Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
3Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
Bela Hamvas - Nitko

Bela Hamvas - Nitko

Ratings: (0)|Views: 197 |Likes:
Published by lazarilic

More info:

Published by: lazarilic on May 05, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/08/2013

pdf

text

original

 
Mi s l i o c i
Béla Hamvas
Nitko
Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom
Početkom dvadesetih, odmah nakon svjetskog rata, Homannsthal je uočioda se građanin preobrazio u ma koga (Jedermann). Profl građanina nikad nije nibio nešto oštro, izuzimajući slučaj genija, koji pak, naravno, nije bio ništa drugo doprotest građanina protiv sebe samog, rjeđe prerastanje sebe samog. Prije seduhovnika još moglo razlikovati od kuhara. Granice su se od te vremenske točke upotpunosti počele brisati. Bilo je to kao kad se probuše kutije za boje, pa se sve bojepomiješaju. Ili kao kad se cijeli ručak saspe u kantu. Ma tko je nastao u takvo dobasplačina. Kod čovjeka se još mogla naći nekakva karakteristična crta, ali više kaodekoracija. Svejedno je tko je tko. Ma tko kaže da karakterističnost i nije važna.Bitno je da se računica isplati. Ljudi su postali zamjenjivi. I žene većinom. Jer matko ma koju može oženiti. Brak je takav kakav je. Društvo je takvo kakvo je.Država isto. Samo bi posao trebao biti bolji od ostalih, ali, na kraju krajeva, i to jetakvo kakvo je.Nakon drugog svjetskog rata, na cijelom svijetu, ma tko je opstao tek ponegdje, u Švedskoj ili u Švicarskoj, već se samo balzamiranjem mogao održati,inače je iščezavao. Ma tko je bio enomen demokracije, tako izbrisan ibeskarakteran, ali je još imao, ako već ne lice, barem svoju karikaturu. I još je umiobiti zavidan, gramziv, intrigant, lukavac, i umio je drhtati kao da o tome što toznači nema pojma, ali je za sve to još govorio: dosta licemjerja, budimo ono što jesmo. Ali čak i prije ovako: tijekom povijesti uvijek je bilo tako. Jer ma tko je biosnob, pozivao se na povijest, kao pravi građanin, zato je imao potrebu za genijem.Ma tko je vjerovao u darovitost i radi toga je podizao institute za otkrivanje
1
 
talenata, gdje bi kipar bio poslan pekaru ili obrnuto, jer je i tako bilo svejedno.Nakon drugog svjetskog rata pojavio se onaj na kojeg se nije računalo. Spram toga više nikakvo mjesto nije bilo stabilno. Čovjek koji se pojavio poslije ma koga, ilitinitko, nije više lice, ali niti karikatura. U najboljem shema. I to rijetko. Već samomaska, uniorma, ali i to je samo izlika. Većinom tek značka koju nosi u zapučku,kao član nogometne ekipe ili stranke. Čovjek se tetovira kao pokraj Konga. Da bise mogli razlikovati, numeracija postaje neophodna, baš kao u koncentracijskimlogorima. Žene se preobražavaju u crteže iz modnih časopisa, u suprotnom se nitine uzimaju u obzir.Ranije su humoristički listovi bili puni karikatura kraljeva i predsjednika.Bilo je vladara koji su te groteskne crteže skupljali i bili ponosni na njih, jer su ihsmatrali znakom svoje velike popularnosti. Dijelom je i bilo tako. Ministri bi seosjećali uvrijeđeni ako im se humoristički listovi ne bi podsmjehivali. U dobanikoga karikature se ne crtaju ne zato jer je vlast bez humora, pa bi joj moglo pastina pamet zatvoriti crtača, nego zato jer su državni poglavari i ministri upravobezlični, nepostojeća bića, već ne ni maske ni karikature, jer se ni ne broje više, i već ih ne treba ni zaboravljati, jer nisu nikad ništa ni značili. Kad se skinu s ulicanjihova imena, iščeznut će u nepostojanju.Ma kog karakterizira kompromis. S njim se još moglo pogađati. Otpor se već nije pokazivao ni na koji način, cijene su međutim bile više-manje čvrste. Bilo je to još doba štrebera. Tko je pak štreber? Nasuprot mu se može postaviti onajkoji ne samo da nije štreber, nego se nalazi upravo na drugoj strani. Herojskimčovjekom bi ga se moglo nazvati. Za herojskog čovjeka smjernice nužnostidrugačije su od onih uobičajenih. Specifčna, ali tvrda činjenica, koju mi nazivamorealitetom, pred njim - ali isključivo samo pred njim - popušta. Što je za naskameni zid, za njega je najgipkija opna i može je toliko napeti koliko je u interesunjegovog poduhvata. Velikim stvarima treba velikog prostora. Jer realitet jerastezljiv. Kao uzori odmah mogu poslužiti Heraklo ili Gandhi. Nije to kaoputovanje, kada čovjek pođe od kuće pa mu se svijet otvara, i što dalje ide,perspektive su mu sve veće. Putovanjem se samo podiže zastor jedan za drugim, jersve je prizor, ne sloboda. U junačkoj sudbini svakim korakom paraju se slojevibitka i ne pojavljuju se drugi predjeli, kao u panorami. Nepoznate mogućnosti seotvaraju, kože pucaju, nije dovoljno tek blenuti s palube broda, uvijek treba nešto
2
 
