Euroazijanizam kao postmoderna 'sintagma paradoksa'

U dananjem unipolarnom svijetu esto se spominje, u javnom hrvatskom ali i sveopem javnom mnijenju, da je atlantizam jedina strateka i geopolitika opcija koja e osigurati barem minimalnu vojno-politiku i gospodarsku stabilnost u svijetu. Istina je da je nakon raspada bipolarnog svijeta, svijeta u kojemu je Sovjetski Savez predstavljao jedno "nuno zlo" da bi se odrala ravnotea snaga u nuklearnom hladnom ratu, ostavljen ideoloki vakuum iz kojeg nisu izranjale jasne i koherentne metapolitike i geopolitike alternative atlantizmu. Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitika, filozofska i kulturoloka idejna graa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu ...

CRVENO-CRNI SAVEZ NA BARIKADAMA

Biljeke o euroazijanizmu
Pie: Jure Vuji, geopolitolog i publicist
Suvremeni euroazijanizam (ili neoeuroazijanizam) kao koherentna i elaborirana, geopolitika, filozofska i kulturoloka idejna graa predstavlja istinsku i potencijalnu alternativu amerikanocentriranom unipolarnom svijetu. Ta heteroklitna ideologija koja svoje smjernice crpi iz ruske konzervativne revolucije i panslavistikog pokreta "bijele" ruske emigracije 20-ih godina sada ve prolog, XX. stoljea, te i iz njemake konzervativne revolucije Weimarske Republike (Weimarer Republik, njemake drave nakon I. svjetskog rata) mogla bi predstavljati "sintagmu paradoksa" u globalnom svijetu jer nastoji artikulirati iznad podjele na lijevo/desno, zatim pokuava zaobii "dinamiku konzervativnu" koja tei uspostavi hijerarhijske, organicistike i vertikalne ljestvice vrednota, i "strategiju revolucionarnu" u smislu da privilegira metapolitiki aktivizam predvoen vrstom avangardnom elitom. Kao visoka elaborirana metapolitika i kulturoloka misao ije je nastojanje utjecati na elite (posebice na

ruske elite) vie nego pridobiti javno mnijenje, misao koja nastoji ujediniti dva europska i azijatska kulturno-filozofska i etnika pola Rusije promiui panturansku i filoislamsku orijentaciju, euroazijanizam je percipiran vie kao zasebna "simfonijska" vizija svijeta negoli svojevrsna monolitna dogmatska ideologija koja bi se temeljila na diferenciranom, jasno podijeljenom i policentristikom kulturalnom pristupu. Naime, euroazijanska doktrina smatra da ruski istinski identitet proizlazi iz originalne fuzije, iz jednog spoja slavenskih i tursko-muslimanskih elemenata, pa tako Rusija zapravo tvori zasebni "trei kontinent" na razmeu "dekadentnog i materijalistikog Zapada" i spiritualne i vitalne Azije. Euroazijanizam, iako razlikuje "nacionaliste" i "slavofile", integrira sovjetsko iskustvo smatrajui ga pozitivnim povijesnim naslijeem koje je, kao takvo, izraz kontinuiteta imperijalne ruske ideje. Pa upravo takav, euroazijanizam ne ini svojevrsnu obnovljenu "konzervativnu revoluciju", izum tzv. novog nacionalizma (kao to je to bila njemaka konzervativna revolucija koja se suprotstavljala tradicionalnoj ideji i Wilhelmskom konzervativizmu Wilhelma Liebknechta, 1914.g.), ve naprotiv, predstavlja postmoderni geopolitiki kulturoloki i filozofski postmoderni projekt koji ne prihvaa paradigmu "kraja povijesti" asimilirajui proces racionalizacije i izazove tehnolokog, globalnog svijeta, ali promiui i svojevrsno globalno geopolitiko i geocivilizacijsko rjeenje. No to rjeenje koje euroazijanizam nudi utemeljeno je na obnovljenoj geopolitikoj, tradicionalnoj kontinentalnoj opciji stvaranja velikog kontinentalnog euroazijskog bloka sa sredinjom osi Pariz-Berlin-Moskva (rehabilitirajui tako koncepte "hegemona" i "sile"), a taj blok postaje protuteza amerikoj atlantskoj svjetskoj hegemoniji. Takva doktrina, koja crpi iz raznovrsne geopolitike veliko-europske (zapravo, preteito germanske geopolitike misli) misli, uzvisuje Mackinderovu geopolitiku teoriju (ta teorija suprotstavlja talasokraciju i telurokraciju kao paradigmu opoziciji More-Zemlja, i suprotstavlja "svjetski otok" (Ameriku) "svjetskoj zemlji" a to je Heartland-Euroazija) na razini nove historionomije kao ope eksplikacije i interpretacije povijesti. Talasokratska anglosaksonska, protestantska i kapitalistika civilizacija suprotstavlja se rusko-euroazijskoj, pravoslavnoj i socijalistikoj civilizaciji. Zapad, tamo "gdje sunce zalazi", predstavlja dekadenciju, disoluciju, a Euroazija predstavlja preporod, zemlju Bogova jer - "na istoku se sunce uzdie". U tom pogledu, u borbi protiv atlantske talasokracije utemeljene na konstruktivizmu, kulturnoj uniformnosti i tehnicistiko - racionalistikoj viziji svijeta koja svijet vodi u "kaos", euroazijanizam moemo definirati kao jedinu "zemaljsku", telurino-geopolitiku i filozofsku alternativu. Ta e alternativa na mjesto vojnog i gospodarskog obiljeja atlantske hegemonije supstituirati "postmoderno carstvo" utemeljeno na duhovnim, kulturolokim, metapolitikim i kvazi - eshatolokim temeljima. Euroazijansko miljenje promie multipolarnu geopolitiku viziju svijeta utemeljenu na meureligijskoj harmoniji, na euroazijanskom federalizmu, patriotizmu i socijalnoj pravdi. Samemo li itavu misao u ruski kontekst, moemo rei da euroazijanska doktrina predstavlja jednu vrstu "treeg puta". Taj trei put smjeten je izmeu prozapadne, liberalne orijentacije, i nostalgije za komunistikom prolosti, ali pritom izbjegava demagoke izgrede ekstremistikog populizma i uskogrudnog nacionalizma.

