1

PROMETEJ SAVREMENA PROZA

Urednik: Safet Sijari Recenzenti: Nedad Ibriimovi Hazim Akmadi Fehim Kajevi Likovna oprema: Nurko Hodi
CIP Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 821.163.4(497.6) - 31 SINANOVI, Mirsad rtvovanje vuku / Mirsad Sinanovi. - Sarajevo : Prometej, 2003. - 261 str. ; 21 cm. - (Savremena proza) Biljeka o autoru: str. 261 ISBN 9958-9548-0-X COBISS/BH-ID 11672838

Rjeenjem Federalnog Ministarstva obrazovanja, nauke, kulture i sporta br. 041585/03 od 23. 01. 2003. godine knjiga "rtvovanje vuku" autora Mirsada Sinanovia, osloboena je plaanja poreza na promet proizvoda i usluga.

Mirsad Sinanovi

RTVOVANJE VUKU

Sarajevo, 2003. godine

3

SADRAJ
SADRAJ ............................................................................................... 4 I ............................................................................................................... 7 II ............................................................................................................ 17 III........................................................................................................... 29 IV .......................................................................................................... 43 V............................................................................................................ 48 VI .......................................................................................................... 53 VII ......................................................................................................... 57 VIII........................................................................................................ 59 IX .......................................................................................................... 60 X............................................................................................................ 62 XI .......................................................................................................... 66 XII ......................................................................................................... 68 XIII........................................................................................................ 75 XIV ....................................................................................................... 78 XV ......................................................................................................... 86 XVI ....................................................................................................... 94

XVII ...................................................................................................... 98 XVIII ................................................................................................... 102 XIX ..................................................................................................... 104 XX ....................................................................................................... 107 XXI ..................................................................................................... 109 XXIl .................................................................................................... 114 XXIII ................................................................................................... 123 XXIV................................................................................................... 132 XXV .................................................................................................... 137 XXVI................................................................................................... 140 XXVII ................................................................................................. 145 XXVIII ................................................................................................ 150 XXIX................................................................................................... 152 XXX .................................................................................................... 160 XXXI................................................................................................... 162 XXXII ................................................................................................. 164 XXXIII ................................................................................................ 166 XXXIV ................................................................................................ 168 XXXV ................................................................................................. 170

IZ RECENZIJA .................................................................................. 173 ROMAN TRAUME I NADE ............................................................. 174 UNIVERZALNO DOBRO PROTIV ZLA ......................................... 176 HOD PO OTRICI NOA ................................................................. 179 BILJEKA O AUTORU..................................................................... 180 Dodatak - Intervju Novim Horizontima: KIMA TEME O GENOCIDU SU MOSTOVI .............................................................. 181

I
Sunce se bilo tek pojavilo iznad Ostita kad je"Maglievim" kamionima u elebie stigla bukova graa. Kako je bilo dugo do veeri, elebiani nisu hitili, samo im je bilo udno to e im ovoliko bukove grae. Bilo je toliko da se dvadeset kua moglo popoditi, pa da ne gledaju svoje zemljane podove. Osjeali su da se neto sprema sa tom bukovinom, ali nisu time razbijali glavu, niti su ta priali. Njihovo je odvajkada bilo da rade na zemlji i uvaju stoku. I ni oko cga se nisu sekirali. Duga od dva do tri metra, bukovina je bila tcka pa su je jedva podizali. Prvo su kopali rupe, a onda su bukove kolce drvenim maljevima zabijali u zemlju. Tako su utvrdo sve radili da se inilo kako e stolovi tu godinovati. I ba ti stolovi nasekirali su Jovana Radovia, najuglednijega domaina u elebiima, uvenog po dobroj rakiji i potenju, jer mu nije ilo u glavu a nije mu bilo ni pravo da toliki stolovi budu na njegovom imanju. Eno im Mileta nakraj elebia, ima zemlje koliko svi oni, a ima i estericu odraslih sinova, pa mu pomo ne bi trebala. Tako je mislio domain Jovan Radovi, ali njega i njegovu enu Stojanku pozvali su da dou u grad, u crkvu Sveti Nikola u erezluku, gdje im je pop Sekula dao papire i crtee, prema kojima je i orav mogao vidjeti ta e biti na njegovom guvnu. Hajde, Jovan e posluati popa, ali to su ba njega odredili za domaina? Prvi put se zabrinuo otkako mu je sin Stojan otiao u Njemaku, prije dvadeset godina. Dobro, jeste srpska ast biti domain, pored toliko Srba u selima ovoga kraja, hvalit e ga svi Srbi iz Krnje Jele, Metrevca, Vranovia, Jemita, Zavaita i Rijeke, ali Jovan se sjetio jo neega... Poznati profesor iz Sarajeva, koji je rodom iz ovih krajeva, pozvao je i Stojana, njegovoga sina jedinca, da doe u elebie, a za Stojana svi priaju da je postao bogat u Njemakoj... Eto, sin mu vie nije dao mira, a ne ovi stolovi...

Jovanu ba nimalo nije bilo pravo to e se toliko ljudstvo iskupiti na njegovom imanju. Znao je svoje voke uduu, svaku je sam zasadio i podigao, godinama ih pazio i bio ponosan na njih, sretan kada probeharaju, a kada rode ljive, jabuke i kruke, srei njegovoj nije bilo kraja. Jovanova rakija od kruke i od ljive bila je uvena u foanskom kraju, nije bilo niti jednog uglednog domaina a da od Jovana nije kupovao rakiju. I drugi u selima oko elebia pravili su rakiju, ali nije bila ni blizu Jovanovoj. Govorilo se da samo njegova ulijeva snagu i krepost. Glas o Jovanovoj rakiji doao je i do Sarajeva, pa kada bi Foaci ili u ovaj gad da trae neto za sebe, nosili su Jovanovu rakiju od kruke, a i nekakav Gagula iz Beograda mahsuz je sa svojima dolazio u elebie u lov i nikada se on i njegove kolege nisu vratili a da ne svrate kod Jovana na rakiju. Govorilo se da Jovan ima ist zrak i dobru zemlju, pa tako i zdrave kruke, ljive i jabuke, to niko nema u foanskom kraju, a Gagula je nakon svakog, krupnog gutljaja, govorio: - Ova rakija i mrtva Srbina die na noge. Od nje starac postaje momak. Svi bismo je morali piti, jer ona Srbe dri na okupu. Jovanove komije nisu dale svojoj djeci da idu u njegove vonjake, pa su tako uvali Jovanovu sreu, a on je ivio samo za tu svoju sreu i za sina Stojana, o drugome nije ni mislio. Sada mu njegovu sreu remeti taj dolazak uglednih Srba iz svih okolnih krajeva, te od Srbije i Crne Gore. ta e s tolikim gostima i autima? ta e biti sa njegovom vonjaciina? to su mu pozvali sina?... Svu bukovu grau elebiani su dobili iz pilane "Magli" u Brodu kod Foe, skrojenu za stolove. Prvo su oblovinu "Maglievi" oferi dovezli umskim putevima ak sa Metrevca, odakle je dovoena najkvalitetnija oblovina, a onda je velikim dizalicama sputana na gatere u brodskoj pilani, te izrezana prenoena do pogona... Iako nije bila mudrost postaviti stolove, elebiani su radili sporo, utke, i nekako obazrivo, kao da e pogrijeiti, nisu svaki dan postavljali stolove za tako visoke goste. Moralo je biti sve kako je 8

dogovoreno u crkvi Sveti Nikola u erezluku, gdje su se tih dana sastali najvieniji Srbi sa popom Sekulom. Jovan Radovi iao je od grupe do grupe svojih elebiana i pokazivao papir na kojem je sve bilo napisano i nacrtano... Do podne, elebiani su postavili dvadeset i osam dugakih stolova na velikom guvnu oko kojeg su bile zasaene Jovanove voke. Onako izdaleka, bilo je lijepo vidjeti nove stolove ispod probeharalih voki, izgledalo je da su stolovi izrasli iz zemlje a behar se s neba spustio. Domainu se od njegove kue inilo da se behar stopio sa stolovima... Prelijepo je bilo na guvnu Jovanovom... Ne potraja dugo, a ene su iz Jovanovog podruma ve iznosile velike, bijele stolnjake sa plavim arama, koje su Jovan i Stojanka dobili u crkvi Sveti Nikola, a pop ih naruio u Sarajevu od nekog trgovca. ene su utei prekrivale stolove, kao da e razgovorom ukloniti ovu ljepotu, a Jovan se udio: nikada se u elebiima nije utjelo kada dolaze gosti. I njemu je bilo ugodno gledati plave are na bijelim stolnjacima, koje su bole oi elebiana, na guvnu u probeharalom vonjaku. U Jovanovom podrumu elebiani su komadali volovsko meso, a onda ga u rukama nosili do stolova. Velike komade mesa razbacivali su po stolovima, i nikome nije moglo zafaliti. udili su se to e toliki komadi mesa, to nisu izrezani, doneseni u tanjirima, ali na Jovanovom papiru nije bilo tanjira, kaika i noeva. Meso e se jesti rukama... Jovanu nije ilo u glavu da e tako ugledni gosti meso rukama trgati. Valjda ne misle da se tako jede u elebiima, najudaljenijem foanskom selu. im je ovako napisano, mislio je Jovan, na ovo neko zna odgovoriti, ali on to nee pitati. Samo da ovo bude i proe, pa da se on vrati vonjacima i stoci... Bjeao je od misli koje su ga napadale... One su odgovarale na ovo to ga je muilo, ali je domain sam sebe htio zavarati... Bilo ga je strah od predstojeih dogaaja... Onda su Jovanovi roaci iz stranjeg podruma poeli iznositi manju, drvenu burad u kojoj je bila rakija od kruke i od ljive, a koja je 9

u podzemnom podrumu godinovala. Nikada niko u ovim selima nije znao koliko rakije ima Jovan, pa su ga umjeli na prevaru pitati, a Jovana je mrzilo to to ga pitaju, jer ni on njih nije pitao ta oni imaju, te je mrzovoljno i odgovorao, mijeajui brojeve... Eto, sada se moglo vidjeti koliko rakije ima Jovan, trebalo je to samo izmjeriti i sabrati. Jovanovi roaci iznosili su manju burad, a elebianima se inilo da tome nema kraja, pa se nagadalo da iz svih godina, otkako se Jovan bavi rakijom, ima po dvadesetak manjih buradi. To je bilo najvee blago ovoga uglednog domaina sa elebia. Od toga je i bio tako bogat, da mu nije bilo ravna u ovome kraju... Roaci Jovanovi rakiju su sipali iz buradi u velike bokale, pazei da se ne prosipa, pa bokale sputali na sredinu stola, a pod svaki sto ostavljali su po jedno bure rezerve. Kako li je samo sve to Jovan nadgledao? Na stolovima nije smjelo biti nieg osim njegove rakije i volovskog mesa. Podalje su bukovi stolovi sa bijelim stolnjacima, ukraenim plavim trakastim arama, a iznad Jovanov behar. Sve ovo je bilo i nacrtano, pa se Jovan pitao kako su Srbi iz Foe i iz Sarajeva sve ovo nacrtali a da nisu bili na njegovom guvnu. Kao da su crtali tu na samom guvnu, tu ispod njegove kue. Nekakav crv mu nije dao mira, hodao je od kue do vonjaka, pa opet prema kui. Samo da ne misli na sina... Iako se uitelj protivio, omladina je za glavni sto donijela stolice iz male kole u Zavaitu. Uitelj Janko doao je u elebie i Jovana pitao ko e omladinu natjerati da vrati stolice u kolu. Znao je da e elebiani stolice raznijeti, i ko e ih sakupiti?... Jovanovi roaci pripremali su skrojenu bukovu grau za najvei sto. Njih deseterica nosili su drvenu grau da bi je donijeli ispred drugih stolova, navrh guvna. Iskopali su rupe i drvenim maljevima uzemljivali kolce, a onda polahko, odozgo, polagali teku bukovinu. To su Jovanovi roaci radili sporo, kao da su strahovali da e se elni sto sruiti pa nisu smjeli ii kraju, ili su eljeli da ovo potraje. Prema Jovanu, ni oni sami nisu znali kako treba raditi, urno ili sporo, samo su znali da se neto na 10

ovome guvnu sprema, pa ih je to bojaznilo i nije im dalo komotno raditi. Kada su postavili elni sto, prekrili su ga stolnjacima, samo to su ovi bili plave boje, sa bijelim ipkama po rubovima, i sa izvezenim orlovima po sredini. A onda, deset metara iza stola, iskopali su velike rupe pa u njih uzemljili kolce. Na kolce su ekserima prikovali daske, te je ovo liilo na visoki drveni zid iza velikog stola. Sada su bili potroili svu bukovu grau, pa se Jovan pitao ta e biti sa drvenom graom kada svi odu... Ako je donesena na njegovo imanje, pravo je da tu i ostane, da se dade elebianima... Stojanka, ena Jovanova, iznosila je iz kue ikone, one koje je dobila u crkvi Sveti Nikola od popa Sekule, a meu njima bile su i dvije koje je davno crkvi poklonio Radovan Glodaja, foanski trgovac, koji je svojim imetkom pomogao kada se crkva gradila. Kako je pisalo na Jovanovom papiru, ikone su vjeali na drveni zid iza velikog stola, pa su ih mogli vidjeti i oni od najudaljenijih stolova. Mnoge ikone, govorila je Stojanka, nekada su bile u crkvi u Kaurskom polju, no, te crkve vie nema, ali ostale su ove ikone. Znalo se da se one poslije slave moraju oprati u rijeci. Iz Ristine kue, koja je bila do Jovanove, osmerica elebiana iznijeli su kamenu figuru vuka, kakva se moe vidjeti u nekim manastirima. Sve je to gledao stari Radoje, koji je sjedio na tranocu, ispred Jovanove kue. Onako star, pomaui se tapom, ustao je i krenuo za figurom. Dotad je samo sjedio, puio i posmatrao elebiane kako rade. Kada su elebiani podigli figuru na mali sto ispred drvenog zida, prema Jovanovoj kui, starac je polahko priao figuri vuka. Svi su gledali u starinu, ekali da zastane, da se okrene prema njima, da im on potvrdi ono to oni sada misle. Radojevo starako tijelo nije htjelo pokrete, pa je ovaj pogrbljeni starac, kada je doao do figure, svojom koatom rukom blago pomilovao figuru vuka po glavi, kao da se radi o ivome biu. elebianima je bio okrenut leima i svi su utjeli i posmatral ta to 11

Radoje ini. Iako je imao vie od sedamdeset godina, tako da su ga drali postrani, njegova rije se sluala u elebiima, i u svim okolnim selima. Sada je govorio muklo, da su ga jedva uli: - Vue, tebe je sveti Savo blagoslovio da vazda od plijena izbira najbolje ovce, jer je to tvoje pravo. Ali, nemoj zamjeriti nama elebianima to te lovimo pukom, jer mi ne znamo da tebi treba ast ukazivati, a ne loviti te. Ti si na gost na sofri, pa emo ti sutra i jagnje zaklati. Drugim vukovima emo ovije meso nositi u umu, da se nahrane... Onda se Radoje okrenuo svojim elebianima, stisnuo koate vilice, uspravio se, i nastavio: - elebiani, nemojte se ljutiti na vuka kad vam zakolje ovcu. Sveti Savo odredio je da vuku pripada rtva, njemu treba dati ovcu. Kada sutra svi dou, treba otii u umu i prvo pozvati vuka na ruak. Zakoljite ovcu, nemojte aliti, i ostavite je u umi... Vi ste zaboravili da se na Kosovu rtvovalo vuku, a kada je Badnje vee, vuk se poziva na veeru. Moraju na stolu biti sva badnjidanska jela. Znajte to, Srbi! U elebiima su imali lovake puke, pa su se nadmetali u lovu na medvjeda, vuka i divlju svinju. Pokojni Stanoje Jefti zid u svojoj sobi prekrio je medvjeim i vuijim koama, pa je on po tome bio mjera najboljim lovcima. elebiani itav ivot rade na zemlji i uvaju stoku, da bi se prehranili, a najtee im je kada - daju. Jovan se sjetio da je nekakva ena iz Krnje Jele, kojoj se nisu dala djeca, nadjenula djetetu, kada ga je dobila, ime Vuk, jer su svi u Krnjoj Jeli mislili da nikakva bolest na vuka nee udariti, niti vjetice dijete s takvim imenom smiju pojesti. Ali, Jovanu nije bilo jasno kako Vuk moe biti krteno ime. Srbin ima krteno ime a kua njegova, porodica, ima krsno ime. Srbi su meu sobom roaci po prezimenu, a duhovna svojta po krsnom imenu. Zato je inovjercima krsna slava zatvorena, pa ko je prevjerio, taj ne moe biti zvanica u srpskoj kui.

