Tin Ujevi

(Vrgorac, 5. srpnja 1891. - Zagreb, 12. studenog 1955.) Podrijetlo i djetinjstvo Tin Ujevid se rodio u Dizdara kuli u Vrgorcu. Njegovo puno ime bilo je Augustin Josip Ujevid. Njegov otac, Ivan Ujevid, bio je uitelj rodom iz Krivodola u Imotskoj krajini, dok mu je majka Braanka, iz mjesta Milna. Tin je roen kao jedno od petero djece od kojih su dvoje umrli jo u djetinjstvu. Tin je prva tri razreda osnovne kole polazio u Imotskom, kada seli u Makarsku gdje zavrava osnovnokolsko obrazovanje. 1902. odlazi u Split gdje se upisuje u klasinu gimnaziju i ivi u nadbiskupijskom sjemenitu. U svojoj trinaestoj godini poinje pisati pjesme od kojih nita nije sauvano (po njemu je njegovo prvo djelo kratak tekst "Voda" koji je zavrio u kou za smede nekog urednika). Odlazi u Zagreb upisujudi studij hrvatskog jezika i knjievnosti, klasine filologije, i estetike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Te iste godine objavio je svoj prvi sonet "Za novim vidicima" u asopisu "Mlada Hrvatska". Umro je 12. studenog 1955. u Zagrebu. Knjievnost U poetku vjerni oboavatelj Matoa, javno se odrekao Rabbia (lanci Cezar na samrti; Barres i Oinobarres, 1911.) i zametnuo polemiku s njim, jedinu polemiku koju je Mato elio izbjedi, pa je na grube Ujevideve napade odgovarao iznenaujudom mlakodu. Oito, bio mu je drag ovaj Discipulus, moda i zato jer je osjedao njegov talent; a ni Ujevid se nikada nije uspio do kraja rastati i udaljiti od Matoa, koliko god ga se odricao. Meu njima je zauvijek ostala neka udesna iracionalna veza. Poao je dakle od Matoa i doao do Baudelairea, otkrivajudi ga i prihvadajudi matoevskim iskustvima i poticajima. Ali, odrekavi se Uitelja, komu se mladi Ujevid i mogao okrenuti ako ne Baudelaireu, osnivau modernoga europskog pjesnitva? "Bio je moda u meni jedan Baudelaire prije nego jedan Ujevid." Napisao je tu reenicu u eseju Muenitvo ivota i raj u afionu. Smisao je jasan: Baudelaire nije njegov uzor, on je njegov dvojnik. Baudelaireovski ponor doivljavao je u sebi kao najdublju poetsku opsesiju ("Ponore! more povrh moje glave"), ali je tom ponoru suprotstavio visine, let prema suncu, prema zvijezdama, prema apsolutnom (Visoki jablani: egzemplarno simbolina pjesma filozofske vedrine). Tako je Ujevid iao tragom Baudelairea: opirudi mu se. Isti odnos imao je i prema Rimbaudu. Njegov dramatini Ispit savjesti (u "Savremeniku" 1923.) otkriva rimbaudovske dileme, koje konano rjeava antirimbaudovski: nije se odrekao umjetnosti i vratio urednom graanskom ivotu kao Rimbaud, nego se odrekao urednoga graanskog ivota da bi se sav posvetio svojoj sumnji, to jest umjetnosti, u koju je moda upravo zato toliko sumnjao jer je toliko vjerovao u nju. Prve dvije zbirke pjesama, Lelek sebra (1920.) i Kolajna (1926.), dva neopetrarkistika ljubavna brevijara, napisao je tijekom rata u Parizu kao jedinstvenu zbirku; samovoljom nakladnika razdvojene su i tiskane u Beogradu, i to dirilicom i ekavski, premda su napisane izvorno hrvatskim jezikom. Izlazak druge zbirke doekao je s iznenaenjem i nezadovoljstvom ("Zato me je i otampanje Kolajne, u ovim prilikama i sa takvim zadocnjenjem, toliko "contrarie", oneraspoloilo. No, uostalom, S.B.C., kojemu to ne odobravam nikako, i otro prosvjedujem, jer nisam htio da nita izdajem na tzv. srpskoj dirilici...", pisao je tada Krklecu.) Do Drugoga svjetskog rata objavio je jo zbirku Auto na korzu (1932.) i reprezentativni izbor svoga pjesnitva Ojaeno zvono (1933.). Komunistike vlasti zabranile su mu 1945. javno djelovanje, pa je nekoliko godina ivio kao anonimni prevodilac. Tek izabranim pjesmama Rukovet (1950.), zaslugom Jure Katelana, koji ju je i priredio, Ujevid se otkriva novom narataju itatelja, da bi posljednjom zbirkom edan kamen na studencu (1954.)