Potssovjetska imperijalna vizija svijeta

Euroazijanizam je jedna od najelaboriranijih ideologija konzervativnih stremljenja nastalih u Rusiji poetkom 90-ih godina prologa stoljea. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, u onim prvim godinama, ta je ideologija privukla iroku lepezu politiara i intelektualaca jer je tada euroazijanizam predstavljao jedan poseban nain "miljenja katastrofe", te nain da se ponovno osigura razmjetanje imperijalnog dravnog kontinuiteta u prostoru. Meutim, ta se ideologija nije znala predstaviti kao koherentno i strukturirano idejno stremljenje, nije pruala posve jasnu, socijalnu, gospodarsku i politiku alternative, tako da je zapravo vie iskristalizirala zasebnu "viziju svijeta" (Weltanschaung). Tu su viziju svijeta veinom svojatale istaknute, odreene osobe negoli politike stranke. Primjerice, Vladimir irinovski ili komunist Genadij Zjuganov ruski su politiari ije su izjave u prvo vrijeme imale euroazijanski naglasak, povran, dodue, ali opet euroazijanski; zatim novine poput Den ili Zavtra.

Pravac neoeuroazijanizam danas predstavlja jednu ideologiju prilino prisutnu u ruskim intelektualnim i politikim elitama. Ta ideologija promie tezu o specifinosti Rusije u odnosu na Europu, a ta je specifinost prirodno obiljeje Ruskog carstva. Sagledamo li njenu bit, ona je holistika ideologija koja posjeduje "totalna" eksplikacijska rjeenja za svijet. Unato jasno definiranim ideolokim postulatima, neoeuroazijanizam se sastoji od niza stremljenja. Vjerojatno najznaajniji suvremeni euroazijanski pokret, onaj na elu s Aleksandrom Panarinom (ruski znanstvenik, lan Instituta za filozofiju pri Akademiji znanosti u Moskvi, lan pokreta pokret "Evrazia") nastoji rehabilitirati na filozofskoj i politikoj razini pojam "carstva": carstvo ne bi vie bilo svojstvo uskogrudnog nacionalizma ni agresivnog imperijalizma, ve bi se ono utjelovilo u novom obliku graanstva i dravnosti (ruski "gosudarstvennost") iji bi temelji poivali na etikim vrednotama i naelima, a ne na kultu nacije. Drugu pak euroazijansku struju ini krug okupljen oko revije/asopisa Evrazija, Eduarda Bagramova, koja je vie kulturoloke i narodnjake naravi. Sredinja tematika joj je jedna svojevrsna izmijeanost slavo-turskog saveza, kojeg najbolje ilustrira revalorizacija mongolskog carstva i tursko-muslimanske manjine u ruskoj povijesti, s komparativnim analizama i analogijama izmeu pravoslavne vjere i misticizma sufizma i sufija (islamskih mistika). Vjernost i odanost Rusiji bi bila najbolje jamstvo za ouvanje nacionalnih identiteta raznih bivih sovjetskih naroda. Evrazija poziva na ponovno uspostavljanje gospodarskog i politikog jedinstva postsovjetskog prostora, i to veinom prema prijedlogu kazahstanskog predsjednika Nursultana Nazarbajeva koji djelomino navedenu reviju i novano potpomae. Treu euroazijansku struju predvodi Aleksandr Dugin koji je i elnik pokreta Eurazia. Po naravi vrlo eklektian, taj ruski intelektualac sjedinjuje metapolitiki diskurs zapadne "nove desnice", geopolitike teze i postulate Njemake 20-ih i 30-ih godina XX. stoljea, ruski mesijanski diskurs, te spiritualna i okultistika razmiljanja u suvremenoj Rusiji. Takoer postoji revija Vestnik Evrasii, koju objavljuje Moskovski Institut za orijentalizam, a koji nastoji prouavati genealogiju azijatizma, te nastoji razvijati ne-ideoloki euroazijanizam intelektualne i znanstvene prirode i promiui ideju zajednike sudbine. Duginovo djelo "Na put" u kojemu su iznesene teze nacionalne ruske strategije postala je prirunik ruske elite. Tako su, u sastavu izvrnih tijela pokreta "Eurazia", nazoni bivi pukovnik sovjetske armije Peter Susiov, bivi savjetnik za vanjske poslove Jeljcina, a danas ruski savjetnik u Uzbekistanu, zatim Dmitri Ryurikov, bivi direktor katedre za sigurnost Vojne akademije glavnog stoera, i general Nikolai Klotokov. U politikom vijeu pokreta takoer je vrhovni muftija Rusije Talgat Tadjuddin i rabin Avrom Shmulevitch. Pokret ima potporu predsjednika uprave za teoloku naobrazbu i katehezu patrijarhata Moskve Ioann Yekonmtsve.

