Nostalgija za moguim.

Portugal u prozi Antonija Tabucchija Unato injenici to su tijekom povijesti Portugalci bili vjeti pomorci i uspjeni trgovci, a njihova zemlja protagonist brojnih vanih povijesnih dogaaja, Portugal je zbog svoje geografske izoliranosti za mnoge Europljane- u emu Hrvati, a ni njihovi prekomorski susjedi Talijani ne predstavljaju izuzetak- dugo vremena bio tek egzotini i uglavnom nepoznati rubni dio kontinenta, a njegova kultura nije se lako probijala do ovih prostora.1 Jedan od najsustavnijih promicatelja portugalske kulture u novije vrijeme zasigurno je Antonio Tabucchi. Portugalom se nije bavio samo u svojim romanima i priama ve i prevodei djela portugalskih knjievnika, a osim toga jedan je od najcijenjenijih strunjaka za stvaralatvo Fernanda Pessoe, vjerojatno najznaajnijeg portugalskog pjesnika dvadesetog stoljea. Portugal, dakako, nije jedini knjievni topos u Tabucchijevoj prozi, ali je svakako najzastupljeniji i zbog toga zasluuje da ga se podrobnije istrai. 1. Portugal- pogled izvana i iznutra Jedan od moguih pristupa portugalskoj tematici u Tabucchijevoj prozi mogao bi biti zemljopisni. Kad god su u pitanju knjievnost i zemljopis, teko je ne prisjetiti se Carla Dionisottija koji je svojim zemljopisnim pristupom znaajno obogatio prouavanje povijesti talijanske knjievnosti. Primijeniti njegovu metodu na knjievnost i zemljopis Portugala u njegovim dananjim granicama (a rije je o europskoj dravi koja je ranije od bilo koje druge uvrstila svoje granice) ve bi samo po sebi bilo dovoljno zahtjevno, a stvar postaje jo zamrenija uzmu li se u obzir pomorska putovanja i kolonijalna ekspanzija Portugala koji je od 15. stoljea poeo graditi ogromno carstvo koje se prostiralo na etiri kontinenta. Zemljopisna i kulturna raznolikost zemlje, koja se od samog poetka vlastitog stvaranja podijelila na kranski sjever, kolijevku jezika i dravnosti i jug na kojem su i nakon zavretka rekonkviste opstali brojni arapski utjecaji, postaje jo sloenija ako se uzme u obzir podjela na obalni dio, tradicionalno gospodarski i kulturno razvijeniji s obzirom na unutranjost koja bitno zaostaje za njim i zbog manje povoljnih klimatskih prilika.2 Tu su jo i Azorsko otoje i Madeira, koji se s obzirom na udaljenost od kontinenta s pravom mogu nazvati odvojenim svjetovima. Mjesta i dogaaji u Tabucchijevoj prozi koji imaju veze s Portugalom obuhvaaju ne samo njegov kontinentalni dio, ve i Azorsko otoje, pa i Indiju u kojoj jo i danas postoje tragovi portugalske kolonijalne prisutnosti. Specifinost Portugala jest da je zbog svog rubnog poloaja u isto vrijeme
1

O hrvatsko-portugalskim knjievno-povijesnim odnosima pie Nikica Talan u Hrvatska/Portugal. Kulturno-povijesne veze kroz stoljea, Most, Zagreb, 1996. O odnosima Portugala i Italije govori se u povijesti portugalske knjievnosti koju je uredila Luciana Stegagno Picchio Il Portogallo.Dalle origini al Seicento, Passigli, Firenze-Antella, 2001. Iako su te veze bile iznimno bogate, ini se da su funkcionirale poneto jednosmjerno. Talijanska kultura, posebno u smislu modela u poeziji, umjetnosti i filozofskoj misli privlaila je brojne portugalske humaniste koji su, posebno u 16. stoljeu, boravili u Italiji ili se kolovali na talijanskim sveuilitima. U obrnutom smjeru, barem donedavna i kod ire publike, Cames i u novije vrijeme Pessoa, predstavljali su vie iznimku no pravilo. 2 Na obali je narod mornara, ribara i istraivaa iskovao kolonijalnu sudbinu Portugala. U unutranjosti, narod seljaka i pastira, s arhainim drutvenim i ekonomskim strukturama, ostao je okrenut sam prema sebi, samodostatan, uronjen u tradiciju i pod nadzorom Katolike crkve. (Jean-Franois Labourdette, Histria de Portugal, Dom Quixote, Lisboa, 2001, str. 19.-20.)

