osobom mogue je preboleti kroz drugu, drugaiju vezu: ukoliko veza sa enom ne / moe biti obeana za venost, neka to bude veza sa utanjem i / krikom rei (Nona vonja). Meutim, i to saveznitvo nije (vie) neto neproblematino i ekstatino usreujue, ve je istovremeno prizorite mka i patnje. Svaka veza je istovremeno i urez. Ovog puta uzrez zastraujueg mka, koji se otvara na drugoj strani jezika. Mka, u koji moe da se urui odron rei. Mk je nona mora rasprianog mladog pesnika. Amerika sa svojim simbolinim konotacijama u Reci nije vie knjievni u-topos. Pesnika geografija se primetno proiruje, ali ne bogatstvom konkretnog, ve pribliavanjem daljina apstraktnog. Brojni autori koji na ovaj ili onaj nain, putem citata ili simbolinom teinom svojih imena ulaze u Zupanovu poeziju (Eberi, Milo, Has, Blejk, Paz, Paveze i dr.), ne svedoe samo o intertekstualnim nadovezivanjima, srodnosti po izboru i dijalokoj usmerenosti Reke, ve i o tome da je, kada je u pitanju susretanje pesnika, uvek re o potvrdi meusobnog saveznitva i odanosti pesnitvu; pepeo zvezda / koje su eksplodirale naim susretom, na primer, glase zanesene rei u pesmi posveenoj

542

Tomau (alamunu). Sline nalazimo i u stihovima napisanim ispod posvete Aleu (Debeljaku). Poezija je, dodue, privilegovano mesto jezika pronaao sam jezik na kojem mogu / da razgovaram sa bogovima (Delfin) meutim, istovremeno je taj jezik, jezik dijaloga sa bogovima, optereen gubitkom ovozemaljskog jedinstva i potpunosti, koju, kao to to nagovetavaju brojni Zupanovi stihovi, zaista omoguava samo simbioza dva zaljubljena srca. Ritam srca je izvor stihova, koje uporno nanosi Reka. Konkretnih, posebno geografskih i linih referenci, koje su u Sutrama (pre svega u njihovom amerikom ciklusu) imale vanu ulogu, u Reci ima mnogo manje. Zupanov rukopis postaje apstraktniji, a prisvajaku, eksplozivnu okrenutost subjekta ka svetu koji je, nekako ve unapred njegov svet smenjuje pesnika autorefleksivnost. Zanosni usklik Ameriko, DOLAZIM! bio je, naime, mogu samo kroz nedistancirana, samih sebe puna usta pesnika-deteta. Menja se i pogled, kako ga diktira vremenska ravan. Sada vie nije u pitanju ekstaza unapred date moje budunosti, ve nostalgino ivenje prie prolosti: ja neu / nikada moi da odbacim sve svoje uspomene (Naputanje kue u kojoj smo vodili ljubav). A prie, zapisane u seanju, nisu one iz Zupanove junake amerike epike. Vie nego bila ta drugo, one su seanje na ljubavnu sreu koja se rasplinula u samou jednine: sve je isto, / kada si sam. Ono, to je u Sutrama bila stvarnost, istina onog ovde-i-sada, u Reci postaje stvar nostalgije, enja za povratkom izgubljenog jedinstva. Istaknutu ulogu sada dobija kosmika svest: sav sam poroajno podrhtavanje nitavila, pretvorenog / u poplavu svetlosti. Pleem bez kraja, bez / muzike, u taktu vasione (U januaru). Predstava pesnikog Ja o samome sebi je tu prilino megalomanska: stvaraoev postupak je creatio ex nihilo (sav sam poroajno podrhtavanje nitavila), Ja je medij svetlosti, do kraja i dalje plee u taktu vasione. Kosmika svest kojoj je dodeljen status boanskog a time i pesniki apsolutnog, u Reci postaje jedna od novih taaka oslonca pesnikog glasa koji jo uvek dosledno peva u prvom licu. U vezi sa tim, u Reci posebnu teinu imaju brojne kosmike komparacije, na primer uarena, astralna tela, drobljenje kometa itd. Pretpostavka Zupanove poetike iz tog perioda je da takve mone, glasne rei i sintagme omoguavaju ulazak u sferu apsolutnog. Pri tom, nije sluajno da je najea, semantiki izuzetno bogata (i biblijsko-mitolokom, pa i mistinom tradicijom obloena) re u Reci upravo svetlost. To je kljuna,

543

najmonija re Zupanove poetike i tako je ostalo sve do danas (izmeu ostalog, 1996. godine ta re je ula i u naslov njegovog esejistikog prvenca). Pojavljuje se samostalno ili u najrazliitijim kombinacijama. Polazite Zupanove poetike ranih devedesetih je bilo to da je samo jezik roen iz svetlosti i njenog sjaja na ravni svog velikog zadatka: istrajati na tragu Lepote, koja je, kao jo u Sutrama, drugo ime za pesniko apsolutno. Apsolut se nikada ne moe imenovati onda, naime, ne bi bio to to jeste. On moe samo da se ukae. Zbog toga je pesnika korespondencija sa apsolutnim, onim to je uvek ,,izvan, na tragu ega u tom periodu insistira i Zupanova poezija, uvek osuena na hvatanje u kotac sa jezikom. Meutim, poetika tiine moe da znai i najavu kraja poezije kao poezije. I ne samo to. Ponavljanje magine formule, karte na koju igra Reka, pre ili kasnije dovodi do onoga to prati svaku ekstazu: do blizine smrti kao najpotpunije tiine. I tiine kao najpotresnijeg oblika lepote. Nije sluajno, da je poslednja pesma Reke nazvana Jezik. Ona pripoveda priu o odnosu izmeu pesnika i jezika, a poenta te prie je da je pesnika igra opasna, moda ak i smrtonosna. Poslednja etiri stiha te pesme glase:
potpuno smo predani jedno drugome, jedno u slubi drugoga, jedno drugome ogledalo, i ako se ne ljubi sa mnom, poput zmije miruje u meni, poput korpije, koja moe da usmrti samu sebe, poput korpije, koja moe da usmrti i mene.

Rei o jeziku kao zmiji, kao smrtonosnoj korpiji, mogu se razumeti sa stanovita pesnikove/pesnike egzistencije neposredno, u smislu opasnog ruba, brisanja samog sebe, sudbonosne fatalnosti, kada, ako zakorai predaleko, nema vie puta natrag, a jo manje napred. Nije u pitanju to da naglaenoj ozbiljnosti ovih stihova (vie) ne verujemo, ve ih danas, kada Zupanovu poeziju, hteli to ili ne, itamo u svetlu njenih kasnijih stanica i metamorfoza koje je doivela na tom putu, moemo prepoznati i kao zgusnutu artikulaciju perioda izrazite (auto)mistifikacije, orfeizovane fatalnosti i estetizovanih vihora sa puta izmeu neba i zemlje. Pesnik je galaktike sfere, u kojima su padale komete i sudarale se zvezde, opevao jo u Reci, ali one odjekuju i u njegovoj sledeoj zbirci, karakteristino i glasno nazvanoj Otvaranje delte (1995).

544

Bezdan bezbrinog neba

Glavna karta na koju igra Zupan u Otvaranju delte, jeste pesma kao prizorite mistino-religioznog i metafizikog. I to uprkos prvobitnom (nekadanjem?) antimetafizikom impulsu Sutri. Prva, i moda kljuna pesma u zbirci, Molitva, obraa se u drugom licu Isusu, i to, dodue, nakon njegove rtvene smrti na krstu pod / nebom Palestine. Ta pesma je vie svedoenje o ivom, neposrednom religioznom iskustvu, svedoenje o onima, koji su, nakon Njegovog odlaska, ostali sami. Njihova pria je pria o nesigurnosti na horizontu sveta, u kojem se gubi trag tvoje rtve. Poslednja strofa pesme glasi:
Otiao si. Mi smo ostali. U nebo i bezdan gledamo kako se gubi trag tvoje rtve. Nebo i bezdan oslukujemo, gde se uz strane eksplozije lomi svetlost.

Subjekt u mnoini mi u ovim stihovima sugerie peat sudbonosnosti, nadindividualne spoznaje koja ulazi u telo pesme. Ako je Molitva pesma otvorenosti i time jo uvek mogunosti za one izmeu neba i bezdana, u nekim pesmama Otvaranja delte sreemo pesniki govor koji je jednoznaniji; ako je to (uopte) jo uvek molitva, onda je molitva nad bezdanom noi (Dogovaranje zvezda) ili samo gorki, nihilistiki uvid u bezdan bezbrinog neba (Oblaci). Uz dogmatizam takve bezizlaznosti za dramaturki problem Otvaranja delte je najverovatnije kljuno to da je priroda Zupanovog jezika takva da se bolje osea i snalazi u duim, gipkijim formama, u stihovima dueg daha, koji da bi saoptili ono, to ele da saopte ne biraju glasne, jeziki snane, semantiki zgusnute preice, ve usput ponegde i skrenu, sete se neega ili se zagledaju u neto i prepuste se toku jezika iako ih on odnosi i ka onim manje svetim registrima. Patina sudbonosnosti, koja se stvara na onim kraim, uglavnom statinim pesmama u Otvaranju delte, istovremeno je estetizovana odnosno literalizovana, i tome (uz dijalog sa Svetim pismom, Kabalom, hrianskom mistikom, gnosticima itd.) prilino doprinosi citiranje autora kao to su Transtremer, Stivens, Valjeho, Milo, Eliot i izmeu ostalog i Pol Celan.

545

U sledeoj Zupanovoj knjizi, Nasledstvu (1998), ponovo je tampana pesma Autobiografija iz prethodne zbirke, koja stoji ak na njenom poetku. Ta jednostavna injenica ve sama govori o kontinuitetu Zupanovog pesnitva u tom periodu. Nasledstvo, kao to ve sam naslov nagovetava, jeste knjiga obrauna, sagledavanja preenog puta, a takvo sagledavanje, naravno, ne moe biti bez autobiografije. Horizont praznog neba Nasledstvo zamenjuje prazninom prizemnije svakodnevice, dok se agoniji ne vidi kraj i dok je i aneo samo privid; ukratko, u pitanju je oseaj ivljenja na sporednom koloseku zemlje senki: kako u praznoj / dvorani sveta, kao ogromne leptirice oko svetiljke, / krue nae sve gue i izgubljenije senke. ta je istinski izvor te nelagodnosti o kojoj govori pesniki subjekt, nije sasvim jasno. Moda nije sasvim neopravdana ak ni pretpostavka da je kolektivni glas zapravo nekakav sigurnosni zid koji omoguava da taj bol ostane sklonjen na sigurno kao sudbinski bol; ne da bi, recimo, preko glasa u prvom licu isplovio na povrinu, i bio ulno-idejno izloen na posluavniku i time i depatetizovan.

Trbovlje
Jedan od prvih koraka ka takvoj depatetizaciji kolektivnog pesnikog subjekta i njegovog jezika u Nasledstvu jeste pesma Trbovlje, koja se, takoe, bavi bilansom naslea. O Trbovlju, Zupanovom rodnom kraju Trbovlje je industrijsko-rudarski gradi na reci Savi, odakle potie i grupa Laibach u Zupanovom prvencu je govorila ve prva sutra: Posveta rodnom kraju. To je bio energian komad ispisan u jednom dahu, koji je preao put od dimnjaka i kotlova u predvorju Danteovog pakla pa do Laibacha, koji vue za muda vasionsku javnost, dok je Trbovlje pesma melanholine introspekcije, vraanja natrag, da bi uopte bilo mogue da se krene dalje. Pitanje je samo: Kuda? Neke nagovetaje u tom pravcu moemo sresti jo u Nasledstvu, a odreenije odgovore u Zupanovoj kasnijoj poeziji. Sada treba prizvati u seanje nekoliko stihova iz pesme Trbovlje, a posebno je znaajan odlomak, koji reflektuje neke kljune stanice preenog pesnikog puta:

546

Prejake karte mi je na poetku poklonila sudbina. arobnjaci tvrde da sam ih nesvesno proigrao, jo pre nego to sam dobio prvi poljubac. A onda je reka svetlosti poela da hlapi. Onda je velika delta poela da se gasi. Onda sam bio izgnan. Onda sam poeo da po komadiima rasprodajem duu, da bih za nju dobio tajne darove tajnih templarskih loa. Onda sam izgubio svet koji postoji sam po sebi, bez suvinih pitanja. Nisam jo uvek promenio kontinent i okean govora.

Poloaj koji otkriva Trbovlje je zbog toga poloaj izmeu ne vie i jo uvek ne. Prava re za takav meuprostor je kriza: kada se otkriva nedovoljnost dotadanjih stanica i njihovih jezikih registara, a istovremeno nije sasvim jasno kuda i kako dalje. Nasledstvo je zbirka tog meuprostora, i ona donosi poprilino elemenata samokritike, a istovremeno, tu i tamo i dalje nudi stara reenja koja se ve sada prepoznaju kao nedovoljna. Nasledstvo detektuje stanje uzmemo li u obzir parametre dotadanjeg Zupanovog pevanja odaranog sveta, mada to stanje izraava na negativan nain, dakle istim vokabularom, kao to je ranije, recimo, izraavao svoje pozitivne vizije, s tim da ovog puta sa negativnim predznakom. Pesma Kia tako kae da mi jo uvek udiemo / vazduh, mada u njemu nema nikakvog obeanja, / nikakvog traga drugaijeg vremena; kapci Boga su ostarili i spustili se, / ne proputaju vie svetlo, ostaju jo samo tamne ploe neba. U roendanskoj pesmi Trideset i etiri pesnik kae usvajam filozofske sisteme i naputam ih, / pokuavam da se snaem u njima, ali ni u jednom nisam / kao kod kue. Uprkos toj neodreenosti i neodredivosti koja se skriva iza horizonta, nedugo potom, u ciklusu Nasledstvo otkrivamo i prilino apodiktian sud, koji je istovremeno karakteristian primer za Zupanovu (auto)mistifikaciju svega to je pesniko: Svaki pravi jezik / mora da pliva spratovima iznad ivota. / Tamo je jo uvek mogua istota, gde moemo da se / bezgreni obuemo u Ime. Ovog trenutka mi nije do racionalistike deskripcije Zupanovih stihova i jo manje do traganja za

547

nekakvim loginim grekama, ali ipak moram da zakljuim da je Nasledstvo istovremeno i knjiga izvesnih protivurenosti i poetoloke nekoherentnosti, svega to zbirka, koju bismo sasvim opravdano mogli nazvati zbirkom prelaza, zapravo ne moe da izbegne. U pesmi Hvar sreemo, na primer, ispovest koja nas vraa u vreme Sutri, odnosno njihove alhemije srca: ta god govorio i pisao, u sutini ne znam / nita, to bih mogao da slavim i emu bih / mogao da se poklonim, osim ljubavi. Veoma slino je reeno i u pesmi Roendan: I ljubav / se otkriva kao jedina, / koja do poslednje pukotine / uspeva da zaceli razbijenu sliku sveta. Pitanje, koje je ovde nekako na mestu jeste, naravno, jednostavno pitanje o tome da li mora i takav jezik jezik ljubavi da pliva spratovima iznad ivota. I ta je, uopte, u tom sluaju ivot? To pitanje je toliko opravdanije u svetlu kraja zbirke, koju signifikantno zakljuuje pesma Glumljenje boga. Tu sada nikako nije u pitanju pristanak na nesklad izmeu jezika i ivota, ve upravo suprotno: prelazak u samo jezgro ivota, kada vie nije potrebno nikakvo plivanje spratovima iznad ivota. Svedoci smo, naime, ispovesti u prvom licu, ispovesti elje, koja nije nita drugo do elja ivota koji eli ivot, artikulisana je to je mogue neposrednije, bez izleta u apstraktno: I ja bih voleo da / spustim dlan na narasli enski trbuh, / na pune enske grudi. Jedino ljudska / mera moe da za sebe vee kiseonik. Kriterijumi / iz umetnosti, preneti na ljude, skrivaju / sutinu sveta. Poslednja dva, ve prilino programski-manifestna stiha te pesme moemo da razumemo kao najavu novog perioda Zupanove poetike:
Postoje stvari u ivotu vanije od glumljenja Boga.

I takve stvari stvari ivota ne mogu, ne smeju da budu pretoene u jezik koji pliva spratovima iznad ivota.

Teoloke rasprave i sportske stranice

Sledea Zupanova zbirka je naslovljena plivajuom reju koja nikako ne pripada spratovima, ve vie podrumu ivota. Nafta (2002) je, dodue, zbirka prilino razliitih pesama, kako na tehniko-poetskoj, tako i na, nita manje, tematsko-sadrinskoj ravni. Sa kvantitativnog gledita je nezanemarljivo uee

548

kraih pesama; veinom su to nekakve atmosferske skice koje uvode nepretenciozne slike iz prirode, a one se nakon toga preokrenu, kao to, naime, vai za tradiciju pesme-slike, u izricanje estetski melahnoline, mediteranski meditativne, opteljudski refleksivne i ponegde ak i aforistiki izotrene misli. Teu zbirke ine due, sada se ve moe rei tipino zupanovske pesme; u pitanju su tekstovi ispevani u duhu poslednjih stihova iz Nasledstva, koji objavljuju da postoje stvari u ivotu vanije od glumljenja Boga. A najvanija stvar u Zupanovom pesnitvu je simbolini i realni svet njegovog pesnikog Ja, koje, uglavnom bez problema, moemo izjednaiti sa psihofizikom, autorskom pojavom samoga U. Z. koji se rodio u Trbovlju i onda se nakon dobre dve decenije preselio u Ljubljanu, gde istraje i dan-danas. U tom smislu je posebno znaajna pesma Helderlinska kula, koja desakralizuje, demistifikuje samu instituciju pesnika/pesnitva. To ini tako, da u teksturu proputa humor, svakodnevne poslove kao to su pritiskanje dugmadi na daljinskom upravljau, spremanje riota, paste, supe; Zupanov pesniki subjekt mea salatu, ali i visok i neto nii jezik, sveto i profano. Kada se najede, pesniki subjekt se odmara, kada se ne odmara, na smenu ita teoloke rasprave i sportske stranice. Instituciji poezije/pesnitva i njihovoj kraljevskoj odei posveena je i (naravno, ironino naslovljena) pesma Saveti za uspenu knjievnu karijeru; to je tekst razlikovanja, izraeno individualizovanog patosa distance prema drugima, koji neka na ramenima nose Parnas, Panteon, / Akademiju, poasne doktorate i besmrtnost. Neka se voze / u limuzinama sa zatamnjenim staklima. Pomalo izokola, Zupan poruuje Ja nisam drugi. Paradoks takvog stava je taj, da je medij tog distanciranja jo uvek pesniki tekst. ivotna mudrost koju objavljuje, jeste srea ogranienosti na ono lino, na svakodnevicu, neomeenu kolektivnim projektima, projekcijama, frustracijama i brigama: Tvoje je, da sedi kraj ribnjaka, gleda patke, cevi vodu, / ita Uvod u Krtenje kod Savice & Dumu i hrani arane. Stav oveka koji sedi kraj ribnjaka, mogli bismo imenovati i filozofija aktivne pasivnosti. Ako bi se takav ovek sklonio od ribnjaka i poeo da peai ili biciklira po gradskim ulicama ne bi li omirisao njihovo pulsiranje i oslunuo mete najrazliitijih zvukova i jezika, time bismo ve bili blizu onog fenomena, koji je u nekim kritiko-esejistikim razmiljanjima u poslednjih nekoliko godina dobio oznaku urbana poezija ili, po

549

ugledu na ameriku, posebno na takozvanu njujorku pesniku kolu, poezija otvorene forme. Elementi urbane poezije otvorene forme bi se, dodue, mogli otkriti jo u ranim pesmama Tomaa alamuna, dakle ezdesetih i sedamdesetih godina 20. veka, ali i u poeziji nekih slovenakih (neo)avangardista iz tog perioda. Zupana, naravno, ne moemo u potpunosti smestiti u fioku pesnikog urbanizma, meutim, istina je da je Zupanova poezija, posebno njeni dehijerarhizacijski, deestetizujui impulsi (ali nikako i patos tradicionalnijeg orfejizma), sigurno dala svoj doprinos ravanju predstava o pesnitvu kao o sastavljanju savreno odjekujuih struktura, ukoliko se na ovom mestu, naravno ne tek tako, posluim definicijom Frenka OHare iz njegovog personistikog manifesta. Ukratko: debata, koja e morati da saeka neku drugu priliku, odavde pa nadalje bi morala da se vrti oko takozvane ljubljanske pesnike kole (prelepo zvui, da bi bilo u potpunosti istinito), dakle oko autora, kao to su podstaknuti i alamunom i Zupanom, posebno Primo unik, Tone krjanec, Gregor Podlogar i jo poneko.

Svi bi voleli da ive kao Gete i da piu kao Helderlin, ali to nije mogue.
Lokomotive (2004), Jesenje lie (2006) i nedavno izala zbirka Papue za etnju po Kini (2008) nisu knjige preloma, ve kontinuiteta. One, naime, zadravaju poetoloku dualnost Nafte, s jedne strane krae, meditativno lirske pesme i sa druge strane, one due, na nekim mestima ak i pesme u prozi. Kljune, prilino este rei u onima prvima uglavnom su to uravnoteene, blago melanholine mrtve prirode jesu snovi, seanje, lie, vazduh, vreme, svet, no, kia, tiina, i, naravno, jo uvek svetlost. Kao i u prethodnim knjigama due Zupanove pesme su heterogenije, one isprobavaju razliite registre jezika i istovremeno se vrte oko razliitih ravni, bile to vremenske (jo uvek je, odnosno sve vie izrazito vraanje u svet detinjstva i mladosti), geografske, mentalne, i tekometalne. Moji univerziteti iz Lokomotiva, recimo, jesu brz, energian komad, koji se protee na nekoliko stranica; u pitanju je nekakva intelektualna autobiografija, duhovit i zabavan putopis/popis Zupanovog pre svega muzikog (samo)obrazovanja, propraen seanjima na savremenike, ispisan u jednom dahu i tu i tamo zainjen

550

kreativnom fantazijom, pa i mrvicom (auto)ironije. Tako bi pisali rokeri o knjigama svog ivota naravno, ako bi knjige uopte itali i potom ili i u veernju kolu kreativnog pisanja. Slino zabavljake, ali i refleksivno-uspomenske, a opet (auto) ironine su i neke druge Zupanove pesme. Meu njima je poprilian broj potencijalnih hitova, koji brzo ostvaruju kontakt sa publikom i esto je emu sam i sm bio nekoliko puta svedok i nasmeju. Uglavnom su u pitanju zabavne prie o, recimo, ikonama novog doba, Janu Plestenjaku (slovenakom pop pevau, koji je tuan i toliko zamiljen da podsea na Rodenovog mislioca, moda zato to je dobio narudbinu, / da otpeva kakvu pesmu iz tukatura tukature su jedna od najuvenijih pesnikih zbirki Nika Grafenauera, pesnika slovenakog visokog modernizma), Dejvidu & Viktoriji Bekam i njihovim peripetijama na prijemu u Bakingamskoj palati, pa o papi, koji je mirno sedeo u Vatikanu i si sve / zajedno nije previe uzimao k srcu. To su komunikativni, ponegde pomalo drutvenokritini tekstovi, koji istovremeno stvaraju poseban anr, bogat rukopis, u koji ravnopravno ulazi sve to se piscu dogodi i porodi, realno i ono malo manje realno, ist i prljav jezik, nebo i pakao, a pre svega ona izmeu, dakle proza gorko-slatkog svakodnevnog ivota, koga povremeno jo uvek obasja zrak svetlosti, ono drugo Zupanove slike sveta. Ta slika je esto stvar neposrednog, ve prilino taktilnog iskustva bogatstva (harmonije?) konkretnog, najrazliitijih mirisa, zvukova i boja: i najmanja koliina metafizike bi u / tom skladu mirisa i boja bila sasvim suvina (Volto santo di gesu proteggimi). Ili, drugaije reeno, na jeziku teologije ulnosti: Najvie Boga ima u mladim enama. (Jesenje lie II) Jebena su pravila visokog / stila, jebena je sva ta patetina misa i svo to dizanje / hostije ka reetkama jezika. Te stihove, napisane u snienom, disharmoninom jezikom registru, sreemo u pesmi Zagreb, kao to ve nekoliko puta do tada moemo da i tu opservaciju shvatimo kao pokuaj Zupanovog razdvajanja: sa jedne strane od jednog dela sopstvenog pisanja (pre svega iz perioda Reke i, naravno, Otvaranja delte), a sa druge strane i od tradicije tamnog modernizma i, izmeu ostalog i samog knjievnog ivota, rituala dodeljivanja nacionalnih nagrada itd. Pesnik tako postaje nekakva drutvenokritika instancija, a istovremeno i instancija koja problematizuje/ironizuje poezi-

551

ju kao privilegovano deavanje onog najdubljeg. Poezija je tako medij razlikovanja od kulta poezije, a pesnik kritiar kulta pesnika. Opasnost takvog stava je taj, da sam postaje i to uprkos zahvalnoj publici (ili upravo zbog nje!) konvencija: dakle, da s vremenom (vie) ne bi mogao bez objekta svoje kritike. Projekat pesnike desakralizacije na dugi rok najverovatnije moe da uspe samo ukoliko te probleme (mitologizovanja, sakralizovanja itd. poezije) stavi u zagradu i prepozna ih kao probleme drugih, a ne kao neto to je za njega konstitutivno naime, ne moe biti supstancijalno odreen neim emu se a priori suprotstavlja. Osim ukoliko to suprotstavljanje nije gest (samo)negiranja, (samo)prevare, borbe protiv sopstvene skrivene bolesti za koju se inilo da je ve pobeena, a jo uvek kroz sporedna vrata ulazi u ivot pesme. I, jo i vie, u ivot njenog autora. To je jedna od opasnosti koja vreba Zupana u zrelom periodu njegove poetinosti. Kljuni tekst zbirke zbirke Jesenje lie je, naravno, istoimena poema, odnosno, moemo rei ak i pesma u prozi koja prelazi granice anrovske odreenosti i koja je i najdui autorov pesniki tekst do sada. U pitanju je, recimo, memoarska proza, inspirisana priom pesnikovog ivota iznova osvetljenog iz perspektive aktuelne zrelosti, koja prepoznaje nove nijanse na slikama sa puta seanja; vraa se natrag i gleda unapred, dok je sredinji dogaaj u vasioni novije pesnikove biografije (i, naravno, poezije) oekivanje i roenje deteta. To je dogaaj novog ivota, oigledno tako snaan, da e i o starom morati da se iznova razmisli. Ukoliko se osvrnemo unazad: nekada, a posebno u periodu pisanja Reke, u pitanju je bilo roenje pesnika, a sada je u pitanju roenje pesnikovog sina. Meutim, uz sutinsku promenu horizonta, iji karakteristini znaci nisu vie usijana magma, astralna tela i arktiki led, kao to je to bilo reeno u pesmi Kosmologija pesnikovog roenja. Horizont novog doba, doba oinstva je horizont prizemljene biografije, koja daje novu meru ne samo ivotnoj, ve i pesnikoj praksi: ta je poezija, koja nee moi da podseti / nae dete na njegov prvi dan na svetu? (Jesenje lie II)

552

* * * Pred kraj prvog dela poeme Jesenje lie sreemo i ove, skoro kategorino-imperativne reenice/stihove: Ne uvijaj se u simbole. Ne trai / pomone izlaze, ne sramoti se bekstvom od stvarnosti. Kako / govorimo, kada se usudimo da govorimo? Na ovo poslednje nije nuno, da samo retorino pitanje e morati da odgovori Zupanova pesnika budunost. (I ako se na kraju, i za to je krajnje vreme, jo jednom setim nae generacije, mogao bih da dodam, da e na to pitanje morati da odgovori, naravno, i moja i, strogo uzeto, svaija budunost.) Da li u traenju odgovora na pitanje Kako govorimo, kada se usudimo da govorimo? bilo kako moe pomoi katedra za knjievnu istoriju? Svakako i nikako, uvek i nikada. A kao nepobitna injenica stoji, da poslednja strofa Zupanove pesme Katedra za knjievnu istoriju glasi ovako:
Gde spadam, struka jo uvek nije potpuno odluila.

Reference:
Brejc, Toma (1989): Toma alamun in Julian Schnabel. U: Toma alamun: Poker. Ljubljana: Cankarjeva zaloba (2. izdanje), str. 515. Debeljak, Ale (2002): Lanski sneg. Eseji o kulturi in tranziciji. Maribor: Aristej. Urbani, Ivan (1971): Med sholastiko in neosholastiko. Poglavitne ideje slovenskih filozofov. Ljubljana: Slovenska matica (Filozofska biblioteka; 10).

553

Dubravka uri

MARGINALIZACIJA POEZIJE I USPON PESNIKINJA U SRBIJI NA PRELAZU IZ 20. U 21. VEK

Na poetku knjige Pesnika kultura Savremena amerika poezija izmeu zajednice i institucije teoretiar poezije Kristofer Bi je pisao da jo uvek ivimo u postromantiarskom dobu. U tom dobu prevladava uverenje da je poezija tip estetske proizvodnje iji je status nezavisan od istorijskih, drutvenih i ekonomskih prisila. Poto poezija, po njemu, ima relativno ogranien broj italaca/ itateljki i ustrajno se percipira kao fenomen visoke kulture, metodi kulturalnih studija jo nisu u dovoljnoj meri sistematski primenjeni na njeno prouavanje. Ali, poezija ne nastaje u istorijskom vakuumu, te se ni njeno vrednovanje ne odvija u vakuumu. Poezija je kulturalna praksa podreena istim snagama administracije, postvarivanja, standardizacije i homogenizacije, kao i kultura u celini. Zato je potrebno razumeti uslove u kojima se odigrava proizvodnja poezije, kako na nivou zajednica pesnika/pesnikinja, tako i na nivou institucija koje organizuju i rasprostiru pisanje poezije (Beach: 5). U skladu sa tim, u ovom tekstu u se baviti poezijom u Srbiji na prelazu iz 20. u 21. vek, pre svega urbanom poezijom koju piu pesnikinje. Naznaiu iri drutveni kontekst u kojem se odvija pisanje, kao i odreene insitucije u kojima su se formirale pesnike zajednice u ovom periodu pre

554

svega u Beogradu. Usredsredila sam se na Beograd jer je kultura u postsocijalistikoj Srbiji centralizovana, to znai da je re o periodu u kojem ne samo da se nisu razvijali drugi centri kulture, ve su oni tokom 90-ih gueni.

Marginalizacija poezije
Krajem 20. veka knjievnost gubi status povlaene umetnosti, a u okviru nje posebno se marginalizuje poezija. To se dogodilo iz nekoliko razloga. Modernistiki reim oznaavanja prioritet daje reima na raun slika, dok postmoderni reim oznaavanja prioritet daje figuralnom koje je vizuelno, pa su u sredite panje sada vizuelne umetnosti i teatar. Modernizam je od 50-ih godina 20. veka, sa dominacijom strukturalnog metoda u nauci o knjievnosti, na povlaeno mesto postavio poeziju kao anr i to njeno mesto se odralo gotovo do kraja 80-ih godina. Postepenim prevladavanjem postmodernih teorija od poetka 80-ih godina, naratologija postaje dominantan knjievno-teorijski i kritiarski metod. Zahvaljujui njenoj usredsreenosti na naraciju, proza u hijerarhiji knjievnih vrsta dobija prestino mesto, a poezija se kao artificijelnija forma povlai. Tokom 90-ih povlaeni predmet prouavanja knjievnosti postaje proza, te se zato i prouavanje poezije na katedrama za knjievnost u Srbiji marginalizuje. To znai da predavai i predavaice, posebno oni mlai, ekskluzivno rade teoriju i kritiku proze, tako da i studenti/studentkinje uglavnom izuavaju prozu. Marginalizacija poezije nije odlika samo postsocijalistikih drutava, kao to je srpsko (videti: Perelman), ali u odreenim drutveno-politikim okvirima ima konkretne vidove. Prelaz od socijalizma ka tranziciji na prostoru druge Jugoslavije odvijao se u traginim, krvavim ratovima u kojima Srbija, naravno nije uestvovala, da cinino upotrebim tada esto korienu frazu. Ako pogledamo podruje kulture, moemo rei da je to period dominacije retro knjievnih modela, koji na nivou knjievnih reprezentacija konstruiu identifikacione modele. Retro postsocijalistiki modeli pisanja poezije i proze uestuju u konstrukciji novog postsocijalistikog (postjugoslovenskog) srpskog identiteta (videti: uri, 2007). Traganje za istinskim nacionalnim identitetom, koji se, navodno, izgubio tokom dugog i represivnog perioda jugoslovenskog socijalizma, pod-

555

stakao je pesnike i prozaiste da se okrenu temama i oblicima karakteristinim za starije periode nacionalne kulture. U Srbiji tokom 90-ih ruralna poezija postaje dominanta, pesnici i pesnikinje obnavljaju tradicionalne pesnike oblike, strofe, rime i metre. Retrogradna antimodernistika poezija u potpunosti dominira poljem poezije. Rolan Bart, a kasnije i ameriki jeziki pesnik i teoretiar, Ron Silimen, pisali su o romanu kao anru nastalom u periodu konstituisanja buroaskog drutva (Bart, Silliman). U kontekstu uspostavljanja novih postsocijalistikih drava i (re)konstitucije njihovih nacionalnih identiteta, proza postaje pogodna kao identifikacioni model, naroito (pseudo) istorijski romani. Urbana poezija se potiskuje, a ubrzo i nestaje sa javne scene, jer nije pogodna da izrazi patriotska oseanja i da nam objasni ko smo mi u stvari. Obraivanjem religioznih, lokalno patriotskih i ruralnih tema, bitno je jer na taj nain pesnici pokazuju svoj patriotizam i privrenost (nanovo definisanoj) staroj naciji, koja je konano pronala sebe i oslobodila se balasta nacionalne odroenosti u okvirima socijalizma i jugoslovenstva. Redefinisanje kulture u postsocijalistikoj Srbiji odnosilo se i na definisanje nacionalnog pisma, pisma koje na najbolji nain odraava na nacionalni identitet. Tokom socijalizma u Srbiji su izlazili asopisi tampani irilicom i asopisi tampani latinicom. Tokom 90-ih gotovo svi asopisi koji su u prethodnom periodu izlazili na latinici, preli su na irilicu. To je bio znak povratka korenima. Reakcija na ovaj fenomen javila se osnivanjem novih asopisa koji deluju u okviru opozicionog, antimiloevievskog bloka. Svi oni kao svoju politiku odluku prihvataju latinicu i tako simboliki izraavaju protest protiv dominantnih dravnih institucija, opte politike, kao i protiv dominantnih trendencija u tadanjoj srpskoj kulturi. Od asopisa treba pomenuti Re i ProFeminu iz Beograda (izdava Radio B92), Transkatalog iz Novoga Sada (izdava Trei talas) i neto pre njih, Koavu iz Vrca. Zahvaljujui Rei, ProFemini i Transkatalogu, urbana poezija ponovo zadobija zamah. Pa ipak, marginalizacije poezije imala je poraavajue uinke. Ekskluzivno urbane edicije poezije u izdanju Nolita i Matice srpske nestaju, odnosno njihov profil se menja u skladu sa dominantnom poetikom vremena. Mnogi pesnici i pesnikinje prestaju se baviti poezijom i okreu se prozi. Meu njima su Ljiljana uri, Jelena Lengold i Slobodan Tima. Jedan deo pesnikinja i pesnika, mada ne naputaju

556

poeziju, okreu se pisanju proze jer ukoliko ste aktivni samo kao pesnikinja/pesnik, i radite u marginalnom anru va rad je bio apriori osuen na marginalnost. Meu takvim autorkama/ autorima pomenuu Ninu ivanevi i Milana orevia, kao i neto mlaeg Lasla Blakovia.

asopisi, radionice, antologije

asopis Re je od kraja 1994. izlazio jedamput meseno i tokom 90ih imao je znantan uticaj na formiranje srpske urbane knjievne scene. Ako se govori o poeziji, urednici Rei su se usredsredili na generaciju pesnika roenih oko 1960. godine, od kojih su najznaajniji bili Dragan Jovanovi Danilov, Vojislav Karanovi, Saa Jelenkovi i Saa Radoji. Zahvaljujui podrci urednika i kritiara Rei, ova pesnika struja je postavljena kao dominantni tok srpske poezije 90-ih. Urednice ProFemine, asopisa koji je pokrenut krajem iste te 1994, nasuprot tome, u istoj generaciji pesnika/pesnikinja roenih oko 1960. izdvojile su novosadsku pesnikinju Jasnu Manjulov, vraku pesnikinju Jelenu Marinkov (dve pomenute pesnikinje krajem 90-ih nestaju sa pesnike scene) i beogradsku pesnikinju Danicu Vukievi, koja je meu najaktivnijima do danas. To je i period kada se na sceni pojavljuje Ana Ristovi, predstavnica generacije roenih oko 1970, autorka koja je od trenutka pojavljivanja imala izuzetnu podrku razliitih institucija srpske pesnike scene i njihovih protagonista i protagonistkinja, ukljuujui i urednike Rei i urednice ProFemine. Iz poetikog delovanja Rei nastala je antologija muke poezije, koju je uredio Tihomir Brajovi, jedan od urednika Rei, pod naslovom Rei i senke Izbor iz transimbolistikog pesnitva devedesetih (1997). U samoj knjizi, naravno, nigde nije naznaeno da je re o mukoj poeziji, jer diskurs dominantne kulture konstruie polje poezije kao polje ispoljavanja kreativnosti mukaraca, projektujui muku subjekatsku poziciju kao univerzalnu. Drugim reima, ideoloka pozicija ovog univerzalistikog diskursa konstruie poeziju kao univerzalnu praksu, ali taj univerzalistiki diskurs nije rodno neutralan, zapravo, rodno je obeleen. Zato u ovu, kao i u tolike druge antologije, pesnikinje nisu ukljuene, jer se smatra da one pisanjem nikada ne mogu dostii visoku, univerzalnu, umetniku vrednost (o ulozi pesnikinje u anglosaksonskoj kulturi videti: Felbabov).

557

Brajovi je u antologiju ukljuio Dragana Jovanovia Danilova, Vojislava Karanovia, Sau Jelenkovia, Sau Radojia i Nenada aponju. Poetiki koncepti kojima antologiar objanjava poeziju antologiziranih pesnika, koje antologiziranjem kanonizuje kao najznaajnije u generaciji, jesu simbolistiki i neosimbolistiki ideal iste poezije, tj. ideal apsolutne poezije i novi misticizam pevanja, tj. povratak metafizici. Rekla bih da ova poezija odgovara vremenu u kojem nastaje, svojim nostalginim, melanholikim retro begom u mistike svetove klasine moderne poezije. Uvodni tekst konstruie srpsku poeziju kao muku, jer su u toj tradiciji relevantni gotovo iskljuivo i jedino pesnici. Iz poetikog delovanja ProFemine nastala je antologija Make ne idu u raj, koju je uredila pesnikinja Radmila Lazi, urednica ProFemine, nakon to je istupila iz Redakcije. Ona nas uvodi u fenomen enskih antologija, o emu e malo kasnije posebno biti rei. Od 1997. godine na beogradskoj sceni su delatne dve knjievne radionice. Jedna je nastala kao Radionica kreativnog pisanja za tinejdere i mlade (program Talenti) u okviru Fonda za otvoreno drutvo. Vodili su je kritiarka Tatjana Rosi (koja tokom NATO intervencije naputa ovaj projekt), i pesnik, prozaik, kritiar i urednik Vasa Pavkovi. Iz nje je nastao Centar za stvaralatvo mladih, vodio ga je Vasa Pavkovi, a bio je postavljen po uzoru na pesnike radionice (poetry workshops), koje su artikulisane u pesnikim radionicama na amerikim univerzitetima od 70ih godina 20. veka (videti: uri, 2002). Polaznici/polaznice radionice piu pesme, a u procesu rada se usredsreuju na sam tekst. Pesma se doteruje dok se ne dovede do formalnog savrenstva. Nastale pesme proizlaze iz ideologije lirske pesme (videti: uri, 2006), koja podrazumeva konstruisanje jasno definisanog glasa, odnosno lirskog ja, izrazitu narativnost, kao i, deridijanskom terminologijom izraeno, metafiziku prisustva. Znatna finansijska potpora omoguila je i pokretanje edicije u kojoj su polaznici ove radionice mogli objaviti svoje knjige. Meu pesnicima i pesnikinjama vezanim za ovaj projekt bili su Danica Pavlovi, Marjan akarevi, Dina Vukovi i Radojica Buni. Druga pesnika radionica se osniva u Centru za enske studije i komunikacije, a kasnije deluje u okviru Asocijacije za ensku inicijativu (skraeno AIN), koja postaje Ainova kola poezije i teorije, koju je inicirala Dubravka uri, pesnikinja,

558

kritiarka i urednica ProFemine. Dve feministike organizacije, Centar za enske studije, a kasnije AIN, ustupile su prostor i povremeno obezbeivale finansijsku potporu, dok je ProFemina bila vana jer su u njoj autorke po prvi put objavljivale svoju poeziju. Proces rada se zasnivao na poetikama nove amerike poezije (bit poezija, Blek Mauntin koled) i na postavkama bitnim za ameriku jeziku poeziju (language poetry), kojom se D. uri dugo bavila. Projekt je polazio od uverenja da poezija nastaje iz odreenog koncepta i njegovog konteksta, te je proces rada obuhvatao intenzivno iitavanje dostupnih poetika pesnika/pesnikinja, kao i itanje pesnika i pesnikinja eksperimentalnih pesnikih praksi (na primer, italijanski futurizam i ruski kubofuturizam), koji su u konceptu Centra za stvaralatvo mladih bili uglavnom iskljueni kao referentna literatura. Pojavljivanje zbirki poezije Centra za stvaralatvo mladih, kao i objavljivanje prvih knjiga autorki vezanih za AIN u ediciji Prve knjige Matice srpske, bilo je jasno da je na scenu stupila nova generacija roena od sredine 70-ih do 1980. godine. Oba projekta su krajem 2002. predstavljena u Kulturnom centru Beograda.

Antologije enske poezije

Nakon 2000. godine objavljene su tri antologije enske poezije. Treba naglasiti da su iri kontekstualni kulturoloki okvir koji je omoguio da se one pojave inile feministike organizacije koje su se od 1991. godine oformljivale u Srbiji, pa i na prostoru itave tada ratom zahvaene druge Jugoslavije. U uem smislu bitne su bile sledee feministike NVO-institucije: Centar za enske studije i asopis enske studije, koji je Centar izdavao, i ProFemina. Zahvaljujui njima, angloamerika ginokritika je snano prodrla u Srbiju i dala teorijski podsticaj za prouavanje lokalne enske knjievne tradicije. Tokom 90-ih godina u feministikom izuavanju knjievnosti ginokritika je bila prihvaena i primenjivana kao dominantni pristup u prouavanju enske knjievnosti, kako u Centru za enske studije, tako i u asopisu ProFemina. Ali ona je bila prihvaena u obliku karakteristinom za njenu ranu, predpoststrukturlistiku fazu iz 70-ih godina 20. veka. Zato se moe rei da je kao teorijski model bila regresivna u odnosu na, uslovno reeno dominaciju, ili bolje reeno prisustvo, francuske feministike poststrukturalistike teorije u 80-im godinama 20. veka (videti: Dojinovi-Nei i Popovi-

559

Perii). Nekoliko je razloga kojim se ovo moe objasniti. Prvi se tie promene konteksta. Jugoslavija 80-ih godina 20. veka je bila relativno liberalno socijalistiko drutvo u kojem su nove teorijske koncepcije bile relativno blagovremeno primane, dok su 90-e u Srbiji period zatvorenog postsocijalistikog drutva koje je okrenuto prolosti, zaokupljeno ratovima (u kojima ne uestvuje), te je bilo teko i u okviru alternativnih obrazovnih programa studija knjievnosti probiti barijere. Barijere nije bilo mogue probiti i zato to je u Srbiji od 70-ih godina u studijama knjievnosti bio dominantan model angloamerike imanentne nove kritike, a rana ginokritika je proizala iz ovog modela, istovremeno se distancirajui od njega i preuzimajui mnoge bitne pozicije nove kritike (videti: Moi). I pored ovde izreene kritike, kojom bi se u budunosti trebalo ozbiljnije pozabaviti, ginokritika je u Srbiji inicirala istraivanje spisateljske enske tradicije 19. i 20. veka. Feministiki projekt konstruisanja enske knjievne tradicije ostvarivao se, mada fragmentarno (drugim reima, nesistematino), zahvaljujui predavaicama Centra za enske studije i urednicama ProFemine i to posredstvom dve rubrike u asopisu ProFemina: Portret savremenice i Portret prethodnice. Urednice ProFemine, kao aktivne spisateljice, pesnikinje, prozaistkinje i kritiarke, posebnu panju su posvetile poeziji i prozi svojih savremenica. Ako se govori o poeziji, pesnikinje, posebno one roene oko 1960. bile su podsticane da rade i objavljivane su, a istovremeno se tragalo za novim autorkama. Prevodi feministike teorije objavljivani pre svega u enskim studijama, ali i u ProFemini, kao i konstruisanje (necelovitog i nesistematinog) enskog spisateljskog kanona, stvorili su atmosferu koja je dovela do pojave fenomena antologija enske poezije. Objavljivanje ovih antologija je bilo mogue, zato to je poezija, naroito ona urbana, u Srbiji bila tragino marginalizovani anr, koji nije bio pod strogom kontrolom uticajnih nacionalnih institucija i pojedinaca, koji bi mogli onemoguiti njihovo pojavljivanje. Njih nisu izdavale nacionalno znaajne stare ili znaajne novoosnovane izdavake kue, ve alternativni izdavai. Antologiju Make ne idu u raj Radmile Lazi objavio je Samizdat Radija B92, izdavaka opoziciona medijska kua, koja se proslavila antimiloevievskim angamanom. Usled svog politikog delovanja, B92 je postao vaan kulturno-politiki izdavaki projekt. Antologija R. Lazi je obuhvatila poeziju autorki koje su delovale od 70-ih godina 20. veka, koje uglavnom nisu bile znaajne za poeziju dominantnog toka koja se tada pisala.

560

Obuhvatila je pesme Mirjane Stefanovi, Judite algo, Katalin Ladik, Ljiljane uri, Marije imokovi, Tatjane Cvejin, Radmile Lazi, Mirjane Boin, Ivane Milankove, Biljane Jovanovi, Nine ivanevi, Sneane Mini, Danice Vukievi, Jelene Lengold, Marije Midovi, Dubravke uri, Jasne Manjulov, Marije Kneevi, Jelene Marinkov i Ane Ristovi. Zanimljivo je ukljuivanje prevedenih pesama Katalin Ladik, koja pie na maarskom jeziku i koja bi se mogla opisati kao maarsko-srpsko-jugoslovenska autorka. Reakcije na antologiju su bile burne. Gotovo svi kritiari i kritiarke obruili su se na izbor. Njihov prigovor bio je utemeljen u vanoj ideolokoj poziciji paradigmatinoj za srpsku kulturu, posebno 90-ih godina 20. veka, a koja se moe iskazati reju sabornost. U ovom kontekstu ta re se odnosi na zahtev da jedna reprezentativna antologija enske (ili svake druge) poezije mora obuhvatiti kako ruralne i antimoderistike, tako i urbane modernistike, tj, modernistike-postmodernistike poetike opuse. To znai da se postavlja zahtev da antologija simboliki mora pokazati naciju posredstvom nacionalne poezije kao organsku, harmoninu idealnu, zapravo idealizovanu celinu. Radmila Lazi nije uspela u nastojanju da pronae kritiarku koja bi joj odgovarala i koja bi pristala da napie predgovor antologiji, pa je odluila da ga napie sama, sluei se pastiem, kolaom i montaom. Prelazila je dostupnu, pre svega, feministiku literaturu, uinivi napor da iita tekstove iz te teorijske oblasti i iskoristi ih u svom tekstu. Poto je autorka pesnikinja, nije bila obavezna da navede korienu literaturu, a postmoderna joj je dozvolila da se kree u okvirima tekstualnosti koja ne pretenduje na originalnost. Drugu antologiju Diskurzivna tela poezije Poezija i autopoetika nove generacije pesnikinja nastalu iz rada Ainove kole poezije i teorije, kolektivno su uredile/li njene saradnice i saradnici. Izdava je bila Asocijacija za ensku inicijativu, koja nema pravo distribucije i prodaje svojih izdanja. Poezijom i autopoetikim tekstovima predstavljene su pesnikinje Danica Pavlovi (ranije vezana za Centar za stvralatvo mladih), Ljiljana Jovanovi, Natalija Markovi, Sneana abi, Ivana Velimirac, Tamar uki, Jelena Teanovi, Dragana Popovi, Ksenija Simi, Sanja Petkovska, Jelena Savi, Sneana Roksandi, Ana Seferovi, a kritiko-teorijske tekstove su napisali Aleksandar Trklja i Dubravka uri. Pesnika praksa koja se postepeno artikulisala u ovoj skupini, odvajala se od dominantne pesnike prakse po tome to se

561

artikulisala s obzirom na eksperimentalne pesnike prakse, koje dominantna srpska kultura beskompormisno iskljuuje. Ali poezija predstavljena u ovoj antologiji pokazuje bitnu tendenciju poezije novih generacija posle pada Berlinskog zida, naroito u Poljskoj i Sloveniji, a to je povezivanje lirskog i eksperimentalnog, kao i uticaj amerike bit generacije sa kultnom figurom Alena Ginzberga i njujorke kole sa uticajnim pesnicima Frenkom OHarom i Donom Eberijem. Jo jedna bitna odlika ove antologije je ponovno uvoenje anra autopoetike, koji je dugo u Srbiji bio zanemarivan, gotovo nestao. Re autopoetika ovde oznaava autorefleksivne tekstove koje pesnikinje i pesnici piu obrazlaui svoje poetike pozicije. Treu antologiju pod nazivom Tragom roda, smisao angaovanja Antologija savremene poezije sastavila je Jelena Kerkez. Ona vodi malu izdavaku kuu Deve koja pripada LGBT, queer transgender kontekstu. U antologiji su predstavljene autorke Ana Seferovi, Tamara uki, Ana Ristovi, Maja Mirkovi, Tanja Markovi, Vesna Peri-Momilovi, Danica Pavlovi, Dubravka uri, Jelena Savi i Ana Lena Stipani. Osim Dubravke uri, koja pripada generaciji roenoj oko 60-e, predstavljena je generacija pesnikinja roenih od poetka 70-ih do poetka 80-ih godina 20. veka. One dolaze iz razliitih konteksta. Izvestan broj autorki je proizaao iz Ainove kole, izvestan broj je povezan sa teorijsko-performerskim projektom Teorija koja hoda. Ana Ristovi pripada dominanom toku srpske poezije, dok Ana Lena Stipani, autorka iz Hrvatske, pripada kontekstu LGBT i veina njenih pesama u antologiji je na engleskom jeziku. Pored poezije u njoj su objavljeni i intervjui koje je antologiarka uradila sa svakom autorkom, to znai da je koncepcijski postavljeno kao bitno ne samo to kako odreena autorka pie, ve i kako artikulie sopstvenu poetiku poziciju. U naslovu antologije kategorija rod ukazuje na svest o tome da je poezija obeleena rodom, a podnaslovom se univerzalizuje pozicija enskog spisateljskog subjekta.

Dominacija urbane poezije

Posle 2000. godine urbana poezija postepeno ponovo postaje dominantna. Ona je simptom srpskog drutva koje pokuava da potisne i zaboravi duboke, nereene traume, koje su posledica katastrofalne viedecenijske politike.

562

U novoj urbanoj poeziji poslednjih par godina izdvajaju se autorke Radmila Lazi, Danica Vukievi, Marija Kneevi, Ana Ristovi i Milena Markovi. Zajedniko im je to to deluju u reimu prozirnosti jezika (o pojmu prozirnosti jezika videti: uri, 2002), koji dovodi do efekta realnosti u diskursu poezije. One konstruiu lirsko ja, najee je to enski glas, koji izgovara pesmu. Primeniu na ovu poeziju termin Kristofera Bia i nazvau je postkonfesionalnom. (U kontekstu amerike poezije 60ih godina konfesionalna /ispovedna/ poezija kritiki se odnosila prema uenoj modernistikoj poeziji eliotovske tradicije. Od 70ih godina konfesionalna poezija postaje dominantan tok, te je Bi tim terminom postkonfesionalno oznaio njen dananji akademski, dominantni status.) Pomenute autorke se oslanjaju na tradicionalni koncept pesnike tehnike ili zanata, to znai da njihove pesme tee formalnom savrenstvu. U sreditu njihovog interesovanja je naracija, a pesnika tehnika podrazumeva nepretencioznu jednostavnu dikciju. Ova lirika se zasniva na glasu, koji narativnim pesnikim tehnikama postie uinak line autentinosti, neposrednog obraanja i iskrenosti, a vizuelne slike su bitan element sceninosti same poezije. Nasuprot dominatnoj poeziji, grupacija okupljena oko projekta Ainove kole poezije i teorije nakon objavljivanja antologije Diskurzivna tela poezije ulazi u eksperimentalu tekstualnost, imajui u vidu kontekste jezike poezije (arls Bernstin, Bob Perelma, Ron Siliman, Lin Hedinien, Rejel Blau Duplezi, itd) i francuskog enskog pisma (Lis Irigaraj i Elen Siksu). Karakteristini iskazi koji pokazuju temeljne razlike u ovim pristupima su rei Ane Ristovi, koja je pisala:
Po mom miljenju, najbolji su oni stvaraoci koji u svoje delo umeju da transponuju svoj doivljaj. Tanije, koji umeju da posmatraju i doive svet oko sebe i onda da to pretoe u knjievnost. To, naravno, ne znai da se u njihovom delu ispoljava njihova linost, niti da pesniko ja nuno mora biti i pesnikovo ja. (Kerkez: 57)

Nasuprot tome, Jelena Savi je pisala:

Nain na koji ja razumevam svoje tekstove jedan je od moguih i promenjivih naina razumevanja. Kroz postojanje tih tekstova i mog naina njihovog razumevanja kroz odreene diskurse postoji moj identitet pesnikinje koji da bismo mogli govoriti pre o pozicijama nego o identitetu znai stalno premetanje i stalno performativno izvoenje samog sebe. (Kerkez: 210).

563

I na kraju, parafrazirau rei Ljiljane Jovanovi, koja je pisala da je enski lirski subjekt, odnosno fantazam subjekta, aktivan i intervenie ne samo u realnosti teksta ve i u realnosti samoj (Jovanovi: 95). Drugim reima, poetske opcije u kojima radimo nisu nevine i naivne, niti se same po sebi podrazumevaju, ve govore o kulturalnoj poziciji koju mi kao autori i autorke zauzimamo u sopstvenoj kulturi. One, fukoovskim jezikom reeno, podrazumevaju politike, poetike, subjekatske, identitetske, identifikacijske matrice, koje biramo, a koje nam stoje na raspolaganju u diskursima kulture koju nastanjujemo.

Literatura:
Bart, Rolan (1979). Knjievnost, mitologija, semiologija, prevod Ivan olovi, Nolit, Beograd Beach, Christopher (1999). Poetic Culture Contemporary American Poetry between Community and Institution, Northwestern University Press, Illinois Brajovi, Tihomir (ur) (1997). Rei i senke Izbor iz transsimbolistikog pesnitva devedesetih, Prosveta, Beograd Dojinovi-Nei, Biljana (1993). Ginokritika Rod i prouavanje knjievnosti koju su pisale ene, Knjievno drutvo Sveti Sava, Beograd uri, Dubravka (2006). Socijalna filologija Rejel Blau Duplezi i materijalistika itanja poezije, U: ProFemina, br. 43-44, Beograd uri, Dubravka (2002). Jezik, poezija, postmodernizam, Oktoih, Beograd uri, Dubravka (juni 2007). Izazovne prakse pisanja posle 2000. godine u Srbiji, U: Zenike sveske, br. 6-7, Zenica Felbabov, Vladislava (prolee/leto, 2000) H. D. Imaistkinja, U: ProFemina, br. 21-22 Jovanovi, Ljiljana (2008). Tehnologija mame, Prva knjiga Matice srpske, Novi Sad Kerkez, Jelena (ur) (2006). Tragom roda smisao angaovanja Antologija savremene poezije, Deve, Beograd Lazi, Radmila (ur) (2000). Make ne idu u raj Antologija savremene enske poezije, Samizdat FreeB92, Beograd Moi, Toril (1985, reprinted 1988) Sexual/Textual Politics: Feminist Literary Theory, Routledge Pavlovi, Danica i drugi (2004) Diskurzivna tela poezije Poezija i autopoetike nove generacije pesnikinja, Asocijacija za ensku inicijativu, Beograd Perelman, Bob (1996), The Marginalization of Poetry - Language Writing and Literary History, Princeton University Press, Princeton, New Jersey Popovi-Perii, Nada (1988). Literatura kao zavoenje, Prosveta Beograd Silliman, Ron (1987). The New Sentence, Roof Books, New York

564

Svetlana Tomi

ANTOLOGIJA SVETSKE POEZIJE

U Sjedinjenim Amerikim Dravama nedavno je izala antologija New European Poets (Novi evropski pesnici).1 Projekat su inicirala i organizovala dva profesora sa univerziteta u dravi Missouri, Wayne Miller i Kevin Prufer, inae i sami ugledni pesnici, prevodioci i urednici knjievnog asopisa Pleiades: A Journal of New Writing. Na knjizi od 400 strana radila su 24 regionalna urednika i 190 prevodilaca, koji su sve evropske zemlje predstavili sa 290 pesnika i pesnikinja. U Uvodu Antologije, Wayne Miller i Kevin Prufer priu o odnosu amerike i evropske poezije otpoinju snanim vezama iz sredine 19. veka, kada je na francuske simboliste veliki uticaj imala poezija E. A. Poa. Poetkom 20. veka, mnogi ameriki modernistiki pesnici iveli su u Evropi, a svoju inspiraciju nalazili su u njenoj dugoj istoriji, ili u internacionalistikom duhu Pariza i Londona. Neki od imigranata i egzilanata uinili su dosta u pribliavanju evropske poezije Americi, i zato se s razlogom ovde pominju Charles Simic, Czeslaw Milosz i Joseph
1 Graywolf Press, Saint Paul, Minnesota, 2008.