Sinteza Tradicije Julius-a Evole i Thiriart-ove geopolitike

Neoeuroazijanska misao i geopolitika dobro sintetiziraju Evolin tradicionalizam i geopolitiku euroazijansku viziju Jeana Thiriarta. Naime, nakon raspada Sovjetskog Saveza i komunistikih reima, eurosovjetsko Thiriartovo carstvo dobro aktualizira, na koherentni nain, Evolinu antimodernistiku revoluciju. Thiriartov eurosovjetizam, od Vladivostoka do Dublina, tabor je paradoksalne revolte euroazijskih "crveno-crnih" na strani regnuma suprotstavljenog modernizmu, eshatoloki konkretiziranog u "apsolutnoj dominaciji kapitala" i "semitsko-trgovakim mentalitetu". Takva idejna matrica dobro izraava revolucionarnu antimodernistiku lektiru Evolinog antimodernistikog tradicionalizma, koja se distancira od pekulativnog skolastikog i hermetinog tradicionalizma salonskih tradicionalista. Imperijalna i gibelinska Evolina vizija izgleda otprilike ovako: carstvo protiv Crkve, Rim protiv Vatikana, organska i imanentna sakralnost protiv sentimentalnosti i vjerske apstrakcije poistovjeuje se s cezaropapistikim justinijanskim euroazijskim tezama u kojima su carstvo i Crkva ujedinjeni. Time carstvo dobiva teoloki znaaj i legitimitet, to se poklapa s gibelinskim imperijskim idealom: Trei Rim-Trei Reich-Trea Interancionala-Eurazija.

Dananji euroazijanizam nastoji ujediniti geopolitike euroazijanske teorije Jeana Thiriarta i Evolin tradicionalizam u doktrinarni mistini i duhovni korpus koji zagovara imperijalnu, komunitaristiku i radikalno antimodernistiku viziju svijeta.