okrenut prema unutra, ponajvie gradei svoj identitet u odnosu na svoje istone iberske susjede i prema van, ostvarujui svoj identitet u dodiru s udaljenim zemljopisnim i kulturalnim Drugim, zbog ega se kroz povijest i osjeao izabranim zastupnikom kranstva u susretu s drugim narodima. Te zemljopisne, povijesne i lingvistike osobitosti koje proizlaze iz procesa u kojima se izgraivao portugalski nacionalni identitet odredile su neke sasvim karakteristine teme i mitove na kojima poiva portugalska knjievnost. Luciana Stegagno Picchio3 podijelila ih je na mit o keltskom podrijetlu, mit o rimskom (kranskom) nasljeu, pomorske mitove i mitove o postanku nacije. Oni bi se ukratko mogli objasniti kao pokuaj knjievnog rekreiranja prolosti u kojem bi se neke karakteristike portugalske kulture predstavile kao tipino portugalske: lirizam, saudade, pustolovni duh koji Portugalce nagoni da se otisnu na more, mit otoka kao mjesta inicijacije i utopijskog mjesta, bijeg od stvarnosti u maloduje, pomirenost sa sudbinom koja se oituje u toliko karakteristinom portugalskom kulturnom proizvodu kao to je tradicionalna glazba po imenu fado. Jedna od tematskih karakteristika portugalske knjievnosti koja se provlai kroz Tabucchijevu prozu, barem onaj dio koji se bavi Portugalom, zasigurno je saudade. Meutim, bilo bi pogreno napreac zakljuiti kako Tabucchi tek asimilira saudade s pozicije nekoga tko se u potpunosti poistovjeuje s portugalskom kulturom. Njegov susret s portugalskim Drugim kao da neprestano ostaje neostvaren, njegov dijalog s portugalskom knjievnom tradicijom (koju u najveoj mjeri zastupa Fernando Pessoa) odvija se sa za Tabucchija karakteristinim ironijskim odmakom. Prema portugalskom pjesniku Pedru Tamenu, Tabucchi promatra Portugalce u isto vrijeme izvana i iznutra. Na taj nain Portugal je za njega u isto vrijeme zagonetka i misterij.4 I doista, struktura prie kod Tabucchija esto slijedi model zagonetke ili rebusa.5 Meutim, ako je tono da se izvana bolje vidi cjelina strukture, takoer je tono da pogled izbliza omoguuje bolje sagledavanje pojedinih elemenata, iako se u isto vrijeme gubi pogled na cjelinu. Poloaj nekoga tko je u isto vrijeme i vani i unutra nalikuje stoga paradoksalnoj situaciji u kojoj se naao protagonist romana Il filo dell'orizzonte (1986.), istraitelj koji postepeno shvaa da se njegov identitet podudara s identitetom rtve. Ili onoj u kojoj se naao pripovjeda u romanu Indijski nokturno (2001)6 u ijem su se liku naposljetku spojili i traitelj i traena osoba. Na kraju i jednog i drugog romana, unato brojnim tragovima koje je Tabucchi ostavio itatelju, zagonetka ostaje bez odgovora i pretvara se u misterij o kojem govori Pedro Tamen. Sloimo li se s Paolom Maurijem, koji Tabucchijevu prozu iitava kao potragu za Drugim7, moda bismo, imajui na umu Tamenovu tvrdnju, mogli ustvrditi kako je Tabucchijeva fascinacija Portugalom neprestana potraga za Drugim koji neprekidno izmie pred njegovim pogledom poput crte obzora koja se stalno pomie naprijed kad joj se pokuamo pribliiti.
3

Luciana Stegagno Picchio, Civilt letteraria di Portogallo dal medioevo a oggi u Il Portogallo.Dalle origini al Seicento. Passigli, Firenze-Antella, 2001., str.53.-65. 4 P.Tamen, Palavras de abertura u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, str.10. (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian) 5 T. Peruko, Roman u zrcalu, Naklada MD, Zagreb, 2000., str. 344. 6 A. Tabucchi, Indijski nokturno, Ceres, Zagreb, 2001. (original, Notturno indiano, Sellerio editore, Palermo, 1984.) 7 P. Mauri, Antonio Tabucchi e la ricerca dell'altro u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, cit.izdanje, str.37