potvrdio vodede mjesto u hrvatskom pjesnitvu. Osobenjakim nainom ivota skrivao je tajnu svoje intimnosti, pa je godinama bio u sreditu pozornosti posjetilaca boemskih kavana i gostionica u Beogradu, Sarajevu, Splitu i Zagrebu, gdje je, tim redom, proveo sve godine ivota od povratka iz Pariza 1919. do smrti. im se objavila u svojoj veliini, Ujevideva poezija predstavila se kao izazov: i itateljstvu i naoj knjievnoj, pjesnikoj tradiciji. I to dvostruki izazov, s dva suprotna predznaka. Jednu od njih prihvada, ali ne zato da joj se pokori nego da se nadmede s njom. Drugu otklanja i pobija. Hrvatska renesansna i barokna pjesnika rije bila je glas europskoga kulturnog podneblja. S tim podnebljem Ujevida veu i odgoj i naobrazba. To je dakle tradicija kojoj se obrada i kojoj eli pripadati. Zato u njegovu pjesnitvu ima i renesansne razigranosti i neobarokne kidenosti. S preporodom u XIX. stoljedu poinje nae nesretno zaostajanje. Hrvatski pjesnici kao da su u tom trenutku posumnjali u svoje pravo na estetsku autonomiju; svjesni teine povijesnog trenutka u kome se tada nalazio hrvatski narod, oni su preuzeli na se krupne nacionalne zadatke, podredivi im i svoje umjetnike elje. Nastaje oblik hibridne knjievnosti, koja u slubi nacionalnih ciljeva zadovoljava politike i drutvene potrebe, ali zanemaruje umjetnost. To pjesniko nasljee Ujevid ne prihvada i pobija. injenica da se pjesniki oglasio 1909. u pravakoj "Mladoj Hrvatskoj", u drutvu mladih koji su tvorili Matoev krug, ne pobija nego potvruje tu tvrdnju. Jer Mato je poslije mnogih godina bio prvi dosljedni Europljanin u hrvatskoj knjievnosti, prvi koji se opet zagledao preko mea svoje male domovine, i ako je iim privukao pozornost i pribavio odanost tadanjih mladih literata, pribavio ju je tom znaajkom svoje pojave. Do Ujevideva najprije osobnog udaljavanja od Matoa, a zatim i knjievnog raskida s njim, dodi ce u trenutku kad je mladi, samouvjereni Discipulus pomislio, da Rabbiev raskid s naom zaostalom pjesnikom prolodu patetinog rodoljublja nije ni dostatno jasan ni dostatno iskren. Dakle ni dostatno odluan. Doba matoevskih soneta kao to su Mrtva domovina ili Nae vile ostalo je trajno za njim. Ujevid je u pjesmama ostvario snane akcente osobne tragike (Svakidanja jadikovka), izrazio duboke tajne spiritualne, netjelesne ljubavi (u Kolajni), ispjevao himnike psalmodije radu i ljudskom bratstvu (Pobratimstvo lica u svemiru; in sputanih ruku), skladao sloene filozofske refleksivne orkestracije (Riokosi Mesije), razvijao simboline vizije svemirskih zvjezdanih prostranstava i enje za visinama (Visoki jablani), zanosio se raskonom ditirambinodu (Svetkovina rua) i predavao zreloj, mudroj starakoj skruenosti i sladogorkom pomirenju sa ivotom takvim kakav jest (Molitva za koru kruha i zdjelu lede; Ganutljive opaske; Hymnodia to mou somati). Piudi poeziju sad u rigorozno zatvorenoj formi, sad u nesputanoj otvorenosti slobodnog stiha, proetu uvijek blistavim sjajem svjee imaginacije modernog intelektualca i erudita, Ujevid je, kao nedostini arobnjak rijei, ostao dosljedno izvan svih knjievnih kola i struja, blizak svima a istodobno razliit od svih, pa i kad je iskustvom nadrealistikih nastojanja prodirao u zaumlje, ili kad je proputao u svoj stih zrnca ekspresionizma i dadaizma koje tee razaranju oblika. I kutrava asocijativnost u nevezanom stihu i u pjesnikoj prozi, i retoriko-patetiki nacionalni i drutveni aktivizam u raspjevanom himnikom tonu: sve to tvori Ujevidev "pjesniki pluralizam", vidljiv ved u njegovim prvim pjesnikim radovima (pjesma Veliki poetak, 1913.). Na neizgovoreno pritajeno pitanje: kako je moguda ovolika razliitost u jedinstvenom pjesnikom djelu? Sam je odgovorio naslovom pjesnike proze:"Jedna sam osoba sloena od vie drugih". Da mu nije bilo osobito stalo do te tvrdnje, ne bi je ponovio u prvoj strofi svoje velike pjesme Vasionac: "Sto glasova iz stotine grla, iz dubina stostruke mi svijesti [...]".

