Eugene Ionesco ELAVA PJEVAICA

Eugne Ionesco, roen Eugen Ionescu (Slatina, 26. studenog 1909. - Pariz, 28. oujka 1994.), je bio francuskorumunjski knjievnik i dramatiar, te jedan ud glavnih predstavnika Teatra apsurda. Iznad ismijavanja najbanalnijih situacija, Ionescove drame opisuju na realan nain samou ljudi i beznaajnost egzistencije pojedinca. Ionescova najranija, ali i najinovativnija djela su jednoine antidrame: elava pjevaica (1950.), Poduka (1951.), Stolice (1952.) i Jacques ili pokornost (1955.). Ti apsurdni skeevi, kojima je dao naziv "antikomadi" ili "antidrame" (fra. anti-pice), opisuju moderan osjeaj otuenosti, i nemogunosti i besmislenosti komunikacije sa nadrealnom kominom silom, parodirajui konformizam buroazije i konvencionalnih kazalinih formi. "ovjek avangarde je poput neprijatelja u samoj unutranjosti grada koji strastveno eli upropastiti, protiv kojega se buni, jer kao i vladavina, tako je i ustaljeni oblik izraavanja takoer oblik tlaenja. ovjek avangarde je protivnik postojeeg sustava." Ta Ionescova misao o avangardi kao slobodi, izreena 1959. godine, objanjava mnogo toga o njegovoj ivotnoj filozofiji i stvaralakoj poetici, o kazalitu apsurda. Ionescove parabole nisu proizvod buntovne imaginacije nego rezultat promatranja raspada stvarnog svijeta. U elavoj pjevaici, jednoj od najpoznatijih i najizvoenijih svojih drama, obrauje temu o dvojbenosti ljudske individualnosti i nemogunosti komuniciranja. Ionescovi likovi govore uopenim kliejiziranim reenicama, koje, ispranjene od znaenja, zavravaju u potpunom besmislu. Problemi jezika, odnosno zvunih privida lienih smisla, Ionesco razmatra i u drugim dramama Lekciji, Stolicama, rtvama dunosti, Amedee ili kako se osloboditi. U drami Nosorog, objavljenoj 1960. godine, koja se izvodila u Teatru Odeon i reirao ju je znameniti Jean Luis Barrault, Ionesco proces rijei zamjenjuje procesom ideja. Kralj umire, drama je samoe i tjeskobe pred smru, a e i glad, koja se izvodila u Comedie Francaise, podruguje se tek poneem. Ionesco je umro 28. oujka 1994. u Parizu, slavan, cijenjen, nagraivan. Malo prije smrti u velikom, posljednjem, intervjuu cinino je zakljuio: "Sve na kraju zavrava uasom. "

VRIJEME RADNJE: veer MJESTO RADNJE: stan g. i ge Smith ANALIZA JEZIKA I STILA: epiteti: visoka i prekrupna, premalena i premrava usporedbe: kao laa, kao lijenik i njegov brod

Radnja poinje u tipinom engleskom domu s tipinom engleskom obitelji - obitelji Smith. Gospodin Smith ita novine i saznaje za smrt Bobbyja Watsona. Iz jednog besmislenog imena i smrti te iste osobe, Smithovi upoznaju itatelje s obitelji Watson, u kojoj se svi zovu Bobby, a prezivaju Watson. Tada na scenu dolazi slukinja Mary koja Smithovima opisuje svoj dan, te im se ujedno predstavlja kao njihova slukinja. Kao replika njezinom kratkom monologu, Smithovi ponavljaju sve to je ona rekla i nadaju se da je da je dan provela radei ba to. Potom dolaze i Martinovi, brani par, koji ulaze u kuu i sjedaju za stol. Tada Ionesco zapoinje sa ironiziranjem njihovog branog odnosa. Martinovi, unato injenici da su vjenani, ponu sa upoznavanjem i iznoenjem vlastite prolosti. Nakon injenica da su iz istog mjesta, da su iste godine doli u London, da ive u istom stanu i da imaju istu djecu, njih dvoje shvaaju da su brani par. Tada na scenu dolazi Mary i negira sve to su Martinovi rekli tvrdei da to uope nisu oni te da je sve to su rekli neistinito. Tada se konano pojavljuju i Smithovi te ponu razgovarati s Martinovima, no usred razgovora zauje se zvono na ulaznim vratima. Nakon to se zvono ulo nekoliko puta i na vratima nije bilo nikog, gospoa Smith odustala je od otvaranja. No kada se zvono ulo jo jednom, gospodin Smith otiao je vidjeti tko je i na vratima je bio vatrogasni kapetan. Nakon to su utvrdili da vatrogasni kapetan nije zvonio prije, taj je isti poeo priati svoje doivljaje, imajui na umu da mora ii im ga pozovu. Njegove su prie besmislene, apsurdne i neistinite, no zabavljaju Martinove i Smithove koji uvijek imaju nekakve komentare i stalno mole kapetana da im jo pria. No ponovo dolazi Mary, te se otkriva simpatija izmeu nje i kapetana. Nakon toga, kapetan odlazi, svi ga isprate i vrate se na svoja mjesta. Nadalje, zapoinje potpuna destrukcija normalne konverzacije, a kasnije se i reenice razbijaju, pa rijei, te na kraju dolazimo do besmislenog izvikivanja slova bez ikakvog reda. Tako ova drama zavrava u stilu teatra apsurda, uz posebnost tog djela koje mu daje velik status unutar tog pokreta. Odlika koja se nije koristila u djelima drugih autora teatra apsurda, ali je kod Ionesca bila esta pojava - onesposobljavanje jezika kao sredstva normalne konverzacije meu ljudima njegovom destrukcijom. No na kraju, kada se nakon destrukcije jezika svjetla ugase i svi uute, drama poinje ispoetka, no ovaj put zapoinje s Martinovima, a ne sa Smithovima. Tada se poinje sputati zastor. Iako naslov nosi ime prema njoj, lik elave pjevaice se u djelu ne pojavljuje niti jednom. Autog taj lik nije stavio ak ni na popis likova. Iako bi taj lik trebao biti meu glavnima, lik elave pjevaice samo se spominje u drami, i to samo jednom, u prolazu, tijekom odlaska vatrogasnog kapatena:

VATROGASNI KAPETAN: (Poe prema vratima, pa stane) Usput reeno, to je s elavom pjevaicom? (Svi zaute u neprilici) GA SMITH: Jo uvijek se elja na isti nain. VATROGASNI KAPETAN: Ah! E pa, onda dovienja, gospoe i gospodo. G. MARTIN: Sretan put i dobra vatra! VATROGASNI KAPETAN: Nadajmo se. (Vatrogasac izlazi. Svi ga isprate do vrata i vrate se na svoja mjesta.)