565

Brodsky. Vremenom poetske veze i odnosi izmeu dva kontinenta poeli su da slabe, sve dok nisu skoro uvenuli. I to posebno u poslednjih 40 godina, kada se, prema miljenju dvojice profesora, dosta toga desilo i u Evropi i u evropskoj poeziji. Taj politikoistorijski kontekst deavanja oni smatraju bitnim i pokuavaju da ga priblie amerikim itaocima, osvetljavajui neke prelomne trenutke. Kao graninu godinu za izbor pesnika uzeli su 1970., elei posebno da skrenu panju na one pesnike koji su tokom 80-ih i 90-ih postali vani i ugledni. Oba glavna urednika svesna su da ne postoji idealan antologiarski model, posebno kada se radi sa brojnim jezicima, dijalektima, narodima i nacionalnim identitetima. Zato su odabrali jeziko-geografski put, koji im je omoguio da sauvaju, koliko god je to mogue, bliskost pesnitva slinih jezikih zajednica i kultura. to se evropskih poetika tie, Miller i Prufer zapaaju veliko naslee nadrealizma i dadaizma, kod odreenih pesnika uoavaju uticaj amerike bitnike poezije i ispovedanja, kod drugih, pak, uticaj istonjake filozofije, ruskih akmeista, poetike minimalizma a kod istonoevropskih pesnika nalaze i poeziju svedoenja. Meu mnogim, Miller i Prufer istiu tri kljuna cilja ove antologije: 1. pokazati putanju evropske poezije koja Amerikancima nije poznata, 2. preispitati poeziju Evrope koja se i kulturno i istorijski promenila i 3. promeniti oslabljene veze i interesovanja izmeu amerike i evropske poezije. Broj strana jednog poetskog izbora podeavan je prema broju stanovnitva neke drave. Regionalni urednici odluivali su o izboru pesnika i broju pesama, a zamoljeni su da poeziju date zemlje predstave na najbolji mogui nain, estetski i stilski to raznolikije, da se fokusiraju na one pesnike koji nisu od pre objavljivani u Americi (to je i razlog zato pesnici poput Adama Zagajewskog, Eavana Bolanda i Venusa Khoury-Ghatae nisu u ovoj knjizi). Ovi urednici su organizovali prevode, komunicirali sa urednikim kolegijumom, a neretko i sami prevodili. Urednici za Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu, Srbiju i Crnu Goru bili su Igor tiks i Jovanka Uljarevi, urednik za Makedoniju bio je Michael Dumanis, a za Kosovo - Wayne Miller. Slovenaku poeziju predstavili su Boris A. Novak (Universe), Ale Debeljak (Cast Vote), Barbara Korun (Every Breath You Take), Uro Zupan (May) i Ale teger (The Returning of What Is to Come). Hrvatsku su predstavili Branko Male (Crystal), Anka agar (Journey), Branko egec (Eyes, Ears, Mirrors), Delimir Re-

566

icki (Radio), Kreimir Bagi (a house), Damir odan (Darruti) i Tatjana Gromaa (I Like It When You Come Around with Your Friends). U izboru poezije iz Bosne i Hercegovine zastupljeni su Mile Stoji (A House on Ice), Ferida Durakovi (Paper Tea), Semezdin Mehmedinovi (War), Miljenko Jergovi (Feldwebel Zorns Motorcycle) i Senadin Musabegovi (Dawn at Auschwitz). Iz Srbije autori su: Radmila Lazi (Antropomorphic Wardrobe), Novica Tadi (Antipsalm), Milan orevi (Far Away from Forest Sounds), Zvonko Karanovi (Melancholy), Dragan Jovanovi Danilov (On a Sunday Afternoon, a Soul is a Fascinating Fascist), Marija Kneevi (On-Site Investigation V), Saa Jelenkovi (Fortress) i Ana Ristovi (Snow in Your Shoes). Pesme Bale Brkovia (The Babylon Song), Aleksandra Beanovia (Pessoa: On Four Addresses) i Pavla Gorania (Great Preparations) obuhvataju izbor iz Crne Gore. Makedonsku poeziju predstavili su Kata Kulavkova (Bronchitis a psychopoem), Zoran Anevski (Whats Slouching) i Lidija Dimkovska (Decent Girl). Poezija Kosova predstavljena je pesnicima: Eqrem Basha (The nightingale sings), Flora Brovina (The Year 1981) i Abdullah Konushevci (Heavy Burden, Your Fragile Body). U Vaingtonu smo razgovarali sa urednicima antologije svetske Poezije Kevinom Pruferom i Waynom Millerom S. Tomi: Ovo je prva antologija koja prua uvid u stvaralatvo evropskih pesnika sa kraja prolog veka. Kao obaveznu za itanje, Vau knjigu preporuuju Edward Hirsch, Toma alamun i Carolyn Forche. Zanimljiv je va princip organizacije pesnika geografsko-jezikim kretanjem od Amerike ka Evropi. Poinjete pesnicima iz Portugala i panije a onda se putovanje usmerava ka Francuskoj, Luksemburgu, vajcarskoj, Italiji Koliko ste dugo radili na ovom projektu? ija vam je pomo bila neprocenjiva, da li ste nailazili na prepreke, kako ste ih reavali? Da li biste uspeli bez pomoi dravnih fondacija? Prufer: Ideju smo predloili u maju 2005. a u avgustu iste godine dobili odobrenje i rok od godinu i po dana za prvu verziju. Poeli smo da kontaktiramo prevodioce i urednike iz 46 zemalja, koliko ih je i zastupljeno u knjizi; njima najvie i dugujemo. Oni su birali pesme, prevodili ih, ili nalazili ve uraene prevode. Nijedan projekat ovakve vrste ne bi mogao da se radi bez saradnje sa najmanje desetak urednika. Naravno da smo imali mnogo prepreka. Regionalni urednici nisu mogli

567

da se sloe sa naim ogranienjem broja strana, sa injenicom da neki od pesnika nee moi da uu u izbor. Za knjigu ovakve vrste bilo je veoma komplikovano dobaviti autorska prava, ne samo od pesnika i prevodilaca, ve i od izdavakih kua i drugih zastupnika. Knjiga je udruila 190 prevodilaca i 290 pesnika. Nai sve te ljude bio je velik posao. I pored nevelikog novca od fondacija, da bi smo zavrili knjigu morali smo svi da koristimo i vlastite prihode. Miller: Sasvim smo sluajno doli do tog, kako kaete, poetskog putovanja od Amerike do Evrope. Knjigu smo pripremali za ameriko trite, a veoma nam je drago to je podstakla odreene diskusije u Evropi. Hteli smo da amerikim itaocima uinimo prijatno putovanje kroz Evropu. Jo vanije, ovakav nain omoguio nam je da poveemo zemlje prema lingvistikim i kulturnim vezama, a to nam abecedni red organizacije ne bi dozvolio. Kevin je ve objasnio poetak naeg projekta i ne bih ponavljao taj deo. Radije bih istakao koliko je teko nai sredstva za knjige pesama i poetske projekte uopte. To je ovde u Americi veoma komplikovano. Izdavaka kua Greywolf je poznata po objavljivanju prevoda zato to je jedna od ukupno tri amerikih izdavaa koji dobijaju subvencije od Lannan Foundation. Tek nekolicina prevodilaca iz nae antologije dobilo je podrku od institucija gde predaju ili od drugih fondacija. Ja sam dobio mali predah od nastave na svom univerzitetu, to nije donelo novce za projekat, ali mi je obezbedilo vie vremena kojeg drugaije ne bih mogao da naem. Da zakljuim: da, bilo je veoma teko zavriti ovaj projekat bez finansijske pomoi koja je dolazila korak po korak. S. Tomi: U emu vas je evropska savremena poezija najvie iznenaivala, a gde ste, pak, nalazili velike slinosti sa amerikom poezijom? Prufer: Zaista nisam znao ta mogu da oekujem od ovako irokog pregleda poezije pa me je malo toga iznenadilo. Znao sam da je evropska poezija (a svestan sam da su ovo VELIKA uoptavanja) tematski vie vezana za istoriju i politiku. Pretpostavljam da je to zbog mnogo burnije istorije nego to je amerika. Zato se mnoge tragedije u prolom veku svetski ratovi, genocid u Armeniji, dogaanja na Balkanu ine apstraktne i daleke amerikim itaocima, koji ne vide svedoanstva o njima svaki dan, onako kako ih vi vidite. Naravno, ovakve vrste iskustava imaju direktniji i jai uticaj na evropsku poeziju

568

nego na ameriku, koja je mnogo vie lina, ispovedna, vezana za pravce koji, gle ironije, potiu iz Evrope! ini mi se da je sada amerika poezija vie optereena klikama nego evropska. Uglavnom, pesnike koji objavljuju knjige, na jedan ili drugi nain, podupiru univerziteti a oni, pak, finansiraju izlaenje asopisa za poeziju i drugih publikacija, obrazuju nae pesnike i zapoljavaju njihove diplomce kao profesore koji piu pesme. Ovaj profesionalizam podrava i zapoljava pesnike ali, s druge strane, vodi umetnosti koja, u svojoj akademskoj hegemoniji, rezultira estim pojavama razliitih a kratkovenih poetskih kola, bezbrojnim konferencijama, pomodnim knjievnim magazinima Miller: Slaem se sa ovim to je Kevin rekao. O tome je i Czeslaw Milosz pisao u svom eseju The Witness of Poetry. Druga vana razlika je u tome to je uticaj nadrealizma u evropskoj poeziji bio mnogo vei nego u amerikoj. Poetkom ezdesetih godina prolog veka, veoma mali broj amerikih pesnika je bio inspirisan nadrealistima. A onda je ta odlika postala nevana (negde u osamdesetim), kada amerika poezija nije znala ta se deava u evropskoj. Vie se fokusirala na klike meu mlaim pesnicima. Tanije, previe. Sastavljajui antologiju Novi evropski pesnici iznenadio sam se uviajui u kojoj su meri ameriki pesnici, oni ispovedne vrste (Sylvia Plath, Anne Sexton, Robert Lowell, i njujorka kola pesnika, zajedno sa Johnom Ashberyjem i Frankom OHarom) bili uticajni sredinom prolog veka na evropsku poeziju. Pa opet, uprkos amerikoj izolovanosti, nekoliko amerikih pesnika je itano u Evropi. S. Tomi: Kakav je odjek knjiga do sada nala u SAD, a kakav drugde u svetu i u Evropi? Da li spremate neke nove sline projekte? Prufer: U Americi je knjiga dobila dosta pozitivnih prikaza, premda u manjem broju nego to smo oekivali. U Evropi je interesovanje za ovu knjigu bilo vee nego to smo pretpostavljali. Mislim da se itaoci uvek vie zanimaju za knjige svojih sunarodnika. Kada sam objavio antologiju The New Young American Poets (Novi mladi ameriki pesnici), interesovanje u Americi je bilo mnogo vee, iako ne tako slono pozitivno kao za antologiju evropskih pesnika. Trenutno pripremam zbirku eseja amerikog pesnika Dunstana Thompsona. Miller: Knjiga se dobro prodaje u Americi i pobuuje interesovanje. Kad je projekat ovakve veliine u pitanju, jedino se

569

moemo nadati da smo pribliili kvalitetnu savremenu evropsku poeziju amerikim itaocima koji bi je sa tekoom drugaije mogli nai. Ne bih se prihvatio projekta ovakve vrste ubudue jer ukljuuje veoma stresan i iscrpljujui rad. Pripremam drugu knjigu svoje poezije koja e izai u prolee 2009. i prevodim neto sa panskog. S. Tomi: Vaa antologija je posveena svima koji prevode. Njujorka organizacija Words Without Borders (Rei bez granica) objavila je podatak da se svega est posto svetske knjievnosti prevodi u SAD. Kako objanjavate odsustvo prodora evropskih knjievnika na ameriko trite? Wayne je prevodio albanskog pesnika. Otkuda interesovanje za albansku poeziju? Prufer: Ovo je zaista deprimirajue pitanje. Deo odgovora je oigledan: SAD su ogromna zemlja, sa velikim brojem pisaca i izdavaa a ovu prekomernost ne prati i italaka podrka. Sa druge strane, Amerika je i kulturno i intelektualno izolovana od ostatka sveta. Nai studenti ne ue evropske jezike i jedva da imaju predstavu ta se deava sa druge strane okeana. Veoma smo malo uinili da potpomognemo interesovanje za evropsku knjievnost, ak i mi koji je itamo. Izdavake kue tampaju samo ono to misle da e interesovati amerike itaoce i za koje je jeftinije da ne rade sa prevodiocima. Shvatate, zato se uopte uputati u neto to e vas kotati vie a nee privui interesovanje kod italaca? Evo jednog primera. Nekoliko godina pre ove antologije, bilo je objavljeno nekoliko knjiga o novim amerikim pesnicima, rekao bih sa jednakim ambicijama i to kod konkurentnih izdavakih kua. Iako te knjige nisu dobile ni priblian broj pozitivnih prikaza kao naa antologija, ipak im je broj prodatih primeraka vei, zato to su drugi ameriki pesnici bili znatieljni, hteli su da vide na emu sada rade njihovi vrnjaci-kolege. Upravo smo to hteli da promenimo, sa ciljem da donesemo nove evropske glasove i perspektive amerikim itaocima. Miller: Za vreme studija boravio sam na koledu u Ohaju, gde su nas dva ugledna pesnika, koji su bili i prevodioci, uili da pesnici treba da prevode, da na umetnost odgovore i uzvrate umetnou, i da je to na neki nain, njihova moralna obaveza. Kada sam se kasnije upoznao sa Moikom Zeqo, reio sam da prevedem njegove pesme i tako je otpoela naa saradnja. Veoma mi se dopala njegova poezija, ima izuzetne metafore. Kasnije, sreo sam druge Albance koji su mi pomogli

570

da nastavim to prevoenje. Nauio sam da itam albanski manje-vie funkcionalno, imam odlian renik uvek pri ruci. Ali ne mogu da kaem da govorim albanski; za dalje prevode sa albanskog uvek bih traio pomo saradnika. Posle skoro deset godina rada na prevodima pesama Moika Zeqe, knjiga je izala prole godine pod nazivom I Dont Believe in Ghosts. S. Tomi: U Predgovoru antologije The New Young American Poets (Novi mladi ameriki pesnici) Kevin je dotakao i problem sve manjeg prostora odreenog za poeziju u dnevnoj tampi i magazinima, a isto se deava i sa kritikom. New York Times je od 136 znaajnih knjiga naveo samo 6 knjiga poezije. Sline diskusije su voene i na prostorima bive Jugoslavije. Kako objanjavate ove promene? Koji su najbolji ameriki saveti? Prufer: Ovo je jo uvek aktuelno pitanje i mislim da e ovakvo stanje potrajati neko vreme. Kritiari ovde neprekidno istiu kako se uveliko tampa poezija, nekoliko hiljada knjiga svake godine, ali se proda pet ili est stotina primeraka i to uglavnom zahvaljujui podrci univerziteta, federalnih i dravnih institucija, ili konkursa. Naravno, jedva primetan broj tih knjiga se kritiki prikazuje u novinama ili asopisima. Te prikaze itaju uglavnom drugi pesnici. Oni kritiari koji govore kako je amerika poezija previe u vezi sa univerzitetima i modernistima, promoviu poeziju kakvu piu Billy Collins, Ted Kooser i Sharon Olds. Njihove knjige se brzo recenziraju i veoma dobro prodaju. Problem je to to esto nisu dobri niti ambiciozni pesnici. S druge strane, imamo ozbiljne pesnike koji piu nejasno a itaju ih samo drugi pesnici. To ne povreuje toliko umetnost koliko publiku. Mislim da bismo mogli da promenimo tipinu ameriku ideju da je poeziji mesto samo u uionici, gde se inae traljavo predaje nezainteresovanim studentima. Zahvalan sam onima koji itaju poeziju u barovima, pozoritu, galerijama, ali mnogo vie treba da se uradi, ne rtvujui kvalitet rada. Naalost, nisu samo novinske kue poele sve manje da izvetavaju o poeziji, a sve ee ine i gore stvari, smanjujui rubrike o knjigama. Nae velike komercijalne izdavake kue, koje su dosta tampale poeziju, takoe su abdicirale. Zato veliki broj amerikih pesnika sada tampa knjige kod malih nezavisnih izdavaa koji ne mogu da obezbede trokove reklama i nastupa. Uprkos svemu ovome, imamo odline pesnike. Miller: Uvek se stvara nervoza kad se pominju ova pitanja, mada nisam siguran da je to ono to me brine, posebno

571

ako imam u vidu da pre 500 godina nije bilo toliko ljudi koji su znali da itaju. Kada je pre 100 godina poeo da raste broj pismenih ljudi, mogunosti za zabavu bile su ograniene i svedene na ivu svirku, vodvilje, kvalitetna pozorita i knjige.(Siguran sam da sam neto propustio, ali znam da shvatate ta hou da kaem.) Ali i sada, kada imamo 500 kanala na TV-u, satelitske radio kanale, video igre, filmove, muzikih anrova toliko da ne mogu ni da ih pobrojim, milione i bilione web sajtova, knjige su i dalje u sreditu panje. Poezija kao ozloglaeno teka, jedan je od anrova koji pati vie nego drugi, iako i proza dosta toga podnosi. Ponekad se iznenadim to poezija uopte i ima svoje itaoce, to je jo uvek u trci. Pa ipak, i uprkos svim alopojkama, jedna izvesna grupa ljudi i dalje ita i voli poeziju a velik broj knjiga pesama tampa se vie nego ikad pre u Americi. Zato ne treba gubiti nadu. S. Tomi: U toj amerikoj antologiji Kevin kae i da je malo umnog pisanja o poeziji koje bi pomoglo studentima. Do nas knjige sporo putuju, univerzitetska lista zaleena je u nekom svom vremenu, i esto knjige otkrivamo sami. Meni su velika otkria bile knjige Kenneta Kocha Rose, Where Did You Get That Red Teaching Great Poetry to Children i Making Your Own Days The Pleasure of Reading and Writing Poetry, da ne pominjem briljantnu kritiarku Marjorie Perloff. Nedavno je izala knjiga eseja o poeziji, Adama Kirscha, uglednog kritiara New Yorkera The Modern Element Essays on Contemporary Poetry. Koje knjige preporuujete svojim studentima? Prufer: Studentima koje zanima pisanje poezije uvek preporuim knjigu Richarda Hugoa The Triggering Town, malo klasino delo o pesnikom umeu. Hugo je veoma vaan predava itavoj jednoj generaciji amerikih pesnika, a ovu je knjigu sainio od svojih predavanja. Kako itati i razumeti poeziju objasnie knjiga Denise Levetrov New & Selected Essays. A ko eli da ita o mlaoj generaciji amerikih pesnika neka nabavi primerak knjige Legitimate Dangers: American Poets of the New Century. Miller: Podravam Kevinov izbor Hugoa, to je zaista odlina amerika knjiga o pisanju poezije. Pridodao bih i izvanredan izbor eseja koju je objavio Oberlin College Press pod nazivom A Field Guide to Contemporary Poetry and Poetics. Ta knjiga je meni dosta pomogla kada sam poeo da piem pesme.

572

S. Tomi: Obojica ve etrnaest godina predajete kreativno pisanje. Koje su glavne ideje i koncepti Vaih predavanja? Prufer: Pristalica sam ideje da se pisanje poezije najbolje ui kroz paljivo itanje najboljih pesama. Zato svoj kurs vodim kroz analize poezije Dickinson, Keatsa, Eliota, Stevensa, i drugih velikih pisaca. Raspravljamo o delima, o tehnici, pitamo se o prenoenju znaenja, kako su ovi pesnici uspeli da stvore muziku,da organizuju svoje stihove Analiziramo i radove studenata, njihove uspehe i neuspehe. Zakljuio sam da je sve ovo vredno truda ako se uspostavi ravnotea sa diskusijom o najboljim pesmama, ako odmeravamo i upuujemo poetnike na ono emu e moda teiti. Miller: Kevin i ja poduavamo i zajedno ureujemo asopis, tako da moda nije udno to uglavnom delimo ista miljenja. Od sutinske je vanosti da ambiciozni pisci itaju puno i haotino, kako kae poljski pesnik Adam Zagajewski, u svojoj knjizi A Defense of Ardor. Naravno da mladi pesnici treba da itaju kanonske, velike pisce: Stevensa, Whitmana, Dickinson, Williamsa ba kao to je nuno da itaju i svoje savremenike, da otkriju da je poezija iva i vibrantna umetnost. (Seam se kako sam sa etrnaest godina mislio da u biti prvi pesnik u Americi posle Williama Carlosa Williamsa!) Predlaem da mladi pesnici steknu naviku eprkanja po policama knjiga u svojim lokalnim bibliotekama. (Na koledu sam svake noi itao novu knjigu poezije bez pritiska odreenog estetikog programa. Tako sam se i zaljubio u udnu meavinu razliitih pesnika.) Bitno je i da studenti ponu da itaju prevode to ranije. S.Tomi: Obojica ste i urednici asopisa Pleiades: A Journal of New Writing. ta novo pisanje razlikuje od starog? Prufer: Ovo je veoma teko pitanje. U SAD postoje brojni knjievni pokreti i neto manji broj prolaznih hirova, a kad neko ivi usred toga, teko je odrediti ta je ta. Nai noviji pesnici su, moda, manje oduevljeni ispovednom lirikom a vie poneeni eksperimentalnim, esto nepovezanim stilovima. Sve ee vidim pesme koje slobodnije rukovode stihom, koje koriste celu stranu naputajui naraciju radi slobodnih asocijacija i apstrakcija. Vidim stilski raznovrsnu poeziju. Svake godine primimo oko hiljadu pesama, i zato je teko rei ta je istinski novo, a ta puka imitacija, ta je neobino a ta aavo. Nai najbolji ivi pesnici D. A. Powell, Frederick Seidel, James Ri-

573

chardson, Jorie Graham mogu da imaju zajednikih crta, ali kad izbliza vidimo njihov rad, vidi se da su osobeni. Miller: Kevin je u pravu. Najvea promena u poslednjih 10 do 15 godina u amerikoj poeziji je odmak od ispovedanja, koje je dominiralo od sredine 50-ih do 80-ih, i koje se pomeralo ka avangardnoj poeziji. Promene su najvie zapaene u prekonfigurisanju, u korienju elemenata ispovednih i avangardnih pesnika. Pesnik i kritiar, Stephen Burt, objedinio je mnoge mlae pesnike imenom eliptini pesnici, iako nije sasvim jasno da li ih je time i prikladno odredio. S. Tomi: Kod nas vai pravilo da poeziju itaju uglavnom kolege pesnici, poneki kritiari i malobrojni ljubitelji. U odnosu na protekle decenije, tirai pesnikih knjiga su znanto smanjeni, a s druge strane, poto knjigu moe da objavi ko god ima para, pojavio se nenadano velik broj knjiga poezije koje retko ko propusti kroz kritiko sito. Poneto se radi na eem pojavljivanju pesnika, na javnim itanjima. Rekli ste da veina mlaih amerikih pesnika jedva da ima prvu objavljenu knjigu. Kako se onda ta mlaa generacija bori da uspostavi kontakt sa publikom, i uopte, da izgradi neko svoje mesto? Prufer: Danas se u tampi veoma veoma retko prikazuju pesnike knjige, a u knjievnoj periodici tek povremeno. Na prostor, nae italatvo i publika, uglavnom ine drugi pesnici i nai studenti. Voleo bih da nije tako, ali mislim da je to oduvek bio sluaj u ovoj zemlji. Protiv toga se borimo organizovanjem i promovisanjem itanja, uestvovanjem u National Poetry Month, objavljivanjem asopisa za poeziju i podravanjem javnih diskusija o poeziji. Nedostatak italaca poezije, na mnogo naina je udna pojava u SAD, jer Amerikanci vole da piu pesme. Postoji nepregledan broj web sajtova za poeziju, blogova, urnala, klubova, sekcija za pisanje Poeziju jednostavno ne itamo previe, a kada je itamo, onda to esto radimo nevoljno, kao deo domaih zadataka. Uprkos naim naporima, veina obrazovanih Amerikanaca, Evropljana i drugih, poeziju smatraju teko razumljivom, kao neto o emu profesori piskaraju u zakrenim kancelarijama, dok studenti hramlju kroz bezbrojne antologije. A to je teta, jer svako ko malo bolje razmisli, videe da nije tako. Miller: Bez obzira na sve kritike koje je dobio, mislim da je program MFA2 zasluan to je izgradio i/ili ouvao publiku za poeziju, premda ogranienu. Svi diplomirani studenti MFA ne

2 MFA je ime studijskog programa (Master of Fine Arts)koji traje dve do tri godine (prim.prev.)

574

postaju pesnici koji objavljuju knjige, ali mnogi nastavljaju da itaju poeziju. Proliferacija MFA programa znai i to da ima dosta pesnika koji objavljuju, tako da e biti tee poveati i uvati publiku, to znai i da e pesnicima biti sve tee da budu neto vie od hita meseca. Mislim da je to novi problem i nisam siguran da iko koga poznajem istinski zna kako da ga reimo. U meuvremenu, pesnici itaju na koledima ili u knjiarama, u barovima, zapravo gde god mogu. Oni izgrauju neke lokalne pesnike zajednice a srenici uspevaju da nau publikacije sa kojima e odravati saradnju i koje e objavljivati njihove radove. Ne moe se rei kako e ljudi u budunosti doekivati i primati poeziju. Pesnici jedino mogu da odmeravaju svoja dela u odnosu na dela onih koje smatraju najboljima. Moda je ovako i drugde u svetu. S. Tomi: Nedavno ste se vratili sa konferencije amerikih prevodilaca, koja se odravala u Minneapolisu. Recite neto o tom udruenju i prokomentariite odluke komiteta za Nobelovu nagradu. Prufer: The American Literary Translators Association je udruenje knjievnih prevodilaca koje se okuplja svake godine. Izdaju i asopis Translation Review ija je redakcija na univerzitetu Texsas, u Dallasu. Nisam jo itao knjige Le Clezija tako da ne mogu o njima da govorim. Izjava Horacea Engdahla, da su ameriki pisci previe uskogrudni da bi se takmiili sa drugima, ovde je izazvala velike diskusije, i nanela vie nego malu uvredu. Imam pomeana oseanja. Sa jedne strane, on je napravio ludu, glupu, grubu, neodgovornu generalizaciju koje bi trebalo da se stidi. Sasvim je jasno da najbolji ameriki pisci, mislim na one poput Johna Ashberyja, Marilynn Robinson, i Philipa Rotha, nisu samo vitalni za svetsku knjievnost, nego su i ozbiljno prouavani u svetskim okvirima. Relativna uskogrudnost amerikih italaca i izdavakih kua nije njihova krivica, niti, pak, umanjuje njihove izuzetne napore. U isto vreme, nadam se da se Horace Engdahl neadekvatno poalio na uskogrudnost veine amerikih italaca i izdavaa. To jeste istinski problem koji smo i Wayne i ja imali na umu kada smo otpoinjali na radu antologije New European Poets. A nismo sami. Nedavno su se pojavili mnogi mali izdavai i asopisi koji se najveim delom fokusiraju na objavljivanje prevoda svetske knjievnosti. To su Archipelago Press, Ugly Duckling Presse, Circumference Magazine, Two Lines Magazine i Absinthe. Voleo bih da ih ima

575

vie. Herojski su napori ovih urednika i izdavaa, a esto rade sa novanim gubicima. Miller: to se tie izjave Horacea Engdahla, mislim da je uglavnom u pravu kad kae da je amerika knjievnost opsednuta sobom. Lino smatram da Americi nedostaje interesovanje za prevoenje i teta je to je tako jer to suava i ograniava na estetiki opseg i nae doprinose meunarodnom knjievnom dijalogu. (Zaboga, veina amerikih knjievnika nema predstavu o tome ta piu kanadski i meksiki pisci, a kamoli preostali deo sveta!) Ali, mislim i da je Engdhalova izjava pokazala i jedno pojednostavljeno, evrocentrino, ideoloko miljenje. Uprkos optem amerikom izolacionizmu, trenutno imamo veoma bogatu knjievnost i brojne izvanredne pisce koji su, prema mom miljenju, veoma talentovani i ugledni te ne bi trebalo da budu kategorino iskljueni iz razmatranja dodele Nobelove nagrade samo zato to su Amerikanci. Uzmite samo primer romana Cormac McCarthyja Blood Meridian, koji problematizuje nasilje u vreme kolonizacije amerikog zapada. To je briljantna, mrana, beznadena i oprezna knjiga koju teko mogu da poredim sa ijednom drugom koju sam do sada proitao. Izbor tog pisca, da ivi na sloenoj, kulturnointegriuoj granici blizu El Pasoa, u Texasu, tik do granice sa Mexicom, izvesno je uticala na to da postane meukulturno angaovan pisac, ali ne nuno i onaj koga e Engdhal prihvatiti. Isto vai i za poeziju. John Ashbery je izuzetno vaan pesnik, onaj koji je uticao na mnoge pesnike iz New European Poets; iveo je mnogo godina u Francuskoj, a puno je i prevodio. W. S. Merwin je briljantan i sloen pesnik koji je svoj ivot posvetio bezbrojnim prevodima; njegov internacionalizam je nesumnjiv. Charles Simic takoe je, mislim, izvanredan i vaan ameriki pesnik. I, najzad, u svoju listu ukljuujem i Charlesa Wrighta ne samo boanstvenog pesnika nego i najboljeg prevodioca Montalea. Zato Engdhalovu kritiku smatram prihvatljivom na uoptenom nivou, a kad pomislim na amerike pisce kao mogue kandidate za Nobela, onda su njegove tvrdnje neodrive.

576

Poezija Kevina Prufera i Wayna Millera u prevodu Svetlane Tomi Kevin Prufer Semenje
Paprika na dasci za rezanje i semenke unutra: tanuni skup u crkvi osuenoj na propast. Krike krastave dinje i njeno vlaknasto srce: slatko i glatko, najbre truli. Mislio sam o tebi kad sam, iznenada, porezao prste; krv je perliasto, potom semenkasto, kapkala u sudoperi. Mislio sam na debelu plavu venu gde ulazi intravenozna terapija. (Na alosnika koji je posadio svoju enu ispod svog prozora. A ona nije iznikla. Nije iznikla. Onda je, jednog dana, proklijao luk odatle. A on ga je prodrao.) Draga, nemoj umreti noas. Doktori su dobri, A bolnica tiha kao pilula pored pleve zvezda. Draga, doneo sam ti cvee i sedeo pored tvog kreveta Sve dok se beli mesec nije otkotrljao iza vrhova zgrada. Ovih dana, dok slavine kaplju bez prestanka, stojim u kuhinji mislei o sestrama koje tumaraju kroz bele hodnike kao tihe ivotinje A ti si, u svom krevetu, nemona da ih pozove.

577

DRAVNA HIMNA
A oping centar je rekao daj mi jo, jo mi daj. A mesec je okreui svoj pol izgovorio volim te, tebe koji si imao toliko toga da da. A ti si rekla, duo, ako moe jo malo da prieka u autu, izlazim za deset minuta Kao kaput, pokretna vrata su se otvorila za tebe. Tada se auto trgnuo poput blaenih u katatoninom snegu A mali crnci na stanici smejali su se ispod svojih kapuljaa sve dok ih autobus nije odvukao Kroz no i dalje Jedna je ena hodala tamo-amo ispred prodavnice. Ponekad, mogu da ujem ovu dravu kako govori kroz nabijene slojeve predgraa Olive Garden i Exxon; Bed, Bath & Beyond, zvezde koje bacaju svoje kovanice Svugde okolo nas Sve dok oi ne kau Ljubav a ulice Da!, dok se parking Ne ispuni anelima koji se raspruju prema redovima smrznutih auta. Zadrala si se due nego to si rekla, a kada si se ponovo pojavila Izaao sam da ti pomognem oko kesa. Izvini, izvini usred hladnog vazduha Nisam mogla da odolim ta je telo drugo nego posuda, a prodavnica nije li jedna druga, jo vea, posuda? Kljuevi su pevali meu mojim ukoenim prstima. Zastava je aplaudirala na vetru. Tada sam video kako joj se zadovoljno osmehuje.

578

Wayne Miller Draga Sapfo

U beskrajnoj povesti meu nama se Toliko toga desilo kosti Mrtvih i dalje se pretvaraju u ekie. A sada sebe podiem, u svaki dan, u svoje telo, da ide na posao, a onda, nou, moja osvetljena soba klizne pravo u au. Fabrike izbacuju svoj dim Uvis kroz sneg, grad Podie naa svetla malo blie Nebu. Dugo posle tvoje smrti, Dim Dajn je sabio svoj svet U veliko debelo srce kao bombu U oku muzeja. Toliko je toga u pokretu tamo Ispod stranice praine Koja se drui sa televizijskim ekranom! Negde ljudi kopaju Bunar, drugde su Osvetljeni hici iz pitolja I svitaca Mogu te uveriti Da nam se ivoti i dalje lome Na beleke, mogu ti dokazati

579

Da je bela ograda bez svetla Jedro bez vetra. Hou da veruje: nismo Te zaboravili hodamo Na naim slogovima (senke od stopala), prizemljujemo se u istinskoj lepoti na sopstveni raun. Kao boje, zvezde uporno dolaze u svoju prisutnost pre tebe same. A mi, jo uvek, nemamo ta da ti damo. Na svet prolazi kroz tebe poput peska kroz kosti tvojih prstiju peska na kome si sanjarila kao devojica, koji danas rastapamo da ispuni nae prozore.

580

IDENTIFIKACIJA TELA
Najpre sam dodirnuo njegove misli koje odmaraju tamo kao ugljen, koji se jo uvek raspirivao, koji je mogao ponovo da se rasplamsa. Protivno nalogu doktora, dodirnuo sam njegov obraz, a onda shvatio da je telo mrtvo. Svaka njegova strana bila je zauvek udaljena, okrenuta iznutra. Kleao sam pored hladnog bolnikog kreveta, svoje lice pribliio njegovoj ruci. Poslednje cigarete ispunile su njegovu odeu dimom. Taj miris je bio toliko jak da sam mogao da ga ujem kako govori.

581

Kolja Mievi

NENAPISANO PISMO
Klemperer, Barenbojm i aklin di Pre
Jedno od brojnih kajanja koje me prilino uporno prati ali ne slabei u vremenu, nego dobijajui neke nove boje i prelive odnosi se na Ota Klemperera. Vi ete mi sada moda rei: o, sreni ovee, ako su to sva tvoja kajanje... Ne, ja kaem da je to kajanje koje se odnosi na Klemperera samo jedno od brojnih, ak bih rekao veoma brojnih, ali ipak dodajem ne titi nita manje nego mnoga druga, ozbiljnija, itd. Jer to kajanje, odnosno seanje na vreme kada se rodila klica tog kajanja u odnosu na Klemperera, povezano je s nekim trenucima mog ondanjeg ivota koji tom kajanju i seanju daju posebnu vrednost, ak boju, ako se tako moe rei. Na primer, moje kajanje u odnosu na Ota Klemperera direktno je povezano s banjalukim zemljotresom, tom katastrofom u kojoj sam izgubio ono to je dotad bilo moje bitno ivotno uporite: dvorite sa svim stablima i kuom okruenom tim stablima, meu kojima su se izdvajale dve predivne lipe jedna muka, iznad prozora moje sobe, i jedna enska iznad izvora vode sada poseene. Moda je zato bolje da kaem da to kajanje u odnosu na Ota Klemperera sadri u sebi i neka druga oseanja i stanja koja nisu kajanja, nego neprebolna aljenja da bi se shvatila snaga njegovog trajanja, ve punih trideset pet godina. Zahvaljujui Klempereru zavoleo sam Mocarta, vie nego to sam se nadao da je to moguno; nain kako Klem-perer diriguje njegove simfonije ne mnogo razliito no to to ini s Betovenovima: u velikim zvunim masama i pomalo usporeno prenuo je u meni sasvim nova razmiljanja o tom muzikom obliku, koji se vrlo brzo spojio s tim prostorom u kome sam iveo, mislim na dvorite svoga detinjstva; da, izmeu Klempererovih udara mislim na udare njegovog orkestarskog srca i svih mirisa sa stabala oko

582

mene, posebno dveju lipa u vreme njihovog beharanja, prozranosti neba, uspostavljala se prava bodlerijanska saglasnost, da me je sve to jednostavno opinjavalo. Klemperer nije snimio sve Mocartove simfonije, ali one iz njegovog poslednjeg razdoblja su takve da na izvestan nain saimaju sve druge; punoa Klempererovog tumaenja je takva, da se zvuni sok tih nekoliko simfonija koje je snimio u najzrelije doba svoga dirigentskog ivota, pije kao istinski eliksir. Posebnu oaranost proizvodile su dve simfonije, ona koja nosi naslov Linc, i ona Hafner. I brzi i laki stavci pretvarali su to dvorite oko mene u najjedinstveniju koncertnu dvoranu, koja je to ostala za mene ak i kad sam u njemu proveo poslednju godinu u stvari leto 1970. kad sam stanovao ako se tako moe rei u prikolici sklonjenoj pod razgranatiju, muku lipu ispred kue sruene u katastrofalnom zemljotresu, 26. oktobra 1969., na Skarlatijev, kasnije sam to shvatio, roendan. Ta prikolica bila je za mene kao zadnja barka na burnom moru koje je sve zahvatalo, poslednja hridina brodolomca, poslednja grana za koju se hvata planinar nad provalijom. Nekoliko godina pre zemljotresa, dok sam u poslepodnevnim ili predveernjim asovima, sedei s roditeljima ispod kupole od vinove loze, dok smo tako sluali Klempererovog Mocarta tako to sam na prozore svoje sobe stavljao zvunik svoga Melovoksa, sve vie sam poeo da oseam elju i potrebu da na neki nain javim Klempereru o tom sluanju, ubeen da bi on bio osetljiv na taj moj doivljaj. Nisam uspeo da napiem to pismo. Postavljalo se pitanje Klepererove adrese, neizvesnosti koja ga je ekala na dugom putu do njega, zatim, plaio sam se da bi moj francuski moda bio nedovoljno snaan da odrazi sve to to sam imao da kaem, a da piem na srpskom nije mi ni padalo na pamet: ko bi Klempereru preveo, u ono vreme, moje pismo? Tako sam mislio poslednja dva leta srenog ivota, do tog kobnog 26. oktobra 1969., onda je sve krenulo u nepredvienom pravcu, u nepovrat pojaavajui moje kajanje ne samo u odnosu na Klemperera, nego, u odnosu u najmanju ruku na te dve lipe od kojih nisam sauvao ak ni jednu granu, ili list, a kamoli velika debla od kojih se mogao

Jacquelie Du Pr & Daniel Barenboim

583

istesati: jedan lep koveg, i u kojima je svakako spavalo jedno lepo lice za koji nisam imao dleto. U mojoj prvoj objavljenoj zbirci stihova Stopa sna, iz 1984., nalazi se i ova pesma o tome, pod naslovom Zemljotres:
Tog dana kad se i sama voda od zemlje luila Sred vrtloga seizama i prapotopnoga ludila Moja mala provincija u srcu svakog graana Ukazala se providnija iako strano glaana Podzemnim crnim peglama sedmog i osmog stepena Kad videh da se prelama kua nam teko steena Kad Majka i Otac i ja pustismo irom vremena Da ta mrana rotacija zavrti nas kao vretena.

Bio sam odvie slab pred tim gomilama cigala da ponovo podignem nau kuu, a moji roditelji odvie stari; ubrzo je sve otkupljeno i 1973. kua je sravnjena sa zemljom, a stabla i dve lipe poseeni; iste godine, 06. jula, umro je i Oto Klemperer. Vie nije bilo mogunosti da mu se obratim. Kad sam se, dvadeset godina kasnije, 1992., zatekao posle jednog drugog zemljotresa u Parizu, ali ne prestajui da prtim za sobom to kajanje, i da bih ga nekako ublaio, napisao sam jednu pesmu na francuskom koja sada ini deo moje zbirke Malo bosansko zavetanje. Evo te decime s Bruknerom koga je Klemperer dirigovao vie nego Mocarta i isto koliko i Betovena i Klempererom, koju dajem bez uporednog prevoda:
Quand je tcoute, Anton Bruckner, jai limpression dtre dans ton bunker sonore, jaim ! Je ne suis pas Klem - perer, mais en tcoutant, jai limpre - ssion de te hanter et dtre trs prs de toi, Toi! ta sant*!

584

Ova zavrna slika: U tvoje zdravlje! ili: iveo! Izgraena je na istinitoj anegdoti iz Bruknerovog ivota, koji je, nakon to je dirigent Hans Rihter, oko 1890., izveo jednu njegovu simfoniju, priao ovome, popevi se na podijum, i pred prepunom dvoranom u oduevljenju, dao mu jedan zlatnik, kao nagradu za dobro izvoenje, uz savet da popije jedno pivo nakon napora koji je uinio dok je dirigovao! * * *

Zbog toga, ovo pismo Barenbojmu u velikoj je meri i ono nenapisano pismo Otu Klempereru; tim pre, jer su ta dva umetnika zaista u to vreme, oko 1965-1968. kao to ete videti dok sam intenzivno razmiljao o Klempereru, a jo nisam znao za Barenbojma ostvarivali veliki projekat: snimak Pet koncerata za klavir Ludviga van Betovena, godinu dana pre nego to je banjaluki zemljotres poremetio, ne samo za mene, poredak svetskih stvari, i prisilio me na jedini egzil koji ima sutinski smisao: nepovratni odlazak iz dvorita naih detinjstava. Pre neki dan, bez osetljivijeg i objanjivoga razloga, pao mi je na pamet ne samo Barenbojm kao takav: veliki dirigent i sve to uz to ide, nego veoma odreena misao-slika: zato se u poslednje vreme Barenbojmovo ime ne pojavljuje ni u tampi, ni na naslovnicama novih gramofonskih ploa? Odjednom sam se uplaio tog odsustva, kao da sam na izvestan nain, kroz to odsustvo, ustanovio svoje vlastito? Ta povezanost, ta nekakva zavisnost odsustava me i uzbudila, i iznenadila i zabrinula. Zato sam ba u tom trenutku pomislio na Barenbojma, i zato sam, u sledeem, povezao bar jedan deo njegove sudbine, to odsustvo, s mojom? I da li je to sluajno, da li se to ba desilo tek onako i po prvi puta; i da li e se ponoviti. Naavi se tako: iznenadno i nepripremljeno okruen tim mislima-slikama, nainio sam kratki presek kroz svoja seanja na Barenbojma a ta su seanja kao iseci jednog stvarno proivljenog ivota ustanovio sam da u svemu tome, im se okrenem prema tom pre, ima dosta povoda da sednem i stavim pred sebe, u prvom redu, sve ono to imam da kaem o svom odnosu, kroz vrlo lina seanja, s Barenbojmom; pa i o jednom naem sasvim stvarnom, fizikom susretu pod svodovima Notr-Dame u Parizu, one noi kad je on

585

dirigovao grandiozni Berliozov Rekvijem. Sva ta seanja na Barenbojma, od kojih sam neka evo, sad ve jasnije vidim kuda me vodi sve ovo ve zabeleio i ak objavio u nekim svojim zbirkama stihova, ne mogu se kretati pravolinijski, hou da kaem hronoloki; jer, jednom proivljen, dogaaj se menja u uspomenu koja vie nema nikakvu vremensku dubinu, nego iskljuivo u nama. Tako se deava da su neke prethodne ili starije uspomene, koje odraavaju neki dogaaj na primer iz mladosti, sveije i neuporedivo jae i prisutnije u nama, od nekih drugih uspomena koje su, gledamo li ih kalendarski, daleko skorije i prividno mlae. Jedini nain da se seamo nije nikakvo povezivanje, niti sleenje vremenske nti od vora do vora poto bismo uspomene mogli i tako da predstavimo, ali samo donekle nego se treba prepustiti, u trenutku kad elimo da ispitamo neki dogaaj ili linost, naroito one dogaaje koji su se, iako izmenjeni, neizbeno izmenjeni, ponavljali, redovito ili ne, u naem ivotu, budnom ili snovnom, ili one linosti koje su vie ili manje upletene u nau vlastitu priu. Mi pokatkada uvlaimo te linosti naom vlastitom eljom i voljom i ponekada, u stvari vrlo esto promislite malo o tome, i uveriete se koliko sam u pravu izvan njihovog potpunog, ili uopte, znanja. Takav je za mene, jedan od nekolikih, Barenbojm, ali ne i ja za njega, poto ne verujem da mu moje ime ili lik ita kau. Ko zna, moda nisam u pravu. Jer Pre vie leta preveo sam pesme argentinskog pesnika Arijela Kansanija D., za kruevaku Bagdalu, Ra i spokoj; to je istovremeno bila i moja prva samostalna knjiga, i prevodna i na izvestan nain vlastita. Poto u ono vreme nije bilo mnogo prevodilaca sa panskoga, i poto sam ja studirao taj jezik studirao je velika re; bolje rei uio na svoj nain, prevodei Lorkin Romansero, jer od profesorke LJ. S. nisam imao ba ta da nauim, od nje koja me oborila prilikom moga prvog pokuaja da poloim taj takozvani drugi jezik, budui da je u mome sluaju francuski bio prvi kruevaki izdava je preko nekog ijeg se imena vie ne seam, traio od mene da nainim taj prevod. I prevod je zaista objavljen, ali ne pod poetnim naslovom Lutalica bez cilja, nego, kako ve rekoh, Ra i spokoj. Zato sve to priam? Upravo da pretpostavim da je argentinski pesnik Arijel Kansani, negde istih godina kojih i Barenbojmovi roditelji, moda poznavao tu porodicu koja je tada jo ivela u Buenos Ajresu, i sasvim lepo mogu pretpostaviti da je jednog dana doao da im pokae tu knjiicu svojih stihova prevedenih

586

tamo negde na Balkanu na srpski jezik! I, poto je Barenbojm iveo u neprekidnoj pratnji svojih roditelja, koji su bili i njegovi prvi najvaniji dakle uitelji u sviranju na klaviru, naroito majka ali i otac koji je smatrao, kako je Barenbojm nedavno izjavio u jednom intervjuu, da je Dobrougoeni klavir Johana Sebastijana Baha osnova sve muzike zar se nije moglo dogoditi da i on baci pogled na tu knjiicu i neizbeno vidi moje ime. Najzad, kao izvoa mogao je biti radoznao u odnosu na jednog prevodioca knjige argentinskog pesnika na bilo koji jezik, pa i na srpski. Pretpostavka, da je Barenbojm barem video moje ime, ili ak pokuao da ga pravilno izgovori, uopte nije proizvoljna, naprotiv, rekao bih sada, da je razumna, ak opravdana. to se tie moga lika, ne verujem da ga se Barenbojm sea, iako je imao priliku da ga posmatra nekoliko minuta, dok smo u gomili slualaca koji su ga gusto okruivali, izmenjivali poglede za koje bih rekao da su meu najznaajnijima koje sam ikad bilo s kim izmenjao dosad. Izvesno je da sam u tom trenutku, pod svodovima pariske Katedrale, bio jedini sagovornik pogledima s Barenbojmom; ali za razliku od mene, on je nesumnjivo esto imao priliku da pod drugim svodovima i na drugim mestima, gusto okruen sluaocima eljnih njegovih izvoenja, izmenjivao sline poglede. Neu da time kaem kako je to kod njega znak povrnosti, naprotiv, ali ne mogu da budem toliko neskroman i verujem da je mene zapamtio meu tolikim izmenjanim pogledima. Da je ipak zapamtio moje lice koje su njegove oi ipak izvanredno upijale, to sam jasno opazio nije bilo i nema razloga da ne zapamti i mnotvo tih drugih pogleda, na drugim muzikim mestima; a, ako pretpostavim da je tako, onda se ne mogu oteti utisku da bi on od tih svih pogleda ali pod uslovom da ga je svako posmatrao s toliko panje i divljenja poput mene jednostavno oslepeo, moda umro. Naprotiv, meni se ini da je on kao estoki korpion upijao kroz te pogledu jednu neophodnu energiju u trenutku kad je, okreui lea publici u stvari hteo da im da to vie od sebe! O tom izmenjivanju pogleda s Barenbojmom, pod lukovima pariske Katedrale bie neizbeno jo rei na ovim stranicama; moda u se vraati tim pogledima u trenucima kad ne da vie neu imati ta da kaem o Barenbojmu to je nemoguno nego oekujui neko seanje koje e biti najbolji nastavak i veza s onim to sam prethodno rekao. Evo, polako sam ve uspostavio neki predloak za razvoj moga ogleda o Barembojmu, jer ovo je i neka vrsta ogleda, u najveoj

587

meri muzikog ili muzikolokog ogleda, krajnje linog, jer kad je u pitanju Barenbojm bez obzira to me za njega veu i neke sasvim stvarne, ak nepodnoljive ivotne scene, videete da u prvom planu ipak postoji muzika; ne samo ona muzika koju on diriguje ili izvodi na klaviru sam ili s jo jednim pijanistom na klaviru nego ve isto tako muzika drugih, onih koji su oko njega, sa kojima je svirao, ili jo uvek svira, ali ne vie sa svojom prvom suprugom aklin Di Pre, violonelistkinjom, s kojom je mnogo nastupao po svetu i snimio prilian broj ploa pre svih onu na kojoj izvode Betovenove Sonate za violonelo ali koja je umrla od neumoljive paralize 1987. godine, 19. oktobra u Londonu. Imala je tek 42 godine, kad je mogla da bude u naponu snage utoliko se tako moe rei, ukoliko je izraz u naponu snage dozvoljen kad govorimo o jednoj eni, naroito onoj koja je poslednjih petnaest godina ivota provela nepokretna; i koja je, jo za ivota, videla svoj muziki ivot zavren, kao s onu stranu groba. Pretpostavim li da je Barembojm zaista jednog dana, kad je prijatelj njegovih roditelja, Arijel Kansani, pesnik nadrealistikog nadahnua, doao u posetu i doneo moju knjiicu prevoda svojih stihova pod naslovom Ra i spokoj, objavljenu u Kruevcu, svrnuo pogled i na moje ime, i ak da je pokuao da ga izgovori, zatiem sebe pred istim problemom izgovaranja Barenbojmovog imena. Seam se u punoj jasnoi trenutka kad sam se susreo s Barenbojmovim imenom. Nije se radilo ni o kakvoj knjiici stihova, ve o velelepnoj naslovnici gramofonske ploe u koju je bio utisnut Barembojmov snimak Magnifikata u d-duru, BWV 243, jednog od reih Kantorovih vokalnih dela na latinski tekst. Ali, bilo bi neoprostivo i ak nepristojno, ne prisetiti se velike Bahove Mise u h-molu, koju ja ne mogu zamisliti nego u interpretaciji Ota Klemperera, takoe s latinskim tekstom, koja je ravna svim Bahovim Pasijama, mada mi se takva poreenja ine sve manje reitim. Pre neki dan sam, ba povodom toga, proitao miljenje nekog muzikologa, nisam upamtio njegovo ime, koji pie kako je Bah napisao mnogo latinske muzike. Ako se stavimo u kou nekog ko prvi put ita bilo ta o Bahu, moemo s lakoom zamisliti sve nesporazume koji proizilaze iz jedne takve tvrdnje. Jer nepobitan je podatak da je Bahov latinski vokalni opus u poreenju s onim to je komponovao na nemakom jeziku, neuporedivo manji, moglo bi se rei jedna rukovet; kristalna, magina, ali ipak samo rukovet. Uostalom, u trenutku

588

kad sam doao u posed te divne ploe divne u oba smisla, i kao grafika oprema i kao sadraj ja nisam jo bio u stanju da razlikujem Bahovu nemaku muziku od latinske, i da je tad neko pokuao da mi govori o toj jezikoj razlici iako razlike u stvari nema ne bih mogao, ne bih hteo da je prihvatim. Zato mi ni najmanje nije teko da se stavim u kou nekoga ko po prvi puta ita neto o Bahu, i naie na slinu tvrdnju, da je Johan Sebastijan Bah napisao puno muzike na latinske liturgijske tekstove. To je u ljudskom smislu zaista mnogo, ak vie nego mnogo, meutim u poreenju s ostalim delima Bahove crkvene muzike ostvarene na nemakom, to je zanemarivo! U zlatno vreme gramofonske proizvodnje, od 1960. do 1980, oprema ploe ila je uporedo s muzikom i ak s izvoaima. Kako se tek ulazilo u taj sada neverovatan biznis, bilo je jo vremena da se i o toj likovnoj strani porazmisli mirno, moda ak u saradnji s muziarem. Za mene su neka izvoenja, ak i sama muzika, zauvek povezani s reenjima za naslovnu stranu pojedinih ploa. Primera ima jako mnogo, naroito na ploama koje sam kupovao, jo kao student, oko 1965-1975., ali onaj koji bih istaknuo pre svih drugih jeste Prva simfonija, nazvana Prolena, Roberta umana. Karl Min diriguje Bostonskim orkestrom; to je jedno od referencijalnih izvoenja. Ali, naslovna strana ploe je bila uostalom jo je imam, i pored svih katastrofa koje smo preiveli i putovanja koja smo nainili tako izvezena ne nalazim izraz koji bi odgovarao tom utisku poljskim travama i cveem, kao da se fotograf jer re je o fotografiji a ne o reprodukciji kakve klasine slike koja bi doaravala prolee smanjivi samoga sebe na veliinu mrava, a svoju kamera na mrvicu praine, uao u polje i odozdo snimao ivot trava i belih rada koje su se, iz te perspektive, doimale kao gorostasni baobabi. Moda je za mene ta oprema bila tako uzbudljiva, zato to sam u to vreme i sam iveo u poljima, u koja sam esto odlazio i smanjivao se da bih bio blie travama i belim radama; iz tog idealnog poloaja, opruen na stomaku, crtao sam a zatim ispunjavao vodenim bojama svoju rodnu kuu sa severne strane s rastojanja od dvestotinjak metara! Ta ploa je imala, po mome miljenju, ipak jednu manu, ali manu kojoj ipak nisam dozvolio da prevagne u odnosu na celokupni utisak: nije imala hrbat! Stajala je, usred svih drugih ploa uredno poreanih u jednoj vitrini, koju sam uskoro morao da proirujem i proirujem, a raspoznavao sam je s lakoom upravo zbog toga to su sve druge ploe oko nje imale hrbat. Ovo opaanje je bilo i dobro, jer sam razmiljajui o tome,

589

mnogo kasnije, uvek vodio rauna da i knjige koje sam objavljivao i ureivao, imaju jasno i otro izveden hrbat. I ne samo to u vezi s hrbatom, nego je posmatranje, prouavanje opreme gramofonskih ploa iz zlatnog vremena njihovog objavljivanja, jako uticalo na moj nain i vienje opreme knjige, poto, sve u svemu, nema bitnije razlike u reavanju naslovne strane jedne gramofonske ploe, pa ni sadanjih CD-ova, ili knjige, bez obzira o kakvoj vrsti knjievnosti da se radi. Pomenuti Bahov Magnifikat i sav izgled ploe u trenutku dok piem nemam uz sebe i ne mogu navesti ime slikara koji je ostvario tu Kalvariju u arkim bojama, verovatno neki nemaki barokni majstor koju pre toga nikada nisam imao priliku da sluam, podsetimo se: to se deava 1965., a ja imam neto vie od dvadeset godina privukao me je ne samo zbog Baha nego i zbog imena dirigenta koje se nalazilo na naslovnoj strani, koje je poinjalo Bahovim inicijalom, ega je on sam verovatno bio svestan, Danijel Barenboim. Posmatrao sam ime, ali ga nisam izgovarao, ni u sebi, jer nisam ni znao kako bi ga trebalo izgovoriti. Ako danas piem Barenbojm, bojim se da ne izgovaram to ime kako treba. Kada ga ujem na radiju, spikeri ga uvek izgovore nekako na brzinu, uostalom radio je loa kola izgovaranja imena. Ovde u Francuskoj zabeleio sam desetine besmislenih ogreenja o imena najveih majstora, mislim i na kompozitore i na izvoae koji su u stvari ee rtve tih ogreenja. ak pokuavam da ih zaboravim, ali mi esto dolazi u seanje ime eke klavsenistkinje koju je jednom neka najavljivaica programa prekrstila u Rustikova! Neu sad da kaem kako mi je Barenbojmovo ime bilo glavni utisak, jer sam u trenutku kad sam sebi priutio tu plou pre svega eleo da je to pre ujem, a to nije bilo jednostavno: jer ploe sam kupovao u Beogradu, a sluao sam ih u Banjoj Luci, gde se nalazio moj izvanredan gramofon holandske marke Melovox koja je u meuvremenu nestala. To je bio prvi stereo ureaj u banjalukoj provinciji. Razmak izmeu trenutka kupovine ploe i trenutka njenog sluanja inio me jo osetljivijim na naslovnu stranu, koju sam s panjom promatrao, najee pred spavanje, ali i na poslednju koja je redovito bila ispunjena pounim muzikolokim tekstom, sad jasno vidim. Jedno vreme na svim ploama koje su dolazile iz Engleske i firme His Masters voice, tekstovi su bili potpisani imenom izvesnog Viljema Mana, to je mene posebno uzbuivalo jer je Tomas Man bio glavni autor koga smo svi, na naoj katedri, itali. Ponekad sam pomiljao da su oni u nekom srodstvu, ili ta-

590

janstvenijoj vezi. Deavalo mi se ponekad da, zbog nestrpljenja da ujem kupljenu muziku, prekinem beogradski boravak i autostopom naglo odem u Banju Luku. To mi se desilo s nekim ploama na kojima je dirigovao Oto Klemperer, jer on je u to vreme bio moja sredinja dirigentska linost. Tad jo nisam imao ni pojma da je upravo Oto Klemperer bio glavni Barenbojmov vodi i da su njih dvojica, upravo u vreme kad sam nabavio Bahov Magnifikat s Barembojmom, snimali pet Betovenovih koncerata za klavir koje sam nabavio, ali mnogo kasnije, ovde u Parizu, oko 1995-96! Prirodno, ja sam u meuvremenu isluao svih pet Betovenovih klavirskih koncerata u raznim izvoenjima, a ova s Otom Klempererom i Barenbojmom kupio sam ne samo da bih uo njihovo tumaenje toliko sam upoznao umetnost obojice da sam mogao sasvim lepo da zamislim kako zvui njihovo zajedniko zvoenje, koje je zaista i bilo onakvo kakvim sam ga zamiljao nego upravo zbog tih nekih uspomena koje sam eleo da potvrdim njihovim zajednikim prisustvom u mojoj muzikoj zbirci. Ali, zbog Barembojma i njegovog izvoenja Magnifikata nisam otputovao u Banju Luku; a moda je trebalo; priznajem da u tom prvom susretu s neobinim imenom sad vidim da me vie zbunila neobinost tog imena nego njegova neizgovorivost nisam mislio da e, neto kasnije, s novim snimcima, to ime postati jedno od onih koje e u meni izazivati utisak najveeg poverenja, koje je u jednom trenutku dosegnulo apsolutne granice. I takvo ostalo do danas. Da nije tako, moda ne bih s izvesnom zabrinutou postavljao pitanje ili se pitanje samo meni postavilo, ak nametnulo zato u poslednje vreme ne vidim Barenbojmovo ime na najavama koncerata, zato se njegovo ime malo manje uje, bar ovde u Francuskoj, na radio-programima? Za sada samo mogu rei da sam u trenutku otkria njegovog imena ipak uspeo da poveem bitnu injenicu: Barembojm je dirigovao istim orkestrom, londonskom Filharmonijom, za koji koji sam ve primetio da je redovito povezan s imenom Ota Klemperera, bilo da je izvodio sve Brandenburke koncerte Johana Sebastijana Baha, Mocartove ili sve Betovenove simfonije, i, to je za mene neto posebno, Bruknerove. Iako jo nisam, iz one svoje mrane muzike kutije koja se polako ozarivala novom zvunom svetlou, razaznavao stvarne obrise tih ljudi, koji su mi se inili vanvremenskim to oni, nakon svega, i jesu osetio sam da bi Klemperer mogao biti Uitelj, a Barembojm njegov Uenik. Nisam se prevario. Nakon toga, bilo je neuporedivo lake initi druga povezivanja.