Jedan je dakle Ujevid koji pjeva Molitvu Bogomajci za rabu boju Doru Remebot, drugi koji himnikim stihovima slavi tijelo iako je ono kuda grijeha, a neki sasvim tredi je onaj koji, pomiren sa svim zlima svijeta, skrueno i mudro moli: "Daj pravdu nama i neprijatelju, dvije mrlje ulja u istome zelju". Upravo ovaj stih je dobar povod da se upozori na mediteransko podrijetlo njegova djela. Ne samo poezija nego i sva njegova proza, i ne samo tematikom nego i onim to moemo nazvati ivotnim i ivotvornim prostorom djela, odie jugom, junim ozrajem, junjakom aromom i svjedoi o mediteranskom duhu pjesnikovu. (Nije sluajno napisao studiju Kreta, matica sredozemnitva, 1944.) Od onoga ved citiranog stiha iz Kolajne ("More! ponore [...]" etc.), preko brojnih metafora kao to su "nebo mora", "more kamena" do klasinih izvora njegove inspiracije (kao to je ona velebna pjesma tijelu), znae privrenost mediteranskom podneblju i klasinim temeljima antike kulture, koji su tu sauvani. Od Dioklecijana do Markantuna Dominisa i od Luke Botida do splitskog ribara i tipinog dalmatinskog "oriinala" Danila Dorka, s kojim se dnevno dopisivao, kroz Ujevidev opus mimohode batinici drevne kulture Grka i Latina, koji na naim obalama ostavie tragove svoga negdanjeg svijeta i neumrlog duha. Prizivajudi sjedanje na Marka Marulida, pjesnika "U versih harvacki" sloene velike pjesme Judite, Ujevid pie klasini Oprotaj (u Hrvatskoj mladoj lirici) klesanim jezikom i manirom naih staroakavskih pukih zainjavaca Marulideva vremena, budedi uspomenu i na slavnu hrvatsku "badinu" i na te klasine antike temelje, na kojima su niknuli hrvatska kultura i hrvatska umjetnost. Davno je upozoreno, i to s punim pravom, da je taj sonet zapravo Ujevidev intimni, nacionalni i pjesniki program, po znaenju srodan Matoevu sonetu Mlada Hrvatska; a upozoreno je i na to, takoer s razlogom, da ona "mlada plafca" koja se "usrid luke" sprema na novu plovidbu, podrazumijeva i Baudelaireov Voyage, baudelaireovsko putovanje za eljama koje su sline oblacima i nedostine kao oni. Tako se Oprotaj javlja kao kljuna karika u zlatnom lancu Ujevidevih pjesama: spona koja ih trajno vee s antikom i s Mediteranom, s "badinom" i s modernitetom, s Hrvatskom i s Europom. Bogatstvo duha, dubinu misaonih podviga, enciklopedijsku irinu tematskih interesa i solidnu obavijetenost o problemima kulture i umjetnosti: sve te osebine svoga intelekta obilno je rasuo i na nekoliko tisuda stranica knjievnokritike i teorijske, esejistike, polemike, feljtonistike, znanstvenopopularne i politikopublicistike proze, razbacane u stotinama publikacija, a reprezentativni izbor njegovih knjievnih studija i eseja uao je u knjige Ljudi za vratima gostionice i Skalpel kaosa (obje 1938.). U njima se na specifini ujevidevski nain sretno proimlju osobne ispovijesti autobiografskog karaktera i bizarnost vlastitih stajalita o mnogim naelnim i praktinim pitanjima umjetnosti, egzaktna povijesno-biografijska dokumentacija i lucidnost individualnog poniranja u stilskom jedinstvu pjesnike rijei. itajudi njegovu poeziju, prizivamo u sjedanje dijelove njegovih eseja; a teko bismo mogli govoriti o njegovim esejima a da ne potraimo oslonac u njegovoj poeziji. Iako u iroj javnosti po tome nije prepoznat, Ujevid je napisao obujmom ne preveliku, ali vrlo vrijednu pjesniku prozu, s izvornom stvaralakom snagom. Neke od tih pjesama u prozi su neto poznatije, kao "Uspavanka iz Krivodola", dok je mnogima nepoznata ostala pjesnika proza istinske veliine i znaaja poput "Predigra bure", "Pjesma o biseru", "Utjeha", "ivci" i "Priznanje" - pjesma u prozi ijim je prijevodom Tin predstavljen na pjesnikoj veeri u New Yorku 2007. godine. Svjesni nepravedne zapostavljenosti Tinove pjesnike proze, Drutvo hrvatskih knjievnika objavilo je 2000. godine kao posebnu knjigu Tina Ujevida "Pjesme u prozi".