12

Starac Radoje jo jednom je pomilovao vuka po glavi, okrenuo se i polahko zaputio prema Ristinoj kui, a da nikoga nije pogledao. Bilo je neeg sveanog u njegovome milovanju vuka, pa su ga u udu gledali dok je iao od stola... Nita nisu naglas rekli... Vraao ih je u vremena koja su prola... Sve je bilo spremno, i stolovi, i peenje, i Jovanova rakija od kruke i od ljive, i drveni zid sa ikonama, i kamena figura vuka. Sve je bilo tu, na Jovanovom guvnu, ispred Jovanove kue, ispod voki Jovanovih, koje su beharale. A kada su sve zavrili, pred samu veer, komije Jovanove prekrile su najlonima itavo guvno. Tim, irokim najlonima prekrili su i Jovanove voke, pa je sve iz daljine izgledalo kao veliki najlonski ator, koji je sletio s visine i tu ostao... Bio je ve mrak kada je Risto iz svoje kue donio kablo i veliki ventilator, koji su dobili u crkvi, te postavio na sredini, unutar najlonskog atora. Nije prolo mnogo, a hladan vjetar pirio je atorom. Volovskom mesu elebiana nije smjelo nita zafaliti, nije se smjelo pokvariti. Pop Danilo na sve je mislio, sve je bilo napisano i nacrtano na papiru kod Jovana. Mrak je bio tek prekrio veliku sofru na guvnu Jovanovom, a elebiani su se okupili u kui Ristinoj. Nije im bilo jasno ta sada da rade, lomila ih je ova teka tiina ekanja. Najlake im je bilo da ute, pa im je dobro dolazilo kada je tu utnju prekidala Ristina ena, koja je donosila rakiju. Ponekad bi utnju prekidalo neujednaeno treperenje svijea, kada se otvore vrata. Svi bi podizali glavu kad neko ue u sobu u kojoj su sjedili. Samo je stari Radoje neku muku muio. Teko je disao, poluglasno hroptao. Njegovo mumlajue hroptanje preobraavalo se u teko razumljive rijei. U mualjivoj tiini sluali su starca. A on je govorio kao da nabraja, kao djeca kad napamet naue zadau za kolu. - I prije sinrti njegove, u ljeto tree, sunce se u tamu pretvori tako da se i zvijezde u podne pojavie i krvav mjesec, pokazujui nesreu koja e doi od sinova Ismailjevih... I ad i nebo u stranom 13

sudaru. Tutanj i zveket, piska i vriska, buka i klepet, poklici i ropci, to se na zemlji mogu uti iz grla i iz nozdrva, od kopita, od metala, od truba, od drvenih palica, kostiju i zuba, od zategnute koe na bubnjevima, od vjetra i kie. Sijevanje maeva i kopalja, blistanje kalpaka i srebrnih uzdi, lepranje azijskih bajraka i crveno-bijelih krstaa, bijela lica evropskih ratnika, tamnouti Azijati i ugljenocrni Afrikanci, snjeni turbani i aleve akire, plave i krmezli dolame, ute i oranane izme, konji i kerovi, sive kamile i sokoli... Jedni padaju od topuza, drugi upaju strijele iz tijela, rukama steu rane da zaustave krv... Jo bi Radoje nabrajao da u kuu Ristinu nije uao Jovan i pozvao elebiane. Vjetar je bio skinuo najlon sa onoga elnog stola i drvenog zida. Ljudi su bezvoljno izali, radije bi sluali starog Radoja, iako nisu sve razumjei. On ih uzvisuje, govori im ono to u dui osjeaju... Uavi sa enom u svoju kuu, Jovan nije mogao a da ne upita: - Stojanka, zna li ta e ovo biti? - Jovane, pita ta e ovo biti? Kao da ja ne znam tebe i tvoje Radovie... I svi elebiani se prave da ne znaju ta e biti... uo si Radoja kada je priao o vuku. Zaboravili smo srpske obiaje, srpske pjesme i srpsku istoriju. Proe nam ivot u radu, a sve nas minu... Jesi li uo kako je Radoje govorio o vuku? To i ti zna. Na vuka se ne smije ii pukom, kao to ti ide sa onim Jojiem... Moj otac nosio je ovije meso duboko u umu, a mi djeca smo ga pratili. Kada bismo stigli do jedne istine, zvali smo vuka da doe na ovetinu. Eto, to je istina. Jovan, onako bojaljivo, pogledavi Stojanku pravo u oi, ree: - Nisam na to mislio, Stojanka. Znam ja srpske obiaje. Nego, ta e ovo biti? Sutra smo domaini svim Srbima. Bie ih i etiri stotine. Samo me udi to je pop Sekula sve ugovorio u crkvi Sveti Nikola, a ne na naem imanju. - uti, Jovane - ljutito e Stojanka. - Opet se pita... Njihovo je da se dogovaraju, a nae da sluamo. Treba da nam je ast to e toliki 14

Srbi doi i biti nai gosti. A nije nam bilo ni troka, osim rakije... Pravi se da ne zna ta e biti... I sam zna da su prije u elebiima ivjeli muslimani, a sada ih vie nema. Tvoj otac je oslobodio elebie u prolom ustanku Srba. - Nemoj o tome, Stojanka... Hou da se to zaboravi... - Na ovih deset hektara zemlje usred elebia, na kojoj mi sada ivimo, ivjela je familija onih Fazlia. Samo najmlaeg Fazlia spasio je Vojin Lei, a njegovu majku, brau i sestre, zaklali su Srbi u kui Hamdije Hadia. U istoj kui zaklali su mnogo ena i djece. Zatim su kuu zapalili... - uti, Stojanka.. . - Fazlii sudom, Jovane, ve pedeset godina trae da im se vrati zemlja... Nakon ovoga ustanka, muslimani nee imati kome da se ale. - Stojanka, nemoj mi govoriti da mi ivimo na tuoj zemlji... Ja etrdeset godina obraujem ovu zemlju. - to se pravi da ne zna? Radovii su poznati... Oni su tvoj ponos, a ti to baca u zapeak. - Neu o tome da priam... Rakija je nae najvee bogatstvo, godinama sam joj ugoavao i od nje imao koristi. Zato smo najbogatiji u selu... Da nam ne otete voke, a lako e biti za rakiju. Nego, Stojanka, nita ne zbori, a sutra nam dolazi sin iz Njemake. Jedinac nam je, nije nam se dalo... - ta u ti zboriti? - opet e ljutito Stojanka. - Isti je ti, samo radi... Za ovih dvadeset godina, otkako je u Njemakoj, postao je bogat. - Zato ga pop Sekula i ovi iz Sarajeva zovu da doe... Da nema para, ne bi ga zvali... - Dobro je to ne dolazi sa enom Savkom i sinovima Savom i Duanom... ta e oni ovdje? Sutra ga pred gostima nemoj pitati za sinove, da i njih ne pozovu.

15

- to? - Nemoj ga to pitati... Dri se podalje od toga... Neka Sava i Duana tamo... Ovo e potrajati... Kako drugi, tako i mi, Jovane... Ti si sin srpskog junaka Nea Radovia, koji je klao po elebiima muslimane i palio im kue... Nemoj se snebivati.

16

II
Taman to je Sunce razbilo maglu iznad Jemita, kolona automobila zaustavila se u dvoritu iza Ristine kue, dolazili su prvi gosti. Doekivali su ih Jovan i njegovi elebiani, nekako zbunjeno, jer nije ala doekivati goste iz Sarajeva, te iz mnogih mjesta u Crnoj Gori i Srbiji. Lahko bi bilo da su samo iz foanskoga kraja. Jovan se iznenadio kada je vidio goste u folklornoj nonji, i u srpskim uniformama iz Prvog svjetskog rata, sa ajkaama, utegnute irokim opasaima. Svi koji su izlazili iz automobila, grlili su se sa domaima, nazdravljali, podvriskivali, krstili se, a onda se ilo prema Jovanovoj kui. Zastali su od ushienja, ne vjerujui oima, da je pred njima ovakva trpeza, sofra u probeharalom vonjaku Jovanovom, sa istaknutim ikonama i s figurom vuka na bukovom postolju. Otkuda to u ovome selu, daleko od Foe? Od ushienja, neki gosti, kada su uli u Jovanov vonjak, ispalili su iz pitolja po nekoliko metaka, pa su svi dizali ruke uvis, nazdravljajui ovakvome doeku. A kao odgovor, iz automobila koji su se pribliavali elebiima, uli su se itavi rafali iz oruja. Jovan je opet poeo misliti na svoj vonjak. ta e biti kada se uhvate njegove rakije od kruaka? ta e Jovanu slava i hvala bez vonjaka i rakije? Nekakav Srbin manjeg rasta, dotjeran, u odijelu sa irokom, plavom kravatom, kada je dolazio u vonjak, priao je Jovanu, zagrlio ga i poljubio tri puta. A onda je podignuo ruke uvis i zavikao: - Daj, Boe, ovome domu slonu druinu, i valjane, radine ljude, dobre gospodare. U birtije ne svraali, na putu se ne prevaljivali. Po sudovima se ne erali, a budali oprostili. Tue mee ne preorali, muke

17

drugom ne eljeli. to imali, to bratski dijelili, od sirote i prosjaka ne zaklonili: udijelili kljastu i slijepu, a Bog vidio i namnoio. Da Bog da. Dok je govorio, svi u vonjaku nazdravljali su rakijom Jovanovom: - Tako je, Rakoviu pametni! I drugi su prilazili Jovanu i po tri puta ga ljubili. U tome, kao grom iz vedra neba, odjeknuo je, negdje blizu, rafal iz pukomitraljeza. Uinilo se da je i pukomitraljezac u vonjaku. Mnogi nisu znali ta da rade, toliko ih je ovaj rafal iznenadio. Neki su se mahinalno sagnuli ispod velikih stolova, dok su drugi utjeli i gledali u Ristinu kuu, odakle nije prestajalo. Jovan se ustraio, mislio je da e mu pozliti. Sve je trajalo jednu minutu, dok nije prestalo. Prvi gosti koji su doli sebi, pojurili su prema Ristinoj kui da vide onoga to ih isprepada... Ispred kue naletjeli su na sirotog Radisava iz Jemita. Risto mu je bio dao podrum da bi tu ivio, a on mu je radio na imanju. Naletjeli su na Radisava dok je omotavao dugi redenik oko pasa, trei ukrug za krajem redenika, koji se vukao po zemlji. Na pragu je bio ruski mitraljez "tepsija", koji je Risto uvao u sanduku, u podrumu, odakle ga je Radisav izvukao... Gosti su opkolili Radisava, podigli ga uvis, pa ga bacali u zrak, i ljubili kada bi im pao u ruke... Ima ve mjesec kako je Risto u podrum unio mitraljez, ali nije ni slutio da e ga Radisav izvaditi iz sanduka... Dok su gosti ljubili Radisava, Risto je pokupio redenik i unio mitraljez u kuu... Dolazili su i najvieniji gosti, sjedali za elni sto, a da Jovan nikoga nije poznavao, niti mu je ko govorio koga i kako da doeka. Doao je Ostoja iz Sarajeva, rodom iz ovih krajeva, iz sela Orahova, nedaleko od elebia, te pop Sekula, mnogi profesori sa fakulteta, svetenici iz Srbije, profesor Maksim iz Sarajeva, rodom od Ustikoline, Kako iz Crne Gore, i mnogi ugledni Srbi... Sve srpske glave na jednom mjestu... Ko bi ih sve znao? Pogotovo Jovan, koji je 18

znao samo za rad. Mnoge od njih znala je njegova Stojanka. Svi su se pri susretu ljubili i primali na prsa. Kada su zaposjeli stolove i probali rakiju i meso, stresli se od Jovanove rakije od kruaka, nadmeui se u zdravicama, Jovanu je laknulo, jer vie se nije imalo ta raditi, te je uao u svoju kuu, gdje je bila Stojanka. Nije mogao a da ne kae: - Vidje li onu mitraljeinu? I to kod budalaa! Ko bi rekao da Risto ima mitraljez? - Jovane, ti sve zna, samo hoe da ja to kaem, jer si straljiv... Svi po selima dobavljaju oruje, samo ti govori da odgaja svoj vonjak. Sin Nea Radovia misli na vonjak! - I ja sam nabavio puke. - Znam da si nabavio deset puaka i da ih uva u podrumu. A pravi se da nita ne zna... Kako sav srpski narod, tako emo i mi, Jovane. - Opet, pucaju. - Samo ne pitaj ta e ovo biti... Bie da kao Neo kolje muslimane... Svi Radovii su to radili. Samo je tebe strah... Idi kod Nea, neka ti kae kako se to radi. Nita ne zna... Nee ih Vojin Lei spaavati, pa da Fazlii trae svoju zemlju... U Hrvatskoj dig'o se srpski narod na ustanak, a sada e i u Bosni. - Pa... - Sluaj, Jovane... Srbi 'oe da oslobode Bosnu... To svi znaju... I ti zna, samo 'oe da ti ja kaem. - Od koga e da je oslobode? - Kako od koga, crni Jovane? 'Oe da ti ja kaem ono to ti godi dui. Pitaj Nea Radovia. - Od koga?

19

- Od crnog Arnauta, avole... uo si Radoja... Muslimani su Turci, prebjeglice, a srpske su krvi i srpskoga koljena. E, Srbi e od njih Bosnu osloboditi... Tjera me da kaem ta ti je od Nea u nasljedstvo ostalo... - Iz prolog rata... - Iz svih srpskih ustanaka, Jovane. - Kad smo klali ljude, ene i djecu, pravili ugalj od njihovih kua... Prije su u elebiima ivjeli i muslimani, znam ja dobro. Sve smo ih pobili, pa uzeli nji'ovu zemlju... Kue smo zapalili... Znam ja, nije da ne znam... Nego, taman kada se sve zaboravi... Jesmo li mi, Srbi, bolesni? Svi Srbi kolju muslimane. Sada je red na mene i na moga sina Stojana! - poeo je vikati Jovan Radovi. - ta je s tobom? - udila se Stojanka. - Idi kai Neu da smo mi Srbi bolesni. Sve me tjera da ti ja govorim, kao da si se preko noi promijenio... Sto put sam ti rekla, Jovane. Kuda na narod, tamo emo i mi... A zna i sam da je ovo srpska zemlja, samo se pravi da ne zna. Znam da e klati muslimane na eljeznom mostu u Foi, kao to je radio Grujo... Kada oslobodimo zemlju, imaemo svoju dravu... Treba sluati Ostoju i Maksima, pa neemo skrenuti. Dok su oni razgovarali, u sobu je iznenada uao njihov sin Stojan. Zastao je na vratima, gledajui ih uznemireno. uo je razgovor. - Stojane! Stojan je jo stajao... Stojanka i Jovan grlili su ga na vratima, a on je utio... Roditelji su se izmakli da ga pogledaju. Visok i stasit, glatke crne kose, u novom sivom odijelu, sa svijetlom kravatom, gospodskoga dranja. Iako je bio blizu etrdesetoj, Stojan je izgledao kao neko iz sasvim drugog svijeta, nikako iz ovoga u elebiima. Visoka ela i odnjegovana lica, te njenih dugih ruku, bio je ljepi od Jovana u najmlaim danima... Uznemiren onim to je uo, proaptao je: 20

- Moji roditelji, Stojanka i Jovan... Odmalena vas zovem po imenu... Sada znam to su me zvali iz Sarajeva da doem u elebie. A i ti si, Jovane, domain. Sve mi je jasno... Stojanka ga prekide: - Stojane, i tebe e Srbi slaviti. - Slavie nas danas, a sutra, Stojanka? Ja dvadeset godina radim u Njemakoj, imam raune u njemakim bankama, pa sve to treba dati, da bi me slavili. Od mene doktor Rako trai da svoj kapital prebacim na raun "ujedinjenog srpstva", pa u biti neko u njihovoj stranci. Stojanka, ja sam radio po esnaest sati, nijednog dana nisam bio na odmoru, i sve to treba dati za to ujedinjeno srpstvo. Kakvo ujedinjeno srpstvo u svijetu koji se ujedinjuje?... Jovane, jo malo pa e itav svijet biti jedno veliko selo, u kojem e se, kao u elebiima, svi znati. Tebi je teko to shvatiti, ali ja ve ivim u tom velikom selu. Moji sinovi, Savo i Duan, ukljue kompjuter i razgovaraju sa prijateljima na Novom Zelandu, a Srbi hoe dravu u kojoj e biti sami. - Ja sam ti starijem sinu dala ime Savo, a mlaem Duan. - U Njemakoj Duana zovu Miler, dobro igra fudbal. Ime njemu nita ne znai, Stojanka. - Prvo da imamo svoju dravu, pa emo krenuti tvojim putem. - Jovane - obrati se sin ocu - ti si bar pametan. Sve e ovo proi, a valja obraz sauvati. Nigdje ne treba biti meu prvima... Sjeti se one tvoje bolesti, kojoj nije bilo lijeka, a Rasimov otac Hamid je iz ieva dolazio pa te svojim travama lijeio. Ja sam sa Rasimom iao u kolu, dobro smo se pazili, i zato te Hamid lijeio. - Znam ja to, Stojane. Hamid mi je po cijelu no znao travama oblagati prsa, sve dok bolest nije minula. Minula kao da nikada nije ni dola. I Stojanka, kada je boli glava, trai od Hamida da joj donese ajeve...

21

- Od svih tih trava i ajeva bolje je da Srbi imaju svoju dravu. Pa opet emo lijepo ivjeti sa muslimanima. Ako se pomole u crkvi Sveti Nikola. - Zar tako, Stojanka? - Ne pitam se ja, Stojane. Oni koji se pitaju sjede za elnim stolom. uje li one govore? Oni znaju ta je srpska politika, i ta je srpska istorija. Nae je da sluamo. Na Jovanovom guvnu, ispod probeharalih voki, gosti su trgali meso i pili Jovanovu rakiju. A nakon Jovanove rakije od kruke, kao da su bili na nekom drugom svijetu. Bili su sigurni da ovakve rakije nema nadaleko. Njihovi obrazi su plamtjeli, rakija je gorjela u njihovim pluima i oni su arovito govorili. Jovanova rakija ih je uzdizala i zanosila, a nije ih u govoru izdavala. Bili su jedno, i nazdravljali su, veselili se. Za ovaj "istorijski" dan, i za ovakvu sofru, i jeste bila Jovanova rakija. Kada je ustao pop Sekula, svi su pogledali u njega, zautjeli i ekali... Pop je blago poljubio krst na grudima, pogledao prema svakom od stolova, i progovorio: - Va slavu ie va trojici: Boga oca, njegova Sina i presvetoga Duha. Mi slavimo Gospoda Boga i spasa naeg Isusa Hrista. Na slavu ie svete Bogorodice, preiste Djeve Marije, svetoduhne matere Boije. Va slavu ie asnoga i ivotvornoga krsta. Svetije Aranela i sviju Anela nebesnije sila. Svetije proroka: Mojsija vidovita, Ilije gromovnika, Nikole brodovita i Jove Krstitelja. Va slavu ie bogosnije otaca trista i osamnajest, ie na Nikeju sabrae se, sastae se, Ariju oborie, prozborie, 'riansku vjeru utvrdie, prema slavnoj srpskoj vjeri. Da 'valimo zakon pravoslavni, za molbe moljene. Va slavu ie etiri evanelista: Marka, Matije, Luke i Jovana, svetije apostola Petra i Pavla, svete Petke i Nedelje mlade, koje one esto dolaze, a mi jo ee pregreujemo, i vraa Kuzme i Dimnjana. Pop Sekula je zastao, pogledao prema zadnjem stolu. Svi su utjeli i ganuto sluali. Sekula je znao da oni sve ovo ne razumiju, ali znao je da oni osjeaju ovo to im on govori, pa je zato nastavio: 22

- Sviju muenika, koji prooe bosi i goli kroz oganj i vodu: ura, Dmitra, Mratindana, Todora Stratilata i Jovana Krilata, sviju muenika i muenica i Ognjene Marije. Va slavu ie episkije svetitelja: Sime starca mironosca, Save sveca, Arsenije uitelja, Maksima vladike, Stevana prvog kralja, Milutina, Stevana Deanskog i cara Uroa Duana mlaeg; cara Lazara, naeg viteza, i Miloa junaka, na Kosovu postradae, na Vidovdan glave izgubie za vjeru 'riansku i rod srpski. I jo svetoga Jovana Despota, Majke Anelije, srpske gospotine, Stevana tiljana. Oni podigoe crkvu Jedusalimsku u Srijemu zemlji ravnoj i Krajini slavnoj. Da se veseli Petrova gora, Velebit planina, i sveti manastir Komogovina. Pop je ponovo zastao, umoran od silnih kazivanja i nabrajanja, i pogledao prema stolovima. Njemu, slabanih oiju, inilo se da svi ekaju da nastavi. Osjeao je da ih je ganuo svearskocrkveni jezik, pa je glasnije govorio: I jo emo se pomoliti, krsnoj slavi pokloniti za ovoga potenoga doma domaina, domaice, sve eljadi i deice, kumova i prijatelja, pa i za neprijatelje, da ih osvijesti i prosvijetli Gospod Bog, ili sveti Ilija sa svojim gromovima. Tako nas pomoglo dananje krsno ime, vesela nam bila ova krsna svijea, rodila nam penica bjelica i vinova lozica, parojile nam se elice i bliznile ovce. Vieno nam bilo sveto koljivo i srpska leturija. Na zdravlje ivima, na spasenje pokojnima. Mnogo ljeta i godina. Amin. - Amin! - ulo se od svih stolova. Pop Sekula polahko je sjeo za elni sto. Gosti su ekali ta e rei ovi iz Sarajeva, htjeli su da im se kae to su pozvani u elebie pa da se okrenu Jovanovoj rakiji. Ovo to je govorio pop Sekula, po plamu nije bilo ni blizu Jovanovoj rakiji. To su sluali u crkvi, a htjeli su uti poznate Srbe koji su bili na elu srpskoga naroda... Kada je ustao Ostoja, kao da se vrijeme pokrenulo. ekali su ga kao kucavicu. A on je zavikao: - Brao Srbi! Ima li krvavije istorije od istorije srpskoga naroda?