Eurosibirizam kao disidentno krilo euroazijanizma

Suprotno neoeuroazijanizmu Duginovog turanistikog smjera, postepeno se konstituirao jedan euroazijanski pol zvan Eurosibir. Njegovi se pripadnici okupljaju oko meunarodne ruske revije "Athenaeum", a predvode ga intelektualci kao to je primjerice, Pierre Vial (voa francuskog pokreta Zemlja i narod), te Guillaume Faye (koji svoja uvjerenja temelji iz francuske Nove desnice). Takva euroazijanska skupina zagovara kontinentalnu uniju svih naroda europskog porijekla, a sainjavale bi je Francuska, Rusija, te bi se protezala od Atlantika do Pacifika, i to u okviru geopolitikog velikog prostora koji bi se nazivao "Euro-Sibir", ili Eurorusija. Projekt Eurosobir temelji se na etnopolitici te zagovara uspostavu euro-ruske imperijalne konfederacije u vidu strukture koja ujedinjuje etniku homogenu civilizacijsku, kulturnu, povijesni i mentalno-genetsku zajednicu svih naroda europskog porijekla, no gledana kroz perspektivu izazova XXI. stoljea, stoljea oka civilizacija i kultura. Tako gledano, taj se projekt distancira od ekumenskog etnikog pristupa "Evrazije" i ukljuivanja muslimanskih i azijatskih naroda u euroazijanski blok. Takav euroazijanizam zagovara uspostavu centralne i jake drave, zagovara takoer i iroku autonomiju unutarnjih naroda i regija, solidarnost izmeu konfederalnih drava sastavnica putem financijskih kompenzacija. Takav konfederalni model svoje temelje nalazi u ustavu SAD-a. Konfederalni Eurosibir zagovara vanjskopolitiku neutralnost sile. Glavnim prijetnjama smatra sljedee: prve dvije prijetnje su postojanje Treeg svijeta i prodor islama na Zapad i Europu putem masovnih imigracija islamskog stanovnitva u ta podruja, te Washingtonska vlada koja svakako nastoji onemoguiti stvaranje Eurosibira, trea prijetnja je uspon Kine, zbog njenih svjetskih hegemonijskih pretenzija. Takoer, ta euroazijanska struja zagovara raspad NATO- saveza smatrajui ga jednom poslunom strukturom atlantske politike SAD-a. Takoer, zagovara prekid s "religijom ljudskih prava", te kontrolu islama na eurosibirskom teritoriju. Kad je pak rije o ekonomiji, Eurosibirska struja zagovara povratak na autarhiju velikih prostora i oslobaanje od svjetskog slobodnog trita pomou vlastite valute i trita. Takoer zagovara i etnocentrizam bijelih naroda tog prostora, jer - Eurosibir je kolijevka "bijelih naroda", danas ugroenih od islamskih i azijatskih demografija, pa tako zapravo zagovara naelo etnocentrizma etnike homogenosti i primjenu restriktivnih migracijskih politika prema svim tzv. ne-bijelim narodima: narodi Kine, Indije, Japana, Afrike, itd. U okviru projekta Pavel Toulaev Eurosibir iznosi sljedee geopolitike i filozofske smjernice: - Ruski kri (raskre povijesnog puta Verga do Grka), u smjeru Sjever-Jug i transeuropska ruta koja se prostire od Rusije, od Zapada do Istoka - gdje se kristalizira ruska jezgra etniki homogena - Transarijevska os koja prolazi istoni dio sredinjeg prostora smjetenog od sjeverozapada do jugoistoka te stvara atrakciju, privlanost izmeu arijevskog Sjevera i arijevskog Juga - Euroazijski tit konstituira obranu protiv zapadnjakog atlantizma i meunarodnog cionizma

Radikalni euroazijanizam: nacional-boljevizam, crveno-crna koalicija na barikadama

Nacionalboljevistiki pokret u Njemakoj nastaje neposredno nakon I. svjetskog rata, u doba kada je Njemaka bila u sreditu graanskog rata, sukoba izmeu marksista-spartakista i nacionalistikih "Freikorpsa". Sinteza izmeu ideologije boljevizma ruske revolucije i modernistikog nacionalizma, uspostavlja konvergenciju izmeu interesa Njemake i sovjetske Rusije. U izvornom smislu, nacionalboljevizam, kao ideologija, proizlazi iz uskog i malobrojnog kruga intelektualaca i mislioca 1919. g. na ijem je elu prof. Paul Eltzabacher, nacionalistiki zastupnik u Reichstagu 1919. godine. On je predloio savez Njemake i komunistike Rusije protiv Versajskog ugovora.