Za ivota objavljena vanija djela

"Lelek sebra", Beograd, 1920. "Kolajna", Beograd, 1926. "Auto na korzu", Nikid, 1932. "Ojaeno zvono", Matica hrvatska, Zagreb, 1933. "Skalpel kaosa", Zagreb, 1938. "Ljudi za vratima gostionice", Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb, 1938. "edan kamen na studencu", Drutvo hrvatskih knjievnika, Zagreb, 1954.

Dobria Cesari
(Poega, 10. sijenja 1902. Zagreb, 18. prosinca 1980.), hrvatski pjesnik i prevoditelj. ivotopis Dobria Cesarid je roen u Poegi 10. sijenja 1902. godine. Rodio se je u obitelji ure Cesarida (1868. 1919.), umarskog inenjera, i majke Marije Cesarid, roene Markovid (1873. 1956.). Djetinjstvo provodi u Osijeku gdje zavrava osnovnu kolu i dva nia razreda gimnazije. U jeku Prvog svjetskog rata 1916. godine dolazi u Zagreb gdje zavrava gimnaziju, a poslije mature 1920. godine upisuje pravo, a nakon godinu dana filozofiju. Od 1924. do 1926. godine radi u arhivu HNK u Zagrebu, a od 1929. do 1941. godine kao knjiniar u Higijenskom zavodu i lektor u koli narodnoga zdravlja. Nakon uspostave NDH radi u Ministarstvu narodne prosvjete i to u Uredu za hrvatski jezik a poslije Drugog svjetskog rata radio u Nakladnom zavodu Hrvatske te kao urednik u izdavakom poduzedu Zora.[4] Bio je redoviti lan JAZU (Razred za knjievnost) od 1951. godine[ te 1962/63. predsjednik Drutva knjievnika Hrvatske. Dobria Cesarid, jedan od najvedih hrvatskih pjesnika svih vremena, umro je u Zagrebu 18. prosinca 1980. godine. U Osijeku je prilikom aktivnosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti osjekoga Zavoda, u godini 150.-te obljetnice HAZU, na osjekom Filozofskom fakultetu, upriliena sveana akademija posvedena liku i djelu akademika Dobrie Cesarida. Knjievno stvaralatvo U knjievnosti se prvi put, kao etrnaestogodinjak, pojavio 1916. godine pjesmom "I ja ljubim" koja je objavljena u zagrebakom omladinskom listu Pobratim. Prvu zbirku pjesama Lirika objavljuje 1931. godine i za nju dobiva nagradu Jugoslavenske akademije. Surauje u mnogim listovima i knjievnim asopisima, kao to su: Pobratim, Knjievna republika, Savremenik, Kritika, Hrvatska revija, Vienac... Objavljuje knjievne prikaze. Pjesniko djelo Dobrie Cesarida sadri desetak