Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Snimio: Fuad Fo~o

14

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Razgovarao: Ervin Jahi}

U`asavam se drve}a koje je `ivo, a ne mo`e da hoda

BEHAR 101-102

Ima tome godinu, s rahmetli Ned`adom izvr{ni urednik Behara Filip Mursel Begovi} i ja dogovorismo razgovor za Behar, {tovi{e temat o njemu i njegovu djelu. No tek s po~etka ljeta, kada ga posjetih u njegovim Popovi}ima pokraj Sarajeva, obe}ah mu da }u mu uo~i Ramazana kona~no poslati pitanja. I bi tako, uz napomenu da }emo razgovarati i o El-Hidrovoj knjizi koju jo{ ne do~itah. Kao {to }ete uo~iti, po{tovani ~itatelji, posljednja dva Ned`adova odgovora u ovom intervjuu ostado{e tek naznaka, skica odgovora. Objavljujemo ih zbog autenti~nosti, ali i nedvojbenog povjerenja u Ned`adovu misao, u njegov intelektualni integritet. Ljubazno{}u njegove supruge Nihade Ibri{imovi}, nekoliko dana nakon Ned`adova preseljenja na ahiret, ustupljen mi je razgovor. Behar ga objavljuje onakvim kakav je u izvornome obliku, bez redaktorsko-jezi~nostilskih intervencija. U spomen na velikoga pisca i na{ega prijatelja.

15

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Ako ti nije mrsko, hajdemo povesti razgovor o `ivotu kulture, o govoru svakodnevice, o prijeporima i dvojbama bosanskohercegova~ke stvarnosti, o putu od etike do estetike, o duhu vremena uop}e. Izuj obu}u kad prelazi{/ Koranu, Glinu/ Savu i Drinu/ Operi noge u rijekama/ Bosna je }ilimom zastrta, stihovi su iz tvoje pjesme Bosna. Oni sugeriraju da je rije~ o svetoj zemlji, bezmalo nestvarnom entitetu, ali ponajprije mo`da o tvojoj emocionalnoj geografiji. Je li, u tom smislu, Bosna dom, kona~i{te i odmori{te, ili jedan izniman imaginarij ljudi, bi}a, energija usprkos neautenti~noj zbilji oko nas? [to je njena mjera bivanja, a {to bitak, ako mogu tako da ka`em? Prije svega, ~asopis Behar u kojem razgovaramo je ugledan ~asopis, a ti si, da to ne skrivamo, moj prijatelj, a ja tvoj, iako ti `ivi{ u Zagrebu, a ja u Sarajevu, meni je to daleko, ne volim da putujem i rijetko te vi|am. Kad sagledam tvoje kompaktno, mudro i duboko, mnogostruko pitanje, misaono i re~eni~ki naprosto kao iskovano u jednu besprijekornu, skladnu cjelinu, koja, usto, nimalo ne zauzdava emaniranje sporednih, usputnih silnica i, njime iskreno ponukan na razmi{ljanje, vi{estruko uvi|am da mu nisam dorastao i da ne}u umjeti odgovoriti. [tavi{e, ovo tvoje pitanje zahtijeva cio studij, ili barem niz teza kakva studija o kulturi i o Bosni, a ja, zapravo, nikad nisam ni poku{avao da na osam pitanja, sadr`anih u ovom tvom jednom jedinom, poku{am odgovoriti, dakako, najprije samome sebi, a onda ni drugome. Iako se govor svakodnevice iz tvog pitanja ~ini naoko najjednostavnijim za razgovor, on me odvla~i do jedne re~enice iz Vje~nika koja glasi: Svakodnevica, to su stepenice ka D`ennetu, pa ni za taj dio tvoga pitanja ne bih umio sakupiti i uredno poslo`iti hrpu svakodnevnih ~injenica iz `ivota kojim `ivim. Bilo bi mi, u najmanju ruku, neprijatno, ~ak ako bih u tome i uspio, ili pogotovo stoga ako bih u tome uspio! Najprije zato {to kroz stvarnost svakodnevice prolazim u neprekidnom oprezu da se ne ogrije{im o svoju vjeru, a s druge strane, kada se zagledam u sebe, ne nalazim nikakvih posebnih osobina, zapravo, nemam ni{ta, tek prije dvije-tri godine doktor mi je na{ao srce u prsima, jer je oboljelo i sve te`e hodam i di{em. Ne nalazim u sebi nikakvu li~nost, a jo{ manje kakvo slo`eno bi}e, ili neke dubine duha i pameti, ili {ta ti ja znam... ja sam, drugim rije~ima, ~ovjek bez svojstava, ne vidim u sebi nikakvih finih njegovanih odlika, `iva du{a i to je sve, a glad za kulturom utolim uglavnom ~itanjem knjiga, koje opet, avaj!, vrlo brzo zaboravim, pa kao da ih nisam nikako ni ~itao... Ne, ne!... Znam ja da tvoje pitanje ne zahtijeva ovakav pristup, ali ga ni ne prije~i, zar ne? Hajdemo, ka`e{, povesti razgovor o `ivotu kulture.

Ja `ivim Bosanca, ali u isti mah ja sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja pro`ivljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju ko`u, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju.
Bilo bi vrlo uputno, znakovito, pa mo`da i plodotvorno pogledati gdje to danas `ive kategorije duha? Kakvog je vida njihova stvarnost? Najprije, u filozofiji kao da je zavladao muk, knji`evnost je oti{la u povr{nost, a likovna umjetnost u performans. Kao da se ~ovje~anstvo bli`i kraju svoga 5hiljadugodi{njeg braka s kulturom, hronolo{ki i u biti. Kako li }e se zvati oblici brakorazvodne parnice? Po{to se, u me|uvremenu, likovna umjetnost svela samo na gledanje, istjerana je iz svog rama u performans i mo`da je ba{ on najslikovitiji prikaz tog op}eg samoosvje{}enja. Umjetnost, dakako, nije bez golemih paradoksa. Recimo, druga strana likovne umjetnosti danas u svijetu je basnoslovna trgovina umjetninama. Paradoksi u knji`evnosti, naro~ito u odnosu na film, ionako su vi{estruki, naravno, zato {to se mogu mijenjati i razarati forme i oblici, ali sama umjetnost ostaje `iva, postoje}a, netaknuta u svojoj sr`i.

Ervin Jahi} s Ned`adom Ibri{imovi}em

16

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao.
Mo`e biti dokinuta samo onako kako se dokida ljudska du{a, nikako druga~ije, ~ak kad ne bi postojao nijedan njen vid i nijedan njen pojavni oblik. Film nema svoje osnove, film po~iva na knji`evnosti zadr`avaju}i sve njene klasi~ne odlike, do~im sam scenarij nije literarno djelo, ni prije snimanja filma, a pogotovo poslije. Obru{avanja u knji`evnosti, kakva su se dogodila u likovnoj umjetnosti, po~ev{i s D`ojsom, Kafkom, Kamijem i zavr{no s Beketom, i nadalje su u krilu knji`evnosti, umjetnosti, za razliku od nekih eksperimenata koji su zaista uspjeli u svojoj namjeri da ne u|u u umjetnost, kao, naprimjer, romaneskno djelo Alen Rob Grijea. Najve}i paradoks koji je antipisac Semjuel Beket li~no do`ivio je pozori{ni uspjeh njegovog komada, njegove antidrame ^ekaju}i Godoa. On o uspjehu svojih literarnih opservacija niti je mislio, niti ih je pri`eljkivao, literarni uspjeh je u suprotnosti s njegovim knji`evnim prosedeom. Pa on se cijelim svojim

bi}em trsio da uvijek bude tamo, s druge strane svakog pojma, ali izgleda da rije~, i kad se njome ni{ta ne `eli re}i, zadr`ava svoja prava. Sve {to je u domenu kulture, to je njeno i ona to ne da. Umjetnost je milosrdna mati kojoj su i kopilad njena draga djeca. Ali po ~emu je knji`evnica Jelinek zaslu`ila Nobelovu nagradu za knji`evnost, i posljednje desetlje}e ne samo ona? Kakva je to recepcija knji`evnosti u svijetu ako je P. Kueljo planetarno poznat pisac? Ta on nije pisac krimi}a, njegove knjige imaju privid literarnog, a klasici su jo{ uvijek `ivi, od Homera i Mevlane do Tolstoja i Flobera, zar ne? Imamo je ~ime samjeravati. (Usput, odavno se na svijetu nije pojavila knjiga koju ne treba samjeravati ni sa ~im!) Zna~i da je svijet potpuno pobudalio. [to se pak ti~e etike, u svijetu vlada la` (dva cara najve}eg savremenog svjetskog carstva, prvo otac car, pa sin car, obmanu sav svijet izmi{ljotinama i premo}nim oru`jem napadnu muslimansku zemlju bogatu naftom da u nju nazor uvedu demokratiju, nekoliko najmo}nijih svjetskih dr`ava raketama razore jednu drugu muslimansku dr`avu bogatu naftom samo zato {to im se nije dopadao njen dugogodi{nji vladar, usput mu ubiju sinove i unuke, a UN to i zvani~no odobri jer `eli, tobo`e, za{tititi do zuba naoru`ane nedu`ne civile), a estetika je danas, o~ito, kozmetika... Ali {ta ima u Bosni? Pa vjerovatno, manje-vi{e, isto ono {to i u Hrvatskoj i svuda u svijetu. Meni po{tar svakodnevno donosi pozivnice za brojne kulturne manifestacije. Kad bih se svakom pozivu odazvao, a svi su iz domena kulture, bio bih profesionalni konzument kulture i mogao bih se samo time i ni~im drugim baviti. Da li bih tada znao odgovoriti na tvoje pitanje? ^ini mi se da ne bih znao ni tada. U svim gradovima u Bosni i Hercegovini odr`avaju se kulturne manifestacije s razli~itim sadr`ajima, ima mno{tvo pozori{nih i filmskih festivala, nebrojene promocije knjiga, otvaraju se mnoge likovne izlo`be, ve~eri klasi~ne i zabavne muzike, simpoziji i debate o temama iz filozofije, knji`evnosti i nauka, ali mene li~no ni{ta od svega toga ne privla~i, sve mi je to dosadno i zamorno. I pored svega toga {to se nudi, kao pisac osje}am zastra{uju}u neman op}e knji`evne nepismenosti, a kao ~ovjek i gra|anin nedostatak kulture i uljudbe svuda oko sebe, te{ke vla`ne }erpi}e svakojakih zabluda, haos u vrednovanju kulturnih tvorbi i ~inova, otvorene la`i i gluposti, feudalna knji`evna interesna lena i kapetanije, neuhvatljive mre`e skromnog finansiranja kulture, op}u nebrigu dru{tva i tek sporadi~no individualni napor i uzlet, koji opet svaki put propada u jamu bez dna! To {to ja ne mogu `ivjeti nigdje doli u Bosni, i to tamo