Paolo Mauri Tabucchijev odnos s Portugalom dri potpuno drugaijim od odnosa kakav su sa svojim novim domovinama uspostavili pisci u egzilu, poput pimjerice Kundere ili Nabokova, koji su malo-pomalo zaposjedali zemlju koja ih je ugostila. Njegov je odnos s Portugalom prije svega mentalni. Tabucchi je zaposjeo Portugal koji je zaposjeo njega... Imaginarna zemlja koja ima i nemalu prednost da je u isto vrijeme i stvarna.8 2. Portugal u romanima Requiem, Sostiene Pereira i La testa perduta di Damasceno Monteiro Ostavivi za ovu prigodu po strani krae forme, unato velikom znaenju koje imaju za Tabucchijevu pripovjednu poetiku, na ovom bi se mjestu valjalo ukratko osvrnuti na nain na koji je portugalski prostor knjievno oblikovan u trima Tabucchijevim romanima koji se bave Portugalom: Requiem (1992.), Sostiene Pereira (1994.) i La testa perduta di Damasceno Monteiro (1997.). Kao posebno vanu injenicu valja istaknuti da je Tabucchi Requiem napisao na portugalskom jeziku, kao svojevrstan hommage Portugalu, njegovim ljudima, i, prije svega, Fernandu Pessoi. Od samog poetka Pessoa je u romanu prisutan na dvije razine: narativnoj i intertekstualnoj. Gat Alcntara, mjesto na kojem protagonist Requiema ima zakazan sastanak s Pessoinim duhom, isto je ono na kojem lirski subjekt Pomorske pjesni lvara de Camposa stoji pogleda uprtog u Tejo9. Za Pomorsku pjesan Tabucchi tvrdi da je najvei moderni hvalospjev portugalskim otkriima i putovanjima10. Iako zapoinje na istom mjestu, Requiem je jedna druga vrsta putovanja, umjesto prema puini, prema van, pogled protagonista usmjeren je prema unutra, prema velikoj nepoznanici vlastitog nesvjesnog, koja e se poistovjetiti s topografijom grada. Koraajui prema gradu protagonist se mimoilazi s kolonom automobila koja se tog vrueg kolovokog jutra uputila prema plai. Moderni Lisabon trgovakih centara i prometnih guvi morao je barem na neko vrijeme ustupiti mjesto ontologiji halucinacije (to je i podnaslov romana) i sna, da bi se na kraju romana ponovo pojavio u sceni veere s Pessoinim duhom, u jednom od restorana postmodernistikog tipa koji zajedno s drugim restoranima i nonim klubovima ine kompleks po imenu Docas, 'dokovi', u izrazitom kontrastu s dokovima po kojima je etao lvaro de Campos. Moglo bi se rei da veliki dio Tabucchijeve proze odreuje ono to Bahtin naziva kronotopom susreta11. Requiem predstavlja niz ne/susreta (podsjeajui nas na zabune iz zbirke pria Piccoli equivoci senza importanza) s pojedincima koji, kao i sam protagonist, osciliraju izmeu razliitih ontolokih razina. Kao to u svojoj analizi pokazuje Giovanna Tessitore12, neki od likova ve su se ranije pojavili u Tabucchijevim priama (Isabel, Tadeus), a jedan od njih, epavi Prodava lutrije, lik je iz Pessoine
8

isto. (prijevod Dean Trdak osim ako nije drugaije naznaeno) Posve sam na pustom gatu,ovoga ljetnog jutra /gledam prema vratima luke, gledam prema Beskraju. F.Pessoa, Dvije poeme lvara de Campos, Logos, Split, 1982., str. 31. (prijevod Mirko Tomasovi). 10 A.Tabucchi, La Nostalgie du possible. Sur Pessoa, Seuil, Paris, 1998. str.39. 11 M. Bahtin, O romanu, Nolit, Beograd, 1989., str. 208. 12 G.Tessitore, In limine scripturae. Requiem di Antonio Tabucchi, u: Critica Letteraria, XXVII, fasc. II, n. 103/1999, pp. 363-393.
9