591

Malopre sam se vratio iz grada; bilo mi je ponestalo hartije za tampanje, a trebalo je i da nainim neke fotokopije Igoovih crtea. I, na apsolutno istom mestu, raskru Odeon, sretoh jednog oveka koga sam sreo, tano tu, u prolazu, pre nekoliko meseci. Samo tom prvom prilikom, poto sam izlazio iz bioskopa, bio sam sav nekako oamuen i nisam ga odmah prepoznao pre toga smo se samo jednom sreli, nakon mog prvog Happyninga za Preerna a kad sam se okrenuo, ve je bio prilino odmakao; kako se nisam setio ni njegovog imena, i kako mi se odjednom sve to uinilo nemogunim, nastavih svojim putem. Danas ista scena; ini mi se da me nije video, zaustavljam ga rukama, jer imena jo ne mogu da se prisetim i odmah mu kaem kako sam se ba tu mimoiao s njim pre par meseci. Da, odgovara on, izgledali ste tako zamiljeni, pa i depresivni, nisam hteo da vas uznemiravam. Sad sam gotovo postien, i odgovaram mu da izvesno nisam bio depresivan poto sam ta nia stanja odavno odbacio. Priznajem mu da nisam mogao da se setim njegovog imena, da sam slab s imenima, ali da se dobro seam da je roen pod znakom Blizanaca, to ga izvanredno udi. Zaista je roen pod znakom Blizanca. On izgovara svoje ime i prezime, ali ja jo uvek ne razumem kako se zove, ali se pravim kao da sam razumeo, ali mi se ini kao da on i ne eli da ja ujem razgovetno njegovo ime! Predlae mi da popijemo kafu u Dantonu, odmah preko puta, kreemo, sedamo za okrugli sto i zapoinjemo priu tako to me on pita ta radim u ovom trenutku. Govorim o Igoovom Prizivanju duhova na Derziju i Igoovim izmatanim gradovima. onda, odjednom, zauujui i samoga sebe, otkrivam mu da sam upravo zapoeo, danas popodne, neki tekst koji bi mogao da se razvije ak u knjigu, o Danijelu Barenbojmu. Moj Blizanac, vidim, na to ime ima ta da mi kae, a na moje uenje da se u poslednje vreme sve manje uje o njemu, kae da je Barenbojm u Njujorku osnovao jedno udruenje s izvesnim (opet nisam razumeo ime; kasnije sam shvatio da je to Edvard Said, koji je u meuvremenu umro) i da je to izvanredno, poto je Barenbojm Jevrej, a ovaj je Palestinac. Moj sagovornik je govorio s takvom ubedljivou i jasnoom, a posebno o tom Palestincu, koji je upravo objavio kod Galimara jednu knjigu o Istoku, da sam morao zakljuiti da je oigledno njegov dobar prijatelj, a moda i lan tog Barenbojmovog palestinsko-jevrejskog drutva. Poto mi je Blizanac vie puta pominjao svoja putovanja u Njujork ni jednom nije izgovorio re Amerika nije bilo teko da doem do toga zakljuka. I, dodaje, povodom moga

592

zauenja s poetka razgovora u vezi s Barenbojmovim odsustvom s muzike parike scene jer ne znam kakvo je stanje drugde u svetu da je Barenbojm verovatno rtva velikoga uticaja koji upravo na muziki svet u ovom trenutku moda i malo ranije ima jedan drugi dirigent, Dejms Levajn, James Levine. Poto sam dobro obaveten o tom muziaru ak mi je na operski peva Miroslav Cigoj priao svojevremeno o njemu i o audiciji koju je proao pred njim u njujorkom Metropolitenu odgovaram da je on jedan sasvim nii nivo u odnosu na Barenbojma, ali priznajem da ni Levajn ne oskudeva u vlastitim snagama u prvom redu veno nasmejano lice, ega se ja lino uasavam i u koje nemam poverenje ali da ipak ne vidim zbog ega bi Levajn ugroavao Barenbojma; iako obojica rade isti posao, oni su ipak dve dovoljno udaljene i razliite muzike glave-planete. Zamolio sam svog sagovornika da mi poalje adresu tog udruenja tad sam i doao na ideju da ovu knjigu, ako je uopte privedem makar prividnom kraju, poaljem Barenbojmu lino, a on ionako nee moi da je ita, moda nee prepoznati ni svoje ime (ovde malo preterujem ipak) i on mi daje obeanje. Razilazimo se, izmenjujemo adrese i sad mogu mirno da vidim kako se zvao moj Blizanac: Simon OLi. Lepo, jednostavno i vrlo muzino ime. Ali, on ga je izgovarao tako da sam ja mislio da se radi samo o prezimenu, Simunoli, Simonuli, ili tako neto, nije pravio stanku izmeu imena i prezimena. A moda je sve to neki pseudonim. Delovao je veoma otvoreno i iskreno. Videemo kud sve to vodi, barem tokom ovog pisanja-sanjarenja o Barenbojmu. Ali ve sama injenica da sam, iziavi po prvi put u grad nikad ne kaem u Pariz otkako sam zapoeo s ovim, susreo nekoga ko je prijatelj nekog ko je osnovao neko udruenje s Barenbojmom, dosta je podsticajna. Svi volimo te podudarnosti. Na njima gradimo nae nade. Nisam se ak ni najmanje prevario kada sam, malo gore vie, rekao da sam do Bahovog Magnifikata kojim diriguje Barenbojm, doao u vreme kad su Oto Klemperer kao dirigent, i Barenbojm kao pijanista, snimili svih pet Betovenovih klavirskih koncerata. Taj veliki projekat, kojim mnogi pijanisti ele da kruniu svoju karijeru, ostvaren je u celosti tokom 1968, ali su pripreme trajale jo od 1967, to znai vremenski savreno uporedo s mojim otkrivanjem i sluanjem tog Bahovog latinskog opusa, BWV 243. Ali, na nekom drugom mestu govoriu opirnije o uslovima pod kojima se pripremalo i odvijalo to istorijsko,

593

mogu slobodno da kaem: mitsko snimanje pet Betovenovih koncerata za klavir i orkestar; ovom bih prilikom samo naveo jedan izvanredan podatak koji me uverava da moje tvrdnje s poetka ovog teksta u vezi sa seanjima koja ne moemo podrediti jednom nepobitnom, nepromenjivom redu, nisu sasvim proizvoljne. Jer kako se dogodilo da ta dva umetnika, Klemperer i Barenbojm ponu snimanje tako to su prvo odsvirali poslednji, Peti koncert, onaj koji su jo Betovenovi savremenici, verovatno s njegovim pristankom zbog posebno blistavog orkestarskog uvoda, ali i zbog opte atmosfere koja vlada do kraja nazvali Carski? Verovatno je slavni producent s neobinim imenom, ak neobinijim i od Barenbojmovog i od imena mog sagovornika od pre dva sata u kafiu Danton, Suvi Raj Grubb moram da stavim izvorno ime, s dva B, jer bi neko pomislio da se alim, govorei da je suvi raj grub, odnosno da lep ivot bez pia nije ba tako nean dobro znao o emu se radi, ali ne verujem da je on predloio taj poredak: prvo peti koncert, a onda tako, unazad, sve do prvoga! Mislim da je Klemperer na izvoru te ideje, ali ne znam zbog ega. ta ga je navelo na nju. On u trenutku snimanja ima pune 83 godine; Barembojm vie od tri puta manje podvlaim ovaj deo reenice, kako neko ne bi pomislio da je re o jezikoj ili stilskoj greci, a, ako i jeste, da se zna da ta greka nije sluajna moram da na neki nain doaram tu neverovatnu razliku u godinama, vremenski razmak izmeu dva umetnika tano 57! Podvlaim ovu razliku u godinama iz lako shvatljivog razloga: Klemperer je bio taj koji je eleo da snimi koncerte, on je taj koji se odluio za Barenbojma kao svog partnera-pijanistu, i nema sumnje da se on najpre sam odluio a onda predloio Grubbu i Barenbojmu za tu obrnutu hronologiju koncerata. Da li im je rekao da se radi o obinoj praznoverici i da eli da na taj nain zavara Smrt, odluujui da ve na poetku bude na kraju s oseanjem kao da je sve ve zavreno! Ne treba zaboraviti da je Klemperer bio veliki poklonik Antona Bruknera, koji je, u komponovanju svojih simfonija izveo slinu fintu u mocartovskom znaenju ove rei kako bi, i on, zavarao neumoljivu sudbinu. Klemperer je ak imao vie razloga nego Brukner da bude sujeveran: prvo, bio je mnogo stariji od Bruknera u trenutku kada je ovaj pisao svoju poslednju simfoniju koja zbog jednog udnovatog kompozitorovog prorauna moe da se slua istovremeno i kao Deveta i kao Deseta; drugo, a Klemperer je verovatno taj razlog istaknuo u prvi plan, i Betoven je ve na poetku komponovanja svojih

594

koncerata nainio taj hronoloki previd, odnosno pouzdano se zna da je Prvi klavirski koncert, onaj koji je Betoven objektivno komponovao kao prvi, kasnije zauzeo mesto Drugoga, i obratno; moemo postavljati pitanja o tome, ali nikome nikada nije palo ni na pamet da menja poredak koji je sam kompozitor odredio. Poto je Betoven poremetio svoju vlastitu hronologiju na poetku, zato da mi to ne uinimo, ne ba na istovetan nain, polazei skraja? rekao je Klemperer, osmehujui s onim osmehom oveka koji je ve preiveo jedan modani udar koji ga je na jedno vreme udaljio s podijuma na koji se vratio snagom nepojmljive volje, u ortopedskim kolicima! Ko je dakle mogao da odoli i da se suprotstavi jednoj takvoj, pomalo detinjastoj, ali mistinoj, ideji? Nema, uveren sam, sumnje da su i Grubb i Barenbojm tu ideju prihvatili s puno dobre volje; prvi zahvaljujui svojoj mudrosti koja ga je savetovala da se s majstorom kao Klemperer ne treba nadgovarati, a drugi iz proste razlike od 57 u godinama! Nije, bar meni, poznato koliko je Grubb imao godina u trenutku pomenutog dogovora oko pedeset, najmanje? ali ko nam kae da ni 26-godinji Barenbojm nije, isto tako, leui u krevet te iste noi, mogao da strepi nita manje od Klemperera pred neizvesnou za vlastiti ivot pred jednim takvim projektom za koji je ve unapred znao da e ostati legendaran. Mogao je tako zamiljam sasvim lepo da te iste veeri telefonira Klempereru, i ak da mu to odmah kae: Hvala vam, maestro, vi ste na taj nain razreili jednu moju malu neizvesnost... Pre nego to nastavim, elim da iznesem jedan uporedni zakljuak koji bih u neko drugo vreme, ili na nekom drugom mestu, moda stavio u fusnotu. Ovde meutim, taj uporedni zakljuak, kako ga nazvah, ima punu vrednost i u velikoj meri dopunjuje uporednost nekih dogaaja moga ivota s Barenbojmovim, to je jedan od osnovnih povoda ove knjiice. Rekao sam da je razlika u godinama izmeu Barenbojma i Klemperera bila ravnih 57 godina: Klemperer je roen 1885., Barenbojm 1942. Kako da ne budem osetljiv na injenicu da je moj otac bio stariji od mene 53 godine, da je roen samo tri godine posle Klem-perera, 1888., a ja jednu godinu pre Barenbojma, 1941.? I ako uz to dodam da mi je nemoguno pogledati bilo koju fotografiju Ota Klemperera ak i neke iz mlaih dana, ali one su ree, kao i one moga oca a da ne pomislim na svog oca, ali ne toliko zbog te slinosti u godinama roenja, nego zbog izvanredne fizike slinosti: i telesne konstrukcije, i

595

po licu! Seam se kad je potar, negde tamo 1965., doneo preporuenu poiljku pouzeem iz Beograda koja je sadravala dve gramofonska crna bisera sa Bahovim Brandenburkim koncertima pod Klempererovom upravom bilo je arko leto, ja sam bio na Vrbasu, moj otac je otkupio ploe, ne trepnuvi, mada ga je sam nain iznenadio, ne treba zaboraviti da smo bili u 1965.! Seam se, kad sam se vratio s kupanja, i kad sam gotovo, drhtavim, potpuno nestrpljivim rukama otvorio paket, da sam tada, na naslovnim stranama obe ploe, video dve istovetne fotografije Ota Klempe-rera to je bio na prvi susret licem u lice i odmah sam ustanovio tu zauujuu slinost s mojim ocem! Nisam neki pristalica takvih slinosti, i smetalo mi je kad mi je jednom moj stariji brat rekao kako je u Herceg-Novom sreo nekog oveka koji veoma lii na naeg oca, koji vie nije bio iv, ali u ovom sluaju to je bilo vie nego oigledno, i neto vie od toga: velika slinost i po godinama i po telesnom izgledu, tako da mi se uinilo da mi je lino Oto Klemperer, kroz moga oca, uruio svoje izvoenje Brandenburkih koncerata tog vrelog letnjeg dana! I danas posedujem te dve ploe snimljene u mono tehnici koje u stvari samo povremeno posmatram, ali ne sluam, jer nemam odgovarajui gramofon Melovoks je odavno nestao u nekim olujama, nakon to je obavio sve to je trebalo da obavi u mome muzikom uzdizanju i oekujem da se pojavi remasterizirana varijanta u CD, najverovatnije s istim Klempererovim likom s onih davnih ploa! Ne pada mi ni na pamet da od Barenbojma pravim nekakvu fiktivnu linost, odnosno da mu pripisujem reenice koje, sasvim izvesno, nije ni mislio ni izrekao, ak i po cenu da ih je zaista mogao rei, kao to je ta s moje strane izimaginirana reenica upuena Klempereru, posle velikoga dogovora. Iako nikad nisam upoznao Barenbojma, i najverovatnije ga nikad neu ni upoznati, to mi ne daje pravo da se s njim ponaam kao, na primer, David Albahari, u svojim kratkim i izvanrednim kao to je izvanredno sve to je dosad napisao, to u ovom trenutku pie i to e... zavrite sami ovu reenicu s rimskim papom, ak se pitam da li je tu, u tim Albaharijevim kratkim tekstovima, uopte re o rimskom papi, ili jednostavno o papi, nekom apsolutnom, izvan svih dogmi i religija. Albaharijev papa je opti pojam i samim tim on moe da mu ubrizgava sve ono to mu proe kroz glavu ili do ega doe strpljivim bruenjem pera; me-

596

utim, Barenbojm je ovek, moj savremenik, koji ivi i die isti vazduh kao i ja, on me niim nije lino zaduio; ne sumnjam da ima onih koje je vie zaduio nego mene, naroito onih koje je neposredno potpomogao u njihovom muzikom usavravanju, ali on za mene obavlja jedan izvanredan posao, ostavljajui za sobom muziku koja je jedina veza; jedina, ali ipak razliita od veza koje, na slian nain, ostavljaju za sobom mnogi drugi i vrlo razliiti muziari. Kao to veoma volim da itam komentare pesnika uz njihove pesme naalost, neki to ne vole da ine kad piem pesmu mogao bih rei gotovo istovremeno, kao da je komentar ne samo produetak pesme, nego njen neodvojivi sastojak ja nudim i komentar. Meni se ini da je komentar najmanje objanjenje pesme, odnosno da komentar samo produbljuje taj jaz izmeu teksta i itaoca, i da ga strmoglavljuje jo dublje u njene zavijutke, iako ovo to kaem moe da se ini paradoksalnim i nedokazivim... Dok sam radio na zbirci Klavirint, koja je sva proeta umetnou Glena Gulda i koja sadri jedan sonetni venac bez akrostiha u njegovu ast, naao sam se u prilici da, zbog pojanjenja jednog soneta, navedem imena onih dirigenata koji mi se ine najupeatljivijim. To je bila jedna trenutna lista koja je u nekoj drugoj okolnosti mogla biti i drukija. Barenbojmovo ime nije moglo izostati; to je istovremeno bio moj prvi pisani kontakt s njim, odnosno uveo sam ga svojom voljom u jedan tekst iz kojega sada mogu da ga vadim i tumaim kao nepobitnu injenicu, kao da se ne radi o mom tekstu. italac je shvatio: bez obzira na moje orkestarsko raspoloenje tog trenutka kad sam pravio spisak velikih dirigenata za taj komentar u zbirci Klavirint, za koje mislim da su na ovaj ili onaj nain uticali na moje primanje i razumevanje muzike, i moda ne samo muzike, Barenbojm i Klemperer su se morali nai jedan pored drugog; kao jedinstveni par, kakvih ima u izvoakoj umetnosti. Uostalom, povodom te ideje parova, ni Klemperer ni Barenbojm nisu na svu sreu upueni, da tako kaem, samo jedan na drugog. Jo pre nego to se Barenbojm rodio, Klemperer je imao druge sauesnike pokraj sebe, razne soliste s kojima je voleo da nastupa David Ojstrah, Jehudi Menjuhin, violiniste; Lili Kraus, pijanistkinja... prema kojoj je izgleda gajio veliku naklonost, kao to je i Barenbojm, posle Klempererove smrti, traio svoje saradnike. Posebno mesto meu tim saradnicima zauzimala je aklin Di Pre, neposredno pre nego to su se venali i sve do njene prerane smrti.

597

U stvari, Barenbojmova saradnja s Klempererom imala je jednu vanu posledicu za mladoga Argentinca. Dok je, za vreme pripremanja i samog snimanja Betovenovih koncerata, izbliza posmatrao Klemperera, njegove vrlo odmerene pokrete, njegov neumoljivi i moni nain voenja orkestra, i pijanista Barenbojm se polako preobraavao u dirigenta, to ne znai da i pre te saradnje nije ve dirigovao: neka se zna da je pre toga on ipak snimio, dirigujui i svirajui, svih 27 koncerata za klavir Volfganga Amadeusa Mocarta! Ali, tek je iziavi iz Klempererovog dirigentskog ateljea u koji je uao zahvaljujui svojoj pijanistikoj vrednosti, zbog koje i bio izabran od strane Klemperera, Barenbojm ubrzo nakon tog iskustva povezao u sebi ili treba rei razdvojio dirigenta i pijanistu: jer, neposredno nakon toga snimio je ponovo svih 27 Mocartovih klavirskih koncerata, ali samo kao dirigent, dok je njegov solista bio niko drugi do Artur Rubintajn! Tu se, povodom igre godin i vremenske hirovitosti, ponovo pojavio razmak od preko pola stolea, tano 53 godine radi se o apsolutno istovetnoj razlici kao izmeu mene i moga oca budui da je Rubintajn roen 1887.! Od tog trenutka Barenbojmova izvoaka zvezda penje se gotovo uspravno svetskim muzikim prostorima. Ali Barenbojmova slava nije predmet ovih podseanja. On je za mene postao slavan onog trenutka kad sam uo poetak Bahovog Magnifikata; i mada nikada nisam pre toga uo to delo, znao sam da je to izvoenje koje sluam najbolje meu svima onima koja su napravljena pre njegovog postoji i jedan arhivski snimak Klempererovog Magnifikata, ako se tako moe rei, iz vremena kad je bio direktor opere u Budimpeti, 1947-50.! treba ipak uzeti u obzir da su tehniki uslovi bili dosta ogranieni i koji su ostvareni posle njegovog, koje sam uglavnom sasluao. Ovo opaanje o posebnoj vrednosti Barenbojmove izvedbe Bahovog Magnifikata je znaajno, poto u malo kasnije iz njega izvui prilino bitno pitanje. Ne mogu, niti bi bilo moguno da reima prepriam to izvoenje; pokuaj bi liio na prepriavanje, na primer, jednog od romana Hermana Hesea, to je besmisleno. Te stvari se uglavnom ili itaju ili sluaju, nema prepriavanja ni skraenih verzija. Ali, kad se prisetim onog susreta u Katedrali, kad sam se naao oi u oi s Barenbojmom, nekoliko minuta pre nego to je podigao ruku da oznai poetak Berliozovog Rekvijema, postaje mi jasnija uzviena monumentalnost kojom odjekuje Bahov Magnifikat. Pokuau da ovo objasnim. U vreme kad je pripre-

598

mao svoj snimak Magnifikata jer jedno je snimanje u studiju, a drugo je sviranje ili ak snimanje u ivo i sam Barenbojm je najverovatnije bio daleko od svake pomisli da e, ve prilino uskoro, izvoditi Berliozov Rekvijem. Ali, ovek koji je u sebi nosio tog budueg tumaa Berliozovog Rekvijema, morao je da Bahovom Magnifikatu udahne neke nove poteze, ak agresivne iako jasno odmerene i snano upravljane, da se ni jedna jedina nit Bahovog svetlosnog prediva ne bi bezrazlono odvojila i dovela u pitanje celokupni sklad. to se tie Berliozovog Rekvijema, lako je zakljuiti da je to jedno monumentalno delo s mnogo buke i besa koje u veoma jasnoj koncepciji svoga tvorca oliava pobedu Romantizma nad konvencionalnom muzikom Berliozovih prethodnika, pa i savremenika do izvesnog datuma, u prvom redu Luiija Kerubinija. Opasno je upravljati delima kao to je Berliozov Rekvijem poto se lako pada u lani patos, u prazne efekte koji su u Berliozovo vreme, i pod njegovom dirigentskom palicom jer Berlioz je prvi moderni dirigent moda i imali opravdanje, naroito na otvorenom prostoru, o kome je Berlioz sanjao. Ali, Barenbojm je prihvatio taj izazov, tim pre jer mu je bilo ponueno da tu bombastinu muziku izvede ne na kakvom praznom prostoru, ili klasinoj koncertnoj dvorani, nego pod kupolom univerzalnoga svetilita, u katedrali Nae Gospe u Parizu. To je bio dobar spoj, jer je Barenbojm samim izborom prostora odredio granice svog zvunog vienja Berliozovog dela. I sada mi se ini da je u tom izvoenju progovorio Bahov Magnifikat, da je to verovatno neponovljivo iskustvo pretpostavljam da ga je Barenbojm i zamislio tako: neponovljivim, jednom zauvek dalo meru itavom poduhvatu. Barenbojm se, ini mi se, poigrao sa samim sobom pristajui da izvede Berliozov Rekvijem, hteo je da vidi do koje mere moe da jednu partituru koja je mogla da se pretvori u zvuni komar, podredi svojoj volji, odnosno da istovremeno vlada i zvucima i prostorom koji ti zvuci ispunjavaju. Barenbojm je nainom kako je izveo Magnifikat dokazao da se moe meriti s najveim nastavljaima i zatitnicama nemake, znai bahovske muzike tradicije, meu kojima su posebno znaajni ve odavno pokojni iako su objica jo uvek sasvim objektivno mogli da budu u ivotu, naroito drugi od njih dvojice Kurt Tomas i Karl Rihter; a izvoenjem Berliozovog Rekvijema pokazao je Francuzima da ono to bi se moglo nazvati njihovim pridevom pompier, pompezno, kao est sastojak njihove romantiarske muzike, moe da zvui utivo impulsivno, i ne ba preterano odmereno. Ta dva izvanredno ra-

599

zliita iskustva sublimisala su se u jedno: u Barenbojmov pristup tumaenju Vagnerovih opera, emu e pristupiti neto kasnije, u srcu vagnerijanstva, u jednom svetilitu drukijem od parike katedrale, u samom Bajrojtu. Nema sumnje da je Barenbojmov rad s Klempererom bio i ostao neka vrsta posveenja za mladoga muziara; neki su to verovatno posmatrali s onom zajedljivou koja na poseban nain zna i moe da iskri iz muziarskog oka; neki su u tom videli veliku priliku da od Barembojma naprave i veu zvezdu nego to je i on sam eleo, ili eli da bude. Posmatran u celini, s ovog rastojanja, moe se rei da je on dobro odredio savrenu poziciju u kojoj je istovremeno bio zatien od uticaja sa strane, moda i onih najdobronamernijih, i istovremeno otvoren u najveoj mogunoj meri prema onome to bismo mogli nazvati borba za klasinu savremenu muziku, ili je moe biti bolje rei: odbrana. Ovde upozoravam itaoca da nisam rekao borba za savremenu klasinu muziku, nego borba za klasinu savremenu muziku, to znai da je Barenbojm, ovek svog doba od glave do pete, ipak eleo i eli da u varljivoj savremenosti sauva najvee vrednosti klasine muzike umetnosti. Jer Barenbojma bar za sada kao da ne zanima klasina muzika koju piu savremeni kompozitori. To moemo zakljuiti bez opasnosti da izneverimo njegova najdublja ubeenja, na osnovu jednostavne injenice to se ta dela ne nalaze na njegovim ivim repertoarima, a jo manje na ploama koje je dosad snimio, a koje su vrlo brojne. Uostalom, poto je i sam sposoban da se muziki izraava, moda i Barenbojm komponuje tu takvu muziku, i eka. Dosad je u toj delikatnoj poziciji i odnosu izvanredno uspeo. U tolikoj meri da, kad bi nekim udom, odloio palicu, ili prekrio velom tiine sve svoje klavire irom sveta, njegov trag: i pouka i poruka, bio bi neizbrisiv. Ali, isto tako imamo pravo da pretpostavimo da Barenbojmova pustolovina upravo zapoinje. Jer Barenbojm je roen pod zvezdama koje ne poznaju, ne priznaju odustajanje, ak ni zastoj*. Koliko mi je poznato, Oto Klemperer i Danijel Barenbojm nisu vie saraivali nakon tog izvanrednog iskustva sa snimanjem Betovenovih klavirskih koncerata. Klemperer je tim poduhvatom stavio taku na svoje celokupno ivotno dirigentsko delo; jer, prethodno je snimio sve Betovenove simfonije, kao i koncert za violinu, s Jehudijem Menjuhinom, dok je, pripremajui se za klavirske koncerte dugo tragao za solistom po svome

* Moram danas donekle korigovati ovo svoje miljenje kao to bih mogao korigovati i neka druga, ali to bi izneverilo spontani stil ovih ispovesti poto je Barenbojm u poslednje vreme, naroito u poslednjoj knjizi ogleda Muzika probuuje vreme, naglasio svoje zalaganje za savremene kompozitore meu kojima Pjer Bulez ima posebno povlateno mesto; ali, nije li i Bulez, iako iv, ve klasika? Istina je da u poslednje vreme Barenbojn na svojim koncertima izvodi i poneko delo moderne muzike, ali nisam video da ih snima za CD.

600

ukusu. Nije se prevario ekajui Barenbojma. U svetu muzike, Klemperer je poznat kao posebno spor izvoa Betovenovih simfonija. ime se objanjava ta sporost? Da li je Klemperer, u vlastitom proraunu na osnovu svih ostalih izvoenja koja je sluao, i u kojima su svi dirigenti uglavnom ili prema ubrzavanju simfonijskoga teksta, odluio sasvim racionalno da ini suprotno; ili je taj sporost proizila iz injenice da je jo 1935. pretrpeo opasnu operaciju tumora na mozgu, to nije prolo bez odreenih posledica koje su se mogle pretvoriti u ta usporavanja; ili je, a to mi se ini najbliim istini, ta njegova sporost koja je, podvlaim, jo primetnija ukoliko poredimo njegova izvoenja s izvoenjima drugih dirigenata betovenijanaca proizila iz njegovoga shvatanja pulsa celoga univerzuma, metronomski rad srca koje upravo bije tako kako on diriguje Betovena. Sluao sam, imam snimljen jedan dugi Klempererov intervju, koji esto sluam, u kome on, ve u dubokim godinama, govori o svome ivotu i muzici, i njegov nain govora je usporen upravo u istoj onoj meri u kojoj su usporena i pomenuta izvoenja Betovenovih simfonija! Najzad, Klemperer je tim usporavanjima postigao jedan neuven efekat: jer niko, posle njega, nije imao hrabrosti ne samo da jo vie usporava Betovenove simfonije, nego ak ni da preuzme Klempererov ritam. To bi bio isti plagijat, dok, zanimljivo je, s druge strane, to plagiranje se ne osea, odnosno ne smatra se istim oponaanjem, kad savremeni dirigenti slede brza tempa jednog Bruna Valtera, Vilhelma Furtvenglera ili Karla urihta. uriht je manje poznat od Valtera i Furtvenglera, pa ipak je njegovo integralno izvoenje svih Betovenovih simfonija, ostvareno gotovo u isto vreme kad i Klempererovo, moda jedino koje se moe staviti kao prava okosnica Klempererovom. Oni predstavljaju dve ritmike krajnosti izmeu kojih su sadrana sva druga izvoenja, i ona pre njih kao na primer Toskaninijeva ili Vajngartnerova, ili ona posle njih, meu koja spada i Barenbojmovo izvoenje devet Betovenovih simfonija. Barenbojm je, bez sumnje, jedan od poslednjih izvoaa tih dela koji e ostati zapisan zlatnim slovima u tumaenju Betovenove umetnosti; sve to je dolo posle samo su neizbena ponavljanja koja su svakako primerena za jedno izvoenje in vivo u koncertnoj dvorani, ali nisu neophodna to se tie njihovog snimanja na ploe. Ta pomama treba da se zaustavi, ili bar da se naini jedan dui predah do kojeg se izgleda i dolo dok se ne pojave neki novi, sasvim novi tumai. Moda iz svemira.

601

Neki dirigenti su doli na zamisao da obezbede neto novo prilikom izvoenja Betovenovih simfonija, pa su osnovali orkestre koji sviraju na takozvanim starim instrumentima od kojih su mnogi bili u upotrebi jo dok je Betoven bio iv. Istina je da su ti dirigenti hteli da primene na Betovena ono to su izvoai i dirigenti barokne muzike primenili u njenom pribliavanju savremenim sluaocima: upotrebom tih autentinih instrumenata, dakle orkestara, ili manjih sastava kamerne muzike. Meutim, u sluaju baroka ta ideja je sasvim opravdana, iako u osnovi ne dovodi u sumnju izvoenje na savremeni nain, ali sa Betovenovim simfonijama taj pokuaj ne moe postati tradicija. Barenbojm, to se tie tog odnosa prema starim instrumentima ne pokazuje nikakvo zanimanje za njihovu upotrebu. Mislim da nikada ne bi pristao da izvodi Mocartove klavirske koncerte i, jo manje, ubertove sonate za klavir na klavikordu, makar zlatnoga zvuka, kao to je, na primer, onaj pod prstima austrijskog majstora Georga Demusa; njegov poduhvat ostaje jedinstvenm poto je snimio Bahov Dobrotemperirani klavir na izvornomKantorovom instrumentu, a snimio je Betovenova i umanova dela na klaviru kojim se sluio majstor iz Bona! Shvativi na vreme tatinu tog odmeravanja snaga, makar samo ritmikih, na ve i odve isprobanom terenu, Barenbojm se, kao dirigent, vrlo brzo okrenuo prema neispitanijim prostorima. Jedan od takvih, koji se gotovo dodirivao s Betovenovim prostorima bila je oblast na kojoj su nagomilane jedna uz druge, udesno sklupane, kao beskrajne boe, kako ih je ne bez zlonamernosti nazivao Johanes Brams, ekale Bruknerove simfonije, njih deset. To ne znai da je Barenbojm bio taj koji ih je prvi probudio, to ne, ali je prvi koji je i manje poznatim Bruknerovim simfonijama Klemperer je na primer, i za primer, snimio samo IV, VII i VIII dao pravi sjaj i istinske dimenzije. Barenbojm se prvi, ini mi se, usudio da snimi i takozvanu Nullte-Simfonie, kojom je Brukner hteo i uspeo da zavara sudbinu, plaei se smrti u trenutku kad je trebalo da zapone svoju Devetu simfoniju koja je trebalo da bude Himna samome Bogu, on ju je i posvetio Bogu. Kad je doao do tog kobnog broja, kojim je Betoven udario konanu granicu, Brukner se kao dosetio da je na poetku svoje simfonijske karijere koja je, u njegovom sluaju poela dosta kasno, imao je preko etrdeset godina, strpljivo se pripremao komponovao svoj sim-

602

fonijski prvenac koji je odbacio, ali i to je vrlo reito nije unito. Kad je dakle doao na prag svoje Devete simfonije, Brukner je izvadio iz svoga muzikog prtljaga tu davnu simfoniju i, priznavi je za svoje dete, on koji nije imao ni sina ni kerku, automatski se naao na pragu svoje Desete simfonije! On sam je razreio pitanje poretka, nazvavi tu simfoniju Nultom, jedinom s takvim imenom u svetskom katalogu raznovrsnih nadimaka koje su neke simfonije dobile od svojih tvoraca, ili, jo ee, od savremenika ili potomaka. Barenbojmova zasluga je, povodom te Bruknerove simfonije, to je uspeo da izvue na svetlost dana sav taj svetlosni ritam i zvune boje kojima obiluju ne samo glavne Bruknerove simfonije, nego, pod Barenbojmovom palicom, i one koje je sam kompozitor donekle zanemario. Stvorena je, u jednom izvoakom trenutku, prava moda izvoenja Bruknerovih simfonija, poto su simfonije nekih drugih kasnih kompozitora ve ule u redovni koncertni program, naroito simfonije Gustava Malera, uenika punog potovanja tog neobinog uiteljea kakav je bio taj Anton Brukner injenica koja se dugo ostala nepoznata, gotovo prikrivana poto se smatralo da i Maler koji je zaista umro u svojoj Desetoj simfoniji proizilazi direktno iz Mocarta, Betovena i Bramsa. U toj modi, koja uostalom nastavlja da traje, nije bilo niega pomodnog ni loeg, poto Bruknera, za razliku od Betovena ili ak Bramsa, mogu da dolino izvode jedino prvorazredni orkestri s najboljim dirigentima, specijalistima za Bruknera. Ovo to sam rekao ne treba nikoga da udi. Ali injenica da neverovatne zvune mase, zvuna rasprskavanja u svim pravcima kojima su ispunjene do vrha sve Bruknerove simfonije zahteva ne samo veliki orkestar, nego jedan sastav u kome svaki pojedinac ima bitnu ulogu. Koliko je ovo tano, najbolje se vidi iz injenice da je Franc List transkribovao za orkestar sve Betovenove simfonije, koje neki pijanisti na primer Glen Guld i, odnedavno, Lesli Hauard izvode i snimaju na ploe, dok bi taj pokuaj s bilo kojom Bruknerovom simfonijom bio samo jedan tehniki a nimalo stvaralaki postupak. to se tie Johanesa Bramsa, List nije preveo njegove etiri simfonije na klavir ne zato to to nije bilo izvodivo naprotiv, sasvim je izvodivo nego iz prostog razloga to je Brams bio u klanu protiv Vagnera, a List je bio Vagnerovo drugo ja. Barenbojmova zasluga u tome je pre svega to je dao jedan novi blesak ve poznatim Bruknerovim simfonijama, a to je one manje poznate, naroito 0, I i II, stavio na istu ravan sa

603

svima ostalima. A da bi to uinio bilo je neophodno da proe kroz vatru Betovenovih devet simfonija, makar i po cenu da im ne da neko posebno novo znaenje. Sve vie postaje jasno da je Barenbojm veoma rano poeo da radi po vrlo odluno zacrtanom konceptu, bilo da je re o klavirskoj ili orkestarskoj literaturi. On svakako u svemu tome nije sam, Barenbojm je primer umetnika ija svest najbolje radi u saradnji, ak i kad samog sebe dovodi u priliku da sarauje sa samim sobom: da diriguje svih 27 Mocartovih klavirskih koncerata, i da pritom bude svoj vlastiti dirigent! To spajanje dirigenta i instrumentaliste poto ovde nije samo re o pijanistima nije nikakav Barenbojmov izum, niti preterivanje. Nije li Mocart lino svirao i dirigovao svoje klavirske, pa i violinske koncerte? Kao i Betoven i mnogi drugi u prolosti. Istina je da se kasnije pojavio dirigent, koji sve dri u svojim rukama i trai da sarauje sa solistima koji uglavnom treba da se pokore njegovom upravljanju, ili su mu po prirodi bliski; tako je i Klemperer strpljivo ekao svoga savrenog saradnika za Betovenove klavirske koncerte, iako je ak i meu svojim starijim kolegama mogao da nae odline izvoae, da ih sad ne nabrajam poto bi lista bila duga. Barenbojm je u tom smislu imao sjajnog preteu u Nemcu Edvinu Fieru koji je s manjim baroknim sastavom snimao Bahovu muziku, u prvom redu klavirske koncerte, a ta izvoenja ni posle sedamdeset godina nisu nita izgubila ne samo na tehnikoj vrednosti, nego, jo manje, u isto izvoakom smislu; dokaz da dobro nainjene stvari ne zastarevaju. I Barenbojmovi neto stariji ruski savremenici koji su ve odavno osvojili celokupni melomanski svet, poput Mstislava Rostropovia i Vladimira Akenazija, ine istu stvar: sviraju i diriguju, a u poslednje vreme ak ostavljaju po strani svoje instrumente Rostropovi svoje violonelo, a Akenazi klavir i diriguju veliku orkestarsku muziku, najee Ruse. Nije ni najmanje udno to je Rostropovi, i pored toliko dobrih izvoenja meu kojima i tri poslednje, IV, V i VI pod Klempererovom palicom poeleo da ponudi svetu i svoje zvuno vienje est simfonija Petra Iljia ajkovskog! I ko bi bolje od Akena-zija, ko bi se pre Akenazija da tako kaem usudio da snimi sve simfonije Aleksandra Glazunova, i da ih ponudi ravnopravno sa simfonijama majstora o kojima sam govorio malo vie! Ali Barenbojm dolazi iz Argentine, on u svome zaviaju nema velike muzike pretke, njegov istinski zaviaj u tom smislu je Evropa u punom i vrlo irokom smislu te rei; umesto da mu

604

ta neukorenjenost u vlastitu tradiciju smeta, Barenbojm se s izvanrednom lakoom kree po toj evropskoj muzikoj batini, kao po svom vlastitom, svome najautentinijem vrtu u kome je nauio da hoda, da peva i da druge ui da pevaju... za druge. Ali kada mu zatreba koja kap argentinske krvi i iskonskog ritma, on se preputa tajnama tanga i svira ga po svetu: ne na harmonici nego upravo na svom klasinom klaviru! Da bi se znalo, pored zadovoljstva koja priinjava, s koje strane dolazi. Traite li ritam tanga u nekim Barenbojmovim izvoenjima Betovena ili Mocarta, nai ete ga povremeno, oprezno skrivenog, kao da ga i nema. Ali utisak postoji. Iako je poodavno napustio zaviajnu i daleku Argentinu to je bila odvie udaljena taka iz koje bi se stalno morao vraati u svet i osvajati ga iako je ak promenio dravljanstvo i postao graanin s izraelskim pasoem mada nema sumnje, jer Barenbojm ostavlja takav utisak, da je itav svet njegova domovina, ak i oni krajevi u kojima nikada nije boravio, nije stigao da boravi bolje reeno ipak je pomalo udno bar se meni ini da je udno to Barenbojm nije ostvario nijedan zajedniki snimak s velikom argentinskom pijanistkinjom Martom Argeri. Ko nije uo za tu istovremeno vazduastu i vatrenu i muziarku, roenu pod znakom Blizanaca ali sam uveren da je njen podznak ili Ovan ili Lav koja je pre mnogo godina, 1964., blesnula na openovom konkursu u Varavi i postala jedna od najveih linosti savremene pijanistike! Njena slava je, s pravom, tako silno narastala, da je samo jednu deceniju nakon svoga uspeha dodelila svoju linu nagradu Ivi Pogoreliu, na istom konkursu: poto ga zvanini iri nije proglasio za najboljega! Ta nezvanina nagrada donela je Pogoreliu vie slave, preko noi, nego moda da je bio zvanini laureat. I pored vrlo krhkog nervnog sistema koji je u protivreju sa estinom njenih izvoenja pre svega opena, ali poslednjih godina, a moda i decenija, sve vie i drugih, tekih kompozitora kakav je, na primer uman, ili Brams, Marta Argeri redovito nastupa, iako je ponekad, upravo zbog te krhkosti, prinuena da u poslednjem trenutku otkae odavno najavljen koncert za koji su karte ve odavno, do poslednje, rasprodate. Da bi donekle razreila ta duevna pitanja, Marta Argeri, za koju mislim da ipak najvie vremena provodi u zaviajnoj Argentini, sve ee svira s drugim umetnicima, bilo da je re o violinistima (veliki Gidon Kremer), violonelistima (zavodljivac Mia Majski) ili ak s drugim pijanistima, etvoro-

605

runo (vrlo tanani Nelson Freire). Upravo me zbog toga privlai pitanje o nesaradnji Marte Argeri i Barenbojma; krenuli su iz iste take, Argentine, gotovo su blizanci po roenju, Argeri je samo godinu dana starija od Barenbojma, iako se kreu kroz istovetan svet muzike i muziara i verovatno imaju i ponekog zajednikog prijatelja, a izgleda jo nisu seli zajedniki za jedan klavir, ili ona za klavir, a on pred orkestrom; teko bi se naao takav dobar izvoaki par koji bi mogao da izvede, moda ne sve, ali svakako onaj peti Betovenov klavirski koncert s kojim je Klemperer uz Barenbojma, zapoeo svoju testamentarnu seriju. Ukoliko se ne varam, i ukoliko Marta Argeri i Barenbojm zaista nisu nikada saraivali u tom smislu, moguno je initi mnoge pretpostavke, koje bi me mogle, plaim se, odvesti vrlo daleko. Zato je bolje da ih ostavimo po strani. Bar zasad, jer nije iskljueno da se tokom ovog pisanju o Barenbojmu pojave neke nove injenice, nepobitne, pa i ona koja bi dala objanjenje za tu zagonetnu nesaradnju. Ponekad mi proe kroz glavu misao da je Klemperer moda povremeno, meu kandidate za izvoae Betovenovih klavirskih koncerata, stavljao i Martu Argeri! Dovoljno je da samo ispruim levu ruku, i da s prve police uzmem Grouvov Saeti Muziki Renik gde na str. 461 tano u sredini drugoga stupca nalazim ime onog muzikologa koji je pisao tekstove na poleinama veine ploa koje su dolazile iz Engleske, od 1960. godine: Villiam Mann S(omerwell). Ne znam ta znai ovo ime sastavljeno od inicijala i drugog dela u zagradama, to je verovatno neka Manova originalnost; ne seam se, u stvari ubeen sam da se nije tako potpisivao ispod tekstova koje sam itao na poleinama ploa. Ali, za mene je inicijal S uvek veoma reit. Iz kratkog teksta o muzikologu saznajem osnovne podatke, na primer da je od 1960. do 1982. bio stalni muziki kritiar Tajmsa; znai da je u vreme Barenbojmovog potpisivanja ugovora s firmom EMI, 1967., bio u punom naponu. Meutim, sad ne mogu da se setim da li je on pisao popratni tekst na poleini Bahovog Magnifikata u Barenbojmovom izvoenju. Ta crna ploa Francuzi ih zovu vinilske, ja bih rekao vilinske nalazi se u Banjoj Luci, proveriu to im se tamo zaputim, ve mogu s velikom preciznou da je u mislima tano smestim na njeno mesto u mojoj diskoteci, koju sam posle katastrofe ponovo pregledao, odbacio to je bilo uniteno, a ono najbolje stavio u neku vrstu veoma linog izbora.

606

Gde se neizbeno nalazi i Bah-Barenbojmov Magnifikat. Kladio bih se da je Viljem Man napisao taj tekst za jedan od prvih Barenbojmovih snimaka koje je napravio za EMI ne samo kao pijanista, nego kao dirigent. Man je roen u Madrasu, u Indiji ali ne bih sad ispitivao njegovo poreklo u tanine, sem to mi se ini umesnim da primetim da je ono S(omerwell) moda povezano s mestom njegovog roenja, moda je to prevod kakve indijske-sanskrtske rei na engleski jezik 1924., 14. februara, dan pre mene, pod znakom Vodolije; verovatno je kao takav gajio posebnu naklonost, ili nenaklonost, prema Barenbojmu, koji je roen u znaku Skorpiona. O tom posebnom odnosu Vodolija Skorpion ve sam pisao u nekim muzikolokim, pa i drugim tekstovima, ali najpotpunije u pesnikom ogledu Mocart (Vodolija) susree Skarlatija (Skorpion). I u ovom tekstu o Barenbojmu zadrau se, ak veoma opirno na tom odnosu Vodolija Skorpija. Nije uopte neobino da je Viljem Man napisao jednu knjigu o Mocartu, koji je takoe Vodolija, ali nisam imao prilike da je itam, i verovatno ne bih ni uo za nju da je Grouv ne pominje na kraju beleke o Manu. A sada zbogom farewell dragi gospodine Villiam Mann S(omerwell)! Barenbojm je jo kao dete, sa svojom majkom, poeo da ui klavir; ali nije postao a moda je njegova majka to svesno izbegla klavirsko udo od deteta. U Barenbojmovom sluaju opaa se neto drugo, mnogo znaajnije. Jer u ono doba oko petnaeste godine, kad se upravo neka uda od dece gase, jer su shvatili da su bili samo roditeljski hir, i upueni krivim putem, Barembojm je u svojoj dvanaestoj godini, uao, na sporedna vrata objasniu to pravo u muziki svet Evrope. Pojavio se, jednostavno, u pratnji roditelja, na pijanistikom konkursu u italijanskom gradu Vereli, i, mada je imao godine za uestvovanje na konkursu, nastupio je izvan konkurencije i dobio specijalnu nagradu. Svedok tih trenutaka, izvesni Pjetro Ratalino, koji je takoe uestvovao u zvaninom delu konkursa; on u svojim uspomenama kae da su ve tada o Barenbojmu kruili glasovi od kojih su jedni govorili sve najbolje, a drugi sve najgore! To je taj takmiarski duh koji, kako kae Pjero Ratalino, ponekad zatruje celokupnu atmosferu ak i kakvog znaajnijeg takmienja. Posle tog nastupa u Vereliju, zbog kojeg je cela porodica prevalila put preko okeana, Barenbojm vie i nije uestvovao na konkursima, on ih je i zaobiao, ali su

607

mu u tome pomogli i drugi koji su u mladiu prepoznali sve kvalitete. To su ta sporedna vrata koja su se irom otvorila pred Barenbojmom; jer, kad je 1958. snimio tri najslavnije, i moda najtee u tehnikom i izraajnom pogledu, Betovenove sonate, Patetinu, Meseevu i Apasionatu, za znalce vie nije bilo sumnje da je taj esnaestogodinjak predodreen. Ta tri izvoenja iz 1958. godine ostala su sve do danas neprevaziena, a nema sumnje da ih je uo i Oto Klemperer, odnosno da je taj snimak na izvestan nain presudio u njegovom traganju i konanom izboru idealnog soliste-saradnika za realizaciju pet Betovenovih klavirskih koncerata. Dodam li da je, uporedo sa te tri sonate, Barenbojm snimio i vraki zahtevne Betovenove varijacije na Dijabelijevu temu, Op. 120, shvatamo da je, tamo gde je to bilo najvanije, mladi Argentinac udario temelje jedne posebne karijere. Ti snimci se, sasvim logino i hronoloki, podudaraju s Barenbojmovim potpisivanje dugoronog ugovora s firmom EMI, odnosno sa menaderom Suvi Raj Grubbom koji je ostavio zanimljiva seanja o tom trenutku Barenbojmove karijere, posebno o nainu kako je Klemperer saraivao s Barenbojmom tokom tih devet dana koliko je trajalo snimanje Betovenovih klavirskih koncerata. Moda nisam dovoljno jasno izneo glavnu misao o tim Barenbojmovim poecima, koji su u stvari njegovi zreli dani. Zreli dani, to je prava re. Jer, u svemu to je uinio u oblasti tumaenja kompozitora iju je muziku izvodio, Barenbojm je davao zavren oblik, onaj koji je redak i koji ga nije obavezivao da kasnije posle na primer desetak godina pristupa ponovo tim ve izvedenim delima i da eventualno neto doteruje i menja. Ako se i vraao, to je neizbeno, Barenbojm je uvek ostajao isti, nepromenjiv, to je tolika retkost u interpretativnom svetu da mu se ne moe uzeti drukije nego kao vrlina. Mnogi su pijanisti prinueni da postupaju sasvim drukije: najbolji primer je Alfred Brendel koga uzimam zbog injenice da je ve vie puta snimio integral od pet Betovenovih koncerata, uvek s drugim dirigentom. To vraanje izvorima, to verovatno sasvim opravdano traganje, koje i sluaocima moe do izvesne granice da bude zanimljivo, ne mora u krajnjoj taci da bude uspeno i krunisano nekim posebnim dostignuem. Upravo u sluaju Brendela i njegova tri, ini mi se, integralna snimka Betovenovih klavirskih koncerata, ini mi se da je poslednja verzija najslabija, da je lana i pomalo pompezna. To raalouje. I samo pokazuje da se ta konana taka u tumaenju jednog muzikog dela ne nalazi

608

obavezno na kraju. Ali, to se tie Barenbojma, on je te konane take dosezao gotovo u svakom prvom pokuaju. To mu je omoguilo da stalno napreduje, da ostavlja drugima svoje zvune tragove pored puta, makar i po cenu da u jednom trenutku stane na rub nekakvog beskraja kad moda vie nee biti muzike koja ima potrebu za njim. Da je Barenbojm samo pijanista, to bi mu se ve i dogodilo; ali na sreu, tamo gde pijanista zastane, dirigent preuzima vatru, i tako naizmenino. Meutim, razlozi, u Barenbojmovom sluaju, za udvajanje instrumentaliste u njegovom sluaju pijaniste s dirigentom nisu isti kao u sluaju drugih dvojaca, kao, na primer, jedan Rostropovi ili Akenazi. U poslednje vreme Akenazi diriguje koncerte posebno Trei koncert za klavir i orkestar Sergeja Rahmanjinova, ali i druge iji je solista bio pre dvadesetak i vie godina. To nije sluaj s Barenbojmom, niti e ikada biti. Jer, osea se da Barenbojm sledi neumoljivu evoluciju svoga tela sve je u telu i njegovim varijacijama u telu koje neguje hladno i toplo, lako i teko, sve protivrenosti prirode koja ga okruuje. U veoma maglovitim seanjima na pijanistiki konkurs u Vereliju, na kome je Barenbojm uestvovao izvan konkurencije, i odneo jednu specijalnu nagradu, Pjero Ratelino se dobro prisea jednog vrlo intimnog Barenbojmovog trenutka. Ratelino pie da tano vidi dvanaestogodinjeg Barenbojma kako tri prema grupi od par osoba, i kako vie, jo iz daljine Ratelino se igra smislom prideva izvuenog iz imena Barenbojmove domovine, i kae kako je njegov glas argentine to moe da znai i da je srebren i da je argentinski, i, u irem znaenju: panski kako dovikuje: Mama, mama! Ne znam sad kako bi trebalo shvatiti to Ratalinovo seanje: da li kao pomalo ironino podseanje, kako je Barenbojm jo uvek bio vezan za majinu suknju; ili kao znak velikog sinovljevog oduevljenja zbog neega to je opazio u nekom trenutku, i to je proizvelo da mu se otme takav primarni krik. Hou samo da kaem ovo: verujem da bi Barenbojm i danas, kad bi se za to ukazala prilika, bio sposoban da pusti taj isti krik; ali ne znam da li je njegova majka iva, danas. I da zakljuim: taj Barenbojmov krik, koji je Pjero Ratelino jedino uspeo da verno upamti s tog konkursa na kome je i sam nastupio on je izvodio jednu vrlo teku Bartokovu sonatu, ali nije uspeo da naini pijanistiku karijeru isto je onoliko zreo koliko i njegova prva izvoenja

609

Betovenovih sonata; za razliku od Glena Gulda, kanadskog pijaniste koji je pevuio dok je svirao i ak snimao u studiju tako da prilikom sluanja njegovih izvoenja, uglavnom Baha, sasvim lepo razaznajete i mrvice njegovog glasa pomeanog s vrtoglavim notama koje su takve pod Guldovim prstima ak i u sporijim stavcima Barenbojm moda, dok je povijen nad klavirom, kao vrh ponora, i sa sluaocima obavezno s desne strane, izgovara, ali tek za sebe, kao neumorni muziki odjek, kao beskrajni mocartijanski rondo, to: Mama, mama! Koncerti u pariskoj katedrali Notr-Dam, i oni redovni nedeljom u predveerje, na orguljama, ali i oni povremeni, vrlo esto s orkestrima i horovima, uvek su prethoeni jednim uvodom kraim ili duim, nikad nisam shvatio od ega i od koga je zavisilo trajanje uvoda, koji mi se neretko inio suvinim, kao i nekim sluaocima pored mene koji su mekoljenjem na seditima ili blagim kaljucanjem izraavali istovremeno svoju dosadu i nestrpljenje, ukoliko ta dva oseanja mogu da idu uporedo za koji je bio zaduen neko blizak Upravi Katedrale, verovatno neki od svetenika koji je svakako imao pouzdano muzikoloko obrazovanje. Cilj tih uvoda, ini mi se, jeste da se panja slualaca privue na sutinu svakog izvoenog dela, a ta sutina je neizbeno ila pravo gore, do Gospoda. to i nije bilo potrebno naglaavati, to je logino proizilazilo iz samog programa koji je paljivo pripreman za svaku priliku. U sluaju Berliozovog Rekvijema, koji je verovatno najmasovniji muziki dogaaj koji se ikada dogodio u pariskoj Notr-Dam grandiozniji i od onog prizora kada je Napoleon uzeo bolje rei epao u pravom trenutku carsku krunu iz papskih ruku i sam sebi je stavio na glavu taj obavezni uvod morao je biti gotovo vie nego uobiajeni uvod u nedeljno predveerje. Mogu lako da zamislim tu organizaciju. U dnu Katedrale su, ve na odreenim mestima, muziari, njih najmanje dve stotine; Barenbojm je negde iza oltara, u kakvom kutu, sam, s celim Rekvijemom u glavi koji e dirigovati napamet, prostor katedrale je ispunjen do poslednjeg i sedeeg i stojeeg mesta, a uvodniar jote mrvi svoju propoved. to se mene tie, poto sam doao meu poslednjima malo je trebalo pa da uopte i ne doem na taj veernji koncert nekako sam se uvukao kroz manja vrata koja gledaju na Senu, tako da sam se, iako bez nade da naem sedite, naao istovremeno i blizu celog orkestra i u nemogunosti da vidim ijednog izvoaa! U tom

610

trenutku, iza jednog od velikih stubova pojavio se Barenbojm koga bih prepoznao ak i da nisam znao njegov lik s nekoliko ploa koje sam posedovao. Nisam bio jedini ko ga je primetio, ali Barenbojm se doslovno stvorio naspram mene i, shvativi da govorancija jo traje, tu se i zaustavio. Izmenjali smo jedan produeni pogled, i osetio sam da me je i on, na neki svoj nain, prepoznao. Govornik koji je u tom trenutku zauzimao Barenbojmovo mesto, to znai da se nalazio izmeu muziara i publike, kao da nije mislio da prekine. Tako se inilo meni, tako se inilo ostalim sluaocima ali najgore u svemu tome je bilo to to smo ga slabo uli i jo manje razumeli, samo pojedine rei ili izdvojene skupine rei, iako polako, gotovo skandirano izgovorenih, kao pridika i pomalo kao poziv na molitvu svima nama tu okupljenim tako se inilo i mogao sam da zamislim njegov uas od svega toga samom Barenbojmu! On meutim nije pokazivao znakove nestrpljenja, verovatno je u svojoj karijeri i pre toga ve imao slinih situacija, mnogi muziari se neretko, moda svega par trenutaka pred izlazak na podijum, suoavaju s razliitim i nepredvieno iskrslim problemima o kojima mi nemamo pojma i koje bismo moda teko razumeli; ali iznenadno je, ne prestajui da sve to vreme upravlja poglede pravo prema meni, slegnuo ramenima, pokret koji sam najmanje oekivao u tom trenutku od njega. Tek sad, dok se priseam tih okolnosti i nakon svega to sam malopre rekao o tom barenbojmskom telu jer svi mi na ovaj ili neki drugi nain posedujemo to telo kao osnovnom nositelju svega to je u nama i to elimo da izrazimo samo na na prepoznatljiv nain shvatam da je taj pokret bio za njega ne izraz nekog ak prezira prema tom govorniku, nego izvanredan, rekao bih atletski nain da se kroz taj pokret, nalik drhtaju koji pokatkada zna da nas prome i koji poseduju neke ivotinje, bilo u strahu ili zadovoljstvu, rei svakog suvinog tereta, pre nego to podigne ruku da oznai poetak muzike. Uinilo mi se, i sada mi se ini da mi je, sleui jedinstveno ramenima, u stvari namignuo celim svojim telom! Barenbojmov lik, ili itavo telo, esto se vide na naslovnim stranama njegovih ploa, i onih crnih i ovih manjih po formatu, poto se, prilikom ponavljanja snimka iz te crne ploe u CD-u najee zadrava prethodna oprema, to je dobra i u komercijalnom smislu sasvim promiljena ideja. Tako mi a pod tim mi treba zamiljati veliki broj pripadnika koji smo

611

posedovali ploe koje smo na poseban nain zavoleli, odmah, ve iz daljine, prepoznamo novo izdanje i najee elimo da ga imamo u tom i tom davnom crnom snimku. Mi smo pomalo i rtve jedne, od proizvoaa gramofonskih ploa inteligentno smiljene fikcije: oni, ravnajui se sami po sebi, znaju da e ta ponovljena strana bive ploe silno privui svakog kupca koji je nekad imao u svojoj kolekciji tu istu plou, s tim to u novom izdanju na jednoj ploi dobija ponekad triput vie muzike nego to se nekad nalazilo na jednoj strani jedne crne ploe. Tako se stara prustovska pria o kolaiu koja je verovatno starija ne samo od Prusta, nego i od same ovekove ideje i elje da se slui pisanjem kako bi je izrazio dogaa, ali sada meutim u obliku zvune madlene, tako da nam se onaj Barenbojmov krik iz Verelija, jednog predveerja: mama! mama! odbija o unu duplju i dobija jo jedno, sutinski setno, znaenje. Ali izgleda da se Barenbojm ne protivi da mu se lik, ili cela figura, nalaze u prvom planu na ploama. On je sutinski ovek tela i veruje na nain razliit od drugih umetnika koji takoe vole da budu istaknuti u prvom planu da to pojavljivanje i svesno poziranje ima hipnotiko dejstvo. to je u velikoj meri tano. Treba poznavati lice, a moda i rast onoga koji vam svira. Pa i nain kako je obuen, iako to kod ena mnogo vie, primetio sam, koje su mnogo vie kaiperke u tom smislu, nego kod mukaraca koji su daleko postojaniji moe da se menja od snimka, u oba smisla: i muzikom i fotografskom, do snimka to ba nije sluaj s Barenbojmom koji je, u nainu kako se odeva, vrlo postojan, ujednaen. Ukoliko iako to nije toliko vano pretpostavimo da on sam odluuje o tome kako e biti obuen u ovoj ili onoj koncertnoj prilici. Meu mnogim ploama s njegovim izvoenjima nalazi se i jedna na kojoj Barenbojm izvodi one malopre pomenute Betovenove varijacije na jedan Dijabelijev valcer, Op. 120. Ta ploa pripada, ako se tako moe rei, jednoj zanimljivoj seriji koju izdaje neki izdava ija firma ima lepo pronaeno ime: Ermitage, u kojoj se tampaju snimci koncerata pojedinih, esto najveih majstora svog instrumenta; re je zaista samo o instrumentalnoj muzici. Te ploe su moda piratske, vrlo su jevtine, ukusno opremljene, a sadravaju dragocene snimke. esto se tu nalaze reprodukcije koncerata umetnika koji su ve odavno mrtvi, kao na primer, jedan meu mnogima, Nikita Magalov, koji prema tome nije nikada ni imao priliku da vidi tu plou. Povodom tog videti svoju plou postavljam sam

612

sebi ve due vremena pitanje o tome da li su veliki dirigenti i solisti uopte u toku sveg to se deava s njihovim interpretacijama, da li je, na primer, Barenbojm ikada video tu plou sa svojim izvoenjem Betovenovoga Op. 120, i, ukoliko ju je video, ta misli o tome, o vrednosti snimka, odnosno otiska, da li ju je presluao, pa ak i o opremi i da li bi se sloio s izborom plave slike za naslovnu stranu, itd! Jer, upravo na toj ploi Barenbojm se vidi u celosti, u stojeem stavu leima okrenut klaviru, blago prema levom krilu, ali levom rukom delikatno oslonjen o drveni rub iznad dirki. Desna noga mu je nehajno prebaena preko leve. Tu prevladava plavi tonalitet: koulja, kaput i pantalone, ak su i cipele tamnoplave. Da je stavio kravatu ali nije verovatno bi i ona bila plava. Ali pogledate li izblie njegovo lice, nee vam biti teko da zakljuite da se vreme kad je odran koncert, 1968., tokom kojeg je nainjen taj snimak, ne podudara s vremenom na njegovom licu. Razlika bi mogla da ide do punih dvadeset godina. To jo uvek mladalako lice je u tom trenutku bilo isto toliko daleko od davnog koncerta, koliko i od nas u ovom trenutku; iz ega moemo zakljuiti da je fotografija nainjena oko 1985. godine. Moda ni Barenbojm, pa ak ni njegov producent, ne bi znao da kae tano kada. To i nije tako vano. Ono to me posebno privlai na toj fotografija, nije ni odelo, ni godine, ni nehajno kovrava kosa, ni jasan pogled pravo u mene, ni donja prilino napuena usna, ni leva ruka oslonjena na drveni rub iznad klavira, nego desna ruka, svom duinom opruena du tela, i na dnu, virei iz rukava, blago zgrena aka koja mi lii na aku kovaa! Barenbojm je jedan od retkih u tim muzikim prostorima daneteovski fabbro, onaj koji kuje muziku, i onu koji svira i onu koju diriguje. Meu tim Barenbojmovim fotografijama, posebno mesto zauzima jedna iz njegovih prvih londonskih dana, negde oko 1863-4. godine. Na toj fotografiji Barenbojm sedi kraj stola oigledno u studiju, poto je okruen raznim tehnikim instrumentima i nije sam. Pored njega, za tim istim stolom, sedi jedna mlada ena, plave duge kose Izolda! aklin Di Pre. Dok je Barenbojm u plavkastom demperu, i kao povijen pred tom mladom enom, ona je u sivom kostimu ta boja prevladava na svim fotografijama na kojima sam je dosad video i uspravna tako da nadmaa Barenbojma za celo elo! Kad se ne bi znalo zato su tu, moglo bi se pomisliti da askaju o najsvakod-

613

nevnijim, nemuzikim stvarima. Ta slika je i pored dekora u kome je snimljena jer tu se svakodnevno smenjuju drugi izvoai izvanredno prisna, intimna do najmanje pojedinosti, da bi se moglo pomisliti da je to trenutak kada Baren-bojm pita aklin Di Pre da li eli da postane njegova ena. Jer, kako inae objasniti i opisati vazduasti osmeh koji se s njenih usana i obraza iri po itavom studiju obasjavajui i Barenbojma koji je inae uvek zamiljen, natmuren, gotovo turoban, na veini svojih kasnijih fotografija. Ne postoji njegova fotografija na kojoj je oputeniji, od te nainjene oko 1963-4. Ali, aklin Di Pre je zaista ubrzo nakon tog razgovora u studiju postala Barenbojmova ena. Ta fotografija je takva da nikada ne bi mogla stajati na naslovnoj strani ni njihove zajednike ploe, ni kakve monografije o njima. Samo u unutranjosti. Kao jedan krajnje lian trenutak.
Jacquelie Du Pr

Iako se ova moja seanja i razmiljanja o Barenbojmu polako blie kraju ne zbog toga to vie nemam ta da kaem o njemu, zbog toga najmanje, ve jednostavno to ne elim da se ovaj ogled pretvori u neku muziku reku jo nisam, sem u jednom kratkom odeljku koji je moda italac ili preskoio ili prevideo, ili kako se to deava posle itanja, jednostavno zaboravio, pomenuo aklin Di Pre. Moda treba da napiem aklinu di Pre, ili izvorno: Jacqueline Du Pre. Pre nego to ita kaem o osobi koja je nosila to ime, naglaavam da njeno prezime, iako je sasvim francusko po obliku, ne nosi akcent na poslednjem slovu, to bi se moglo oekivati: Du Pre, a ne Du Pr. Ne, nema sumnje da je to staro francusko ime, i da je moda i aklina Di Pre imala neto od toga u krvi svojih bliih predaka uostalom i to Du je sasvim francusko po tradiciji, ak s velikim D ali, kako je aristokratska crta verovatno iezla, i da bi bilo manje nesporazuma, skinut je akcent s poslednjeg E. ak i u saetim Barenbojmovim biografijama kao to je lanak o njemu u veoma korisnom Reniku izvoa nagla-ava se da se Barenbojm jo mlad oenio engleskom violonelistkinjom aklin Di Pre. Verovatno su se upoznali neposredno nakon, ili ak za vre-

614

me Barenbojmovih snimanja Betovenovih klavirskih koncerata s Klempererom to je, ne samo aklinu, nego i mnogu drugu englesku gospoicu, moralo baciti u duboku sanjariju a imajui u vidu njihove zodijake znakove, morali su da ostanu zajedno. Mene toliko ne zanima taj deo njihove veze, niti u to dalje ispitivati, nego nastavak i ono to je toj vezi dalo duboki smisao. Da li su imali dece, ili ne, ne znam i neu da znam; ali znaajno je da su Di Pre i Barenbojm postali ne samo mu i ena, nego i nesvakidanji muziki par oni kao da su venali i svoje instrumente koji je odjednom bljesnuo na nebu klavirsko-violonelistike muzike. Literatura za taj instrumentalni dvojac nije bogata svakako ne kao ona za violinu i klavir ali postoji ipak mnotvo odlinih sonata, dovoljnih da se popuni vie celoveernjih koncerata; a da ne govorimo o kapitalnom opusu za ta dva instrumenta, o Betovenovim sonatama koje su oni esto izvodili i mislim samo jednom snimili. Dakako, i barok i klasino razdoblje pre Mocarta i Betovena, s Bahom na vrhu, ima obilje muzike za ova dva instrumenta ukoliko klavir zameni klavsen tako da se pred to dvoje mladih umetnika otvorilo jedno neispitano muziko polje-nebo koje su oni itetako eleli da zajedniki preu u skladnoj etnji. Barenbojm i njegova tri godine mlaa ena postali su ne samo u Engleskoj, nego u celom svetu, miljenici publike, koju su redovito nagraivali sve novijim snimcima i koncertima, postali su legendarni iako je pred njima tek stajala sjajna budunost. Tad nastupa, iznenadno i okrutno, prekid. aklin Di Pre je obolela od paralize, spasa nije bilo. Svet violonelistike izgubio je svoju perjanicu, moda je tako najlepe da se kae. Nemam pravo da se oko te tragedije jer to je dvostruka, ako ne i trostruka tragedija uopte izjanjavam. Ima nekih stvari koje ne treba opisivati, dovoljno ih je samo naglasiti i italac moe sam vrlo esto tako to se oslanja na neko svoje slino iskustvo da ih uoblii u sebi.