23

- Nema! - ulo se od stolova. - Brao Srbi! Ima li slavnije istorije od istorije srpskoga naroda? - Nema! - Brao Srbi! Ima li genijalnijeg duha od Srbinova duha? - Nema! - Kojem Srbinu nije poznata znamenita Bitka kosovska? Ona je odluila sudbinu srpskoga naroda za pet vijekova. Ona je sahranila srpsku dravu i srpsku slobodu. Od nje poeo je Srbin da robuje i tuguje. Od Boja kosovskoga poeo je srpski narod tune pjesme da pjeva i svoju sudbinu da oplakuje, ali i svoje junake da slavi i svoju hrabrost da cijeni. - Kosovo! Kosovo! Kosovo! - ulo se sa svih strana. - Kosovska bitka je bila i ostala uvena u Evropi, ona je svojevremeno otvorila oi i papama i Ugrima, jer su tek poslije nje osjetili pravu opasnost od Turaka. Bitku na Kosovu pominju gotovo svi evropski istorici, ali je ne cijene i ne daju joj onu vanost i znaaj koji ona zasluuje. Na Kosovu se borilo hrianstvo sa muhamedanstvom, krst sa polumjesecom, pitoma Evropa sa fanatinom Azijom, a ne samo Srbija sa Otomanijom. - Kosovo! Kosovo! Kosovo! - Kosovska bitka, ne samo po krvavoj i junakoj borbi koja se vodila, po posljedicama koje su iza nje nastale, nego i po tome to su oba vrhovna zapovjednika, oba vladaoca na bojitu poginula, jedinstvena je u svjetskoj ratnoj istoriji. Ona je rjeavala: ili ostanak Turaka u Evropi, ili dalji opstanak srpske drave. - Dosta je, Ostoja! - ustao je i zavikao jedan od pijanih iza najudaljenijeg stola. - Mi emo rijeiti ostanak Turaka, ne treba nam Evropa. - Onako podbuho, a velike glave i nabijena vrata, ljuljao se kao usamljeno drvo na vjetrometini... Povici drugih nisu ga zbunili, pa se proderao:

24

- Ono to prijanji Srbi nisu mogli, mi moemo! - Dok je vikao, drugi su ga spustili na stolicu, da ne prekida profesora Ostoju, a govornik je nastavio: - ujte, Srbi moraju znati svoju istoriju. - Iz depa je izvadio knjigu i poeo itati: - Sudbina srpskoga naroda bila je veoma burna i promjenljiva. Znamo da je na narod doao u ove krajeve iz svoje stare postojbine i naselio se irom cijelog Balkanskog poluostrva, od Dunava do Soluna i balkanskih gora na jugu, pa do Jadranskog mora na zapadu. U tim krajevima njegove nove domovine zatekao je ostatke starih naroda Traana i Iliraca, a najvie Grka, s kojima je morao doi u sukob i borbom prisvojiti zemlje u kojim se stalno nastanio i poeo se razvijati i usavravati. - Dosta vie, Ostoja! - opet se ulo od stolova. - Prestani! Dosta nam je itanja i nabrajanja! - Bistar i razborit, vrijedan i dovitljiv, hrabar i junaan, na narod je, po zauzeu srpskih zemalja na Balkanu, skrenuo panju svim susjedima i saiteljima. Oni su se svom snagom trudili da suzbiju bujicu srpskoga naroda, koja ih je plavila i zapljuskivala, ali je snaga i mo, izdrljivost i ilavost srpska daleko nadmaila sve zle umiljaje neprijateljske i uzimala sve vie maha u osvajanju teritorija i zasnivanju svoje drave i nezavisnosti. - Prekini, Ostoja! - zagalamio je iz svega glasa onaj pijani, ljuljajui se kao da e pasti. - Dosta nam je itanja. Kada ti nee da kae, evo ja u rei. - I zapjeva: - Ko je drugi, ja sam prvi da pijemo turske krvi! - Mi smo prvi - zavikali su uglas sa jednog mjesta - ne moe ti pijan prije nas. Mi smo prvi! - Mi smo prvi! - ulo se i sa drugih strana. Gosti iza svakog stola htjeli su biti prvi. - Ti nisi nikuda prispio, a da bude prvi! - otresao se na pijanca jedan kretavi glas. 25

Svi su opazili starog Radoja kako je polahko doao do elnog stola, a da ga niko nije zaustavio, niti se zapitao ta smjera. Vidjelo se da je mnogo godina preturio preko glave, i da hoe govoriti. Okrenuo se da ga svi vide, a zatim podigao glavu i poeo. Njegov glas, iako promukao i isprekidan, magino je dopirao do slualaca: - ujte ovu priu iz starih itanki... Sretne pop na putu jednog Arnautina, koji stade pred njega i sa zlobom posmatrae kako pop jae i veselo pjeva. "Ah, kako je nekad bilo", pomisli Arnautin i po navici se mai rukom za oruje, ali oruja ne bijae. "To si predao srpskoj vojci", ree mu pop. "Nego, od sada uvijek kad prolazi pored koga, skini kapu i pozdravi." "Ne skidam ja kapu roblju", jetko odgovori oholi Arnaut, pa zakripa zubima kao divlja zvijer. U popu Stojanu usplamti opravdani gnjev i on se u srdbi svojoj zaboravi i viknu: "Skini kapu kad prolazi srpski svetenik." "Skini!" i trei put ljutito viknu pop, pa isuka sablju i pljotimice udari Arnautina po glavi. Arnautin pade unesvijeen, a pop produi u svoje selo. Tek to se pop malo odmorio, iz varoi stigoe srpski vojnici i saoptie mu da mora odmah s njima u grad, jer ga zove vlast to je udario jednog Arnautina s namjerom da ga ubije. Pop Stojan ne vjerovae svojim uima i stade objanjavati da je on srpski svetenik. Ali, sve je bilo uzalud. - Ko je drugi, ja sam prvi... - opet se zau od zadnjih stolova, ali nije bilo glasnih odgovora. Mnogi su htjeli uti kraj prie, jer ovo nije bila istorija. I Radoje nastavi: - Kada je stigao pred sudije, pop u prvi mah nije mogao da razumije njihove rijei. Oni su mu govorili: "Mi smo doli u ime pravde

26

i kulture. Mi smo doli da uvedemo red i zakon, da se ne dira ni u ija prava, ni u iju vjeru... Svaka vjera i svaki ovjek moraju biti od sada u ovoj zemlji zatieni." Rekoe mu da e biti osuen... Na to e pop: "Ne znate vi, nove sudije, nae krvnike, zato im opratate i po pravdi sudite." Sve se uuti. A pop Stojan obrisa suze i pred svim sudijama se okrete Arnautinu i viknu: "Pratam ti, a sada ljubi ruku koju si nekada pljuvao." Amautin prie ponizno i poljubi starog srpskog svetenika u ruku, a sudije srpske pustie i sami suzu iz oka. Na to svetenik uzdahnu: "Bog vas je poslao i pomogao vam. Bog e vas i odrati, kad tako pravo radite" - pa sve redom izljubi i ode u selo pjevajui. Dok je priao, stari je Radoje osjetio da se neto dogaa na kraju sofre, gdje je bio onaj pijani, sa debelim vratom i velikom glavom, sa irokom, crvenom kravatom. Ali, to to je Radoje osjetio, ilo je od stola do stola kao svjetlost. Starac je kiljio sitnim, zelenim oima. Nije dobro vidio, pa je pogledao prema velikom stolu, koji je bio s njegove desne strane... Tada mu je, kao kroz neku maglu, unutarnji glas dojavio ta se dogaa na Jovanovom guvnu, ta se kovitla pred njim. Svi gosti ustali iza elnog stola, skamenili se, ne izgovaraju nijedne rijei, kao da su zaarani onim to gledaju... Samo je pop Sekula govorio: - Boe, pomozi Srbima... A pred oima sve se kovitlalo... Stolovi su obarani, grane u vonjaku pucale, drvena burad letjela na sve strane. S kakvim li su se plamom tukli Srbi izmeu oborenih stolova? Sve je letjelo u zrak, i Jovanova rakija, i volovsko meso domaina iz elebia, upane su nogare od stolova...

27

Ovo nikada niko od Srba u elebiima nije vidio. Bivalo je da se dva bratstva srpska, dvije porodice pobiju, ali ovo nije. A to su se Srbi na guvnu potukli, ba svi, i otkuda im toliki plam, niko to ne bi znao bolje rei od Jovanove rakije, kada bi progovorila. Zapoeo je onaj sa debelim vratom i velikom glavom. Pourivi da bude "prvi", on je udario najblieg do sebe s takvim arom da je ovaj pao pod sto i nije mogao ustati. Svi izokola naletjeli su na ovoga s debelim vratom. Tukli su ga i kada je pao, a najvie kad je htio ustati, psujui rakijski. Sve je zaplamtjelo kada su se i drugi umijeali, neki da razvade, a neki da se biju. Onda je nekako ustao ispod stola onaj sa debelim vratom, izvukao no i zario ga prvom do sebe, ni sam ne znajui kome. Krv je iknula... ue se i pucnji. Kao da se oblak prolamao... I guvno i vonjak nestajali su u plamu Jovanove rakije. - Boe, pomozi Srbima - aptao je pop Sekula.

28

III
Iz Careve damije, u starom dijelu grada, blizu Pazarita, uo se poziv na namaz: "Allahu ekber! - Allah je najvei! Svjedoim da nema drugog Boga osim Allaha. Svjedoim da je Muhammed Boiji poslanik. Doi na namaz. Doi na spas. Allah je najvei! Nema drugog Boga osim Allaha." Glas se irio na sve etiri strane svijeta... Glas Tahirov, mujezina sa bijelim turbanom, nije vie bio onaj svjei i prodorni glas kao nekad, nego kao da je gasnuo... Pokatkad se izvijao i bivao jasan kao poznata melodija, a onda bi se njihao u grlu kao da se povlai pred neim... Poput ptice bolesnih krila, koja nije odletjela na jug pa joj sada teko letjeti... Glas nije bio onako dubok i snaan, ve se nekako tajnovito gubio, pa nije bilo ni nekadanjega zanosa i ljepote... Stari Mustafa Kamo uspinjao se prema damiji sultana Bajezida Velije, kako je on nazivao Carevu damiju, jer je tako pisalo povie njenih vrata. Iako star, hitao je uz Pazarite, vidjelo se da je uznemiren onim oslabjelim glasom sa munare. Ovaj pjev sluao je godinama, ali nikada nije prodirao duboko u njegovu duu kao danas. Kako se glas povlaio, Mustafa je hitio; ako se glas propinjao, on je zastajao i oslukivao; ako se glas njihao u grlu, Mustafu je guilo. Samo da se uspenje do damije a da se ne oznoji u svojoj bijeloj koulji, pa da ista tijela i due ue kroz trijem, u mahfil. Osjeao je da e glas oivjeti ako ih vie doe, da e se ponovo propeti i zanijeti, kako se zanosio godinama, a oni dolazili... Jedva se popeo, a onda je zaao za trijem... Vidio je Ragiba Hou iz Musluka, Ramiza Pilava iz Donjeg Polja, Ahmeta uvaliju iz ohodor mahale, Nusreta Hadipiria iz Granovskog sokaka i Hamzu Kadria, jedinca Sabitovog... 29

Predavali su se Bogu i tijelom i duom, jer je On oboje stvorio. Molitva je iz tijela i due, te nije ni moglo biti drukije sa imamom Halilom Muftiem. Okrenuti prema Kabi, svetom Boijem hramu u Meki, kud su okrenuta lica svih muslimana, kao jedno su tijelo i jedna dua, s molitvom upuenom Jednome i Jedinome. Prvo su izgovarali Njegove rijei, kako bi bili estiti i postojani u ivotu, a onda su govorili: "Bog je najvei!" Povijali su se duboko, veliajui Njegovu milost i mo, pa padali na pod, a onda dizali lice gore, molei da im oprosti grijehe i podari im Svoju milost. Opet bi padali dolje i elom doticali pod, mislei na Njegovu mo, pa sjedali, molei Ga da blagoslovi poslanika Muhammeda zajedno s njima... Onda su okretali glavu lijevo i desno, izgovarajui: "Neka vam Bog podari mir i blagoslov." Sada su bili u miru s Njim i svojom sudbinom. - Selam alejk! - Alejkumu selam! Njih sedmerica, ustavi na noge, pruali su jedan drugome ruke, a onda su opet sjeli ukrug na ilim, ali su utjeli. Nisu se gledali, nego su glave oborili u ilim, kao da su krili strah u oima... Minute su prolazile, a oni su utjeli, kao sleeni. Mlaahni imam Halil ekao je na najstarijeg, Mustafu, ne bi li on poeo, jer su se njegove mudre rijei sluale... Ali Mustafu, iako je vaio kao priseban ovjek, nita nije moglo oraspoloiti. Samo je zurio u osamnaestogodinjeg Hamzu, urednog ali vragolastog mladia ivih, nasmijanih oiju. I to je vie zagledao u oi Hamzine, poredei ih sa zgaslim glasom Tahirovim, kao da je postajao prisebniji za vanjski svijet... U Foi se o Hamzi prialo da je proitao vie knjiga od svojih nastavnika i profesora i oni su se plaili njegovoga znanja... Nije sve u posrnulom glasu mujezinovom. Mustafa je progovorio: - Neka si, Hamza, prigrlio islam. 30

- Odmalehna ja dolazim u Carevu damiju, ali je prije bilo vie svijeta, pa me nisi primijetio. - A zna li ti ko je bio Hamza? - Znam. Veliki muslimanski junak, koji se borio na Bedru, gdje su muslimani pobijedili. Poginuo je na Uhudu. Proitao sam mnogo knjiga iz historije islama. - Eto, sve zna. Lijepo je biti musliman, Hamza. ist u dui, ist u tijelu. - Hvala Allahu... - Ono to ti je u srcu, uz Allahovu pomo, to e ti biti i u ivotu. - Allah hoe sve to je dobro... Ja Mu se molim da moj babo preivi, od jutros ne moe stati na noge... - A to? - Neki su ga sino zasreli na eljeznom mostu... i prebili... Sada je bolestan, lei... Je li to, Mustafa, njemu od Allaha?... - Hamza, Sabitova muka je od ljudi, ti to bolje od mene zna... No, da ti kaem neto o bolesti, ako eli. Allah hoe samo dobra djela, ali je stvorio i smrt, suu, hladnou... Zdravlje je najvanije. Mi ivot provodimo u zdravlju, ali nas i bolest ponekad opkrhava. Ne bismo ni mogli znati ta je zdravlje da nije bolesti. Tekoa da nije, ljudi bi bili u svemu isti pa ne bi bilo dareljivosti. Na ovome svijetu smrt je kraj, na drugome poetak. Moe li biti ivot bez starosti i bolova? Savren je samo Jedini. Na ivot je ispit pred samim sobom i pred Bogom... Meutim, Hamza, ti si vie knjiga od mene proitao... - Sve ja to znam, Mustafa, ali moga baba su prebili... - To mu je od ljudi... Dobro je od Boga, a zlo od nas samih. Bog nam dade rijeku, a mi amac pretrpavamo... Na ovjeku je namjera, dobra ili zla... Allah samo pomogne...

31

- Znam ja to, Mustafa... Dok su njih dvojica priali, Ragib, Ramiz, Ahmet i Nusret vrtjeli su pognutim glavama i pogledali se, iaretili oima. Milije bi im bilo da Mustafa pria Hamzi o ljudima koji su mu prebili baba na mostu, pa su opet pognuli glave i utjeli... Imam Halil itao je Kur'an... I Mustafa je sada pognuo glavu... Hamza je hitro ustao. - Allahimanet! - Allahimanet, Hamza! Kada je Hamza iziao, Mustafa je podigao glavu: - ujte, Hamza poznaje srpsku historiju bolje od naih komija. A itao je mnogo i o islamu, jer Sabit hoe da mu sin sve zna o muslimanima. Tako Hamza vie zna od nas o nama i vie od naih komija o njima... Prole godine sabirao je dokumente o etnikom pokretu u Bosni i pokoljima muslimana... ta je sve u njegovoj glavi, samo Allah zna... Ahmet uvalija, stari trgovac, sav se bijae promijenio. Nervozno je premetao tespih u ruci, pritiskajui ga palcem kao da se boji da mu ga ko ne istrgne. Onda je ostavio tespih, pa prstima pratio are na ilimu... Sedamdesetogodinjak iz ugledne muslimanske familije, bio je ve na izmaku, i samo je klimao glavom, kao da se pomirio s onim to e doi, i zurio po praznoj damiji... ovjek je preko noi ostario, preko noi ishlapio, eto, to je sada bio Ahmet uvalija... ar za ivotom ga ostavila... Halil je i dalje itao Kur'an... Ragib Hoo iz Musluka, nekako kabadahijski, sve najednom prekide, kao kad se najvaniji poslovi hoe prelomiti preko koljena, jer nema drugoga dogovora. On se okrete oko sebe da ih sve dobro vidi: - ta je? Pogledajmo se u oi... to uti, Mustafa? - Sve to bih rekao, to je u jednoj reenici. - Kojoj? 32

- Sve se ponavlja, i nas je sve manje, dok ne doemo na njihovu mjeru. - Ti si se pomirio s tim da doemo na tu mjeru, Mustafa? - Nisam se pomirio nego ti govorim, da zna ono to nakon svakog ponavljanja zaboravljamo... Sve je isto, samo nas nestaje. U elebiima, gdje se Srbi okupljaju, nekada su ivjeli muslimani, a od onoga rata tamo ih nema. U elebiima se rodio Hasan Nazir, koji je izgradio Alada-damiju. Po mjestu roenja zvali su ga elebi, to govori kakav je to bio muslimanski kraj. Sada tu ive samo Srbi, pa je taj kraj postao poznat po srbovanju. Po svoj Bosni nas trijebe vijekovima, a mi smo sami, opkoljeni, pa se ne moemo oduprijeti. Ovo Pazarite, ispod Careve damije, odavno zovu Trg Miloa Obilia, gornji ehotinski most, koji je sagradio Mehmed-paa Kukavica, Most cara Duana, a donji, koji je gradio Mustafa-paa, Most Jug Bogdana... Da sve damo komijama Srbima, priteknemo upomo kada drugi nee, mi smo za njih poturice, prebjeglice, otpadnici od vjere, a njihov sveti zadatak je da nas dovode na mjeru... Tako je sve od Kosova... Godine 1663. hajduk Bajo Pivljanin upao je u muslimanska sela Godijevice i Kunovo, te popalio kue, a stoku otjerao za Crnu Goru. - ta emo raditi, Mustafa?... - prekinu ga Ragib. - Pusti historiju. - Sve ti je u historiji, Bog s tobom. I odgovor na to ta emo raditi je u historiji. - ta emo raditi? - Hou da vam kaem... Nakon Pivljanina, 1711. godine, u ova sela upao je hajduk Mijo Radovi, a 1861. hajduk Novica Cerovi, godine 1918. zemlja je oduzeta muslimanima... U vrijeme "osloboenja" Foe, januara 1942. godine, na eljeznom mostu zaklali su 3.500 muslimanskih dua. Silovali su, ubijali, klali, odsijecali glave. Sve je bilo u krvi. itav dan padala su tijela sa mosta u Drinu. - Hoe li se to ponoviti?