knjiga pjesama i prepjeva. Dobria Cesarid uao je u talijansku antologiju svjetske lirike "Poeti del mondo", te u njemaku antologiju suvremene europske lirike a njegove pjesme prevedene su na mnoge svjetske jezike Dobitnik je knjievne nagrade Vladimir Nazor 1964. godine i Goranovog vijenca 1976. godine. Dobria Cesarid umro je 18. prosinca 1980. godine u Zagrebu.

Stil Njegove pjesme su izraz izvornog doivljaja, nisu nastale nekim verbalnim oponaanjem unaprijed postavljene stereotipne forme. Njegove pjesme prirodno teku. Pa ak i kad, naoko, izgledaju "sklepane", iza njih stoji misao, ideja, nisu slijed sluajnosti ved unutranjih misaonih slika, izljev iskrenih emocija. Moe se redi da Cesarideva lirika ima jo jednu osobinu koja se ini ne samo rijetkom nego i usamljenom u poeziji prolog stoljeda na naim prostorima. To su povremeni, ali veoma uvjerljivi pjesnikovi pokuaji da se ponovo oivi radost i u sferi umjetnosti iz koje je, kao neki nedostojni motiv, odavno potisnuta. Karakteristino je da se ovakve ideje obino pojavljuju u pjesnikovim motivima predveerja i nodi - u ambijentima u kojima je kod drugih pjesnika stvarana najtamnija poezija. Mnoge Cesarideve strofe iz zamraenog pejzaa velegrada niu pred naim oima kao neki flouroscentni cvjetovi (U suton, Slavlje veeri...). Meu velikim hrvatskim liriarima, Cesarid je jedan od onih koji je vjerojatno napisao i najmanje. Za vie od pola vijeka napisao je svega stotinjak pjesama od kojih rijetko koja prelazi na sljededu stranicu. Svi su izgledi da je mnogo "suza i rijei" ostalo sakriveno u Cesaridu, sakriveno od ostalog svijeta, da je pjesma "Sakriveni bol" pjesma o njemu samom. Prevoditeljski rad Prevodio je djela s njemakog, ruskog, talijanskog, bugarskog i maarskog jezika. Djela

Lirika, Zagreb, 1931. Spasena svjetla, Zagreb, 1938. Izabrani stihovi, Zagrab, 1942. Pjesme, Zagreb, 1951. Knjiga prepjeva, Zagreb 1951. Osvijetljeni put, Zagreb, 1953. Goli asovi, Beograd, 1956. Izabrane pjesme, Zagreb, 1960. Poezija, Skoplje, 1965. Slap, izabrane pjesme, Zagreb, 1970. Izabrane pjesme i prepjevi, Sarajevo, 1975.

Posmrtno

Izabrana djela, 2008.

Dragutin Tadijanovi
(Rastuje, kod Sl. Broda, 4. studenog 1905. - Zagreb, 27. lipnja 2007.)