1919. godine u Hamburgu se razvija jedan nacionalboljevistiki pokret okupljen oko dvojice politikih lidera komunistike revolucije Hamburga: Heinrich Laufenberg (1872.-1932.) i Friedrich-Fritz Wolffheim (1882.-1942.), koji su se prikljuili Njemakoj komunistikoj radnikoj stranci (i to nakon to su izbaeni iz slubene komunistike strane, KPD-a) iz koje su takoer protjerani jer su smatrani pobornicima nacionalboljevizma. Okupljeni oko Fierdicha Linza i Hansa Ebelinfa, nacionalboljevistiki krugovi nastoje putem lista "Der Vorkampfer" promicati ideoloku sintezu ideologije K. Marxa i ideologije ekonomista Freidericha Lista. Nakon dolaska nacista na vlast, veina nacionalboljevika ukljuuju se u Pokret otpora, a poneki se krugovi, poput udruga "Fichte bund" na elu sa prof. Kessemaierom, povezanog s mladim Belgijancem Jeanom Thiriartom, surauju s nacistikim reimom. Tijekom Weimarske Republike, najpoznatija linost nacionalboljevizma bio je Ernst Niekisch (1889.-1967.), koji ureuje asopis "Widerstand", te vodi pokret koji okuplja razne desne i lijeve aktiviste. Nakon 1993. godine, on se suprotstavlja nacizmu te ga deportiraju u koncentracijski logor, a nakon rata, odlazi na Zapad gdje pronalazi utoite. Tijekom 1923. godine, komunistika Internacionala podupire savez s nacionalistima, zbog okupacije belgijskofrancuske regije Ruhr, zbog koje je Njemaka i Ruska industrija onemoguena razviti se. Zbog toga porunik Schlageter organizira niz teroristikih atentata i sabotaa protiv francusko-njemakih snaga - djelovanje poznato pod metaforom "linija Schlageter" . Tijekom 1930. - 1932. godine, nastaju razne konvergencije i pribliavanje KPD-a i nacistika stranke NSDAP, to je posebice vidljivo u zajednikom osuivanju socijaldemokratske Weimarske republike. Nacionalboljevizam u Njemakoj razvijat e se nadalje na dvije temeljne proturjenosti. Za neke analitiare, taj pokret izraz je jedne geopolitike strategije saveza izmeu Njemake i Rusije, na tragu starog njemakog geopolitikog strujanja, a utemeljen je na konvergenciji interesa kao to je "zaguivanje" Poljske, odreeni antisemitizam, prezir prema dekadentnom Zapadu, te drevna pruska fascinacija Dravom koja se kombinira s dogaajima 1917.-1918.g. Drugi pak analitiari tvrde da je to zaista jedna ideoloka konvergencija izmeu nacionalizma i boljevizma putem zajednikih vrednota (puka proleterska borba, antiliberalizam, antikapitalizam, itd.). Na geopolitikom je podruju nacionalboljevizam zagovarao strategiju saveznitva izmeu Njemake i sovjetske Rusije. S takvim saveznitvom, Njemaki Reich je nastojao pronai izvorita sirovina i energenata (Sibir, ukrajinsko ito, nafta Kavkaza), a Sovjetska bi Rusija na raspolaganju imala zalihe ve "gotovih" industrijskih proizvoda. Taj je savez institucionaliziran i utemeljen potpisivanjem ugovora u Rapallu 1922. godine, iji su potpisnici bili ministar Walter Rathenaue i Tchitcherine. Ideoloki gledano, njemaki konzervativni intelektualni krugovi, koje je okupljao Arthur Moeller Van Den Bruck, elaboriraju tezu da je saveznitvo Rusiju i Prusku inilo nepobjedivom silom (kao to je to bilo u borbi 1813. g. protiv Napoleona). U Bismarckovo vrijeme implicitni savez izmeu Rusije i Njemake konsolidirao je mir u Europi. Njemaka je ostala neutralna u vrijeme Krimskog rata. Gledajui tako, germansko-rusko saveznitvo, iznad svih ideolokih razlika, ostaje konstantna geopolitika smjernica Njemake. Stoga, Moeller Van Den Bruck prevodi Dostojevskovo djelo "Dnevnik knjievnika" smatrajui ga temeljem germanske pragmatine rusofilije te dobrim argumentom za razumijevanje mehanizama pribliavanja izmeu boljevika i nacionalista. Germansko-rusko saveznitvo uvreno je injenicom da obje drave imaju zajednike neprijatelje: Poljsku, koja je prema njemakom i ruskom poimanju, uvijek instruirana od strane Francuske, a protiv Berlina i Moskve. To je, smatraju, vidljivo, primjerice, 1921. g., kad Poljaci vre invaziju na Sovjetski Savez poslije kratkog napada Sovjeta, oruani i predvoeni francuskim generalima. Njemaka i Rusija ele potaknuti pobune koloniziranih naroda u engleskim i francuskim kolonijama, tako da nacionalboljeviki pokret podupire i oslobodilake arapske, indijske i kineske pokrete. Antikolonijalna ideologija nacionalboljevizma takoer odbacuje svaki oblik rasizma (izuzev glorifikaciju germanizma u konzervativnim krugovima). Ideal germansko-ruskog saveznitva kulminira u klauzulama Germansko-Sovjetskog pakta u kolovozu 1939. g., koje e biti ponitene u lipnju 1941. g. kad je njemaka vojska okupirala Sovjetski Savez.