Knjige nemira. Njihova intertekstualnost komplicira se zbog injenice da u isto vrijeme predstavljaju udvostruenje protagonistovog ega, njegova Drugog koji je u isto vrijeme identian s njim i razliit od njega. I sam pisac nalazi se u istoj situaciji poto je njegov identitet umnoen na autobiografski subjekt i na autodijegetskog pripovjedaa. U Requiemu se tako otvaraju pitanja koja su i drugdje toliko karakteristina za Tabucchija: problematiziranje odnosa izmeu fikcije i zbilje, kao i same uloge knjievnosti. to se Pessoe tie, od njihovog promaenog susreta na lisabonskom gatu on kao da iz prikrajka diktira logiku protagonistova prolaska gradom. Njegov itinerar isprva se poklapa s onim to bi prema Pessoinom turistikom vodiu turist trebao vidjeti u Lisabonu.13 Na svom putu protagonist e se zatim utke mimoii s Pessoinim kipom smjetenim ispred Caf A Brasileira (kamo odlazi kupiti bocu ampanjca za susret s Isabel), da bi se jo jedan njihov promaeni susret dogodio na groblju Cemitrio dos Prazeres (na kojem je Pessoa sahranjen14) kada saznajemo da osoba iji grob protagonist eli posjetiti nije on, ve Tadeus, prijatelj iz njegove mladosti. Broj grobnice (4664) u kojoj je Tadeus sahranjen ukazuje na dobro poznatu Tabucchijevu sklonost prema igrama obrtanja15. Requiem je, osim Lisabonu, u velikoj mjeri posveen i portugalskoj pokrajini Alentejo. Ako je Lisabon pozornica na kojoj se odvija radnja, roman je jednostavno napuen likovima koji dolaze iz te pokrajine i nostalgino se prisjeaju starih obiaja koji polako nestaju. Poput ljudi bez domovine, oni su simbol Portugala koji polako nestaje, onog imaginarnog Portugala koji ivi tek u prolosti i nisu zastupljeni niti jednim autentinim lokalitetom. Jer Azeito, u kojem je protagonist zaspao nakon ega se misteriozno pojavio u Lisabonu, nije pravi Alentejo, ve je praktino Lisabon16. Simboliki ih predstavlja tek Casa do Alentejo, klub ureen u ekscentrinom stilu, koji su osnovali bogati pripadnici te regije s namjerom da nalikuje slinim mjestima u Europi17. Prikaz portugalskog prostora u romanu Sostiene Pereira u funkciji je propitivanja nekih mitova o portugalskom nacionalnom identitetu. U tom smislu moda bi se moglo rei, parafrazirajui naslov istoimene knjige Eduarda Lourena18, da se Lisabon Pereiri, koji na neki nain predstavlja tipinog Portugalca uronjenog u vlastito maloduje, ukazuje kao labirint saudade. Pereira ak i stanuje u Rua de Saudade, uliici u blizini dvorca So Jorge, maurske utvrde iznad grada koja je nakon rekonkviste Lisabona 1147. postala jednim od simbola portugalske dravnosti. Drugu granicu Pereirinog Lisabona predstavlja Rua Rodrigo da Fonseca u kojoj je na broju 66 smjetena redakcija dnevnika 'Lisboa' u kojem Pereira ureuje stranice posveene kulturi. Navedena adresa posluila je Tabucchiju za jo jednu od njegovih zrcalnih
13 14

F.Pessoa, Lisbonne, Anatolia, Paris, 1995. (U originalu Lisbon:what the tourist should see, oko 1925.) Njegovi posmrtni ostaci prebaeni su u Mosteiro dos Jernimos 1985., na 50. obljetnicu njegove smrti . 15 Rije je o broju koji se jednako ita i unatrag, kao to se u istoimenoj prii iz Igre obrtanja rije sever u obrnutom slijedu moe proitati kao revs, to na francuskom znai unatrag, ili rves, to znai snovi. Osim toga, kao to u svojoj analizi objanjava Giovanna Tessitore, broj 4664 je dvostruki 2332, a 23. je dan Tabucchijeva roenja. (G.Tessitore, cit. djelo, str. 382.) 16 A.Tabucchi, Requiem, cit. izdanje, str.53. 17 isto, str.90. 18 U svojoj knjizi Loureno razgrauje mitove na kojima poiva portugalski mentalitet, kako one prije revolucije od 25. travnja 1974., tako i one postrevolucionarne . ( E. Loureno, O labirinto da Saudade, Gradiva, Lisboa, 2000.)

igara. Naime, na strani te lisabonske ulice na kojoj se izmjenjuju parni brojevi, nakon kunog ulaza na broju 62 iznenada slijedi broj 70, a brojevi 64, 66 i 68 ne postoje. Broj 66 ini sredinu izmeu brojeva 62 i 70, a osim toga radi se i o broju koji je uvijek jednak neovisno o tome ita li se sprijeda ili straga. Jo jedna od Tabucchijevih igara obrtanja. Iako je saudade stanje mentalne obamrlosti i melankoline uronjenosti u prolost, moglo bi se rei da je upravo ono posluilo kao primarni pokreta zbivanja u romanu. Razmiljanje o smrti i uskrsnuu due navest e Pereiru da stupi u kontakt s mladim Monteirom Rossijem, tek zavrenim studentom filozofije i knjievnosti kojem Pereira nudi mjesto suradnika u vlastitoj kulturnoj rubrici zaduenog za pisanje nekrologa poznatim osobama iz knjievnog svijeta. Meutim, nekrolozi koje Monteiro Rossi nudi Pereiri sadre progresivne politike ideje uperene protiv totalitarnog reima. Pereira se dvoumi treba li ih objaviti ili ne. Prijateljstvo s Rossijem, ali i susreti s mnogim drugim osobama (kao to su, na primjer, njegov prijatelj sveenik, otac Antonio, nepoznata ena koju susree u vlaku i doktor Cardoso, njegov lijenik) oznait e poetak duboke transformacije u Pereirinom ivotu koja e mu omoguiti da se od usmjerenosti prema samom sebi okrene prema preuzimanju odgovornosti za Drugoga. U tom su smislu znakovita imena ulica kojima Pereira prolazi dolazei na sastanak s Rossijem: od Pereirinog stana koji se nalazi u Rua de Saudade preko Avenida da Liberdade (Avenije slobode) do Praa da Alegria (Trga radosti) na kojem se odravala faistika sveanost na kojoj su se upoznali Pereira i Rossi. to se tie prostora u romanu La testa perduta di Damasceno Monteiro, on je obiljeen ve do sada nekoliko puta spomenutom oprekom izvana/iznutra. Naime, romska naseobina u kojoj Manolo il Gitano, neko zvan El Rey, pronalazi tijelo mladia kojem je odrubljena glava nalazi se na periferiji grada Porta, na mjestu pompozno nazvanom Opinski park19 na koje ak i taksisti odbijaju voziti20. Nije nimalo sluajno to tijelo koje se ne moe identificirati pronalazi upravo Manolo, ovjek bez korijena, predstavnik naroda ija su povijest i obiaji predaka grubo izbrisani. Sluaj istrauje Firmino, mladi novinar iz Lisabona, koji je u Portu i sam neka vrsta stranca. Porto se Firminu otkriva kao neobina mjeavina drevnog i suvremenog:
Uao je u golemi prostor trgovakog centra koji je neki inteligentni arhitekt, a takvi su danas iznimno rijetki, uklopio u stare zgrade ne otetivi im proelje.21