33

- Hoe, sve se ponavlja, o tome ja i govorim. Sve e se ponoviti. Ovaj put e ii na to da nas dobro zastrae, kako bismo zauvijek otili. U prolom ratu, u rakijskom kazanu skuhali su sahadiju Halida Muftia, pa su njegov kostur objesili pred damijom, a Hasana efendiju Taranina su sjekli onim redom kako se uzima abdest: ruke do glenjeva, pa usta i nos, potom ui, i napokon glavu... Uradili su to i mome babi, isto kao Hasanu efendiji Taraninu... To su inili kako bi nas zastraili. I sad e to ponoviti. Silovat e nae keri i supruge pred nama, voditi ljude i klati na mostu. - Hoemo li se braniti? - Skupili su se nai u Donjem Polju, ali Srbima dolazi pomo iz Srbije, preko Crne Gore. - Koliko e nai izdrati? - Nai su kao snop kada se razvee a nema ga ko vezati, zato nam se sve i ponavlja. Svi brane svoje, pa e tako i Foaci braniti Donje Polje, ali nema jedne odbrane... Srbi e krenuti po selima... a onda e se i grad iseliti kada se prouje... Gubimo, jer se ne drimo jednog ueta. Stari Mustafa Kamo je poutio, sa izrazom aljenja na svom starakom licu, pa e nastaviti: - Tana je ona, dobro je od Boga a zlo od nas samih. Evo, gdje su muslimani u damiji danas? uli su ta se zborilo juer u elebiima, pa su se prestraili. Umjesto da se sastanemo, gledaju samo da sauvaju svoju familiju... Drecama sa Cvilina svojevremeno su Srbi oduzeli imanje, pa su Maksimovii na muslimanskoj zemlji napravili svoje kue. Otada su Drece postali prijatelji sa Maksimoviima... Najvie je do nas, Ragibe. Sjetimo se Kunova u prolom ratu. Srbi muslimanima nita nisu mogli, jer su se ovi dobro branili... Kod Srba ti ostaju ivi samo oni koji se bore... - Mustafa, kako emo se boriti? Nemamo oruja. - Slali su iz Sarajeva, sve je u Donjem Polju. - ta kau u Opini? 34

- Vele da e sve stati... - Moda emo se dogovoriti sa Srbima? - Bit e dogovora... A nakon dogovora e nas klati... Sve se ponavlja, Ragibe... Mustafa se bio zamorio od prianja. Disao je oteano, ali jo su ga htjeli sluati pa je isprekidano nastavio: - Bit e dogovora da predamo oruje, a onda e nam silovati djecu, paliti nam kue. Srbi su jo nakon nemira u "Foatransu", prije godinu, dobijali oruje, pravili bolnicu u elebiima. Preko noi su u svojim kuama ostavljali upaljene svijee, a sutradan na pragu nalazili oruje i municiju... Ragibe, muslimani su narod koji od Kosova spava, a Srbi su narod koji se s Kosovom budi. Tako je i dan-danas, muslimani se ni kriom ne smiju naoruavati. - Zna i sam da je Udba srpska, saznali bi za svaki metak... - Ne bi sve saznali... Onaj ko se boji i ne bori, nestaje... Vidite kako Srbi rade. Njihov glavni tab je u crkvi Sveti Nikola, gdje se napajaju srpstvom. O svemu se tamo dogovaraju, unose oruje, municiju, uniforme... Vidio sam i nae kako im pomau da istovare kamione, kao da e ih Srbi zapamtiti pa im se smilovati... - ujte i ovo - ree Mustafa. - Onu crkvu Sveti Nikola u erezluku Srbi su napravili 1857. godine, dok je jo vladala Turska. Pare je poslao vezir iz Travnika, a crkvu je gradio neimar Spasoje Vuli iz Tetova. Gradnja je trajala deset godina, a kada bi ponestalo para, Srbi su ili u Travnik. Ne treba grijeiti duu pa ne rei da je pare davao i trgovac Radovan Glodaja, ali nije po tome bio ni blizu vezira... Turci su Srbima napravili veliku crkvu, a oni iz nje kreu u "oslobaanje" Foe... - Da doem kraju... - ree. - Sve se ponavlja jo od Kosova. Srbi trijebe svoje komije, jer su oni za njih otpadnici od vjere, s njima ne mogu imati svoju dravu. Trijebe, a to nazivaju oslobodilakom borbom, pa kada se trijebljenje zavri, niko o tome ne smije priati... Svi su Srbi, uglavnom, isti, ali su kroz vijekove i muslimani ostali isti, pa mu to doe na isto. 35

Imam Halil je uio: "Allahumme salli ala Muhammedin ve ala ali Muhammed, kema sallejte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medid. Allahume barik ala Muhammedin ve ala ali Muhammed, kema barekte ala Ibrahime ve ala ali Ibrahim, inneke hamidun medid." - Boe, Ti uini osobitu milost Muhammedu i njegovom rodu, kao to si to uinio Ibrahimu i njegovim. Ti si hvaljen i slavljen! Boe, Ti obaspi obiljem Svoga blagoslova Muhammeda i njegov rod, kao to si obasipao Ibrahima i njegove. Ti si, Boe, hvaljen i slavljen! *** Mustafa je izaao iz Careve damije, a Ragib, Ramiz, Ahmet, Nusret i Halil su ostali. "ta li e oni izmudriti?" pitao se Mustafa. "Tako ti je sa muslimanima", razmiljao je. "Kada izae onaj ija se rije slua, ostanu drugi da jo koju dodaju, pa se ona rije to se slua - izgubi i svi se priklanjaju dogovorima sa Srbima. I ponu grijeiti." Ali, Mustafa njih razumije. Oni se hvataju za slamku da spase svoju djecu... I sve se ponavlja... Sjetio se ostarjelih Safeta i Almase. Nisu imali djece i usvojili su Miroslava. Uvijek ga je bilo strah Safetove i Almasine sree... Mustafa je iao polahko, kako to pae njegovim godinama. Nije bio usplahiren kao ono kada je uo ezan sa Careve damije. Allahova blagost davala mu je snagu, pa je bistra uma iao novom uzbrdicom. Popeo se uz Prijeku ariju, a da nikoga nije sreo. Proao je pored sahadijske radnje Nedada Njuhovia, koji je oenjen Srpkinjom pa samo pijani, i Mandine brijanice, kod koga sva omladina svraa, te radnje Slovenca Joka Hudjeca, koga su Srbi poveli u lov na divlje svinje pa ga ubili, a onda se opijali i pjevali u Vatrogasnom domu. Proao je i pored radnje obuara Muje Moce, koji je navijao za "Dinamo", pa radnje Asima Mezbura, koji se nikome nije zamjerio, 36

nastavi sve do Sahat-kule, zadubine Mehmed-pae Kukavice, te dalje do Velikog hana, a da nije stao da uzme zraka. Bilo je neega nesvakidanjeg u lagahnom hodu njegovome, drukijem nego u mnogih ljudi. Bio je to hod kakav se vida u onih domaina koji dre do svoga evlada. Nekada je Foa bila glavna stanica na velikom karavanskom putu "Via Hota" od Dubrovnika do Istanbula. Karavani su skelom prelazili Drinu i preko Tabaka sputali se u Prijeku ariju. Ljudi i konji odmarali su se u Velikom hanu. Na minderlucima zastrtim ohom, uz zapaljene ibuke, kahvu i erbe, glas zurne i engija, troilo se i podvriskivalo i po nekoliko dana, a pred zoru, uz priguenu svjetlost fenjera, ugovarani su poslovi... Mladi su uz smiraj sunca odlazili u londu na samoj obali Drine i uz kahvu i eretluke sjedili na seiji uz ognjite i po obiaju zadirkivali kahvediju koji je ekrkom iz matice "kuline" izvlaio vodu za kahvu... Trgovci Jakii, Hanjalii i Karahode ili su do Bea, Pete i Lajpciga... Tu su i prie o novanoj pomoi "ispod jastuka" kada bi neki trgovac iao u druge zemlje da trguje, te one o Foacima i Jevrejima... Mustafa je znao otkuda mu ar ponovo u obrazima i blagost na licu, pa nije bilo one usplahirenosti, ak ni bojaljivosti. Musliman mora biti spreman da se dokae u nesreama za koje zna da e doi, pa kakve god bile. U poznim godinama to je jedino ovjekovo oruje. U duanima, pored kojih je prolazio, niko nije radio otkako se ulo za elebie, svi su se u kuama brinuli za svoje familije... "Muslimani su", mislio je Mustafa, "izvor koji nikako da presui. Njegovu vodu ispijaju, nekad manje a nekad vie, dok je nestane tako da ostane tanak mlaz, a kad voda ojaa, opet je ispijaju, ali izvor nikako da ostane suh... I iznova se napuni svjeom vodom, do neke mjere..." Stari Mustafa bio je ozaren to mu je Allah dao da misli, i to duom svojom osjea Prijeku ariju... Sedamnaest damija je izgraeno u tursko vrijeme, pa je njegov grad po broju damija nekad bio odmah iza Sarajeva, Banje Luke i Mostara. Sve su ih gradili majstori sa Istoka i od Dubrovnika. A danas ih od Ortakola do Gornjeg Polja ima samo dvanaest... Alada damija ljepotom i ustou svojom 37

sve nadvisuje. Gorda i ponosita kao prelijepa djevojka, postiuje one to je iskosa pogleduju. Ve pet vijekova Sahat-kula Mehmed-pae Kukavice duandijama i zanatlijama pokazuje kako se njihov ivot mjeri i vremenom, a ne samo parama. Kada bi gledali samo na pare, prolo bi im vrijeme u radu i nita, na kraju, ne bi imali od ivota, pa ih Kula opominje. Bogati su oni ljudi koji imaju vrijeme, a ne novac. Kada bi neki trgovac prestao raditi, a imao para da preivi jo tri mjeseca, on bi bio bogat u vrijednosti svih devedeset dana, a ne toliko koliko ima u kasi... Tako je mislio Mustafa Kamo, hodajui sam pored radnji u Prijekoj ariji... Mustafa se sputao kaldrmom podno Sahat-kule, polahko, koliko da svjeti korake. Onda se zaustavio i pogledao: pod njim je bio grad... Zastao mu je dah, gubila mu se ona rumen u licu, a oi su njegove gledale usplahireno ispred sebe, kao da se njegova dua opet borila sa onim zgaslim glasom sa Careve damije. Misli su mu ophrvavale slutnje... Usne su se same micale: "Allahume rabbena atina fiddunja haseneten ve fil - ahireti haseneten ve kina azaben - nar! Rabbenagfir li ve li validejje ve lil mu'minine jevme jekumul - hisab." - Boe, Gospodaru na! Daj nam na ovom svijetu dobro, a i na buduem svijetu dobro, i sauvaj nas od dehennemske vatre! Gospodaru na! Oprosti grijehe meni i mojim roditeljima, kao i svim pravim vjernicima onoga dana, kad budemo polagali raun za svoja djela! Zrak je nad gradom postajao ut. Kao da se oblak od ukastog zraka spustio na grad, pa je taj zrak pritiskao i same ulice, koje su bile sasvim puste... "Sve se ponavlja", mislio je u strahu Mustafa. "Ovako je bilo i kada su Talijani predavali grad etnicima u prolom ratu. Ba ovako, zrak je utio pred onim to e doi, a to su tada svi vidjeli, ali niko nije 38

smio ni pomisliti... Samo su ekali... Sada muslimani imaju vie oruja, ali su rasuti, nema komande... Ovo su Allahovi znaci..." Teturajui, silazio je prema Vatrogasnom domu, a tamo se ula pjesma: - Ko to kae, ko to lae Srbija je mala?... Kada je siao u grad, nikog nije bilo na ulici, ali se pored njega zaustavio automobil. Neko mu je stao iza lea, zavrnuo mu ruku i ugurao ga u vozilo, bacio na zadnje sjedite. Sve je ilo brzo, a Mustafa je samo zamirio, nije htio gledati one koji su ga vodili. Htio je mirei, u mraku, osjetiti to to mu se dogaa. Glavu je nagnuo iza naslonjaa. Osjetio je da se vozilo pokrenulo... Bog je stvorio ljubav, ljepotu i sve to je dobro, ali i mrnju i zlo, pa neka ljudi biraju. Hamzi je rekao da je lijepo biti musliman, jer je Hamza ist i radostan, on je to izabrao, a ovi to ga vode izabrali su ovo drugo... U nastaloj utnji, zatvorenih oiju, uo je svoj glas iz kasetofona... Odgovarao je na pitanja Hamzina, a kasnije Ragibova, u Carevoj damiji... Sve je bilo snimljeno na kasetu, i sada mu je putaju... Otvorio je oi i pogledao oko sebe. Dvojica ispred njega gledala su preda se, a njegov pratilac na zadnjem sjeditu posmatrao ga je sa strane. Svi su bili u odijelima, i mladi, kao da su tek kole zavrili... Onaj do ofera, rekao je tiho: - Dobro si govorio o Hasanu Taraninu. O njemu sam ja sluao od svojega oca, kada smo bili u Godijenu. A priao mi je jo neto... Kazau ti kada doemo do rijeke... Moj otac vodio je tvoga baba na Drinu... Dugo su se vozili, ve je padao mrak, a onda su skrenuli s ceste i stali. Bili su sami na Kopilovima. Ispod njih je tekla Drina. Onaj do ofera naredio je Mustafi:

39

- Idi uzmi abdest na rijeci, te klanjaj dolje ikindiju, a ja u ovdje ekati, kao to je i moj otac ekao... Mustafa se polahko sputao... Na rijeci prouio je Bismillu, zanijetio, pa tri puta oprao ruke do iza aka, isprao usta i zube, pa nos, opet po tri puta, te lice, pa desnu i lijevu ruku do iznad lakta, isto po tri puta, onda ui, pa vrat, i na kraju desnu i lijevu nogu, do povie lanka, od desnog prsta prema lijevom, sve po tri puta... Uzimajui abdest, Mustafa je uio Bismillu i Kelimeiehadet... Sve to vrijeme oni gore su ga, stojei uz auto, gledali... Otklanjavi na obali ikindiju, Mustafa je malo zagazio u rijeku, a onda podigao glavu: - Hajte... Vratili su se u automobil, uzeli velike noeve, pa se spustili do Mustafe. Zapamtili su kako je Mustafa uzimao abdest... A Mustafa je znao to su mu naredili da uzme abdest. "Sve se ponavlja", mislio je u sebi. Prvo su mu utei odrezali ruke do glenjeva, pa iskruili usta i nos, iznakazili ga po licu, onda mu odrezali ruke do lakata, pa sjekli noge, a da Mustafa nije ni jauknuo. Oni su sjekli, a Mustafa nije osjeao bol... Prvi put se upitao: kako pobjei iz ponavljanja? Je li to sueno da otac kolje oca, pa da sin kolje sina?... U dva vremena... Mustafa se u srcu svome molio za Hamzu... Onda su mu odsjekli glavu... *** Kui tu veer nisu doli Ragib Hoo, Ramiz Pilav, Ahmet uvalija i Nusret Hadipiri. Niko ih nikada nije vidio... 40

Naveer u kuu Sabita Kadria ula su dvojica naoruanih sa ubarama... Ubili su ga u kui. Njegovoj Hadiri je prole godine bila denaza, pa je ivio samo sa sinom Hamzom. Otada je Sabit zamiljeno hodao po eljeznom mostu u Donjem Polju. I preko ograde gledao u Drinu... Jednom ga Bekto oevi sreo na eljeznom mostu: - ta ti je, Sabite? Jesi li pomahnitao? Samo hoda po mostu i gleda u Drinu... - Kada god hodam po ovome mostu, sjetim se babe. Sada sam u godinama kad me gone sjeanja... Slutim, Bekto... - Pomahnitao si, Sabite... - Ti, Bekto, gleda a ne vidi. Gore od toga ne moe biti. - ta je ivot, Sabite? ivimo u hitnji od roenja do smrti. Nakon tebe tvoj sin Hamza poinje hitnju... - Hitnja od Safe do Medine, od istine do izvora. I opet do istine... Samo da mi Allah prosvijetli Hamzu... Ko sebi zatvori puteve do istine, ostaje mu strah... Otkako su ga nepoznati ljudi isprebijali na eljeznom mostu u Donjem Polju, Sabit nije ustajao iz kreveta. Niti je govorio... Kobne veeri Hamza je iza kue Bektove gledao kako dvojica naoruanih ulaze u njegovu kuu ... Mislio je da njega trae... ekao je da odu... ula su se dva kratka rafala... Pucali su u Sabita... Izali su i polili kuu benzinom... Zapalili... Hamza je potrao prema svojoj kui. U trku je pucao iz automatske puke. Vidio je one sa ubarama kako su popadali pored kue. Oba tijela unio je u kuu koja je gorjela... Prepoznao je brau Radovie. Pobjegao je. 41

Te noi udarila je kia sa munjama i grmljavinom. Mutni potoci orali su sokake u Donjem Polju. Hamza je grmljavinu osjeao kao topot Njegovih nogu, a munje kao sijev Njegova noa.