Nakon II. svjetskog rata, razni e imbenici utjecati na razvoj nacionalboljevistike ideologije, primjerice odbacivanje antisovjetske amerike logike tijekom "hladnoga rata" i tijekom Reaganove predsjednike vladavine, te podupiranje pacifistikih njemakih krugova (1980.-1985.), promicanje eurosovjetskog geopolitikog saveznitva (u Belgiji to ini ideolog Jean Thiriart), ostvarivanje euroazijanskog prostora u vidu geopolitikog " Ersatz" internacionalizma, promicanje "ratobornih" pruskih ideologija protiv trgovakih ideologija amerikanizma, pronalaenje alternative liberalizmu i sovjetizmu i to u obliku jedne krute ideologije Panzerkomunizam, zatim pribliavanje krugova ekstremne desnice i ekstremne ljevice prije 1914. g. u Francuskoj poput kruga Proudhon u kojemu surauju Maurasovi nacionalisti i Sorelski socijalisti, nametanje imperativa antikolonijalne borbe i podupiranje nacionalrevolucionarnim snagama u Treem svijetu (to pokazuje potpora palestinskom PLO-u, Libiji i Gadhafiju, Iranu, IRA-i Baskijcima, korzikanskom FLNC-u, itd.). U suvremeno doba nacionalboljevistika ideologija u Europi predstavljena je nizom organizacija i udruga, iji su pokretai idejne matrice Nikolayja Ustryalova, Ernsta Niekischa i Jeana Thiriarta. Ruski geopolitiar Dugin je fuzionirao politiku viziju nacionalboljevizma s geopolitikom euroazijanskom vizijom. Naime, svi ti krugovi pozivaju se danas na euroazijanizam te zagovaraju ideju Velike Europe: od Reykjavika, do Istanbula, od Gibraltara do Vladivostoka. Ruski nacionalboljevici (zvani Nazbols) podravaju ideologiju nacionalistikog komunizma, a krugovi iz Zapadne Europe smatraju pak sebe nasljednicima nacionalsocijalistike tendencije Nacionalsocijalistike Borbene Zajednice O. Strassera (ili, Crni Front, te mree Winderstand, E. Niekischa)

Neprijatelji otvorenog drutva

Kako bi se bolje razumjelo filozofiju i metafiziku euroazijanizma i bolje interpretirala doktrina euroazijanskog pokreta, unato svim ideolokim Oustrialovih, Niekischovih ili Thiriartovih osvrta, paradoksalno se treba osvrnuti i na djelo Karla Poppera "Otvoreno drutvo i njegovi neprijatelji". Kao protuinjenini i parabolini idejni interfakt protueuroazijanskoj ideologiji, Popper u svome djelu, iznosi tezu da se povijest ovjeanstva i povijest ideje dijele u dva tabora: pristae Otvoreneog drutva i neprijatelji otvorenog drutva. Tabor pristaa otvorenog drutva predstavlja normalni oblik egzistencije racionalnih individuuma ije se ponaanje temelji na slobodnoj volji. Popper smatra da takvi pojedinci tvore otvoreno drutvo "netotalitarnog oblika", koje odbacuje svaku imanentnu transcendenciju i svaki kolektivistiki ili nadindividualni sustav vrednota. Otvoreno drutvo ignorira namjerno sve "teologije" i "univerzalije", apsolutnosti, tipoloke diferencijacije, i sve to je nadracionalnog dosega. To otvoreno drutvo ima svoje neprijatelje, a neprijateljima se smatraju Heraklit, Platon, Aristotel, skolastici, Schlegel, Fichte, Hegel i Marx, jer, smatra Popper , oni uvijek negiraju individualistike vrednote, zagovaraju holistike koncepcije drutva koje uzrokuju apologije diktature i totalitarizma. Tako ideologije faizma, racionalizma, komunizma, konzervativizma, ini ona ista metafizika koja radikalno odbacuje model otvorenog drutva te njegove antropoloke i filozofske temelje. Primjerice, Pooper pretpostavlja kako Staljinov totalitarizam proizlazi iz Marxove doktrine, koja svoje zaetke pronalazi u Hegelovoj filozofskoj misli, Aristotelovske, Platonske i Heraklitove nasljednice (utemeljitelj "stranke rata"). Ista genealogija postavljena je i za europski faizam, no uz sitnu nijansu pojedini idejni korijeni potjeu od hegelijanaca desne orijentacije, Stapela, Spenglera, Gentilla ili racionalista Rosenberga. Ipak, zanimljivo je, ali djelomice i proturjeno, da euroazijanski krugovi, a posebice nacionalboljevistika frakcija, prihvaaju analizu i Popperovu dualistiku viziju te se slau s Popperovom klasifikacijom. Sukladno tomu, oni se zduno nazivaju neprijateljima "otvorenog drutva". Smatraju se neohegelijancima koji ne priznaju podjelu "desnih " i "lijevih" hegelijanaca. Odbacuju filozofske temelje "otvorenog drutva": primat individuuma, racionalistiko poimanje svijeta, progresivni liberalizam, egalitarnu atomistiku demokraciju, slobodnu kritiku, kartezijansko-kantovsku viziju svijeta i stvarnosti, podjelu na subjekt i objekt. Zagovaratelji su svega to je antipod sustava vrijednosti "otvorenog drutva" oni su protivnici subjektivnog idealizma (moralnih naela) i subjektivnog materijalizma (pozitivistike znanosti). To su, prema njihovim promiljanjima, temelji modernog drutva, iji korijeni seu u prosvjetiteljstvo Francuske revolucije, a na mjesto tih svjetonazorskih smjernica afirmiraju i stavljaju objektivni idealizam (dravni, nacionalni, revolucionarni, komunitarni), te objektivni materijalizam (mobilizatorski i realistiki).