BEHAR 101-102

17

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

gdje su njena brda, jer ima gore prema Savi i ravnice, za mene je i mjera bivanja i bitak, bit Bosne i njena su{tina. Bosna je za mene zemlja i to {to osje}am svoju potpunu sraslost s njom neuporedivo je ja~e od politi~kih sistema u njoj, od razaranja, kidanja i prijetnji kojima je neprekidno izlo`ena. Jezik je izgleda uvijek kod svoje ku}e, nigdje ne ide, jer ne samo u bosanskom, nego i u svim jezicima svijeta nedostaje hiljade razli~itih rije~i za nostalgiju, rije~i za sve one niti i spone kojima je ~ovjek vezan za svoju rodnu grudu. Nostalgija uvijek, ma gdje oti{ao, ostaje kod ku}e i jezik je ne poznaje, ni onaj koji si ostavio, ni onaj u koji si u{ao. Jedna {uma negdje u Hrvatskoj i jedna {uma negdje u Bosni nisu geografski tako daleko jedna od druge, ali ja u bosanskoj {umi di{em punim plu}ima, u hrvatskoj se gu{im. U kom jeziku, bilo govornom, bilo nau~nom, postoje rije~i koje bi opisale to moje stanje? Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati du`e od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, mo`e u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i! I nisam samo ja ovakav, ima jo{ ovakvih ljudi. Ali ima i milion onih koji su, nedavno, napustili Bosnu i na{li dom negdje drugdje. Ja to ne mogu shvatiti nikako. Svaka im ~ast! Mo`da su to pravi ljudi, Dostojevski, uostalom, i ka`e da je osnovna ljudska osobina mo} navikavanja. Ali je i Nasrudin-ho`a navikavao svoga magarca da ne pase, pa taman kad ga je to nau~io, magarac mu krepao od gladi. Nenad Veli~kovi} svojim studentima knji`evnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu te stihove pjesme Bosna, koje si citirao, tuma~i kao nacionalisti~ke i rasisti~ke. Iako je takvo tuma~enje za mene nepojmljivo, ipak me

@ivot osje}am kao u`as, u`asavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, u`asavam se buke svih vrsta motora, u`asavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na `ivot, u`asavam se svih me|uljudskih odnosa
duboko vrije|a i boli. M. Dushamp se davno upitao kako je mogu}e da o umjetni~kom djelu svako mo`e donijeti kakav god ho}e sud, a nikome ne pada na pamet da donosi sudovi o kirurgiji, ili atomskoj fizici? Ako se pak, doslovno shvati fraza Bosna od Une i Save do Drine, onda cijela Cazinska krajina, mo`da samo srce Bosne, ostaje izvan Bosne. Pogledav{i zemljopisnu kartu, vidio sam da rijeke Korana i Glina doslovno grani~e s Hrvatskom, pa mi se u~inilo logi~nim i prirodnim da stih zapo~nem Koranom i Glinom, a nastavim sa Savom i Drinom dobiv{i usto i sliv. Gledaju}i divlje bosanske travnjake, primijetio sam da svake sedmice, od snijega do snijega, na njima ni~e novi cvijet, neki ostane, neki uvehne, ali prosje~no svakih sedam dana pojavi se jo{ jedan, osobene boje, osobena oblika, osobena mirisa. Osje}aju}i Bosnu domom, ukazalo mi se da je po svoj Bosni prostrt }ilim raznolikih boja i {ara. Treba se popeti, recimo, na Vla{i} pa pod nogama osjetiti debeli tepih trava, cvije}a i ljekovita bilja. Krajnja je bahatost po takvom }ilimu gaziti krvavom ~izmom i blatnjavim kundurama ili, pjesni~ki re~eno, prljavim nogama. Ne vidim {ta je u tim stihovima nacionalisti~ko i rasisti~ko, }ilim je {arolik, nije jednobojan, a valjda i rasisti peru svoje smrdljive noge. Oti{av{i jedne godine u Arabiju, za~udio sam se kako se tamo ~esto i u enterijeru i u eksterijeru mo`e vidjeti nehoti~an krst. Onda sam shvatio da ga Arabljani zapravo i ne vide, nemaju ga gdje vidjeti u svojoj pustoj okolini. Ali zato mome kolegi Nenadu Veli~kovi}u, u njegovom demokratskom komoditetu, sarajevske d`amijske munare neprekidno bodu o~i, pa mu je i moja pjesama Bosna rasisti~ka i nacionalisti~ka... Ja `ivim Bosanca, ali u isti mah ja

18

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

sam i sva svjetska povijest, dakako, onoliko koliko je poznajem i shvatam, a osje}am i sva stanja koja pro`ivljava savremeni svijet u cjelini, jer se svi ti fenomeni i u moju ko`u, |ah nje`nije, |ah grublje urezuju. Pa ipak, sve skupa, `ivot osje}am kao u`as, u`asavam se {to je Voyager 1, lete}i brzinom od pedeset i sedam hiljada kilometara na sat, jo{ maja 1988., pre{ao granicu solarnog i zvjezdanog vjetra, u`asavam se buke svih vrsta motora, u`asavam se ne~ijeg filozofskog pogleda na `ivot, u`asavam se svih me|uljudskih odnosa, neizmjerno se u`asavam toga {to sam ro|en, u`asavam se drve}a koje je `ivo, a ne mo`e da hoda, a zamisli da zna za sebe; a {ta da vatra zna za sebe? U`asavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, u`asavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, u`asavam se pretjerane otvorenosti, u`asavam se pretjerane zatvorenosti, u`asavam se vo|a, velikih i malih, u`asavam se otvorenih la`i i svakojakog nasilja danas u svijetu, u`asavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e, u`asavam se svake vrste pameti, glupost svakako sve zaustavlja, nikud ne ide, u`asavam se svakog stava, u`asavam se svakog komoditeta u raspravi, u`asavam se bilo kakve rasprave, zapravo se svega u`asavam, ali nemam gdje pobje}i i, naravno, Bogu zahvaljujem na svim tim zastra{uju}im, zapanjuju}im u`asima. Ali ima, dakako, i pjesma (sevdalinka, ilahija, kasida) koja jo{ uvijek na dlanu dr`i moju bo{nja~ku du{u. Usput, fascinantna mi je poetska slika u istoj pjesmi kojom se majka popne na brdo, mahne ma{inovo|i a lokomotiva krisne. Lucidan spoj vizualne i akusti~ne informacije koji, mimo bilo kakve poznate mi asocijacije, djeluje iskonski, kao ne{to {to sam podsvijesno registri-

rao neko}, bilo kada, svejedno. Osim {to si skulptor, prozaik, da si napisao samo ovu pjesmu, a autor si cijele stihozbirke, ti si i pjesnik. Odri~e{ li to? Odri~em. Ne ka`em da u mojim prozama nema poezije, to su drugi ve} odavno otkrili (~ak i Huan Rulfo u jednoj svojoj posveti na mom primjerku Pedra Parama), ali ja se ne bavim pjesni{tvom. To sam odga|ao za duboku starost, a, eto, ostario sam, a jo{ mi ne pada na pamet da se oku{avam u toj knji`evnoj formi. Pjesma Bosna nastala je slu~ajno i kada je nai{la na op}e odobravanje i dopadanje, poku{ao sam drugom pjesmom ponoviti njen uspjeh, ali nisam uspio. Imam, dodu{e, stihozbirku, ali ne dr`im do nje... Nekada bi ljudi po Bosni, u ovoj ili onoj prilici, u kolu, u igri, pri kakvu veselju, u kakvu zanosu, pa i pri kolektivnom radu krisni, pu{tali

bi iz sebe pun, sna`an vrisak, ~esto samo kao izraz svog prisustva, kao izraz snage, zdravlja, vrisak je dolazio iskreno, nenadano, kao rije~ koja se morala izre}i i na prisutne je uvijek djelovao, iako iznenadan i zastra{uju}i - osloba|aju}e, relaksiraju}e, svima bi se s usana otimao, upola zatomljen, smije{ak odobravanja, prihvatanja i razumijevanja, ali danas se taj specifi~an bosanski vrisak, na`alost, vi{e ne ~uje. Mo`da si ga nekad negdje ~uo, pa ti je ostao u sje}anju. Ili ga osje}a{ negdje duboko u sebi, ali u Zagrebu nema{ gdje krisnuti, boji{ se da visokim tonom svojih glasnica nekome ne polupa{ prozor, ne! Kao skulptor uspio sam izvajati nekoliko skulptura na kojima ne preovladavaju gre{ke i to smatram svojim velikim uspjehom. I kad vajam i kad crtam i kad slikam i kad pi{em, uvijek i nehoti~no

U`asavam se rastopljenog kamenja u utrobi zemlje, u`asavam se svake vrste pretjeranosti, naro~ito pretjeranosti u govoru, u`asavam se pretjerane otvorenosti, u`asavam se pretjerane zatvorenosti, u`asavam se vo|a, velikih i malih, u`asavam se otvorenih la`i i svakojakog nasilja danas u svijetu, u`asavam se umiranja rije~i, vi{e ni{ta ne zna~e