Otto Klemperer

615

ivko Maleevi

RASVIT U IVOTNOM KRUGU

(jedno vienje poezije Ranka Risojevia)
Sutina pitanja: ega je izraz poezija, bez obzira na brojne odgovore od antike do danas, nije iscrpljena, zato to je ovaj knjievni rod svojevrsni univerzum pjesnikovih napora da izrazi sebe u svetu ili, bolje reeno, svet u sebi. Dakle, svaki susret sa jednim pesnikom je susret sa novom zapitanou: ta ini njegov svet, ta mu je jezik izrazio, ta su percipirala njegova ula, kakav je metaforiko-simboliki sklop, formalni okvir, asocijativni prostor, kontekst u kojem se stvaralo konkretno pesniko delo, ali i kontekst u kom se o delu pie? Sve je to bitno pri razumevanju poezije Ranka Risojevia. Ko se prihvati posla da pie o jednom, davno afirmisanom pesniku, mora imati na umu da je Risojevi, poslednjom zbirkom indikativnog naslova Rasvit, poznavaocima svoga dela signalizirao kako se njegov lirski put zaokruio, te da se potpuno posveuje pisanju proze1. To je svakako olakavajua okolnost, jer se tom injenicom italac suoava sa celovito ostvarenom poetikom Ranka Risojevia, ali i sa definisanim temama koje moe prepoznati i sortirati po srodnosti, ali i po disparatnosti. Pisati o lirici Ranka Risojevia danas, znai suoiti se sa mnotvom teorijskih i iskustvenih dilema: moguih stvaralakih i intelektualnih ishodita, stilskih i formalnih reenja2. Treba imati na umu da se na pesnik pojavio ezdesetih godina, upravo kada se veina mladih autora distancirala od nae pesnike tradicije: mnogi pod uticajem savremene evropske poezije neosimbolistikog naslea, zatim, popularnih istonoevropskih (pogotovo ruskih, poljskih, ekih i rumunskih) pesnika toga vremena. Risojevi je, po naem miljenju, odabrao put bez naoko vidljivih uticaja, ali sa naglaenim otklonom od nacionalne pesnike tradicije.

1 Banjaluka trilogija (prvi roman Simana izaao je u izdanju Glasa srpskog, 2007) 2 Ovde se misli na potvrenu originalnost lirskog iskaza Ranka Risojevia, te poetikog odnosa prema srpskoj, ali i, pre svega, evropskoj pesnikoj tradiciji.

616

Naavi se, tako, na neispitanom podruju, Risojevi je u ranim zbirkama3 oiveo, s jedne strane, slike detinjstva: prvu svest o sebi, biima i predmetima koji ga okruuju, prirodi u kojoj se obreo. Percipira: majinu bliskost, iskustvo vlastitog tela u odnosu na spoljni svet, boje, mirise i zvuke prirode: / odekud glas se tvoj javlja / kao rog u umi to najavljuje lov / prosipa se sunani sjaj uludo / odnekud glas se tvoj javlja / i kao da me opkoljava / kao da mi trai najnjenije mjesto / u tijelo mi se zabada / i kao da me zarobljava / usnula na mekom liu / budi se poslije odlaska sokola / i tek vidi gdje takast / sa nebom se sjedinjuje / odnekud glas se tvoj javlja / duboko kao vlanost ume / odnekud iz mene osvaja / i ponovo se vraa udvostruen (Tako, ponekad ) Rana Risojevieva poezija se doivljava u simbolici slike, u prepoznavanju stalnih metafora i simbola. Ako paljivije proitamo citiranu pesmu (Zov), primetiemo sutinske osobine jedne lirske tvorevine: intimni doivljaj trenutka, bliskost osobe koja se javlja, njena simbolinost: uma, rog telo, glas... Evo nekoliko sredinjih rei: dubrava, dumaa, potok, B/b/rdo, Bog, ovek, majka, mlijeko; oko kojih e se, po naem uverenju, rojiti lirsko tkivo buduih pesama. U tom periodu na delu su traenja tematske osnove i bitnih metaforiko-simbolikih punktova. Oigledno je da e pesnikov prvi svijet, primarne slike detinjstva, sauvane u svesti deaka, postati i koordinatni sistem unutar kojeg se smeta celokupno lirsko stvaralatvo Ranka Risojevia. Treba naglasiti da sam Risojevi u Odbrani svijeta4 nije uvrstio nijednu pesmu iz prve dve zbirke (Vid tame i Vreme i vrt) sugeriui da sebe doivljava oformljenim pesnikom tek sa zbirkom Tako, ponekad. Dve spomenute zbirke su tek stvaralaka priprema i put ka prepoznavanju lirskog sveta. Formiran i, poetskom artikulacijom u celovitosti, izraen umetniki kosmos Ranka Risojevia, ivi u tri lirska luka: prvom, ve uoenom svetu detinjstva, u memoriji zauvek fiksiranih slika enterijera i pejzaa, vezanih organski za prvi svet; drugom, osvojenim iskorakom, horizontalno i vertikalno, u fiziki i duhovno5 drugaiji; svet, i treem, u prisustvu Boga6, duhovnom naporu i religioznoj kontemplaciji, da bi se ponovo vratio primarnoj slici sveta. Zatvorivi, na taj nain, tematski krug, pesnik je lirsku artikulaciju definisao kao dijalektiku ivota i smrti u veitom, krunom kretanju. Majka, otac, blinji likovi su koji svedoe o prvom svetu, afirmaciji raanja i identiteta, ali i susretu sa smru kao opoziciju ivota, bolje reeno, dvojstvima koja se determiniu: / svo-

3 Vid tame, 1967, Vreme i vrt, 1971, Tako, ponekad, 1972, Istrpi ovo draganje, 1975.

4 Biblioteka Autorov izbor Glasa srpskog, 2000. godine 5 Opozicija brdo dumaa, blisko i udaljeno u poeziji Ranka Risojevia funkcionie i kao taka preseka sinhronije i dijahronije (zbirke Bosanske elegije, Prah, Brdo i Mesija ) gde se pesnikova egzistencija osmiljava i kroz svojevrsno proivljavanje kulturne istorije i njeno interpoliranje u univerzalni kontekst ivota sada i ovde. 6 Knjiga Samoa, molitve je duhovni prostor gde je dosegnuta eshatoloka dimenzija posle kojeg je neminovno vraanje Prvom svijetu i Rasvitu.

617

7 Slika miri suprotnosti, ali to izmirenje ne moe se izraziti reima osim onima koje ine sliku a ve su prestale da budu rei. (O. Paz, Luk i lira, Ginko, Beograd, 1990, str. 115) 8 Doivljeno fenomenoloki kao bie lirske supstancije;

je malo tijelo u zemlju si /svoju hranljivu usadio, da nikne / moda otac, moda stric ili brat / kog nema ko da (u)majci tvojoj / spomene u kom e ivotu izai. (Prah: Zemunica) Tako se stvara duhovna budnost, nadahnue, sila vitalizma i dvostruko prepoznavanje smisla ivota. Risojevi je umetnik koji posmatra, prepoznaje raznolikosti sveta transformiui ga iz sebe. U formalnom smislu, pesniki subjekat je distanciran od onog koji doivljava: obraanja drugom licu jednine. Takva distanca je i osnova Risojevieve autopoetike. Sa te take gledita uspostavlja veitu interakciju izmeu objektivnog sveta i njegovog intimnog pretapanja u poetski. U svojevrnom monologu, kada se vraa prvom licu, pesnik svoja lica umnoava, a umnoavajui ih, stvara poeziju totaliteta, dok medijalna energija bia kontekstualizuje univerzalnost lirskog govora. Zato italac esto nailazi na tekoe, jer diskurzivni sloj pesme kao da ne dozvoljava energiji asocijativnosti da dela. Meutim, ta varka je, u stvari, i sutina modernosti Risojevievog iskaza. Bilo da je u pitanju embrion narativnosti, uverljiva slika predmeta ili prirode, suoeni smo sa slojevitou metoforiko-simbolikog spleta. Prvi tematsko-poetski luk Ranka Risojevia je, zapravo, oseeni preobraaj organskog: simbolizacija mentalnih otisaka prirode: Djeak tri dumaom, psom svojim praen; / noge mu od lijeske, ruke od jasike; / gdje se zaputio ni drozd ne zna, / na ta lii, samo una moe ispriati. /Djeak preskae potok, ve se sav skvasio, / jo samo malo, ugledae moda nekog, / dozvati sviralom, postae drugovi /.../ Djeak tri dumaom, a htio bi biti oblak, / ili bar aneo, s kojim postelju dijeli. (Prah: Djeak tri dumaom) Dakle, iskustva integracije sa prirodom su i sutinska iskustva ivota. Po onome to nudi Risojevi u svetu detinjstva, jeste infrastruktura lirskog: pointimljeni svet kao metafora ivota, naglaeni toposi, njegova metafizika dimenzija: uma, potok, dumaa, dubrava, brdo; sve su to lirske okosnice sveukupnog Risojevievog pevanja, mitski artefakti prve harmonije. Sadraji pesnike slike7, simbola lirskog iskustva, neodoljivo nas podseaju na iskustva simbolista, moda na Rilkea u ranom stvaralatvu. Samo vena dinamika preobraaja oseenog8, kreira asocijativnost u svim smerovima. Metafora pesnikovog stvaralakog napora, pulsira u pesmi Ora: Prelij se preko ruba prstiju /, pobjegni iz kaveza, podaj / svoju krv njivi, zaroni dublje, / ikni na sve strane, moan, / preobraen u drhtavi klas! (Istrpi ovo draganje). Autopoetiki stihovi ove pe-

618

sme su uzglobljeni u stvaralaku mo poezije, to e se i kasnije pokazati, pogotovo u religioznoj fazi. Risojevi shvata da svako udaljavanje od arhetipskih izvora lirskog, vodi u izvetaenost i voluntarizam, osnovnog neprijatelja poezije. Drugi tematski luk9 je poetsko razumevanje istorije, univerzalni generator ovekove sudbine, drama ivota u razliitim sudaranjima iskustvenih i sanjanih refleksija o ovekovom prisustvu u svetu. Osvajanje novih prostora, bolje kazano, razmicanje nagovetenih motiva iz prvog tematskog kruga, kree se od opte i kulturne istorije ovog tla (Bosanske elegije), prema evropskom, pre svega, knjievnom iskustvu. Zamrena istorija Bosne, njena tragina slika u delima velikih pisaca (Andri, Koi... ) slue Risojeviu, da lirskim dijalogom sa njima ovekovei duh istorije u univerzalnoj dinamici prokletstva ovog tla. Tu, naravno, pesnik uranja i u iskustvo stradanja naroda na Kozari, u Jasenovcu, gde porodina tragedija metaforie nau sudbinu u dijahronijsko-sinhronijskom preseku. Kasnije e, inspirisan najnovijim ratovima, Risojevi nastaviti nezaobilaznu pesniku temu: predestiniranu tragediju naeg naroda. Zahvaljujui svom intelektualnom identitetu, Risojevi je pesnik irokih raspona motiva, impregniranih emotivnim tkivom poezije. To se oseti pomnim otkrivanjem semantikih slojeva stiha. Negde duboko u nutrini, u biu pesme, grana se rizom usvojenih iskustava, pogotovo francuskog pesnitva, zatim Rilkea, ali i Pindara, savremenih panskih i ruskih lirika. Postoji zavidan broj naslova posveenih evropskim pesnicima i umetnicima (Breht, Brodski, Seferis, Alberti, Stanesku, H. Mur...). Ovim pesmama Risojevi inkarnira lirski senzibilitet, gotovo autopoetiki definie smerove savremenog jezika poezije, pa srodstvom po izboru proverava svoje stvaralako vjeruju: ... Ruka raonik, pramac izgubljenog broda / koji pronae jednom davno blago; / jednom davno, spomenu sve bogove, / ozakoni sve prie, uzviene rime, / oslobodi svijet izmiljanja i straha/ od visokih i jasnih bogova... (Ozon: Jorgos Seferis, nasljednik). Evropsko pesniko iskustvo u ovoj stvaralakoj fazi presudno utie i na Ranka Risojevia. Meutim, svaki pesnik stvara umetniki identitet u jeziku kojim se slui10, tako da su primeeni uticaji potvrda bia savremenog pesnitva u sadejstvu raznorodnih umetnikih i saznajnih potencija. Udisanjem sveeg vazduha u Ozonu, pesnik filtrira, od svake erudicije oslobaa misaono emotivni svet jezika, pa, u naglaenoj kondenzaciji lirske supstancije, varira temu ivo-

9 Po naim kriterijumima tom krugu pripadaju zbirke Bosanske elegije, Snovi o vjenom i pjesme smrti, Ozon, Prah, Brdo i Mesija.

10 Kasnije e pesnik u saimanju ivotnog, pogotovo pesnikog iskustva, u svojevrsnoj sublimaciji iskaza, otkriti nacionalnu dimenziju kao sutinu svoje pesnike sudbine.

619

11 Motivskim razliitostima, fiksiranim u prepoetskom stanju, pesnik namee slinosti, tako da se pesniki subjekat, u unutranjem osvetlenju forme, slobodno kree i metaforikim poljem savlauje primeeni svet.

12 Mesija, prvi sonet Koievog triptiha, po kojem je i zbirka dobila ime.

13 Da li je iskustvo poslednjeg rata na ovim prostorima lirski transformisalo pesnika ili je to prirodan zaokret ka pesimizmu, ostaje otvoreno pitanje.

ta i smrti to je sintentizovan nastavak prethodnih Pjesama o vjenom i pjesama smrti. Geneza krucijalnih pitanja egzistencije ivi u ranim pesmama Ranka Risojevia. Za dalju kreativnu evoluciju indikativna je zbirka Brdo ija refleksivna dimenzija proizlazi iz pesnikove opsesije Brdom kao toposom ali i kao intencionalnim simbolom. Nae razumevanje poezije o kojoj piemo, ovde se snano bistri, jer se sa Brda pesnik okrenuo i video gde je dotad bio, da bi mu to posluilo za put kojim e dalje ii. To je put potpune zrelosti pesnikove: ... Obino ovi rani penjai o Brdu nisu govorili, / niti su o njemu ranije bili uli. Nije Brdo / bilo njihov san, niti san njihovih predaka / s hljebom u ruci, traili su as vode, / as kavgu u kojoj e pokazati snagu. / Godinama, gledali smo veselnike, / kojem e se privoljeti carstvu... (Brdo, Pribreje) Sledi Mesija, knjiga poezije vezanog stiha (sonet), karakteristine za ranu lirsku fazu Ranka Risojevia. Taj najotmeniji i najtei lirski oblik, formalnu ogranienost njegovu, pesnik shvata i doivljava kao poetski izazov, prednost u mukotrpnom oblikovanju motivske grae11. Soneti (Gospodi pomiluj, Sveti Naum u Ohridu, Vinji u Banjoj Luci, Pjesnik Skender, Koiev triptih, Mladi Jovan) ukljuuju pesnika u duhovno naslee i mesijansku prirodu rei: Svaka je tvoja rije mono zvono / ija se jeka u sve nas probija, / jerbo si ti sam mjed kojom ono / jei i od kojeg zvoni istorija. // Svaka je tvoja rije ogledalo / u kome su nai mrtvi na broju; / kao u Nojevu barku sve je stalo: / ljudi, stoka, uma, sunce na prisoju. // Svaka je tvoja rije zavjetna truba / iz koje se ori opti neposluh; / za meke ui melodija gruba // Kojom se glasa tvog naroda duh / uplaen da se od Zapada ne oguba / i da ne omrzne svoj rod, vino i kruh.12 Risojeviev Mesija izlazi na stazu lirske istorije naega jezika, a kao metafizika pesnikova patnja, nalazi uporite i utehu u stvaralakoj ukorenjenosti intimnih poetskih vokacija, uronjenih u kulturnu antropologiju naeg tla. Konano, u sizifovskom stvaralakom hodu ka umetnikom idealu, Risojevi kao da je stao na zaravan, saimajui pesniko iskustvo u sonet, privremeno odredite, da bi ponovo krenuo uz strmen do sledee zaravni, ostavljajui iza sebe utabane puteve poetskog kontinuiteta. Ranko Risojevi se u Vratima ame13 javlja u doba pune umetnike zrelosti, usmeravajui poetsku energiju ka ljudskom padu, prostoru nesree i smrti. Pesniko i ivotno iskustvo suoeno je sa fizikom propadljivou sveta, ija drama iz korena

620

unitava zdravu potenciju stvarnosti. Stoga Risojeviev kontakt sa svetom postaje telesni dodir egzistencijalnog straha, a duhovno obilje prerasta u melanholiju patnje i pesimizma. Njegovo se kretanje kroz svet pretvorilo u skrivanje i oprezan hod izmeu uvek preteih kulisa gde vie ne pomae mimikrija maske i koturne. U svojevrsnoj molskoj stianosti pesnik lamentira nad sudbinom sveta i sebe u njemu: lajt-motiv individualne patnje, osama kao jedina mogunost ivota, postaju meditacija u ogolelom svetu zbiljske tronosti. Sile koje vladaju svetom i ovekom su izvan naih moi, ljudska potreba da stvori Gospoda i pronae utehu svoje prolaznosti, poetska je opomena da je sve predvieno i kazano. Nesrea je na usud i na poziv da ivimo u njoj. ak je i metafizika patnja, obesmiljena i potrta naturalistikim slikama smrti i propadanja, pa pesnik ironinim tonom progovara: Meu nas, odvajkada, navraa Nigdina. / Svikli mi na nju i ona na nas, / umjesto ogledala moe da nam slui. / U ta god da gledamo, nju vidimo; / ta god da sluamo, ona romori i jei; / i na jeziku, sred zalogaja, njen okus / preko okusa hrane obmotava se... (Vrata tame: Nigdina) U Vratima tame umetnik rezignirano prepoznaje paroksizam moralnih iaenosti ija ritualna igra arhetipskog, atavistikog nagona, unitava poslednje etike i duhovne proplamsaje s kraja prolog veka kao tamna konstanta ljudske sudbine uopte. Koncentracija na sebe, iskustvena vertikala, Brdo kao mea dveju faza ivota, melanholija Vrata tame, oplodili su Samou, molitve iji je sadraj proirio lirski kapacitet Ranka Risojevi u totalitetu i umetnikom identitetu. Poto je samoa univerzalni znak ovekovog bivstva uopte, pesnik se potpuno koncentrisao na svoju duhovnu poziciju, naavi je u kontemplaciji o linoj egzistenciji. Ovde je kondenzovan, ali i sublimisan stvaralaki kredo pesnikov. Panteizam, izraen u njegovim ranim pesmama, gde duh obitava u prirodi i u svakoj stvari, ovde se pojavljuje dvosmerno: u visinama, ali i proima prirodu. Raspoluenost sveta, promene i dinamiku ivota pesnik je proiveo. Ostaje mu meditacija, bol, opet bol, kao najkraa reenica. Povratak sebi je prevladavanje otuenosti to je preivesmo. Prisnost sa samim sobom proverava na duh, razabira i slae poticaje naeg iskustva: O naoj dugoj odvojenosti je rije; / bilo je preih poslova previe / i zaboravih put do tebe, preice / to

621

14 Biti umetnik, kae Rilke, znai: sazrevati kao to sazreva drvo, koje ne goni svoje sokove i spokojno stoji usred prolenih bura, bez straha da iz toga moe da doe leto. Ono e ipak doi. Ali dolazi samo onima koji su strpljivi, koji ive kao da je venost pred njima, tako bezbrino mirni i daleki. Ja saznajem svakodnevno, saznajem u bolovima kojima sam zahvalan: strpljenje je sve! (Pisma mladom pesniku)

mi u djetinjstvu bijahu drage. / Jesam li dovoljno ist i svean / u ovoj noi kada se rjeava sve / meu nama promrzlim u muci! (Samoa, molitve: U podrumima due). ivot kao tamnica imenuje i pozicionira greh i put prema Bogu. Zato u ovoj ivotnoj fazi pesnik postaje duin povjerenik, boji ugodnik i graditelj ljestvica u nebesa. Put ka izbavljenju, duhovnom uzletu i moralnom savrenstvu u Molitvama oblagotvoruju sr duhovnog pesnitva, gde srednjovekovna tradicija molitvenih formi dobija savremeni izraz. Ono to se nasluivalo u ranoj lirici zapleteno u pesnikim slikama, svojevrsnim oreolom osvetljena atmosfera porodinog ambijenta, u disanju pejzaa, nalo je svoju punu realizaciju ovde. Taj kontinuitet nas dri u uverenju kako je Ranko Risojevi strpljivo zidao svoju poetsku graevinu14. Molitve kao da nagovetavaju sledei stihovi koji aludiraju na ponovno krtenje, duhovnu pripremu za ono to sledi: Niega se vie ne sjeam, slobodan / uranjam u svjeinu svoga potoka. / Nov kao bistra voda, osjeam oblutke / preko kojih klize moji tabani. (Samoa, molitve: Sjeanje) Rei su progledale kroz pesnika. Sve to je iskusio upuuje ga na Gospoda, alfu i omegu, poetak i kraj. Semantika naslova Molitve pod Brdom u kontekstu Risojevieve lirike smeta simboliku Brda u centar umetnikog ideala. Stavaljajui se u razliite pozicije, identifikujui se sa sudbinama (prognanik, prepisiva knjiga, slijepac, Mikelanelo, neroeno dijete, tek roeno dijete, lopov, splavar, pjesnik, ratnik, kolja, sveetnik...), Risojevi ih artikulie molitvenim tonom, gde u osnovnoj hrianskoj dimenziji jedino proivljeni greh vodi ka putu spasenja: Snovi su mi pokidani, java rastresena, / za ta god da se uhvatim sve je lomno i nestvarno; / go i ubog samo beskrajno mislim i mislim / a potroene rijei zvee kao prazne posude / u koje gladni zaviruju crvenih oiju. / Sve mi uzmi, Boe, sve to smeta / da ujem Tvoje rijei kojima me kori / pokazujui smisao ovog moga besmisla. (Samoa, molitve: Pjesnikova molitva) U kolopletu ljudskih ivota, u svesti potrebe spasenja i moralnog oienja, pesnik, leksikom i ritmom molitve, tvori eshatoloke prostore obogooveenja, katarzino, ali i opominjue, deluje na na duhovni poloaj. Energija duha koja je oplodila Molitve, kreativnost i njen oblik, doseu sam vrh nae molitvene poezije. Vraajui se na izvor detinjstva (Prvi svijet i Rasvit), poslednji pesniki luk zatvara krug: inkarnirano sjeanje kao lirski

622

kreendo, apologetski umetniki gest, ponovljena lirska slika prvog sveta u zavrenoj kompleksnosti. Biti naisto sa injenicom da je detinjstvo utisnuto u na ivotni kod, da je ono esencija obogaene emotivne i intelektualne strukture, obezbeuje zaklon od metafizike studeni, vraajui nas iluziji venosti. Sve se to vidi u zbirci Prvi svijet. Slike, likovi, boje, mirisi i zvuci, ivotni damari, strahovi i sklad u novom formalnom i leksikom ruhu, funkcioniu u omamljenosti ivotnim mogunostima. Fiziki, deak opaa, doivljava, vidi, osea i sanja svet u prostorima sobe, kunog praga, oblinjeg potoka, vonjaka, ume, meu svojima. Mikrosvet u lirskoj transformaciji pesnikovoj postaje univerzalna metafora ivota, kazana jezikom jedinstvene preureenosti: Lagano, kao vjetar u maju, / silazim prema rijeci, / koju vie ne mogu da preem. / Ruku pod ruku s djeakom / kog majka eka / svu no na svom prozoru, / prebirem izguvane plahte / jueranjih konaita, / pribliavajui se jeci / koja je izgubila prolost. (Prvi svijet: Dolazak kui) Dominacija opisa u celokupnoj poeziji Ranka Risojevia je ovde dotakla samo bie egzistencije. Detalj, kao okosnica lirski upotrebljene rei i njene stilske datosti, paljivom itaocu pokazuje dubinsku isprepletenost asocijacija iji mozaik isijava duhovni fluid, blo ovaploenog vieznaja. Ako su u jednoj eliji prisutne sve osobine bia, onda su u mikrosvetu detinjstva kodifikovana sva iskustva ivota: Toliko mala da je nismo vidjeli, / Otile ruke, zatvorile se usne, ona / eka tamu da je neko posvoji. / Vijest je obila sobu neujne trube, / Nevidljivi glasnici, stari signali. / Pada no, die se zavjesa novog okraja. / U podu i zidovima, s donje strane stola, / U procijepima stropa, napuklinama prozora, / Stari ratnici, krezuba stvorenja, goljava djeca / Bie to velika trka njihovog ivota. / Ujutro, svjetlost e obliti sobu, / Uasa nema, preselio se u snove. (Rasvit, Mrva) Verujemo da su se u Rasvitu okonali svi poetiki kodovi, jer je poslednja zbirka Ranka Risojevia vietruka sinteza svega onoga to je u umnoenosti knjiga i pesama dosegao. Ako su Samoa, molitve eshatoloki uzlet ka venosti, onda je Rasvit sinteza udesa ovoga sveta. Sam naslov ima svoju prepoznatljivu, razgovetnu znaenjsku dimenziju. Meutim, nekad pesnik dugih naslova, u Rasvitu je belenik bia i stvari koje peva. Umetniko dostignue Rasvita je da pesnik ne peva o, nego peva pojave, predmete, bia. U transformaciji stvari u pesmu, u opsesivnom naglasku na preciznost, gde redukovanost izraza pesmu pretvara u skulpturu, u htenju da sve upije otisak due

623

15 Ja verujem u univerzalnost poezije, ali ne u univerzalnost koja se postie preuzimanjem prozodijskih modela, prenoenjem odreenih slika i obrta sa jednog jezikog terena na drugi, nego u univerzalnost njenih zagonetnih antropolokih korena. (Miodrag Pavlovi, Poetika modernog, Grafos, Beograd, 1978, str. 74 )

i da se preda venosti, cilj je Rasvita. Iskustvo nalae da vie nema iznenaenja, jedino pevanje pesniku ostaje kao iznenaenje, mo rei i mo stvaralakog ina. Na taj nain se lake podnosi melanholija ivota, podupire lini oseaj pesnikov da nije uzalud pevao. etrdesetogodinje pevanje Ranka Risojevia u kontekstu savremene srpske poezije svakako je specifino. Ako poeziju shvatamo kontekstualno, onako kako je shvata T. S. Eliot, onda zaista imamo potekoa da prozremo sutinu uticaja koje je primao na pesnik. Iako smo tokom iitavanja pokuavali nai dodirne take sa tradicijom, uspeli smo jedino da primetimo da je Risojevi veto kamuflirao tradiciju15 na koju se naslanja, sve do pojave knjige Samoa, molitve, gde se eksplicitno naslanja na srpsku molitvenu poeziju. Risojevi je pesnik vlastitog, strpljivo izgraenog identiteta. U vremenu koje je naoj poeziji donelo mnogo velikih pesnika i jasno definisalo nekoliko tradicionalnih ishodita, lirika Ranka Risojevia deluje disparatno. Ova kvalifikacija nije u funkciji vrednovanja ve kao poetika injenica s kojom treba raunati u sutinskom razumevanju ovde proitane poezije. Samosvojnost Risojevieva je prepoznatljiva u razuenosti lirske strukture, u formi koja izrasta iznutra (sadrina stvara formu, a ne forma sadrinu). Leksika raznovrsnost i jedinstvenost stilskih datosti ukazuju da pesnik Risojevi razumeva svet u ciklinim menama prirode i ivota. U takvoj dinamici, piramidalno ustrojstvo moralnih vrednosti ne postoji. Postoji krug sa centrom u sredini. To je sveobjedinjujua sila oliena u Bogu, tvorcu univerzuma. Pojedinana ljudska sudbina je jedan treptaj u ogromnom mehanizmu kosmikog sklada.

624

BIBLIOGRAFIJA poezije Ranka Risojevia

1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. Vid tame, Svjetlost, Sarajevo, 1967. Vreme i vrt, Svjetlost, Sarajevo, 1971. Tako, ponekad, Veselin Maslea, Sarajevo, 1972. Bosanske elegije, Glas, Banja Luka, 1975. Bosniaj elegioj, prevod na esperanto, Banja Luka, 1986. Istrpi ovo draganje, Svjetlost, Sarajevo, 1975. Snovi o vjenom i pjesme smrti, Svjetlost, Sarajevo, 1979. Ozon, Veselin Maslea, Sarajevo, 1986. Prah, Matica srpska, Novi Sad, 1988. Brdo, Svetovi, Novi Sad, 1991. Vrata tame, Vreme knjige, Beograd, 1997. Mesija, Rad, Beograd, 1997. Samoa, molitve, Glas srpski, Banjaluka, 1999. Prvi svijet, Matica srpska, Novi Sad, 2003. Rasvit, Glas srpski Grafika, Banjaluka, 2006.

LITERATURA
1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. Eliot, T. Stern: Tradicija i individualni talenat, Nolit, Beograd, 1975. enet, erar: Figure, Vuk Kradi, Beograd, 1985. Jovanovi, Aleksandar: Pesnici i preci, SKZ, Beograd, 1993. Pavlovi, Miodrag: Poetika modernog, Grafos, Beograd, 1978. Paz, Oktavio: Luk i lira, Ginko, Beograd, 1990. Rilke, Rajner Marija, Pisma mladom pesniku, Nolit, Beograd, 1975. Fink, Eugen: Epilozi poeziji, BIGZ, 1979. Fraye, Northrop: Anatomija kritike, Naprijed, Zagreb, 1979. Friedrich, Hugo, Struktura moderne lirike, Stvarnost, Zagreb 1969.

625

Vojislav Voki Erceg

O ermen Dilak, (jednom) istom filmu, gradu na obali mora1

1 Ideju istog filma moemo smatrati jednom prelaznom etapom u evoluciji kinematografije, koja je imala svoje vreme, i u savremenom smislu, ostala kao neka vrsta estetiarskog (nedostinog?) ideala. U ovom istom broju kako bi neupueni itaoc mogao to bolje shvatiti o emu priam nalazi se tekst koji, u kratkim crtama, objanjava znaaj i evoluciju istog filma.

Sredinom februara, uz onaj zanosni vonj zadaha provincije, nekoliko mojih saradnika i ja, pripremamo plan za snimanje jednog, nadamo se, sreno ostvarenog uspenog filma. Cela pria tie se tzv. dokumentarca u, ali ne! o, Perastu. Priam saradnicima o ermen Dilak i istom filmu rane avangarde. Govorim, nespretno, o tim mogunostima, i, vrlo dobro se seam, sam nekako sumnjam u sve to priam. U jednom odsudnom trenutku, pred sam kraj tog sastanka, jedan od mojih saradnika, snimatelj, proteui ruke, skrenuo mi je panju da se ne optereujem tim stvarima, a pogotovo ne sa ermenom. Htedoh mu rei da nije tih stvari (tih, sada mi to zvui nekako jalovo, ideala) mi ne bismo ni sedeli ovde. Ipak, postigli smo kakav-takav dogovor: pre nego to ekipa snimatelja doe sa svom neophodnom opremom (kamera, rasveta, invalidska kolica), ja u ve biti u Perastu i pripremau plan za

626

snimanje. Sloili smo se, takoe, da scenario uopte ne bi trebao da postoji. Nekako sam uspeo da ih uverim kako je scenario zabluda filma. (Danas, priseajui se ovog neobinog, februarskog dana, mislim da me niko nije sluao dok sam izgovarao ovu, staru, Leeovu.) Ga. Dilak, iliti obina krava, to bi rekao brutalni (na ovom izrazu on mi sigurno ne bi zamerio) Antonen Arto, ini se da je neprestano uvrtavana u onu zagonetnu grupu ljudi, pod odrednicom minores. Hou rei, najverovatnije taj muki kapric, kao jedan od razloga (ima ih, razume se, vie) je kargo kojeg e Dilakova nositi sve dok ne doivi sudbinu profesora, odnosno, govorei savremenim renikom, profesorice filmske reije. Uostalom, stara pria. Uopte ne elim o tome da zamaram itaoca, ali neka bude, spomenuu da je npr. urednik eminentnog asopisa La Nouvelle Revue Franaise, za novembarski broj iz 1928. godine, odbio da objavi ime ermene Dilak uz naslov njezinog filma, uprkos tome to je ona, zapravo, autor tog, treba napomenuti, prvog nadrealistikog filma (koljka i svetenik), pre onog, Bunjuelovog, ve planetarno popularnog Andaluzijskog psa itd., itd. Da se samo na trenutak osvrnem na preokupaciju iz tih februarskih dana. Za poetak treba biti jasno, odnosno, razdeliti, ono to sam tada znao, i ono u ta sam verovao. Recimo, da uprostim stvar, da je jedna od mojih ideja, ona u koju sam istinski verovao, bila da je film jedna mogunost za muziku samu. Sa druge strane, ta ista avangarda (ermen Dilak i ostali) je previdela upravo tu konkretnost filma, odnosno apstraktnost muzike (u sutini banalna pria). Hou da kaem, to je ono to sam znao. Imajui u vidu ove distinkcije doao sam do nekakve formulacije, po svojoj prirodi vrlo proste, a to je utisak, iliti, vanost utiska u jednom filmskom fragmentu stvarnosti, drugim reima, odsustvo bilo kakvog komentara, onog, tzv. autorskog, to je, inae, opskurno podruje dokumentaristikog anra. To je koren moje ideje, da ponovim utisak odnosno, najbitniji, ako tako mogu da kaem, proizvod, tog, naeg, mojeg, budueg filma. Meutim, ta ista ideja o vanosti utiska u dokumentarnom filmu, odnosno ideja istog filma u dokumentaristikom smislu, podudarala se sa sledeim, hajde da kaem, nepodudarnostima: 1.a. ermenu danas vie niko ne shvata ozbiljno; 1.b. kamera narativnog filma vie je puta zloupotrebljena nego upotrebljena;

627

2.a. upisao sam Akademiju i protiv svake logike vie volim diletantizam na filmu; 2.b. film je verovatno daleko od svoje renesanse, dakle, diletantizam je izraz plemenitosti (dobro, preterujem, ali neka ostane, tako sam, ako nita, bar tada verovao). (Danas je neverovatno teko gledati jednu Oklopnjau Potemkin, Ejzentejna. Profesore koji nam predaju podsticala je vizuelna ekspresija tog, istorijski bitnog filma. Da ne govorim o tome kako se jedan an Epsten oduevljavao mehanikom prirodom filma.) Umesto da mu ponudim scenario, tog budueg filma, jednom od profesora Akademije na kojoj studiram, rekoh da od nereda, improvizujui, elim napraviti (nekakav) prividan red. On, mediokritet, ree da je ermen Dilak mrtva ve ezdeset i pet godina, i da kada neko pie njoj, trabunja o feminizmu. Video sam mu u oima, kao da govori ritam (filma) zavisi od onoga to se ritmuje, a ne o nekakvoj tajanstvenoj analogiji muzike i kinematografije. Film ostvaruje efekat spajanjem konkretnih elemenata, dok je muzika kompozicija nainjena od apstraktnih tonova. Jedan kadar ne moe biti ekvivalentan akrodu ili tonu u muzici... iz vie razloga, najbanalnije reeno, krupni plan para cipela, ne moe se predstaviti kao D-mol itd. Drugim reima, ukoliko ritmizujemo neki ples, onda ritam filma podreujemo ritmu plesa, a ne uklapamo ga u okvire filmskog ritma, jer vizuelni ritam sam po sebi ne donosi nita, on nita ne stvara. Da nemam strah od autoriteta rekao bih mu da je to logina posledica jedne, da je tako nazovem, nezdrave pretenzije koja je zaista postojala u krugovima prve avangarde. (Takoe, htedoh mu rei, jer sam oseao neku vrstu unutarnje emfaze, da su nagovetaji Dilakove, u jednom drugom smislu, ipak, realni, ali nisam imao te hrabrosti.) Nastala je tiina i on se pozvao na jedno pravilo koje se nalazi u udbeniku nae kole: Slikar koji preskae veernji akt i odmah poinje da slika apstraktno... je diletant. Takva analogija sa filmom je nemogua! (Hrabro, pretenciozno, znam, ali poimo dalje.) Krajem februara polazim za Perast. Taj film, razmiljam dok se truckam u promrzlom autobusu na liniji Banja Luka Heceg Novi, treba da se: Namee intelektu itaoca (odnosno, gledaoca) koji sve stvari na scenu postavlja prema svom nahoenju.

628

To sam morao napisati, ponavljam morao, jer prosto elim, na neki nain, pomiriti itanja Valerija i film. Da stvar bude gora, potpuno se slaem kada Valeri izrie osudu filmu, kao to to ini, ruku na srce, i ostalim medijima. Dok se gubimo u noi, ja i radnici koji su poli na bautelu u Crnu Goru (jer je to vreme intenzivnih radova na turistikim objektima), pravim prve zabiljeke koje se odnose na film. I dalje to nije scenario, ili skica... sinopsis, kako se u prvi mah moe pomisliti (scenario, to sam ve istakao nikada nije ni postojao), ve neka vrsta neitljive eme. Zapisujem na poleini jedne Valerijeve Sveske, isto da ne bih napravio previd, a u isto vreme da bih podstakao svoj Duh, ili se prosto ohrabrio (postojala je izvesna sumnja u uspeh, strah od neizvesnosti) da ovim filmom predmet treba pre nagovestiti, a ne imenovati (Malarme) i, to, u kinematografskom smislu, zaista, moe da bude sve i svata. U sabajle dolazimo iznad Petrovca na moru, autobus se ne zaustavlja sve do Herceg Novog. Kroz prozor gledam na besnu petrovaku buru, more sa nijansom sivoplave boje. Na komadu papira napisao sam mogui ritam filma: bonaca bura i u poslednjem trenutku, pri kraju filma, ponovo, bonaca (zvuk je zamiljen kao ritmizovani ambijent). To sreno i jednostavno reenje rezultat je velianstvene slike valova koji su se lomili dole u Petrovcu i seanja na mirno more Perasta. Istina je da sam najlepu bonacu video ba u Perastu, ali stvarni problem leao je u tome to se Perast nalazi duboko u zalivu, te su valovi jako retki, a kada se pojave, slabog su intenziteta... u isti mah uinilo mi se preterano neiskrenim, obzirom da smisaoni i atmosferski kontinuitet filma gradim na liniji o jednom gradu, da hvatam valove po svaku cenu i na svakom mestu. ...i pre nego to emo stii na Kamenare imao sam sliku filma u kljuu one autohtonosti (filma koji nije sinkretizam) o kojoj govori Dilak: ...isti film... uzbuenje moe da se proizvede i bez linosti, dakle bez pozorinih sredstava, pripovedakih elemenata... film izvan knjievnosti, lien pozorinih sredstava. Na hartiji koju sam podupirao pasoem, ispisao sam: Utisak kroz montani ritam (ostvaruje se duinom snimljenog kadra); utisak i asocijativnost prizora; filmska perifraza; dok razmiljam o gledaocu mislim da u zadovoljstvu treba da postoji improvizacija i invencija;

629

pripovedanje, bilo koja vrsta diskursa, manipulie; likovna kompozicija podstie; otkrivati improvizacijom, njezinim bogatim instrumentarijem; tiina je lajtmotiv itd. Stigavi u Perast, budui da jedan dui period nisam uvukao niti jedan dim duvana, potraio sam kiosk. Kada se gleda sa mora ta ipak mala prodavnica uasa, trebala bi da se nalazi desno, na pijaci... no est je sata izjutra, nedelja, kiosk zatvoren. Tragajui tako dalje, pronaao sam jedan manji tand, tandi (kojeg sam tada moda prvi put video, ili ga pre, prosto, nisam primeivao) na kojem su bile istaknute, pored ostalih, kojekakvih, stvarica, i cigarete. Meutim, nije bilo nikoga. Sedoh na klupu, okrenutu prema moru, da priekam. (Vreme od Petrovca nije bilo lepo, pa tako ni bonace, koju sam moda potajno prieljkivao, jo dok sam polazio iz Banja Luke.) Bilo je tiho, onako po peraki, pa sam pretpostavio da u neizostavno morati da ujem tog misterioznog prodavaa kada bude dolazio. Prolo je desetak minuta; nita znaajno se nije dogaalo. Najednom, iz tog jutarnjeg dremkanja, tre me brektanje nekakvog starog automobila koji se zaustavio tano iza mene, odnosno, ispred tanda. Poto sam se okrenuo: jedna muka prilika, izaavi iz automobila, prila je tandu. Odmah sam pomislio da je on moj oekivani prodava, meutim, dok sam se pridigao on se, zadravi kratko kod tanda, i poto me je, ugledavi, promrmljao pozdrav, odmah vratio u automobil i nastavio dalje, svojim putem. Potpuno zbunjen, osvrnuh se oko sebe i pooh da proverim tand. (Cela ova scena sa vozaem odvijala se po nekom uobiajenom sledu, tako da nisam ni za trenutak posumnjao da je taj ovek, zapravo, mogao neto ukrasti.) Priao sam tandu (ili pre tandiu, jer je bio malen) i bolje pogledao, u desnom gornjem uglu, ugledao sam otvorenu kutijicu sa manjom hrpom novanica, a ispod nje natpis, tri puta podebljan hemijskom olovkom: Dolazim poslije 3! Kintu u kutiju! Dok pokuavam pronai uliicu gde se nalaze moji domaini, jer i Perast je neka vrsta lavirinta, razmiljam o ermeni. (Jedna starica mi je uzviknula pozdrav, dok je istresala mrvice kroz prozor.) U Perastu se nalazi ponajvie nita, hladne graevine provincijalne arhitekture, ipak, svedoe o neemu. Dok razgledam

630

arhivske materijale, obilazim perake palate, crkve, kue poznatih graana (jedan od njih je i Tripo Kokolja, slikar), ini mi se da su ivlje i ivotnije knjige koje govore o zanimljivoj istoriji Perasta. Tamonje metane doivljavam kao da su se iaurili iz kamena od koga su zidane te silne crkve (u Perastu ih ima osamnaest), i oni se, kad-tad, moraju vratiti tom kamenu, jer iz njega su iznikli. Na kolji Gospa od krpjela nalazi se goblen ija je manufaktura trajala, pria se, sedamnaest godina. Goblen je nainjen od vlasi kose jedne crnke... vezla ga je za moreplovca koji se nikada nije vratio sa puine. Jainu obrta u prii o goblenu predstavljaju sede vlasi utkane sa crnima... ... ermen je, takoe, bila crnka. * * * Filmska ekipa doputovala je petnaest dana posle moga dolaska u Perast... Sedimo u jednoj perakoj konobi i pijemo crno, ne belo vino. Drugim reima, sprovodimo poslednje, psihofizike, pripreme za snimanje. Seam se da sam dosaivao svojim saradnicima, ono to se kae ovek teak, naravno, o istom filmu, o muzici, o mogunostima, o improvizaciji itd. Teko mi je da uhvatim ton tih uverenja koja sam iznosio svojim saradnicima, te umesto da ponudim itaocu, bar priblinu atmosferu mojeg teoretisanja (to je eufemizam za jednu drugu re, odnosno, preseravanje), dajem, ako nita, grubi smisao neeg to me vodilo u improvizovanju, odnosno, pravljenju, naeg filma, dakle: isti film, u savremenom smislu, traga i ostvaruje se improvizacijom, a posteriori montaom. Scenario se stvara i razvija u toku samog snimanja. (...) (Isti, ili slian prosede, jednog ivka Nikolia, Vlatka Gilia itd., itd., itd. ) (...) Govorei drukije, takav film ne moe biti deo industrije, jer je najee neizvestan. (...) isti film, u savremenom smislu, moe slobodno da prati tehnoloki razvoj kinematografije, jer mehaniku prirodu filma moe iskoristiti na potpuno legitiman nain inventivno.

631

(...) Danas ne postoji isti film fikcije, postoji jedino dokumentarni isti film, i to u obavezno u kratkoj formi. Pogreno je za Koyaanisqatsi misliti da je isti film, jer je narativan, odlikuje ga neobian diskurs, razume se. Dvojica snimatelja, gledahu me tupo. Nastala je tiina... Jedan od njih, izmeu dva gutljaja vina, sentenciozno primeuje: Ma jebe Dilak, treba radit! Tako je sve poelo. * * * Film je, nakon tri meseca rada, uspeno zavren. Dobili smo crno-belu fotografiju sa jednim kadrom u boji. Film smo nazvali Pria [u tri slike]. Znao sam sresti osobu kojoj taj na film nije bio dosadan.

632

Dilak i rana avangarda (Neupuenom itaocu)

Jedna od najznaajnih figura avangardnog impresionizma, filmskog pokreta koji nema nikakve veze sa slikarskim pravcem iz XIX veka poznatim pod imenom francuski impresionizam, pored Abela Gansa, je ermen Dilak. Roena je 1882. godine. Jo u detinjstvu poela je pokazivati interesovanje za fotografiju i klasinu umetnost, a potom i za operu i ples (kasnije e joj ova iskustava posluiti kao neka vrsta usmerenja za njezin pogled na kinematografiju). Filmom se poela baviti isprva kao teoretiarka i aktivistkinja. Reirala je ukupno trideset filmova, od kojih su najznaajniji, pored filma koljka i svetenik, panska sveanost, Teme i varijacije, avo u gradu. U filmu Nasmejana gospoa Bede upotrebila je subjektivnu kameru pre nego to je to uinio Fridrih Murnau u svom Poslednjem oveku/Der letzte Mann, bar godinu dana pre. (Podatak iz aktuelne knjige Istorija filma I Dejvida Kuka.) Dilakova reira izvestan broj manje znaajnih dokumentarnih filmova, naputa profesiju reiserke i jedno vreme predaje filmsku reiju. Umrla je u Parizu u svojoj ezdesetoj godini. Iza sebe je ostavila vei broj scenarija koji nikada nisu bili realizovani. Ipak, ime ermen Dilak, u istoriji filma, ostae upameno po teorijskim, ako tako mogu da kaem, n a g o v e t a j i m a muzika tiine i vizuelna simfonija isti film. Da bi se razumela ideja istog filma, za poetak, treba uzeti u obzir izjavu ermen Dilak koju je dala za asopis Mon Cine 1923. godine.: Ja sam imala elju da postanem dramaturg kada su me materijalne okolnosti naterale da ostavim taj prvi put, i zbog toga nisam nikada zaalila. Iako na poetku nisam razumela vanost kinematografske ekspresije u itavom njezinom obliku, koristei ideje, svetla i kameru mogla sam, u vreme, kada sam zavrila svoj prvi film razumeti ta je film umetnost unutranjeg ivota i senzacije, nova ekspresija data naoj misli... Umetnost koja nita nije duna drugim umetnostima, umetnost sa svojim razlogom, svojom namenom. Umetnost koja stvara realnost, udaljavajui se od te stvarnosti, i u isto vreme utapajui se u njoj filmski duh bia i stvari. Dakle, Dilakova govori o filmu koji nije sinkretizam, o autohtonom filmu koji je sam sebi dovoljan, o filmu bez pripovedakih elemenata, koji se ne slui knjievnim sredstvima

ermen Dilak

Nasmejana gospoa Bede

633

i nije slian pozoritu, o novoj vrsti filmske muzike koja se stvara prema istom vizuelnom senzibilitetu. Likovna kompozicija je sada podreena pokretu, jer nije vie statina, to je uslovljeno prepoznavanjem novog fenomena fotogenije nestatinog tipa. Meutim, ideja istog filma, prema ermen Dilak, pokazuje nam jo jedan deli svoje radikalne prirode, nimalo nebitan: Verujem da se kinematografski posao mora izdii iz oka i senzibilnosti vizije jednog bia, koje sebe moe izraziti kroz film. Reiser mora biti scenarista ili scenarista mora biti reiser. Kao i druge umetnosti film dolazi od senzibilne emocije. Biti vredan neega i doneti neto ta emocija mora doi iz jednog izvora. (Izjava data za isti broj asopisa Mon Cine iz 1923.) Njezino protivljenje scenaristici, naraciji u filmu, istovetna je sa protivljenjima uvenog Fransoaa Trifoa, tridesetak godina kasnije. Ne znam koliko u pretenciozno zvuati, ali ini se da je jedino an-Lik Godar ostao dosledan svojim pogledima na film, slino kao to je Dilak pozivala na radikalnu koncepciju pisanja unutrar filmske prakse. Jer, Trifo je, uprkos injenici da je njegova kritika usmerena protiv kinematografije bazirane na knjievnosti, i dalje bio duboko svestan literarnih izvora. Da bi se najbolje shvatilo o emu govori ermen Dilak, treba uzeti u obzir savremenu praksu u kojoj reditelj i scenarista ive, da tako kaem, odvojene ivote jedan scenario moe se proitati na toliko naina koliko ima reditelja, tj. ta se dobija, a ta gubi brilikom prenoenja jedne ideje na platno!? I dalje nije sasvim jasno zato je Dilakova jedan od svojih najznaajnijih filmova, koljka i svetenik, reirala prema tuem tekstu, scenariju Antonena Artoa? Meutim, dvadesetih godina prolog veka, film, dakle, jo uvek u vreme kada se nije mogao uti, nalazio se na raskrsnici (a nije li na tome ostao i dandanas), reeno najbanalnije, izmeu industrije i umetnosti. Postojale su dve struje teoretiara i reditelja: oni koji su verovali u narativnu prirodu filma i oni koji su verovali u njegovu punou. Oni, pak, koji su sebe nazivali ranom avangardom (a taj su naziv preuzeli jer su oseali da ih identifikuje sa izrazima eksperimentisanja i istraivanja) verovali su u autohtonost filma kao umetnosti; traili su film van njegove sinkretetike prirode. Ideja o istom filmu, na nain kako ga je videla ermen Dilak i ostali pripadnici prve avangarde, nije ostao samo na tome da je suporotan pozoritu i izvan knjievnosti. Moralo se tra-

634

gati dalje, trailo se srenije reenje. Filmom su se poeli baviti i slikari (takoe pratei liniju istog filma); Fernan Lee izjavljuje da je zabluda slikarstva sadrina, a zabluda filma scenario. Rezultat takvog doivljavanja filma je uveni Mehaniki balet. Meutim, pored tenji slikara koji su uneli neke originalne ideje, razvoj istog filma kree se prema misli da postoji neka, upotrebiu Epstenov izraz, tajanstvena analogija sa muzikim ritmom. To ne treba shvatiti da se film treba podrediti muzici; prva avangarda je verovala da je montani ritam pokretnih slika istovetan sa ritmom muzike. Dilak pokazuje veliko interesovanje za takvu vrstu izraza: Muzika je jedina u stanju da proizede onaj utisak koji prua film i mi moemo, zahvaljujui oseanjima koja ona u nama budi, da shvatimo oseanja koja e nam pruiti film budunosti. Ni muzika nema tano odreenih granica; ne moe li iz toga da se izvede, u svetlosti stvari koje danas postoje, da vizuelna ideja, tema koja peva u srcu filmskog stvaraoca, pripada mnogo vie muzikoj tehnici nego bilo kojoj drugoj tehnici ili bilo kojem drugom idealu? Muzika koja prua to prevazilaenje ljudskog oseanja, koja belei mnogostrukost duevnih stanja, postupa sa zvucima u pokretu kao to mi postupamo sa slikama u pokretu. To nam pomae da razumemo ta je vizuelna ideja, umetniko razvijanje jednog novog oblika oseajnosti. Integralni film koji svi mi sanjamo da ostvarimo jeste vizuelna simfonija nainjena od ritmovanih slika koju jedino oseaj umetnika usklauje i baca na platno. (Les Cahiers du mois, poseban broj posveen filmu 1925. godine.) Slino razmilja i uitelj prve avangarde Abel Gans: Postoje dve vrste muzike: muzika zvukova i muzika svetlosti to je u stvari film; i ova poslednja stoji na lestvicama treperenja vie nego prva. Zar to nije isto to i rei da ona moe da utie na nau oseajnost sa istom snagom i sa istom istananou? Savremena forma kratkometranog filma, video-spot, nije posledica ovakvog naina razmiljanja, jer tu je film, statika i pokret, podreena muzikom ritmu; teoriju Abela Gansa i ermen Dilak treba shvatiti da se film ostvaruje i vlada po tajnim zakonitostima muzike umetnosti. Iako je takva ideja vie nego primamljiva i originalna ona ujedno predstavlja i najveu zabluda prve avangarde pre svega, film je rezultat spajanja konkretnih elemenata, dok je muzika kompozicija nainjena od apstraktnih tonova. an Mitri u knjizi Psihologija i estetika filma II navodi sledee:

635

Dok uho opaa vremenske razlike od desetog dela sekunde i treperenja jaine ili zvunosti kome (81/80), oko veoma slabo opaa odnose ispod petine trajanja relativno kratkog kadra. I ako izmeu prilino dugih kadrova ili uzastopnih sekvenca duh postaje svestan izvesne vremenske razlika, on ostaje nesposoban da je tano oceni osim ako nije osetno obeleena, kao od prostog do dvostrukog ili trostrukog, to jest na veoma grub nain. I dok uho moe bez zamora da opaa blizu dvadeset razliitih nota ili udara u sekundi, oko teko i samo za veoma kratko vreme podnosi uzastopne slike od estine sekunde. Drukije reeno, u filmu, kao ni u knjievnosti, nema istog ritma. istog ritma ima jedino u muzici, jer je taj isti ritam upravo sama muzika. Veliku prekretnicu, neku vrstu velike izme filma, doprinela je pojava zvuka o kojoj je inae pisano mnogo, daleko vie nego o istom filmu. Pojava zvuka na filmu i mogunost paralelne obrade slike i tona doprineli su razvoju, pre svega, narativne kinematografije, koja je svoj razvoj zapoela pojavom D.V. Grifita, kojeg moemo smatrati ocem filmske naracije, posledino, ideja o nenarativnom filmu od tada se ne shvata vie ozbiljno, bar ne u smislu kako su je shvatali avangardisti dvadesetih. Industrija je postajala svesnija sve vee mogunosti zarade kroz film, a treba li napominjati ko je ponajvie kriv za narativni film, ako uopte treba traiti krivca!? Moda je istina filma u neprestanom sporazumu i kompromisu sa naracijom, a moda je industrija senzacionalizma i zabave jedina istina filma. Da li je film umetnost nepismenih kako primeuje Vernan Hercog, ili film priprema unitenje kulture (Pol Valeri).