42

IV
Jo 1845. godine Srbi iz Foe molili su vezira u Travniku da im dozvoli da naprave veliku crkvu u samoj ariji, drukiju od one u Kaurskom polju, koja je imala svoje kaluere i pripadala Mileevskoj mitropoliji. Htjeli su sagraditi veliku crkvu rake kole, koju bi sa svih strana opasavao visoki zid, sa velikom eljeznom kapijom, jer su se debelim zidinama htjeli ograditi od Prijeke arije, munara i Pazarita, kako bi u svojoj bogomolji nesmetano gledali u freske i u ikone i bili daleko od onog to gledaju po ariji. Zato im je trebala crkva u foanskoj ariji, sa visokim bedemom. Nisu vjerovali da e im to vezir dozvoliti, ali su iz Travnika dobivali drukije signale. Kada su pripremili sve nacrte, najvieniji Srbi otili su u Travnik... Ubrzo, poela je gradnja najvee crkve u Podrinju. Vezir nije dao Srbima pare, ali ih je dao foanskim trgovcima Muratu Karahode, Ibrahimu Kami i Medinu Hanjaliu, ljudima od povjerenja, pa su Srbi pare uzimali od njih, a dosta novca je s puta donosio i foanski trgovac Radovan Glodaja. Zemljite za crkvu darovala je Savka Vlaisavljevi, roena u Dubrovniku, ena trgovca Dimitrija Joviia... Gradnja najvee crkve u Podrinju trajala je punih deset godina, a trebalo je od tri do pet, kako su Srbi govorili veziru. Srbi su jo etiri puta ili veziru u Travnik, pa onda kod Karahode, Kame i Hanjalia, dok je trgovac Glodaja prestao pomagati, jer je bio voljan pomagati kako su se dogovorili: od tri do pet godina... Crkvu je gradio neimar Spasoje Vuli iz Tetova, po nadimku Deanin, utljiv Makedonac pogurenih lea, koji je, tako pognut, morao stalno podizati glavu da bi vidio s kime pria, pa zato nije mnogo ni govorio, ali je sve moralo biti kako je zacrtano u papirima, jer ih je stalno poturao pred radnike. Ostala je slika kako Spasoje, irokih ramena, nagnutih ka zemlji, njiui sitnom glavom, i mirkajui od 43

nekakve bolesti, irgatima pokazuje papire na stolu, a oni se prave nevjeti, te ne shvataju da nisu dobro izveli kupole koje prekrivaju crkvu. Spasoje je bio najzadovoljniji velikim bedemom, koji je zatvarao crkveno dvorite, to se od njega posebno trailo, pogotovo kapijom u bedemu, sa kamenim, polukrinim lukom, na kojem je uklesano: 20. septembar 1857. godine. U crkvu se moglo ui sa tri strane. Kapija je bila sa zapadne strane. Na njoj su se prolaznika doimala velika, eljezna vrata. Crkva je unutar svojih visokih zidova, sa visokim prozorima, podijeljena na naos i oltar, kako nije bilo u starijim crkvama. Sa dviju strana vladiine stolice postavljene su kamene figure lava, kao to je to u manastiru u Studenici... Neimar Spasoje s pravom je ruio irgate koji su postavljali kupole, jer nisu izdrale ni dvadeset godina. Napukle su i zamijenjene dvostrenim krovom... Od februara 1992. godine svi ugledniji foanski Srbi dolazili su u crkvu Sveti Nikola. Nekad ih je zvao pop Sekula, a nekada ko iz stranke Radovana Karadia, tako da je pojedine u crkvu gonila vjera, a druge - politika. Ali, u crkvi nikada nije bilo toliko Srba otkako je sagradi neimar Spasoje Vuli. Bilo ih je vie nego i 20. januara 1942. godine, kada su Srbi slavili "osloboenje" Foe. I sam Spasoje bi se iznenadio kada bi vidio Srbe u unifonnama, kako unose teke sanduke sa orujem i municijom u dvorite crkve, dok nekakav oficir Kova izdaje nareenja, a oni stariji se okupljaju oko popa Sekule i profesora Ostoje, pa zajedno odlaze pred oltar... Sila svijeta slijevala se u crkvu, ponekad u velikoj hitnji, kao putnici kada se sklanjaju od jake kie... Muslimani su sve vidjeli i znali, ali ta su mogli? Misli su im se ledile, jer se sve odvijalo brzo, od derneka u elebiima do sastanaka u crkvi Sveti Nikola, pred kojom su istovarani kamioni, i do pojave ovih oficira, koji su dolazili iz Beograda...

44

Oni koji su se uli sa Sarajevom, nabavljali su oruje i krili ga u Donjem Polju, dijelili po mahalama, a onda se sastajali u damiji u Musluku... A Srbi su dobivali spiskove naoruanih muslimana... Prvi put otkako se sastaju u crkvi, pop Sekula je sada priao Srbima ta je proitao u "Alkoranu", muslimanskom svetom pismu. Priao je tiho ali otro, tako da se svaka rije dobro ula: - U Alkoranu ovako pie. Samo jedan je Bog, Allah, koji ljudima zapovijeda i hoe da ga potuju, njegovoj se volji povinuju. Obaveze su: pobono klanjati, 'rabro vojevati i za vjeru svoju i glavu izgubiti. Ko ove dunosti vri, taj je musliman i vjeruje se da ide u raj. U raju se vjerni naslauju gledanjem u lice Boije. Raj je zamiljen kao lijepa zelena bata, gde potoci ubore, i tu stanuju nebesne djevojke, zaljubljenijeh oiju. Pop Sekula sve je htio i objasniti: - Muhamed je svetac poslan da povrati to su drugi "pokvarili", on je lice svijeh vjerovjesnika... Damija je iznutra prosta, nema ikona ni fresaka, a spolja su visoke, otanke kule, na vrhu im iljak. Obred je sav teak i muan. Dnevno se mora pet puta klanjati. Gde vode nema peru se pijeskom... Mnogoenstvo im je u zakonu... Vjeruju da je Bog sve odredio, ta e kome biti... A onda, kao da se neega sjetio, Sekula je zastao, pa nastavio: - Nekada je i u naijeh komija vjera bila pravoslavna, koja je utvrena na svetijem saborima u Nikeji... Brao moja - rekao je pop na kraju - vi ete nam u ime pravde Boije donijeti slobodu od Alkorana! Neka je blagoslovljen svaki korak va na tome putu. Neka vas tamo prati samo Bog. Primite blagoslove crkve. Ponesite slavu srpskog oruja da bi se otadbina mogla podiiti s vama. ta god da uinite, neka je blagoslovljen svaki va korak. Ustao je Ostoja: - Brao Srbi! Sjetite se da na zastavi nezavisne Srbije stoji: "Za kralja i otadbinu, s vjerom u Boga." To je zavjet, zakletva. Ispunite

45

svoju zakletvu i Kosovo je osveeno, pa e srpstvo biti ujedinjeno. Ono vas oekuje. Sa strane, oslonjen na take, stajao je ostarjeli Grujo, koji je u prolom ustanku klao svoje komije na eljeznom mostu. On je govorio glasno, da je odjekivala crkva Sveti Nikola: - Nemajte saaljenja, sve koljite! I najmanje dijete zakoljite. Koljite balije gdje stiete, i bacajte u Drinu. Tako e u strahu otii. Prvo idite na sela, jer se ona ne mogu braniti, onda ete grad lako osloboditi... Da vas malo ojunaim... Hotela "Zelengore" ranije u gradu nije bilo, ve je bila birtija moje brae, a iza birtije imala je bata do rijeke ehotine. Tu smo pekli rakiju i ukuvavali pekmez. E, u tim kazanima skuvali smo 'Amida Muftia, pa njegov kostur objesili na drvo kod Daferbegove damije... Prvo koljite muslimane koji bi stali uz srpsku vojsku - savjetovao je. - Ko izda svoje i nas e... - 'Ou da ujem ponovo rijei svoga komandanta Zaharija, ili majora Pavla uriia: "Na mostu je poklano tri hiljade muslimana!!!" To 'ou da ujem!... - uzvikivao je. - Sutra zapalite staru ariju Pazarite, sve njihove radnje i begovate! - Sve se zaboravilo - govorio je. - U srednjem vijeku ovaj grad se zvao Radovina, pa Hota... Ona damija to je muslimani zovu Careva, prije je bila crkva... Neka vas pop Sekula blagoslovi... Muslimane morate prevariti. to vam govorim sve da koljete, da nita ne ostavljate? Ne smije biti kao nekada s Kunovom... Kunovo je srpska bruka! ... arii, Davidovii i Radovii traili su od Kunovljana da predaju oruje, ali im Kunovljani nisu vjerovali. Prije Kunova etnici su poklali sve muslimane, pa gdje da im Kunovljani vjeruju? Sutradan, etnici su upali u Kunovo. U kuu Smaje Zeca zatvorili su ene, djecu, starce i sve poklali, a kuu zapalili... Samo nekoliko porodica se spasilo. One su se sklonile u kuu Alije Trake. Kunovljani su od oruja imali svega dvije puke. Sulejman Deli i Alija Trako branili su ene i djecu od pokolja. Nakon trideset i osam 46

dana elebiku opinu oslobodili su partizani. Sulejman i Alija ni njima se nisu htjeli predati... Nakon pregovora, partizani su vidjeli srpsku bruku. U kui nije bilo "etrdeset i est puaka", ni "est mitraljeza", kako su Srbi priali u Foi, ve samo dvije puke, a od ljudstva Sulejman i Alija, sa mnogo ena i djece... S jednog uzvienja etnici su pucali u krov kue, pod kojim su bili Alija i Suljo, a meci su probijali indru i na drugoj strani pogadali etnike poloaje. Tako su etnici mislili da je kua puna ustaa. U Foi Srbi su tada priali da Kunovu ne mogu prii ni jedinice Kraljevske jugoslavenske vojske...

47

V
Srbi su od muslimana iz sela ieva traili da predaju oruje, kako "ne bi jedni druge napadali." Komije Srbi znali su da u ovome selu povie naselja Brod kod Foe ima etrdeset naoruanih muslimana, to ih je plailo, pa su sa muslimanima priali samo o predaji oruja. Slali su uru ulia da kae muslimanima da predaju oruje... U selu Kuta, Srbi su uri govorili ta e rei, a tu su bili i Srbi iz ieva. Tako su poeli pregovarati Srbi iz Foe i okolnih sela sa muslimanima iz ieva. U Kuta su dolazili Enver Kurti i Vaso Milovi, obojica iz ieva. Iz Foe su dolazili Pero Elez, rodom iz Miljevine, i Gojko Jankovi od sela Trnovaa. Svi su od Envera traili da nagovori muslimane da predaju oruje kako bi "ivjeli u miru sa Srbima." Enveru nije bilo jasno kako e Srbi i muslimani ivjeti "u miru" ako naoruani Srbi oduzmu oruje muslimanima. "Ako emo ivjeti u miru", mislio je Enver, "neka milicija oduzme oruje i Srbima i muslimanima. Ovako, Srbi iz okolnih sela dobro su se naoruali, a muslimane bi oni - razoruali." Ovo pitanje Enver je postavio u Kutima, a samo mu je Vaso odgovorio: - Envere, svi Srbi u foanskom kraju dobili su oruje. Ko moe sada traiti od Srba da predaju oruje? Srbi hoe samo oni da budu vlast u Foi, a za to im treba oruje. Kako e traiti od Srba da predaju oruje, kada se oni bore da Foa bude srpska?... Ako predate oruje, muslimani e ivjeti u ievu, a Srbi e ih uvati. Ne predate li oruje, mi emo napasti ievo. Pa, kako hoete... - Sluaj, Vaso, mi nikoga neemo napasti. Oruje nam treba da se branimo. Kako emo se braniti ako nas, ipak, napadnete?

48

- Opet ti kaem, Srbi nee napasti muslimane ako predaju oruje. Ako ne date oruje, napaemo ievo. - Ako predamo oruje, kako emo vam vjerovati? ... - Ako ne predate oruje, onda nam ne vjerujete... U ievu muslimani nisu htjeli predati oruje. Zbunile su ih poruke komije Vase o srpskoj vlasti u Foi. Ako ne predaju oruje, Srbi e ih napasti, kako im je rekao Enver. A ta ako predaju oruje, a Srbi ih napadnu?... Osamdesetogodinji Hamid glasno je rekao, da svi uju: - Ako predamo oruje, Srbi e nas napasti i sve e nas pobiti... Sa orujem e se neko spasiti. Naveer su se okupili u kui Safeta Bostandije i njegovog sina Sabahudina, gdje su ih ekali Marinko i Zoran Pavlovi, Srbi iz ieva. Svi muslimani doli su naoruani. Posjedali su na ilim u velikoj sobi, te ekali ta e im rei Pavlovii i Enver Kurti. Ve sutra moralo se predati oruje... utjeli su, ekali na Marinka Pavlovia, koji je sjedio za stolom sa Enverom, Zoranom i Safetom. Kada su se svi okupili, Marinko je ustao i poeo: - Brao muslimani. Mi godinama ivimo u istom selu, a sada je dolo vrijeme da svako od nas bude sa svojim narodom. Ja sam prije sedam dana sa enom i djecom preselio iz ieva u selo Kute, kako bih bio sa Srbima... Vi sa Hrvatima neete da ivite u Jugoslaviji, gdje ostaju naa braa Srbi, a mi hoemo da ivimo sa svojim narodom, gdje god da je. Zato e u Foi biti samo srpska vlast. Pa poto je vlast srpska, samo Srbi u foanskoj optini mogu nositi oruje. Svi drugi oruje moraju predati Srbima. Takvo je nareenje. A vi ete ivjeti u ievu, mi emo vas uvati... Marinko je prestao govoriti. Sagnuo je glavu i ekao.

49

I okupljeni muslimani su ekali. Nisu znali ta da kau. Zbunjivalo ih je ovo to je Marinko govorio o srpskoj vlasti. Kako u foanskoj opini moe biti samo srpska vlast, kad je vie muslimana? Progovorio je Ibro oli, prvi Marinkov komija. - ta znai to srpska vlast, Marinko? - Znai da e Srbi biti na vlasti. - ta emo raditi mi u ievu? - ta i do sada. Morate nam samo predati oruje. - Poubijat ete nas, komija. Javi se i najstariji Hamid: - Sjeam se prologa rata. Srbi su muslimanima oduzeli oruje, a onda ih vodili na eljezni most u Foi. Deset naoruanih Srba vodilo je trista muslimana bez oruja i sve su ih poklali. Marinko, i tada je bila srpska vlast, dok nisu doli partizani... Ako predamo oruje, i ovaj put ete nas voditi na most... - Drugo je sada vrijeme, Hamide. Ono je prolo. Evo, Ibro... Kakav sam ja bio komija? Kai. - Neu da laem... Uvijek smo se pomagali, bili smo kao jedna kua. Djeca su nam zajedno ila u kolu. - Eto, vidi. I kako bih se ja okrenuo protiv tebe?... Nego, predajte oruje pa da se grlimo... Ja sad idem, a vi nam sutra javite. Iza stola ustao je Enver. Onako visok, crn... Govorio je tiho, ali su ga svi uli: - Sluaj, Marinko. Kai svojima u Kutima da mi neemo predati oruje. Gdje bismo mi napali Srbe kad su oni dobro naoruani? Mi se orujem moemo samo braniti, pa to vama smeta nae oruje, ako nas neete napadati. Svi Srbi u selima oko nas su dobro naoruani, a vama smetaju nae puke. Pustite nas. Neka bude srpska vlast, ali nemojte nam odmah uzimati puke... Mi puke zasada ne damo...

50

- Je li to zadnja rije, Envere? - Zadnja. Marinko i Zoran polahko su krenuli prema vratima, dok su muslimani ustajali sa ilima, kako bi oni proli... Kada su ovi izali, zanijemila je kua Safeta Bostandije. Zadugo... Sve dok nije progovorio suhonjavi Rahman. - ujte... Moda i jeste bolje da predamo oruje... Nee ni ovo dugo trajati. Neka se dogovore u Sarajevu, pa e se i sela smiriti. Ako predamo oruje, rekli su, nee nas napasti. Enver je skoio: - A ta ako nas napadnu, a mi predali oruje? I Hamid upade: - Srbi e nas napasti, ta god mi uradili... Nije ni svanulo, a Srbi su napali ievo. Nisu ni ekali odgovor o predaji oruja. Opkolili su kue Safeta Bostandije i Hasana Karovia, gdje su se muslimani dogovarali a onda pospali, ni strau ne postavivi. Vatrom iz poluautomatskog oruja Srbi su zasipali u prozore i pozivali muslimane da se predaju. uo se Marinkov glas: - Envere, opkoljeni ste! Predajte se! Ako se ne predate, zapaliemo kuu! - A onda su ponovo zapucali... ievci su bili zbunjeni, jer nisu oekivali da e ih komije napasti odmah nakon dogovaranja sa Marinkom... Poneko od ievaca bi kroz razbijen prozor uzvratio na vatru, ne videi Srbe... Sve ovo je trajalo nekoliko minuta. Onda su se uli glasovi: - Predajemo se!