BEHAR 101-102

19

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

poku{avam izraziti, po svemu sude}i, jednu te istu stvar, u likovnom to je sjenka i odraz, u pismenu stvarno i privid, a {ta je to uistinu, jo{ uvijek ne znam. A prozaik jesam i tu se osje}am komotno, kao riba u vodi. Kad ne razmi{ljam o tome, pisac sam odavno, od ro|enja, objavio sam prvu noveletu s trinaest godina, prvu ozbiljniju pri~u s osamnaest, bio sam zvani~no najmla|i knji`evnik u Bosni 1964. godine. Ali kad o tome malo razmislim, uvi|am ne{to neobi~no, a to je da jo{ nisam odlu~io da li da budem pisac! Ovako, mene je oduvijek stid zato {to biti pisac izaziva mnogostruke vidove diskrepancije. Na`alost, meni su se u po~etku desili nekoliki knji`evni uspjesi koji su me odigli od zemlje, puhnuli pod krilca, poslije ~ega mi se bilo nemogu}e vratiti. Sada za te uspjehe ka`em na`alost, a kada su se doga|ali osje}ao sam ih kao neponovljiv ushit i zadovoljstvo. ^ini mi se da je zet Thomasa Manna skovao krilaticu koju je Mann prihvatio, da svakom piscu s vremena na vrijeme treba dati da proguta

vitamin p, vitamin pohvale. Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah. Alen Rob Grije ka`e da mu ne treba nijedan ~italac, {to je ~ista besmislica. Biti pisac i pisati knjige koje niko ne ~ita, biti pisac i objavljivati knjige koje se ne prevode, biti pisac a ne biti svima znan i poznat, nije li to besmislen trud, zalutalost. Takva pozicija ne odgovara zvanju i pozivu pisca, iako je pisac u svojoj biti zatomljena, sklonjena, posmatra~ka figura. I, ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad! Jesi li ti muslimanski ili bo{nja~ki pisac i {to po tebi zna~i jedno a {to drugo? Je li Dervi{ i smrt muslimanska knjiga? [to se ti~e te sintagme muslimanski pisac, dr`im da je gotovo neprimjenjiva. Ne znam da li u Hrvatskoj ima pisac uz ~ije ime stoji katoli~ki pisac? Ta sintagma najprije vu~e porijeklo iz vremena poslije stalnih ataka na bosanske muslimane da se izja{njavaju kao Srbi, kao Hrvati, ili kao Neopredijeljeni, i potom pogre{nog narodnosnog odre|enja Muslimana kao naroda s velikim M. Kulturno dru{tvo Muslimana Preporod svojedobno je zapo~elo ediciju Muslimanska knji`evnost u sto knjiga, ali je potonja Bo{nja~ka zajednica kulture Preporod tu ediciju preimenovala onako kako je jedino i mogu}e, onako kako treba i kako je ispravno, u Bo{nja~ka knji`evnost u sto knjiga, ~ija kola, od po pet knjiga, s vremena na vrijeme, jo{ uvijek izlaze. Dakle, ja sam bo{nja~ki pisac. [to se ti~e sintagme muslimanska knjiga, 1997. godine napisao sam ~lanak pod naslovom Dervi{ i smrt nije muslimanska knjiga. I, eto, tu je upotrijebljen taj pojam, jer mnogi muslimani dr`e da je Dervi{ i smrt muslimanska knjiga, a nije. Tamo, na po~etku toga ~lanka stoji: Roman Mehmeda Me{e Selimovi}a (1910. 1982.) je, po op}em uvjerenju, najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti. To je slo`ena i lijepa knji`evna tvorba gra|ena kontrapunktnom re~enicom i kontrapunktom likova. Do`ivjela je veliku slavu i priznanja i nai{la na velik odziv kriti~ara i ~italaca. Ali glavna li~nost knjige, dervi{ Ahmed Nurudin, nije dervi{, a naj~e{}e nije ni musliman. Kada se knjiga 1966. godine pojavila, muslimanima je zna~ila mnogo, jer je u komunisti~kom miljeu spominjala islam, muslimane, Kuran, dervi{ku tekiju, iako su i islam i muslimani i Kuran i dervi{ka tekija bili i ostali samo spoljni okvir knjige, njeno vanjsko ruho, a ne njena su{tina. Svih {esnaest poglavlja romana imaju moto, kako autor navodi, iz Kurana, ali pisac Kuran uvijek citi-

Vi{e volim biti mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek. Postoje i d`ini, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude in`enjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek... * Moja je `elja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, na`alost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. * Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta, ni u nauci ni u umjetnosti, nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine godina u islamu ni{ta nije ni nastalo.

20

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

ra kao puko literarno {tivo, {to je sasvim blizu blasfemiji. U tom ~lanku (vidjeti: Ned`ad Ibri{imovi}: Izabrana djela, Sarajevo, Svjetlost komerc, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, strana 294.) ukazano je na oko pedesetak mjesta u romanu Dervi{ i smrt koja jasno pokazuju, ~ak kada se roman ~ita samo s povr{i, da tu ustvari nema ni{ta muslimanskog, naprotiv, vi{e ima kr{}anskog i hri{}anskog. Tu je islam predstavljen u negativnom svjetlu kao puka ideologija, poslu`iv{i piscu za osudu svake ideologije. I to je uredu, mislim osuditi kakovu ideologiju koja u ime tobo`e uzvi{enih stvari ljudima nanosi zlo. Ali islam, pa pretpostavljam, ni bilo koja druga vjera u svojoj su{tini, u svom poslanju i u svom postanju nisu ideologije, {to ne zna~i da odre|enim ljudskim uplivom i nasilnim nastojanjem ne mogu to postati i vjere su se ~esto koristile, a i dan-danas koriste, ili bolje re~eno, zloupotrebljavaju, u tu svrhu. Ali pisac ovog romana nije se poslu`io nekim, u povijesti islama odre|enim izvitoperivanjem islama u ideologiju, pa to opisao i to osudio, nego je svoju li~nu dramu i iskustvo razo~aranog borca i ideologa komuniste i stvarnu egzekuciju (strijeljanje) svoga brata komuniste od ideologa komunizma, formalno preobukao u orijentalni ambijet i muslimansko ruho, poslu`iv{i se islamom kao ideologijom i to tako kao da se podrazumijeva da su islam i dervi{ki redovi ideologije. Sam pisac Me{a Selimovi} bio je prononsirani ateist, islam mu nije bio ni na kraj pameti, iako mu je, kako sam ~uo, rahmetli mati klanjala be{vakat. (Be{vakat to je obavljanje svaki dan svih pet molitava cio `ivot.) Volio bih znati da li je pomislio na tu svoju mater kada je oti{ao u Beograd i tamo srpskoj akademiji napismeno dao da je Srbin i da je srpski pisac? I da li bi bio ponosan {to }e se jedna ~eta ~etnika u Banjoj Luci za vrijeme agresije zdru`ene vojske bosanskih Srba i transgrani~nih vojnih, paravojnih, policijskih i parapolicijskih snaga iz Srbije na Bosnu i Hercegovinu 1992. 1995., zvati njegovim imenom? Za mene je Me{a Selimovi} izdajica bo{nja~kog naroda, pa ma kakve god da su ga pobude nagnale na takav ~in! I, evo, ve} ~etrdeset i pet godina roman Dervi{ i smrt je batina kojom muslimane tuku po glavi, a ogroman broj njih to ne vidi. I sve do svoga vjerskog osvje{}enja to nisam vidio ni ja. I {to je jo{ gore, mnogi muslimani sami sebe tom knjigom udaraju po glavi, vrije|aju ono jedino u sebi po ~emu jesu to {to jesu - muslimani. Jedan muslimanski u~enjak mi ka`e: Pa nemoj nam dirati roman Dervi{ i smrt, pa to je na{a knjiga, {ta }emo bez nje...? Zar taj muslimanski u~enjak, biraju}i izme|u Allaha i Kurana i Me{e i Dervi{a, ne uvi|a

{ta mu je pre~e izabrati? Ogromna ve}ina Bo{njaka i ogromna ve}ina ljudi u Bosni nisu muslimani (prista{e islama), mnogi su hri{}ani i kr{}ani, a ima i mnogo onih, od sva tri naroda, koji ne vjeruju u Boga i njih se to mo`da i ne ti~e, osim ako ih ne zanima istina. Ali kako to da se to malo muslimana nikad nije upitalo za{to roman Dervi{ i smrt zvani~no i zdu{no prihvataju ba{ Srbi, oni koji muslimane i islam ne}e i ne vole, koji muslimane malo-malo pa ubijaju i progone, kako je mogu}e da hvale, po{tuju i svojataju jednu knjigu koja govori o Allahu, Kuranu, tekiji i islamu? Zato {to se pisac Dervi{a islamom i muslimanima nije ni bavio, zapravo se bavio povr{no, iz svojih literarnih pobuda i potreba nehoti~no napraviv{i bezbroj gre{aka i ne pomi{ljaju}i da bi time mogao povrijediti istinu i uvrijediti jedan dio svoga naroda kojega se najzad odrekao. Nije on to, dakle, u~inio namjerno i meni nije te{ko potvrditi da je Dervi{ i smrt najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti, samo {to ja vidim {ta u njemu pi{e, a mnogi ne vide, a oni koji vide, a {ute, {ute zato {to im je u interesu da je islam tako sna`no i tako lijepo literarno ocrnjen. Naravno, to nisu muslimani. A

BEHAR 101-102

21

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

musliman koji to dvoje, da je Dervi{ i smrt, iako antimuslimanski, najbolji roman bo{nja~ke knji`evnosti, ne mo`e prihvatiti, pa {ta mu ja mogu, mada takvih, haman, jo{ nema!... I na kraju, najve}i je nonsens kada se pi{u knji`evno-teoretski radovi o islamskim temama inspirisani romanom Dervi{ i smrt! Gdje su ti profesori-muslimani da upute svoje studente kako treba...? I ima li ih igdje? I, eto, u ovom slu~aju je upotrijebljeno to muslimanska knjiga, ina~e ne vidim neki smisao u tome da se knjige dijele na muslimanske i nemuslimanske, kao uostalom ni ljudi. Jedna tvoja izjava svojedobno je izazvala sablazan tzv. intelektualne javnosti. Po prilici, ustvrdio si da nisi ~ovjek, nego musliman. Mo`e li se danas u Bosni biti musliman? Pa mo`e se re}i i tako, ali rekao sam, ~ini mi se, da vi{e volim da budem mali musliman nego veliki ~ovjek. A mo`da sam mogao re}i i da vi{e volim da budem malo musliman, nego puno ~ovjek, ili ne{to u tom smislu. Ali bilo kako bilo, kao ~ovjek sam od Boga dat, a kao musliman sam Bo`jom milo{}u zadat i u tome je stvar. Postoje i d`ini, nevidljiva bi}a, od kojih su neki muslimani, a neki nisu. Postoji ~ovjek koji bi htio da bude in`enjer, nije zadovoljan samo time da bude ~ovjek, postoji ~ovjek koji bi htio da bude jo{