Moe se rei da je prvi filozofski postulat euroazijanizma svojevrsno negiranje Kantove vizije svijeta, zapravo kartezijansko - Kantovog pojma Weltanschaung. Jedna od velikih pogreki gotovo svih klasinih desnica i ljevica jest padanje u zamku sektatva, koje zatim generira "bratoubilaki rat" izmeu te dvije tendencije, a koje imaju ustvari istu viziju svijeta, no ipak s jednom razlikom: marksizam-lenjinizam poziva se na imanentnu transcendenciju samo jedne doktrine i egzaltiranje komunistike drave, a obiljeje tradicionalne desnice tovanje je teistike transcendencije i egzaltiranje organsko-autoritativnog dravnog modela. Naelno gledajui, sve ideoloke doktrine, pa tako i euroazijanska, koje se suprotstavljaju "otvorenom drutvu" temelje se na ideji iracionalnog, koje je u sprezi s Popperovim primatom razuma i humanizmom Kantove filozofije. To iracionalno ujedno je i esencija, Thelos (grki krajnji, finalni cilj) i sudbina, pa je tako i euroazijanizam ponajprije esencijalistika ideologija, suprotna "popperovskom antropocentricizmu" u kojemu nema mjesta za nadhumanu transcendenciju. Euroazijanska misao temelji se na nadindividualnoj transcendenciji (dimenziji koju su dobro ralanili J. Evola i R. Guenon), posebice dimenziji koja se odnosi na nad-humane i nad-racionalne esencije Velike Tradicije. Velika tradicija razotkriva bit strukture sakralnosti, a one su inspiracija svim idejnim tendencijama koje se suprotstavljaju "otvorenom drutvu". Guenonova misao zavrna je toka povijesnog razvoja anti-humanistike i anti-moderne ideologije koja je proimala sve konzervativne krugove, poevi od Platona. Guneon zato radikalno odbacuje modernu epohu nazivajui je "totalnom devijacijom", te smatra kako slijedi jedan eshatoloki poremeaj cijelog koncepta "otvorenog drutva" koji, zamaskiran u humanizam, ustvari gradi "zemaljski pakao" (takoer i za faiste). Individualni "ja" disolvira se u neindividualno, to je vidljivo u pojavnim oblicima kao to su nacionalni mit, Crkva, Drava, Rasa, carstvo, mit o nadovjeku i Tradicija. Noumentalna dimenzija ("Ding an sich"), sredinji je imbenik njihove egzistencije, a za Hegela predstavlja prijelaz iz diskurzivnog razuma prema dijalektinom intelektu, koji ini sredite faistike prakse. Takav objektivni idealizam nadilazi moderni "mali i subjektivni idealizam", Popperovu figuru "otvorenog drutva". Komunizmom takoer prevladava ta imanentna transcendencija objektivnog idealizma, no on promie "objektivni historijski materijalizam" koji nadilazi "mali subjektivni materijalizam" ovjeka (humanitarni ovjek) koji je primoran rtvovati svoje osobne, individualne i pojedinane interese u ime kolektivnih opih interesa proletarijata. U svim ideologijama koje negiraju model otvorenog drutva prevladava "model metapovijesnog rata" (Heraklitu je rat otac svake stvari) - polemiku koncepciju ivota i drave, misao i pojmove, kod nekih autora pune platonistikih i eshatolokih osvrta, a koje pronalazimo jo i kod Saint-Simona, Fourriera, Lerrouxa, Cabeta, ali i T. Campanella, G. Bruna, i utopista T. Moora. Ideoloko naslijee i srodnost faizma i komunizma vidljivi su takoer i u identifikaciji s Hegelovom dijalektinom misli, pa su tako i Georges Sorel, Theodore Reuss, Vilfredo Pareto, Proudhon, takoer na listi "neprijatelja otvorenog drutva". Nije sluajno da su Guenonovi duhovni voe bili vedski socijalist Ivan Agueli i okultist i ideolog anarhizma, masonski inicijator Theodore Reuss. Euroazijanizam, posebice nacionalboljevistika grana, smatra kako komunizam iznad materijalistike filozofske orijentacije, svoju misaonu ideju crpi iz mistine, iracionalne i herojske dimenzije ivota. A. Dugin, koji razlikuje prijatelje od neprijatelja "otvorenog drutva", smatra kako postoji razlika izmeu "ideovarijacije" i miksovarijacije". Doktrine neprijatelja "otvorenog drutva" homogene su i proizlaze iz istih idejnih matrica i izvora iako poprimaju razliite oblike. Ideologije prijatelja "otvorenog drutva" razliite su i jedne drugima nerazumljive, to objanjava razne raskole izmeu tzv. desnice i ljevice. Euroazijanizam razvija posebnu metafiziku nacije u Evolinom diferenciranom i kvalitetnom smislu - nacija kao "organska zajednica", (Ferdinand Tonnies tu upotrebaljva pojam Gemeinschaft), koja je protuteza mehanicistikoj i atomiziranoj, profanoj koncepciji drutva. Svjetska drava danas, kao paradigma liberalno-kapitalistike globalizacije ugroava unitavanjem nacija , etnija i svih ostalih kulturolokih razliitosti, a globalistika doktrina ujedno je i savreni oblik model otvorenog drutva.