učiniti, uvijek prekoračiti nekamo gdje opet treba činiti, sa potpuno nepoznatimposljedicama.Junački život nije Heraklova povlastica. Grci su nazivali i držali herojimaborce, kraljeve, umjetnike, mislioce, liječnike. I ne samo takvog čovjeka koji semorao slomiti zbog krivice. Heroj je onaj, kaže Seneka, kojeg se ne možepobijediti; u najboljem slučaju tek ubiti. Kojem uspije da bar u velikom trenutkusvojeg života bude jači od sudbine. Koji ostvaruje veličinu, bez obzira na to hoće liu tome propasti ili neće.Realitet ni za štrebera nije krajnja granica. Taj realitet međutim nije, kao u junačkom životu, stjenoviti zid, nego nekakva ljigava materija, smola, iliti neštotakvo. Štreber se u toj sluzavosti ne bori s realitetom, nego se u njega uvlači.Realitet ni za štrebera nema punovažnost; smjernice nužnosti za njega nisu ništa.Malim stvarima malo prostora treba, samo da ga ima. Poslije će pak, ako mu uspijepostati bezočnim, početi riti i za više mjesta. Gura se, i to naravno k onima odkojih nešto očekuje.Heroja i štrebera povezuje ponos; isto tako to je ono što ih razdvaja.Herojski ponos kulminira u žrtvi, što znači da na kraju plaća i samim sobom. To jeotmjenost junačkog života. Zbog toga je heroj plemenit. Jer žrtva je: znati dapostoji nešto što je više od života i predati život za to. Junački život je zaokruženodjelo, i onda kada se cijeli slomio.Štreber se ne lomi, u najvišem nagrabusi. Štrebera se ne može ubiti, unajvišem tek zgaziti. Žrtvovati se? Ne pada mu na pamet. Mala korist. Realpolitika.Što jetinije, to bolje. Ako ima uspjeha, drzak je i ne može propustiti da se nepozove na svoje zasluge. Štreber je bez razine i zato je nemoguće da bude kakotragičan, tako i komičan. Nije dramatičan i, što je bitno, ne sukobi se. Štreber jebez suprotnosti, vjerojatno se ni beščasnik ne bi prihvatio toga da se njemuusprotivi. Ne osvrće se i ne obazire ima li koga tko bi mu prigovorio za ono štočini. A to je pak jednako tome kao kada bi se reklo da je ispod mjere. Takav sečovjek najviše približio bezbitnosti. Samo grebe naprijed, a to je herojskomproboju upravo obrnuto. I štreberov realitet je proširljiv, jer puzi tvrdoglavo poblatu, ali zato što se nalazi ispod mjere, nikada se ne može reći je li taj realitet
3

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->