Ni u kakvoj zemlji ne mogu ostati du`e od sedam dana. Nakon sedam dana hvata me nesvjestica. I {to je jo{ ~udnije, mo`e u toj zemlji biti obilje hrane za mene, ali koliko god da jedem, ja sam gladan. Samo ti mene vrati mojoj ku}i!

ne{to osim to {to je ~ovjek... Ali kad ka`e{ vi{e volim da budem musliman nego ~ovjek, to u prvi mah nikome ne ide u glavu. Prije svega ne zna se {ta je to ~ovjek, a ono {to se zna, nije ba{ za svaku pohvalu, a ako i jeste za pohvalu, veoma je sumnjivo, nesigurno, promjenjivo i neutemeljeno. Jo{ od djetinjstva pamtim ~esto izgovaranu frazu dragog ruskog pisca i ~ovjekoljuba Maksima Gorkog: ^ovjek, kako to gordo zvu~i! Danas bi te rije~i, u najmanju ruku, zvu~ale komi~no, zar ne? Ali da se na~as poslu`im rije~ima pametnijeg od sebe: Sada{njost zahtijeva isto ono {to pro{lost nije uspjela: da ~ovjek samosvjesno i kriti~ki objasni ~ovjeka. (R. D. Laing: Politika do`ivljaja ) To evropsko i ovovremeno ~ovjek vjerovatno ide od renesansnog okretanje ~ovjeka od Boga ~ovjeku, u nas, posljednjih p stolje}a, podr`ano jo{ komunisti~kom idejom i upravom. Kad god je Allah u Kuranu pomenuo ~ovjeka, pomenuo ga je pokudno, s negativnim atributima, osim na jednom mjestu, sad se ne mogu sjetiti u kojem suretu, gdje se ka`e da je Allah ~ovjeka stvorio u najljep{em obliku, ~ak, koliko se sje}am, ka`e se u savr{enom obliku, ali odmah potom slijede ajeti opomene koje, interpretirani mojim rije~ima glase, da }e Allah ~ovjeka, ako ne bude dobar, ako ne bude valjo, ako ne bude kako treba i u tom smislu, vratiti u najni`e nizine, bi}emo vra}eni, ako smijem tako re}i, do kambrijske eksplozije, ili mo`da ~ak do stromatolita... ili ko zna gdje. Povod za taj moj sabla`njivi izri~aj bio je prili~no banalan. Naime, ~esto sam slu{ao kako ljudi govore: Ma, nije va`no koje si vjere, va`no je da si ~ovjek! i muslimani su, ~ini mi se, nasjedali na tu floskulu. Moja je `elja biti jedino musliman i ni{ta drugo, sve drugo je efemerno. Tako bih bio zadovoljan, naravno, u nadi da }e i Allah biti zadovoljan mnome. Svaka je dvojba vezana uz pojam ~ovjek, nemam nikakve dvojbe vezane uz pojam musliman. Ja bih ~ovjeka volio ostaviti daleko iza sebe, iako sam, na`alost, jo{ uvijek pre~esto ~ovjek. Dodu{e, jezik se ne mo`e li{iti rije~i ~ovjek i, dakako, {to bi je se li{avao, pogotovo, recimo, rije~i ljudina! Unutar ovako nazna~enog odnosa ~ovjek musliman, razlika je u tome {to su u polju ~ovje{tva stvari relativizirane, a u polju muslimanstva stvari se ne dose`u, pa u ovozemaljskoj, dunjalu~koj ravni, {to se ti~e ljudskosti, niko izgleda, za sada, nema o~iglednu prednost, ni ljudi ni muslimani. Visoku razinu civilizacije ~ovjek je posljednjih tri stotine godina dosegao odvojiv{i se od crkve, u islamu nikad ni{ta ni u nauci ni u umjetnosti nije nastalo odvajanjem od islama, sve je uvijek bilo sukladno s njim. Ali posljednjih tri stotine

22

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

godina u islamu ni{ta nije ni nastalo. ^ovjek danas `ivi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Bo`ijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje. [to se ti~e toga mo`e li se danas biti musliman, mo`e se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni. Humanisti~ka religija u temelju je fri{ke neoliberalne dogme koja pjeva himnu ~ovjeku i zadrto se upinje obra~unati s Bogom u ljudskom svijetu (s Njim samim, naime, ne mo`e jer nema kompetencije!). Rije~ je o danas globalnoj ideolo{koj narud`bi koja solidnu radijaciju ima i u ovim na{im kolonijicama nastalim rasapom i ratnom demonta`om ne{to ve}e kolonijice. [to o tome misli{? Pa imam utisak da se humanisti~ka religija neoliberalne dogme ne obra~unava toliko s Bogom u kr{}anskom svijetu, s Papom, crkvama i Isusom Kristom, koliko s pojmom Allaha i postojanjem islama. Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, mo`e se re}i prava za sve ljude, a ne mo`e se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke...); ljudska prava su samo jo{ jedan vid pravde, pravi~nosti, presu|ivanja, samo jo{ jedan oblik sudske prakse a samo u Bosni ima najmanje desetak razli~itih sudova za ljudska prava, u svijetu dakako bezbroj sva~ijih i svakakvih sudova za ljudska prava... Zanimljivo je da je to zadrto upinjanje, koje pominje{ (agresivni, surevnjivi ateizam), jako prisutno, ~ak odre|uju}e ba{ u nas. I, dakako, daleko od svakog dijaloga i time mogu}nosti za kreativne odnose. Ne mogu proniknuti {ta to zna~i i za{to je tako, ali se nadam da }e to jednom prestati. Na`alost, ovako, pod tim stalnim frontalnim pritiskom islamofobije sa Zapada, koja ovdje u Bosni nalazi na raznoliko i plodno tlo (i Karad`i} i Tu|man su se hvastali da su evropsko predzi|e islamu prema Evropi), muslimani se nemaju kad samokriti~ki okrenuti sami sebi. A tek bi tu bilo posla. Hajdemo, molim te, malo progovoriti o sitne`i zbilje i pra}akanju u prakti~noj stvarnosti. Gdje su danas Bo{njaci, a gdje njihova kultura? Je li mogu}e da je temeljni ton njihove socio-kulturne egzistencije u vlasti ideolo{kog mraka i nazadnja{tva? Enver Kazaz, naprimjer, inzistira na njihovoj o~itoj etnofa{izaciji, divljanju velikobo{nja~koga kompleksa, ali i }osi}izaciji bo{nja~kih pisaca. Pa, eto, ti si ve} u svom pitanju ocrtao program javnog anga`mana knji`evnog teoreti~ara Envera Kazaza: ideolo{ki mrak, nazadnja{tvo, etnofa{izacija,

Ne znam {ta sve pisca pokre}e da pi{e osim uro|enog dara, ali znam dvije stvari koje ga na to tjeraju, a to su ta{tina i strah I ina~e, baviti se umjetno{}u, a ne napraviti u najmanju ruku ~udo - poraz je i pad!
divljanje velikobo{nja~kog kompleksa, kleronacionalizam, klerofa{izam, arhaizirani identitet, bo{nja~ke oligarhije ovog ili onog vida, }osi}izacija... Sve te zastra{uju}e definicije o Bo{njacima i bo{nja~kim politikama, zapravo, sve te rigidne presude bo{nja~kom narodu u kolumnama Envera Kazaza mo`da mogu poslu`iti kao opomena, ali detekcije nisu. Sve su to, zapravo, Kazazove psovke, nekakve umstvene, knji{ke psovke, bez sastavljanja je i be, mada se, kako ~ujem, pred svojim studentima ne libi ni toga. Neshvatljivo je da stvari, koje nam se obojici, i meni i njemu, doga|aju pred nosom, vidimo tako razli~ito. Svi problemi u Bosni i Hercegovini kao dr`avi dolaze od Republike Srpske, koja od svog nastajanja i po~etaka, neprekidno, otvoreno, jasno, o~igledno i ne skrivaju}i to, ru{i ovu zemlju. Ni{ta se u Federaciji (drugom dijelu zemlje) {to ne valja, {to je lo{e i manjkavo, ne mo`e sagledati u pravom svjetlu svoje vlastite negativnosti zbog neprekidnih ucjena te, nasiljem stvorene srpske polovice Bosne. [to se pak ti~e Hrvata u Bosni i njihovog, recimo, domovinskog rata, ~ovjek se stalno pita pa o kojoj se to domovini, napokon, radi...?! Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu `ivjeli, uvijek se mo`e zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici mo`e biti i mra~an.

BEHAR 101-102

23

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tvu i ~ak, kako se to samo pjesniku mo`e i dogoditi, zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo. On je lijevo orijentirani intelektualac veoma ponosan na svoje lijevo opredjeljenje i to njegovo lijevo opredjeljenje svega ga pro`ima i kao li~nost, i kao knji`evnog teoreti~ara i kao kolumnistu.

Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam `elio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek `ive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom umro, oslobo|en je smrti, `ivi zauvijek. Onda bi trebalo da `ivi i oduvijek.

Ima u Bosni izvrsnih analiti~ara dru{tvene stvarnosti i mahom su svi kao i Enver Kazaz lijeve orijentacije, ali za razliku od Kazazovih zastra{uju}ih definicija o svom narodu, volim pro~itati njihove ~lanke. Bilo bi tako|e zanimljivo uporediti osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je do`ivljava Enver Kazaz i osje}anje bo{nja~ke stvarnosti kako je do`ivljava publicist Fatmir Alispahi}. Fatmir Alispahi} je jedan od rijetkih bosanskih intelektualaca koji se posvetio demopediji, a ne negativnim stereotipima svoga naroda. (I, za~udo, od svakoga i sa svih strana je napadan i, ~esto, stravi~no, brutalno vrije|an. Ako ja sam nemam hrabrosti, znanja i talenta da pi{em kao on, barem mu mogu odati otvorenu hvalu i ja to uistinu uvijek, pa, evo, i u ovoj prilici, i ~inim). Zanimljivo je da se poslije svakog njegovog ~lanka osje}am posti|en. I ina~e mi nije jasno za{to se oni bosanski intelektualci-muslimani, koji djelom, ~inom i rije~ju potvr|uju ljudske vrline kao {to su vjera, identitet, patriotizam, ljubav, strah i sa`aljenje za svoj stradali narod, i fizi~ki i knji`evno izop}avaju iz dru{tva...