636

Mirt Komel

Dodir pijaniste
Glenn Gould je znao itati muziku prije nego to je znao itati rijei i dok je, sluajui druge, brzo gubio interesovanje za izreene reenice, samo jednu zaigranu notu na klaviru mogao je sluati jo dugo kasnije dok je odzvanjala. Jo od malih nogu mu je mati na vjebama klavira uvijek govorila: Pjevaj ta svira i sviraj ta pjeva. Za malog Glenna muzika se nije razlikovala od muzikalno govorne rijei. Uprkos antipatiji prema jo i tako kratkim razgovorima uvijek je s radou posluao govornika koji je znao svojim glasom imitirati muziku. Kad mu je bilo deset godina poeo se ozbiljno baviti klavirom kod Alberta Guerrera na Kraljevom konservatoriju u Torontu, tamo je sluao predavanja iz teorije muzike kod Lea Smitha. Radoznali Glenn nije sluao svog profesora samo zato da bi nauio teoriju neeg za to je jo od malena osjeao da e ga pratiti itav ivot, nego i zato to je Leo Smith bio izvanredan govornik: sluati njegov barunasti glas je bilo za mladog Glennna isto kao sluati koncert dobrog klavijaturiste.
prevela sa slovenakog: Ivana Kova

637

Muzika ga je dotaknula na nain na koji ga nita drugo na svijetu nije moglo dotai, zato je i razumljivo da je i on znao muziku dotai tako kao to je malo ko znao. Mladi Glenn Gould nije bio pretjerano drueljubiv ovjek, bio je povuen, i ako je kada imao kontakt sa vrnjacima to je bilo vie zbog navike nego zbog elje za druenjem. Ako se slavio roendan ili ako je neko priredio zabavu iao je, isto tako je slavio svoj roendan, ali nikad se nije sputao u duboke meuljudske odnose koje zovemo prijateljstvom. Najvjerovatnije je to bilo povezano s injenicom da nije volio dodire s drugim ljudima: kada su se druga djeca, kasnije mladii, gurkali, tapali po ramenima, grlili, Glennn je sve to vjeto izbjegavao. Najvie se bojao dodira s djevojkama: dok su njegovi vrnjaci odrastali te se sputali u prva spolna iskustva Glenn je jo uvijek najradije milovao samo svoj klavir. S godinama se to nije promijenilo i izgleda da je samo jedna djevojka imala takav uticaj na njega da ju je zaista elio dotai. Bilo je jedne kiovite veeri u New Yorku kada se Glenn Gould, tada ve mladi, naao na koncertu gdje su izvodili njemu najdraeg Bacha. Glenn, kao mlad talentovan mladi koji uje mnogo vie od prosjenog uha, zgraavao se nad izvoenjem i zbog toga se stalno okretao i promatrao ljude oko sebe. Dva reda ispred njega pogled mu se zaustavio na profilu neke djevojke, profil mu se iscrtao pred oima u trenutku kada se okrenula prema uhu svoje prijateljice da bi joj neto tiho apnula. Kao pogoen zaustavio je pogled na njenim obrazima, oima je milovao njenu dugu, crnu, malo nakovrdanu kosu, koja joj je padala preko siunih ramena. Do kraja koncerta je ostao tako zamrznut, nepomian kao kip, ak i dok su svi aplaudirali njemu nije uspjelo ni prsta pomaknuti. Tek kada je djevojka ustala probudio se iz zanosa i pourio za njom. Dostigao ju je pred izlazom dok je ekala prijateljicu da se vrati iz toaleta. Niti za trenutak se nije zaustavio da razmisli o tome ta bi joj rekao, samo je zakoraio prema njoj te joj se obratio. Iako ni sam nije bio svjestan ta joj govori djevojka mu se smijeila i bilo je oigledno da joj se mladi Glennn sa svojom ratrkanom pojavom svia, jer ga je pozvala da ide na pie na drugu stranu ceste, s njom i njenom prijateljicom koja je ubrzo uvidjela da se izmeu njih neto plete, zato ih je uskoro ostavila same. Sjedili su na barskim stolicama i razgovarali,

638

bolje reeno priala je ona, Glenn ju je veinom sluao, potvrdno kimao glavom, tu i tamo je neto prokomentarisao da joj pokae da slijedi njenu prii. I zaista je paljivo slijedio, ne samo svaku njenu rije i misao koju je izrekla, nego i svaki pokret njenih usnica dok su govorile, smeozelene oi koje su ga gledale, pratio je ruke koje su drale cigaretu, itav njen ivot je u Glennovim oima isijavao neto to nije znao objasniti. itav svoj ivot posvetio je ljubavi prema klaviru i odjednom je osjetio ljubav kakvu do tog trenutka nije poznavao. Glenn i tamnokosa djevojka razgovarali su dugo u no i jer je napolju lilo kao iz kabla djevojka ga je pozvala sebi kui, neka saeka jutro i onda krene na put. Na cesti su se zagrlili kao sluajno, kao da su pod kaput eljeli jedan drugog sakriti od debelih kaplji koje su neumorno padale s neba. Kada su njeni prsti dotakli njegove najprije se stresao, a zatim je pustio da je njegova ruka zagrlila njenu. Jo prije dok su razgovarali osjetio je nemiran drhtaj kada ga je njegova sagovornica dotakla jer je eljela neto ba povjerljivo naglasiti. Obino ljudi ne polau toliko panje malim gestama ali Glenn nije bio obian ovjek , posebno to se tie dodira: znao je da svaki dodir neto znai, i ba zato to je bio jo posebno osjetljiv na to je osjetio ta koji dodir znai. I za njen dodir je znao da mu znai. Zajedno su na kii pretrali dvije, tri ulice, zatim su dospjeli do njenog stana koji nije bio daleko od koncertne dvorane gdje su jo prije nekoliko sati sluali Bacha. Mladi i djevojka koji se obino nau u takvoj situaciji odmah bi jedno drugom pali u zagrljaj, ali ne samo da je on bio drugaiji nego je i kod nje primijetio suzdranost od potpune ljubavne oputenosti. Ponudila mu je svoj krevet, ona e uzeti sofu, i iako je Glenn insistirao da ne moe dozvoliti neto tako da on spava udobnije od nje, na kraju je popustio jer je djevojka ivjela u garsonijeri u kojoj je sofa stajala odmah nasuprot kreveta. Niko od njih dvoje nije spavao, cijelo vrijeme su razgovarali i izmjenjivali njene dodire kao da bi ekali ko e prvi probiti led i poljubiti, jer to su ipak oboje eljeli. Ali nita takvo se nije desilo, niti kasnije u noi kada su leali jedno pored drugog: milovao joj je kosu, prstima klizio po njenom vratu, ona mu je uzvraala dodirima u istoj mjeri, na primjer tako da je poloila svoj dlan na njegov obraz, neko vrijeme drala i zatim ga povukla.

639

Tako su proveli itavu no, razgovarali, dodirivali se, ujutro ga je poljubila na elo, on ju je jako zagrlio, zatim je nikada vie nije vidio. Kada je Glenn Gould bio stariji i kada je postao priznat pijanist jednog dana dok je obilazio Steinway Hall u New Yorku jedan klavirski tehniar William Hupfer pozdravio ga je tako da ga je prijateljski potapao po ramenu. U istom trenu je Glenna podletjela srs, bol je preplavila tijelo, izgubio je osjeaj za orientaciju i ravnoteu. To je trajalo tako dugo da je poeo ozbiljno razmiljati o tome da tui krivca ako mu se stanje ne bi popravilo. Zamiljao je da zbog te nezgode nee vie nikada moi svirati klavir ali s vremenom mu se stanje popravilo, barem je tako izgledalo. injenica je da je od tada Glenn brino izbjegavao svaki kontakt s ljudima: ivio je u samoi, napolje je izlazio samo u kasnim satima, obino samo zato da ode na veeru u oblinji noni restoran. Kako nije izlazio napolje tako nije primao niti posjetioce, ak i brojne intervjue na koje su ga pozivali obavljao je pismenim putem, ako bi se radilo o radijskom intervjuu ili u ivo preko telefona. Koncerte je odgaao i odgaao tako da je krajem ivota malo puta nastupio u javnosti. Ali pred dodirom nije bio siguran niti kod kue: itavo vrijeme nosio je debelu odjeu i rukavice su pokrivale njegove dlanove ne samo dok je jeo, itao nego i kada je iao spavati. Jedino odstupanje njegovom otporu prema dodiru bio je klavir. Kada bi iao da odsvira koncert taksi bi ga ekao i dovezao pravac do ulaza netom prije poetka predstave na to bi Glenn zakoraio kroz ispranjene hodnike koncertne dvorane do pozornice (to je uvijek zahtijevao od organizatora). Kada je zakoraio ispred ljudi bilo mu je neprijatno ali injenica da su ljudi s potovanjem pred njim zautjeli mu je dozvoljavalo da im je uprkos svemu zasvirao. Zakoraio je do klavira, sjeo na svoju stolicu koju je prethodno naruio da mu je donesu, nato je svukao rukavice i dotaknuo klavir: njegovi prsti klizili su po tipkama kao vjetar koji klizi po morskoj gladini i muzika koju je uspio izvui sviranjem sluaoce je tako dirnula kao nita prije i nita poslije Glenn Goulda.

640

Jurica Pavii

JO JEDNOM O FILMU

Jurica Pavii

PREGLED RAZVOJA POSTJUGOSLAVENSKIH KINEMATOGRAFIJA1

Godine 1992. federalna se Jugoslavija netom bila raspala, u Hrvatskoj i BiH bjesnio je rat, dojueranja federacija dnevno je bila na svim svjetskim TV kanalima, a spikeri CNN-a i Sky Newsa slamali su jezike na balkansko-slavenskim toponimima punim dijakritikih kvaica. Tog proljea ameriki profesor Daniel J. Goulding, filmolog i akademski specijalist za jugoslavenski film, zatekao se u kantini svog Oberlin koleda u Indiani. Jedan od kolega, ponukan svjeim inputom TV vijesti, poeo ga je zadirkivati: Pa, Daniele, rekao je, ini se da vie nema svoje specijalistike teme. O, upravo suprotno, odgovorio je profesor, prije sam imao jednu, sad ih imam est. Ova anegdota koju mi je ispriao sam Daniel Goulding lijepo ilustrira neobini obrat sudbine koji je zadesio kinematografije na onom prostoru koji mi je u ovom tekstu najpraktinije nazivati postjugoslavijom. Negdje poetkom devedesetih, veina promatraa iz inozemstva i mnogi ovdje nisu vjerovali da e film u zemljama bive Jugoslavije nadivjeti dravu koja je na ovim prostorima ozbiljnu kinematografiju i stvorila. U to doba, sintetski pregledi, analize, i enciklopedijski/wikipedijski lanci pripovijedali su sumornu priu o neko uvaenoj kinematografiji koja je nestala poput ae vode u pijesku, izgorjela zajedno s kinima u plamenu, otputovala zajedno sa desetinama filmskih profesionalaca koji su se odluili na egzodus na Zapad. A onda se poelo dogaati udo, misterij ravan onom obnove sovjetskog filma nakon to je stara caristika industrije Petersburga i Odese emigrirala s bijelima. Kinematografije koje su se inile iezlima ili degradiranima na najnie oblikovne standarde, poele su najednom pupati i proizvoditi neke ilave, zafrkane filmove. U narednih petnaest godina, nove/stare kinematografije Zapadnog Balkana vraat e se iz bijelog svijeta kui s prtljagom nagrada i priznanja kao nikad dosad: filmovi iz bive Jugoslavije, vrijedi se podsjetiti, osvojili su u razdo1 Grekom redakcije u prolom broju asopisa (broj 19/20), prvi dio teksta Jurice Paviia je izostavljen. Redakcija se izvinjava Paviiu i u ovom broju objavljujemo u cijelosti tekst Jurice Paviia onako kako je bio pripremljen za broj posveen Filmu.

643

blju nakon Jugoslavije jednog Oscara za strani film, po jednu glavnu nagradu u Berlinu, Cannesu i Veneciji, vie nominacija za EFA, nagrade u Locarnu, Rotterdamu, Karlovym Varyma, Montpellieru, Valenciji, Montrealu, San Sebastianu. Takvu seriju najprestinijih priznanja profesionalno oevi postjugoslavenskog filma nisu mogli ni sanjati, ak ni u 60-ima, kad je po opem profesionalnom miljenju, u filmskoj Jugoslaviji bog hodao po zemlji, a taj su bog bili neupitni klasici poput Petrovia, Makavejeva, Babaje, ilnika, Hladnika. Pod ruku s novom globalnom miljenicom Rumunjskom, postjugoslavenske kinematografije pogotovo srpska i bosanska odjednom su postale success story. to se to dogodilo? Kako se dogodilo? I je li se uope dogodilo, ili je rije o priini, optikoj varci koju su skrivili uspjeni emigranti poput Manevskog, Paskaljevia i Tanovia? Ovaj tekst pokuaj je odgovora na to pitanje. Poetkom devedesetih, izgledi za negdanji jugoslavenski film nisu mogli izgledati sumornije no to su izgledali. Od est nekadanjih jugoslavenskih republika tri su na svom teritoriju imale rat, jo dvije e ga uskoro imati, a Hrvatska i Bosna i Hercegovina na svom e teritoriju trpjeti duge, petogodinje iznurujue borbe s ogromnim ljudskim i ekonomskim gubicima. Od devet centara profesionalne filmske proizvodnje u bivoj Jugoslaviji (to su republiki i pokrajinski centri, te Split) u est je poetkom devedesetih profesionalna kinematografija zamrla. U zaraenim zemljama, kino mrea je dijelom okupirana, dijelom fiziki unitena. Znatan dio kino mree u svim zemljama osim Slovenije prolazi surovu tranziciju, biva privatiziran i pretvara se u trgovake ili ak parking prostore. Tijekom najveeg dijela devedesetih, manje nacionalne kinematografije prestaju postojati. U Crnoj Gori i na Kosovu u toj dekadi nee biti snimljen niti jedan film, u Makedoniji se tijekom devedesetih tek sporadino snima pokoji naslov poput Gipsy Magic Stole Popova (1997). Dalmacija i Vojvodina gase se kao produkcijska vorita, a postaju tek davatelji lokacija za beogradske i zagrebake ekipe. U BiH snimljen je u cijeloj dekadi samo jedan novi igrani film Savreni krug (1997) Ademira Kenovia. U bivoj Jugoslaviji opstala su tako u to doba samo tri produkcijski punkta Ljubljana, Zagreb i Beograd ali s nejednakom sreom. Slovenija, jedina zemlja sljednica koja je sauvala i dogradila kino mreu rano je uredila svoju kinematografiju po zapadnom obrascu kulturne politike, konsolidirala financiranje, stabilizirala proizvodnju i utemeljila Filmski sklad kao

644

autonomnu krovnu instituciju kinematografije. Ali, tijekom devedesetih u tu pomno rasprostrtu mreu jo uvijek malo to upada, slovenski filmovi mahom su osrednje kvalitete, imaju limitiran uspjeh kod publike i osrednji inozemni odjek. Tijekom veeg dijela devedesetih, slovenski je film prazni hardver koji jo eka svoj softver. Stvari su bile jo sloenije u Hrvatskoj. Tamo dominantna politika u devedesetima nije ni u priblinoj zamisli imala liberalizaciju i autonomizaciju filmske industrije, vladajui establishment za film se ne zanima, a kratke proplamsaje interesa za film pobuivat e tek uspjesi kinematografije ratnog protivnika Srba. Hrvatska u tom razdoblju gubi znatan dio svojih talenata poput Rajka Grlia, Rade erbedije ili Mire Furlan, koji odlaze, bilo kao ekonomski emigranti, bilo iz revolta spram dominantne nacionalistike ideologije. U kinematografiji vlada neformalna cenzura i jaka autocenzura koje u koktelu u prvi plan izbacuju udvornike autore i diletantske filmove koji esto isijavaju rasistike stereotipe. Primjeri takve produkcije su bili naslovi poput Cijene ivota (1994) Bogdana iia, Kanjona opasnih igara (1998) Vladimira Tadeja ili Bogorodice (1999) Hrvoja Hitreca. Takva produkcija dugoseno je natetila hrvatskom filmu, rastjerujui mu publiku i oblikujui mu nepovoljan javni image koji ni do danas nije potpuno razagnao. U tom trenutku u devedesetima jedina funkcionalna kinematografija na ovim prostorima bila je ona srpska. Dodue, i u njoj se u devedesetima nalazi propagandistikih naslova, poput Vukovar post restante (1994) Bore Drakovia ili Noa (1999) Miroslava Lekia. Ali, takvi naslovi nisu dominirali naprosto zato to, za razliku od Hrvatske, u Srbiji drava nije bila glavni financijer niti naruitelj filmova. Srpski filmai u devedesetima su se nali u udnoj situaciji: ostali su bez dravnih subvencija, bili su upueni na parakriminalni kapital, ali im je ekonomski embargo uveden protiv SR Jugoslavije paradoksalno oistio kino dvorane od trinih rivala. Stoga srpski film ulazi preko noi iz socijalizma u otri kompetitivni kapitalizam u kojem je svaki film bio poduzetniki rizik, ali je u sluaju uspjeha mogao raunati na gledateljstvo i do etvrt ili pola milijuna ljudi. Posljedica je bilo dobrih i loih. Filmovi koji u to doba nastaju u Beogradu, iz gole su nude preivljavanja bili dramaturki bolje ispolirani, pretprodukciji razvijeniji, komunikativniji i posveeni temama za koje se pretpostavljalo da bi publiku mogle zanimati. Posljedica je, meutim, bilo i negativnih. U srp-

645

skom filmu izgubilo se sve osim mainstreama, a autori skloniji zahtjevnijim poetikama nisu mogli raditi. Dio autora odve tankoutan za novu, surovu ekonomiju naputa film ili barem srpski film recimo, klasici osamdesetih Goran Markovi i Slobodan ijan. Istodobno, autocenzuru pred vlau odmijenila je autocenzura pred pretpostavljenom publikom. Stoga se u prvoj fazi u Srbiji snimaju naglaeno eskapistiki filmovi, nainjeni za drutvo koje bi od rata u susjedstvu najradije okrenulo glavu. Primjer takvog filma je Dragojeviev Mi nismo aneli (1992) koji je (moda ba i zbog takvog eskapizma) postao piratski hit i preko crte bojinice, u Hrvatskoj. Onda kad se rat vie nije moglo drati ispred vrata srpskog filma, on u filmove ulazi kroz grotesku i nacereni, mizantropski sarkazam, kroz filmove koji poivaju na alegoriji ili paraboli, a zagovaraju ekvidistancu koja je bosanskohercegovaku i hrvatsku publiku u ta doba opravdano ljutila. Paradoks je da su upravo takvi filmovi odlino prolazili na zapadu, te formirali horizont oekivanja to bi balkanski film trebao biti. Dva moda najupeatljivija primjera su Lepa sela lepo gore (1996) Srana Dragojevia, te Underground (1994) Emira Kusturice. Upravo e Underground, realiziran uz pomo Miloevieve reimske dravne televizije, osvojiti Zlatnu palmu u Cannesu i izazvati val polemika na Zapadu o tom je li etino nagradu dati dvorskom umjetniku jednog agresivnog reima. Sline polemike, ali uglavnom ogranienu na ove prostore, izazvat e i Dragojeviev film nainjen uz pomo ratnih vlasti bosanskih Srba. Ipak, rat nije dominantna tema tadanjeg srpskog filma. Beogradski naslovi uglavnom se ne bave vanjskim nego unutranjim poslovima, tonije mafijom, porastom kriminala, sukobima gangova, koristei te teme u nizu vrlo kompetentnih i dobro napravljenih anrovskih filmova meu kojima se jednostavnom, walter hillovskom ogoljenou izdvaja Do koske (1996) Slobodana Skerlia, a baroknom, mranjakom slikom potpuno izvitoperenog drutva Rane (1998) Srana Dragojevia. Slian mizantropski, zgaeni pogled na srpsko drutvo ogrezlo u nasilje i beutnost mono prikazuje i jedan ne-anrovski film, mozaiko Bure baruta (1998) Gorana Paskaljevia, jedinog od ue jezgre tzv. prake kole koji u ovoj dekadi neprekinuto radi. I Bure baruta doivljava poput Undergrounda i Lepih sela meunarodni uspjeh, meu ostalim osvaja i nagradu kritike u Veneciji. Sva tri filma bitno su oblikovala horizont zapadnih oekivanja kad je balkanski film po srijedi, a taj horizont oe-

646

kivanja cementirali su svojim osobnim ukusom i akademski autoriteti poput bugarske filmologinje i profesorice u kotskoj Dine Iordanove. Filmovi snane vizualne ekspresije, s naglaenom groteskom, crnim humorom, egzaltiranom glumom i karikiranim prikazom drutvenih nedaa postaju industrijski standard po kojem se vae trina nia Balkan cinema: trebat e priekati punu dekadu da mladi autori iz Sarajeva i Bukureta bace rukavicu ovoj stilskoj normi. Kako god bilo, tijekom devedesetih Srbija ima meunarodno uspjenu i kod kue gledanu kinematografiju, i to zaslueno. Najbolji srpski filmovi tog razdoblja zanimljivi su, profesionalno vjeto izvedeni i dovoljno fleksibilni da reagiraju na potrebu publike za tabloidnim, drutveno relevantnim temama: dobar dokaz za to je Samardieva Nataa (2001) film o Miloevievom izbornom porazu premijerno prikazan tek koji mjesec nakon tih izbora! Do sredine druge polovice devedesetih Srbija je zahvaljujui takvom vitalitetu jedina uspjena postjugoslavenska kinematografija, i to unato (ili ba zato) to je se vlastita drava posve otarasila. Stvari se, meutim, mijenjaju negdje izmeu 1997. i 1999. godine, a pogotovo poetkom idue dekade. Postjugoslavenske kinematografije koje su bile ili umrtvljene ili u slaboj formi poinju se polako buditi. U Sloveniji je taj bum najdrastiniji. Tijekom prvog dijela devedesetih, Slovenija je imala tek jedan umjereni domai hit (Babica gre na jug, V. Anlovar, 1991) i samo jedan umjereni inozemni uspjeh, studentski nijemi film Ekspres, ekspres (1996) Igora terka. Godine 1997., meutim, redatelj Andrej Koak snima dramu Outsider o bosanskoj obitelji koja ivi u Sloveniji u vrijeme Titove smrti 1980., film koji postaje dotad najveim domaim hitom i otvara u slovenskom drutvu kampanju preispitivanja odnosa Slovenaca i njihova junog susjedstva. Dvije godine potom, apsolvent arheologije Jan Cvitkovi zainteresirao je redatelja Janeza Burgera za svoj scenarij koji pripovijeda o dangubi i vjenom studentu, predstavniku nove besciljne generacije X. Film V leru (1999) postaje najvei festivalski hit slovenskog filma sa dvadesetak inozemnih nagrada. Cvitkovi koji je u filmu i glumio glavnu ulogu uskoro poinje i reirati. Ve prvim filmom Kruh in mleko (2001) (snimljenim s budetom namijenjenim za kratki film) Cvitkovi na Mostri osvaja nagradu za najboljeg debitanta. O ozraju poleta u slovenskom filmu tog doba svjedoi i to da je Cvitkovi svoj mletaki trofej ustupio novootvorenom

647

multipleks kinu u Ljubljani da tamo stoji u sveanoj vitrini. U tom asu, Slovenija ima sve: atmosferu oko filma, uspjene naslove, mlade autore, nove dvorane, ispod ekia novi studio Viba film, te pristojan interes za domai film (prosjek gledanosti oko 15 tisua po naslovu). Iste godine, slovenska koprodukcija Niija zemlja Danisa Tanovia osvaja Oscara, a 2003., jo jedan slovenski film Rezervni dijelovi Damjana Kozolea 2003. ulazi u konkurenciju Berlina. inilo se da je za slovenski film nebo na dohvat. Meutim, polet nije predugo trajao. Dio autora koji su uspjeli prvim filmovima (recimo Cvitkovi, Koak i terk) nisu ponovili uspjeh. Briljivo izgraeni sustav kinematografije uruio se nakon promjene vlasti i dolaska desnice 2004. Koprodukcijske veze su napukle, nova vlast svojim je kadroviranjem ula u zavadu s profesijom, a zbog proceduralnih razloga i loe politike dolo je do kolapsa Filmskog sklada, pa je slovenski film tijekom 2006/7 zapao u krizu iz koje tek treba izii. Promjene su u Hrvatskoj bile sporije, ali vre fundirane. Prvi pokuaj da se razmrda Tumanova dvorska kinematografija dogaa se ve sredinom devedesetih kad grupa mlaih autora poput Hrvoja Hribara, Lukasa Nole i Jelene Rajkovi deklarativno istupa pod stijegom tzv. novog hrvatskog filma. Taj novi hrvatski film faktiki se sastojao od dvije estetski nesrodne generacije: jedna, roena oko 1963., bile je formirana na estetici osamdesetih, ironiji i stilizaciji, i autori tog vala danas su mainstream hrvatske produkcije Vinko Brean, Hrvoje Hribar, Neven Hitrec, Lukas Nola. Druga, tzv. ratna generacija, sastojala se od autora roenih izmeu 1967. i 1970., inili su je autori poput Jelene Rajkovi, Ivana Salaja, Zvonimira Juria i Vlatke Vorkapi, a odlikovao ih je realizam, te izbor sumornih, ratnih i generacijskih tema. Premda vrlo darovita, ta generacija postat e missing link hrvatskog filma: nestala je spletom okolnosti (smrt Jelene Rajkovi, povlaenje Salaja), tako da je nainila tek jedan bitan dugi film film koji je ujedno i kultni generacijski manifest, ratnu dramu Vidimo se (1995) Ivana Salaja. U drugoj polovici devedesetih najvri adut hrvatskog filma su komedije Vinke Breana, poput Kako je poeo rat na mom otoku (1996) i Marala (1999) koje nisu samo bile domai hitovi, nego su i nagraivane u berlinskom Forumu, Karlovym Varyma i drugdje. Godine 1995. Zrinko Ogresta autor kojeg se dotle dralo ukoenim autorom koji snima velike ideoloki poeljne teme snima neugodni socijalni film Isprani koji kao da je nastao miksom poljske crne serije (nastao je po prozi

648

Mareka Haska) i srpskog crnog vala. U Hrvatskoj, koja je tada rastrzana tajkunizacijom, nelikvidnou, trajkovima i bahatou vlasti, te se teme vie ne mogu podmetnuti pod tepih, pa Ogresta 99 snima politiki triler Crvena praina u kojem policija za raun tajkuna ubija buntovnog radnika, ratnog veterana. Ipak, najvei poetiki novum koncem devedesetih donosi film Mondo Bobo kojeg 1997. u gotovo nezavisnoj produkciji snimaju dva debitanta producent Boris T. Mati i redatelj Goran Ruinovi. Iz dananje perspektive, pica Mondo Boba izgleda sablasno, jer je veina producenata ili donatora filma danas u zatvoru, bilo zbog ratnih zloina (Branimir Glava) ili mafijakog djelovanja (Hrvoje Petra). Koristei usluge i donacije takvog polusvijeta te limitiranu oficijelnu subvenciju Ruinovi i Mati snimili su stiliziranu i estetiziranu crno-bijelu krimi dramu koja je imala puno vie veze s radovima Shinya Tsukamota, Tarantina ili Jarmuscha nego s tadanjim filmovima iz regije. Film je dobio niz inozemnih nagrada (Valencia, Cottbus) i najavio da se Hrvati bude. Ipak, za potpuni preokret u Hrvatskoj trebalo je ekati politike promjene 2000. Nakon famoznog treeg sijenja, hrvatski film prvi put u povijesti ulazi u razdoblje kad radi bez ideoloke kape, politikog diktata i autocenzure. U tom razdoblju, razotkrivaju se mnoge mrane ratne tajne, a drutvo se prvi put suoava s istinom da Hrvatska nije srednjeeuropska uljuena zemljica koju je Balkan titio, nego zemlja u kojoj se zarobljenike tekalo u struju, kojom se ori turbofolk, kojom se valjaju desniarski mitinzi, a jedina stvarna kulturna potreba stanovnitva jest oping mol. Odbaen od vlastite publike koja ga prezire, hrvatski e film nakratko na izazov odgovarati nizom populistikih filmia koji su imitirali Breanov model. Kad to nije uspjelo, filmai diu ruke od udvaranja publici i, paradoksalno, time dobivaju odrijeene ruke da rade mranije i kritinije filmove. Iz Hrvatske poinju stizati sve bolji naslovi: drama o netoleranciji prema lezbijkama Fine mrtve djevojke (D. Matani, 2002), oniriki, spiritualni ratni film Nebo, sateliti (L. Nola, 2001), sumorna drama o atomiziranom, hladnom poratnom drutvu Tu (Z. Ogresta, 2003), te moda najbolji film ovog razdoblja, crno-bijeli triptih u ambijentu splitskog narko-miljea Ta divna splitska no (2004). Na koncu, ovaj uzlazni trend podvukao je Ognjen Svilii s dvije suptilne, minimalistike obiteljske drame, Oprosti za kung fu (2004) i Armin (2007). Nova klima drutvene samoanalize zahvatila je i autore od kojih nit-

649

ko vie nije oekivao dobar film, poput Branka Schmidta (Put lubenica, 2006) ili Tomislava Radia (to je Iva snimila 23. listopada 2003, 2004). Tako dogodilo da je i Tumanov TV-cenzor Radi snimio svjei, stilski intrigantni film u stilu Dogme 95, mnogo sliniji njegovim modernistikim naslovima iz 70-ih, nego mrtvim, akademski ukoenim filmovima koje je radio dok je bio ovjek od drutvene moi. Hrvatski filmovi u ovom razdoblju triput ulaze u Berlin, dobivaju nagrade u Karlovym Varyma (triput), Warszawi, Cluju, Montpellieru (dvaput), a Ta divna splitska no ulazi u pet najboljih europskih debitantskih filmova. Istodobno, pojavljuju se nakon dugo vremena i domai hitovi, poput vlake komedije to je mukarac bez brkova Hrvoja Hribara koju je gledalo oko 150 tisua ljudi. Istina, hrvatski filmovi nemaju tako zvune inozemne uspjehe kao bosanski, niti gledanosti poput onih srpskih iz devedesetih. Meutim, ono to hrvatskom filmu daje prednost pred bosanskim i slovenskim je injenica da ne ovisi o tri ili etiri redatelja, poto je intrigantne naslove radio vei broj i do desetak autora. Samim tim, hrvatski bi film u iduim godinama mogao biti otporniji na oscilacije kvalitete. Upravo e 2008. godina kad nove filmove istodobno predstavljaju Brean, Ostoji, Ruinovi, Matani, Ogresta i Radi pokazati jesu li to opravdana oekivanja. Poetak nove dekade donio je buenje i u posve zamrli makedonski film. Prve su led probile sestre Labina i Teona Mitevska neuvjerljivom politikom dramom Kako ubiv svetec (Kako sam ubio sveca, 2004). No, pravi proboj slijedi u iduih godinu dana. Gotovo nepoznati redatelj Svetozar Ristevski snima izvanrednu crnovalovsku dramu Iluzija (2004), film u kojem je pria o odrastanju tankoutnog djeaka u disfunkcionalnoj obitelji fino isprepletena sa prikazom poratne Makedonije drutva optereenog prekomjernim nacionalizmom, atmosferom iekivanja novog rata, te sveprisutnim kriminalom. Rije je o izvanrednom filmu koji podsjea na najjae stvari ivojina Pavlovia, ujedno i filmu koji nije odgovarajue valoriziran premda spada u sam vrh postjugoslavenske produkcije. Nedugo potom, Makedonija doekuje i svoj prvi veliki domai hit. To je bio Bal-can-can (2005), ratna farsa Darka Mitreskog koju je na minijaturnom makedonskom tritu na kojem je u to vrijeme ostalo jedva desetak kina vidjelo 130 tisua gledatelja. Bal-can-can jo je jedna groteska koje se postjugoslavenskim Balkanom bavila na nain koji batini i Sergia Leonea i Alan

650

Forda. To je gruba farsa koja operira svim stereotipovima o Balkanu i pojedinim nacijama, pri emu su Mitreskom prigovarali etniko licemjerje: u svom gran ginjolu najmanje je oeao svoje (Makedonce), ali se zato odvaio na dijabolian prikaz makedonskih etnikih rivala Albanaca, koje otjelovljuje trgovac drogom i ljudskim organima Shefket Ramadani (Branko uri). Moda je i takva politika nekorektnost razlog to Sarajevski festival makedonski hit nije htio uvrstiti u program. Balcan-can unato enormnoj gledanosti ipak nije u Makedoniji uspio ucijepiti duh nekog novog komercijalnog mainstreama. Filmovi su se nastavili snimati, ali osim par iznimki rije je o filmovima naglaeno malog budeta, esto snimanim videom. Makedonski noviji filmovi, moda ba zato to se ne moraju obazirati na ionako nepostojee domae trite, esto tee izrazitoj stilizaciji i hermetinoj estetici autorskog filma, za to su dobri primjeri Golemata voda (Velika voda, 2004) Ive Trajkova po romanu ivka inga, Jas sum od Titov Veles (2007) sestara Mitevskih, Upside Down (2007) Igora Izyja Ivanova, te Movie (2008) (opet) Ive Trajkova. Jedan od rijetkih i ne posve uspjelih kontraprimjera je romantina socijalna drama Kontakt (2005) Sergeja Stanojkovskog koja podsjea pomalo na Caraxa, Beineixa i francuski film osamdesetih. Na poetku novog desetljea, ni jedna postjugoslavenska kinematografija nije doivjela tako dramatian obrat fortune kao bosanskohercegovaka. Obrat je to udniji to se dogodio doslovce preko noi: bh kinematografija bila je doslovce umrtvljena sve do proljea 2001. kad je mladi zeniki imigrant u Belgiji Danis Tanovi snimio u zapadnoeuropskoj koprodukciji film Niija zemlja, njime osvojio prvo nagradu za scenarij u Cannesu, a potom i Oscara. Ushienje to je film na bosanskom jeziku i na bosansku temu zavrio na stageu Kodak Pavilliona prodrmalo je slubenu BiH i ponukalo politiku da potpomogne kinematografiju, a rezultati su bili zaprepatavajui. Ve prvi bosanski film novog razdoblja Gori vatra (2003) Pjera alice dobiva drugu nagradu u Locarnu. Drugi Ljeto u zlatnoj dolini (2004) Srana Vuletia osvojio je grand prix Roterdama! etvrti Grbavica Jasmile bani osvojio je 2006. berlinskog Zlatnog medvjeda! Gotovo su svi ti filmovi ujedno na matinoj teritoriju bili veliki hitovi, i to unato injenici to je nacionalna kino mrea u BiH desetkovana, a neki filmovi poput Grbavice nisu ak uspjeli prei entitetsku granicu jer su bili bojkotirani. Takvu nisku samih uspjeha s produkcijom od

651

jednog ili tek iznimno dva filma godinje doista nije imala nikad ni jedna kinematografija na svijetu pri emu se i u samoj BiH i izvan nje zaboravljalo na tuno nalije: da zemlja koja proizvodi te naslove nema ni jednu 35mm kameru, nikakvih studija ni laboratorija, te da ovisi o tehnici, strunjacima, a esto i glumcima iz Slovenije, Austrije, Hrvatske. Tijekom narednih nekoliko godina, osokoljena uspjesima i drutvenom klimom u kojoj je film takorei zauzeo mjesto nogometa kao toke kolektivne identifikacije, bosanskohercegovaka kinematografija poela je iriti produkciju i poveavati broj naslova, ali su uspjesi poput onih ranih izostali, a dogodilo se i nekoliko skupih a slabih filmova (poput Nafake (2006) Jasmina Durakovia, ili u manjoj mjeri Teko je biti fin (2007) Srna Vuletia). To je u Sarajevu izazvalo podosta zlovolje i optuivanja, esto pretjeranih: doista je bilo iluzorno oekivati da e se niz upravo frapantnih uspjeha moi nastavljati unedogled, i bilo je upravo neizbjeno da se s poveanjem produkcije ponu dogaati i neuspjesi. Nedavni uspjeh i nagrada filmu Snijeg (2008) Aide Begi u canneskom programu Tjedan kritike pokazuje da interes za sarajevske naslove jo postoji. I druga, manja produkcijska sredita poela su u novom desetljeu pokazivati znakove buenja, ali zasad tek sporadina. U Crnoj Gori snimljeno je dosad pet dugometranih filmova. Prvi od njih drama Opet pakujemo majmune (2004) Marije Perovi posljednje je godine prije razdruenja sa Srbijom na zajednikom festivalu u Novom Sadu pobijedio srpske naslove i ponio nagradu za najbolji film i reiju, a ove godine ista je redateljica zavrila i svoj drugi film, Gledaj me (2008). S Kosova je nakon kraja rata stigao jedan dugometrani film u inozemstvu dosta nagraivani Kukumi (2005) veterana Ise Qosje ali Kosovo ima obeavajuu dokumentarnu produkciju. I Vojvodina obnavlja produkciju, zasad s dva filma: urkom (2004) novosadskog debitanta Aleksandra Davia, te filmom Peanik (Fovenyora, 2007) afirmiranog maarskog autora Szabolcsa Tolnaija, a prema prozama i biografskim zapisima Danila Kia. Paradoks je da se polet novog stoljea najmanje osjetio upravo u kinematografiji koja je devedesete izdrala boksaki, na nogama a to je srpska. Ironija je da se srpskom filmu u ovom desetljeu poelo u blaoj mjeri dogaati ono to se dogaalo hrvatskom dekadu ranije. Poelo je uruavanje kino mree. Kraj embarga vratio je u kina Hollywood i natjerao filmae da ionako sueno trite dijele sa strancima. Zahvaljujui

652

obnovi dravnih subvencija, broj se filmova poveao, ali je to izazvalo samo jaz izmeu malog broja izrazito gledanih filmova i ogromne veine koji ne mogu nai svoju publiku. Nakon pada Miloevia, dolo je do odgoene verzije onog istog procesa koji se u Hrvatskoj zbivao u ratu navale nacionalnog pasatizma uz pripadajui ki. Interes publike sve je tee bilo privui drutvenom kritikom, crnim humorom ili tabloidnim interesom za podzemlje dakle, onim ivim, reporterskim instinktima koji su srpski film devedesetih inili dobrim. Dodue, Srbija i dalje ima kontinuitet hitova na kakvima im veina istonoeuropskih zemalja moe zavidjeti. Prvi od njih, iznimno zabavne Munje (2001) Radivoja Andria, bile su urbana, kontrakulturna reakcija na dominantnu kulturu prethodne ere. Ali, u ovoj dekadi uspjeh su ponajprije donosili pasatistiki, folklorni filmovi poput Zone Zamfirove (2002) i Ivkove slave (2005). Ti filmovi, snimljeni na junosrpskom dijalektu epohe Stevana Sremca (19. stoljee), ponudili su publici eskapistiku zabavu, lijepe ljude, kostime i bezbrinu, romantiziranu sliku bolje prolosti. Poetiki mnogo blii indijskom Bollywoodu nego srpskom filmu devedesetih, ovi su filmovi izveli u kino sasvim drugu publiku kojoj je bilo dosta mafijaa, asfalta, koarkakih igralita, revolvera i prica ikonografije srpskog tranzicijskog ekrana. U narednom razdoblju, srpski film jo uvijek ima sporadinih hitova, ali ukupna kvaliteta filmova pada, a zbilja jaki naslovi se prorjeuju. Ipak, srpska filmska industrija je prevelika, a tradicija prejaka da bi ova kriza znaila i potpuno presuivanje. I u ovom razdoblju pojavljuju se nova imena i zanimljivi filmovi. Meu novim autorima, meni je osobno najzanimljiviji Sran (Srdan) Golubovi, redatelj urbanih krimia s jakom moralistikom crtom. Filmovi poput Apsolutnih 100 (2001) ili Klopke (2007) Golubovia kvalificiraju za neku vrstu beogradskog Chabrola. Zanimljivo novo ime je i debitant Ivan ivkovi, koji je ovog ljeta predstavio vrlo dobru ekranizaciju kultnog teatarskog teksta Ugljee ajtinca Hadersfild (2007). U ovoj dekadi, u srpski se film vraaju i veterani iz 70-ih i 80-ih koji u meteu i divljem filmskom poduzetnitvu prethodnog razdoblja nisu mogli ili htjeli raditi. Jedan dio tih povrataka nije bio blistav: praki veteran Sran Karanovi vratio se Sjajem u oima (2004), fantazmagorinom melodramom koja je primljena mijeano. Najpopularniji jugoslavenski autor osamdesetih, Slobodan ijan snima dva filma koji su posve propali. Ustrajni independent starog jugoslavenskog filma Mia Radivo-

653

jevi vratio se uspjenije, potresnom ispovjednom dramom o ostavtini miloevievske Srbije Buenje iz mrtvih (2005), ali je dojam pokvario tim to je istu formulu podgrijao drugi put i loije u Odbaenom (2007). Najuspjeniji od svih povrataka imao je, meutim, onaj meu Praanima koji je kod nas u Hrvatskoj uvijek imao najvei ugled Goran Markovi. On prvo snima dokumentaristiki obraun s miloevievskim razdobljem Srbija godine nulte (2001), a potom i odlini Kordon (2003) u kojem priu o protumiloevievskim demonstracijama pria iz perspektive policije koja demonstrante mlati i hapsi. U novoj Srbiji koja se okuplja oko nove, svjee oprane nacional(istike/ ne) platforme, pristup mnogima se nije svidio, pa je Kordon proao bitno slabije nego to je zasluivao. Kako god, Kordon i Buenje iz mrtvih ostaju dva filma koja su se moda najozbiljnije dohvatili u kotac s onim mentalitetom koji se unesreio Srbiju, a i njezine susjede. Kroz likove dva oca (policajca oca Marko Nikoli i oca glavnog junaka Ljuba Tadi) ovi filmovi dojmljivo seciraju mentalitet patrijarhalne poslunosti, kulta voe i militantne tradicije koji u oba filma upropatava djecu tiranskih oeva, a u stvarnom je ivotu upropastila milijuna Hrvata, Bonjaka, Kosovara, i na koncu Srba. Ove godine, Markovi se prezentira i najnovijim filmom, Turneja (2008). Jugoslavenska je kinematografija i za razdoblja postojanja Jugoslavije bila kompleksna, istodobno jedinstvena i razuena. Pojedine nacionalne tradicije oblikovale su film u svojim zemljama: slovenski film naslijedio je lokalnu ekspresionistiku tradiciju, hrvatski film steevine modernog psiholokog romana ili EXAT-a, srpski je film nastavio jaku lokalnu komediografsku batinu. Te tradicije meusobno su se inficirale kolanjem glumaca, redatelja, scenarista. Neki od najhrvatskijih filmova poput Slavice ili Ritma zloina formalno su srpske produkcije, Hrvat Bauer nainio je najljepu posvetu malom, arijskom Beogradu, a producirao ju je u Makedoniji (Tri Ane). Isti Bauer svoju je najpopularniju TV seriju snimio u Novom Sadu (Sala u malom ritu). ivojin Pavlovi pola je opusa snimio u Sloveniji, kad je u Srbiji dospio na led. Bata ivojinovi je bio i najvei hrvatski ratni filmski junak, a prije nego to je postao Miloeviev zastupnik, mahao je u Babajinoj Brezi hrvatskim stijegom i govorio kajkavski. Rasapom drave, iz tog apsurdnog kolopleta nastaje pet, est ili ak sedam kinematografija od kojih je svaka, poput holografskog snopa u laseru, pospremila u svoju memoriju itavu tu pedesetogodinju tradiciju. Stoga je danas u postjugosla-

654

venskom filmu mnogo lake pronalaziti poetika saveznitva po generacijskoj liniji i po borhesovskim zajednikim precima, nego po nekakvim nacionalnim kolama. U takvoj kartografiji, Sran Dragojevi u Beogradu i Dartko Mitreski u Skopju mnogo su estetiki blii nego to su bliski lokalnim tradicijama, a povezuje ih i srodstvo po vertikali utjecaj Slobodana ijana, Alan Forda, Corbuccija i Leonea. Vinka Breana jednako je formirala dalmatinska tradicija humora, koliko i ijanov Ko to tamo peva. Sran Golubovi svojim je krimiima mnogo blii Zoranu Tadiu i hrvatskoj tradiciji, pa nije udo da je u Hrvatskoj i cijenjen vie nego u Srbiji (gdje njegov film nagraivan u svijetu na nacionalnom festivalu nije dobio ni jednu jedinu nagradu!). Autori poput Ogreste ili Ristevskog pod utjecajem su crnog vala, pokreta koji je pak najmanje djece posijao tamo gdje je bio predominantan, u svom dvoritu, u Srbiji. Ovu mreu uzajamnih utjecaja osnauju i nova kolanja umjetnika: hrvatski glumci tako gostuju u srpskom i bosanskom filmu, bosanski u hrvatskom, Bosna uvozi snimatelje i kostimografe, a koprodukcije su postale norma. U takvim okolnostima, teko je govoriti o nacionalnim kolama: moda jedina prepoznatljiva kola je ona sarajevska, a ak i kod nje nisam siguran gdje prestaju prednosti kole (recimo prepoznatljivost), a gdje poinju mane (predvidiva manira). Postjugoslavenske kinematografije nastavljaju kao mrea isprepletenih nejedinstvenih vorita, ne mnogo drukija nego to je bila prije 1990. Donedavno, interes za balkanski film u svijetu bio je neznatan. Nakon pada zida, itava je Istona Europa u filmskom smislu postala neto out, veliki festivali skanjivali su se uope uvrtavati filmove s istoka, pa su ak i velike, ugledne kinematografije poput maarske, eke i poljske znale odsustvovati iz canneske ili mletake konkurencije i po petnaestak godina. Balkan je tu, dakako, prolazio jo gore, uz izuzetak nekoliko redatelja pretplatnika koji su ulaznicu za globalizirani festivalski market stekli koprodukcijskim kontaktima s Francuskom. Takvih je povlatenih ravno etiri: Emir Kusturica, Goran Paskaljevi, Lucian Pintillie i Theo Angelopoulos. Oni su u zadnjih petnaest godina doslovce bili balkanski film. To se, meutim, mijenja. Promjene je prvo ponukao bosanskohercegovaki film, a potom su tafetu preuzeli Rumunji koji su u posljednjih pet godina zadivili svijet serijom od est ili sedam monih, vizualno dojmljivih, potresnih i originalnih filmova. Upravo u rujanskom broju Sight & Sound stoga posveuje temat

655

istonom obeanju (Eastern Promise Rumunjskoj), a ameriki Cineaste i britanski New Review of Film & Television Studies naruuju tematske brojeve o ovoj regiji. Rumunjski uspjeh spojenim posudama potpomae i drugima, ba onako kako su uspjesi kineskog filma otvorili vrata korejskom, a danas korejski pomau afirmaciji novog trenda a to su filmovi iz Tajlanda, Singapura i Filipina. U toj velikoj prigodi, postjugoslavenske kinematografije nisu konkurenti, nego suprotno saveznici. Svaka od njih ima svoje adute da ugrabi ansu: bosanska ima prepoznatljivost i jaku lokalnu kolu, srpska najjau scenaristiku tradiciju i iskovani komercijalni nerv, Hrvati imaju najiru lepezu obeavajuih redatelja, Makedonci nevinu svjeinu onog tko tek poinje. Postoji, meutim, neto to nitko od nas nema, a to Rumunji imaju i mogu nas tomu nauiti. Mala kinematografija ne moe biti internacionalno uspjena ako samo pria prie. Rumunji su uspjeli zato to su imali i neto povrh toga: moderan, originalan i odvaan filmski jezik, stilski repertoar za koji su jednako zasluni redatelji koliko i sjajni snimatelji poput Olega Mutua. Rumunji su zasuli festivale filmovima koji su varirali od vrste narativne kronikalnosti Catilina Mitulescua i Christiana Nemescua, pa do pseudodokumentaristikog, trosatnog igranog realityja o bukuretanskoj hitnoj pomoi Smrt gospodina Lazarescua Christu Puiua. Filmovi iz bive Jugoslavije jo uvijek su preesto mainstream, previe klasini, preuzimaju premalo rizika i nisu uvijek dovoljno svjesni jezika i senzibiliteta novog filma. Ne samo da se jugoslavenska tradicija u njima nije pogubila, nego esto prevladava poput opresivnog, dominantnog oca. Nai redatelji katkad se doimaju poput papuara iz peke ili skopske arije koji papuu radi s istom arom i po istom kroju kako mu je radio aa, djed i pradjed. DVD, reality, You Tube i raunala promijenili su filozofiju pokretne slike, a postjugoslavenski filmovi jo uvijek kao da svojim rukopisom odaju stare Olivettice i Olympije kakvima se strojopisno kucalo sedamdesetih. Ima filmova koji nisu takvi: takav nije Kruh in mleko, nije Mondo Bobo, nije to je Iva snimila, nije Tu, nisu Munje. No, obratnih je primjera vie. Osobno drim da ovaj prostor jo od ezdesetih nije istodobno imao toliko darovitih filmaa kao to ima sada. Ali, da bi iz toga stvarno izleglo neto, potrebno je otvoriti prozor i pogledati to se dogaa uokolo. Za sada, najvea manjkavost svih post-jugoslavenskih kinematografija je izdvojenost iz onog to se s filmom uistinu zbiva.

