ustupak Sulejmanovom ocu, a Ahmedovom bratu Selimu, tj. da su otac i sin preblizu, teda to Selimu daje prednost u borbi za presto u odnosu na njego
vu braću. Ahmed je uspeo
da izdejstvuju da mladi Sulejman bude iz Bolua poslat u Kafu, na Krim. Ipak, to nije
zaustavilo Selima da se odlučno razračuna s braćom, a na kraju i ocem, te da iz borbi oko prestola izaĎe kao pobednik.
PLAMEN IZ SABLJE
U uvodu sv
ojih zvaničnih akata Sulejman je pisao: "Ja, sultan i padišah
Sredozemlja, Crnog mora, Rumelije i Anadolije, zemlje Ruma i Karamana, zemalja Zulkadra, Dijarbekira,
Kurdistana i Azerbejdţana, Persije, Damaska i Alepa, Egipta, svetog Jerusalima, slavne Meke
i svetle
Medine, svih arapskih zemalja, Jemena i Dţede, tatarske teritorije, kao i brojnih drugih zemalja osvojenih
nesavladivom silom mojih svetlih predaka i mojih velikih prethodnika, kao i velikog broja zemalja koje jeosvojila moja sablja iz koje izbija plamen".
Selim stupa na osmanski presto 1512. godine, a mladi Sulejman, kao prestolonaslednik,
odlazi kao namesnik u Manisu, što je u to vreme bila uobičajena praksa kod Osmanlija.
Vest o smrti svoga oca Sulejman prima kao namesnik u Manisi. Kao što je to bio običaj,vest o smrti sultana Selima, koji je umro na putu izmeĎu Istanbula i Jedrena, drţana je utajnosti dok prestolonaslednik stigne do prestonice i preuzme vlast. Preuzimajućikormilo, novi sultan pokazao se promišljeno izdašnim u darivanju janič
ara (tzv. poklon
za stupanje na presto). TakoĎe, bio je dovoljno mudar da kao velikog vezira zadrţi starog
Piri Mehmed-
pašu, Selimovog poverenika od 1518. godine, koji je bio odlično upućen usve drţavne poslove i na koga se novi vladar mogao apsolutno osl
oniti.
Sulejman dolazi na čelo osmanske drţave 1520. godine, kao deseti osmanski sultan, čija je vladavina od 46 godina najduţa u šestovekovnoj istoriji Osmanskog carstva. Osmanskatradicija ga uvaţava ne samo kao ratnika, koji je proširio granice Carstva
od Atlantskog
do Indijskog okeana, već i kao vladara rešenog da izvrši kodifikaciju osmanskih
svetovnih zakona (kanuna). Otuda i njegov turski nadimak Kanni - Zakonodavac.
Nadimak Veličanstveni (Magnifiljue) stekao je, u prvom redu, zaslugom francuskih
put
opisaca, koji su bili oduševljeni savršenom disciplinom u osmanskoj vojsci, u čijimlogorima, kako su tvrdili, nije bilo opijanja, kockanja, svaĎa i tuča, kao što je to bio slučaju onovremenim vojnim logorima na Zapadu. Ne sme se izgubiti iz vida ni činje
nica da
upravo za vreme vladavine Sulejmana Zakonodavca Francuzi i Turci postaju čvrstisaveznici u borbi protiv cara Svetog Rimskog carstva, Karla V, a to će savezništvo opstati
i u potonjim vekovima.Mladi Sulejman je ispravno procenio da svoj autoritet mora potvrditi na bojnom polju, tetako uveriti vojsku, vezire i narod da je dostojan osmanskog prestola. Odrastao je u senci
oca Selima, kome je turska tradicija dodelila nadimak Grozni (Yavuz), čoveka koji je u jarosti svojeručno davio nepoćudne vezire i
osvajača koji je pokorio istočnu Anadoliju istavio tačku na postojanje Mamelučkog sultanata u Egiptu. Time je postao i zaštitnik muslimanskih svetih mesta Meke i Medine, kao i baštinik titule halife.
Sulejman, prema svedočenjima savremenika, nije bio ratničke prirode. Sklon filozofiji i poeziji (ostao je poznat pod pesničkim pseudonimom Muhibi), stupivši na presto znao jeda mora potisnuti taj deo svoje ličnosti, te iskazati odlučnost i hrabrost ratnika. Mletački
izaslanik na Porti, Danijele Ludovizi, opi
sao je sultana Sulejmana sledećim rečima: "On je visok stasom, mršav, orlovskog nosa, zemljane boje koţe, zdrav, prgav, potišten, više
sklon dokolici nego poslu, pravoveran kao musliman i u svojim navikama nepokvaren.