Da su sve te Kazazove metafore o bi}u bo{nja~kog naroda nasilne, govori i ~injenica da je u svoj izmi{ljeni, nezgrapni pojam }osi}izacije bo{nja~kih pisaca jedva ugurao jedan jedini roman jednog jedinog bo{nja~kog pisca, a i o tome bi se dalo polemizirati, ta, rije~ je o umjetni~koj tvorbi, a po Kazazu bi to trebalo da bude pojava. Poslije okon~anja agresije na Bosnu i Hercegovinu odnekuda se pojavila teza o tri iste strane i Kazaz svim silama nastoji bo{nja~ki korpus ugurati u jednu od te tri iste strane. Zaista ne `elim, ili ako ho}e{, nisam kompetentan raspravljati o ovoj temi, usto veoma cijenim, i to na jedan staromodan na~in, svakog nau~nika, pa tako i dr. Envera Kazaza. Ali zamisli da neki Hrvat, ili neki Srbin ka`e: Ja nisam Hrvat, ili: Ja nisam Srbin, ho}e li mu iko povjerovati, pa da to ponovi i stotinu puta? Ne}e. A zamisli da jedan Bo{njak samo jednom izusti: Ja nisam Bo{njak, ho}e li mu iko povjerovati? Ho}e! Odmah }e mu svi povjerovati, i Bo{njaci i nebo{njaci... Nije li to onda malo ~udno?... Ili zamisli Ciganina kako na sred ulice vi~e da je veliki romski nacionalist!... Ne idu svi Bo{njaci u d`amiju. Samo jedna mala skupina Bo{njaka ide u d`amiju, svega mo`da nekih desetak posto populacije, ostalih devedeset posto Bo{njaka i Bo{njakinja su, zapravo, Kazazovi drugovi i drugarice, oni su ta demokratska ve}ina koja odlu~uje. U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knji`evnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina...

24

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Bio bih najsretniji da mi se ~ini, ali bojim se da je tome upravo tako: Ivo Andri}, nedvojbeno formativan pisac jedne epohe, s velikom odgodom no ni u kojem slu~aju stihijski, svakoga dana postaje sve o{trija ideolo{ka razdjelnica, manipulativan simboli~ki kapital bosanskohrvatsko-srpske kulturne identitarnosti, kojim se zatim testira na{e gra|ansko pravovjerje. Ako, primjerice, Bo{njaci iska`u stanovitu rezervu prema njegovim literarnim fikcionalizacijama (za{to ne re}i i fantazmama) a vazda je i to legitimno ako smo u polju knji`evnosti i ako ga se na silu ne gura u historijske ~itanke u~as se di`e galama i buka i zavr}u se {ije jer je kobajagi posrijedi bo{nja~ka isklju~ivost i politikanstvo. [i}ar, me|utim, od takve projekcije naravno imaju mali ili veliki komesari literature, ali to u cjelini nema veze s knji`evno{}u i pravom na interpretaciju, a jo{ manje istinito{}u umjetnine. Biblioteka Republike Srpske zabranjuju upotrebu ({tampanje) Andri}a u Federaciji, on je samo srpski. Vodi se sudski proces izme|u hrvatskog nakladnika iz Sarajeva i srpske zadu`bine Andri}eve u Beogradu, jer je Andri} uvr{ten u biblioteku hrvatskih pisaca u sto knjiga u Bosni. Potpuno si u pravu i to je to, zapravo, upravo to, historijska slika o bosanskom muslimanu se samo ponavlja, i kad Ivo Andri} u svojim djelima pi{e o muslimanima i kada se muslimanima spo~itava kako to ~itaju Andri}eva djela, to je uvijek isti nepromijenjen pogled na bosanske muslimane. Jer u tim polemikama da li je Andri} tobo`e, ili je uistinu ru`no pisao o muslimanima Bosne, vi{e se ne radi o tome da jeste, ili da nije, nego se radi upravo o tome {to si i sam rekao, da je nedopustivo {to muslimani primje}uju da ih Andri} mo`da vrije|a.

Autor si nekoliko novohistorijskih romana. U njima, ~ini se, traga{ za pojedina~nim i kolektivnim izvirima, posve svjestan uvira u kojima su se Bo{njaci ~e{}e nasukavali negoli komotno `ivjeli. U njima etablira{ potragu za identitetom pojedinca, jezika, svijesti, pam}enja i sl. Neki, poput Muzafera u Ugursuzu, podsvjesno osloba|aju zamukli, izgubljeni glas vlastite, ali, doima se, i narodne muke, izri~u velika individualna i univerzalna pitanja i `ude za odgovorima. Obo`avaju li Bo{njaci izmi{ljenu pro{lost kako se pogre{no i nezgrapno pita Kazaz zanemaruju}i da vjeruju}i me|u njima mogu obo`avati samo Boga - ili samo tra`e da im se pro{lost vrati? To nipo{to, po mom razumijevanju stvari, ne zna~i i povratak u pro{lost. Slika Muhammeda, alejhisselam, koji se prije ~etrnaest stolje}a, dakle, u pro{losti, jedne prilike, nasmijao tako da su mu se vidjeli svi zubi, i kutnjaci, je slika koja, jasna, `iva i o~aravaju}a, potresna, uputna i podu~avaju}a stoji ispred mene na ogromnom, praznom i nerazaznatljivo dubokom zidu moje budu}nosti. Pro~itao sam u jednom hadisu da se tako nasmijao, pa iako do nas njegov lik nije

Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam.
dopro niti }e, nije te{ko zamisliti tamnoputa Arapina duge crne kose, bijelih zuba... a za ovaj osmijeh o kojem govorim nije mi potrebno ni to, uostalom, to je bio gromoglasan smijeh, a ne osmijeh. A veliko je pitanje da li stotine hiljada slika lika Isaa, alejhisselam, slikanih kroz stolje}a, uistinu do~aravaju lik Isaa, alejhisselam. Ali ako ja

BEHAR 101-102

25

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

sada imam pred o~ima taj smijeh Bo`ijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada `ivim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, `iva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. I ko ka`e da je historija definisana jednom za svagda? Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a... Nikad ne}u zaboraviti drasti~nu, duhovitu i iznenadnu opasku prof. dr. Kemala Zuki}a na promociji njegovog djela Islamska arhitektura (2001.) u kojem se pominju i brojna imena Bo{njaka slikara i arhitekata za koja mi u Bosni nikad nismo ni ~uli, niti ih znamo. Na{e neznanje o nama je grandiozno!, rekao je dr. Zuki}, upotrijebiv{i ba{ taj pojam grandiozno. I ja sam se onda poku{ao sjetiti barem jednog imena od preko pet stotina imena pjesnika Bo{njaka koji su tokom tri stolje}a pisali na turskom, perzijskom, arapskom i bosanskom jeziku i nisam se sjetio nijednog. Zaista je bo{nja~ko neznanje o sebi, ni manje ni vi{e nego grandiozno, kako se izrazio dr. Kemal Zuki}. I to da Bo{njaci obo`avaju izmi{ljenu pro{lost, samo je jo{ jedna Kazazova psovka. Mizernu zaradu donosi takva psovka...! Ali iz utrobe zemlje, ili iz utrobe ljudske du{e, magma }e kadli-tadli provaliti. Roman Ugursuz pisan je potpuno nesvjesno, zaista nisam znao {ta to pi{em. Zavr{io sam ga kada sam napunio dvadeset {est godina,

Ali ako ja sada imam pred o~ima taj smijeh Bo`ijeg poslanika Muhammeda, alejhisselam, {ta je tu pro{lost? Pa ja njega upravo sada `ivim i volim! [ta je tu pro{lo, {ta sada{nje, a {ta budu}e? Ne vidim {ta to ~ovjek ima osim pam}enja i sje}anja! Davno sam se jo{ usudio izre}i da pro{lost nije pro{la, a da je historija jedna neiscrpna, `iva, stvarna, fakti~ka, pulsiraju}a storija i za onog koji ho}e da pi{e i za onog koji ho}e da ~ita. * U Bosni vlada privid muslimanstva, a onda je i taj privid hipertrofiran, nakaradno izvikan, muslimani nemaju utjecaja ni na {ta, u knji`evnosti pogotovo. I u vascijeloj Bosni su neprekidno izvrgnuti vrije|anju, napadanju, nerazumijevanju, zastra{ivanju i takvim stvarima kako ondje gdje su ve}ina, tako i ondje gdje su manjina. * ^ovjek danas `ivi u svom paklenom raju u ovostranosti i ide ka samouni{tenju, musliman se nada Bo`ijoj milosti u onostranosti, jer zna da stvarnost nije ovdje Mo`e se svuda biti musliman, ~ak i u Holandiji i u Americi, ali je biti musliman svuda poku|eno, pa i u Bosni.