51

Sabahudin i njegov babo Safet izali su iz kue bez oruja... Samo to su izali, Srbi su zapucali... Otac i sin pali su zajedno... Ponovo je zagalamio Marinko Pavlovi: - Iziite, ili emo zapaliti kuu! Vas ostale neemo poubijati! Ali prvo izbacite oruje kroz prozor. Enver i njemu najblii nisu znali ta da rade... Gledali su kako puke lete kroz prozor... Onda se dignutih ruku izlazilo... Srbi nisu pucali. Saekivali su nekoliko metara od kue i vezali bodljikavom icom... Kada je Marinko sa jo jednim Srbinom uao u Safetovu kuu, zatekao je Hamida kako sjedi na seiji i zuri kroz razbijen prozor. Marinkov drugar ga je zovnuo: - Hamide... Glas je Hamidu bio poznat, pa se okrenuo. - Ja sam Stojan, sin Jovana Radovia... - Stojane, sine... Odveli su moga Rasima... U tom trenutku Srbi su zapalili kuu, i Marinko je izaao, dok su drugi izgurali Stojana Radovia... Hamid je sjedio u kui koja je gorjela... Srbi su bili zarobili trideset i sedam naoruanih muslimana. U prvom potoku su strijeljali Envera Kurtia, Muju Kurtovia, Ferida Kru, Suada Hadimusia, Safeta Softia, Hasana Subaia, te Himzu i Smaju Delila. Izvravali su nareenja Pere Eleza, Gojka Jankovia, Marinka i Zorana Pavlovia. Rasima Hamidovog odveli su u Fou, u logor. U logor u Foi odveli su Muju, Almira i Elvedina Dankovia, te Zulfu Duria, Ramiza Dedovia, Suada Borovinu, Hajdara Korjenia, Avdu Hodia, Ziju oevia, Esu Kovaevia, Suada Klapuha. Zarobljenog Bajru Skendera natjerali su da pali kue u ievu... ene sa djecom Srbi su odveli u zgradu Osnovne kole u naselju Brod kod Foe, a mlae ene Jago i Mileti odvezli su u hotel "Zelengora" i u stanove kod Ribarskog restorana u Foi. 52

VI
U dva sata iza ponoi vatrogasac Doja Novakovi se onesvijestio nakraj mosta u naselju Brod kod Foe. Kada je doao sebi, ve je bilo svanulo. Podigao je glavu i vidio da lei na mostu, pored svog vatrogasnog vozila sa velikim mrkom, koji je dopirao do sredine mosta. Svjetla na vozilu bila su upaljena. Onako suhonjav, male glave, ali dugaak da mu je vatrogasno odijelo bilo kratko, gledao je izgubljeno prema sredini mosta, a misli mu nisu davale mira... Puna dva sata nakon ponoi Doja je velikim mrkom ispirao lokve krvi na mostu, i opet krv nije sprao. Istina, onih lokvi nije vie bilo, one su otekle zajedno sa vodom, ali je i dalje bilo ostataka krvi. Koliko god Doja ispirao krv, ostajale su fleke, kao ucrtane siluete lokvi krvi na mostu, pa se Doji inilo da nita nije uradio. Sjea se da su mu iz oblinje kole Srbi doveli etiri ene, ije su mueve poubijali u ievu ili odvezli u Fou, i one su itava dva sata ribale most a on ispirao. Kada su ene vratiti u kolu, a on pogledao niz most, imao je ta vidjeti: gdje god su bile lokve krvi, tu je asfalt sada bio taman, kao da je prosuta neka tenost koja e sve nadvladati, samo da tu ostane... Ponovo je upalio vatrogasno vozilo. Svu e vodu iz cisterne izliti na most, na velike tamne mrlje, pa se onda vratiti u grad... Uao je u vozilo i ekao... Nije znao ta da radi ako mu svaku no budu nareivali da ispira krv. "Lako je bilo Radomanu", mislio je Doja, "on je sa svojima do ponoi klao muslimane iz Govze, a onda je otiao..." Tada su njega zovnuli da spira krv, da spira ono to je Radoman ostavio... Sutra e muslimane klati Gojan ili Pero Elez, pa Janko, one iz drugih sela oko naselja Brod na Drini, a samo e Doja spirati krv... Ko e spirati krv na velikom eljeznom mostu u Foi?...

53

Most na Drini u Brodu kod Foe osvjetljavala su putnika vozila i vatrogasna kola. Sedamdeset i etiri muslimana uhvaena su u tunelu kod Miljevine. Dovezeni su u kamionima. Ostali su bili iz okolnih sela i naselja Brod. Srbi su ih dovozili u automobilima... Sabralo se ukupno 118 muslimana... Stali su u kolonu po jedan, od stare kole pa sve do mosta... Dvanaest naoruanih Srba stajalo je sa strane, a na sredini mosta ekali su Radoman i Gojan... Kolona duga osamdeset metara. Svi u koloni pognuli glave... Srbi su pitali: - ta je, balije? - Hoete li suverenu Bosnu? - Gdje vam je Alija? - eka vas Radoman. Prvi u koloni bili su Mehmed, Hamdija, Edhem, Alem, Eso, Mujo, Halim, Esad... Bili su iz Broda i Trnovaa. Kada je Radoman mahnuo rukom, kolona je krenula na elu sa Mehmedom... Gojko je naredio da se svi skinu do pasa i da ruke dre na potiljku... Radoman je iz korica izvukao no sa irokom otricom, dugakim vrhom, i ekao. Gojan je nareivao: - Hajde, Mehmede... ezdesetogodinji Mehmed prilazio je polahko, zurei u Radomana. A onda je podigao glavu, gledajui preko ograde u Drinu... Dolje je stari most, sruen u prolom ratu, kada su se povlaili partizani, pa otada satjeruje vodu u jaku maticu... I na tom, starom mostu etnici su nekada klali Bekovie... Radoman je ispruio lijevu ruku i Mehmeda zgrabio za kosu, sagnuo mu glavu do pasa, a onda je hitro noem presjekao grkljan Mehmedov, gotovo da mu je prerezao i vrat. iknula je takva krv da je zalila Radomana, ali njemu to nije smetalo da dugaki vrh noa zarije svojoj rtvi u grudi. Mehmedovo 54

tijelo se zgrilo, nije se ni glas uo, samo je tekla krv, a kada je Radoman ispustio iz ruke Mehmedovu kosu, tijelo se naslonilo na ogradu... Svi su gledali, kao da sanjaju... Samo je Gojan povikao: - ta je, balije?! Jeste li se prepali?... Hamdija, prebaci Mehmeda preko ograde... Hamdija je priao do Mehmeda, ije je tijelo visilo na ogradi... Krv je tekla niz ogradu... Gojko je zagalamio: - Gurni ga preko ograde! Hamdija se sagnuo, uhvatio Mehmeda za koljena, podigao tijelo uvis, uz ogradu, i pustio... Svi su uli pljusak u Drini, na mjestu gdje je sruen stari most. Radoman je sve ovo posmatrao, ekajui da se Hamdija odmakne od ograde, a onda je i Hamdiju uhvatio za kosu, i potegao noem. Nije mu prerezao grkljan, nego je dugaku otricu zabio u vrat Hamdijin, tako da je otrica izbila na drugu stranu. Krv je prsnula u lice Radomanu, ali ga to nije omelo. Izvukao je no, a lijevom rukom drao je tijelo da ne padne. Ruku sa noem prinio je do grla Hamdijinog, i ona se pritom napunila krvlju... Stvorio se izvorak od krvi... A onda je Radoman, irokom otricom noa, prerezao grkljan Hamdiji i gurnuo ga uz ogradu, tako da je njegovo tijelo visilo prema Drini... Gojan je birao. Zavikao je zloinaki: - Hajde, Mujanoviu... Mujanovi je iziao iz kolone. Kao da ga nije bilo strah. Priao je urno do Hamdije, uhvatio ga za noge, podigao uvis, i gurnuo preko mosta, ali nije ispustio njegove noge, nego je skoio preko ograde, za Hamdijom ... uo se pljusak dvaju tijela u Drini...

55

Dotrala su etverica od naoruanih Srba koji su uvali kolonu i nagnuli se preko ograde, nianei automatskim pukama. Ali Mujanovia nisu vidjeli, samo Hamdijino tijelo, koje se vrtjelo u matici. Matica je bila toliko jaka da se nije mogla izbjei, a svakog plivaa vukla je na dno rijeke. Tek tridesetak metara od mosta, ugledali su Mujanovia, kako je izronio. Matica ga nije zavrtjela. Zapucali su, ali je on ponovo zaronio, a brzaci su ga nosili. Opet se uo Gojanov glas: - Trite lijevom i desnom obalom! Ne moe vam pobjei! A ti, Radomane, kolji! Naoruani Srbi sa strane nagonili su muslimane pod no Radomanov, strahujui da jo neko ne pobjegne. Radoman je rezao grkljane, a sada su dvojica Srba bacala zaklane preko ograde mosta. Sve je ilo bre, i krv je tekla po itavom mostu. Gojanu se toliko hitilo da ih je pourivao, a najvie Radomana: - Radomane, samo kolji, a vi gurajte. Radomane, do ponoi mora sve poklati. Neka tee krv po mostu, ispraemo je iza ponoi. Radoman je klao hitro. Jednim potezom presjekao bi grlo, a drugim bi zabio vrh noa u grudi, sve u trenu, kao da radi na fabrikoj liniji, gdje nema stajanja. Za to vrijeme ona etverica naoruanih Srba trali su obalom Drine. AIi Mujanovia nigdje nisu vidjeli, iako su se spustili do eljeznog mosta u Foi. Raunali su da se utopio... Ili da su ga ubili kada je izronio nie mosta u Brodu. Meutim, kada je drugi put izronio, Mujanovi je glavom dodirnuo Mehmedovo tijelo. Sakrio se pod njegovo tijelo, a kaputom Mehmedovim pokrio je glavu, kako bi mogao disati, a da ga ne vide gonioci, koji su trali desnom i lijevom obalom. Kada je proao ispod eljeznog mosta u Foi, vidio je mnogo zaklanih tijela koja su plutala. est tijela bilo je svezano u zvijezdu, pa su zajedno plutala...

56

VII
U februaru 1942. godine, sedmerica etnika poveli su osamdeset i etvericu muslimana na eljezni most u Foi. Na mostu, jedan od etnika kleknuo je na koljena, a u lijevoj ruci drao je veliki no. Svi muslimani morali su lei pod no, a ukoliko neko od njih nije htio, ostali etnici su ga udarali kundacima po zatioku dok ne padne, poslije bi ga drali za noge i ruke. Svakog zaklanog etnici su pretresali, ne bi li nali ta od zlata ili para, a onda bacali u Drinu. Zaklali su Avdu Bavia, Sulju Isanovia, Edhema Isanovia, Muju Aganovia, Murata Aganovia, Aziza Isanovia, Hasana Isanovia, Jusu ebu, Smaila Isanovia, Smaila Bavia... Doao je red na Dervia Bavia. U tom asu uvar je pogledao u Drinu, i Dervi je poeo bjeati. Htio je da ga ubiju iz puke, a ne da ga kolju... Dok je trao prema kraju mosta, pukla je ica kojom su mu bile vezane ruke, to mu je olakalo trk. Za njim su etnici otvorili vatru iz puaka, ali ga nijedan metak nije htio. Natrao je na drugu grupu etnika, koji su takoer pucali, ali ga ni ovi nisu pogodili. Spustio se niz stranu prema Drini, i sakrio se u jedan grm. Dvojica etnika naletjeli su na njega skrivenog u grmu, i jedan od njih je pao po njemu. Dervi je odgurnuo etnika od sebe, a onda je skoio u Drinu. etnici su pucali, ali ni ovaj put ga nisu pogodili... Plivao je pored tijela zaklanog brata Jusufa... I ostao iv. Radoman je na mostu u naselju Brod kod Foe klao muslimane. Oko njega zgruavale su se velike lokve krvi, koja je dobivala tamnocrvenu boju, i zgusnuta lijepila mu se na gumene izme. Oko ponoi krv je izgledala kao tamnocrvena glina po kojoj su Radomanove izme ostavljale tragove. I sam Radoman je bio sav u krvi, od izama pa do kose, ali se nije na to obazirao. Samo se nagnuo preko ograde i pogledao dolje. Ispod njega je tekla Drina...

57

Svi Srbi su bili otili, ostao je samo Gojan. Stajao je nakraj mosta, nestrpljiv, jer mu se i dalje hitilo. Nije mogao a da ne kae: - Bogami, Radomane, i Drina e promijeniti boju. - Neka, Gojane. Samo nek je zavreno. Nego, da ti neto kaem... - Hajde... - Neki e me pitati, kako sam mogao zaklati ovoliko muslimana, ali da ti pravo kaem, najtee mi je bilo zaklati prvih deset, a kasnije same ruke kolju... Kao da ne koljem ljude! A balije i nisu ljudi... Eto mene... Vozi me u Fou... Neka dou vatrogasci da speru kiv. I sutra emo klati. Gojan je vozio polahko prema Foi. - Nije nas imalo aka, a balija stotinu - progovori. - Da su htjeli, mogli su nas napasti i pobacati u Drinu... Samo prilaze da ih ti kolje... ta ti misli? - Ne mislim nita, Gojane. I u prolom ratu je tako bilo, a i prije. Silni Grujo i tvoj otac, u prolom ustanku Srba, klali su danima i noima, bez ikakve smetnje. Samo su im ih kao ovce nagonili na most. Oni prilaze i legnu pod no. Takav narod!... Iznenadio sam se kad je onaj Mujanovi skoio preko ograde. - Ubili su ga, nije mogao pobjei... A da ti pravo kaem, volio bih da je pobjegao. - to, Gojane? - Neka pria balijama kako je bilo na mostu. Uvijek treba ostaviti nekoga da pria...

58

VIII
Doja je izaao iz vatrogasnog vozila. Nije mogao doi sebi kada je vidio zgusnutu krv na mostu. Kao da je neko plahtom prekrio most... Skinuo je mrk... Ali zgruana krv se opirala vodi... Tek pod najveim pritiskom spirao je krv u Drinu. A tamne mrlje nikako nije mogao sprati... Tada mu je pozlilo, pa se onesvijestio... Kada je doao sebi, otiao je u staru kolu, nedaleko od mosta, u kojoj su bile zatvorene ene iz ieva. Straari su mu doveli etiri ene, koje su ribale most... Ali tamna boja na mostu je ostajala... Kada su ene otile, Doja je rekao: - Lako je Radomanu klati, ali neka on ispira krv.. .

59

IX
Naveer u deset sati na mostu su bila dvadeset i tri muslimana. Osmerica straara stajali su sa strane. Na sredini ekao je Gojan. Most su osvjetljavali putniki automobili... A onda se pojavio Radoman... Ovaj put bio je obukao "Maglievo" radno odijelo, a pantalone je utrpao u visoke ribarske izme. Onako velike glave a omalehna rasta, hitar da hitrijeg Srbi nisu mogli nai, kada je doao do sredine mosta, pogledao je na lijevu i desnu stranu a onda je ljutito rekao Gojanu: - Onaj Doja nije dobro oprao most. Krv je na sve strane. Ne znam to si njemu dao vatrogasni kamion. - Dobro je, Radomane. Koljemo svaku no, valja to sve isprati. - Ne smije se most zapustiti, Gojane. Za svaku no treba da je ist kao da tek koljemo... Sino su mi balije ubile brata, sada u to naplatiti... Gojko ga je prekinuo: - Hajde, Smajo... Radoman je svetio brata... Klao je bre nego prolu no. Krv je pritisla po mostu, a leevi su padali u Drinu... no. Prije jedanaest sati ostali su Radoman i Gojan sami, kao i prolu - ta radi ovo, Radomane? - Vidio si. Moj brat vrijedi i stotinu balija... Nego, hajmo. Treba zvati Doju... Opet su krenuli prema Foi, do Vatrogasnog doma. Gojan je polahko vozio, htio je priati s Radomanom. - Poginuo ti je brat? - Neko je pucao u njega u Donjem Polju. 60

- Ko? - Neko iz damije na Musluku. - Eto, vidi... Tu se okupljaju... Samo da nam u crkvi reknu da napadnemo Donje Polje... Ali, ne daju. Kau, prvo sela. Iz grada e onda svi bjeati prema Ustikolini... ta ti misli? - Ne smije biti otpora, Gojane... - Znam, ne smije biti kue koja bi se, kao nekada Kunovo, branila trideset i osam dana... Balije treba klati, sve dok ne odu... - Vie nema partizana da ih spaavaju od noa. Za balije je no i Drina... U Foi nikog nije bilo na ulici. Iznad grada uli su se rafali iz automatskog oruja. Nekoliko kua gorjelo je u Zuboviima i na lijevoj obali Drine, vie betonskog mosta. U Vatrogasnom domu odjekivala je pjesma: "Svuda strae komandanta Drae..." Gojan nije mogao a da ne rekne: - Krenulo je, Radomane. - Samo da osvetim brata, Gojane.

61

X
- Ostavite oruje ispred kue - govorio je Jovan etnicima, koji su ulazili u njegovu kuu u elebiima. Kako su ulazili, Stojanka ih je propraala u najveu sobu, gdje su sjedali po zemljanom podu. Stojanka im je sipala rakiju. Nisu glasno govorili, samo su se doaptavali. Bili su u maskirnim uniformama, u vojnikim izmama, a na glavi ajkae. Sve su to dobili u crkvi Sveti Nikola. Samo je Nenad Davidovi imao uniformu kakvu su nosili srpski vojnici u Prvom svjetskom ratu, i oficirsku kapu toga doba. On nije priao i nije skidao vojniki kai sa magnumom, niti pancirnu koulju, koja je zapala zaoko svim srpskim vojnicima. Porunik Davidovi zavrio je vojnu akademiju u Beogradu, a bio je rodom iz elebia, pa su ga zato poslali u ove krajeve... Na kraju doao je i starac Radoje. Podijelili su se u grupe pa su poluglasno priali, a da niko nikome nije smetao... Ovo bi dugo trajalo, da porunik Davidovi nije progovorio: - 'Ajte, da ujem... ta smo uradili od Trnovaa do Ustikoline? Samo nemojte nairoko, ve koliko da se zna, kako bismo se dogovorili ta nam je dalje raditi... ta je, Marinko, bilo u ievu? - Balije nisu htjele predati oruje, pa smo ih napali, nakon noi u kojoj smo pregovarali. Znali smo gdje e prenoiti i kakvo imaju oruje. Ja sam otiao u Kute, a ve u etiri sata izjutra krenuli smo prema kui Safeta Bostandije, u kojoj su bili muslimani koji nisu htjeli predati oruje. Kada smo zapucali, Safet i njegov sin su izali da se predaju, ali smo ih pobili. Ostali su se predali. One koji su imali oruje strijeljali smo, a druge smo odvezli u Kazneno-popravni dom u Foi. Starom Hamidu, koji je branio da se predaju puke, nismo dali da izae iz kue dok je gorjela... Sve kue u ievu smo zapalili. - ta ste uradili sa enama i djecom? - Ostavili smo ih u koli na Brodu... ene koje valjaju, te djevojke i djevojice, odvezli su Jago i Mileti u hotel "Zelengora", a 62