Rani ivot i obrazovanje Dragutin Tadijanovid roen je 4. studenoga 1905. godine u Rastuju, kod Slavonskog Broda, kao najstariji sin zemljoradnika Mirka Tadijanovida i Mande. Polazio je Niu puku kolu u susjednom selu Podvinju (1912. - 1916.) i u Slavonskom Brodu dva razreda Vie puke kole (1916. - 1925.), a od 1918. Realnu gimnaziju. Od jeseni 1920. godine, stanujudi u brodskom samostanu, kao uenik petog razreda gimnazije, pie pjesme. U Zagrebu je na Gospodarsko-umarskom fakultetu upisao studij umarstva (1925.), ali je kasnije preao na Filozofski fakultet (povijest junoslavenske knjievnosti i filozofija 1928.). Diploma Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu izdana mu je 1937. Zaposlenja Radio je kao urednik slubenog lista Narodne novine (1935. - 1940.), honorarni nastavnik na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (1939. - 1945.), urednik u knjinici Djela hrvatskih pisaca, u Izdavakom poduzedu Zora, i Hrvatski pjesnici, u Matici hrvatskoj, ravnatelj Instituta za knjievnost JAZU-a (do umirovljenja 1973.), kao prosvjetni vii pristav u Banovini Hrvatskoj, u Drutvu knjievnika Hrvatske kojega je i bio predsjednik (1964. - 1965.). Knjievni rad Prvu pjesmu (Tuna jesen) objavio je u akoj "Omladini" 1922. pod pseud. Margan Tadeon, a pod svojim imenom poinje objavljivati 1930. u "Knjievniku" i "Hrvatskoj reviji". Objavio je oko 500 pjesama u dvadesetak zbirki, a priredio je i nekoliko izdanja svojih izabranih i sabranih djela. Pojavivi se u knjievnosti u doba jo ivih odjeka moderne, ekspresionizma i najave tzv. socijalne knjievnosti, umjesto priklanjanja bilo kojoj struji, Tadijanovid se jednostavnim i depateriziranim govorom opredjelio za intimne i zaviajne teme. Uvaavajudi ivotne injenice u njihovoj goloj pojavnosti, on se nesvjesno-na izriajnom i slikovnom, ali ne i na semantikom planu- pribliio naivi i "vjeri umjetnika u mogudnost stvaranja ravnotee sa svijetom"(C. Milanja). Iako u sedamdesetogodinjem pjesnikovanju nema bitnih promjena, odnosno unutarpoetikih radikalnih lomova u pogledu motivsko-tematskog izbora, statusa lirskog subjekta ili izraajnoga repertoara, pa niti velikih oscilacija u recepciji, kritika je sklona razmjerno opsean i ujednaen Tadijanovidev opus razmatrati u nekoliko karakteristinih faza. U prvoj (1920.-35.) mladi pjesnik napustivi zaviaj te preavi u Zagreb, ostaje mitski povezan s prirodom i djetinjstvom rodnoga Rastuja. U pjesmama Visoka uta ita, Lelija, ene pod orahom, Dugo u nod, u zimsku bijelu nod, Daleko su od mene oranice, Htio bih pokidati ice, Sunce nad oranicama, Da sam ja uiteljica, Moja baka blagosilje ito itd. on nudi "autentinost izgubljenog djetinjstva kao arhetipske vrijednosti"(C. Milanja). Gubitak zaviajnih veza pokazuje se kao gubitak kontakta s mjestom pripadanja, pa njegovom lirikom prevladava osjedaj osmljenosti i otuenosti. enja za izgubljenim svijetom rezultirala je njegovom idealnom rekonstrukcijom koju karakterizira jednostavan i jasan jezik, stil prividne naivnosti i spontanosti te povratak kao kljuna tema. Uvjeren u podudarnost svijeta i govora, mladi T. jednako je uvjeren u mogudnost izravnog prenoenja vanjskog svijeta u pjesmu, pa sve do Veeri nad gradom (1936) on rauna na jasni i izrecivi predmetni svijet. Prijelaz u novo razdoblje u znaku je sve oitijeg suprotstavljanja urbanoga i ruralnoga, europskoga i zaviajnoga, prolosti i bududnosti, tj. traenja novih uporita umjesto dotadanje sentimentalne privrenosti zaviajnom krajoliku i njegovoj pomalo naivnoj romantiarskoj slici. Gubitak veza sa zaviajem, djetinjstvom i oranicama sve se jasnije pokazuje kao gubitak kontakta sa smislom ivota, dime se pjesnik dotie ne samo egzistencijalistike, ved i ontoloke strane ovjekova ivota. Rodno