objavljen je kada sam imao dvadeset osam (1968.), ali tek trideset godina poslije shvatio sam {ta je to iz njega provaljivalo. Muzafer koji kao gluhonijema nakaza sve lucidnije otkriva svoj identitet, nakaza koja je najzad progovorila, nakaza koja je po`eljela da ponovo zanijemi! Sla`e{ li se s mojom tvrdnjom da tvojom romanesknom imovinom, a ona je pogolema (Ugursuz, Karabeg, Bra}a i veziri, Knjiga Adema Kahrimana napisana Ned`adom Ibri{imovi}em Bosancem) vrhuni Vje~nik? On je monumentalna saga o dugovjekom hodu kroza vrijeme. S ni~ime usporediva, barem koliko je meni poznato, unutar ju`noslavenskih knji`evnosti. Usuprot trendovskim duhovnim pustinjama kojima obiluje ne samo be-ha knji`evna ponuda, moglo bi se posigurno dokazati da mu je prispodobiva ideja o knji`evnosti kao duhovnom entitetu. Vje~nika sam pisao dugo, pa`ljivo, svim svojim bi}em. Kada se u mojoj mladosti (oko 1964. 24 godine mi je) Vje~nik, otprilike i maglovito, za~eo, nisam ga imao ni kao ideju, ni kao temu, ni kao misao, pogotovo ne kao knjigu, samo sam ga sna`no osje}ao, naslu}ivao, a jo{ nisam znao ni {ta }e biti, ni {ta }e kazivati, ni kako; osje}ao sam ga samo kao svoju istinu, kao svoje izistinsko srce, kao ono po ~emu jesam, jer sam znao da ovo mene {to traje i istrajava nije ono pravo, da sam negdje duboko skriven i da taj skriveni ja otkriva Vje~nika. U me|uvremenu napisao sam sve svoje knjige ne znaju}i jo{ kako da napi{em Vje~nika. Dok sam, recimo, pisao Ugursuza, meni su pod pero dolazile re~enice koje su se tako lijepo i tako lahko uklapale i u tkivo Ugursuza, ali ja sam ih prepoznavao kao Vje~nikove i jednostavno sam ih brisao i odbacivao, a

26

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

nisam znao ni {ta je Vje~nik, ni gdje bi spadale te re~enice u Vje~niku, iako su se, eto, skladno nizale i u Ugursuzu. Kada bi me ne{to u `ivotu zaboljelo, kada bi mi bilo jako te{ko, a tako sam se dugo vremena naj~e{}e i osje}ao, osamljivao bih se, koncentrisao i ispisivao re~enice iz Vje~nika kojeg jo{ nije bilo ni po zamisli, ni po imenu, ni po ideji. Osje}ao sam da te re~enice pripadaju Vje~niku po zvuku, po iskrenosti, po istinitosti, po tome {to potpuno nalije`u na ono o ~emu govore, po neumoljivoj te`nji da budu jasne i ta~ne, ali gdje spadaju, kad jo{ nisam imao ni nagovje{taj kakva sadr`aja koji pripada Vje~niku, nisam znao; prepisivao sam te pasuse istrgnute iz nekakvog teksta koji nigdje jo{ nije postojao, prenosio ih na komade malo debljeg papira i vatrom nagorijevao ivice papira da izgleda kao da sam dio starog rukopisa spasio iz nekog po`ara, a onda takve nagorjele papire dugo nosao po d`epovima i ponekad ih ~itao sebi za utjehu i izdaleka pokazivao ponekom prijatelju... Pa ipak sam jednostavno znao da to pripada samo i jedino proznom tkivu Vje~nika, iako ga jo{ nigdje nema. I, te, takve, jednostavne a kompleksne re~enice su me sabirale, sa`imale, vra}ale zbilji, vra}ale u `ive, obnavljale moju snagu, lije~ile moju du{u, osloba|ale me patnje, ulijevale ogromnu nadu da }e me jednog dana (takve re~enice) negdje izvesti, izvesti na selamet i kao ~ovjeka i kao pisca. Ja sam tada zapravo kri{om, samozatajno, dodu{e (i sre}om), samo knji`evno, te`io savr{enstvu svom svojom snagom. I tako ~etrdesetak godina. Odmah, od samoga po~etka, ideja Vje~nika je bila, dakako, smrt. [ta bi drugo bilo dostojnije mog krajnjeg zanimanja? I to ~ovjek koji je umro, pa o`ivjev{i `ivio. Zanimalo me je kako se vidi ovo {to ~ovjek `ivi iz vizure onoga koji je iskusio smrt, pa sve ponovo gleda. Trebao mi je samo jedan malo druga~iji, ali potpun ugao gledanja; ~inilo mi se da se tu nalazi ne{to otkrivala~ko, ne{to {to nam je nadohvat ruke, a {to ne vidimo, jer je mo`da preblizu. Odmah se, naravno, ukazao Lazar koga je iz mrtvih uskrsnuo Isus Krist. I u prvi mah mi se ~inilo da je to - to. Lazar je uistinu imao to iskustvo umrlog. Ali to iskustvo Lazarovo bilo je pod mojim perom te{ko iskustvo i nekako ograni~eno, suvi{e li~no, kratkotrajno. Onda se Lazar ugasio sasvim, jer smrt je ne{to s ~im se nije igrati, smrt je definitivna, ako se umre, zaista se umre, nema se kud! Mo}i jednog Bo`ijeg Po-

slanika, u ovom slu~aju Isaa, alejhisselam, i uskrsli Lazar nisu mi mogli biti od pomo}i, to {to se dogodilo Lazaru je ~udo, a meni je bio potreban samo malo druga~iji, ali iskustven, isku{an, od`ivljen pogled na ljudsku svakodnevicu, ljudske odnose. Ovdje, s uskrslim Lazarem, sam imao samo ekskluzivan fenomen. A ja sam `elio da moj junak, osim {to ima iskustvo s onu stranu `ivota, bude i `iv, da ponovo uistinu `ivi. A to ne mo`e mrtav. Kada je Lazar uskrsnuo, svi su mogli vidjeti i uvjeriti se da je u njegovim o~ima zaista bilo usa|eno mra~no i stra{no iskustvo smrti, vi{e nikakve vedrine i radosti nije bilo u njegovom pogledu. A ja nisam htio to. Zapravo, i sada kada pomislim na Vje~nika koji je, eno, za sada, barem u dvije knjige, zgotovljen (Vje~nik i El-Hidrova knjiga), meni se ~ini kao da sam jagodicom svoga prsta trebao dodirnuti jednu jedinu ta~ku na nebeskom svodu i tada bi se vrata otvorila za Vje~nika i ja bih ga ugledao. Ali koja je to ta~ka na ogromnom nebu ponad mene, a mogao sam je potra`iti i darnuti samo jednom? Oni koji igraju Bingo mogu oku{ati svoju sre}u svake sedmice, a ja sam imao samo jednu priliku za cio svoj `ivot. I rekao sam, ako sve stavljam na jednu kartu, pa merak je i propasti. I ja sam tu ta~ku na{ao i - darnuo je! Dugo, dugo gledao u nebo, ispru`io ruku i prstom dotakao

BEHAR 101-102

27

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

nebeski svod. I zasada sam napisao Vje~nika i El-Hidrovu knjigu... I nije mi nikakav merak propasti, {to se toga ti~e! Za jednu tako veliku i tako duboku knjigu kakvu sam `elio napisati bio mi je potreban cio svijet i svi ljudi, sve {to ima na zemlji, a usto sam htio literarnim kazivanjem, knjigom, pri~om, pokazati ne{to {to ljudi neprekidno, oduvijek `ive, a ne vide. Dakako, onaj koji je jednom

umro oslobo|en je smrti, `ivi zauvijek. Onda bi trebalo da `ivi i oduvijek. Tako sam se obreo u drevnom Egiptu i to {to sam dalje i dublje u pro{lost mogao, sve do u 2950. godine prije nove ere. Da sam imao smjelosti, trebalo je da odem do Atlantide. Ali suvi{e je tanano i osjetljivo to {to se ljudska osje}anja kroz povijest nisu u bitnom, osnovnom, izmijenila da bi ostalo o ~emu bih pisao moglo biti

neta~no, ili izmi{ljeno. (Ljudska povijest je ionako fantasti~na, pa i kad je ta~na!) Tako se pojavio staroegip}anin, pisar Neferti. Ali se pojavio i pojam zamiranja. Neferti je zamro, a nije umro, ali je njegovo zamiranje bilo iskustvo smrti. Sada iz iskustva smrti mo`e da ka`e {ta i kako vidi, a `iv je, za razliku od Lazara koji gleda mrtav, jer je dignut iz groba. Ali `ivot i smrt su samo u Bo`ijim rukama, ako to pisac ne zna, onda grije{i, ili pi{e ne{to drugo, a ne ono {to treba, ne istinu, ne ono {to je pravo i ta~no. Usto, moralo se dogoditi i ovo: kakvi su ljudi? Svakakvi, da ne ka`em, uglavnom, hr|avi... Ali niko i ni{ta ne pori~e da se nekad negdje mo`e roditi i sasvim dobar ~ovjek, sasvim dobar i u dobrim prilikama. I da mu se, dodu{e, barem za kratka vijeka, ne dogodi ni{ta {to bi ga obatalilo. A kada ka`em obatalilo, ho}u da ka`em usmrtilo, psihi~ki ubilo. To je Neferti. I ostaje samo jo{ to da shvati da je smrt u gre{ki, grijehu, i da se sklanja i povla~i ako nije siguran da mo`e `ivjeti ~estito i kako treba. A {ta zna~i ne grije{iti zna odmah ~ak i dje~ija du{a, to nije te{ko shvatiti. ^ovjek instinktivno osje}a kad grije{i i te se stvari u ljudskim odnosima nisu promijenile tokom ovih pet milenija povijesti. Gubitak integriteta, gubitak du{e ({to je jednako s ~ovjekom psihi~kom smr}u) ~ovjek osje}a jednako na svim meridijanima i u svim vremenima. Ali mo`da je najve}e ~udo {to je Neferti ro|en kao dobar ~ovjek, mo`da ve}e i od njegove dugovje~nosti, jer kada nakon zamiranja shvati da je kakva pogre{ka, njegova, a ~esto i tu|a, korak smrti, on ve} stvari donekle uzima u svoje ruke. On, dodu{e, mo`e stolje}ima, ~uvaju}i se grijeha i pogre{aka, uzmicati smrti, ali ne zna~i da je sasvim mo`e preuzeti iz Stvoriteljevih ruku. I on to naslu}uje od samoga po~etka, jo{