neke su smjestili u zgradu "Lepa Brena." One e doekivati srpske junake... Zaboravih da kaem, oslobodili smo i Trnovae iznad Broda. Vie nema Dina na Trnovaama. - ta je s tobom, Radomane? - Ja sam noima klao na Brodu... Ni sam vie ne znam koliko sam balija zaklao. Sve to je bilo u redu, ja sam klao. To zna Gojan, koji mi je pomagao. A zna i Doja, koji je spirao krv... Uradili smo veliki posao. Baliju je lake zaklati od svinje. Svinja se opire, mora se namuiti dok je obori, dvojica je moraju drati, pa i kad zabije no, ona se jo batrga, tako da ju je teko skoliti, a balija sam doe pod no. Sve je ilo kao po loju. Nikako mi nije jasno da etrnaest naih vojnika vodi sedamdeset muslimana na klanje. Da imaju imalo pameti, napali bi nas goloruki na mostu. Nai bi pucali, ali bi samo prve ubili. Pola bi ih preivjelo. Ovako, oni u redu stoje dok ih ja koljem, kao da ekaju ruak u "Maglievom" restoranu. - Zna li to je to tako, Radomane? Da ti ja kaem. Kada god se zarati, mi muslimane koljemo na mostovima, pljakamo, palimo njihove kue... Oni su krivi, jer su prijeli na islam. I oni su toga svjesni. Srbima je dato da ubijaju muslimane, izdajnike. Oni se priklanjaju tome. Doi e vrijeme pa e nas muslimani sami ekati na mostu, nee ih trebati ni dovoditi. - Da vas obavijestim - ree - u pomo nam dolaze vojnici Srpske garde i Beli orlovi iz Beograda. Doi e preko Crne Gore. Za mjesec dana muslimani e bjeati iz ovih krajeva. Na nama je samo da ih to vie poubijamo, a da se ne brane. im se naoruani muslimani povuku iz Donjeg Polja, Foa e biti osloboena. U jednoj od soba razgovarali su Jovan, Stojanka i Stojan. Onako visokom, uzdignute glave, Stojanu je lijepo stajala maskirna uniforma, pa ga je Stojanka dugo gledala. Ali, Stojan je bio utuen, etao je po sobi... Jovan je bio ljut, jer su mu Srbi vonjak unitili, porazbijali burad sa rakijom, a njegova kua postala je tala u kojoj se sve dogovaralo... Stojanka je bila sebi postala vana. Ispraala je Srbe u akcije, a ujutro bi ih doekivala... Bilo joj je drago uti da su zapalili 63

ievo... Nalazili su se u maloj sobi u kojoj je leao osamdesetpetogodinji Neo Radovi, otac Jovanov... Bio je kost i koa, obnevidio... Prvi je progovorio Stojan: - U ievu smo zapalili kuu u kojoj je bio Hamid, otac Rasimov... Jovana doktori nisu mogli izlijeiti, a Hamid ga je izlijeio svojim travama.... Meni je Rasim pomagao u koli. To znaju Jovan i Stojanka. - Balije ne treba aliti, Stojane. - Djede, meni ne daju da se vratim u Njemaku. Moram da budem u srpskoj vojsci. - Tvoje je mjesto meu srpskim borcima. - A da sam im dao pare, pustili bi me... - Pustie te i tako za mjesec dana. Foa e biti osloboena. - Kako zna? - Rekao mi je porunik Davidovi. Ono to nismo mogli mi, uradie porunik Davidovi... Jovane, to uti? - Onako.. . - Priala mi je Stojanka... Znam i da si kupio puke, da se u ovoj kui sve dogovora, ali da puno misli na svoj vonjak... Nemoj biti kukavica. Sluaj, ja sam u prolom ratu sa starim Grujom klao muslimane na eljeznom mostu. To svi Srbi znaju. I svi mi ljube ruku. Sada je red na tebe i Stojana, tvoga sina, pa na Sava i Duana... Zemlju e oslobaati i njihovi sinovi, ako mi to sada ne uradimo... To traje od Kosova a zavrava se srpskom dravom. A srpsku dravu emo imati kad protjeramo muslimane. To je tako... Srbi moraju osloboditi svoju zemlju... Stojane, mora ostati dok se Foa ne oslobodi, a onda idi. Vratie se ti u Njemaku...

64

- Djede, tek mi je firma stala na noge, a ja oslobaam grad od onih koji nisu Srbi... U Njemakoj su poslije domaih najbrojniji Turci... - Stojane, srpska istorija stala je na Kosovu, a bez Duanovog carstva nema ni Srba. - U ievu nisam pucao, ali sam vidio da su drugi i djecu ubijali. To je bio zloin... Rasimov otac je izgorio u kui. - Sluaj, Stojane, da tebi Neo kae... Srbi ne ine zloine, oni oslobaaju ono to je bilo njihovo, pa im davno oduzeto. Ovo je etvrti srpski ustanak protiv Turaka. Neka muslimani odu iz Foe, ili neka se pomole u crkvi, pa nee biti zloina. Ovako, s njima nema Duanovog carstva... Srbi sve rade uz crkveni blagoslov. Ne spominji zloine, ue te elebiani pa e te voditi u crkvu Sveti Nikola... Nemoj nikome govoriti da u ievu nisi pucao... Kada jednog muslimana ubije, u tebi e vaskrsnuti Kosovo... Ugledaj se na Radomana, lice mu se prosvijetlilo. Uao je u srpsku istoriju. - ta da radimo, Jovane? - uo si Nea...

65

XI
Tu no eksplozije su potresale Pazarite, a veliki plamen obasjavao je Prijeku ariju. Srbi su zapalili Carevu damiju, iznad Pazarita, nedaleko od Prijeke arije. A prije toga bili su eksploziv ukopali u zidove, pri patosu, sa unutarnje strane, ali toliko eksploziva su nabili kao da e ruiti betonski most na Drini. Kako je damija gorjela od krova prema temelju, tako su odjekivale u noi detonacije... Sutradan, u crkvi Sveti Nikola okupilo se puno svijeta. Doli su srpski vojnici, oficiri, politiari, veterani u uniformama iz Prvog svjetskog rata, te civili sa kokardama na ajkaama... Stajali su odvojeno, pa tako razgovarali. Jedino su vojnici stali ukrug, po tri puta se grlili i ljubili, a onda doaptavali. Nekoliko minuta u crkvi bilo je ivahno, dok nisu uli Ostoja i pop Sekula, koji su stali uvrh velike crkvene prostorije, a onda se okrenuli. Svi su uutjeli, kako bi uli Ostojine rijei: - Brao Srbi! Doekali smo veliki dan. Sino je izgorjela Careva damija na Pazaritu. Vi znate da je u srednjem vijeku na tom mjestu stajala crkva, sve dok nisu doli Turci. Zamislite, Turci crkvu prepravili u damiju, samo joj dodali onaj iljak, i mislili da e tu zauvijek ostati damija. Srpski junaci su sino sruili damiju, a mi emo na njenom mjestu napraviti crkvu... Ranije smo zapalili Prijeku ariju, gdje su bili muslimanski zanati, a minirane su i brojne damije u Foi. - to nije minirana Alada? - I nju emo minirati... Foa e biti srpski grad u kojem nee biti damija. U srpskom gradu ne smije ostati nita tursko... Od danas na grad e se zvati Srbinje. U srednjem vijeku Radovina, u tursko doba Hota, a od danas Srbinje... Nastala je tiina, a onda se prolomilo: - Srbinje! Srbinje! Srbinje!

66

Ostoja je nastavio: - Brao, najvee tursko selo u ovome kraju je Jele. Bili smo prije neki dan u Jeleu... Toliko su se Ljubo Niki i ravnogorka Vojka Cicovi grlili sa Jeleacima, da oni nee ni pomisliti da emo ih napasti. ak se i jagnjad okretala. Ljubo je vidio da oni nemaju oruja da bi se odbranili... Sve je spremno. Pvog maja napadamo. - Pomoi e nam vojnici JNA iz Kalinovika - ree. - Sve je dogovoreno sa potpukovnikom Pavloviem iz Kalinovika i Milenkom Vukoviem, naelnikom SUP-a u Miljevini. Naredba je: "Selo spaliti, a sve Jeleake pobiti!" Nai topovi i mitraljezi su u selu Budanj, kod crkve, i u selu Vodica. Kamen na kamenu nee ostati... Balije mogu bjeati prema Husadu, velikom brdu iza Jelea... Ili se skloniti u kanjonu Bistrice, gdje su im bajte, ili u vikendicama kod rijeke Krupice... Tamo emo ih pohvatati.

67

XII
Iz Budnja i Vodice, srpskih sela, Srbi su dva dana zasipali granatama Jele. Prije toga, dok su Jeleaci ugoavali Ljubu Nikia i Vojku Cicovi, okretali im janje na ranju, ukopavali su topove i haubice, traei pogodno mjesto za pukomitraljeze. Jele su iz Budnja i Vodica imali kao na dlanu. Potpukovnik Pavlovi dvogledom je posmatrao Ljubu Nikia, dok se grlio sa Jeleacima. - Sigurno mu govore da oni ne misle ratovati, jer su daleko od Foe pa raunaju da rat nee do njih doi - govorio je potpukovnik. Znam svako muslimansko selo, njih nije briga to im susjedno selo gori. Kao da vatra nee i do njih doprijeti... Ovo nikako da razumijem. Sva sela samo svoju brigu vode, kao i Foa. Svi gledaju samo sebe, brane samo svoju kuu, a mi otkidamo selo po selo. Kada bi se sva sela udruila, niko im ne bi mogao prii. - Tako je, potpukovnie. Dok se mi ukopavamo, Jeleaci peku jagnje Ljubu Nikiu. Znaju da smo zapalili gotovo sva sela oko Foe i opet misle da emo njih ostaviti na miru. Akciju "Jele" isplanirali su u kalinovakoj kasarni potpukovnik Pavlovi i Ljubo Niki. Prvo su danima odreivali koordinate za dijelove sela, a onda su izvukli topove i haubice na Budanj i Vodice, te doveli najbolje strijelce... Prije prvih granata u Vodice je doao Ostoja. Iza njega stigao je i Ljubo Niki. Ovo nije smjelo poeti bez njih dvojice. Potpukovnik Pavlovi dao je Ljubi dvogled: - Ovaj dvogled smo dobili iz Generaltaba, iz Beograda, vidjee sve, kao da je tu pred tobom... Ljubo, kako je dolje? - Mirni su kao jagnjad. Imaju one starinske puke, ali niko nee metka opaliti. Onaj Bajrovi, to nam je dao spisak naoruanih, bio je u pravu. Oni misle da e nas umilostiti, jer nee da ratuju. Samo su nam olakali posao. 68

Pavlovi i Ostoji sjeli su za jedan sto na proplanku, kako bi sve vidjeli... - Pali! Granate su zasule Jele, a detonacije su odjeknule Zelengorom... Kao da se zemlja okrenula... Kue i tale, na koje bi pale granate, odmah bi se zapalile. Jeleaci, zbunjeni i prestraeni, nisu znali ta da rade. Znali su da Srbi u Vodice dovlae topove, ali nisu ni pomislili da bi njih granatirali. Obezglavljeni, bjeali su prema Husadu, pa bi se opet vraali svojim kuama, a kada vidjee da se njihove kue rue, bjeali su ponovo prema Husadu, sklanjajui se u ovarske katune... Mnogi su ostajali u svojim kuama, mislei da e sve ovo proi... Oni stariji, iznemogli, krili su se u podrumima, dok se iznad njih irio plamen. Nije bilo kue koju granata nije pogodila, samo li su je Srbi ponianili sa Vodica. Tako su gaali strijelci iz Kalinovika... Potpukovnik Pavlovi i Ljubo su podizali ae. - 'Alal vjera, potpukovnie! - Za "Veliku Srbiju"! tale u kojima je bilo sijeno brzo su se pretvarale u velike buktinje, vatra se prenosila na kue u blizini i ograde u dvoritu... ene i djeca bjeali su prema umama Zelengore, dok su se mukarci kriomice vraali... Gledali su svoje kue u plamenu... Kao po dogovoru, mnoge familije bjeale su prema velikoj zidanoj tali Mustafe Tuzlaka, na kraju sela, koju nije bio zahvatio plamen. Drugi Jeleaci u grupama su trali prema vikendicama pored rijeke Krupice, koje Srbi nisu granatirali... U opem bezumlju, bjeali su Jeleaci iz Jelea kako bi se spasili, a onda bi se vraali. I, po ko zna koji put, mislili: proi e ovo... Ali, Srbi nisu prestajali. Ravnali su Jele sa zemljom, kako je bio zapovijedio potpukovnik Pavlovi... Nijedno selo nisu ovoliko granatirali. Tek u podne su prestali... Pavlovi je nareivao preko motorole:

69

- Moja artiljerija odradila je posao, sada je na vama... Sve pobijte! Na Jele su udarili etnici. Vodili su ih Pero Elez, Risto Trifkovi, Rajko Cicmil, Luka i Predrag Elez, Dragan Janji, Dragan Kunarac... Svi su bili u maskirnoj uniformi i sa kokardom na ajkai. Uletjeli su u selo sa tri strane i trkom, tako da im niko nije mogao pobjei. Sve one Jeleake koji su se bili vratili a sada izlazili iz zapaljenih kua, ubijali su na vratima, ili su ih klali ispred same kue... I neja su ubijali. Mlade ene, gdje bi se koja zatekla, silovali su Pero Elez, Neo Samardi, Mirko Savi, Duko Prulj... Potom bi i njih ubijali... Na kraju sela etnici su opkolili zidanu talu Mustafe Tuzlaka, koju nije bio zahvatio poar. Kada su otvorili vrata, bila je puna ena i djece. Kad su ih zatvorili, iznutra su se uli pla i jauci... Polili su talu benzinom i zapalili... Kroz prozore su bacali rune bombe i pucali iz automatskih puaka u vrata. Niko se nije usuivao izai... - Potpukovnie, gore Jele i Jeleaci! - Nema vie najstarijeg muslimanskog sela! Vojvoda Pero Elez i nastavnik Risto Trifkovi krenuli su sa svojom grupom prema rijeci Krupici. Bili su sigurni da su se u vikendicama skloniti mnogi Jeleaci, ako nisu pobjegli prema Husadu. Nisu se imali nigdje drugo skloniti. To su bile vikendice bogatijih Foaka koji su traili mira pored Krupice. Doli su do vikendice Hamde Hadia, kod same rijeke. Kada su otvorili vrata, ugledali su familije Srnja, ljiva, Tuzlaka i Zametica. Svi u jednoj vikendici... U blizini je bila kua Zulfe Srnje u kojoj su se skrivali ostali, izbjegli iz popaljenih i poruenih sela. Pero i Risto izveli su sve Srnje iz vikendice i Zulfine kue. Kada su im etnici naredili da stanu, najstariji, Zulfo, okrenuo se Peri:

70

- Sluaj, Pero. Nas starije pobij, ali pusti nam sinove Elvedina, Ekrema, Abida, Nedada... Koljite nas starije, a njih pustite... - uti, balijo! Kao po komandi, etnici su napali dugim noevima. Jednim pokretom ruke, Pero je oborio Zulfu na tlo. Uhvatio ga je za kosu, zakometnuo mu glavu, a onda mu noem presjekao grkljan... Prsnula je krv po Zulfi i Peri. Ostali su okrenuli glave, da ne gledaju. Neko je tiho zajecao. Bilo je to tiho ridanje. Kao u nekoga ko sve gubi, pa zastane u nevjerici... I ne smije da se okrene... oa i Luka klali su Asima Srnju, a njegove sinove Elvedina i Nedada zaklali su njihovi nastavnici Drago Kruni i Risto Trifkovi... Krv dvojice mladia slijevala se u Krupicu... Sve Srnje poklali su za nekoliko minuta. Kod vikendice Hamde Hadia zaklali su Jusufa Dinia i njegovu enu, Mustafu Tuzlaka, Edhema Hodia i njegovu enu Fatu, Husu Hadia, Uzeira Hadia, Envera i njegovu enu Jelenu... Pero je rekao Jeleni da poe s njima, a ona mu je odgovorila: - Ostajem sa Enverom i svojom familijom. - Jelena, ti si Srpkinja, a noevi su za balije. - I mene ubijte! etnici su svezane doveli brau Barlov, djeake Edina i Elvedina. Brai je priao njihov nastavnik Risto Trifkovi. Edin i Elvedin bili su vezani za ruke. Gledali su u svoga nastavnika. Nisu znali ta da mu kau... I Risto je utio, a onda je progovorio: - Vodite ih dolje do Krupice... Sveite za drvo. etverica etnika odveli su djeake... Kada su se vratili, samo su promrmljali: - Eno ih, Risto... ekaju te.

71

Risto je svojim uenicima prilazio polahko. Znao je da mu ne mogu izmai, onako svezani za drvo pored Krupice... Mladi, Elvedin, bio je najbolji uenik u razredu. Risto je uvijek hvalio Elvedina drugim nastavnicima... - Nastavnie, nemojte nas ubiti... - Ne bojte se... Elvedine, uo sam da ste vas dvojica donosili municiju u selo. - Mi smo sluali starije. Municiju jesmo donosili. Ili smo u Fou, i ta su nam tamo dali, to smo donosili. - Mi sve znamo. Svaki put smo znali kada ste ili po municiju. Znamo i od koga ste je dobijali. - Hoete li nas pustiti? - to da vas pustim? - Nismo krivi... - Jeste, krivi ste... Risto je puku spustio na zemlju a iz korica izvukao no... Kao pomahnitao, iz sve snage zarivao je no u tijela svezane brae. Djeaci su jaukali i njihovo zapomaganje se prolamalo Zelengorom. Risto je u luakom bunilu zabadao i vadio no iz tijela svojih uenika. Ve nakon pivih jauka djeaka, prili su Pero Elez, Dragan Janji, Pero Kruni, Milenko Vukovi... Stali su na deset metara od mjesta dogadanja i posmatrali... Vezana tijela dvojice brae bijahu prislonjena uz drvo, a Risto nije prestajao. Takvo masakriranje Pero Elez i Milenko Vukovi nisu vidjeli ni na mostu u Brodu na Drini, nakon to su muslimani ubili brata koljaa Radomana... Tijela brae Barlov bijahu sva u krvi... I njihov nastavnik Risto Trifkovi bio je isprskan njihovom krvlju... Ali je i dalje zarivao no, sada ve u mrtva tijela svojih uenika... Pero Elez, ivko Mileti i Pero Kruni u jednoj izgorjeloj kui, pronali su u postelji bolesnog osamdesetogodinjeg amila Tuzlaka, 72

imama... U krevetu, zaklao ga je etnik ivko Mileti... U susjednoj sobi Risto Trifkovi zaklao je osamdesetpetogodinju Zejnu Suljevi i slijepu staricu Aju Zameticu... Tri su dana po klanju u Jeleu stizali kamioni iz Miljevine, Foe i Kalinovika. Srbi su iznosili sve iz kua koje nisu izgorjele. Nosili su televizore preko zaklanih tijela ostarjelih Jeleaka... im je poela pljaka, doli su i Ljubo Niki i ravnogorka Vojka Cicovi. Ljubo je iz jelekih kua iznosio razboje na kojim su jeleke djevojke tkale, kao i njihove ilime, poznate po tkanju i arama. Vojka je po starim, ukrasnim sanducima traila zlato. Svi su znali ta da trae. Neki su ili i u umu, po ovce i krave.. . Desetak dana nakon klanja u Jeleu, potpukovnik Pavlovi naredio je jedinicama JNA da trae preivjele Jeleake kako bi ih pozvali da se vrate u svoje selo. On im je "garantirao" da e ih tititi njegova vojska. Tako su mnogi vojnici uz svoje oficire lutali po Zelengori i susretali se sa Jeleacima, koji su spavali u umi. Jeleaci, onako iscrpljeni i neispavani, nisu bjeali kada bi ugledali vojnike JNA. Na njihova dozivanja, okupljali su se oko njih i pitali za svoje selo. Na jednom proplanku sjatili su se svi oko porunika Stratimirovia. A on je tako glasno govorio da su ga uli i oni koji nisu smjeli prii blie. - Mi vam nismo mogli pomoi, jer je bilo dvije stotine etnika. Ali, nama je dola pomo pa vie ne smiju napasti Jele. Vratite se svojim kuama, iako su izgorjele. Pomoi emo vam da popravite kue, a ako vas ponovo napadnu, znaemo im odgovoriti. Naa vojska je ula u Jele. Stari Zejnil je upitao: - Otkuda etnicima topovi i haubice? Samo ste im vi ono mogli dati. Nama je Ljubo Niki garantirao da neemo biti napadnuti. Mi smo njemu povjerovali, a napadnuti smo... - Haubice i topovi nisu nai. Dovukli su ih iz Crne Gore... Ljubo nije znao da ga nee sluati, ali sada zna... 73