656

MALI BIOGRAFSKI LEKSIKON POSTJUGOSLAVENSKOG FILMA

Povodom ovog temata o post-jugoslavenskom filmu, redakcija i ja odluili smo se na to da napravimo mali leksikom najistaknutijih stvaralaca u kinematografijama nastalim na prostoru nakon Jugoslavije. Nije dakako rije o sveobuhvatnom leksikonu, nego o izboru doista najvanijih umjetnika, njih do tridesetak. Izbor koji je naravno subjektivan i moj sada je pred vama. U njega nisam uvrstio glumce, scenariste i redatelje koji su se afirmirali prije godine raspada Jugoslavije (1991), pa stoga u njemu nema (recimo) Rade erbedije, Kusturice, Mirjane Karanovi, Grlia, Paskaljevia. Uvrstio sam ipak autore i glumce poput Damjana Kozolea ili Emira Hadihafizbegovia, koji su prije 1991. imali filmove, ali pod uvjetom da su stvarni ugled stekli kasnije. Autore iz emigracije uvrstio sam onda kad se u filmovima bave ovim prostorom, ili su s njim vezani koprodukcijama. Zato su u leksikonu Andrea taka i Milo Manevski, a u njemu recimo nema Lucile Hadihalilovi, Vlade Buria, Gorana Dukia. Nastojao sam da u leksikonu prednost imaju umjetnici koji djeluju u vie zemalja bive federacije, nastavljajui plodnu tradiciju premreavanja talenata u kinematografijama Jugoslavije. Na svoje ugodno iznenaenje, ustanovio sam da takvih ima mnogo, a meu glumcima su gotovo svi takvi. Isto tako, nastojao sam da ovo ne bude leksikon samo redatelja, nego i drugih filmskih kreativaca: glumaca, glumica, producenata, scenarista. Ustanovio sam da mi je mnogo lake odabrati desetak afirmiranih mukih glumaca, nego enskih glumica, to nije dobro i pokazuje da i postjugoslavenski film batini svojstvo koje je feministika kritika spoitavala jugoslavenskom: ekskluzivni maizam. Takoer sam uoio kako mi je teko, ili gotovo nemogue pronai reprezentativne scenariste, pri emu mislim na scenariste koji nisu ujedno i redatelji niti adaptatori vlastitih djela u drugom, knjievnom mediju. U tom pogledu, jedina je pozitivna iznimka Srbija, gdje su scenaristi bili i ostali najjae ukorijenjeni kao autonomna profesija. Nastojao sam donekle uravnoteeno predstaviti sve postjugoslavenske zemlje, osim dakako onih gdje je filmska proizvodnja tek u zaetku (to jest Kosovo i Crnu Goru). Krialjka profesija i zemalja do koje sam doao spontano bila je, kad sam leksikon dovrio,

657

i za mene pouna. Zanimljivo je recimo da sam iz Srbije lako mogao odabrati i pet-est mukih glumakih zvijezda, ali teko i jednu ensku. Indikativno je da u izboru ima vie reisera iz BiH i Hrvatske nego Srbije: to ne govori o snazi kinematografije, nego o tom da su mnoge bitne srpske filmove nakon 90 napravili klasici Paskaljevi, Markovi, Kusturica. Pokuao sam u ovaj izbor staviti autore koji su postjugoslavenskom filmu donijeli najvee meunarodne uspjehe, kao i autore najveih hitova, ili barem onih najveih hitova koji ujedno imaju i kulturno relevantan status. Ipak, u izbor sam, poto je moj, uvrstio i neke ljude za koje osobno mislim da tu spadaju, a u neijem se drugom izboru moda ne bi nali. Andri, Radivoje, redatelj, Srbija roenjem Sarajlija, ljetnim obitavalitem Dubrovanin, roen 1967., sin TV scenaristice Bojane Andri. Reisersku karijeru poeo u kazalitu, a potom i kao dokumentarist, nizom zapaenih dokumentaraca o protumiloevievskom otporu. Igrani prvijenac snima 1998. u privatnoj produkciji i s minimalnim budetom. Film romantina komedija Tri palme za dvije bitange i ribicu postaje jedan od najveih srpskih hitova devedesetih. Taj uspjeh jo nadmauje glazbenom drum n bass komedijom Munje koju je u Srbiji gledalo gotovo milijun ljudi, a hit je bila i u ostatku regije. I u treem filmu, Kad porastem bit u kengur Andri (2004) povezuje interese za sportsku i glazbenu supkulturu, ali ovaj put u formi trodijelnog omnibusa kojem je u sreditu lik legendarnog nogometnog vratara Kengura. Jedan od najveih hitmejkera srpskog filma, Andri se slino poput Srana Dragojevia opredijelio za populistiki komercijalni film. Meutim, za razliku od Dragojevia, u Andrievom radu ne dominira ironija i groteska, nego blagonakloni, navijaki prikaz urbane kontrakulture i likova gubitnika s margine. Na taj nain, Andri se filmovima nametnuo kao svojevrsni popkulturni glasnogovornik prozapadnog urbaniteta u Srbiji. Brean, Vinko, redatelj, Hrvatska ibenanin, roen 1964. u Zagrebu, sin glasovitog ibenskog komediografa, scenarista i romanopisca Ive Breana. Afirmirao se kao student kratkim dokumentarcima Zajedniki ruak i Hodnik kojim osvaja nagrade na Danima hrvatskog filma. Godine 1997. u TV produkciji snima komediju Kako je poeo rat na mom otoku, koja postaje drutveni fenomen: vidjelo ju je vie od 350.000 gle-

658

datelja, dvostruko vie nego i jedan drugi hrvatski igrani film. 1999. snima komediju Maral koja je takoer hit, a 2003. film Svjedoci po romanu autora ovog teksta. Film je igrao u konkurenciji berlinskog festivala. Trenutno zavrava film ena bez tijela po drami Mate Matiia. Reagirajui na pompozni patos devedesetih, Brean se ponajprije afirmirao kao komediograf mediteranskim komedijama koje depatetiziraju ideologiju i kolektivne traume. Brean je tip stvaraoca s osjeajem za politiki trenutak, kova drutvenog konsenzusa: njegova prva komedija bila je terapeutsko sredstvo kojim su Hrvati rekapitulirali rat, a Maral je kroz priu o najezdi starih partizana pripremio zemlju za dolazak SDP-a na vlast koji tjedan nakon premijere. Breanu katkad prigovaraju kalkuliranje s temama, ali gledanost i internacionalni uspjesi su mu protuargument. Burger, Nataa, glumica, Slovenija roena 1968. u Ljubljani, gdje studira i diplomira slovenski i francuski. Godine 1990. prelazi u Prag i tamo diplomira glumu. Glumi u kazalitu u ekoj i Sloveniji. Na filmu debitira ulogom u prijelomnom filmu nove slovenske kinematografije, V leru (1999) Janeza Burgera. Glumi potom manje uloge u filmu Sladke sanje (Slatki snovi, 2001) Sae Podgoreka po romanu Mihe Mazzinija, kao i u filmu Odgrobadogroba (2005) Jana Cvitkovia. Dvije najistaknutije slovenske uloge su joj ona supruge narcisoidnog teatarskog redatelja u Ruevinama (2004) Janeza Burgera, te supruge u Uglasevanju (Ugaanju, 2005, Igor terk). Glumi glavnu ensku ulogu i u ekom filmu Horem padem (2005) komercijalno najuspjenijeg suvremenog ekog autora Jana Hrebejka, gdje glumi suprugu faistoidnog nogometnog navijaa. Posljednjih godina preteno glumi u ekom filmu. Lijepa, autoritativnog izgleda, esto glumi ene ija izvanjska autoritativnost i sigurnost biva u neskladu sa unutranjom krhkou. Cvitkovi, Jan, redatelj, Slovenija roen 1966., odrastao u Tolminu u Primorskoj, a i danas ivi na Krasu. Studirao je arheologiju i u film uao kasno, 1995. godine, kad dobiva nagradu Filmskog sklada za scenarij kratkometranog filma. Filmofili ga upoznaju kao scenarista i glavnog glumca u filmu V leru (Janez Burger, 1999), svojevrsnom manifestu slovenske generacije X, filmu koja e najaviti uspon slovenskog filma koncem devedesetih. Cvitkovi s budetom za kratki film 2001. snima u rodnom

659

Tolminu dugometranu dramu o alkoholizmu Kruh in mleko koja postaje europska senzacija, i osvaja nagradu za najboljeg debitanta u Veneciji. Nakon razlaza s producentom Hoevarom, Cvitkovi dugo i pomno priprema film Odgrobadogroba (2005) o profesionalnom pogrebnom govorniku. Film je dobio nagradu Altadis u San Sebastianu, ali i podvojio kritiku koju mu spoitava fragmentarnost i narativnu neurednost. Cvitkovi je trenutno najistaknutiji slovenski reiser, ali ujedno i atipian za slovensku kinematografiju. Autodidakt, pjesnik, nastanjen u provinciji, Cvitkovi ne pokazuje znatne utjecaje srednje struje slovenske kulture, filmovi su mu po ozraju blii mediteranskoj i balkanskoj tradiciji, ali i amerikom off-Hollywoodu. Dragojevi, Sran, redatelj, Srbija roen 1963. na beogradskom Dorolu, studirao psihologiju i reiju. Prouo se godine 1992. kad usred rata snima romantinu komediju Mi nismo aneli, film koji e kao primjer krajnjeg eskapizma biti nazivan miloevievska Djeca raja (i koji e unato tomu ili ba zato u Hrvatskoj biti piratski hit). 1996. Dragojevi uz pomo vlasti bosanskih Srba snima Lepa sela lepo gore, cinini, amoralni ali stilski briljantni film u kojem koristi alanfordovsku grotesku da se naruga obama stranama u bosanskom ratu. U Ranama (1998) Dragojevi e kroz prikaz uspona jednog mafijaa prikazati rasap srpskog drutva devedesetih, koristei pri tom slina sredstva grotesku, crni humor i vizualno karikiranje. Na poziv Miramaxa, Dragojevi potom odlazi u SAD, ali se nakon obustave projekta The Payback all-Star Revue vraa u Srbiju, reira drugi, te producira trei nastavak Mi nismo aneli. Trenutno dovrava najskuplji srpski film svih vremena, Sveti Georgije ubiva adahu po tekstu Duana Kovaevia. Formiran na komercijalnom Hollywoodu i estetici europskih osamdesetih, Dragojevi je svojevrsna balkanska verzija cinema du looka, autor izrazite vizualne kulture, snanog slikovnog gega, ovjek formiran na Alan Fordu i Jacovittiju, ali i filmski poduzetnik sa tonim osjeajem za komercijalno. Filmove mu karakterizira cinian, mizantropski svjetonazor i dominantna ironija. uriko, Nikola, glumac, Srbija roen 1974. u Beogradu, gdje se koluje i zavrava glumaku akademiju. Poinje glumiti ve kao dijete na televiziji, u kazalitu se afirmira kao stalni lan

660

ansambla Jugoslovenskog dramskog pozorita. Nakon vie uloga na TV i u manje zapaenim filmovima skree panju ulogom mladog gangstera u izvrsnom gangsterskom filmu Do koske (1996) Slobodana Skerlia, gdje po prvi put glumi uz Neboju Glogovca s kojim e nanizati seriju filmova. Opu popularnost stjee sporednom ulogom Gojka Sise u glazbenoj hit komediji Munje Srana Andria (2001). Iste godine glumi i glavnu muku ulogu u Natai Ljubie Samardia, kao i u horror slasheru TT Sindrom Dejana Zeevia, jednim od rijetkih postjugoslavenskih filmova tog anra. Glumi epizodne uloge u hit filmovima Zdravka otre Zona Zamfirova (2002) i Ivkova slava (2005), potom ulogu policajca poslanog da razbija demonstracije u Kordonu (2002) Gorana Markovia, te ulogu nogometnog vratara Kengura u komediji Kad porastem biu kengur (R. Andri, 2004). Seriju komiarskih rola nadopunjuje onom u filmu Osam i po (2006) Miroslava Momilovia. Glumi i u Makedoniji, u filmu Iluzija (2004) Svetozara Ristovskog, gdje igra film-noirovskog negativca, razbojnika koji mrcvari naslovnog junaka. Glumac sa serijom hitova s kojom se moe usporediti malo koji glumac iz regije, Nikola uriko ima irok raspon uloga poevi od kominih, preko uloga negativaca pa do romantinih junaka s kojima se publika identificira. Izrazitu popularnost u Srbiji osnaio je i pojavljivanjem u ulozi TV voditelja. Glogovac, Neboja, glumac, Srbija roen 1969. u Trebinju kao sin pravoslavnog sveenika. Odrastao u Bosanskoj Krajini i Panevu. Studirao psihologiju, pa glumu. Afirmirao se ulogom izbjeglog Srbina iz Hrvatske u filmu Ubistvo s predumiljajem Gorina Stojanovia. Glumi potom ulinog gangstera u filmu Do koske S. Skerlia (zajedno s N. urikom), te glavnu ulogu u Nebeskoj udici Ljubie Samardia (opet uz urika). Nametnuo se kao moda vodei srpski glumac serijom uloga u posljednje dvije godine: u filmu Sutra ujutro Olega Novkovia, trileru Klopka Srdana Golubovia, te ulogom psihiki bolesnog susjeda u predstavi i filmu Hadersfild (film u reiji Ivana ivkovia). Glogovac jednako uspjeno glumi likove iz (obino unitene) srednje klase, kao i drutvene marginalce. Specijalnost su mu izrazito introvertni karakteri, ljudi koji kupe frustracije i primaju udarce, rtve drutva, blinjih ili vlastite pasivnosti. Golubovi, Sran (Srdan), redatelj, Srbija roen 1972. u Beogradu, otac mu je redatelj akcijskih filmova iz sedamdesetih Predrag Golubovi. Debitirao je u omnibusu trojica autora

661

Paket aranman (1995), ali nakon toga dugo eka priliku. Konano debitira urbanim trilerom Apsolutnih sto (2001), filmom o sportskom strijelcu koji se sveti ljudima koji su mu upropastili brata. Jo vei uspjeh postie novim filmom Klopka (2007) ija pria podsjea na Ripleyevu igru Patricije Highsmith: estiti otac pristaje poiniti ubojstvo da bi smogao novaca za operaciju djeteta. Golubovi je redatelj urbanih trilera koji podsjeaju na francusku, ali i hrvatsku tradiciju (Z. Tadi) pa nije neobino to je u Hrvatskoj bolje prihvaan nego doma. Karakterizira ga antropoloki interes za urbani prostor, a grad u njegovim filmovima esto postaje ravnopravnim ili ak glavnim likom. Hadihafizbegovi, Emir, glumac, Bosna i Hercegovina roen 1961. u Tuzli. Studirao u rodnom gradu knjievnost na pedagokoj akademiji i planirao karijeru sportskog novinara. Nakon to je izbaen sa studija, 1982. dolazi u Sarajevo i upisuje se na glumu u klasi Emira Kusturice. Prve uloge odigrao je jo za razdoblja Jugoslavije, meu ostalim i u Kusturiinom Ocu na slubenom putu i u serijalu Lepe Brene Hajde da se volimo. Rat mu filmsku karijeru prekida na deset godina. Od 2003., centralna je glumaka figura u razdoblju renesanse bosanskohercegovakog filma, te glumi u gotovo svim kljunim sarajevskim naslovima tog perioda: u Gori vatra (2003) i Kod amide Idriza (2004) Pjera alice, Ljetu u zlatnoj dolini (2003) i Teko je biti fin (2007) Srana Vuletia, te Grbavici (2006) Jasmile bani. Jako je prisutan i u hrvatskom filmu, gdje je od 2006. igrao u vie serija i etiri filma: Karauli Rajka Grlia, Sve daba Antonija Nuia i Putu lubenica Branka Schmidta (sve 2006), te u Arminu (2007) Ognjena Sviliia koji mu je donio vie inozemnih priznanja. Hadifafizbegovi je trenutno kantonalni ministar kulture i sporta Sarajeva. Kao glumac, podjednako glumi likove dobriina i krajnjih zlikovaca u oba sluaja kreira karaktere koje odlikuje prividna mirnoa iza koje se krije prijetnja ili potisnuta neuroza. Hoevar, Danijel, producent, Slovenija roen 1965. u Ljubljani. U filmski posao ulazi 1986. kao producent u tudentskom kulturnom centru (KUC), gdje se isprva bavi prikazivatvom. U okviru KUC-a 1986. producira Usodni telefon (Ukleti telefon) Damjana Kozolea, prvi pravi independent u bivoj Jugoslaviji. Godine 1991. osniva producentsku tvrtku Emotion film kojoj je i danas na elu. Kao producent kljuno je sudjelo-

662

vao u veini bitnih slovenskih filmova nakon 1990., i u svim mijenama slovenskog filma. Producira prvi slovenski dugometrani crti (Socijalizacija bika, 1998), te tri filma koja su obiljeila bum slovenske kinematografije oko godine 2000.: U leru (J. Burger, 1999), Kruh i mlijeko (J. Cvitkovi, 2001), te Rezervni dijelovi (D. Kozole 2003). Takoer sudjeluje u koprodukcijama u ekoj, srpskoj i hrvatskoj kinematografiji, meu ostalim i u Karauli Rajka Grlia (2006), te Sivom kamionu crvene boje (2005) Srana Koljevia. esto kontinuirano radi s istim redateljima (Damjanom Kozoleom, Janezom Burgerom, Metodom Pevecom), ali je zasluan i za prve filmove niza drugih talenata, ukljuujui Jana Cvitkovia. Bio je prvi i zadugo jedini pravi, ugledni privatni producent na teritoriju bive Jugoslavije. Koljevi, Sran, scenarist, Srbija roen 1966. u Sarajevu, diplomirao dramaturgiju na akademiji u Beogradu gdje danas i predaje. Prvi mu je realizirani scenarij onaj za manje uspjelu generacijsku dramu Kai zato me ostavi (1993) Olega Novkovia. U devedesetima radi ponajvie za Gorina Stojanovia (Ubistvo s predumiljajem, 1996, Strljen, 1998), ali i za Ljubiu Samardia, kojem pie Nebesku udicu (1999) i Natau (2000), te asistira na Ledini (2005). Okuao se i kao redatelj road filmom Sivi kamion crvene boje (2003) o nemoguoj vezi bosanskog vozaa daltonista i beogradske minkerice. Film je dobio neto meunarodnih nagrada, ali je i kritiziran zbog nategnutih likova i regionalnih stereotipova. Godine 2007. napisao je scenarij za krimi Klopka Srana Golubovia koji postie lijep meunarodni uspjeh. Uz Sru Anelia i Miroslava Momilovia, Sran Koljevi najistaknutiji je scenarist-profesionalac ponikao nakon 1990. u srpskoj kinematografiji. Kozole, Damjan, redatelj, Slovenija roen 1964. u Krkom. Sa 22 godine je u suradnji s Danijelom Hoevarom snimio Usodni telefon, prvi nezavisni dugometrani film nastao u socijalistikoj Jugoslaviji, nakon kojeg je odmah uslijedio i idui, Remington (1988). Dugometranom igranom filmu vraa se 1997. filmom Stereotip, a 2000. snima Pornofilm, crnu komediju o gubitnicima koji ele snimiti prvi slovenski porni. Pornofilm je u Sloveniji vidjelo 60 tisua ljudi. Najvei uspjeh doivljava dramom o traffickingu Rezervni dijelovi (Rezervni deli, 2003) koja ulazi u konkurenciju berlinskog festivala i dobiva pohvalne recenzije, pogotovo u Britaniji. Kozole je specijalist

663

za jeftine, male filmove jednostavne dramaturgija bliske TV drami, esto koncentrirane oko motiva koji je po sebi drutveno kontroverzan (nezaposlenost, trafficking, prostitucija). Lorenci, Darija, glumica, Hrvatska roena 1976. u Sarajevu. Nakon vie kratkih i TV filmova debitira kino filmom Onaj koji e ostati neprimijeen (2003) Zvonimira Juria u kojem glumi anela. Afirmira se ulogom djevojke iz Dalmatinske Zagore koja sa se trudna vraa u zaviaj u komediji Oprosti za kung fu (2004) Ognjena Sviliia. Slijede potom upeatljiva manje uloge u vie filmova, ukljuujui omnibus Seks, pie i krvoprolie (2004), Sve daba (2006) A. Nuia i Armin (2007) O. Sviliia. Vraa se zakratko u rodni grad ulogom u filmu Teko je biti fin (2007) Srana Vuletia, gdje glumi suprugu glavnog junaka, taksista i sitnog kriminalca. Specifine i zapamtive fizionomije, Darija Lorenci specijalist je za uloge narodskih ena, provincijalki, dobrostivih, plemenitih junakinja, esto iz niih klasa i neodreene dobi. Luev, Leon, glumac, Hrvatska roen 1970. u ibeniku, u obitelji podrijetlom s otoka Zlarina. Diplomirani automehaniar, nakon prometnog fakulteta upisao studij glume u Zagrebu. Poeo glumiti u kazalinoj skupini Montastroj. Debitirao je na filmu u hit komediji Vinka Breana Kako je poeo rat na mom otoku (1996), skrenuo na sebe panju epizodom u filmu Lukasa Nole Nebo sateliti (2001), a kod istog redatelja prvi put glumi glavnu ulogu u erotskoj drami Sami (2001). Nakon glavne uloge u Breanovim Svjedocima (2003) tijekom 2005. snima dva filma koji e ga bitno obiljeiti: u hit komediji Hrvoja Hribara to je mukarac bez brkova glumi dva brata blizanca oficira i sveenika a u Grbavici Jasmile bani sitnog tjelohranitelja koji se udvara junakinji Mirjani Karanovi. U posljednjoj fazi karijere sve ee glumi negativce, kao u Volim te Dalibora Matania ili u Putu lubenica Branka Schmidta. Ipak, najvie ga karakteriziraju uloge likova s kojima se gledatelj lako identificira, introvertnih, blagih i utljivih heroja, esto tragiara. Trenutno je najzaposleniji i najtraeniji hrvatski filmski glumac, a upravo je zavrio snimanje filmova ena bez tijela Vinka Breana i Buick Riviera Gorana Ruinovia. Manevski, Milo, redatelj, Makedonija roen 1959. u Skopju, gdje je diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju. Reiju studira u SAD (u Illinoisu), a osamdesetih godina vraa se

664

u Makedoniju, djeluje na umjetnikoj sceni kao fotograf i autor nagraivanih eksperimentalnih filmova. Od 1985. ivi u New Yorku gdje radi kao montaer, dokumentarist, te uspjean redatelj glazbenog videa: za rad u glazbenom videu dobio je MTV Award, a jedan klip za Arrested Development uvrten mu je u antologiju 100 najboljih videa svih vremena asopisa Rolling Stone. Godine 1994. u 35. godini ivota u britansko-makedonskoj koprodukciji realizira prvi dugometrani film Pred dodot (Prije kie), politiku dramu u kojoj aktualnu temu nacionalnih ratova na Balkanu povezuje s estetikom videa i cinema du looka, te sa eksperimentalnim tretiranjem filmskog vremena: slino Tarantinovom Pulp Fictionu, Prije kie je triptih organiziran cikliki. Film osvaja Zlatnog lava u Veneciji i biva nominiran za Oscara, premda je dio kritiara filmu prigovarao ameriko simplificiranje politikog aspekta, te preestetizirani vizualni pristup slian turistikom filmu. Nakon neoekivano duge pauze, Manevski se drugim filmom vraa tek 2001 filmom Dust (Prah). Prah je komplicirana i (pre)ambiciozna historijska drama organizirana po naelu kineskih kutija u kojoj autor tematizira balkanske ratove, pionirske dane kinematografa, kao i suvremeni imigrantski New York. Film je doivio kritiki i financijski neuspjeh. Manevski ivi u New Yorku gdje predaje reiju na NYU. Mati, Boris T., producent, Hrvatska roen 1966. u Doboju, odrastao u Bosni, ivio u Splitu, pa u Zagrebu. Studirao psihologiju i novinarstvo. U filmsku produkciju uao 1997. kao producent crno-bijeli kriminalistike drame Mondo Bobo Gorana Ruinovia, najistaknutijeg hrvatskog independenta devedesetih i po mnogima najboljeg hrvatskog filma te dekade. Godine 1999. s Rajkom Grliem, Igorom Mirkoviem i Olinkom Viticom suosniva Motovun film festival kojem je prvih godina i izvrni direktor. Producira politiki dokumentarac Novo, novo vrijeme Grlia i Mirkovia o predsjednikoj kampanji 2000., kao i niskobudetski, nezavisni omnibus o nogometnim navijaima Seks, pie, krvoprolie u kojem i reira jedan segment. Koproducent je Grlieve Karaule i Cvitkovieva Odgrobadogroba, te producent filma Antonija Nuia Sve daba koji je 2006. bio apsolutni pobjednik Pule. Od 2004. organizira i umjetniki vodi Zagreb film festival. Od hrvatskih producenata ponajvie je afirmiran i pozicioniran u regiji. Trenutno dovrava film Buick Riviera Gorana Ruinovia po pripovijetci Miljenka Jergovia.

665

Miki, Kreimir, glumac, Hrvatska roen 1974. u Osijeku, gdje studira glumu na lokalnoj glumakoj klasi i glumi u kazalitu. Iz Osijeka u Zagreb prelazi 2001. i otad do danas glumi u Zagrebakom kazalitu mladih. Prva mu je vea filmska uloga u Finim mrtvim djevojkama (2002) D. Matania gdje glumi zlobnog gazdariinog sina koji maltretira par lezbijki. Glumi u Breanovim Svjedocima (2003), kao i Vrdoljakovoj Dugoj mranoj noi (2004) gdje igra slavonskog idova Naumana. Definitivno dolazi u sredite panje dvama ulogama 2006: onom narkomana-ratnog veterana iz Schmidtovog Puta lubenica, te mladog yuppiea koji bolnikom grekom bude zaraen AIDS-om u Matanievom Volim te. Visok, mrav i tamnokos, zapamtive fizike pojave, esto je usporeivan s Adrianom Brodyjem. U kazalitu esto komiar, u filmu podjednako glumi uloge traginih heroja kao i moralno ambivalentnih, sadistikih ili obijesnih likova. Mitevska, Labina, glumica i producent, Makedonija roena 1975. u Skopju u umjetnikoj obitelji. Studirala povijest umjetnosti i arheologiju u Skopju, Danskoj i Arizoni. Glumiti je poela u kazalitu. Godine 1994. Milo Manevski je odabire za ulogu u buduem venecijanskom pobjedniku Prije kie (Pred dodot, 1994). Tamo je opaa britanski redatelj Michael Winterbottom i angaira u dva filma: prvo u manjoj ulozi u ratnoj drami Welcome to Sarajevo (1997), a onda i za glavnu ensku ulogu, onu hrvatske izbjeglice koja ivi u britanskom kupalinom gradu, u filmu I Want You (1998). U tom razdoblju, kad makedonski film jedva postoji, Mitevska uglavnom glumi na ekom, njemakom i engleskom. Poetkom idue dekade, Mitevska kao producent pokree obnovu makedonskog filma producirajui filmove vlastite sestre Teone Strugar Mitevske prvo Kako sam ubio sveca (Kako ubiv svetec, 2004), a onda i Ja sam iz Titovog Velesa (Jas sum od Titov Veles). Ovaj drugi film 2007. dobiva na sarajevskom festivalu specijalno priznanje irija. U oba filma Labina Mitevska i glumi glavne uloge. Za to vrijeme Mitevska nastavlja i meunarodnu glumaku karijeru, posebno u Bugarskoj (Istraga, 2006, Ilgika Trifonova). Izrazito lijepa, zagonetne i dostojanstvene fizionomije, Labine Mitevska najee glumi nedosene, intrigantne ili po neemu drukije mlade ene koje esto bivaju objekt erotske privlanosti. Musevski, Peter, glumac, Slovenija roen 1965. u Ljubljani, gdje studira i diplomira glumu. Nakon studija glumi u

666

kazalitu u Novoj Gorici i Kranju. Na filmu je debitirao godine 2003. ulogom u filmu Kad zatvorim oi (Kad zaprem oi) Francija Slaka. Tijekom devedesetih igra u jo nekoliko filmova, poput Ekspres, Ekspresa (1995) Igora terka i Stereotipa (1997) Damjana Kozolea. Ipak, afirmaciju izvan slovenskih granica stjee tek filmom Kruh i mlijeko (2001) Jana Cvitkovia u kojem briljantno igra lijeenog alkoholiara koji ponovo posre u porok. U iduem razdoblju igra u svim najuspjenijim slovenskim naslovima: biveg spidvej prvaka a sada trafikanta imigranata u Rezervnim dijelovima (Damjan Kozole, 2003), faistoidnog susjeda u Predmestju (V. Moederndorfer, 2004), ovjeka koji u srednjoj dobi ostane nezaposlen u Rad osloboa (Delo osvobaja, D. Kozole 2004), te inovnika srednje dobi u krizi u Uglaevanju (Usuglaavanju, 2005, I. terk). Musevski je u filmu specijalist za uloge graanskih everymana post-tranzicijske Slovenije. U pravilu glumi prosjene, neizuzetne ljude srednje dobi, buruje ili situirane radnike iji je ivot ili poao stranputicom ili je iz nekog razloga izbaen iz rutinske koloteine. Ogresta, Zrinko, redatelj, Hrvatska roen 1958. u Virovitici, u obitelji podrijetlom iz okolice Dubrovnika. kolovao se u Zagrebu, gdje je zavrio studij reije na Akademiji dramskih umjetnosti gdje danas predaje. Karijeru poeo u osamdesetima nizom TV filmova za tadanju TV Zagreb. Godine 1991. debitira kino filmom Krhotine (prema prozi Stjepana uia) o komunistikoj represiji protiv hrvatskog emigranta. Krhotine su nominirane za Felixa u kategoriji mladog filma, ali su u Hrvatskoj kritizirane zbog shematinog, politiki predvidivog pristupa. 1995. Ogresta snima Isprane, socijalnu dramu o zagrebakoj sirotinji slobodno baziranu na kratkoj prii Poljaka Mareka Haska, s efektnom muzikom Jasenka Houre (Prljavo kazalite). Film je u Hrvatskoj ponovo primljen podvojeno, ali je dobio vie stranih nagrada ukljuujui Prix Italia. Koncem 90-ih, Ogresta je u paradoksalnoj poziciji: snima spotove za HDZ, a nakon to HDZ gubi izbore solidarno daje ostavke na sve strukovne funkcije. Istodobno, snima Crvenu prainu (1999), triler koji prikazuje socijalne nepravde tumanovske hrvatske s otrinom dotad nevienom u hrvatskom filmu. Film je 1999. prikazan u off-programu Venecije. Godine 2003. Ogresta snima svoj dosad najbolji film Tu, studiju o samoi i posljedicama rata koja prati pet pria o sudbini pet bivih ratnih suboraca. Film je u Karlovym Varyma osvojio drugu nagradu. Ogresta je

667

svjetonazorno graanski konzervativac, a po filmskoj formaciji starinski istonoeuropski autor iji je ukus formiran na istonoeuropskim, a osobito poljskim autorima prije pada zavjese. Izraziti je pedant, osobito temeljit u kastingu, pa je upravo on otkrio niz novih izvrsnih glumaca ranije nepoznatih publici. Cjenjeniji je vani nego u Hrvatskoj gdje ga konzervativna javnost odbacuje jer je drutveno-kritian, a liberalna jer je politiki konzervativan. Ostoji, Arsen Anton, redatelj, Hrvatska roen 1965. u Splitu u obitelji podrijetlom s Braa. Reiju diplomirao na zagrebakoj akademiji 1990., a potom odlazi u SAD gdje magistrira na njujorkom NYU-u. U New Yorku i Los Angelesu ivi desetak godina, ali u tom razdoblju uspijeva realizirati samo dva kratka filma. Vraa se stoga u Hrvatsku gdje u nezavisnoj produkciji producenta Joze Patljaka i s minimalnim budetom realizira trodijelni, kompleksno strukturirani crno-bijeli omnibus Ta divna splitska no (2004). Film koji odlikuje izvanredna kamera Mirka Pivevia i razraena dramaturgija osvojio je petnaestak inozemnih nagrada ukljuujui dvije u Sarajevu, a nominiran je za EFA-inu nagradu Europsko otkrie kao jedan od pet najboljih debitantskih filmova godine. Znaajan je i za afirmaciju niz novih glumaca, ukljuujui Mariju karii i Ivanu Roi. Arsen Ostoji predavao je i na fakultetu u Salzburgu, a sada predaje produkciju na zagrebakoj ADU. Upravo je zavrio film Niiji sin po drami Mate Matiia. Perovi, Marija, redateljica, Crna Gora roena 1972. u Beogradu, gdje i studira i diplomira reiju u klasi Gorana Markovia. Reira reklamne filmove i TV program za srpsku i podgoriku televiziju, te sapunice u Zagrebu. Godine 2004. reira omladinsku dramu Opet pakujemo majmune prema kazalinom tekstu i scenariju Milice Pileti. Time Perovi postaje time prva ena redatelj u povijesti crnogorske kinematografije, ali izaziva i veliku buru jer se ispostavilo da je bila predsjednik komisije koja je njoj samoj dodijelila sufinanciranje. Iste e godine Opet pakujemo majmune osvojiti sve glavne nagrade na posljednjem zajednikom srpsko-crnogorskom nacionalnom festivalu u Novom Sadu: film je nagraen kao najbolji film, za najbolju reiju, glavnu i sporednu ensku ulogu, te nagradom kritike. Upravo zavrava film Gledaj me, psiholoki triler po romanu Djeak iz vode knjievnice Ksenije Popovi.

668

Svilii, Ognjen, redatelj i scenarist, Hrvatska roen 1971. u Splitu, u novinarskoj obitelji. Po ocu podrijetlom s Visa. Diplomirao je reiju u Zagrebu i karijeru otpoeo TV filmom Puna kua (1998). Kino prvijenac mu je retro-posveta rodnom gradu Da mi je biti morski pas (1999) koja je postala lokalni hit. Nakon tri filma u TV produkciji razmjerno neujednaenog kvaliteta, Ognjen Svilii iznenadio je hrvatske filmske krugove TV komedijom o sukobu generaciju u dalmatinskom zaleu Oprosti za kung fu (2004) koja ulazu u Forum berlinskog festivala premda izvorno nije uope bila predviena za kino distribuciju. Nakon toga Svilii snima jo jedan film o odnosu roditelja i djeteta, Armin (2007), koji takoer ulazi u berlinski Forum i osvaja desetak inozemnih nagrada. Svilii je ujedno aktivan i kao suradnik na scenariju drugih redatelja. Koscenarist je filmova Holding (2001) i to je Iva snimila 23. listopada (2005) Tomislava Radia, te Put lubenica (2006) Branka Schmidta. S obzirom da su redatelji koji su suraivali sa Sviliiem nakon niza jako slabih filmova u pravilu suraujui s njim postizali uspjeh, Sviliia se katkad etiketiralo kao ovjeka koji reisere die iz mrtvih, ili ak scenaristikog Mabuzea. Kao redatelj, Svilii je sklon malim filmovima jednostavne TV dramaturgije, a specijalnost su mu obiteljski odnosi i introvertni likovi koji imaju tekoa u komunikaciji s blinjima. karii, Marija, glumica, Hrvatska roena 1977. u Splitu u slikarskoj obitelji. U rodnom gradu poinje glumiti prvo u amaterskom, a potom u profesionalnom kazalitu. Studij glume zavrava na zagrebakoj ADU 2003. Tijekom studija debitira u TV seriji Novo doba redatelja Hrvoja Hribara. Filmofili je otkrivaju godine 2004. u ulozi narkomanke prinuene na prostituciju u filmu Arsena Ostojia Ta divna splitska no, a za tu joj ulogu iri kojim je predsjedao Mike Leigh daje nagradu za najbolju ensku ulogu u Sarajevu. U hitu Hrvoja Hribara to je mukarac bez brkova (2005) glumi lik seoske trgovkinje. Novu meunarodnu afirmaciju doivjet e ulogom smrtno bolesne bosanske imigrantice u filmu Gospoica (Fraulein, 2006) Andree take. Specijalist za izrazito tehnicistike role, karii jednako uspjeno glumi urbane i ruralne, sofisticirane i priproste likove. taka, Andrea, redateljica, vicarska/Bosna i Hercegovina roena 1973. u Luzernu, u obitelji akademski obrazovanih emigranata sarajevskog i dubrovakog podrije-

669

tla. Bavila se fotografijom, studirala grafiku, a potom i film u Zrichu, gdje diplomira zapaenim kratkim filmom Hotel Belgrad. Potom seli u New York, gdje poinje suradnju s hrvatskim snimateljem Igorom Martinoviem i snima zapaeni dugometrani dokumentarac Yugodivas o nekadanjim jugoslavenskim zvijezdama koje danas anonimno ive u SAD. Igrani prvijenac Fraulein (Gospoica, 2006) pretvorio je taku u veliko europsko otkrie. Film o tri ene iz bive Jugoslavije povezane radnim mjestom u jednoj vicarskoj eljeznikoj kantini, osvojio je 2006. glavnu nagradu u Locarnu, a potom i u Sarajevu. taka se u tom filmu predstavlja kao bolji redatelj nego scenarist: dok joj skript ima preopih i repetitivnih mjesta, film je reiran udesno. taka je ponajprije redateljica slike, briljivi vizualizator sa zanimljivim smislom za montani kontrapunkt. Tipini je predstavnik novog europskog filmskog enskog pisma, vala intimistikih autorica poput Lynne Ramsay ili Valeske Griesbach. Tanovi, Danis, redatelj, Bosna i Hercegovina roen 1969. u Zenici, studirao film u Sarajevu, gdje tijekom rata radi kao snimatelj na bojinici, a potom emigrira u Belgiju. Godine 2001. u produkciji ede Kolara realizira debitantski dugometrani film, Niija zemlja (2001), ratnu farsu na temu bosanskog rata snimanu u Sloveniji u internacionalnoj paneuropskoj produkciji. Film o vojniku (Filip ovagovi) koji se spletom okolnosti nae iv i leima poloen na odskonu minu pretvorio se u jedan od najuspjenijih junoslavenskih filmova ikad: u Cannesu je osvojio nagradu za scenarij, dobio je nagradu EFA za scenarij, David di Donatella, dva Cesara, nagradu publike u Rotterdamu, te na koncu Oscara za strani film, kao prvi film iz prostora Jugoslavije kojem je to uspjelo. Nakon Niije zemlje Tanovi reira segment u francuskom omnibusu 11,09,01 i to na temu srebrenikih ena, a potom i obiteljsku dramu Pakao (LEnfer) po scenariju Krzystofa Kielowskog i Krzysztofa Piesiewicza. Film, smjeten u ambijent visoke francuske srednje klase, doivio je mlak prijem, osobito u samoj Francuskoj. Tanovi je kao svoj idui projekt najavio ekranizaciju romana Ivice ikia Circus Columbia. Premda autor najuspjenijeg postjugoslavenskog filma, Tanovi u samoj struci jo uvijek ima osporavatelja koji ga smatraju izvrsnim scenaristom i ne tako dobrim redateljem, a Tanovievi naredni filmovi razrijeit e koliko je to tono.

670

Trifunovi, Sergej, glumac, Srbija roen 1972. u Mostaru, u glumakoj obitelji. ivio u Uicama i Beogradu, gdje se profesionalno afirmirao. Prvu zapaeniju ulogu ima u amerikom filmu Gorana Paskaljevia Someone Elses America (1995). U Paskaljevievom Buretu baruta (1998) glumi nezaboravnu epizodu otmiara autobusa, a iste godine u filmu Gorina Stojanovia Strljen glumi jednog od dva junaka, kosovskog Albanca. Nakon te uloge dobiva poziv Spikea Leeja i glumi u filmu 3 A.M. (2001). Ipak, najveu lokalnu popularnost donosi mu uloga jednog od dvojice muziara u hitu Munje (2001) Radivoja Andria. Posljednjih godina ivi u New Yorku, te paralelno vodi karijeru u Srbiji (Kad porastem biu kengur, R. Andri, 2004) i u SAD, gdje glumi u filmu Love Vlade Nikolia, ali i u akcijskom spektaklu Next Leeja Tamahorija. Radi i u hrvatskoj kinematografiji, a najistaknutija od takvih uloga je ona Ljube Zemunca u Karauli (2005) Rajka Grlia. Trifunovi je u srpskoj i postjugoslavenskoj kinematografiji uvelike zauzeo mjesto koje je imao Dragan Nikoli: glumi zavodnike, infantilne mladie voene iracionalnou, libidom ili neobazrivom zaigranou, a esto i likove ija destruktivna iracionalnost upropatava blinje. alica, Jasna, glumica, Bosna i Hercegovina roena 1968. u Sarajevu, gdje 1991. diplomira glumu na Akademiji scenskih umjetnosti na kojoj od 1994. i predaje. Kao afirmirana kazalina glumica debitirala je u cjeloveernjem filmu 2003. filmom Gori vatra svog supruga Pjera alice. Jo zapaeniju ulogu odigrat e u filmu Kod amide Idriza (2004) istog autora, gdje glumi ambicioznu, odrjeitu susjedu Bubu . Iste godine, u filmu Gorana Paskaljevia San zimske noi glumi bosansku izbjeglicu, majku autistinog djeteta, a u vojvoanskom filmu Peanik (Fovenyora, 2007, reija Szabolcs Tolnai) prema djelima i biografiji Danila Kia glumi Kievu crnogorsku mater. Jasna alica specijalist je za uloge snanih ena, majki ili supruga, odrjeitih i odlunih metrovica koje karakterizira autoritet, volja i usmjerenost na pragmatine ciljeve. alica, Pjer, redatelj, Bosna i Hercegovina roen 1964. u Sarajevu, sin pjesnika Miodraga alice, suprug Jasne alice. Prije studija reije, studira knjievnost i filozofiju i svira u pop bendu Hari Mata Hari. Kao redatelj poinje u ratu, u okviru skupine SAGA (Sarajevska grupa autora) unutar koje snima vie dokumentaraca (Godot Sarajevo, kola ratnih vjetina) od

671

kojih je najpoznatiji MGM (Man God Monster, 1994, sureija a Ademirom Kenoviem). Koscenarist je prvog filma samostalne BiH kinematografije, Kenovievog Savrenog kruga (1997). Kao igrani redatelj debitira 2003. crnom komedijom Gori vatra koja osvaja drugu nagradu u Locarnu, to je tada bio najvei uspjeh bosanskohercegovake filmske industrije. Gori vatra satira je na post-daytonsku BiH koja kolonijalno ovisi o tuoj volji i pomoi, a lani suivot, politika korektnost i reformska retorika prikrivaju potisnute omraze i traume. Odmah potom, alica po scenariju Namika Kabila snima komornu obiteljsku dramu Kod amide Idriza (2004), film koji se itav zbiva za jedne noi u etiri zida. Nakon irokog drutvenog mozaika Gori vatra, alica ovdje suptilno gradi portret prosjenog sarajevskog susjedstva rastrganog izmeu prolih ratnih trauma i optimizma boljeg, potroakog sutra. bani, Jasmila, redateljica, Bosna i Hercegovina roena 1974. u Sarajevu, gdje i diplomirala reiju na Akademiji scenskih umjetnosti. Afirmirala se prvo kao dokumentarist, filmovima No je, mi svijetlimo (1998), i Crvene gumene izmice (2000), te segmentom internacionalnog omnibusa Lost and Found (2005). Igrani joj je prvijenac drama o djevojici koja ne zna da je plod silovanja Grbavica (2006). U jednoj od najjaih konkurencija u suvremenoj povijesti festivala, Grbavica iste godine osvaja Zlatnog medvjeda u Berlinu, to je najvei uspjeh jednog lokalno produciranog filma iz bive Jugoslavije nakon 1990. Film, meutim, nije distribuiran u Republici Srpskoj zbog bojkota lokalnih distributera. Premda je doekan s ogromnim iznenaenjem, uspjeh Grbavice bio je zasluen, ponajvie zahvaljujui pametnoj odluci redateljice da temu ratnog silovanja naznai u drugom planu, a naglasak stavi na sukob majke i keri koja prolazi adolescentsku krizu identiteta. Na taj nain, film se nije potroio samo na razini politiki korektnog iskaza na vanu temu, nego je postao film o ivim ljudima i njihovim socijalnim, obiteljskim i generacijskim krugovima. Jasmila bani redateljica je jednostavnog, diskretno klasinog stila i precizne dramaturgije. Suosniva produkcijske zadruge Deblokada. Jedna je o drutveno najangairanijih redatelja u regiji, a dio umjetnikog rada razvija i u galerijskoj umjetnikoj praksi, videu i konceptualnoj umjetnosti.

672

Autori teksta i fotografija: Lazo Plavevski, Valentino Dimitrovski i Zoran Petrovski

DOKUMENTI
AMPITA

Valentino Dimitrovski, Lazo Plavevski i Zoran Petrovski

Rupa koju vidite pojavila se prije vie mjeseci poslije jedne intervencije uzrokovane pucanjem podzemne vodovodne cijevi. Iskustva koja imaju stanovnici naeg grada ukazuju na to da ovakve stvari nikad ne doekaju da budu dovedene u red. Lino sam se na to navikao, to je normalna pojava. Svi smo se na to navikli. Skoplje za nas nije prljav ili neist grad. Moda za nekog sa strane to i izgleda tako, ali za nas je Skoplje normalan grad. Osjeamo se u njemu kao ribe u vodi. Ova vlana pojava nije samo rezultat loeg rada gradskih slubi i jedne viedecenijske nebrige o urbanom prostoru, ve je istovremeno i plod jedne osebujne vlastite tradicije i uhodanih pravila ponaanja. Ona ve ima dimenziju realnog i relevantnog kulturnog inioca. To je kultura. Kultura stvorena u depovima otpora protiv jednog normalnog gradskog prostora, koji je utemeljen na osnovu odreenih vrijednosnih modela. Oito je da su se ovi modeli nekud pogubili i da se neki drugi ukusi pomaljaju na mapi naeg grada. Kakav je novi ukus Skoplja? to se sve preferira u izgradnji i na osnovu kakvih svjetonazora se to ini? Razumije se samo po sebi da je rije o neemu to se bazira na prefinjenom i ve odavno izgraenom ukusu za AMPITE.

preveo sa makedonskog: Nenad Vujadinovi

675

676

677

678

679

680

681

682

683

684

Prepiska Paula i izele Celan

MOJ IZBOR
izbor i prevod: Jelena Brajovi

NA MOSTU GODINA Prepiska Paula i izele Celan

Prepiska izmeu jednog od kultnih pesnika XX veka Paula Celana (1920 1970) i njegove supruge izele Celan-Lestran (1927 1991), likovne umetnice, objavljena je u Francuskoj 2001. godine.1 Prepiska je voena na francuskom jeziku, od decembra 1951. do marta 1970. godine, odnosno do Celanovog samoubistva. Prireiva francuskog izdanja prepiske Celanovih uoio je u devetnaestogodinjoj epistolarnoj razmeni tri perioda. Prvi obuhvata kratak period od decembra 1951. do novembra 1952. godine, kada Paul i izela jo nisu iveli zajedno (venali su se 23. decembra 1952. godine). Sledei, najznaajniji period njihovog dopisivanja traje do aprila 1967. godine, kada izela Celan trai od svog mua da se razdvoje. Trei period obeleen je redovnim, ali sve kraim izelinim pismima, dok Paul Celan tad komunicira najee telefonom ili preko sina Erika, odnosno preko pesama, prevedenih na francuski ili ne. Od maja meseca 1952. godine do decembra 1964. suprunici se dopisuju najee povodom Celanovih boravaka u Nemakoj, radi itanja poezije i susreta sa piscima i izdavaima, ali i zbog pesnikove potrebe da bude sam i pie, u njihovom domu u Parizu, kada bi izela, teka srca ali s puno razumevanja, bivala sama sa sinom. Kada su optube udovice pesnika Ivana Gola da ga je Paul Celan plagirao ule u najotriju fazu, i posle prve pesnikove ozbiljne psihike krize krajem decembra 1962. godine, izela Celan pokuava da, koliko je to mogue, sina potedi nemilih dogaaja u porodici, a posledica tog odvojenog ivota jeste najplodnija prepiska ovo dvoje partnera (rimska i provansalska pisma izele Celan, kao i pariska pisma Paula Celana iz januara meseca i iz leta 1965. godine). Izgubivi otadbinu i porodicu u ratu, piui poeziju na maternjem, nemakom jeziku u Francuskoj koju je izabrao za domovinu ali gde je za ivota bio vrlo malo poznat, izgubivi veru u prijatelje ijoj se pomoi nadao u borbi protiv ponovo rastueg antisemitizma i, naroito, u borbi protiv optubi za plagijat, Paul Celan veruje da su mu stvaralatvo, dom i, iznad svega, sin i supruga neunitivi oslonac i izvor snage za ivot i rad. Kampanja koju je protiv njega vodila Kler Gol bila je jedan od uzroka njegovih sve eih psihikih kriza, koje

prevela i priredila Jelena Brajovi

1 Paul Celan, Gisle CelanLestrange, Correspondance (1951 1970), avec un choix de lettres de Paul Celan son fils Eric, dite et commente par Bertrand Badiou avec le concours dEric Celan, ditions du Seuil, 2001. Ovo dvotomno izdanje sadri pisma (I Lettres) i komentare sa hronologijom, ilustracijama (fotografije, izeline grafike, rukopisi), indeksom imena i dela Paula i izele Celan (II Commentaires et illustrations). Prikupljanjem i hronolokim razvrstavanjem pisama koje je dobila od svog supruga, a za koja je mislila da bi bilo korisno objaviti ih, sama izela Celan je veoma doprinela pripremi ovog izdanja. O znaaju objavljivanja svojih pisama Paulu Celanu, nikada se nije izjasnila.

687

2 Celanovi su veliki broj pisama razmenili posle tekih, dramatinih dogaaja u njihovom zajednikom ivotu, u koje spadaju i Celanov pokuaj ubistva supruge, kao i pokuaj samoubistva, posle ega se pesnik leio u psihijatrijskim bolnicama, ali oni o tome u samim pismima ne govore.

e, poev od 1962. godine, iziskivati brojna bolnika leenja.2 Svoje sumnje, patnje i nesigurnosti, pesnik prenosi u stihove, ali i u pisma koja osvetljavaju okolnosti u kojima su pojedine pesme nastale. Paul bi esto izeli prepisivao svoje pesme a ponekad ih i prevodio na francuski, a ona bi ih ilustrovala. Njene grafike, za koje je sam pesnik pronalazio naslove, neretko su nastajale u suoavanju sa Celanovom poezijom, a bilo je i obratnih uticaja. Ovaj izbor pisama obuhvata period od 27. decembra 1960. godine do 19. januara 1965, kada se, razdvojeni potrebom da stvaraju ili potede sebe i dete dodatnih povreivanja u periodima pesnikovih psihikih kriza, u brojnim samotnim trenucima upravo putem pisama oseaju blii jedno drugom.

688

131 Le Fuer Montana Mili moj, Sigurno ste u ovom trenutku u pozoritu3, misli su vam daleko, umorni ste, imate u vidu posetu Veberu i tako mune razgovore koje treba da vodite, iznova i iznova4_ Mislim na vas svim srcem_ Moje pismo e vas zatei u Parizu, elela bih da vas barem malo obraduje im se vratite naoj kui_ elim vam lep kraj godine, dragi moj, hrabrosti, snage i tiine da biste se uhvatili u kotac sa novim iskuenjima, hrabrosti, snage i mogunosti da piete, takoe_ Iitavam onu lepu pesmu koju ste napisali 23. decembra, kako ne bih smesta osetila tu snagu koja je meni, u mom ivotu, potrebna? Snagu koju mi samo vi ulivate i kojom umete da me, uprkos svemu, uvek tako izdano darujete. Mili moj, hvala, mili moj, do skorog vienja, mili moj, volim vas, mili moj, ljubim svog sina koji spava, a s njim ljubim i vas izela.
3 Paul Celan se tada nalazio u Cirihu. 4 Celan je trebalo da razgovara o moguem objavljivanju jednog lanka koji govori o njegovom plagiranju Golove poezije, i Veber (Werner Weber, pisac, germanista, knjievni kritiar i univerzitetski profesor) e to objavljivanje spreiti.

Petak 27. decembar 1960.

689

132 Le Fuer Montana Vale vajcarska Mili moj, Ovo vee je dugo i ja nikako da zavrim sa ovom godinom. Dosadno mi je malo, ne znam ta da radim, ne mogu da itam, ne mogu da crtam_ Oseam se vrlo usamljeno. Sluam radio stanice_ Shodno svojim mogunostima, Montana e uskoro poeti da, kroz smeh i ampanjac, muziku i svu halabuku, proslavlja novu godinu_ A ja ponovo razmiljam o svim naim ovogodinjim patnjama, o svemu loem to nam je ova godina donela. Stvarno treba priznati da nam je bila prilino grozna, zar ne_ Ipak, uprkos svemu to je bilo toliko teko, bilo je i dobrih stvari, gotovo sve vreme smo nas troje bili zajedno_ Ipak nam, svima troma, elim bolju godinu_ Ove e godine Erik verovatno nauiti da ita. elim nam svima puno uspeha u radu mira hrabrosti puno hrabrosti. Takoe nam elim istinske radosti i puno ljubavi. A to je, mili moj, najvanije_ Toliko bih volela da sam ove veeri pored tebe i da sa tobom zaponem godinu! Vrlo dobro znam, dragi moj, da ne pridaje preveliki znaaj ovakvim praznicima_ Vidi, meni su ovi novogodinji praznici (pre nego to sam tebe upoznala) ostavili samo loe uspomene_ Nita lepo od njih, uvek sam bila sama, a i kad nisam, tobonje drutvo pravila mi je porodica koju nisam doivljavala kao blisku_ Ne znam zato, ali danas sam pomalo tuna to se nalazim ovde. Pored mene spava Erik koji je danas bio tako srean, ili smo u Plan-Mejan, jednom peice a drugi put autobusom, i otud smo se lepo dva puta spustili sankama, a i ja sam zbog njega bila toliko radosna. Zaista je bio srean, kao to to samo deca mogu da budu, a to me uvek veoma dirne. On je stvarno bio potpuno srean_ Saznala sam da Beenstajn stie veeras da bi sutranji dan proveo sa Bolakovim5_ Moram da ti kaem da su oni vrlo ljubazni prema nama_ Jutros sam otila u etnju na skijama sa anom i Majotom dok su deca imala as, to je za mene bila dobra prilika jer se nikada ne bih usudila da sama poem, a i malo sam sita grupa i asova. (Tu etnju smo i skratili na moju molbu tako da smo stigli ba u vreme kad je trebalo da pokupimo Erika.)

31. decembar 1960.

5 Jean et Mayotte Bollack, univerzitetski profesori, kao i njihov prijatelj Bernard Bschenstein, strunjak za Helderlina.

690

Jo nekoliko dana, sutra je neko takmienje u skoku, ime je Erik oduevljen, pa u ga voditi tamo. A zatim se uskoro i vraamo, pa emo se sve troje ponovo skupiti. [Na margini:] To me raduje puno me raduje. Ljubim vas, mili moj, vaa ena koja vas voli. izela

691

139

[Pariz, 05. 11. 1961]

6 Celan prolazi kroz teke psihike krize, to je posledica afera Gol i Ginter Bleker (Gnter Blcker). Bleker je nemaki knjievni kritiar, novinar i dramaturg koji je jednim knjievnim prikazom Reetke jezika (Sprachgitter, 1959) duboko ranio Celana. 7 Paul Celan aferu Gol smatra pravom aferom Drajfus sui generis (u jednom nedatiranom i neposlatom pismu an-Pol Sartru).

Mila moja, apsolutno je neophodno da izaem iz svega ovoga i da se vratim sebi.6 Kad to budem uinio, vratiu se i vama i sinu: onom ivotu, u onaj ivot koji sam hteo, koji sam eleo da izgradim. Moda ete pronai, preko Elizabete ili preko gospoe Filde, nekog lekara koji bi mogao da razume da ne preterujem i da je sve ovo, kratko i jasno, jedna afera, jedinstvena u svojoj vrsti i istovremeno slina tolikim drugim.7 (Jer, svega tu ima, vi to dobro znate: lai, dvostruke igre, jevrejske saradnje itd.) Ne oajavajte zbog mene, mila moja. Znam da vas izluujem svojim neradom i tim smenim telefonskim pozivima ljudima od kojih mogu da oekujem samo izdaju. Molim vas, draga: ne oajavajte! Ostajem. Pored vas i pored sina. Izdrite! Izvui u se. Volim vas Paul 5. XI 1961.

692

143 [...] Sreda 26. septembar [1962]. Mislimo na tebe, dragi moj, posle prve noi u enevi, sada si u toj radnoj sobi u kojoj e provesti sate i sate radei. Pariz je pod kiom jutros, stan mi izgleda veliki, sluam Mocartov koncert koji bismo tako esto stavili! uli i sluali zajedno, danju, nou. Ponovo u otvoriti svoj, jo uvek zatvoren, atelje, baciu se na veliko spremanje ovoga jutra a posle podne u pokuati da opet ponem da radim. Moram da iskoristim ove duge sate koje provodim sama, ali malo se oseam izgubljeno, rastrojeno, zna ve. Kako da se ponovo vratim svemu tome? Kako da se usredsredim, da pronaem sebe, da se prepoznam, da dobro ujem ta se deava u meni, da mi ne promakne ni najmanja misao, da otkrijem ono to bi se jo tu moglo kriti i da vrlo brzo, u nekoliko redova ili boja, bacim to na papir. Toliko sam se odvikla od toga. Oseam se vrlo udaljeno od sebe same. Kako da ponovo pronaem sebe da bih tebe ponovo nala, da bih jo dublje dola do tebe, sa jo vee daljine, iz jo vee blizine. To mi je najvea elja, najvea nada, upravo je to pomo koju oekujem od ovih dugih dana koje treba sama da provedem. Polazim. Hrabro. aljem ti svoju hrabrost, svoju snagu i svoju ljubav. Primi ih, mili moj, neka budu tvoje. Volim te. [...] izela

693

149 Mili moj, ljubavi moja,

Pariz, 07. oktobar 1962.

Pored vaih lepih rua, koje ste toliko eleli da mi ostavite, ekam i pripremam nae sledee vienje. Provela sam dva predivna, jednostavna i neusiljena dana pored vas, i predivnu no sa vama. Nismo imali mnogo toga jedno drugome da ispriamo, ali ponovo smo se uverili u nau ljubav. Ponovo sam osetila tu snagu koja se, uprkos svemu, kod tebe uvek i uvek obnavlja, kao i tvoju hrabrost, i to oseam svaki put kada razgovaramo telefonom, i da toga nema, ja ne bih mogla da podiem Erika, da ivim, sa ipak velikom radou, jedan veoma poseban ivot, pun velikih tuga i vrlo tekih trenutaka, ali i onih srenih. Bila sam srena, istinski srena tokom tog jueranjeg i dananjeg dana, i elela sam da ti to jo veeras kaem, dok se ti vozi ka enevi a meni se ini da sam ti jo sasvim blizu. elim ti srean put! [...] izela

694

156 Mila moja,

eneva, 23. X 1962.

Vi ste moja ena vi ste hrabro ena jednog pesnika. Zahvaljujem to to tako junaki podnosite. Vi ste, takoe, majka moje dece8, vi ste Erikova majka. Hvala, moja Draga, to ste tako hrabro sve to. Vi ste, kao to dobro znate, ena jednog prokletog pesnika: dvostruko, trostruko jevrejskog. Hvala, izela de Lestran, to preuzimate na sebe sve to. Hvala, moja Ljubavi, hvala izela de Lestran, to ste moja ena, tako hrabro. Hvala to ste Erikova majka. Vratiu se krajem ove sedmice, ili poetkom sledee. Hvala to ste majka naeg sina. Hvala to ste, uprkos svemu, tako hrabri. Moj rukopis [Nedovreno pismo]

8 Pored Erika, imali su jo jednog sina koji je preminuo trideset sati po roenju.

695

169 78 rue de Longchamp Pariz, 16. arondisman Ljubavi moja draga,

9 Krajem decembra 1962. godine, Paul Celan se leio na privatnoj psihijatrijskoj klinici u Epineu na Seni (Epinay-sur-Seine), na zahtev izele Celan. Nekoliko dana ranije, u skijakom centru Valoar, imao je prve halucinacije (sluajnog prolaznika je optuio da je umean u aferu Gol) i agresivne ispade prema izeli. Tada joj je, izmeu ostalog, s vrata otrgao utu maramu poput utih zvezda, u prisustvu sedmogodinjeg Erika Celana.

Utorak 08. januar 1963.

Toliko sam danas bila srena to sam videla da ti je osetno bolje9, jedva ekam da se vrati, da ponovo zajedno ponemo ivot u naoj obnovljenoj kui. Nestrpljiva sam koliko i ti da doekam taj dan. U nedelju si delovao vrlo umorno. Ali brzo napreduje, a strpljenja emo imati. Kada sam se veeras vratila, zatekla sam tvoje drugo pismo koje mi je, sluti ve, priinilo ogromno zadovoljstvo, itala sam ga i itala, kao to inim sa svim tvojim pismima. Raduju me tvoja ljubav i poverenje, tvoja elja da se potpuno promeni (ili barem ovrsne kad su u pitanju sporedne stvari). Naravno da e nastaviti da pie a takoe i da objavljuje s vremena na vreme, ali sada e moi i bolje da vodi rauna o Eriku i meni, biemo jo blii jedno drugome, i mi emo se oslanjati na tebe, to sam ja oduvek elela_ Pomagaemo se, biemo dobro, voleemo se i bie u nama radosti. Deset godina braka! To znai da emo ostati do kraja ivota zajedno... Ti to dobro zna. Nikoga nemam u ivotu sem tebe, i Erika, naravno. Nemoj vie misliti da bih mogla da te prevarim. U Valoaru sam bila iscrpljena, na rubu ivaca, nisam vie mogla da izdrim i samo to ti nisam rekla da ne mogu vie da ivim s tobom. Molim te da mi oprosti, grozno sam se ponela. Mislila sam da vie ne mogu da ti pomognem, nisam vie imala snage. Ali kaem ti, i molim te da mi veruje, nervi su mi tamo popustili. Sada sam dobro i znam da te nikada neu napustiti, Ljubavi moja, nikada, ja volim samo tebe, ali tebe stvarno volim i niko mi drugi nije potreban, samo ti. Ljubavi moja, mili moj Paul, muu moj, do skorog vienja, do vrlo skorog vienja_ Ljubim te izela

696

177 78, RUE DE LONGCHAMP:XVIe [Pariz] Subota, 21. decembar 1963. Hvala, mila moja, to ste dva puta telefonirali. Pa, naravno, zovite me s vremena na vreme, srean sam to imam novosti od vas, to mogu pomalo da uestvujem u vaem boravku na planini. Ovde je sve mirno. (Karmen10 se u ovom trenutku trudi da uz to manje buke i to bre pospremi kuhinju.) itao sam malo Muzilove Tri ene, koje sam pre neki dan pronaao u izvornom izdanju kod ibera11. To je, uostalom, i bio dan za kupovinu knjiga: kupio sam i dva Mioa (Ko sam bio12 i Putovanje u Veliku Garabanju), za jedanaest hiljada franaka (to je hiljadu franaka manje nego to sam predvideo), i jednog Babelja na ruskom (i to dva primerka, jedan za Vagenbahove13). Danas sam vrsto odluio da se vratim Sonetima14. Sino sam veerao kod Koroneosovih15, koji su jako ljubazni. Ali poao sam prilino rano, mnogo pre jedanaest sati i prilino sam dobro spavao. P. a u videti tek 27, ali mislim da zatraim od njega da mi smanji doze, osim za spavanje. Malo po malo, isplivau, opet, - isplivaemo zajedno. Toliku sam samo snagu uloio u pruanje otpora sada treba da pronaem nain da prevaziem taj stadijum, da se vratim u ivot, slobodno. U ponedeljak je na roendan.16 Pronai ete po povratku va beli jorgovan i to e opet biti onaj isti dan. Most godina traje i trajae. aljem vam Erikove ocene znam koliko ste sreni to on tako dobro radi, i ja sam. Erik nosi u sebi sve nae sposobnosti, i sve svoje a ja znam da su one velike. Odmorite se, lepo skijajte, dobro spavajte. Ova godina je i godina nae knjige17. Poljubite Erika! Ja ljubim vas Paul
10 Karmen je kuna pomonica. 11 Robert Musil, Drei Frauen, Berlin, Rowohlt, 1924. Celan je imao obiaj da kupuje nove i polovne knjige u knjiari Gibert na bulevaru Saint Michel. 12 Celan e i prevesti na nemaki pesme iz zbirke Qui je fus, Henri Michaux. 13 Klaus Wagenbach, tada urednik Izdavake kue S. Fischer Verlag, zaduen za pripremu objavljivanja zbirke Niemandsrose (Niija rua), 1963. 14 Radi se o prekucavanju prevedenih ekspirovih soneta. 15 Kosmas Koroneos, grki pesnik ija je majka, kao i Celanova, bila Nemica. 16 Jedanaesta godinjica braka Celanovih. 17 Atemkristall (Kristal daha) e se u 75 primeraka pojaviti 23. 9. 1965. a ini ga ciklus od 21 pesme Paula Celana i 8 grafika izele Celan Lestran. Ovaj ciklus pesama e se, bez naslova, pojaviti u zbirci Atemwende (Preokret daha), 1967.