Rastuje prerasta u idealiziranu i nedostinu sliku arkadijski priprosta i sretna svijeta, a autor intimistike kronike svoje novo utoite pronalazi unutar stiliziranog poetskog teksta. Prekinuvi viegodinju utnju (1945.-51.) Elegijom o pjesniku koji nije dugo godina pjevao (1953.), Tadijanovideva lirska fraza postaje preciznija i eksplicitnija, lirski subjekt kritiki distanciran, nerijetko ironian i autoironian, skeptian i rezigniran, nenametljivo meditativan i kontemplativan, ali i dalje nesklon i imaginativnosti i eksperimentu. Pozornost sa Slavonije i Rastuja, kao doskora sredinjega poetskog objekta, sada se preusmjerava prema novim, u prvom redu urbano-povijesnim i metapoetsko-intertekstualnim sadrajima (Prsten, Kad me vie ne bude, Na grobu George Trakla, Ljudski vijek, eli li napisati pjesmu, Razgovor sa sjenom visoke planine, Sjeni Julija Klovida). Sa zbirkom Prijateljstvo rijei (1981.) pjesnik raskida s idealiziranim, bukolikim karakterom svojeg pjesnitva, a s Kruhom svagdanjim (1986.) sasvim prekida izravne veze s Rastujem. No, vitalizam njegove prve faze, koji se oitovao kao svijest o neponovljivosti doivljaja, i dalje je aktivan. Iako zna da je sve reeno, svjestan je neponovljivosti ljudskoga govora i injenice kako su pjesme bitan sadraj svijeta. Iskustvena im se podloga dvojako oituje u opjevavanju konkretnih detalja i u navoenju mjesta i vremena nastanka pjesme. Dok prvim postupkom njegova lirika postaje naglaeno autobiografina, a lirski svijet zatvoren svojom konkretnodu, drugim on pokazuje smisao za filoloko potvrivanje svojih pjesama, odnosno za situiranje pjesama u stvarni kontekst ime se uklanja moguda metaforinost i daje "jasan peat pjesnikove nazonosti" (A. Sramad). I najnovije mu pjesme uvaju ispovijedno-meditativni te povremeno rezignirajudi ton, brojne literarne aluzije, citati, kolairanje i apostrofiranje upuduju na intertekstualne i metalinearne poticaje, dok tematiziranje vlastite pozicije pjesnikoga subjekta i konteksta nastanka pjesme govori o izrazitoj poetskoj samosvijesti (More u meni, Oblak, Ljudsko govorenje, to li je s mojom pjesmom u Kini, Spomen na moga pobracima Josipa Berkovida 1905-1944, Na stolu kruh, Sve ved reeno, Grozd, U sjeni mrke kronje, Oena Lema Kamena, U smrt Antuna oljana, Pjesanca svetome Vlahi u Dubrovniku). Iako katkad zna prihvatiti izazove ne samo novih tema ved i oblika ("gluhi soneti", haiku), Tadijanovid je u osnovi ostao vjeran svojim polazitima. Nastavljajudi se na tradiciju slobodnoga stiha od Kamova do Krlee i A.B. imida, on je artificijelnu prozodiju tonskoga stiha, preusmjerio prema govornom tipu stiha ostavi autentini pjesnik prodora svakodnevnog govora. Naroitu ulogu u graenju stiha posveduje pauzama i stilogenome pozicioniranju pridjeva, pa je uza sklonost prema sintaktikim ponavljanjima, sporom tempu i ritmu, narodnom osmercu i desetercu te daktilskom poetku, a naroito zavretku stiha- Tadijanovidev stih poprimio izrazito individualne znaajke. I vokabular mu je jednostavan i biran, stil anegdotalan i lapidaran, formiran pod utjecajem Biblije, narodne pjesme te imida, Leopardija i Hlderlina. Sve to pridonosi komunikativnosti njegove lirike koju je moderno pjesnitvo upravo gubilo. Zadravi otvoren odnos prema svakidanjim egzistencijalnim pitanjima, esto banalnim iskustvima i situacijama, ovaj lirski "kralj Mida, koji pretvara u poeziju, sve to dotakne" (Z. Mrkonjid) meditativnu dubinu postie "iskljuivo intenzitetom afektivnog odnosa prema svijetu."(T. Maroevid). Nazvan "ivim klasikom hrvatskog pjesnitva" (Z.Zima), i "pjesnikom-institucijom"(T. Maroevid), T. se nametnuo kao norma i kao standard s naroitim utjecajem na krugovaku pjesniku generaciju. O popularnosti njegove lirike na svoj nain svjedoi i stalno zanimanje strune i najire italake publike te brojna ponovljena izdanja njegovih knjiga. Knjige pjesama i pojedine pjesme prevedene su mu na dvadesetak jezika. Neka njegova djela je u njenoj antologiji Zywe zradla iz 1996. sa hrvatskog na poljski prevela poljska knjievnica i prevoditeljica ucja Danielewska.