Mjesto najizrazitijih proturjeja svakako je Ribeira, podruje grada pod zatitom UNESCA smjeteno uz rijeku Douro, ishodite svih turistikih tura i omiljeni motiv s razglednica, sa svojim barovima i restoranima i proeljima zgrada ukraenim keramikim ploicama azulejosima. U isto vrijeme, to je i poprite najvee ljudske bijede, siromana etvrt u kojoj stanuju ljudi s drutvene margine kojima pripada i obitelj ubijenog Damscena Monteira:
Ulaz takoer slui kao kuhinja, s bijednim plinskim tednjakom i slavinom.
19
20

A.Tabucchi, La testa perduta di Damasceno Monteiro,, Feltrinelli, Milano, 1997., str. 14. Isto., str. 48. 21 Isto, str. 54.

Kartonski zid razdvaja ulaz od prostorije koja je spavaa soba roditelja Damascena Monteira. Njegova soba, u koju se ulazi pognute glave, udubina je napravljena u stubitu zgrade: u njoj se nalazi madrac, pokriva, a na zidu poster Indijanca iz plemena Dakota. 22

Osakaeno tijelo ubrzo je identificirano: radi se o Damascenu Monteiru, mladiu kojeg su ubili korumpirani policijski dunosnici upleteni u trgovinu drogom. Meutim, ta identifikacija ne znai da mu je vraen njegov identitet, njegovo ljudsko dostojanstvo. Kao to tvrdi Manuela Bertone, Damascenu Monteiru oduzeto je neto mnogo vie od glave, oduzeto mu je lice, najranjiviji dio njegova tijela, upravo onaj koji od njega ini osobu 23. Stoga Firminu i Lotonu, odvjetniku koji na sudu zastupa obitelj Damascena Monteira, nije stalo samo da se utvrdi istina, ve i da se ona pretvori u pravdu. Anteos Chrysostomides smatra kako je Loton politiki mnogo kompleksniji od Pereire:
Loton nije ni na ijoj strani: mrzi obiteljsko nasljee jer zna da je ono nastalo ugnjetavanjem i iskoritavanjem drugih, mrzi vlastitu klasu, ali i onu koja je zauzela njeno mjesto: klasu novih bogataa i pohlepnih malograana bez skrupula... Loton, kao zatitnik stoljetne europske kulture koju je nadvladao modernitet, jedini je koji moe reagirati na potroaku kulturu brze zarade i istananog psiholokog nasilja, ali se ne ini sposobnim za to. To proturjeje po mom miljenju je glavna tema ovog romana koji bi se isto tako mogao zvati i Izgubljena civilizacija suvremene Europe. 24

Loton je prema Chrysostomidesu intelektualac koji kao i Tabucchi ne odustaje od svojih bitaka, ali duboko u sebi ostaje pesimist. Taj pesimizam upravo je ono to razlikuje etiku intervenciju protagonista u ovom romanu i u romanu Sostiene Pereira. Ako je Pereira taj koji svjedoi pred sudom povijesti (ili knjievnosti), Firmino i Loton svjesni su da samo svjedoenje nije dovoljno. Stvarni sluaj Carlosa Rose, mladia kojeg su u svibnju 1996. u predgrau Lisabona ubili pripadnici Republikanske nacionalne garde i njegovo osakaeno tijelo ostavili u jednom parku pokazuje kako je tranzicija kroz koju je Portugal prolazio od travanjske revolucije 1974. naovamo (a dijelom jo i uvijek prolazi) bila veoma spora i bolna.