697

180 Maestik u Kranu Dobro vee, mili moj, Jedno dugo vee je preda mnom! I inae su ovde veeri duge, redovno isprekidane tim groznim zvukom friidera! U Kranu poinje a u Parizu? Mislim na tebe. Slae se da su grozni ovi praznini dani? Odvratno je. A poto svakako postoje, jo je tee onima koji ih ne ele, zar ne? ta bih dala da provedem nekoliko sati pored tebe veeras u naoj kui_ Vreme je bilo gadno, vrlo hladno, vrlo oblano, a naroito zamara ovaj fen18 [sic] koji vas umrtvljuje i spreava da bilo ta radite. Priznajem da sam brzo odustala od planova da odem u Plan-Mejan. Proetala sam sa Erikom po Kranu, gde je potroio novac koji mu je dala tetka, a zatim smo se vratili ovde sa badnjakom. Lepo se igrao cele veeri, ali pria, pria sve vreme, ne mogu da itam, da radim bilo ta. Poelimo nam snega i sunca, da iskoristi to je mogue vie ovaj boravak ovde i da ti se onda vratimo. Nadam se svakog dana da e pomalo raditi, da e ti to doneti malo radosti. Neka tvoja samoa bude plodonosna, neka cena tvoje poezije ne bude previsoka. Nadam se takoe da e kod Bolakovih naii na razumevanje, koliko je to mogue. A nadam se i da moe da ita, obradovalo me je to to si pronaao nekoliko knjiga i to si kupio Mioa. Sada e te njegove knjige moi ponovo da proita u tom izdanju. Moda e nekoga sresti, napraviti neke kontakte koji e ti dobro doi. Nadam se i da ti pisma koja prima nisu loa. Kad bih samo znala da uspeva da ivi a ne samo da ubija vreme. Ova godina je predstavljala vrlo teko poglavlje u naem ivotu. Neka sledea godina bude drugaija, a da to ipak bude na ivot! Neka se, vrsto povezani, odupremo tekoama_ Ve jedanaest godina! Tako dugih a tako ispunjenih, tako bolnih, tako tekih, ali ima tu i nekih radosti, nezamenljivog, pravog, ima ivota, sa tobom, jednim sinom i to kakvim! sa tobom pored mene, a tu je i poezija, mislim da je ona najistinitija, najnezamenljivija, najjedinstvenija, najvie ona ini ivot. Tu je i sve emu si me nauio_ Sve to sam mogla da usvojim, a to potie od tebe, ceo preeni put! Ti si me probudio. Ovakva 24. decembar 1963.

18 Topao i vrlo suv vetar koji silovito duva u nekim alpskim dolinama.

698

sam zahvaljujui tebi_ Moje znanje je tvoje. To je ve sasvim ispunjen ivot... Trideset est godina! samo, ve_ Kraj godine svoenje rauna 1964. Znak pitanja nada elja nove pesme: nove istine. Erik mi je jue rekao: eleo bih da budem naunik, ali to nije sve, hou takoe da budem plemenit u ljubavi! Plemenit u ljubavi da, plemenit u ljubavi. To mi se veoma dopalo. I on me poduava_ S mukom itam, teko mislim, teko mi je da piem. Pokuau da spavam_ Nadala sam se tvom pismu, ali nisam ga dobila moda sutra, ali verovatno mi jedan dan nisi pisao. Moi u da sa tobom razgovaram telefonom, da ti ujem glas, da saznam kako si. Ljubim te, mili moj, volim te izela

699

194

78, RUE DE LONGCHAMP. XVIe [Paris, 17-18. 1. 1965]

19 Iz dnevnika Paula Celana vidi se da je upravo on insistirao da njegova ena otputuje u Rim.

20 Celan koristi re seulet to je franko-celanovski kalk od nemake rei Einsamkeit.

21 Tako ju je nazivao u pismima iz pedesetih godina i u nekim posvetama.

22 U tekstu stoji berbres, to je re Erika Celana za rverbres. Paulu Celanu se dogaalo da pie pod svetlou ulinih svetiljki.

Nedelja vee Bio sam veoma uzbuen kada ste se sino popeli na voz i kada se taj voz udaljio. Osetio sam lupanje srca u grlu, a u isto vreme su mi i krupne suze navrle, iz dubine mog bia. Pitam se sada da li sam dobro uinio to sam vas pustio da poete19, bez rezervisanog hotela, bez prijatelja, u taj veliki strani grad. Kakvo vas je vreme tamo doekalo? Da li ste mogli da naete nekog nosaa, da razmenite novac, da platite taksi? A moda je jedna od one dve devojke koje su sa vama delile kupe mogla da vam da neki savet? Ne, sasvim sigurno je trebalo da barem rezerviemo hotelsku sobu.Vraajui se sino, poto sam se zadrao nekih pola sata u jednom bistrou na uglu ulice Sen-Per i Bulevara Sen-ermen, umalo da telefoniram Iferovima da ih zamolim da odu da vas saekaju na stanici. A zatim sam pomislio da vam je, poto ste ve sami poli, stalo da se sami snaete, kao odrasla osoba. Ali maloas sam uvideo ta sve za mene predstavlja va odlazak, i neizvesnost u vezi sa vaim smetajem. Da li su u hotelu enio bili predusretljivi, da li je bilo slobodnih soba? I kako ste vi doiveli taj prvi dan u Rimu, ispunjen samoom hou rei samou20. Vidite, va odlazak je od velikog znaaja za mene jer sam ponovo osetio svu svoju ljubav prema [vama], ponovo pronaenu, bez iega izgubljenog, celu, neokrnjenu ljubav, ljubav prvih noi, ljubav prema Carici svih mojih Bukovina (a samo mojih i ima, o ostalima neemo govoriti jer nisam otuda), prema mom Sjajnom Aneliu Velikom, prema mojoj Breskvici, prema Maji21. Doneo sam iz Moavila Jejtsove pesme seate li se te knjige? Dali ste [mi] je 16. jula 1952, kupljena je kod Brentana, na aveniji Opera, bio sam presrean: udeo sam za tom knjigom toliko godina, od svoje esnaeste, a onda sam u Parizu (gde sam iveo!) sreo izelu de Lestran, koja me je volela i koja je volela pesmu, pisanu i proivljenu.) A osvetljavala su nas zelena ulina svetila22 jo uvek nas osvetljavaju i svetlee nam [sic]. Oh, pronai u ponovo sve to treba da bih vas obujmio svojim rukama, da bih vas obuhvatio i osvetlio, vas, ve toliko svetlu i blistavu. Volim vas, Ljubavi moja.

700

_______ [...] Hou li moi da radim u vaem odsustvu? Mogao sam da vam napiem ove redove, ak i ove stranice. Ali, oseam kako sam danas ostao bez svoje obnovljene snage. Potrebno je da imam vas pored sebe. Potrebno mi je da znam gde ste, da sve vreme znam da ste dobro, da ste potpuno zatieni. Proceniete sami, Ljubavi moja, ako se oseate isuvie usamljeno, ne oklevajte da se vratite u Francusku, na Jug najpre, a zatim meni. ta ja radim? Vas ekam. ekam va telegram. (Kuepaziteljka nije bila tu tokom dana, sii u upravo sada da vidim ima li pote. Ali sigurno bi mi je ve sama donela.) Imam elju da pozovem hotel, ali plaim se da me nee razumeti, nemam broj, a jo se plaim i toga da vas neu nai, jer ste, moda, izali. Sino sam pokuao da pozovem tetku23, automatski: neki gospodin, na istom britanskom engleskom, kae - greka. Traim pravi broj: tetka je izala.Telefonirau sada Lalandovima, da bih malo priao o vama. Telefonirao sam Lalandovima24, Lizu mi se javila (ak je u pozoritu, aklina je izala). Ona mi kae da telegram iz Italije moe da putuje i dan i po to je dugo, neu ba tako dugo ekati, zar ne? Siao sam kod kuepaziteljke jo uvek nije tu. Proetao sam kratko ulicom ka Trokaderou, a zatim sam se ponovo popeo. Boe dragi, pa ja sam vas ipak pustio da poete u pomalo nepoznatu sredinu. Ovde, kod nas, gore lampe. Teko mi je. Toliko mi je potrebno da znam da ste dobro! Moda ete mi telefonirati jo veeras, iako se nismo tako dogovorili? Razmiljali smo o tolikim stvarima, ali ne i o toj, a na to je prvo trebalo da pomislimo. Maloas sam pomislio da telefoniram naem sinu. Ali onda bi trebalo da mu prenesem novosti o vama, tako da u saekati va telegram. Hou li moi da otputujem u Nemaku? Tamo u jo vie biti u neizvesnosti. 20 asova i 30 minuta je, pozvau Tofofenove25. Telefonirao sam Tofu, vrlo je ljubazan. Priali smo oko pet minuta a onda sam osetio kako me gue suze. Kako sam mogao da vas pustim da odete tako daleko, ljubavi moja? Vratite se, iku moj.

23 Bertu Ancel (Berta Antschel), koja je ivela u Londonu. 24 Prijatelji i susedi Celanovih.

25 Elmar Tofofen (Elmar Tophoven), prevodilac (prevodio je Beketa, Natali Sarot, Kloda Simona), zamenik i naslednik Paula Celana na cole normale suprieure u ulici Ilm (Ulm).

701

26 V. pismo br. 169

27 Njihov prvi sin Fransoa je umro dan posle roenja.

Bilo je trenutaka, ovih poslednjih godina, kada sam verovao da treba da ivim po nekom drugom zakonu. Ali, ja sam veoma duboko, do sri va mu. Razumem vas, ljubavi moja, razumem vas. Toliko patnje, toliko samoe, toliko gorine. Ali sad je moje srce ispunjeno vama. Oseam vae usne, ljubim vas, na stanici smo, govorim vam da vas volim, i to kaem iz dubine due, i vi to oseate. Vas oi [sic], ljubavi moja, vae oi. Vau duu, veliku, iskrenu, savrenu. Doite, svetlosti moja, budite tu. Pomislio sam da vam poaljem telegram, ali rekli su mi da se moe desiti da vam stigne tek sutra, ili, ako je hitno, oko ponoi. Potraio sam, preko slube za telefonske pretplatnike, broj hotela. Verovatno mislite na sina, na mene. Ljubavi moja. A potrebni su mi i vai saveti. Imam broj, ali, ako vam telefoniram a vi ste izali, biete zabrinuti kad se budete vratili i saznali da sam zvao, ma ta da kaem (jer i molba da ne brinete zbog poziva moe biti loe preneta). Nemam ta da vam zamerim. I neu to vie initi. to se Epinea tie, naravno da niste mogli drugaije da postupite26. Dobro to znam, dobro to oseam. Bie opet svetlosti u nama, na due vreme, uz nau nikad izgubljenu ljubav. Nikada tokom mojih putovanja nisam osetio ono to u ovom trenutku oseam. Iz vas crpim snagu, zahvaljujui vama se ona ponovo raa. Doite. Kako sam mogao da vam kaem da mi ne telefonirate? Zovite me, priajte sa mnom. 9 sati i 20 minuta: zvao sam hotel, molei da gospou Ancel obaveste da e imati poziv. Budite tu, voljena, budite tu. (Najavljeno ekanje od pola sata). Sin je dobro, zar ne, skija, zabavlja se, radi. Na dragi Erik, naa nada. Na sin koji nam je dat iv27, koji ivi i ivee, ovek, ljudsko bie. I veoma zatien, vezan za ovaj dom, va i njegov. I Jevrejin, sa razumevanjem, smerno, ponosno. 9 sati 35 minuta: Telefon zvoni jednom, podiem slualicu, - nema odgovora. 9,45 Ponovo zvoni: Ne moe se uspostaviti veza sa Rimom. Pomislivi glupo da je telefon u hotelu zauzet, ja kaem: Onda nemojte vie pokuavati. A zatim, predomislivi se, ponovo zovem, ali ako je najavljeni poziv neko primio, to ve vie nije ista osoba. Samo da vi ne budete zabrinuti. Oh, znam da sam vrlo nestrpljiv, vrlo nespretan.

702

________ Bez svega toga, bez te kampanje protiv mene, kojom se, to je sve oiglednije, uveliko pokuava da se potisne, da se iskljui taj pesnik, pomalo stranac: kako bi na ivot tada bio miran i srean, ispunjen ljubavlju i poslom, vaspitanjem naeg deteta! Ali, uporno emo se boriti, izdraemo, sve troje, zajedno, sve blii jedno drugom. ________ Okrenuo sam peanik. Treba da se smirim. Vi ste dobro, boravak u Rimu e vam biti uspean. _______ Ponovo me zovu: slualica telefona u vaem hotelu nije bila dobro sputena, tako da poziv nije ni stigao. _______ Dobro ste, zadovoljni ste. Ponovo sam siao kod kuepaziteljke, koja je, ovog puta, bila tamo. Nema telegrama, ali to je, u stvari, i normalno. Imau sutra novosti o vama. Ponovo okreem peanik, i dalje isto. Odlazim da kupim Dominal28, a zatim u lei, mislei na vas, mislei na naeg sina, na va povratak. Treba da nauim da vas ostavim samu, mirnu, na miru. Ali voleo bih da tako mirni budete ovde, pored mene, sada. _______ Ponedeljak 7 sati 15 minuta Isprekidana no, prilino besana, blago komarna [sic]. Ali po buenju se oseam sigurnije: dobiu va telegram u podne, poslau i ja vama jedan, kao i ovo pismo. Ostavila si naeto paklo cigareta. I upalja. Jesi li kupila drugo? Sigurno si popuila jednu cigaretu na stanici. Palim tvoj upalja, plamen gori, svetli.
28 Lek koji se koristi u leenju dugotrajnih izofrenija i psihoza sa halucinacijama, a u veoma slabim dozama kao umirujue sredstvo.

703

[Vidim] vas u Rimu, sigurnu u sebe, jaku, hrabru, ubirui ono to vam je potrebno za rad, bistrog oka, irom otvorenog ka stvarima. A te stvari vam se obraaju. Ljudi vam se obraaju, prihvataju vas, ljubazno, onako kako to Italijani znaju, s potovanjem: oni shvataju ko ste vi, ve na prvi pogled. 8 sati: Karmen stie.
29 Ljubavnik govori o rui u svom srcu, naslov pesme.

Otvorio sam Jejtsovu zbirku na strani 62: The Lover Tells of the Rose in his Heart29 Neto pre devet sati: Va telefonski poziv. Nemojte ostati due nego to vam prija, ljubavi moja. Nedelju dana, ako moete. Zatim skoknite kod vae prijateljice u Kabris, pa se vratite kui. (U jutronjoj poti, jedno pismo gospoe Porene30, ene onog kompozitora iz Rima, veoma je ljubazna, radila je na dve poslednje zbirke, kao i na Meridijanu. Mislim da bi trebalo da joj telefonira: 50-24-04. Adresa: Via Bruzzesi 7. Ako se budete druili sa ljudima, lake e vam proi vreme.) Ii u u sredu u Virzburg, na dva dana. The lover tells of the Rose in his heart Paul [Na margini:] Tofofenovi, kojima sam jue telefonirao, insistiraju da ode u posetu njihovim prijateljima edelima.

30 U pismu od 16. 1. 1965, Ida Porena alje svoje prevode pesama i lanak o Reetki jezika i Niijoj rui, inspirisan itanjem Meridijana, govora Paula Celana prilikom dodele nagrade Georg Bihner u Darmtatu 22. 10. 1960. Njen suprug, Boris Porena, komponovao je muziku za Fugu smrti (Todesfuge) i neke druge pesme. Celan ih je upoznao tokom svog boravka u Rimu aprila 1964.

704

198

Via Zanardelli 28 Hotel enio [Rim,] 19. januar 1965.

Mili moj, ljubavi moja, Kako sam se samo obradovala kada sam, vrativi se veeras (19 asova), pronala tvoje tako dugo pismo. Ovako usamljenoj, stvarno mi je prijalo to sam se ipak osetila tako voljeno i toliko u mislima onoga kojeg volim_ I meni je bio veoma tuan i bolan polazak vozom u nepoznato, ostavljajui te pri tom na tom tunom staninom peronu. Dolazak u Rim je sasvim sigurno bio jo gori, kao i ta duga, prva, iscrpljujua etnja, nisam vie mogla da hodam i stvarno sam poela da brojim milje koje su nas razdvajale. [...] Uprkos tekoama sa poetka mog boravka ovde, vidi da se trudim da on ne proe ba loe. Rim je ipak veoma zavodljiv grad, toliko toga ima da se vidi, ak i ako ovde dugo ostanem, ostaviu jedan dobar deo da sledei put zajedno obiemo_ Priznajem da me je ipak iznenadio svojim draima, svetlou i bojama, koje se razlikuju od pariskih_ Toliko ima lepih palata, starih uzanih ulica, velikog bogatstva ali i veoma veoma velikog siromatva. ta sve ne bih sada dala za jedan dugi sat proveden sa tobom, ovde, u ovoj prilino tunoj i loe osvetljenoj sobi, u ovom malom krevetu!... Ljubavi moj, preplavio me je u ovom trenutku jedan veliki talas ljubavi prema tebi, Paul, Ljubavi moja, mili moj, da, ja sam carica svih tvojih Bukovina, ali ne i drugih! Ne brini za mene, loi trenuci s poetka su ipak proli, ipak imam elju da pomalo vidim ovaj stvarno privlaan Rim, ali neu ostati ako se budem suvie dosaivala, svakako neu. Ali, poto sam ve ovde, ako budem mogla, ipak hou da iskoristim ovaj boravak da bi me to malo dralo_ ak i ako se oseam vrlo usamljeno, ak i ako ni sa kim ne razgovaram. U stvari, ima neke drai u tome kad si potpuno nepoznat u velikom gradu. Ne krijem da bih u ovom trenutku vie volela da sam ovde sa tobom ili da barem imam neke prijatelje, to nije sluaj, ali pokuau da prevladam svoju samou i da je ispunim rimskim vrtovima, rimskim ulicama, nekim muzejima_ Ipak, slabo zapaam. Razmiljam, povrno, o nekim buduim

705

31 Ova grafika e konano biti nazvana Seanje na Holandiju Erinnerung an Holland, 1964 (Celanovi su boravili u Holandiji od 23. do 26. maja 1964). Izdrau (Je maintiendrai) je, zapravo, deviza jedne holandske porodice (OrangeNassau), koju Celan smatra francuskom varijantom svoje devize Stehen. 32 Izmeu 1954. i 1967. godine, Paul Celan je dao naziv, esto dvojezian, svim grafikama svoje supruge.

grafikama. Naalost, mislim da ovde ne mogu da radim (kad bi samo moj novi atelje bio ovde!). Ali moda u moi po povratku! Sea se kako je nastalo onih etiri ili pet grafika posle Amsterdama, kao da su dole same od sebe; jedna od njih je i Izdrau31. Hvala na svim tim lepim naslovima32. Naveu sada tvoje rei, zato to mi to priinjava zadovoljstvo i da bi jo jednom bilo napisano: Pronai u ponovo sve to treba da bih vas obujmio svojim rukama, da bih vas obuhvatio i osvetlio, vas, ve toliko svetlu i blistavu. Volim vas, Ljubavi moja. Do skorog vienja, Lubavi moja, vratiu vam se svakako, i mi emo sve troje izdrati i boriemo se, i pobediemo_ Napred! Za pravdu, istinu: za Poeziju: za Ljubav. izela

706

Oleksandar Irvanec Semjon Libonj Jurko Pozajak uri Grigorjevu Ivan Luuk Nazar Gonar Roman Sadlovski Taras Feuk Nazar Fedorak Rostislav Meljnikov Roman Skiba Vasilj Mahno

SAVREMENA UKRAJINSKA POEZIJA

preveo i priredio: Miodrag Sibinovi

IZ SAVREMENE UKRAJINSKE POEZIJE

preveo i priredio: Miodrag Sibinovi
Ukrajinska knjievnost, kao jedna od tri dananje istonoslovenske, svoj razvoj poinje od kraja X veka, ali se kao posebna razvija, u svakom sluaju, bar od XVI veka. Zbog osobenih istorijskih i drugih uslova, na naim prostorima je uprkos tome to se za nju znalo, dugo bila u senci ruske. Posle prisajedinjenja Ukrajine Rusiji 1654. godine nastale su tekoe oko razvijanja i upotrebe ukrajinskog jezika. Bez obzira na to to je politikom evropeizacije i sekularizacijom drave otvorio prostor za prodor u rusku knjievnost i umetnost estetike baroka, Petar Veliki 1720. tamparijama u Kijevu i ernigovu zabranjuje da objavljuju knjige na ukrajinskom jeziku. U ime jaanja monolitnosti carevine, i Katarina II je 80-ih godina XVIII veka donela dekret o zabrani nastave na ukrajinskom jeziku u svim osnovnim i srednjim kolama, kao i u visokokolskoj crkvenoj ustanovi, uvenoj Kijevskomogiljanskoj akademiji... Jedna od karakteristika novije ukrajinske knjievnosti je da, od svojih poetaka, pod stalnim pritiskom politike. Tokom XVIII i XIX v., u ime slovenskog jedinstva, a u XX veku, u ime monolitnosti nove sovjetske kulture, razvijana je, uglavnom, nepovoljnim drutvenim uslovima. U vie perioda, pisci koji su pisali na ukrajinskom jeziku, ili posle 1917. godine, kada je ukrajinski jezik zvanino priznavan, pisci koji su, kao zagovornici ukrajinske etnike osobenosti, odvie insistirali na kontinuitetu nacionalne umetnosti rei stvarane na ukrajinskom jeziku bili igosani kao razbijai Ruske pravoslavne carevine, odnosno, potom, kao nacionalisti i neprijatelji Revolucije, te su nemilosrdno proganjani, a mnogi od njih i fiziki likvidirani. (Kod nas se dosta zna o ruskoj knjievnosti i njenim rtvama u vreme staljinistikih represija, a o ukrajinskoj gotovo nita...) Prof. ukrajinskog jezika i knjievnosti na beogradskom Filolokom fakultetu Ljudmila Popovi je krajem novembra prole godine na knjievnoj veeri o igosanim ukrajinskim pesnicima (vee je odrano na Kolarevom narodnom univerzitetu) citirala izvod iz telegrama njujorkog Udruenja ukra-

709

jinskih pisaca (Re) upuenog uesnicima Drugog sovjetskog kongresa pisaca, odranog u Moskvi 20. XII 1954. godine: Ukrajinski pisci politiki emigranti pozdravljaju kongres i izraavaju svoje sauee svim piscima porobljenih naroda SSSR-a. Godine 1929. objavljivana su dela 259 ukrajinskih pisaca, od kojih je posle 1938. godine nastavilo da objavljuje samo njih 36. Molimo da se objasni, gde su i iz kog razloga su iz ukrajinske knjievnosti nestala 233 pisaca? Ovaj telegram je pratio sledei materijal za tampu. Prema priblinim proraunima (jer do tanih podataka nije bilo mogue doi), broj 223 se objanjava na sledei nain: streljanih je 17; dovedenih do samoubistva 8; uhapenih, prognanih u koncetracione logore i izbaenih policijskim metodama iz tampe (meu kojima ima pobijenih u logorima) 175; nestalih bez traga 16; umrlih svojom smru 7. Ovi podaci, zajedno sa ostalim potresnim svedoanstvima o traginim sudbinama ukrajinskih knjievnika koji su podvrgnuti represiji, prvi put su objavljeni 1959.godine u Parizu. Naporom jednog od preivelih svedoka staljinistikih istki Jurija Lavrinenka, koji se spasao iz koncentracionog logora i emigrirao da bi iz udom sauvanih pesama u periodici, iz rukom prepisivanih zbirki, iz pisama i beleaka stvorio svoju antologiju Streljani preporod koja predstavlja potresno svedoanstvo o traginoj istoriji ukrajinske knjievnosti sa poetka 20. veka. U Ukrajini je ova antologija objavljena tek 2002. godine, punih deset godina nakon sticanja dravnosti. A ta su bili grehovi tih ubijenih i proganjanih ukrajinskih knjievnika? Lj. Popovi pie: U zvaninim izvetajima sa fabrikovanih suenja uglavnom su optuivani za pripreme teroristikih akcija protiv drave... Takve su bile zvanine optube reima. U stvarnosti ovi teroristi, naoruani perom, branili su svoje pravo na originalni estetski pristup stvaralatvu, drukije reeno, nisu uklapali u predstavu o novoj sovjetskoj umetnosti. (...) Ukrajinski knjievnici s poetka XX veka videli su svoj glavni zadatak u hitnoj modernizaciji umetnosti, koja bi morala za nekoliko godina da nadoknadi ono za ta su evropskoj knjievnosti bile potrebne decenije. Odatle tolika raznolikost umetnikih pravaca i udruenja u mladoj modernoj ukrajinskoj knjievnosti simbolizam, futurizam, neoromatnizam, neoklasicizam, neorealizam, impresionizam to su samo neki od knjievnih pravaca koji su bili aktuelni u ukrajin-

710

skoj poeziji dvadesetih-tridesetih godina, i to svi u isto vreme! Pesnike koji su im pripadali zaista je malo toga objedinjivalo osim voljene otadbine, slinih hronolokih okvira ivota i zajednike tragine sudbine. igosani ukrajinski pesnici iz 30-ih godina XX v. 60. i 70ih posle privremenog poputanja stega nakon Staljinove smrti, dobili su naslednike meu novim, mladim piscima, koji su se, meutim, ubrzo, takoe nali na udaru zvaninih dravnih institucija. Osim toga to je objavljivanje njihovih dela, ve od kraja 60-ih, bilo zabranjivano, neki od njih su, kao i njihovi prethodnici, ivot tragino zavravali u koncentracionim logorima SSSR (poslednja naroito upeatljiva rtva ovakve politike bio je pesnik Vasilj Stus, 1938 1985). I ovih pesnika, ija je zajednika platforma, uprkos individulanim razlikama, bio preporod savremene knjievnosti na temeljima nacionalne tradicije i estetikim tekovinama savremene evropske literature nije bilo malo: Lina Kostenko, Dmitro Pavliko, Vasil Simonenko, Mikola Vinhranovski, Ivan Dra, Roman Lubkivski, Mikola Vorobjov, Vasil Holoboroko, Viktor Kordun, Grigorij ubaj i mn. drugi. V. Kordun kasnije, povodom sudbine tog preporoditeljskog pokreta, konstatuje da je, ve od poetka 70-ih, sa obnavljanjem sovjetske represije, dolo do neuoenog odmah raskola na one koji su krenuli putem to je vodio kroz sasluavanja, hapenja, logore, gulage... i smrt, i na one koji su, u elji da preive i zadovolje svoje line ambicije ukljuivanjem u tadanji establiment poeli kako u svojim stvaralakim, tako i u svojim ivotnim stavovima, da se pribliavaju partokratskim idejama. Suoena sa takvom stvarnou, oni dosledni preporoditeljskim idelaima, osetili su potrebu i za svojevrsnom transformacijom poetike negovane tokom 60-ih godina. Umesto politike dvosmislenosti, u koju su esto upadali pesnici ezdesetih tvrdi V. Kordun, kao od jedan od vodeih protagonista tzv. kijevske pesnike kole u poeziju je uao istinski dramatizam narodne egzistencije (...) Umesto minimalne narodnosti, injeni su pokuaji razvijanja mitopoetike svesti; umesto igre kulturolokim realijama, naroito onim realijama iz istorije zapadnoevropskih civilizacija, ije pominjanje je istinski zaokret ka izvornoj osnovi egzistencije. Zanimljiv je pomalo zagonetan aforizam Line Kostenko: Nekad Orfeji, a sad korifeji. Moe se dati, no ne i nestati. Da li je ovo i kritike sabrae po liri, saboraca iz vremena otpora

711

sovjetskoj vlasti, koji su posle proglaenja ukrajinske nezavisne drave otili u vlast? Simptomatino je poetesino jednodecenijsko demonstrativno povlaenje iz javnog drutvenog ivota od poetka 90-ih godina XX veka, koje je ukljuivalo i odbijanje davanja bilo kakvih izjava za glavna glasila u zemlji. Simptomatino je, naroito u kontekstu njenih otrih satirinih iskaza iz ciklusa Letei katreni, poput sledeeg: Reimi, hunte i peritorije. / Prolo je sve, ve narod u propast ode. / Ali u igri, na starom goblenu istorije treba da se zbog neega izveze lik slobode.; ili, u kontekstu njenih ovakvih aforizama: (prvo) Slomljena dua je kao Troja, nadivi svoje ubice. (a zatim) Dua je prola kroz sve stadijume dolo je vreme da se smeje. U naoj Antologiji ukrajinske poezije (Banja Luka Sarajevo, 2002) dalji tok razvoja ukrajinske poezije Lj. Popovi u predgovoru predstavlja ovako: Mlada generacija, pre svega pesnici osamdesetih Igor Rimaruk, Ivan Malkovi, Vasilj Gerasimjuk u ukrajinsku poeziju unose razmiljanje o ponovnom vrednovalju ideja dobra i ljubavi, oseanje krize starih ideala, ali i svest o opasnosti od profanisanja novih. Tako se u stvaralatvu pesnika-modernista osamdesetih, okarakterisanih kao ironina moderna nagovetava dolazak... prave avangarde koje je doivela svoj uspon devedesetih. Karakteristino je da novi pesnici 90-ih donose novo stvaralatvo, neordinarno kao sama avangarda, ponekad paradoksalno i nezavisno, koje baca izazov svima. Obilje pravaca i tokova, a ponekad i njihova eklektika meavina, karakteriu savremenu ukrajinsku avangardu. Avangardne grupe, poev od Bu-ba-bu (Burlesk-balagan-bufonada), iji pripadnici stvaraju poeziju izmeu dadaizma i teatra apsurda, Propala gramota sa sloenim problemima mladog oveka u svetu skepse i beznaa; Mlada degeneracija sa estetskim rafiniranim nadrealistikim pomeranjem ravni i karnevalskom legalizacijom snova; Lu-Go-Sad, Muzejski prolaz 8 propagiraju nevericu u bilo kakve ideale, umetniki nihilizam, estetiku runog, kult dramatinog i traginog. Elementi dehumanizacije, svojevrsni elitizam koji se ispoljava u domenu sadrine i jezikog izraza mogli bi da se izdvoje kao crte savremene ukrajinske avangarde. Moda bi se ovom doista preciznom opisu, radi karakterizacije, mogla pridruiti i sledea teza: ovakva opta filozofska i estetika orijentacija ovog toka ukrajinske poezije, karakteristina i za belorusko i rusko podruje, korespondira i sa antiutopizmom, sa gubljenjem vere u

712

velike, univerzalne objanjavalake i estetike sisteme koji se danas najee podvode pod odrednicu pomalo mutnog pojma postmodernizam (mada ima miljenja da ukupna drutvena klima u Ukrajini posle proglaenja nezavisnosti nije pogodna osnova za razvoj postmodernizma). Kako inae objasniti onog Luukovog oveka koji je, iz odreenih razloga, reio da legne pod toak istorije, a ovaj ga, prokletnik, zaobiao i otiao desetim putem! Bez pretenzija na neke konane knjievnoistorijske zakljuke, u ovom izboru vam predstavljamo panoramu upavo te linije savremene ukrajinske poezije. Za osnov smo uzeli Antologiju alternativne ukrajinske poezije druge polovine 80-ih i 90ih godina (Harkov, 2001) XX veka, ali smo pojedine pesnike predstavili i stihovima iz njihovih autorskih knjiga, objavljivanih pre i posle te antologije. Imajui, meutim, na umu da se osnovna dostignua savremene ukrajinske poezije ne smeju... vezivati iskljuivo za avangardu i da ukrajinska moderna nastavlja svoj ivot u poeziji ezdesetnika predstavnika kijevske kole pesnika osamdesetih i devedesetih V. Gerasimjuka, T. Meljniuka, V. Mahna, B. avurskog i drugih (Lj. Popovi) u ovaj izbor smo ukljuili i tri prevoda Lj. Popovi iz poetskog opusa V. Mahna, Za to imamo jo jedan dodatni razlog: ti prevodi su iz ve gotove knjige prevoda odabranih Mahnovih pesama, koja jo nema svog izdavaa.

713

Oleksandar Irvanec Pesme Istonih Slovena

1. Ukrajinksa pesma Pevaju, eui, devojke... Prva devojka Ej, sred naeg lepog sela Kovanica puna, vrela, Al sva devojija Voli Brusa Lija. Samo sam ja cura svesna, Volim jedino Silvestra. Samo sam ja cura gorda, Volim Harisona Forda. Druga devojka U klubu su izveera uske. Sam matorac i matore guse. Inostrani ekstrameks Garantuje ekstra seks. Voleh jednog ekstrameksa, Ko cvetak sam pukla. Pa sam, ne ba izdaleka, Ekstrameksa svog razvukla Po labrnji... Trea devojka I NLO, evo, tu je Ko tanjir se vije, Da nam selo ispituje, Al ima rakije. Moj dragi homoniod Zorjanin astralni, Pa mi dao kontraceptii oralni. Poslednja devojka Na leima torba, U njoj raji tipci, A u grupi Bu-ba-bu Sami muenici

714

Semjon Libonj Nonsensnitnica-1

Nisenitnica. Nonsens vitica Sans-sens nitica Sen-Sanc labudiica.

Nonsensnitnica-2
Najlepi je lik nakaznosti Milicija? Kako? How? Sve mine, k0 u mene nalet bubuljiavosti. Ja sam pouzdan. Ako? When? Peva peva, vodoskok skae, Za mnom put plae, ao, haj. Ur-ra!!! Why? Ganjaj u Urugvaj.

Nonsensnitnica-7
N+7 leta je moj durmanDiran, Diran. Drndou, zavrni taj kran! Oni romantici su samo s ekrana. Galjo, pa kopita su od rana, Ovnujski glupani! 1989. leta N= 1

715

Nonsensnitnica-20
ovek elom u okno Utonu. Kapke fiksira Da fokusira zrake iz Zone suprotnog okna. Oko je kinoprojektor, Okno-ekran. Na ekranu-kadrovi sa bala. Bele rane Parada balerina. Bol rine i line Iz rane u zrak I umota prostor Ko prostirku Kanapom. Tuno balerina Na njemu balansira Pa sleti,sleti U postelju oveku. Stop-kadar! Stil ,,20. vek foks Prestoniki balet Izda karte Za N ljudi -----------------------20.vek week-end

Nonsensnitnica-24
Majine nade Prodire klan. Subotnji okupatorMasni plan. Kontinent nada je Skorbutav okean. GodinaAn-24.

716

Jurko Pozajak
* * * Dotrite kod mene sutra, Ispriau vam ja istinu! Dotrite kod mene utra Ispriau vam ja i tinu! Do rite o mee uta, I riau am a i tu! O i e o ee iu! I aa i a au !

Srea
Krtica ima oi, Ali videti nee. Ja imam sree, No kuee. Pasja je srea Stutenih vea: Prozuklo grlo, Krvava lea. Pasja je srea Jad ogroman: eljusti gladne, Sloboda bez doma! Kad mesec puni Na zemlju sija, Od sree mi se Samo zavija.

717

uri Grigorjevu
* * *
1 Hreatik je glavna ulica u Kijevu.

Mladi patriota u Hreatiku1 Ispredava ukrajinsku gramatiku. Narkomani i kurvice I ostale tamonje pitce Sad vole ukrajinsku gramatiku.

Ljuske

(O naoj generaciji) 1 Ispod snega udan cvet ika i sve tera u materinu. 2 Sunce izlazi-zalazi, I zemlja plovi polako. Na zemlji ivi biomasa, A u njoj i ja-balavko. 3 trba baba u movari Vreba komarca spretnog. Ah, sudbo! U ijim eljustima u Da umrem neprimetno?! 4 Pogazi psa autobus prani, Prosu mu creva kobnog dana. Al neu ivota da se plaimui u njemu i lepa strana.

718

* * * Trijesgodinji Buratino I dalje optimistiki slep, Propivi davno Melvinu, Sve svoje stavih maku o rep. I svake veeri pijan, Cerekam se u krmi jo, Veseo, drven, lepi prijan, A patriota, bome, lo. Pijem, ali sam svestan Da sam, bez obzira na to, Alkoholisana treska Koja ne utanja na dno. * * * Na ringipilu kurva krui, Odozgo ona ljubav lovi. Ja dole nikako da skuim ta traim tu sa svetom ovim? Miris prolea na prozoru I glava laka i pijana, U glupom ringipilskom horu Rei se zbrkale ovog dana. A kurva gore krui li krui, A kurva svoju ljubav lovi! Da l to nju volim? Jo ne kuim... Ali sam opet sa svetom ovim!

719

Kolekcija pesnika
7 Ti ekscentrini verlibri Popili mi pamet lepo, Pevam pesme k0 kolibri, Piui ih repomZanos igre bez distance Mala duga kroz lijanu, Ja sam orfej za supstance Tue pavijanu!

720

Ivan Luuk Zemaljci

Moja otadbina je moja krletka, a ja sam ptica selica vorak, uvek joj se vratim. Moja otadbina je moj kavez, Tu sam ptica pevicaKad poelim, izletim, pa mu se uvek vratim.

Varijacije na temu
tebi meni tebe mene tobom mnom ti mi te me

Gundelj
Puzim jer sam gundelj, ne znam kako se zovem, odavno sam bez isprava. Ne zanima megde je cigla, a gde je oblutak, propuzau oko njih kao pravi junak. Kad nabasam u kaljugu, umiu se, maljavim noicama u se obrisati uvek treba biti lep i nastaviu da puzim. Sledei kamen Ne zaobilazim jer sam umiven.

721

Rasputna raskra
Na raskru sm u sa sobom da se skupim, Sve svoje sebe na savet da sazovem, Lenje da oinem, prekorim spore, Da sve skupim na napuklog sebe nekako da zakrpim. Ukrajinu-Rus u, sabornu dravu, Oseam, u centru svoga zaviaja, Vitlom, simbiozu od pakla i raja, Da, zaetu, suem do samoga kraja. Planue u meni alfa i omega, Dan e prosijati, no postati znatna: Najmanja celina-re sveobuhvatna Za ravnoteu je vanija od svega. Na raspuu, ko ekscentrik veni, Drmusam Beskide, a Everest jei.

Legoh pod toak istorije

Legoh pod toak istorije, a on me zaobie. Ne htede da me pregazi, psina, ve ode desetim putem.

722

Nazar Gonar Autoportret u tramvaju

Idem tramvajem oi u prozor: tamo idem tramvajem i gledam u sebe, tamo sam providan, vidi se kroz mene ulica, vidi se svet. Osmehnuh se sebi i svetu i osmehnuh se dvared.

Autoportret u autobusu
I mnome, i ogledalcem citno tresei cr-te svoje izgubilo lice...

723

* * * a dama adamavol!

Autonaturmort
kako neprirodan muno hladnorodan hipnoman hipnofob kako neprisutan izmueno sputan tuga-tuga * * * Simbolizam i mistifikacije. i fantazije, i ostalo, itd. to je meni strano: ja sam za istinu, ma gorka, ma kisela, ma slana... Ma jaka, uvek je ko ilo to se ne moe sakriti u miici. Jue upadoh u jamu s ubretom iskobeljah se nekako, al nikako da se operem: ne pomau mi mirisi kojima se posipam, ni koje pijem. Ni hronina kijavica ne pomae... Moj smrad vi, moda i ne oseate, al ja ga ne krijem, ne krijem ga, uopte.

724

Lirika futuriste
ja te volim lim volim vo lulu bi ja nisam futurista i nisam uopte glista iako imam gliste to zapravo nije crv ni kakav gad no pre Zmaj to jedino zna da pljune zagonetku i napuni crevo milju njuha esto do besvesti ima superzaklon da trai zavetrinu

725

Roman Sadlovski
* * * Nikad mi vie nee, zapliui se u dugoj spavaici, izai u susret. Ne zato to takve spavaice vie ne nosi niko, nee mi ni u drugoj izau u susret.

Pobuna igrake
Ja sam poslednja re to ti ostade posle onoga o emu je bolje ne govoriti. Ja sam poslednja igraka kojom se igraju deca kao najdraom. Neu da budem to. Ali ne zavisi sve od togata ja hou ili neu.

Opratajui se
ko sadraj hladan ko pokret ubistva (ko miris nemira Ko zgarite runo kao tok nada ko nevidljiv san lie opalo sebe izmatalo)

jue il sutra e u pustari sada za nekog vrata otkrinuta ( vee zatvara zveketom pokreta tokom tramvaja prvim do kraja)

potom nastane oseaj nemoi otegnut dugo ne tok na jug

726

Taras Feuk
* * * Magle se snenobele kamelije I kia ogolele gajeve poji. Odleu vorci i Jevreji Put pustara Palestina svojih. Na granama samo ugljenisana gnezda I po izrovanim putevima blata more. Samo aure od ispaljenih metaka C pogorelih itita gore. Kraj puteva kue samrtne beline, Ridaju vrata koja se jo gare. I kog e vam vraga jo Palestine? Kog e vam... opet pustare.

727

Nazar Fedorak Hronika

Englezi sedmicu poinju od nedelje. Ja sedmicu poinjem od tebe. Subota: Oprostismo se. Nedelja: Kucah na maini. Ponedeljak: Pisah o utilu. Utorak: Tugovah sat za poslom. Sreda: udeh za njim. etvrtak: Shvatih ta ekam. Petak: Dobivi pismo, poeleh da odsviram na violini valcer arli aplina. Shvatih da ne umem, Kada videh pikidane ice. Sve u svemu, nita to bi se moglo Ispriati.

728

Rostislav Meljnikov Eksfolikacija

Taj kraj na kii i lipi zameniti, prodati - zaboraviti skroz... Popiti pivo postojati i bos na kraju Galasveta piti i nestati

Egzekucija
Vee je smrdelo na fekalije starog olinjalog maka koga si hteo da obesi, da ne bee tramvaja to ostavi samo uspomenu po inama na stanici

729

Roman Skiba Pijanac

Svima u kui Samo ja falim. Odavno bih se vratio, Ali zaboravih adresu... * * * Ako vam se na prozoru pojavi vampir, Fotografiite ga. Inae, osim vas, Niko ga nee uslikati... * * * Gde kesten nebo podupire, Gde je grad zaspao naisto, Ja akama oi utirem Pa me nazvae teroristom... Suzi da verujem nije me sram. I migam ovim ludim krajem... Bio sam divalj. I bio Sam. Pa me nazvae samurajem... Jo u u ta da virnem malo... Kupe za dvoje proveriu, isto, Do svega mi je, realno, staloPa me nazvae realistom.

730

* * * Oljutiu te kao bananu. Oljutiu te. Ne dam te inoplemenom klanu, Ni lavu dlake ute. Ogoljen struk u da ti okuam zubomMoja se mudrost u zubima krije. Mae nam maramicom, gle, Kolumbo. Jer, banana je iz Kolumbije.

731

prevod: Lj. Popovi

Vasilj Mahno Dez varijacija

o majko afriko crnom afrikatom vibirira tvoj dez izgovor zapljusnut glasovima-u mnogoglasju tihom snegu Kilimandara iz slonovae saksofona sliva se tuga spiriuelsa septikom jamom harlema smradom naputeniih zgrada vuijim jagodama tvoje dece sa nezasitim utrobama veite gladi uvek bremenitim tvojim kerkama o majko afriko crne masline tvojih oiju crni slapovi kose tvoje keri sazrevaju pre dozrevanja plodova i padaju ranije od njih - ko srebrom nakita kite se ruhom ljubavnog znoja njihov ples pulsira zapnutom kucavicom krgutanjem zubaa i urlikom lourensove kornjae one su otrovne i pomamne tvojom muzikom o majko afriko pune se tela biljaka i zveri ona je u rastrubljenim slonovskim surlama u zrikanju orkestara insekata jaucima leinarske rtve sprenom pustinjskom bilju zvunom dobovanju po zategnutoj bivoljoj koi ona pee kao odrana bivolja koa srebrna drela tvojih pevaa grkljaju uaren suv vazduh i eruptiraju kao ptica koja hrani svarenim ivim mesom svoj okot

732

o majko afriko tvoj ostareli dez i tvoj mrki jezik ivota ujem u podzemnom prelazu koji produvavaju svi atlantski vetrovi presoljenim zvucima saksofonske melodije koju izduvava tvoj pamuni sin u ritmu njiui prebira dugmie instrumenta kao da trebi kukuruz izduvava melodiju tvoje veite nedokuive tuge o majko afriko * * * negde u letu bez dna jezero staklene sri opet naboe na rog meseev pramenak dri stuten u traku trag lisica laju za njim tek ispod kamena duhpodzemnog bunara dim tamo gde seni put belina brdovitog tla kao sirotinjsa rita usred krajolika zla od Boga naputen zov utanji zvuk on bod osinja odora led svetlosti tajni kod kao heruvimov let

733

* * * sa severa eva donosi strofu - odlomak knjige od lanjskog leta zlatni lani koji isplete dete u kolo uhvaeno a pesma du fu lii na akvarel iz 11.veka

734

PORTRET SLIKARA
Mladen Miljanovi

Sarita Vujkovi

RADIKALNI ZAOKRET U VIZUELNOJ UMJETNOSTI (na primjeru umjetnikog djelovanja Mladena Miljanovia)
Savremena umjetnika scena Republike Srpske, definisana u nekoliko posljednjih godina, obiljeena je izuzetno aktivnom pojavom Mladena Miljanovia (nagraenog nagradom ZVONO za najboljeg mladog BiH vizuelnog umjetnika u 2007. godini) koji je za samo nekoliko godina javnog prisustva na bosanskohercegovakom umjetnikom prostoru uspio da ostvari izuzetno zapaenu, gotovo zavidnu karijeru, i tako postane neizostavni reper na mnogim izlobenim manifestacijama recentne umjetnosti ne samo u Bosni i Hercegovini ve i u irem regionalnom kontekstu. Ovu injenicu moemo objasniti oivljavanjem neaktivne umjetnike scene Republike Srpske, pokrenute od strane nove generacije preteno mlaih umjetnika, koja je za razliku od svojih starijih kolega postala svjesna znaaja novih tehnologija i medija u kontekstu savremene umjetnosti danas. Duboko razumijevajui ograniavajue okolnosti sredine u kojoj ive i stvaraju, nova generacija je nainila aktivniji zaokret prema savremenijim izvorima informacija, a onda i savremenijim oblicima djelovanja koje je omoguilo formiranje nukleusa umjetnike zajednice. Njihove aktivnosti iroj javnosti postale su proteklih godina vidljive kroz djelovanje nekoliko umjetnikih asocijacija (PROTOK, TAKA) ali i pojedinih veoma smjelih, radikalnih i umjetniki zrelih samostalnih projekata, meu kojima se po svojoj problemski angaovanoj inicijativi posebno izdvajaju umjetniki projekti Mladena Miljanova. Vratimo li se jednu deceniju unazad, u vrijeme traumatinog razdoblja rata, sankcija i ekonomske krize, uoiemo diskontinuitet u kojem se savremena likovna scena tokom devedesetih potpuno gasi, to je ostavilo dubokog traga u likovnim i vizuelnim umjetnostima ovog prostora. Na ovoj lo-

737

kalnoj mapi, gdje su veoma primjetni paradigmatini procesi diskontinuiteta, uoljivo je da nije bilo uestalih komunikacija sa drugim sredinama, a umjetniko kreativnom radu svakako da nisu bili naklonjeni uslovi ivota pod kulturno ekonomskim sankcijama. Zato nije teko shvatiti da je radikalni zaokret u umjetnosti, koji je krajem XX vijeka prevaziao sve stilske, medijske i ostale podjele, dugo vremena ostao neprimijeen kako od vodeih institucionalnih tako i od vaninstitucionalnih umjetnikih krugova. Pojedine autentine umjetnike pojave prole su nezapaeno jer postojei kustoski kapacitet i umjetniki okvir nije bio dovoljno otvoren da ih uini dostupnim, niti trajno vidljivim. Ovaj nepremostivi diskontinuitet u umjetnikim praksama ovog prostora postao je vidljiv prvenstveno u svom odnosu prema novonastalom drutveno-politikom kontekstu, u kome se ni generacija mlaih umjetnika nije najbolje snalazila. Tek pojavom Akademije umjetnosti 1998. godine u Banjaluci i preimenovanjem ranije Umjetnike galerije u Muzej savremene umjetnosti Republike Srpske 2004. godine stvoreni su institucionalni, a djelimino i produkcijski uslovi koji su postali svojevrsna infrastruktura u sistemu umjetnosti koja se tek poela stvarati. Institucionalna umjetnost tek je pojavom samosvjesne i medijski obrazovane grupe umjetnika, u posljednjih nekoliko godina, dobila svog radikalnog drugog, prepoznatom u generaciji mladih ljudi koji, iako obrazovani u skromnim uslovima Akademije umjetnosti u Banjaluci, poznaju i prate aktuelne tokove. Mnogi svjesni problema prostora u kome umjetniki odrastaju i problema obrazovne institucije u kojoj se koluju, nastavili su svoje kolovanje u drugim sredinama, ali za razliku od svojih starijih kolega, porijeklom sa ovih prostora, koji su tokom ranijih decenija odlazili na kolovanje u razne gradove bive Jugoslavije ili inostranstvo, i tamo trajno ostajali, ovi mladi ljudi se vraaju, shvatajui da nemaju ba velike mogunosti izbora ni tamo ni ovdje. Ove zajednike drutvene okolnosti u svjetlu trenutnih mogunosti, prvenstveno moemo posmatrati kao oteavajui faktor, koji je vremenom od strane nove grupe mladih umjetnika iskoriten i preusmjeren u pokretaki resurs individualnog umjetnikog stvaranja. Upravo je taj pokretaki resurs individualnog umjetnikog stvaranja, shvaen kao uzajamna transformacija individue i

738

drutva, prepoznat i utemeljen u umjetnikim projektima Mladena Miljanovia. Njegov se rad u osnovi situira na unaprijed oznaenim smjernicama, a koje u veini sluajeva preispituju identitete mjesta i line prolosti. Fokusiranje ovih bitnih aspekata vidljivo je ve kod prvih Miljanovievih radova, nastalih na posljednjoj godini studija. Njih je iz njegovog generacijskog okruenja izdvojila odreena misaona dimenzija koja je gradila sliku na relaciji umjetnikog, drutvenog i individualnog konteksta. Ovi interkontekstualne relacije, uoene ve kod prvih serija slika ili tanije kartografskih mapa, na kojima su predstavljeni imaginarni planovi vojnih napada, otkrivaju nov odnos prema umjetnosti, proivljenoj prolosti, ali i trenutnoj stvarnosti, odnosno umjetnikoj sadanjosti. Pored nepobitne ratne konotacije, Miljanovi je u legendi, koja prati sliku a koja je i jedini klju za tumaenje znaenja, otvorio novu, aljivu dimenziju pristupa umjetnosti, prouzrokovanu paradoksalnom zamjenom teza. Mi na kraju uviamo da smo cijelo vrijeme u zabludi, da pred naim oima nije plan vojnog napada ve samo jedna obina invazija boja na sliku. Na slian nain ovoj temi vratie se koju godinu kasnije, slikajui brojne planove raznih svjetskih muzeja i shematske prikaze osvajanja njihovog umjetnikog prostora. U ovim radovima uoavamo ne samo drugaiji pristup slikarstvu ve i drugaiji odnos prema muzeju, neemu to je institucionalno, istorijsko i hijerarhijsko. Svakako da je njegova idejna interpretacija nova, stvarna i iva, da proturjei duboko ukorijenjenim uvjerenjima, bilo da su ona rezultat reakcije na muzejsko kolekcioniranje, politiku kustoske prakse ili na stvarni ivot oko nas. Povezivanje vojske i umjetnosti kao univerzalnih i trajnih sfera, usaglaenih i proivljenih kroz umjetnikovo lino iskustvo (provedeno najprije u ratnom okruenju, zatim u vojnoj koli, a potom na umjetnikoj akademiji), najbitniji je trenutak Miljanovievog umjetnikog ali i intimnog sazrijevanja praenog evidentnom sublimacijom iskustva. Veina njegovih radova temelji se na projektu I serve art, radikalne umjetnike akcije performansa, izvedenog od oktobra 2006. do jula 2007. godine, u okviru kojeg je devet mjeseci izolovano ivio i radio sluio umjetnosti, aludirajui na uslove vojnog roka i na svoje lino iskustvo sluenja vojske. Nakon zavrene kole rezervnih oficira, u trenutku kada se odluio za vojni poziv, vojna kola je ukinuta, a vojska u Bosni

739

1 Na izlobama u vie navrata prezentovane kao video rad u DVD formatu ili veb sajtu, a na ovogodinjem 49. Oktobarskom salonu u Beogradu pod nazivom Umjetnik graanin umjetnica graanka izloene su kao serija u svjoj punoj brojnosti od 276 fotografija.

i Hercegovini radikalno smanjena. Ove iznenadne okolnosti, kod ovog mladog ovjeka, prouzrokovale su promjenu izbora zanimanja i upis na Akademiju umjetnosti u Banjaluci, koga je pratilo preseljenje ove visokokolske institucije u prostor nekadanje vojne kasarne. Zateena situacija stvorila je pozitivne naboje i konekcije izmeu line istorije mladog umjetnika i istorije prostora u kome je sada boravio, uticala je umnogome na tok njegovog kolovanja, formiranja osnovnog idejnog polazita, ali je uticala i na pravac i nain njegovog umjetnikog djelovanja. Miljanovi je u prostoru nekadanje vojne moi doslovno ponovio ritual totalne vojne kontrole nad pojedincem, u ovom sluaju nad samim sobom do krajnjih granica svoje fizike izdrljivosti. Za vrijeme ove dobrovoljne i potpune izolacije, koju je uspio da sprovede do kraja, on je, analizirajui lini identitet, kreirao novi virtuelni svijet izazivajui panju medija i javnosti, a svoj izolovani prostor koristio je kako bi stvorio novu vrstu svog javnog identiteta i javne prezentnosti. Njegov projekat poprimio je stanoviti oblik spektakla (u Bodrijarovom smislu) i odvijao se poput neke kombinacije popularnog Big Brothera, vojne slube i kako sam voli da kae zoolokog vrta, koristei sve dostupne medije (web, tv, e-mail, video linkove, novine). Svakodnevno je tokom ovog devetomjesenog performansa sprovodio unaprijed osmiljene i oblikovane strategije, razne zadane umjetnike akcije u okviru kojih je nastala serija fotografija1, u ijem je sreditu njegov lik u stavu mirno, leima okrenut prema objektivu. Vizura objektiva i vizura fotografisanog objekta, u ovom sluaju samog umjetnika, je istosmjerna i u potpuno ravnopravnom hijerarhijskom slijedu koji u znaenjskom smislu odgovara ovom vojnom prostoru. Na prvi pogled ovi istovjetni crno bijeli portreti umjetnika, fotografisani svakoga dana za vrijeme devotomjesenog boravka, na kojima se protok vremena mjeri iskljuivo rastom kose prezentovanog subjekta i njegovim udaljavanjem u bezgranini prostor i vrijeme, ne sadre tendencioznu poruku. Tom naizgled pasivnom pozicijom umjetnik iskazuje svoju svijest o manjkavosti i sloenosti datog drutvenog prostora i vremena, u okviru aktuelnih tranzicijskih problema, temeljei ih na trenutnoj izolovanoj poziciji bosanskohercegovakog drutvenog lokaliteta. Ova problemski angaovana inicijativa, praena specifinom izlagakom koncepcijom, problematizovala je bitne as-

740

pekte funkcionisanja savremene umjetnike scene u ovoj sredini. Njegov rad je iz mjeseca u mjesec postajao sve ozbiljniji i promiljeniji, da bi na kraju, izlaskom iz kasarne, ve prerastao u ozbiljnu umjetniku strategiju i koncepciju. Miljanovieve umjetniko vojne reakcije, nakon izlaska iz kasarne, prerasle su u sofisticiranu umjetniku strategiju i konkretnije su se bazirale na biopolitikim refleksijama suverenih kapitalistikih tendencija masovne potronje. Niz njegovih novih projekata imao je za cilj okupaciju umjetnikih odnosno galerijskih prostora, U osnovi ideja okupacije je proizala iz nekoliko razliitih podruja njegovog djelovanja kao umjetnika, ali i kao ljudskog subjekta koji je preivio traumu ratnih deavanja na ovom prostoru. Istiui injenicu da se itav srpski narod u svijetu posmatra i poistovjeuje sa identitetom okupatora, Miljanovi je svjesno preuzeo taj iskonstruisani nametnuti identitet, i kroz svoj umjetniki i lini angaman odluio da okupira umjetnike galerijske prostore. Prezentovanje ovih po dimenzijama promjenljivih i prilagodljivih instalacija, Miljanovi je realizovao vie puta u okviru nekoliko izlobenih projekata, meu kojima posebno treba pomenuti prvu realizaciju ove ideje u okviru jednomjesenog rezidencijalnog boravka u Neue Galleri u Gracu tokom septembra 2007. godine. Tom prilikom je cijeli galerijski prostor popunjen umnoenim siluetama vojnika, stvarajui jedan pomalo iritantan i napadan osjeaj stvarne okupacije. Ova sofisticirana umjetnika strategija, nakon zavretka projekta I serve art konkretnije se bazirala na biopolitikim refleksijama suverenih kapitalistikih tendencija masovne potronje. Izabrani projekat za izlobu Relations (odranu u francuskom gradu Hegenheim u organizaciji umjetnike organizacije Apollonia, echanges artistiques europeens iz Strazbura 2007. godine) pod nazivom Artwartaising imao je za cilj da ukae na tenju globalne ekonomije koja kroz razne vidove monopola i advertaisinga preuzima dominaciju nad tritem, nad kapitalom, ali i nad pojedincima konzumentima, kao njenim krajnjim i osnovnim njenim ciljem ali i rtvama te globalne politike. U projektu se Miljanovi na ironian i kritian nain poigrao sa sloganima poznatih brendova kao to su PEPSI, NIKE, NBA, BALLANTINE itd., uviajui da je zastarjeli model vojnog osvajanja prerastao u rukama globalne ekonomije u jednu novu strategiju koja virtuelno sve vie uzima maha.