2007. 27. lipnja Tadijanovid umire u Zagrebu u 102. godini Prevoditeljski rad Prevodio je Nezvala (Akrobat), Goethea, Hoelderlina, Novalisa, Heinea i dr., a uredio je velik broj izdanja izabranih djela hrvatskih pisaca (Kranjevid, Mato, Vidrid, Polid Kamov, Ujevid, Ivan Goran Kovaid i dr.). Djela

Pjesma Golubinja krila objavljena mu je u Knjievniku , pod pseudonimom Tadeon (1928.). Prvi puta se pod svojim imenom javlja 1930. pjesmama u Hrvatskoj reviji i Knjievniku u zbirci Lirika estorice (Delorko, Frol, V.Kovaid, Matijaevid, Perovid). Prvu svoju knjigu pjesama, Lirika, objavio je u Zagrebu 1931. Jutarnja zvijezda pozladen orah prva je njegova pjesma prevedena na eki (Otto F. Babler). Njegova druga zbirka pjesama, Sunce nad oranicama, koju je objavio u vlastitoj nakladi 1933., bila je zabranjena. Knjigu njegovih pjesama Kanto al mia koro preveo je na esperanto i izdao Josip Velebit. Uredio je s Dobriom Cesaridem i imom Vuetidem Pregled mlade hrvatske lirike etrdesetorica. Sastavio je Katalog za izlobu Sandor Petofi i Izlobu A.G.Mato, a sam je napisao Intimnu izlobu crtea iz Raba. U Katalogu spomen-knjige Izloba Pola vijeka hrvatske umjetnosti napisao je biografije: Slikari i grafiari, Kipari, Arhitekti.

Napisao je velik broj djela, a osim ranije spomenutih, znaajna su i:

Pepeo srca (1936.) Dani djetinjstva (1937.) Tuga zemlje (1942.) Pjesme (1951.) Blagdan etve (1956.) Gost u Vuedolu (1957.) Srebrne svirale (1960.) Prsten (1963.) Veer nad gradom (1966.) Pjesme i proza (1969.) Poezija (1973.) Vezan za zemlju (1974.) Sabrane pjesme (1975.) San (1976.) Prijateljstvo rijei (1981.) Svjetiljka ljubavi (1984.) Moje djetinjstvo (1985.) Kruh svagdanji (1987.) More u meni (1987.) Dom tajnovitosti (1993.) arolije (1994.) Sabrana djela, I-V, Zagreb, 1 1988., 2 1995.