3. Tabucchi i saudade: geografija nemirnog pisca. Vratimo se sada Tamenovoj tvrdnji s poetka. to uope znai da Tabucchi Portugalce promatra iznutra? Treba li ga zato smatrati ( i ) portugalskim piscem? Antnio Mega Ferreira smatra Tabucchija srodnim s itavim nizom znaajnih portugalskih pisaca kao to su Fernando Pessoa, Almeida Garrett, Cesrio Verde,
22 23

Isto, str. 91 M.Bertone, Antonio Tabucchi instruit laffaire Damasceno Monteiro u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, cit.izdanje, str.224. 24 A. Chrysostomides, La saponetta di Majakovskij u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, cit.izdanje, str.97.

Antero de Quental, Raul Brando, Mrio de S-Carneiro,Verglio Ferreira, Jorge de Sena e Lus de Cames.25 Ono to ih povezuje, tvrdi Antnio Mega Ferreira, jest ideja nemira:
S druge strane, nemir je tek knjievna ideja koju kod njih moemo naslutiti ako se prisjetimo posebne atmosfere Knjige nemira: detaljnog biljeenja ambijenata, posljedica, doivljaja i osjeaja, nedovoljnih, kako god bilo, da knjievni lik stekne bilo kakvu postojanost pred svijetom. Nemirni ovjek ne propituje razvoj dogaaja, biljei ih i udi se smislu ili nedostatku smisla koji oni tvore. Neka nelagodnost, pra-melankolija, nemir koji je mogue izrei, ali ne i imenovati. 26

Ta posebna vrsta melankolije ima svoje portugalsko ime, do sad ve toliko puta spomenuto, neprevodivo na druge jezike: saudade. Sam Tabucchi, na stranicama posveenim Fernandu Pessoi27, svaki od njegovih heteronima vezao je uz razliitu vrstu saudade. Ferreira saudade kod Tabucchija dri osobito srodnom onoj koja se moe pronai kod lvara de Camposa i Bernarda Soaresa, a to je nostalgija za moguim28, za neim to se nije dogodilo. Campos ne ezne za normalnim ivotom i svakodnevnicom, ezne za tim da bude netko drugi, netko kome bi ta svakodnevnica bila dovoljna za miran ivot. Ono to mu donosi normalnost, to ga moe uiniti poput onog Stipice bez metafizike iz pjesme Trafika29, jest duhanski dim, barem na onoliko vremena koliko traje jedna cigareta. Ferreira pojanjava:
Nostalgija za moguim, neizravna nostalgija, nostalgija podlona promjeni: da bismo se pribliili zamisli nemira, Tabucchi nam predlae da krenemo od onoga to je suprotno prolosti, a nije budunost, ve jedna njena mogunost, nedoivljena, ali pohranjena u sjeanju.30

Sve te nedoivljene mogunosti u budunosti, nastavlja Ferreira, uzrok su nemira i nesanice i pretau se na plan pisanja:
Nalazimo se u potpunosti na Tabucchijevom terenu. Pisanje koje se predstavlja kao vjerodostojno, kao mogue, ali koje izraava nelagodu pred svijetom, koje ga ponovo stvara eznui za Drugim i za samim sobom, za nekom poetinom i fantastinom onostranou. 31
25

A.M. Ferreira, Tabucchi, escritor portugus de expresso italiana u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, cit.izdanje, str. 264. 26 isto. 27 A. Tabucchi, La Nostalgie du possible. Sur Pessoa, Seuil, 1998 28 isto, str.32. Stephen Reckert tu nostalgiju za moguim kod Pessoe objanjava ovako: ...svaki pojedini trenutak nae prolosti bio je izbor izmeu budunosti koja se ostvarila kao sadanjost i beskonanog niza drugih potencijalnih budunosti iji potencijal biva neprekidno poniten izborom te 'stvarne' budunosti i svodi ga na apstrakciju...Samim inom odabira zatvaramo se ponovo u jedinu budunost za koju smo se odluili; i sve 'ostalo', iako jo uvijek ini dio nas (jer nam je nekada ve pripadalo), zauvijek nam ostaje nedostupno. (Stephen Reckert, Fortuna e metamorfosi di un topos nella poesia di Pessoa u 'Quaderni portoghesi' br.1, Giardini Editori e Stampatori, Pisa, 1977., str.71.) 29 F.Pessoa, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb , 1997., str. 204., preveo Mirko Tomasovi. 30 A.M. Ferreira, Tabucchi, escritor portugus de expresso italiana u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, cit.izdanje, str. 266. 31 isto., str.267