741

U osnovi Artwartaisinga nalazi se lik vojnika, jedne usamljene jedinke, lika bez identiteta podlonog manipulaciji. Ova vizuelno znaenjska matrica, sa stilizovanim likom vojnika, permanentno i uporno postavljena u nizovima pojavljuje se kao osnovna referenca u svim radovima. Ovaj segment Miljanovievog rada u vizuelnom smislu predstavljen je u krajnje jednostavnom i crno bijelom kontrastu, iz kojeg proistiu razliita simbolika tumaenja. U vremenu poslije nagrade ZVONO i nagradnog boravka u Americi, Miljanovievi radovi sve vie tee pronalaenju vizuelnih i teorijskih modela kao i naina prenoenja tih modela u razliite kontekste. U tom smislu treba posmatrati i dugo pripremani izlobeni projekat instruktivnog naziva OKUPACIONA TERAPIJA, koji ispod ove zanimljive sintagme krije veoma iroko polje novog vizuelnog djelovanja. Zanimljivo je istai da je novo vizuelno polje izraavanja otvoreno nizom tautolokih radova koji su po svojoj sutini paralele loginog i konceptualnog miljenja nasuprot odnosa izmeu jezika i vizuelnog. Slijedei ovu zamisao, Miljanoviev rad Jedna i tri uniforme jasno se referira na niz Koutovih zamisli Jedna i tri stolice (1965), Jedan i pet satova (1965) ili Jedna boja i pet pridjeva (1966), prema kojima su umjetnika djela svedena na analitike propozicije. Miljanovievo djelo, shvaeno na ovaj nain, ne opisuje fizike osobine ili duhovnost predmeta ve priziva formalne definicije umjetnosti i formalne posljedice te definicije. Propozicijama uniforme odgovaraju tri izraza propozicije i to vizuelni, predmetni i jeziki. Uspostavljena relacija, na kojoj Miljanovi insistira, u osnovi je tautoloka i svjesno se temelji na ranim Koutovim radovima koji potenciraju problem razlikovanja koncepta i upotrebljenog materijala, odnosno, tee razlici izmeu diskurzivne i nediskurzivne pojavnosti. Upravo ta tautoloka paralela, koja insistira na Koutovoj ideji ponitavanja razlika izmeu koncepta i materijala ili diskurzivne i nediskurzivne pojavnosti, omoguila je Miljanoviu da odredi pravu intenciju svog rada, koji u osnovi ideju bazira na namjeri a ne na instalaciji koja se pred nama pojavljuje. Za Kouta formalna posljedica definicije pojma umjetnosti je sama umjetnost, odnosno, umjetniko djelo ne govori nita drugo nego da je umjetniko djelo i zato je umjetnost tautoloka. Slijed istovrsnih figira vojnika, u radu pod nazivom Praznina ispunjenja takoe je tautoloki slijed koji se direktno referira

742

na ranije monotone nizove crnih figura. U novom sluaju, instalacija je predstavljena u raskonoj koncertnoj sali banjalukog Banskog dvora, naglaen je dinamian i periodian ritam, usaglaen veliinom i bojom izvedenih figura. Izbor materijala, ovom prilikom, vizuelno dopadljivog i bljetavog, na samoj granici kia, vrlo je intencionalno artikulisano komplikovanim sklopom maina i umjetnikovog umijea. U ovom tekstualnom slijedu hronoloke deskripcije posebno treba pomenuti seriju fotografija pod nazivom Ispraaj koja se bavi problemom drutvenog statusa mukarca, u naem izrazito tradicionalonom okruenju. Realizovana serija fotografija predstavlja scene opratanja, koje su ekvivalentna paralela ispraaju u vojsku. Fotografisanim prizorom dominira potpuno intiman ljudski odnos u trenutku oprotajnog zagrljaja, a uhvaeni momenat izaziva krajnje dirljivu emociju. Prema ustaljenom vjerovanju mladi postaje pravi mukarac tek kada se vrati iz vojske, a odsluenje vojnog roka smatra se procesom potpunog sazrijevanja, koji je neodvojivi segment formiranja identiteta svakog mukarca, ne samo na prostoru Bosne ve i u irem balkanskom kontekstu. Otvaranjem ovog novog identitetskog problema o sazrijevanju mukarca namee se pitanje, koje je u kontekstu dananjeg vremena u kojem nema vojske i vojnog roka, na koji nain mukarac danas moe biti zreo i sposoban, a samim tim i oblikovan u novim (nevojnikim) uslovima. Postavljanjem ovog problema umjetnik je pronaao novo polje i nove mogunosti koje otvaraju raznovrsna usmjerenja, a samim tim i kreiranje pravaca njegovog vizuelnog djelovanja. Miljanoviev virtuelni svijet je prostor reda, rada i odgovornosti, duboko proet linom istorijom i njegovim promjenama identiteta od vojnika do umjetnika. Gotovo svi njegovi radovi preispituju pitanja, kao to su: da li lina istorija moe da poslui kao motiv, tema, sadraj i smisao umjetnikog djelovanja i kako lina iskustva upisati u umjetniki i javni prostor sredine, nadilazei sve globalne i geografske uslovnosti. Njegova umjetnost govori nam o nainu na koji se on kao umjetnik konstituie i mijenja, ali i o veoma ozbiljnim pitanjima statusa umjetnika u drutvu u kojem ivi i djeluje, kao i svim moguim modelima pozicioniranja umjetnikog rada u javnoj sferi.

743

744

745

746

747

748

749

750

751

752

753

754

755

756

757

758

759

760

761

Biljeke o autorima
Mirko Kova (Petrovii, 1938) autor je vie romana, zbirki pripovijedaka, eseja, televizijskih i radio drama i oko desetak filmskih scenarija. Studirao je dramaturgiju na Pozorinoj akademiji u Beogradu. Ve prvom knjigom Gubilite (1962.) izaziva politike i ideoloke osude zbog crne slike svijeta. Moja sestra Elida izlazi 1965. godine, a kratki roman ivotopis Malvine Trifkovi 1971. Zbirka novela Rane Luke Metrevia (1971.), koja izaziva burne reakcije, najprije je ovjenana nagradom, da bi godinu dana kasnije ta nagrada bila oduzeta, a knjiga povuena iz knjiara i knjinica. U Zagrebu mu izlaze romani Ruganje s duom (1976.) i Vrata od utrobe (1978.), a potom slijedi roman Uvod u drugi ivot (1983.), te knjiga eseja Evropska trule (1986.), a proireno izdanje pod naslovom Evropska trule i drugi eseji izlazi 1994. u Zagrebu. Knjiga pria Nebeski zarunici objavljena je 1987. godine, a potkraj 1990. sarajevska Svjetlost objavljuje Kovaeve Izabrane knjige u est tomova. U Sarajevu, jo za trajanja rata, 1995. izlazi roman Kristalne reetke u ediciji Savremena bosanska knjievnost. Iste godine pojavljuje se i knjiga publicistikih tekstova Bode u srcu, u izdanju opozicionog Beogradskog kruga. Godine 1996. u Zagrebu izlazi Rastresen ivot; knjiga koja je anrovski odreena kao novi roman. U Sarajevu se pojavljuje knjiga politikih eseja pod naslovom Cvjetanje mase (1997.). Zajedno s Filipom Davidom objavljuje u Splitu, 1998. Knjigu pisama 1992 1995. U Zagrebu su najavljena njegova izabrana djela u dvanaest knjiga, prva u nizu izala je knjiga izabranih dramskih tekstova Isus na koi (2003.), te Vrata od utrobe i Kristalne reetke (2004.). Mirko Kova dobitnik je uglednih meunarodnih knjievnih nagrada. Godine 1993. dobiva vedsku nagradu Tucholsky Prize a 1995. veliku njemaku nagradu Herder Preise, koja mu je dodijeljena u Beu. Dobiva nagradu Bosanski steak 2003. godine u Sarajevu, te slovensku meunarodnu nagradu Vilenica za 2003. godinu. Dobitnik je dvije NIN-ove nagrade, Andrieve nagrade. Roman Grad u zrcalu dobio je nagradu Vladimir Nazor za najbolje prozno djelo u 2007., nagradu Mea Selimovi za najbolji roman u 2007. s podruja Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore, te Trinaestojulsku nagradu najvee crnogorsko nacionalno priznanjw za 2008. godinu. Djela su mu prevedena na francu-

762

ski, njemaki, engleski, talijanski, vedski, nizozemski, poljski, slovaki, maarski, eki, albanski, slovenski, a u pripremi je prijevod na panjolski. Mihajlo Panti (1957). Pripoveda, kritiar, urednik vie knjievnih listova i asopisa (Knjievna re, Knjievne novine, Sarajevske sveske, Letopis matice srpske, Svet rei itd.) i edicija (Albatros, Pan, Prva knjiga). Predaje Istoriju srpske knjievnosti, Pregled junoslovenskih knjievnosti i Kreativno pisanje na Filolokom fakultetu u Beogradu. Objavio je preko trideset knjiga eseja, studija, knjievnokritikih tekstova i antologija, ukljuujui i osam zbirki pria, u vie izdanja: Hronika sobe (1984), Vonder u Berlinu (1987), Pesnici, pisci & ostala menaerija (1992), Ne mogu da se setim jedne reenice (1993), Novobeogradske prie (1994), Sedmi dan koave (1999), Ako je to ljubav (2003, Andrieva nagrada), Ovoga puta o bolu (2007). Prie i eseji Mihajla Pantia prevoeni su na dvadesetak jezika. Tatjana Gromaa (Sisak, 1971). Od 1990. do 2000. godine ivjela je i radila u Zagrebu, gdje je diplomirala godine 1995. na Filozofskom fakultetu. Po zvanju je povjesniarka komparatistica knjievnosti, i profesorica filozofije. Po zanimanju je gotovo desetak godina novinarka. Radila je osam godina kao reporterka i kulturna novinarka za splitski tjednik Feral Tribune. Danas je zaposlena kao kolumnistica i reporterka rijekog Novog lista. Od godine 2000. ivi u Istri, na izmjeninim adresama od sredinje Istre do Pule. Njeni najpoznatiji radovi su: Neto nije u redu? (Meandar, Zagreb, 2000), kratak roman u fragmentima Crnac (Durieux, Zagreb, 2004.) koji je dobio, do sada, svoje poljsko i slovensko izdanje. Roman je dobio nagradne stipendije Austrijskog Kulturnog Centra i nezavisnih nakladnika Hrvatske, te nagradu sveuiline biblioteke u Varavi. Objavljen je i zvuni zapis romana na CD-u (MKC, Split). Godine 2005. objavljen je izbor literarnih reportaa, naziva Bijele vrane prie iz Istre (Profil).). Poezija iz zbirke Humus, koja bi uskoro trebala biti objavljena kod nakladnika Durieux u Zagrebu, nastala je izmeu 2006. i 2008. godine. Hadem Hajdarevi (Kruevo kod Foe, 1956), pjesnik, prozni pisac, esejist, publicist, pisac za djecu, urednik i prireiva izdanja drugih autora. Dobitnik je vie knjievnih nagrada (Nagrada Trebinjskih veeri poezije /1981./, Nagrada Skender

763

Kulenovi /1996./, Planjaxova nagrada za najbolju knjigu pjesama /2005./ i dr.). Do sada je objavio: Seobe Obala poezija (Svjetlost, Sarajevo, 1981.); Koje Nuhove lae poezija (Veselin Maslea, Sarajevo, 1987.); ive vode poezija (Veselin Maslea, Sarajevo, 1990.); Bajramske cipele slikovnica za djecu s ilustracijama Ahmeta Muminovia (Sejtarija, Sarajevo, 1992. i kasnije vie ponovljenih izdanja); Pjesme ponornice poezija (Meunarodni centar za mir, PEN-centar BiH, Oko i drugi udrueni izdavai, Sarajevo, 1994./1995.); etvera Ua izbor iz etiriju pjesnikih zbirki (Ljiljan, Sarajevo Ljubljana, 1994.); Peto ue poezija (Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.); Nausikajina ki izbor pjesama o ljubavi (Damad, Novi Pazar, 1999.); Prie sa Dobrinje anegdotalna proza iz rata (Bemust, Sarajevo, 1999.); Klinika za plastinu hirurgiju prie (Ljiljan, Sarajevo, 2000.); Sutranje putovanje brodom poezija (Bemust i Ljiljan, Sarajevo, 2000.); Ua izabrane pjesme, edicija Bonjaka knjievnost u 100 knjiga, VI kolo (knjigu dijeli s pjesnikom Semezdinom Mehmedinoviem); Kliniko za plastino kirurgijo prie, prijevod na slovenaki jezik: Romana Podobnik (Zaloba Goga, Novo Mesto, 2004.); Na sonetnim otocima poezija (Vrijeme, Zenica, 2004., drugo izdanje 2005.); Kino drutvo kolumne (Tugra, Sarajevo, 2006.); Ustje jezika poezija, izbor i prijevod na slovenaki jezik: Josip Osti i Boris A. Novak (tudentska zaloba, Ljubljana, 2007.). Uskoro bi trebalo da se pojavi nova knjiga poezije: Gdje voda izvire. Hajdarevi je i autor itanke za IV razred gimnazije i drugih srednjih kola. Hadem Hajdarevi ivi u Sarajevu i radi u Institutu za jezik na poslovima strunog saradnika. lan je Drutva pisaca BiH, lan PEN-centra BiH, a od 2001. godine, u okviru redovnih aktivnosti Drutva pisaca BiH, predsjednik je Organizacionog odbora Meunarodne knjievne manifestacije Sarajevski dani poezije. Bogdan Bogdanovi (Beograd, 1922) je arhitekta, graditelj, umetnik i filozof, professor beogradskog univerziteta od 1973. godine, gradonaelnik Beograda u periodu od 1982. do 1986. Znaajan je neimar memorijalne arhitekture, spomen-obeleja podignutih u drugoj polovini dvadesetog veka, rtvama faizma u Drugom svetskom ratu irom SFRJ. Napisao je 25 knjiga i pisao tekstove koje u poslednje vreme objavljuje u raznim asopisima kao El Pais i Die Zeit iz oblasti arhitekture i urbanizma.

764

Njegova najznaajnija dela su: Mali urbanizam, Zalidna mistrija, Urbanistike mitologeme, Urbs i Logos, Ukleti neimar, Knjiga kapitela, Zelena kutija, Srea u gradu i Zabluda misterija. Sada ivi sa svojom suprugom u egzilu u Beu, a od vlade Austrije je nedavno dobio nagradu za ivotno delo. Ivan traus je bosanskohercegovaki arhitekta slovenskog porijekla roen 1928. godine. Arhitektonske studije je zapoeo u Zagrebu 1947. godine a diplomirao je 1958. godine na Tehnikom fakultetu u Sarajevu. Ve od 1952. godine poeo se baviti arhitektnoskom djelatnou uestvujui u arhitektonskim natjeajima. Od tada je osvojio oko 30 vodeih nagrada za arhitekturu a pobjedio je na mnogim dravnim i meunarodnim natjecajima. Od realiziranih projekata istiu se Unisovi tornjevi u Sarajevu, zgrada Elektroprivrede BH, hotel Holliday Inn u Sarajevu, Muzej Vojnog Vazduhoplovstva u Beogradu, te stambeni kompleksi Naselje Sunca, Naselje Radojke Laki, itd. Izlagao je kako na domaoj tako i na internacionalnoj sceni. Takoer je izdao i niz naunih knjiga o arhitekturi izmeu ostalih:15 godina bosanskohercegovake arhitekture 1987, Arhitektura Jugoslavije 1991, Arhitekti i barbari 1995., Arhitektura Bosne i Hercegovine od 1945 do 1995 1998. Ozren Kebo (Mostar, 1959), zavrio Fakultet politikih nauka, odsjek urnalistike. Novinar i urednik u raznim bosanskohercegovakim listovima, autor knjige Sarajevo za poetnike. ivi i radi u Sarajevu. Hrvoje Ivankovi (Dubrovnik, 1965), dramaturg i kazalini kritiar. Dramaturgiju diplomirao 1988. na Fakultetu dramske umetnosti u Beogradu. Od 1988. do 1994. zaposlen kao dramaturg Kazalita Marina Dria u Dubrovniku, a od 1996. kao urednik dramsko-literarne redakcije u Dramskom programu Hrvatskoga radija. U dnevnim novinama (Slobodna Dalmacija, Jutarnji list) kontinuirano pisao kazaline kritike od 1994. do 2006, a kazaline i druge oglede objavljivao u raznim hrvatskim i inozemnim publikacijama. Autor i urednik petnaestak teatrolokih izdanja te niza radijskih emisija. Od 1996. lan urednitva asopisa Kolo (Matica hrvatska), a s J. Biliem glavni urednik dvotomnog Zagrebakog leksikona (LZ Miroslav Krlea, 2006). Selektor Festivala hrvatske drame Marulievi dani u Splitu (2002 2003), Meunarodnog festivala malih scena u Rijeci (2004 2008) i Dana satire u Zagrebu (od 2006).

765

Amra Hadimuhamedovi (Stolac, 1961) historiar arhitekture, arhitekta-konzervator. Zaposlena u Komisiji za ouvanje nacionalnih spomenika. Uestvovala u izradi i provedbi oko stotinu projekata i projektnih studija na polju zatite naslijea, arhitekture, urbanizma i planiranja. Do sada objavila oko 50 radova u strunim asopisima, magazinima, zbornicima sa savjetovanja i meunarodnih konferencija. Autor je knjige Zloin u opini Stolac i urednik knjiga: Ljudska prava i razaranje kulturnog pamenja: sluaj Stoca, Naslijee i identitet i Urbanistiko planiranje u procesu poslijeratne obnove i razvoja Bosne i Hercegovine. Predavanja o graditeljskom naslijeu i njegovoj zatiti drala na brojnim univerzitetima i institucijama u SAD i Evropi. Andrea Zlatar-Violi (Zagreb, 1961. godine), diplomirala studij komparativne knjievnosti i filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje radi od 1986. Podruja interesa tiu se fikcionalne i autobiografske literature te europskoga srednjovjekovlja. Usporedo se bavi publicistikom, izdavakom i urednikom djelatnou u asopisima Gordogan, Vijenac i Zarez, te u Algoritmu. Objavila pet knjiga iz podruja povijesti i teorije knjievnosti: Autobiografija u Hrvatskoj, Ispovijest i ivotopis i Tekst, tijelo, trauma, tri knjige eseja i jednu poezije. Avram Goldmann do sada je ve iveo u sedam zemalja na tri kontinenta. Diplomirao je u Beogradu, a magistrirao u Torontu. U svojim skoranjim tekstovima i razmiljanja bavi se problemima urbanog i urbanosti. Stalna mu je misija da zaviruje u razne kutke ovog sveta, da vidi ono to drugi ne vide, da ne vidi ono to drugi vide, da od periferije pravi centar, a od centra periferiju. Mira Zdjelar je bosansko-kanadski fotograf. Roena je i odrasla u Sarajevu. Poto je u ratu izgubila svoje fotografije iz djetinjstva i mladosti, odluila je da se pone baviti umjetnikom fotografijom. Njen projekat Urban Connections plod je fascinacije gradovima u globalizovanom svijetu, njihovoj razliitosti ali i jakim vezama koje ih pribliavaju i izazivaju usporedbe koje svjedoe o univerzalnosti ljudskih sudbina. Izlagala je i objavljivala radove u Kanadi, Evropi, Brazilu i na Kubi. Devad Karahasan diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

766

Bio je urednik sarajevske revije za kulturna pitanja Odjek i profesor Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Pie drame, romane, pripovijetke, eseje, tekstove sa podruja povijesti i kritike teatra. Danas radi kao profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Najpoznatija djela: Kraljevske legende (1980), Istoni diwan (1989), Stidna itija (1989), Stid nedjeljom (1991), Kua za umorne (1993), Dnevnik selidbe (1993), ahrijarov prsten (1996); drame: Kralju ipak ne svia se gluma (1983), Strano je vani (1987), Misionari (1989); knjige eseja: Kazalite i kritika (1980), O jeziku i strahu (1987), Model u dramaturgiji (1988), Dosadna razmatranja (1997), Knjiga vrtova (2002). Ale Debeljak, pjesnik i esejist, doktorirao je sociologiju na Syracuse univerzitetu u New Yorku. Direktor je Centra za kulturalne i religijske studije na Fakultetu za drutvene znanosti Univerziteta u Ljubljani. Kao pjesnik, kritiar kulture i prevodilac, dobitnik je brojnih nagrada, ukljuujui i Preernovu nagradu u Sloveniji, Miriam Lindberg Israel Poetry for Peace Prize (Tel Aviv) i Chiqu Poetry Prize (Tokyo). Kritika ga smatra jednim od najznaajnijih srednjoevropskih pjesnika. Njegove knjige su prevedene na engleski, japanski, njemaki, hrvatski, srpski, poljski, maarski, eki, panski, slovaki, litvanski, finski, italijanski i rumunski jezik. U jesen 2004. godine, u izdanju Rowman&Littlefield, pojavila se njegova knjiga The Hidden Handshake: National Identity and European Postcommunism. Glavni je urednik edicije Terra Incognita: Writings from Central Europe izdavaa White Pine Press, Buffalo, New York. Tatjana Rosi (Beograd, 1962), doktorirala na Filolokom fakultetu u Beogradu. Kao stalni istraiva saradnik radi na Institutu za knjievnost i umetnost u Beogradu, na projektu Savremene knjievne teorije i njihova primena. Predava je u Centru za enske studije i istraivanja roda u Beogradu. Pored knjievne kritike aktivno se bavi i studijama kulture i roda, s posebnim fokusom na savremene teorije maskuliniteta. Autor je knjige Proizvoljnost dnevnika: romantiarski dnevnik u srpskoj knjievnosti (1994) i antologijskog izbora iz savremene srpske proze Bizarni raskazi objavljenom na makedonskom jeziku 2002. godine u izdavakoj kui Magor iz Skoplja. Autor je brojnih studija i eseja iz istorije i teorije srpske knjievnosti, kao i iz oblasti studija kulture i roda.

767

Dragan Veliki (Beograd, 1953). Diplomirao je svetsku knjievnost sa teorijom knjievnosti na beogradskom Filolokom fakultetu. Od 1994. do 1999. godine bio je urednik izdavake delatnosti Radija B 92. Pisao je kolumne za NIN, Vreme, Danas i Reporter. U periodu od 1999. do 2002. godine boravio je u Budimpeti, Beu, Minhenu, Bremenu i Berlinu. Od 2005. godine je ambasador Republike Srbije u Austriji. Objavio je romane: Via Pula (1988, 1989, 1990, 2008.; Nagrada Milo Crnjanski), Astragan (1991, 1992, 1996), Hamsin 51 (1993, 1995), Severni zid (1995, 1996: stipendija Fonda Borislav Peki), Danteov trg (1997, 1998) Sluaj Bremen (2001, 2002), Dosije Domaevski (2003, 2004), Ruski prozor (2007. 13 izdanja tokom 2008. godine; NIN-ova nagrada i Nagrada Mea Selimovi); knjige pria: Pogrean pokret (1983) i Staklena bata (1985); knjige eseja: YU-tlantida (1993), Deponija (1994), Stanje stvari (1998) i Psea pota (2006).Romani, eseji i prie Dragana Velikia prevoeni su na desetak evropskih jezika. Posebno je prisutan na nemakom govornom podruju. Zastupljen je u domaim i inostranim antologijama. Dobitnik je Srednjoevropske nagrade za 2008. godinu koju dodeljuje Institut za Podunavlje i Srednju Evropu iz Bea. Saa iri (Pirot, 1975). Zavrio grupu za srpsko-svetsku knjievnost Filolokog fakulteta u Beogradu. Objavljuje knjievnu kritiku, povremeno i druge literarne vrste/anrove, u knjievnoj periodici. Urednik knjievno-propagandnog kompleta Beton. Radi kao novinar-voditelj na Radio Beogradu 2, programu kulture i umetnosti. Ljubica Arsi, profesorica knjievnosti u muzikoj gimnaziji Stevan Mokranjac u Beogradu. Autorica je dva romana uvari kazake ivice i Ikona, pripovijetki Prst u meso, Barutana, Cipele buvine boje, Zona sumraka, Samo za zavodnice, Tigrastija od tigra, te dvije antologije Na brzaka, antologija svetske erotske prie i Frrrrr, antologija enske erotske prie. Dobitnica je nagrade Borislav Peki i nagrade Isidorinim stopama za roman Ikona, Pro femina za pripovjetke Cipele buvine boje, nagrada Zlatno pero i Laza Kosti za Tigrastija od tigra, te etiri nagrade Saveza jevrejskih optina za afirmaciju jevrejske kulture u djelima sa jevrejskom tematikom. Knjiga Barutana prevedena je na francuski. Prie i odlomci iz romana prevedeni na francuski, engleski, italijanski, eki, njemaki. Pie eseje i sarauje sa svim znaajnim srpskim asopisima.

768

Jovan eki (Beograd, 1953.). Diplomirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Konceptualni umetnik izlae od 1975. Dobitnik nagrade na Memorijalu Nadeda Petrovi i Nagrade Oktobarskog Salona. Bio urednik za teoriju u asopisu Moment. Do 1997. godine bio direktor i glavni urednik New Momenta, asopisa za vizuelnu kulturu. Godine 1998. godine objavio knjigu Presecanje haosa (Geopoetika). Urednik Art edicije u izdavakoj kui Geopoetika. Od 2007. radi kao professor na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu. Vangel Nonevski (Beograd, 1977). Diplomirao je 2001 godine na Institutu za filozofiju, na Filozofskom fakultetu u Skoplju, na temu iz oblasti filozofije kulture: Uzroci sukobljavanja istone i zapadne kulture. Za vreme studija, vie od godinu dana radi kao voditelj u makedonskom radiju Kanal 103. Istraivanja iz oblasti savremene urbane muzike objavljuje 2003 godine u svojoj prvoj autorskoj knjizi, Muziki brikola: o elementima direktnog recikliranja u savremenoj muzici. Magistrirao je 2006 godine tezom Estetika direktnog kolaizma u savremenoj urbanoj muzici. Njegova nova knjiga Gramofon kao muziki instrument: od mehanike reprodukcije ka kreativnoj ekspresiji, treba uskoro da bude objavljena. Preveo je pet knjiga sa engleskog jezika: Trei put: obnova socijaldemokratije (Entoni Gidens), Sa one strane postmoderne politike (Honi Fern Hejber), Multikulturno graanstvo (Vil Kimlika), Gomon: jedan vek francuske kinematografije (Fransoa Garson) i Digitalna estetika (on Kabit). Periodino objavljuje tekstove, eseje, kritike i recenzije iz oblasti savremene estetike, kulturologije, filozofije politike, interdisciplinarnih studija itd. Radi kao demonstrator predmeta Estetika i Istorija estetike na Filozofskom fakultetu u Skoplju. Sneana Bukal (Beograd, 1957) diplomirala je Optu knjievnost. Ima dve vesele kerke. U Nizozemsku stigla juna 1992. Godine 1999 krenula ka jugu, preselila se iz Amsterdama u Maastricht, gde je uspeno savladala samou. Od 2003 ivi u Koruli i Nizozemskoj. Objavila dve zbirke pria, jedan roman i dva romana za decu kao i niz knjiga, grupnih projekata. Objavljuje prozu, prie i eseje u slovenakim, maarskim, makedonskim, srpskim, amerikim, australijskim, nizozemskim i hrvatskim knjievnim asopisima. Prevedena na makedonski, slovenaki, francuski, holandski, maarski, koreanski i engleski. Roman Milion Libar Marka Pola preveden je na korulanski.

769

Ognjenka Finci (Sarajevo, 1949.) arhitektica i dizajnerica. Predaje na Arhitektonskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti Univerziteta u Sarajevu. Autorica je brojnih projekata iz razliitih oblasti arhitekture i urbanizma, unikatnog i grafikog dizajna, kao i pisanih strunih i naunih radova. Sa dizajnerskim i projektantskim radovima uestvovala je na velikom broju izlobi u zemlji i inozemstvu. Dobitnica je vie nagrada. Objavljivala je svoje tekstove u strunoj literaturi. Autorica je knjige Dizajn sistema urbanog mobilijara i vizuelnih komunikacija. lanica je strukovnih udruenja ASAS i ULUPUBiH. Ibrahim Berisha (Slatina /Sllatin/, okolina Pritine, 1955.) Zavrio je studije za filozofiju-sociologiju u Pritini, a postdiplomske studije u Zagrebu. Radi kao profesor Knjievne publicistike na Filolokom fakultetu u Pritini. Objavljuje prozu, poeziju i eseje. Tokom 1999/2000. god. bio je stipendista Svjetskog parlamenta pisaca u Strazburu (Francuska). Najpoznatija djela u prozi: Utorkom uvee, Zimske bolesti, Porijeklo ponovnog upoznavanja (dobitnik prve nagrade za prozu Naim Frasheri Tetovo, 2000.) ivi u Pritini. Drago Pilsel, novinar i teolog, u novinarstvu je, s manjim prekidima, od 1979. godine. Stalni je komentator i kolumnist Novog lista od oujka/marta 1995. Kolumnist je i Glasa Istre, idovskoga glasila Ruah Hadaa i srpskog mjesenika Identitet iz Zagreba. Bio je dopisnik vie inozemnih medija (Srbija, Crna Gora, BiH, Slovenija, panjolska, Argentina, ile, Njemaka, Velika Britanija, itd), a sada se javlja kao komentator mariborskog lista Veer. Suosniva je Hrvatskog helsinkog odbora za ljudska prava. Bio je u dva mandata lan Izvrnog odbora i potpredsjednik Hrvatskog novinarskog drutva, a u njemu je, od studenog 2000. do veljae 2003. bio predsjednik Zbora novinara elektronikih medija Forum 21. Sada je lan predsjednitva Drutva za zatitu novinarskih autorskih prava (DZNAP). Od 1994. se bavi obrazovanjem mladih novinara. Nedavno je imenovan voditeljem slube za odnose s javnou projekta idovske kulturne scene Bejahad. Pored toga, predsjednik je Drutva hrvatsko-kubanskog prijateljstva i angairan je u pomoi obiteljima tamonjih politikih zatvorenika. Zdravko Grebo urednik, izdava, prevodilac. Profesor je Pravnog fakulteta u Sarajevu. Osnovao je Radio ZID i Izdava-

770

ku kuu ZID. Najvanije knjige: Marx and Kelsen; The Legal System of the SFR Yugoslavia; Contemporary American Legal Theory; New Constitution of Bosnia and Herzegovina; Elements of European Law; Philosophy of Law (in USA). Vojka Smiljanic-iki izvrna urednica Sarajevskih sveski. Pjesnikinja i prevodilac. Urednik je Antologije savremene alirske poezije. Prevodila je djela M. Yourcenar, M. Diba, J.J. Rabearivela, S. Heaneya, M. Longlaya, K. Raine, E. de Luca, P. Holappa, M. Lacherafa, J. Senaca, M. Haddada, R. Boudjedra, Y. Septija. Objavljene knjige: Pesme, Tkai vetrova, Pepelnica, Druga Zemlja, Prevoenje mora. Marko Veovi, pjesnik, romanopisac, esejist, knjievni kritiar i prevodilac. Predaje na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Jedan je od urednika Antologije najnovijeg bosanskohercegovakog pjesnitva. Najznaajnije knjige su mu zbirke pjesama Nedjelja, Osmatranica i Poljska konjica, roman Rodonaelnik, te knjiga polemikih tekstova etvrti genije. Prevodio je poeziju Emili Dikinson i arla Bodlera. Daa Drndi (Zagreb, 1946), imala je nekoliko sasvim razliitih ivota, u razliitim gradovima, razliitih zemalja, uz razliite ljude. Studirala je medicinu, udala se za zubara, diplomirala je anglistiku, razvela se od zubara, magistrirala je dramaturgiju, doktorirala na temu protofeminizma i ljevice. Bavila se dokumentarnom radiofonijom, napisala je tridesetak radio-drama, prevodila je, poduavala je, plivala je, liila je stanove, lakirala je parkete, pravila je namjetaj, druila se sa svojim djetetom trinaest godina intenzivno, onda je ponovno poela pisati. Ne zna kukiati ali zna kuhati. Vie joj se nita ne radi. Ne voli pisati svoju biografiju. Knjige proze: Put do subote (Prosveta, Beograd, 1982), Kamen s neba (Prosveta, Beograd, 1984), Umiranje u Torontu (Adami Arkzin, Rijeka Zagreb, 1997), Canzone di guerra (Meandar, Zagreb, 1998), Totenwande (Meandar, Zagreb, 2000), Doppelgnger (Samizdat B92, Beograd, 2002), Leica format (Meandar, Zagreb, 2003, (Samizdat B92, Beograd, 2003), After Eight knjievni ogledi (Meandar, Zagreb 2005 ), Sonnenschien (Fraktura, Zagreb, 2007). Trenutno je stacionirana u Rijeci. Alma Lazarevska (1957 ). Diplomirala je na Katedri za komparativnu knjievnost i teatrologiju sarajevskog Filozof-

771

skog fakulteta. Objavila knjige: Sarajevski pasijans, Smrt u Muzeju moderne umjetnosti, U znaku rue, Biljke su neto drugo. ivi u Sarajevu. Tvrtko Kulenovi pripovjeda, esejist, putopisac i scenarist. Profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i lan Akademije nauka i umjetnosti BiH. Prvi predsjednik bosanskohercegovakog PEN-centra (1992 1996). Izabrana djela: putopisi Odanost jugu, Putovanje i Pejsai zrelog doba; zbirka pripovijedaka Karavan; romani Kasino, ovekova porodica i Istorija bolesti; knjige eseja i teorije Indija i umetnost, akra Istok zapadu danas, Teorijske osnove modernog evropskog i klasinog azijskog pozorita i Umetnost i komunikacija. Suzana Tratnik (Murska Sobota, 1963) je spisateljica, prevoditeljka, sociolog, publicista i lezbijska aktivistkinja. ivi u Ljubljani. Napisala je etiri knjige kratkih pria: Pod nilo (Ispod nule), Na svojem dvoriu (U svom dvoritu), Vzporednice (Paralele), esa nisem nikoli razumela na vlaku (Ono ta nikada nisam razumela u vozu), roman Ime mi je Damjan i istoimenu monodramu. Objavila je esejistiku knjigu Lezbina zgodba (Lezbijska pria), koja je bila i njen magistarski rad iz antropologije polova. Njene knjige su prevedene na nemaki, engleski, eki, holandski, srpski, hrvatski, bugarski, poljski i makedonski jezik. Godine 2007. je dobila nagradu Preernovog sklada za zbirku kratkih pria Vzporednice (Paralele), a iste godine je objavila i roman Tretji svet (Trei svet). U svojim delima se najee bavi sagledavanjem sveta iz deje perspektive i lezbijskog socijalnog okruenja. Hamid Sadr (1956) je iranski pisac i filmski kritiar. Poeo je pisati kao tinejder. Nije ni slutio da e ga put jednog dana odvesti u Njemaku gdje e pisati na tom tako stranom jeziku. No, ivotne okolnosti ne mare za vjerojatnost i politiki egzil koji je zapoeo u Parizu zavrio je u gradu gdje je Franz Kafka proveo posljednja tri mjeseca svoga ivota. To ga je potaklo na pisanje knjige; fiktivnih Kafkinih dnevnika iz tog doba. Ivo Svetina (Ljubljana, 1948.) pesnik, dramski pisac, esejista, prevodilac. Diplomirao na Filozofskom fakultetu u Ljubljani uporednu knjievnost i knjievnu teoriju. Bio zaposlen na TV Slovenija (dramaturg i urednik dramskog programa), u Slovenskom mladinskom gledaliu (Slovenako omladinsko pozorite), bio i

772

podsekretar u Ministrastvu za kulturo, od 1998. g. direktor Slovenakog pozorinog muzeja. Izdao 20 pesnikih zbirki, napisao vie pozorinih drama, bajki, eseja o poeziji, pozoritu i dramatici. Za svoje delo primio vie priznanja i nagrada. Rade Jarak (Dubrovnik, 1968) studirao je slikarstvo u Splitu, Sarajevu i Zagrebu. Diplomirao u klasi ure Sedera. Objavio je pet romana:Kia (Naklada MD, Zagreb 2001.),Sol (Fraktura, Zaprei, 2003.), Dua od krumpira (Fraktura, Zaprei, 2005.), Enciklopedija oaja (Fraktura, Zaprei, 2006.), Pustinje (Litteris, Zagreb, 2008. i BKG, Beograd 2008.). Objavio je zbirku pria: Termiti i druge prie (Fraktura, Zaprei, 2002.). i dvije zbirke poezije: Demon u pari kupaonice (Meandar, Zagreb, 2000.), Vlak za Bangalore (Naklada MD, Zagreb 2001.). U pripremi ima zbirku pria Crna svila (drugi dio Enciklopedije oaja), roman Prilozi za povijest nadrealizma; te zbirku poezije aba i Palcika. Knjige su mu bile nominirane u uem izboru za sve najvee dravne nagrade. ivi i radi u Zagrebu kao ravnatelj i profesor crtanja Centra za likovni odgoj. Glavni je urednik asopisa za knjievnost Knjigomat, kao i istoimene izdavake kue. Simona krabec (Ljubljana, Slovenija, 1968.) slovenska knjievna kritiarka, esejistica i prevoditeljica. Od 1992. ivi i radi u Barceloni. Zavrila je studij njemakog jezika i komparativne knjievnosti na ljubljanskoj univerzi. Godine 2002. doktorirala je na Universitat Autnoma de Barcelona na temi identiteta u srednjoevropskim knjievnostima. Autorica je prijevoda slovenskih i srpskih autora (Makarovi, Janar, Ki, Pahor, Mozeti) na katalonski i katalonskih autora (Calders, Foix, Moncada, Tod) na slovenski te velikog broja knjievnih studija u panjolskim i slovenskim specijaliziranim asopisima (Els Marges, LEspill, Pasajes; Nova revija, Literatura, Dialogi). Za djelo Lestirp de la solitud (Barcelona, Institut dEstudis Catalans, 2003.; Ljubljana, Literatura, 2005) dobila je nagradu Josep Carner za teoriju knjievnosti. Objavila je jo knjige Latzar de la lluita (2005) i El concepte dEuropa Central al llarg del segle XX (2005). Sibila Petlevski, spisateljica, prevoditeljica. Bila je predsjednica Hrvatskog PEN-centra, lanica meunarodnog Upravnog odbora udruge PEN International. Dugogodinja operativna urednica asopisa za knjievnost Republika, ureivala je i knjievne stranice dvotjednika za kulturu Vijenac, a trenutno

773

je u urednitvu asopisa Knjievna republika. Ureivala je poeziju na meunarodnoj stranici interneta www.poetry.int. Pie na hrvatskom i engleskom. Meu njezinim djelima su i zbirke pjesama Kristali (1988), Skok s mjesta (1990), Sto aleksandrijskih epigrama (1993, nagrada Vladimir Nazor), te roman Francuska suita (1996). Priredila je i prevela antologiju novijeg amerikog pjesnitva Spin off (1991), uredila izbor junoafrike nobelovke Nadine Gordimer (1994), te zbornik politolokih eseja Velika Europa mali narodi (1994). Za studiju Simptomi moderniteta (2002) i knjigu o teoriji glume Branka Gavelle Kazalite suigre (2001) dobila je nagradu za doprinos teorijskoj dramaturgiji Petar Brei. Predaje na zagrebakoj Akademiji dramske umjetnosti. ivi izmeu Zagreba i Salzburga. Ferida Durakovi (1957) Diplomirala na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1980. godine na Odsjeku za jugoslavenske knjievnosti i jezik. Prvu zbirku poezije Bal po maskama objavila 1977. godine i za nju dobila Nagradu knjievne omladine BiH i Nagradu Svjetlosti za najbolju prvu knjigu mladog autora. Objavila, izmeu ostalog, knjige poezije Oi koje me gledaju (Sarajevo, 1982), Mala nona svjetiljka (Sarajevo, 1989), i Srce tame (Sarajevo, 1994). Pie kratke prie i knjige za djecu (Jo jedna bajka o rui, Mikijeva abeceda, Amilina abeceda, Vjetrov prijatelj). Godine 1999. objavila izabrane pjesme na engleskom The Heart of Darkness u SAD (White Pine Press, Fredonia New York). Prevoena na engleski, francuski, slovenski, danski, finski, turski, makedonski, japanski, njemaki, panski. Dobila nagradu Fund for Free Expression, USA, 1993. i Vasyl Stus Freedom-to-Write Award, PEN New England, USA 1999. Radi kao glavna tajnica PEN-centra BiH od 1992. ivi sa muem i kerkom u Sarajevu. Barbara Markovi (Beograd, 1980). Studirala je germanistiku u Beogradu i Beu. Radila kao lektorka, urednica i prevoditeljka za izdavaku kuu Rende. Godine 2006. objavljuje prvu knjigu Izlaenje u Beogradu za Rende. Nemaki prevod knjige izaie na prolee 2009. za izdavaku kuu Suhrkamp. Vladimir Arsenijevi (Pula, 1965). Za svoj prvi roman U potpalublju (Rad, 1994) dobio je NIN-ovu nagradu kao najmlai laureat u istoriji ove nagrade. Roman U potpalublju preveden je na engleski, nemaki, francuski, italijanski, vedski, danski,

774

norveki, eki, holandski, panski i slovenaki jezik. Njegovi naredna dela ukljuuju roman Anela, Meksiko i Imail. Urednik je izdavake kue Rende. ivi i radi u Beogradu. Vera ejkovska (Skoplje, 1954), makedonska pjesnikinja i esejistkinja. Diplomirala je fiziku u rodnom gradu, a postdiplomske studije iz oblasti fizike unutranjosti Zemlje zavrila je u Zagrebu. Stekla je titulu doktora fizikih nauka u Skoplju. Poevi od 1980. godine, radi u seizmolokoj laboratoriji Prirodno-matematikog fakulteta Univerziteta Sveti Kiril i Metodij u Skoplju. Objavila je vei broj pjesnikih knjiga na makedonskom jeziku: ovjek i vrata (1975), Mnoenje slova (1986), Eksperiment (1992), Odsustvo slatkog (1993, izbor) i Rubovi (2007); te vie eseja i prevoda s engleskog, ruskog, srpskog i bugarskog jezika. Njena poezija je prevoena na petnaestak stranih jezika, a zastupljena je i u antologijama i izborima makedonske poezije u domovini i inostranstvu. Dobitnik je nagrada: Mlada Struga (1976), Koo Racin (1992), i Aco opov (2008). Aleksandar Stankovski (Kievo, 1959). Diplomirao je na Fakultetu za likovne umjetnosti u Skoplju. Realizovao je 20 samostalnih likovnih izlobi, a njegova su djela i sastavni dio prestinih javnih kolekcija u Skoplju ( ), Kelnu (Schultke Gallery), Beu (Museum of Contemporary Art, Sammlung Essl), Sarajevu (Centar Andr Malraux), Londonu (Shashoua Collection) i Atini (Frissiras Museum). Autor je veeg broja projekata iz oblasti stripa (Labris, 1989 1994; Neidentifikovano, 1997; Manjine realnosti, 1998 2002; Zabava i ostale prie, 2004) i filma (Maklabas, 1997; Samit amana, 2004). Vinko Mderndorfer (Celje, 1958). Diplomirao je 1982. godine pozorinu i radio-reiju na Akademiji za pozorite, radio, film i TV, predstavom A. P. ehova Prosidba. Rad je nastavio kao pozorini reiser u pozoritima za koja je do danas reirao vie od sto predstava i opera. U svom reiserskom traganju se oprobao u svim pozorinim vrstama, stilovima i anrovima. Uporedo sa time to se bavi pozorinom reijom, radi i kao radio, televizijski i filmski reiser. Za televiziju reira pre svega TV drame i dokumentarne filmove na osnovu sopstvenih scenarija. Od 1989. godine napisao je preko osamdeset radio-drama, za koje je dobio brojne nagrade. Mnoge njegove radio i pozorine drame bile su igrane i u inostranstvu. U periodu od 1981. do 2008. godine

775

objavio je trideset i pet proznih, pesnikih, dramskih i esejistikih knjiga. Za svoj rad je dobio brojne nagrade, izmeu ostalih i nagradu Preernovog sklada, upanievu nagradu, Bortnikovu nagradu itd. Njegov dugometrani film Predmestje (Predgrae) je dobio brojne nagrade i priznanja na meunarodnim filmskim festivalima. Njegov drugi dugometrani film Pokrajina t. 2 (Pokrajina br. 2) je u jesen 2008. godine poeo svoj filmski put na filmskom festivalu u Veneciji. Docent je za pozorinu reiju. Matev Kos (Ljubljana, 1966) je knjievni istoriar, kritiar i esejista. Od 1993. do 1998. je bio odgovorni, odnosno glavni urednik revije Literatura. Zavrio je komparativnu knjievnost i teoriju knjievnosti kao i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Doktorirao je 2001. godine, a danas je na istom fakultetu vanredni profesor na katedri za komparativnu knjievnost i teoriju knjievnosti. Za knjievni prvenac Prevzetnost in pristranost (Ushienost i pristrasnost) (1996), koji je 2006. godine objavljen i u prevodu na hrvatski jezik, dobio je nagradu Marjana Roanca za esejistiku knjigu godine, a za monografiju Poskusi z Nietzschejem (Eksperimenti sa Nieom) (2003) Zoisovo priznanje Republike Slovenije. Priredio je nekoliko antologijskih izbora, a do sada je objavio pet samostalnih knjiga. Poslednja, Fragmenti o celoti (Fragmenti o celokupnosti) (2007), posveena je slovenakoj poeziji od Sreka Kosovela do dananje mlade slovenake poezije, i nedavno je objavljena i u prevodu na hrvatski jezik. Dubravka uri (Dubrovnik, 1961), docentkinja na Fakultetu za medije i komunikacije Univerziteta Singidunum, urednica u ProFemini, predavaica u Centru za enske studije, inicijatorka Ainove kole poezije i teorije. Objavila vie zbirki pesama, od 1988. se bavi amerikom jezikom poezijom. Objavila knjige Jezik, poezija, postmodernizam (o amerikoj jezikoj poeziji), Govor druge (o srpskim urbanim pesnikinjama). Sa Mikom uvakoviem uredila knjigu Impossible Histories Historical Avant-garde, Neo-Avant-Garde, Post-Avant-Garde in Yugoslavia 1918 1991, sa Vladimirom Kopiclom uredila i prevela antologiju novije amerike poezije Novi pesniki poredak. Bavi se teorijom poezije, teorijom roda, popularnom kulturom, medijskom kulturom, retorkom i pesnikim performansom. Svetlana Tomi (Beograd, 1970) diplomirala i magistrirala na beogradskom Filolokom fakultetu. U periodici uglavnom

776

objavljuje kritike. Kao jedna od nagraenih na konkursu Knjievne omladine Srbije objavljena je zbirka poezije Tuneli u naruju (Pegaz, Beograd, 2002). Druga zbirka poezije, zbirka pria, pesme za decu, teorijski rad o zapletu i zbirka kritika o novijim knjievnim delima objavljenih u BiH i Hrvatskoj ue u fasciklama. Trenutno ivi u Vaingtonu. Kolja Mievi (Banja Luka). Studije knjievnosti zavrio u Beogradu, ivi i radi kao samostalni umetnik izmeu Pariza i Banje Luke. Objavio vei broj knjiga prevoda s francuskog i drugih evropskih jezika, od trubadura do savremenih pesnika. Na francuski je preveo Danteovu Komediju, Riznicu Bruneta Latinija, devet varijacija Gavrana Edgara A. Poa, kao i antologiju pesnitva XIX stoljea Les saluts slaves u kojoj su zastupljeni pesnici svih bivih jugoslovenskih republika. Pored osam pesnikih zbirki na srpskom i isto toliko na francuskom jeziku, 1991. je objavio prevod Mocartove poslednje godine Teodora de Vizeve i ora de Sen-Foa, kao i knjigu muzikolokih pesama Mocart susree Skarlatija (najpre na francuskom a zatim u vlastitom prevodu na srpski). Objavio je i knjigu o kantatama Johana Sebastijana Baha Svete, laku no a pripremio je za tampu i veliku lirsku istoriju evropske muzike avolova kua. ivko Maleevi (Vagan, 1951). Osnovnu kolu zavrio u rodnom mestu, gimnaziju u Glamou, studije jugoslovenske opte knjievnosti na Filolokom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Bavi se knjievnom kritikom i esejistikom. Redovno objavljuje priloge u mnogim listovima i asopisima. Profesor gimnazije u Banjoj Luci. lan Udruenja knjievnika Republike Srpske. Urednik je esejistike u asopisu Knjievnik. Objavio: Na prvi pogled (kritike iz savremene srpske knjievnosti ), Slubeni glasnik RS, Banja Luka, 2002. godine; Glasnici novog pisma (eseji i kritike), UKS-Podrunica Banjaluka, 2005. Priredio: Donatan Svift, Guliverova putovanja, Ranko Pavlovi: Pripovijetke (izbor i pogovor ), Izabrana djela Ranka Pavlovia, Nasukani na list lirike Antologija srpskog pjesnitva u Bosni i Hercegovini druge polovine 20. vijeka (sa Anelkom Anuiem). Vojislav Voki Erceg (Banja Luka, 1986), student Akademije umetnosti u Banjoj Luci. Napisao nekoliko scenarija i reirao kratkometrani, dokumentarni, film Pria [u tri slike]. Pie prvi roman.

777

Mirt Komel je jo u srednjoj koli objavljivao poeziju u raznim akim revijama, u studentskim godinama je nastavio s objavljivanjem u studentskim asopisima, a kasnije je poeo objavljivati i u priznatim slovenskim literarnim revijama. Godine 2005. je s istomiljenicima osnovao Omladinski klub Drutva slovenskih pisaca, u kojem je aktivni lan i djeluje kao potpredsjednik upravnog odbora. Na literarnim veerima kluba je vie puta nastupao s itanjem svojih djela, a isto tako i na veerima, koje su organizirali drugi literarni klubovi ili drutva. Ve 2006. godine je objavio svoj literarni prvenac, Mes(t) ne drame, u kojem se kroz tri drame bavi nedavnom historijom tri evropska grada, Venecije, Bea i Pariza. Na poetku 2008 godine je objavio Luciferjev padec, dramsku poemu u kojoj lik Lucifera interpretira poput traginog junaka. Jurica Pavii (Split, 1965). Diplomirao povijest i svjetsku knjievnost na Sveuilitu u Zagrebu. Od 1990. trajno ivi u Splitu i radi kao filmski kritiar i kolumnist razliitih novina (Slobodna Dalmacija, Vijenac, Zarez, Nedjeljna Dalmacija, Jutarnji list). Od 1994. pie u razliitim novinama tjednu kolumnu Vijesti iz Liliputa u kojoj secira drutvo, politiku i kulturu ratne i poslijeratne Hrvatske. Za tekstove iz te serije 1996. dobiva nagradu nacionalnog novinarskog drutva Marija Juri Zagorka, 2002. nagradu za doprinos novinarstvu Veselko Tenera, a 2007. nagradu Miljenko Smoje od Slobodne Dalmacije. U knjievnosti se javlja 1997. socijalnim trilerom Ovce od gipsa. Godine 2000. objavljuje drugi roman Nedjeljni prijatelj. Godine 2000. u Hrvatskom narodnom kazalitu u Splitu praizvedena mu je drama Trovaica, koja je prethodne godine osvojila nacionalnu nagradu za dramu Dri. Godine 2001. objavio sabrane tekstove iz serije Vijesti iz Liliputa kao knjigu. Iste godine objavio i monografiju o hrvatskoj postmodernistikoj fantastici. Trei roman Minuta 88 objavljuje 2002., a rije je o romanu ambijentiranom u svijet nogometa i navijake supkulture. etvrti roman Kua njene majke objavljuje 2005. u izdanju Jutarnjeg lista. Peti mu je roman Crvenkapica izaao je u rujnu 2006. Kratke prie i eseji prevoeni su mu na engleski, njemaki, talijanski i bugarski. Roman Ovce od gipsa preveden je na njemaki u izdanju Nummer 8 iz Wetzlara. Upravo zavrava zbirku pria koja je predviena za izlazak sredinom 2008. Zoran Petrovski (Skoplje, 1954) je istoriar umetnosti i kustos. Diplomirao je na Univerzitetu u Skoplju istoriju umetno-

778

sti i arheologiju 1986. godine. Od 1993. do 2000. godine je bio direktor Muzeja savremene umetnosti u Skoplju. Neki od njegovih vanih projekata su: Apstrakcija u makedonskoj umetnosti (1960 1990), Nova makedonska umetnost... itd. Takoe je uestvovao u nekoliko meunarodnih projekata. Radi kao vii kustos u Muzeju savremene umetnosti u Skoplju. lan je AICA od 1993. U periodu od 2006 do 2007. je bio izabran za predsednika borda AICA Makedonije. Valentino Dimitrovski (Skoplje, 1954) je istoriar umetnosti i umetniki kritiar. Diplomirao je 1977. godine na Univerzitetu u Skoplju. Od 1978. do 2004. godine radi na Institutu za zatitu spomenika kulture Republike Makedonije. Od 2005. godine radi u Ministarstvu kulture Odsek za zatitu kulturnog naslea. Od 1978. godine objavljuje radove iz istorije umetnosti, arhitekture i drugih oblasti. Lazo Plavevski (Skoplje, 1954) je istoriar umetnosti, umetniki kritiar i kustos. Diplomirao je na Institutu za istoriju i arheologiju Filozofskog fakulteta u Skoplju. Od 1982. radi kao kustos Muzeja Grada Skoplja. Rukovodio je brojnim pojedinanim i grupnim izlobama u Makedoniji i Evropi (Rumunija, Nemaka...) Jelena Brajovi (1972). Diplomirala i magistrirala na Filolokom fakultetu u Beogradu, gde radi kao lektor za francuski jezik. Autor je knjige Autobiografska fikcija i detinjstvo: Margerit Jursenar, Natali Sarot, Margerit Diras (2006). Prevode sa francuskog objavljuje u knjievnoj periodici. Miodrag Sibinovi (Zajear, 1937.) Grupu za ruski jezik i knjievnost Katedre za istone i zapadne slovenske jezike i knjievnosti Filozofskog fakulteta u Beogradu upisao septembra 1955., a diplomirao 1959. godine. Na toj katedri od 1960., sa jednom godinom prekida zbog odsluenja vojnog roka, radi na predmetu Ruska knjievnost proavi sva nastavnika zvanja od pripravnikog preko asistentskog i docentskog, do zvanja vanrednog i redovnog profesora Filolokog fakulteta. Doktorat knjievnih nauka je stekao 1970. godine. Nauni savet Moskovskog dravnog univerziteta 1996. godine ga je izabrao u zvanje poasnog doktora Moskovskog univerziteta. Na predlog Udruenja knjievnih prevodilaca Srbije, i odlukom

779

Vlade Republike Srbije, 2007. godine dodeljeno mu je posebno priznanje za vrhunski dopirnos nacionalnoj kulturi u Republici Srbiji. Glavna dela: Ljermontov u srpskoj knjievnosti do 2. svetskog rata, (Beograd, 1971.), Original i prevod (Beograd, 1979.), Pukinov Evgenije Onjegin.(Ed. Portret knjievnog dela, Beograd, 1982.), O prevoenju (Beograd, 1983.), Poetika i poezija Veliki ruski liriari (Beograd, 1990.), Novi original (Beograd, 1990.), Tehnika prevoenja (Beograd, 1990.), Slovenski impulsi u srpskoj knjievnosti (Beograd, 1995.), Ruski pesnici od baroka do avangarde, (Beograd, 1995.), Izmeu svetova. Novi aspekti knjievnog dela Desanke Maksimovi (Beograd, 1999.), Pukinov i srpski Evgenije Onjegin (Beograd, 1999.), Ruski knjievni istonici (Ni, 2000.), Iza horizonta. Ogledi iz ruske, ukrajinske, beloruske i gruzijske knjievnosti (Beograd, 2002.), Slovenska vertikala. Srpske, ruske, beloruske i ukrajinske knjievne teme (Beograd, 2008.), Novi ivot originala, (Beograd, 2008.). Mladen Miljanovi (Zenica, 1981). Srednju kolu zavrio je u Doboju. Poslije srednje kole odlazi u vojsku i zavrava kolu rezervnih oficira. Nakon zavretka vojne slube upisuje Akademiju umjetnosti u Banjaluci, smjer slikarstvo. Bavi se socijalnim i terapeutskim aspektima umjetnosti te je inicijator Hepenning Balkana, radionice osoba sa onesposobljenjem. Na zavrnoj godini studija 2006. godine nagraen je od strane Muzeja savremene umjetnosti Republike Srpske, 2007. godine nagraen je nagradom Zvono za najuspjenijeg mladog bh. vizuelnog umjetnika i nagradom Rotary kluba. Zaposlen je na Akademiji umjetnosti u Banjaluci kao asistent na predmetima Intermedijalna istraivanja i Teorija prostora. Sarita Vujkovi (Banja Luka, 1972). Diplomirala je istoriju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1997. godine. Zavrila je interdisciplinarni postdiplomski studij teorije umjetnosti i medija, a magistarsku tezu pod nazivom Privatni i javni identiteti ena u bosanskohercegovakoj graanskoj umjetnosti odbranila je 2008. godine. Zaposlena je u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u Banja Luci. Bila je kustos veeg broja izlobi likovne, vizuelne i audio vizuelne umjetnosti u zemlji i inostranstvu. Bavi se kritikom i teorijom savremene vizuelne umjetnosti.

780

EXECUTIVE SUMMARY

This issue of Sarajevske sveske/Sarajevo Notebook is dedicated to the City, and most of the articles thus deal with various aspects of the city: architecture, town planning, the economy, culture, social issues, art etc. The INTRODUCTION is by Mirko Kova, winner of this years Mea Selimovi prize, who writes about the relationship between the Writer and the City. Bogdan Bogdanovi, one of former Yugoslavias bestknown architects and artists, reflects on Happiness in Cities, and the Sarajevo-based writer and journalist Ozren Kebo deals with the major problems of todays mega-cities. Hrvoje Ivankovi laments over Dubrovnik, and shows us the multi-faceted specific nature of this Dead City. Amra Hadimuhamedovi analyzes the process of spoliazation in the reconstruction of towns and cities, with the focus on post-war architecture in Bosnia and Herzegovina. The subject of Andrea Zlatars contribution is Heterotopic Zagreb and the empty spaces of the City, along with urban cultural policy. Devad Karahasan discovers Sarajevo in the prose writings of Bosnia and Herzegovinas best-known narrators, and Ale Debeljak takes the example of Ljubljana to study the Archetype of my city. Dragan Veliki reveals Berlin to us in all its grandeur, singularity and diversity, and Tatjana Rosi studies Istria in modern Serbian writers, while Jovan eki examines the possible future of towns and cities through the works of DeLilo and Scott. Vangel Nonevski writes about the empty plenitude and utter emptiness of the modern city, and Ibrahim Berishas Beautiful City reveals the Pritina of today and the past. Architect and designer Ognjenka Fincis Human City considers the problem of dehumanization in modern cities, and Drago Pilsel writes about love in cities. The DIARY in this issue is that of the eminent poet Hadem Hajdarevi, who spends almost an entire year studying poetic

782

language in Sarajevo, Zagreb, Belgrade, Warsaw, Fojnica, Novi Pazar, Stolac and so on. Tatjana Gromaa is in DIALOGUE with Mihajlo Panti, who talks about his stories and the status of literature in modern society. MANIFACTURE too is largely taken up by the topic of the City, with poems about Sarajevo by Marko Veovi and Ferida Durakovi. Tvrko Kulenovi writes about towns on islands, and Hamid Sadr examines his own life and culture between Vienna and Tehran. Suzana Tratnik gives us a short lyrical handbook on jumping off the train, Alma Lazarevska writes about blank doorways and false streets, and Daa Drndi describes Belgrade, Berlin and Istria in a lyrical text. The subject of Dubravka uris contribution is modern Serbian poetesses and feminist societies, while Matev Kos concerns himself with the poetry of Uro Zupan, ivko Maleevi with that of Ranko Risojevi, and Kolja Mievi with Barenboim, Klemperer and his love of their music. Other features in MANIFACTURE include poems by Ivo Svetina, Tatjana Gromaa and Vera ejkovska, and an excerpt from an unpublished novel by Sibila Petlevski. The exhaustive Brief Lexicon of ex-Yu film by Jurica Pavii returns us to the topic of the previous issue, and Svetlana Tomi offers a fascinating Anthology of World Poetry. Jelena Brajovis CHOICE is the correspondence of the renowned poet Paul Celan and his wife. PASSPORT takes us to modern Ukrainian poetry, with poems by Oleksandar Irvanec, Suri Grigoriev, Ivan Lucuk, Roman Skibo, Vasilje Mahne and others. Sarita Vujkovi analyzes a radical turning-point in visual art through the work of the young artist Mladen Miljanovi, winner of the Zvono prize.

783

Izdava: MEDIACENTAR SARAJEVO Direktor: Boro Konti Kolodvorska 3 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Telefon: (+387-33) 715-861 Telefaks: (+387-33) 715-860 E-mail: sarajevske.sveske@media.ba

Korektor Kenan Efendi

Dizajn naslovne strane Ognjenka Finci Amra Zulfikarpai

Grafiko oblikovanje Adnan Mahmutovi

tampa: BLICDRUK, Sarajevo

Tira: 1000 primjeraka

asopis izlazi etiri puta godinje.

ISSN 1512-8539

Na osnovu miljenja Federalnog ministarstva

obrazovanja, nauke, kulture i sporta, broj 02-15-5451/02 od 28.08.2002. godine, asopis Sarajevske sveske osloboen je plaanja poreza na promet proizvoda.