28

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

u Egiptu, zna da nad njim neko bdi. ^ovjek ima dvije smrti, jednu koja je u Bo`ijim i jednu koja je u njegovim rukama. Ona koja je u Bo`ijim rukama Nefertija se ne ti~e, nju ne mo`e ni odgoditi, ni pomaknuti, ti~e ga se ova koja zavisi od njega. Jer ako mu Bog dadne da `ivi dugo, stolje}ima, od Nefertija zavisi ho}e li mu `ivjeti biti te{ko, ili lahko. Bi}e mu lahko ako ne bude `ivio gre{no, a bi}e mu te{ko ako se oda zlu. Za{to je Bog nekom ljudskom bi}u podario dugovje~nost, ne moramo znati ni mi, ni ~itaoci, ni sami Neferti, bilo bi zanimljivo da znamo, ali ne moramo. Ali tek kada se suo~imo s tom nevjerovatnom ~injenicom Nefertijeve dugovje~nosti (on je do sada, 2011., od`ivio oko pet hiljada godina), shvatimo da Feniks nije izmi{ljen! To je, kao {to znamo, ptica koja se svakih pet stotina godina ra|a iz vlastitog pepela. Zna~i ima i to! Niti je mogu}e da Neferti `ive}i tako dugo nikako i nigdje ne pogrije{i, pa znao za to, ili ne znao, niti je mnoge godine mogu}e `ivjeti bolestan i star. I Neferti zaista `ivi neprekidno svoju najbolju `ivotnu dob. [ta se zbiva nakon pro`ivljenih pet stotina godina? Neferti stari onoliko dana koliko je grijeha za to vrijeme po~inio. I ako grijesi nisu veliki, on se ponovo podmla|uje i nastavlja svoj hod izbjegavanja du{evne smrti u svim tim svojim raznolikim `ivotima u ovoj, ili onoj zemlji, s ovim, ili onim narodom. I, eto, sve je, izgleda, postavljeno kako treba. Pa ipak, Neferti je plod ma{te jednog pisca

Osnovni pojam humanisti~ke religije neoliberalne dogme ljudska prava je pogre{an, mo`e se re}i prava za sve ljude, a ne mo`e se re}i ljudska prava jer bi onda trebalo da su ostvarena (kao {to su ostvarene ljudske o~i, ili ljudske ruke).
iz Bosne, nema Nefertija na velikoj mapi knji`evnosti. I pitanje je ho}e li on na toj mapi postojati? Ne bi li bilo nu`no predo~iti ~itaocu jo{ kojeg dugovjekog iz riznica svjetske kulture i knji`evnosti da se vidi da Neferti nije usamljen, a prirodno bi bilo da se Neferti s njima i upozna i uporedi, hem ima vremena, hem dugovjekih i besmrtnih i nema ba{ mnogo na spisku. Prvo dugovjeko ljudsko bi}e koje je pisar Neferti potra`io bio je Utnapi{tim iz Epa o Gilgame{u. Utnapi{tima je na{ao negdje u Mezopotamiji i s njim i s njegovom `enom, na svoju veliku radost i zadovoljstvo, proveo jedno vrijeme, `ivio i dru`io se. Utnapi{timu je bila data besmrtnost koja, dakako, zavisi od besmrtnosti ljudskog roda, ali je i takva u Nefertiju izazivala ogromno ~u|enje i znati`elju. Jer Neferti je znao da, iako dugovjek, on sam mo`e umrijeti svaki ~as. Na pisarevu `alost, to drugovanje s Utnapi{timom nije potrajalo, jer je velika razlika izme|u njega, Nefertija, kao, da ipak ka`emo, obi~na ~ovjeka, i jednoga Utnapi{tima kome je Ea podario besmrtnost. Razlike u relacijama kojima je obdaren Utnapi{tim s relacijama kojima je obdaren Neferti su zaista velike, bez obzira na ve} ostvarenu ~udesnu dugovje~nost egipatskog pisara od sedam stotina i petnaest godina tu u dvadeset i drugom stolje}u prije nove ere. (Vje~nik, str. 72., Zalihica, 2008.) Potom sam samo jedan jedini put u nekoj Hegelovoj knjizi, u kojoj se na jednom mjestu raspravljalo o gr~kom pojmu besmrtnosti, u jednoj fusnoti nai{ao na podatak da se pominje neki Grk koji je umislio da je besmrtan i nikada vi{e, ni do dan-danas, i pored upornih poku{aja, niti sam na{ao tu knjigu, niti tu fusnotu, ali iz te fusnote je nikao Aidenej. O Utnapi{timu je Neferti ~itao, a za Aideneja ~uo, ali je potra`io i na{ao obojicu. Aidenej je izma{tan, taj lik je u cijelosti plod moje ma{te, ali je Nefertijev, odnosno tada ve} Abdullahov susret s Ahasverom u [amu, potkrijepljen mno{tvom ~injenica, jer o Ahasveru, Lutaju}em Jevrejinu, znaju u svim zemljama Evrope, pa i Amerike ve} nekoliko stotina godina. I o njemu su razni pisci pisali na razli~ite na~ine. U Vje~niku je jasno predo~ena jedna bitna stvar za{to je staroegipatskom pisaru ve} milenijumima svaki dan `ivota ispunjen zadovoljstvom i rado{}u, a Ahasveru, ve} tih prvih osam stotina godina `ivota, gor~inom i teretom. Za{to staroegipatski pisar `eli da `ivi zauvijek, a Ahasver ne `eli da `ivi vi{e nijedan dan? Odgovor je veoma nalik sebi: zato {to je Jevrej u svom `ivotu i nehoti~no ~esto grije{io, a Egip}anin, najprije nehoti~no, a onda i svjesno, nije grije{io nikako (onoliko koliko je to, naravno, obi~nom smrtniku uop}e mogu}e). Du{evno umrlom ~ovjeku `ivot je nepodno{ljiv (vampir

Svom snagom sam htio i `elio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a, papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo.

BEHAR 101-102

29

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

ima druga rje{enja). Kao legenda Ukleti Jevrej je mnogo odre|eniji nego Ukleti Holandez na ~ijem brodu staroegipatski pisar, u {esnaestom stolje}u nove ere, plovi gotovo sedam godina. Ahasvera se, manje-vi{e, ni u ~emu nije moglo mijenjati. U Holandeza, osim odre|enja da ga je Bog prokleo da luta morima, moglo se promijeniti mnogo {ta, ~ak i ime. Tako u Vje~niku Holandez okon~ava svoju sudbinu u Jadranu, a ne, recimo, u nekom norve{kom fjordu. Za razliku od Egip}anina, i Jevrej i Holan|anin svoju dugovje~nost nose i osje}aju kao te{ku, nepodno{ljivu kaznu. Potom se pojavljuju Arapin El-Hidr i Perzijanac El-Kaim. El-Hidr `ivi ko zna od kada i `ivje}e ko zna do kada, jer se napio vode `ivota (Hajata); El-Kaim, kao {iijski imam, nakon male, `ivi veliku skrivenost. I El-Hidr i El-Kaim su sveti, bezgrje{ni ljudi i ne osje}aju teret vremena. Ni Indijac budisatva Baradva|a ne osje}a teret vremena, iako je dugovjek poput Egip}anina, Mezopotamca, Jevreja, Holan|anina, Arapa i Perzijanca, on osje}a samo teret uskra}enosti paranirvane. I to je {est dugovjekih koje glavni junak Vje~nika susre}e u svom dugom `ivotu i ~ije sudbine poredi sa svojom. Ipak, za{to neki svoj dugi `ivot osje}aju kao kaznu, a neki ne? U samim po~ecima, kada se tek stao nazirati, Vje~nik se zvao Jednodnevni (i{lo se na to da ~ovjek `ivi kratko, kao vodeni cvijet simboli~no jedan dan, otuda Jednodnevni, jednodnevni kada se uzme u obzir Nefertijeva dugovje~nost i pet hiljada godina ljudske civilizacije), a kako se htjelo pokazati fantastiku realnog u svim sferama ljudskog `ivota, vanjskim i unutarnjim, knjiga je imala i jedno vrijeme radni naslov A~ovjek, u smislu ne-~ovjek, ne u smislu ne~ovjek, ili nad~ovjek, nego u smislu neke realne potpune izokrenutosti onoga {to je ljudsko bi}e. Po mom mi{ljenju, najbli`i sam takvoj viziji u El-Hidrovoj knjizi, ako se u njoj prate odnosi stvarnog i nestvarnog. Jedan od Vje~nikovih radnih naslova bio je i Posljednja knjiga ovoga svijetu. Pi{u}i Vje~nika i `ude}i napisati posljednju, potpunu, apsolutnu knjigu, poslije koje vi{e ne bio bilo knjiga, nekoliko puta sam dolazio do zida savr{enstva. (Da se pi{e posljednja knjiga odavno to dokazuju D`ojs, Kafka, Beket i Borhes; a kada sve nestane, pa i posljednja knjiga napisana rukom ~ovjeka, i kada Bog Zemlju ra{~erupa ko {aku vune, osta}e jedino Tolstoj i Dostojevski!) Zaista sam svom snagom `udio napisati potpunu knjigu daju}i joj sve {to je tra`ila, pa ~ak i onda kada je to {to je tra`ila prevazilazilo moje znanje i nadilazilo moju pretpostavljenu spisateljsku vje{tinu. Ona bi jedno-

stavno rekla: ako me ho}e{ mora{ to. Pa ja to ne znam. [ta me briga, tvoj problem! Osim do zida savr{enstva dolazio sam i do jednog dubokog bunara u ~ijoj tami bi na povr{ini vode s vremena na vrijeme bljesnuli repovi i repi}i re~enica, krajevi, posljednje rije~i re~enica, za~udo, nikad po~eci. Hitro bih sunuo rukama dolje u taj bunar, hvatao re~enice za repove, bacao o plafon iznad glave u svojoj sobi, one bi padale na papir ispred mene, a ja ih hitro olovkom bilje`io dok nisu i{~ezle. Svom snagom sam htio i `elio da moje rije~i budu tako potpune da kad napi{em ki{a papir bude mokar. I ja sam dolazio do zida savr{enstva; da, do zida, preko se nije moglo. Bio je to ogroman, kao od svjetlije boje granita, ugla~ani zid iza kojeg jeste bilo potpuno savr{enstvo. Ali tamo za mene i, ina~e, za ljude, nije bilo ni~ega, ni~im se nisi mogao okoristiti. [tavi{e, morao sam se nekoliko koraka odmaknuti od zida, ovamo, unazad, da bih mogao da pi{em. Ako bih se primakao zidu, tamo je sve prestajalo i ja sam izbe-

30

BEHAR 101-102

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

zumljen hvatao objema {akama svoj pisa}i sto za kojim sam sjedio pi{u}i Vje~nika, potom naglo ustajao od stola i kao bez glave bje`ao i od pisanja i od ku}e i od svega. Danima sam lutao uokolo i danima mi je trebalo da se ponovo saberem. Pa ipak Vje~nik je napisan kako je mogao i morao biti napisan u devet poglavlja do 2005. godine, a onda i u jo{ deset poglavlja ElHidrove knjige 2010. Vje~nik i{}e jo{ jednu knjigu koja bi ovamo gledala iz daleke budu}nosti, ali pitanje je da li }u imati snage da je napi{em, jer odjek na koji su nai{li Vje~nik i El-Hidrova knjiga nije ni blizu mojim nadanjima i o~ekivanjima i to u meni ubija volju da nastavim pisati...