4. Vita activa/vita contemplativa Do sada se o Tabucchijevoj poetici raspravljalo uz pomo nekoliko semantikih parova: izvana/iznutra, zagonetka/misterij, imaginarno/stvarno, nostalgija/nemir. Sada bih tim parovima elio pridodati jo jedan, opreku izmeu aktivnog i kontemplativnog ivota.32 O dvojnosti izmeu aktivnog i kontemplativnog ivota u djelima autora portugalskog humanizma iz 15. i 16. stoljea pie Lus de Sousa Rebelo,33 dok je topos maa i knjige ve detaljno prouio Ernst Robert Curtius34. Kao portugalske primjere bit e dovoljno navesti Lusa de Camesa (bilo vezano uz njegovo djelo, bilo uz njegovu kontroverznu biografiju) i injenicu da su Portugalci monumentalni samostan i baziliku koji su im sluili kao polazina toka iz koje su kretali u velike pomorske avanture nazvali po Svetom Jeronimu. Posegnemo li za primjerom iz slikarstva, Sveti Jeronim Albrechta Drera, remek-djelo koje se uva u lisabonskom Museu de Arte Antiga, moda najbolje odraava stanje duha o kojem je rije. Za razliku od uobiajenih prikaza Svetog Jeronima kao uenog starca i pustinjaka okruenog knjigama, portugalski Sveti Jeronim35 stari je mudrac koji melankolino razmilja o smrti i uzaludnosti ljudskog postojanja. Nije naodmet spomenuti da se u muzeju, samo nekoliko koraka dalje, uva jo jedno slikarsko remek-djelo, Iskuenja Svetog Antuna Hieronymusa Boscha, slika koja ini sredinju semantiku figuru u strukturi Tabucchijeva romana Requiem. Ravnotea spomenutih dvaju modela ivota bila je razliita ovisno o povijesnim okolnostima, a gubitak samostalnosti i krah velikog esnaestostoljetnog imperija odgodili su na neko vrijeme mogunost bilo kakvog aktivnog uplitanja u politiki ivot, usmjerivi kreativnu energiju Portugalaca prema nacionalnim mitovima. Niti stoljeima kasnije, u doba najveih kriza modela vladavine i politike malodunosti, sebastijanizam, mesijanski mit prema kojem e se kralj Sebastijan, ije tijelo nikad nije pronaeno nakon traginog portugalskog poraza kod Alccer Quibira, jednog dana pojaviti i izbaviti narod od svih nedaa, nije gubio na svojoj mistinoj snazi. S druge strane, poetkom dvadesetog stoljea pojavio se knjievni i filozofski pokret po imenu saudozizam koji su inili intelektualci okupljeni oko drutva ''Renascena Portuguesa'' (''Portugalska renesansa'') pod vodstvom Teixeire de Pascoaisa. Prema Pascoaisu upravo je saudade ono to odreuje portugalsku duu36.
32

...uvijek se u Portugalaca spajao pustolovni duh s rutinom...aktivizam sa saudozizmom... (G.Freire, O mundo que o Portugus criou, Livros do Brasil, Lisboa, 1957., str.191) 33 L. De Sousa Rebelo, A tradio clssica na literatura portuguesa, Horizonte Universitrio, Lisboa,1982., str.38. 34 E.R.Curtius, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed, Zagreb, 1998. (preveo Stjepan Marku). 35 Zanimljivo je da u ogledu posveenom predmetima lvara de Camposa Tabucchi takoer spominje Drera. Stolicu, jedan od estih motiva u Camposovoj poeziji Tabucchi povezuje s omiljenim toposom humanista, MELANCHOLIJOM, koja je najee, pa tako i na Drerovoj grafici, prikazana kako sjedi (A.Tabucchi, La Nostalgie du possible. Sur Pessoa, cit. izdanje, str 68.) 36 GRANDE ENCICLOPDIA PORTUGUESA E BRASILEIRA, Volume XXVII, Editorial Enciclopdia, Lisboa Rio de Janeiro, 2000., str.820.

U jednom drugom prijelomnom razdoblju povijesti, u jeku panjolskog graanskog rata i Salazarove diktature u Portugalu, jedan se lik iz Tabucchijevog romana naao pred dvojbom treba li napustiti miran ivot, posveen knjievnosti i razmiljanjima o smrti i dui37 i izravno se uplesti u povijesne dogaaje ( Pereira nije jedini Tabucchijev lik koji razmilja o dui. U Requiemu epavi Prodava lutrije ita lanak o dui u asopisu znakovita imena Esprit38) . Od samog poetka romana, itav pripovjedni mehanizam, poevi od samog imena Pereira, koje upuuje na njegovo idovsko podrijetlo i poput refrena odjekuje itavim romanom, pa sve do dijaloga s razliitim osobama, polako vodi ka trenutku u kojem e Pereira izabrati stranu. Njegov etiki izbor, koji je u isto vrijeme i osobna transformacija, na neki nain mu pomae da uspostavi cjelovitost, ba kao to se ini da identitet pojedinaca s drutvene margine u romanu La testa perduta di Damasceno Monteiro, nemirnih ljudi koji kao takvi nemaju postojanost pred svijetom, ovisi o tome da se izvri pravda. Naposljetku, to je to portugalsko u Tabucchijevoj prozi? O portugalskom (kao i bilo kojem drugom) identitetu kao o nekoj zadanoj kategoriji nezahvalno je govoriti. Portugal je zemlja tolikih zemljopisnih, klimatskih i drutvenih raznolikosti, koliko stvarna, toliko i imaginarna, a portugalska kultura sjecite je toliko razliitih utjecaja da je o nekakvoj jedinstvenosti nemogue govoriti. Osim toga, identitet ni kod Tabucchija nikad nije sam po sebi zadan, ve se, kao to primjeuje Giovanna Tessitore, uvijek nalazi u procesu ispravljanja prolosti39. U tom smislu je Tabucchi sasvim sigurno srodan s mnogima od ranije spomenutih portugalskih pisaca. Tabucchijeva poetika nedvojbeno je obiljeena nostalginom potragom za Drugim (a nostalgija se na portugalskom kae saudade40) koja se oituje na ontolokoj i etikoj razini, no rei gdje tono prestaje Tabucchi i poinje Portugal isto je kao pokuati odrediti granicu izmeu neba i zemlje na crti obzora.