Opasnost jedne nove ideologije a la carte ?

Iako jo nedovoljno strukturiran i organiziran, dananji euroazijanski pokret obuhvaa konstelaciju raznih heteroklitnih intelektualnih krugova. Doktrina i sam pokret nedvojbeno utjeu na dananju rusku elitu pa i svoje pristae nalazi u znanstvenim akademskim, sveuilinim, vojnim i vladinim ruskim krugovima. Euroazijanizam je takoer snano prisutan u elitistikim krugovima bivih sovjetskih muslimanskih republika, tonije, u Kazahstanu, Turkmenistanu, Tadikistanu, Kirgistanu (republike su to koje se nazivaju "bliski stranac"), a svoja uporita ima i u Turskoj i Iranu. Dosad je ve uspostavljen takoer i niz kontakata izmeu euroazijanskih ruskih i europskih krugova, a Moskva je bila domain filozofima, geopolitiarima i politolozima euroazijanskog senzibiliteta, a tu su svakako imena: Alain De Benoist, Robert Steuckers, Claudio Mutti, Carlo Terrcciano, Marco Battar, Jean Thiriart Euroazijanska doktrina primamljiva je za sve dezorijentirane slojeve europske i ruske javnosti koji propitkuju atlantsku globalistiku kulturnu, politiku i gospodarsku uniformnost jer djeluje kao atraktivna svojevrsna ukronija (poziva na opu reviziju povijesti i reevaluaciju, na jedno ponovno vrednovanje i propitivanje vrednota). Kombinirajui futuristiki postmodernistiki mit o avangardi i eshatoloki mit o dekadenciji, euroazijanska doktrina kao takva, funkcionira poput sublimirane fantazmagorije o vjenom povratku, o vjenom iskonu (poput jedne paradigme iskonskog jedinstva), koja tei prema rehabilitaciji "primordijalne tradicije". U kontekstu konfuznog, zbunjujueg, globalnog svijeta u kojem se nalazimo na poetku XXI. stoljea, svijeta prepunog konfrontacija, sloenosti, proturjenosti, u nadolazeim godinama i u stoljeu u kojem izumiru tradicionalni modeli tumaenja, interpretacije, euroazijanizam djeluje kao eksplikativni i hermeneutini model historionomije s eshatolokim prizivima, koji pogreno shvaeni, s redukcionistikim i paualnim jednosmjernim interpretacijama, mogu dovesti do krajnje opasnih zakljuaka. Naime nesistematska, povrna i fragmentarna primjena elemenata euroazijanske doktrine u pragmatine ili politikantske svrhe, poput eklektine ideologije A la carte, mogla bi posluiti kao nova ideoloka legitimacije svim razoaranim post-faistikih ili post-komunistikim jednoumnih stremljenima. Stoga vano je oprezno i kritiki pristupiti euroazijanizmu, smjetavajui ga u repertoar alternativnih geopolitiko - multipolarnh modela "sustavasvijeta". S tim smo ve otkrili mogunost jedne druge interpretacija povijesti pomou koje bi se prekinuo obru jednoumlja, logike "jednoga oka" i konformistikih europocentristikih, Zapadnih, eksplikativnih povijesnih modela u dananjem unipolarnom neoliberalnom svijetu.