Zar su zlo~ini u Srebrenici pro{li? Ako su pro{li, zna~i li to da ih vi{e nema? Ako ih nema, zna~i li to da ih nikada nije ni bilo?... Ni{ta nije pro{lo, sve {to se dogodilo uvijek se i neprekidno doga|a.

Poku{aji {lampavoga knji`evnokriti~koga uni`avanja Vje~nikovih vrijednosti, me|utim, doga|ali su se na dva fona estetskom, u smislu kriti~arskih insinuacija da je glavni protagonist Vje~nika Abdullah Misri el-Bosnawi plo{an, plakatan lik, i ideolo{kom da je Vje~nik metafizi~ka bajka s tezom, vertikalno impostirana. U njemu je Bog, naime, i stvarni i simboli~ki kapital. Za{to bi to bio razlog za panjkanje svjetonazora upakirano u tobo`e knji`evnokriti~ku argumentaciju? Uop}e, {to misli{ o (dis)kvalifikacijama po kojima su duhovne istine anakronizmi, a vjera patrijahalan institut koji se ima protjerati iz knji`evnosti? Ako i mal~ice pretjerujem, ne mo`e se odre}i da je u recentnoj zapadnoj knji`evnosti te{ko na}i naratora konstituiranog na vjerskoj podlozi. Nalazimo se u vremenu potpune halabuke, potpuna sljepila, vremenu u kojem je umjetnost uvreda, kako neki dan re~e jedan poznati savremeni doma}i dramski pisac. Ti poku{aji {lampavoga knji`evnokriti~koga uni`avanja Vje~nikovih vrijednosti uglavnom su rezultat pogre{nih, neta~nih premisa o romanu, a ponekad se romanu prilazilo i na krajnje surevnjiv, knji`evnom vrednovanju neprimjenjiv na~in. Ponekad se romanu prilazilo kao da se radi o piscu po~etniku. Ali ~ini mi se da Vje~nika jo{ niko nije kako treba pro~itao, ni oni koju su mu prilazili s ljubavlju i dobrohotno, ni oni koji su mu prilazili s mr`njom i predrasudama. Svima je promaklo da pro~itaju ono {to pi{e! Vje~niku su svi sudili i presu|ivali, niko ga naprosto nije ~itao. [to se ti~e samoga islama, od devet poglavlja romana samo se jedno, i to sedmo, bavi, uslovno re~eno, islamom, jer sve vrijeme, uvijek pi{em samo svoju pri~u, pa ipak kao da je islam bio nepremostiva prepreka da roman bude pro~itan. Iako se

to ne tvrdi ba{ eksplicitno, postoji u ovom romanu neka vrsta muslimanske samosvijesti zasnovane na stavu da je islam superioran drugim velikim monoteisti~kim religijama jer zna vi{e od njih; u sebi supsumira proroke i u~enja prethodnih religijskih sustava. Islam, u Ibri{imovi}evoj interpretaciji, ne negira ni ne unizuje druge religije, ali ukazuju}i im du`no po{tovanje, on ipak polazi od postavke da tek vjersko u~enje proroka Muhameda nudi pravi, potpun i ispravan put do Boga. (Velimir Viskovi}: Je li Vje~nik doista postmodernisti~ki roman?, Odjek, Sarajevo, 2007.) Tako|er: Allah je ~vrsta to~ka o koju je oslonjen svjetonazor naratora, a i autora ovoga romana. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Dosada{nji uvid u recepciju govori mi da dio javnosti ovu knjigu do`ivljava kao vrhunsko, dugo i{~ekivano djelo koje mo`e imati klju~nu ulogu u nacionalnom i vjerskom osvje{}ivanju Bo{njaka, djelo koje im vra}a samopo{tovanje nakon svih patnji i poni`enja kojima su bili izlo`eni u posljednjem ratu, koje ih vra}a religiji koja ~ini njihovu ljudsku bit i tijesno je prepletena s bo{nja~kim etnicitetom. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Oni, pak, bo{nja~ki intelektualci koji suvremenu Bosnu do`ivljavaju kao sekularnu dr`avu, s ja~im osloncem na Europu i suvremenu zapadnu umjetnost, zasigurno u Ibri{imovi}u ne}e prepoznati svojega barda. (Isto, V. Viskovi}, Odjek, Sarajevo, 2007.) Ja se g. Viskovi}u zahvaljujem na zapa`anjima, ali nijedna od navedenih implikacija Vje~nika nije bila moja knji`evna intencija. Usto sam, ako smijem dodati, i to nimalo formalno, najdubljeg uvjerenja da roman Vje~nik po svemu pripada evropskoj knji`evnosti i savremenoj zapadnoj umjetnosti, nadam se, oboga}uju}i ih...

BEHAR 101-102

31

Posljednji intervju: NED@AD IBRI[IMOVI]

Za{to se kultura zaborava nametnula kao carinik svemu {to se sje}a? Za{to je motiv ljudske dugovjekosti/besmrtnosti ispao iz vremana, iz mode? Uostalom, za{to on slobodarski duh, ako je uistinu slobodan, uop}e `ivcira? Imam dojam da je pitanje grijeha, koje obilato tematizira{, likvidirano iz knji`evnosti i da je i ono tako|er uteg Vje~niku, {tovi{e jedan od klju~nih. Da je ovo {to gledam, pjevam i ma{em rukama sve? Ja u to ne mogu da vjerujem. U to ~ovjek, uostalom, nikada, od samoga svog po~etka, nije ni povjerovao. Nema ni{ta od kazne, grijeh se mora ili sprije~iti, ili oprostiti. Pa o ~emu se zapravo radi? Pa ni o ~emu, samo o uljudbi. Pa i kad je Vje~nik u pitanju, radi se samo o uljudbi. Do sada je bilo mnogo neuljudnoga u odnosu na Vje~nika.

Knjiga Adema Kahrimana iz druk~ijeg je klju~a, iz svjedo~enja neposrednog u`asa. Ona nastoji sprije~iti ve} po~injeni zlo~in. Februara mjeseca 1992. godine napisao sam ~lanak pod naslovom Srpske du{e i ~etni~ki naum. Dozvoli mi da ti citriram dvije-tri re~enice: Samo nikada vi{e ne}u zaboraviti da je muslimanski narod protjerivan sa svoje hiljadugodi{nje zemlje, ubijan i satiran. I sabijan u rije~ neopredijeljen. Vi{e nikada ne}u zaboraviti da je 1991. godine jugoslovenska vojska otvoreno stala na stranu samo Srba, iako su tu vojsku pravili i pla}ali svi narodi Jugoslavije, i ne}u nikada zaboraviti da srpska stranka u Bosni i Hercegovini moju du{u rastavlja, pritiskaju}i me svakojako, od du{a mojih prijatelja Srba. A da ne govorim napamet, evo prizivam i pozivam ovih devet srpskih du{a. Potom ~lanak pod inicijalima imena i prezimena devet ljudi, Srba, koje sam znao i poznavao, opisuje njihove

du{e. Evo ponovo inicijala tih ljudi: B. P., B. S., G. V., S. T., M. ^., M. A., D. [., \. S. i D. [. Za neke od njih, dvadeset godina nakon {to sam ~lanak napisao, ne znam ni gdje su ni da li su `ivi, ali nijedan od njih niti je pri{ao ~etnicima, niti je oti{ao u ~etnike. Ponosan sam na tu, pretpostavljam slu~ajnost! (Pogledati: N. Ibri{imovi}: Izabrana djela, Svjetlost komerc, Sarajevo, 2005., Ruhani i {ejtani inspiracija, str. 34.) Kao {to namirem nad Bismillom kojom je Allah, uzdam se trajno, pomilovao bosanska brda, isto tako namirem i nad katoli~kim dahom i mirisom Bosne koji kao p~ela matica oko sebe skuplja i emanira, recimo, fra Mirko Majdand`i}, gvardijan Fojni~kog samostana. Ka`em namirem, jer moja je snaga mala za ne{to pregnantnije, snaga jednog jedincatog ljudskog bi}a. I to su dvije sli~ice iz `ivota mene-Bo{njaka naspram onoga {to se zove bosansko srpsko-pravoslavno i naspram onoga {to se zove bosansko hrvatsko-katoli~ko u jedinoj mi zemlji i domovini. Dvije nemo}ne sli~ice naspram u`asnog i krvavog bosanskog usuda.

Bo`jim odre|enjem ovdje se razgovor s Ned`adom Ibri{imovi}em zavr{ava. Smrt ga je naprasno prekinula. Kako rekoh, posljednja dva odgovora ostala su tek skica. @elio sam, `eljeli smo Ned`ad i ja razgovarati jo{ o mnogo~emu, osobito o El-Hidrovoj knjizi. Stoga, kao nekovrsnu kompenzaciju za na{ nedovr{eni posao, Behar objavljuje svojevrsni autopoeti~ki tekst rahmetli Ned`ada o El-Hidrovoj knjizi. Kao satisfakciju za El-Hidrovu knjigu i njezina autora, a mo`da ponajprije na{u utjehu.

Bez obzira na to u kom dobu, u kakvom dru{tvu i u kakvom politi~kom sistemu `ivjeli, uvijek se mo`e zate}i hrpa pjesnika raznih poetika, jedan je lirik, jedan sklon misaonoj poeziji, jedan optimisti~an, jedan pesimisti~an, a jedan u svojoj poetici mo`e biti i mra~an. E, meni dr. Enver Kazaz li~i na nekog mra~nog pjesnika upornog u svom mra~nja{tu, ~ak zaljubljenog u svoje mra~nja{tvo.

32

BEHAR 101-102