BIBLIOGRAFIJA Bahtin, Mihail, O romanu, Nolit, Beograd, 1989. Bertone, Manuela, Antonio Tabucchi instruit laffaire Damasceno Monteiro u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian).
37 38

A.Tabucchi, Sostiene Pereira, Feltrinelli, Milano, 1996, str.8 A.Tabucchi, Requiem, cit.izdanje, str.17 39 G.Tessitore, cit.djelo, str.391. 40 A.Tabucchi, La Nostalgie du possible. Sur Pessoa,cit. izdanje, str 81.

Chrysostomides, Anteos, La saponetta di Majakovskij u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian). Curtius, Ernst Robert, Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje, Naprijed, Zagreb, 1998. (preveo Stjepan Marku). Ferreira, Antnio Mega, Tabucchi, escritor portugus de expresso italiana u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian). Freire, Gilberto, O mundo que o Portugus criou, Livros do Brasil, Lisboa, 1957. GRANDE ENCICLOPDIA PORTUGUESA E BRASILEIRA, Volume XXVII, Editorial Enciclopdia, Lisboa Rio de Janeiro, 2000. Labourdette, Jean-Franois, Histria de Portugal, Dom Quixote, Lisboa, 2001. Loureno, Eduardo, O labirinto da Saudade, Gradiva, Lisboa, 2000. Mauri, Paolo, Antonio Tabucchi e la ricerca dell'altro Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian). Peruko, Tatjana Roman u zrcalu. Suvremena talijanska proza izmeu samosvijesti i pripovijesti. Naklada MD, Zagreb, 2000. Pessoa, Fernando Dvije poeme lvara de Campos, Logos, Split, 1982., (preveo Mirko Tomasovi). Pessoa, Fernando, Lisbonne, Anatolia, Paris, 1995. (U originalu Lisbon:what the tourist should see, oko 1925.) Pessoa, Fernando, Izabrane pjesme, Konzor, Zagreb , 1997., str. 204., preveo Mirko Tomasovi. Rebelo, De Sousa Lus, A tradio clssica na literatura portuguesa, Horizonte Universitrio, Lisboa,1982. Reckert, Stephen, Fortuna e metamorfosi di un topos nella poesia di Pessoa u

'Quaderni portoghesi' br.1, Giardini Editori e Stampatori, Pisa, 1977. Stegagno Picchio, Luciana, Civilt letteraria di Portogallo dal medioevo a oggi u Il Portogallo.Dalle origini al Seicento, Passigli, Firenze-Antella, 2001. Tabucchi, Antonio, Il filo dell'orizzonte, Feltrinelli, Milano, 1993. (1986.) Tabucchi, Antonio, Sostiene Pereira, Feltrinelli, Milano, 1996. Tabucchi, Antonio, La testa perduta di Damasceno Monteiro,, Feltrinelli, Milano, 1997. Tabucchi, Antonio, La Nostalgie du possible. Sur Pessoa, Seuil, Paris, 1998. Tabucchi, Antonio, Requiem, Quetzal Editores, Lisboa, 1999. Tabucchi, Antonio Indijski nokturno, Ceres, Zagreb, 2001. (preveo Mirko Sladek) (original Notturno indiano, Sellerio editore, Palermo, 1984.) Talan, Nikica, Hrvatska/Portugal. Kulturno-povijesne veze kroz stoljea, Most, Zagreb, 1996. Tamen, Pedro Palavras de abertura u Antonio Tabucchi: geografia de um escritor inquieto/Antonio Tabucchi: geography of a restless writer, Fundao Calouste Gulbenkian, Lisboa, 2001, (Actas do Colquio realizado de 13 a 17 Abril 1999 na Fundao Gulbenkian). Tessitore, Giovanna, In limine scripturae. Requiem di Antonio Tabucchi u: Critica Letteraria, XXVII, fasc. II, n. 103/1999, pp. 363-393.