Jeleaci su povjerovali poruniku Stratimiroviu. Vratili su se u svoje spaljene i opljakane kue. im su doli, vojnici JNA su im naredili da prvo zakopaju mrtve. Zakopavali su pobijene i poklane u selu i oko rijeke Krupice i Bistrice. Izbrojali su 128 mrtvih. Kada je dola no, spavali su u izgorjelim kuama, koje su uvali vojnici JNA... Izjutra su zauli rafale iz pukomitraljeza. Izletjeli su iz kua i vidjeli da su opkoljeni. Opkolila ih je grupa etnika vojvode Pere Eleza. Vojnika JNA nije bilo. One koji su bili napolju, etnici su pokosili rafalima... Onda su ponovo ulazili u sruene kue... Ubijali su, klali i silovali. Osamnaest djevojaka i ena odveli su na Miljevinu, u Karamanovu kuu, u kojoj je ve bilo mnogo ena i djevojaka iz ieva, Zubovia i Foe... Izvodili su ih srpskim vojnicima. Ponekad bi ih u Fou, iz Karamanove kue, odvozila ravnogorka Vojka Cicovi. U kui glavni su bili vojvoda Pero Elez i Janko Janji, poznat po nadimku Tuta, a povremeno su dolazili svi Elezi koji su "oslobaali" Jele: eljko, Pavle, Luka, Nenad... I Rajko Milutinovi, Radmilo Vukovi, Zoran Ivanovi, Nenad Jankovi, Gojko Joji, Zdravko Mastilovi, Risto Ostoji, Dragan Ronevi.... - Potpukovnie, opet ti balije povjerovae. - Balije ne mogu birati. Stijenjeni su da nam vjeruju.

74

XIII
Stojan Radovi se uvukao u kuu tek izjutra. Otiao je u kupatilo i skinuo maskirnu uniformu. Uao je u kadu, a voda je tekla po njemu. S vodom je tekla prljavtina. I tua krv... Tek kada su Jovan i Stojanka zakucali na vrata kupatila, izaao je iz kade. Obukao je istu pidamu. Roditelji su ga ekali u sobi, u kojoj su gorjele svijee. Nisu spavali svu no, ekali su svoga Stojana... im je Stojan uao, otac i mati su ga zagrlili. Stojan je samo sjeo na drvenu stolicu, a da nije ni rije izgovorio... Jele? I Jovan je utio. Stojanka je prva upitala: - Jeste li oslobodili - Jesmo. - Vie nije muslimanski. - Nije. - Ko je sada u Jeleu? - Niko. - Kako? - Jeleake smo pobili, a kue im popalili i popljakali. - Sve Jeleake ste pobili? - Vie smo ih klali nego ubijali. - Lutaju li balije po Zelengori? - Tamo su samo jo oni koji nisu vjerovali Srbima. - Ne razumijem... - Mnogo ena i djece je u prvi mah pobjeglo u Zelengoru. One koje smo stigli, ubili smo ili zaklali. A onda su vojnici JNA otili u planinu i nagovorili ostale da se vrate svojim zapaljenim kuama. 75

Trebali su nam da zakopaju mrtve u selu i oko Bistrice i Krupice. Vojnicima JNA su povjerovali da e ih oni uvati, pa su se vratili. - Vratili se ponovo u Jele? - To su vae komije. Opet su nam povjerovali. A im su zakopali svoje mrtve, i njih smo poubijali. Kada bih ovo priao nekome u Njemakoj, niko mi ne bi povjerovao. - Kakvi su bili Elezi? - Sve su klali. Nastavnici iz Miljevine i Jelea klali su svoje uenike. Onaj Trifkovi poludi kada pone klati. - Takav mu je bio i otac u prolom ratu. Samo li krene krv od njegovog noa, taj se ne zaustavlja. Ali, to je kod Trifkovia samo kada se radi o muslimanima. Bilo je Ilindana na kojima su se Srbi potukli, krv meu njima legla, ali Trifkovii nisu potezali noeve. Tek ako se potuku u kafani sa muslimanima, ruka im sama trai no. - Tako je to kod Trifkovia - uskoio je Jovan. - Neo, tvoj djed, najbolje to zna... Nama su nai preci ostavili u sveto naslijee da obnovimo Duanovo carstvo. To, Stojane, mora biti tvoj put. I ja se nekad pitam: to nam smetaju komije?... Ali, u pravu je Stojanka, proli su vijekovi a sve se ponavlja, pa to bismo se mi ovome opirali? Takva nam je istorija, naa i muslimanska... Nae je da danas sluamo Karadia, tek roeni Srbi sutra e sluati drugoga. Muslimansko je da nam vjeruju, kako bi ih to manje ostalo. To je tako... I ja se ovome udim, ali u pravu je Stojanka: kuda drugi Srbi, tamo emo i mi... Radovie svi u elebiima slave kao junake. Takvi moramo i ostati... - Jovane, ovo u Jeleu bio je zloin. Klali smo ene i djecu. I stare u krevetu. Zapalili smo talu u koju su se bili sklonili ene i djeca. - Srbi ne ine zloine, oni oslobaaju svoju zemlju. Zapamti to, Stojane. Ovo je srpska zemlja, u kojoj ne mogu ivjeti muslimani... I ja kada pomislim tako kao ti, odem kod Nea... Hajde, odmori se, pospavaj... I ui sutra kod Nea. - Kako da spavam, Jovane? Jele mi ne da mira... Kako li drugi spavaju?... Onaj Risto je noem komadao svoje uenike, a Pero je 76

poklao familiju Srnja. Djeda, sina, unuka. Bistrica i Krupica tekle su crvene... *** U toku noi, putem straha iz Foe je krenulo i mlado i staro. Hitili su preko eljeznog mosta u Donjem Polju... Valjalo je stii u Ustikolinu.

77

XIV
Poslije ponoi foanski Srbi su zapalili kuu dvoje ostarjelih, Safeta i Almase uderije, u samom gradu. Kada je kua poela gorjeti, Safet i Almasa su istrali na stepenite, ali su ih sasjekli rafali. Safet je odmah pao, a Almasa se ranjena drala za ogradu stepenita i gledala u one koji su pucali. Vatra je sve obasjavala, pa je starica u avliji vidjela palikue. Prepoznala je Miroslava... Jedva je progovorila: - Miroslave, da te vidim... I skotrljala se na kaldrmu. Roditelji Miroslavljevi doli su u Fou iz Crne Gore. Zaposlili su se u "Magliu." uli su da Almasa i Safet nemaju djece a stanuju u velikoj staroj kui iznad Pazarita. Istu tu veer postali su podstanari kod Almase i Safeta. Mirjani i Ostoji dopala se blagost i mirnoa Almasina i Safetova. Kada su Mirjana i Ostoja govorili o kiriji, Safet im je blago odgovorio: - ekajte, dok se priviknete... Almasa i Safet dali su im itav gornji kat, a oni su ostali u prizemlju. Sve sobe su bile prostrane, jer je kua bila uistinu velika. Isto tako, bilo je lijepo sjedjeti u irokoj kaldrmisanoj avliji, koju je opasavao zid ukrug, a ukraj avlije, prema velikim drvenim vratima, bila je uzidana betonska esma. Na sredini avlije bio je drveni sto, sa klupama sa strane. Nad stolom se irio veliki dud, koji je svojom kronjom natkrilio i kuu i avliju. Avlija i bosanska kua doimali su se istoom, mirom i tiinom. Mirjana i Ostoja viali su se sa Almasom i Safetom predveer. Ranili su na posao, ve prije est sati ujutro morali su biti na autobuskoj stanici, odakle bi autobusom ili u "Magli", u Brodu kod Foe, gdje su radili, a popodne bi se vraali... Ljeti bi u avliji pili kahvu sa Almasom i Safetom. Zimi bi Ostoja i Safet raiavali snijeg, od kapije pa sve do

78

ulaza u kuu... Tako se ivjelo u ovoj velikoj bosanskoj kui. Ni sporo, ni brzo. Nakon dvije godine Mirjani i Ostoji rodio se sin. Dok se na gornjem katu Mirjana, uz prisustvo doktora, poraala, Ostoja, Almasa i Safet su brinuli. A kada se uo pla djeteta, sve troje su zaplakali od radosti... Mirjana i Ostoja dali su sinu ime Miroslav. Od tada sve se u ovoj staroj kui ubrzalo. I misli i noge bili su uz Miroslava. Njemu nita nije smjelo zafaliti. Safet je ruio Almasu ako u njenim rukama ne bi bio Miroslav. Mirjanu je tjerao da spava, nakon neprospavane noi. Ostoja nije vjerovao da postoje tako dobri ljudi kao to su Almasa i Safet. U Breinama, izmeu Broda i Foe, "Magliev" autobus sa radnicima sletio je sa ceste u Drinu. Bilo je vie od osamdeset radnika. Kada se autobus naao u Drini, prevrnut na onu stranu gdje su bila vrata, radnici su vritali, razbijali prozore i, jedni preko drugih, iskakali van. Sve je to trajalo samo nekoliko minuta... est radnika izgubilo je ivot. Mnogo ih je povrijeeno. Mirjana i Ostoja umrli su u bolnici. Miroslav je imao samo dvije godine kada su mu umrli roditelji. Almasa i Safet potpisali su u Optini da e se starati o njemu. Ovim se obrnuo ivot Almasin i Safetov. Jo ivlje su im tekli dani, njihovi pokreti bili su Miroslavljevi. Almasa se nije odvajala od djeaka. Safet bi mu svaku elju ispunjavao. Po stare dane brinuli su se o dvogodinjem Miroslavu... Tako se ivot u staroj kui preokrenuo. U miru se nije pila kahva ni razgovaralo, ve bi ostarjela Almasa smjesta ustala i potrala ako bi Miroslav krenuo niza stepenice... Safet bi s proljeem vezao ljuljaku na dud. U dnevniku prvog razreda pisalo je uderija Miroslav. Almasa i Safet susretali su u avliji svaku njegovu peticu. Miroslav bi prvo zalupao halkom na kapiji, a onda bi zvao iz avlije. Torbu bi ostavio na drvenu klupu, pa traio po njoj svesku. Prvo bi zvao Almasu... Kada je zavrio peti razred, Safet mu je kupio harmoniku. U koli Miroslava su svi voljeli. I drutvo i nastavnici. Dobro je uio i 79

pjevao je u horu, a na izlete nosio harmoniku, pa pjesme nije bilo bez Mire. Mnogo puta su se uenici iz razreda okupljali u njegovoj avliji. Donosili su gitare, a Miro bi iznio harmoniku, pa bi se pjesma dokasno prolamala niz Pazarite... Almasa je sluila omladinu himberom. Safeta je ushiivao Mirin glas. Niko bolje od njega nije pjevao stare sevdalinke. To je priznavao i nastavnik muzikog. U Mirinom glasu bilo je neke bezdane sjete. Svakog se doticala ljubavna pjesma i njena ljepota. Za Miru postojali su samo Almasa i Safet, kola i harmonika, i njegovo drutvo. Sve se znalo: kada ui, vjeba sviranje i pjevanje, ide na izlet s razredom, sijeli sa drutvom u avliji... U srednjoj koli imao je mnogo drugova i drugarica. Sve se vrtjelo oko njega i njegove avlije. Almasa i Safet nisu izlazili u avliju kada bi se okupljala omladina. Njihovim godinama ionako je sve vie odgovarala tiina i pokoja rije... Izjutra bi Miro odlazio u kolu, a dolazio naveer. Almasa i Safet, u svojoj starosti, sve vie su bili u krevetu i sve manje ga viali. Ponekad, isprikrajka, kroz prozor, posmatrali bi ga kada ulazi sa drutvom u avliju. Sada je to bio odrastao mladi. Visok, crn, guste kose, isti otac. Bio je i ozbiljan kao otac, sve to je govorio imalo je mjeru.. . Proli bi dani, a da Almasa i Safet ne vide Miroslava. Bio je ve maturant, pa su znali da je sa drutvom. Ali u drugom polugoditu, nakon zimskog raspusta, nije vie ni dolazio kui. Ili bi doao tek nakon ponoi... U avliju vie nije dolazilo njegovo drutvo... Sve to brinulo je Almasu i Safeta... Miroslav je prestao i svirati... Safet bi samo utio i hodao po sobi... Prolazile su sedmice, a dvoje ostarjelih nisu vidali svog Miroslava... Jednom je komija Ibrahim doapnuo Safetu da Miroslav po noi unosi sanduke sa orujem u crkvu Sveti Nikola... Almasi ovo Safet nije otkrio, ali su joj ispriale kominice... Oboje su utjeli, zabrinuti... Nisu znali ta da kau Miroslavu... Uvijek su sve njegovo preputali njemu. Tako su ga i navikli...

80

Jednom, zadugo Safet nije mogao zaspati. Zurio je u avliju u kojoj je mrak potiskivala sijalica koju je komija Ibrahim zakaio za krov svoje kue. Nakon Ibrahima, i druge komije u sokaku isturali su sijalice... Safet je siao u avliju. I samo to je sjeo na klupu, u avliji se pojavio komija Ibrahim. - Selam alejk, komija. - Alejkumu selam, Ibrahime... - Vidim, ne moe zaspati. A ja noima ne spavam. - Vala, neka si nam istakao onu sijalicu. Sada se moe i nou sjedjeti u avliji. - Ne bih je stavio da me nije strah, Safete. - Zato strah? - Srbi pale kue, pa se bojim da ne krenu na nae. - A zato si ti prikaio sijalicu? - Zato. - Da ih vidi? - Da ih vidim. - I? - Pa... pale kue u Donjem Polju. Sravnili su ievo i Jele. Minirali Carevu damiju. Odvode muslimane u logor u Donjem Polju. - Proi e to, Ibrahime. - Nita ti ne zna. - Kako? - Miroslav u ovu kuu ulazi pod orujem, a prije zore dolaze po njega... Ti i Almasa spavate... - Nemoj, Ibrahime, na Miroslava... Mora biti i sa svojim narodom... Zna i sam da se omladina samo oko njega skuplja.

81

- Moda je i on bio u ievu. - Mlad je on za toga, Ibrahime... - Nita ne zna, Safete. Safet je dugo tu no sjedio u sobi i gledao kroz prozor. ekao je Miroslava. Tek poslije tri sata otvorila su se vrata od avlije. Uao je u maskirnoj uniformi, sa ajkaom na glavi. O rame mu je bila objeena automatska puka... im je uao, pogledao je prema sijalici na krovu komije Ibrahima, a ona je osvjetljavala i njihovu avliju... Taj pogled usplahirio je Safeta... Nije to bio Miroslav kakvog su znali on i Almasa. Samo sat poslije ponoi, dvije kue u sokaku iznad Pazarita zapalili su omladinci "Mlade Bosne." Vodio ih je Miroslav uderija. Nareenje je dobio u crkvi Sveti Nikola. Stari Grujo dao je u crkvi Miroslavu kljueve naputenog stana kod hotela "Zelengora", u koji je trebalo odvesti Almasu i Safeta. Tu bi se o njima brinuo. Miroslav je u akciju poveo drugove sa kojima je ranije svoje mladalake veeri provodio u avliji, dok su bili u srednjoj koli... On je sa svojom grupom upao u osvijetljenu Ibrahimovu avliju, nogama su otvorili vrata, a onda bacili flae sa benzinom na krov kue. Od jednog zapaljivog metka, krov je buknuo kao barut... Istrao je Ibrahim sa familijom, a Miroslav i njegovi drugovi zapucali su iz automatskih puaka... Dok je Ibrahimova kua goijela, rafali su se zauli i u susjednoj avliji... Kao bez due, Miroslav je utrao u svoju avliju. Ugledao je Almasu kako se dri za ogradu od stepenita. Zurila je u njega. Nie nje, na stepenicama, leao je Safet... Svi su uli kada je Almasa s naporom izgovorila: - Miroslave, da te vidim... A onda su vidjeli kako se skotrljala niz drvene stepenice. Miroslav je drugu veer sam uao u avliju. uo je da su tijelo Almasino i Safetovo odnijeli na Veleevo i tamo ih sahranili. Gledao je poluizgorjele zidine kue u kojoj je odrastao... Legao je na kaldrmu. Udisao je miris garotine... Izvadio je iz depa flau sa 82

rakijom i sipao u grlo, kao da je voda... Iskapio je flau, a onda bacio od sebe. Flaa se rasprsla... Gorio je u mirisu garotine... Onda je zaspao... Probudio se tek iza ponoi. Glava mu je pucala, tijelo gorjelo... S mukom je ustao i krenuo niz sokak. Sputao se niz izgorjelu Prijeku ariju, pored pijace, prema restoranu "Vojvoda", u kojem su se Srbi sastajali nakon nonih akcija. Boljela ga je glava, pa se naslonio na pijani zid iznad restorana... Kada je doao sebi, uspravio se i krenuo niza stranu... Smetala mu je automatska puka o ramenu... Odjednom, pred oima su mu zaigrale slike nekadanjih sjedeljki u avliji ispod starog duda: on i njegovo drutvo sviraju i pjevaju, a stara Almasa ih slui himberom... Gorio je u sebi... U transu, kao nekada u avliji, pjesma mu je sama krenula: Sejdefu majka buae... Sejdefu majka buae... Ustani, eri moja, Sejdefo... Ustani, eri moja, Sejdefo... Miroslav se toliko bio zanio u pjesmu... Duu su mu ispunjavali sevdah i ljepota, kao u vrijeme dok je pjevao u avliji... Nije ni primijetio da je siao do restorana... A unutra su svi bili uutjeli... ekali su ga... Ti misli, majko, da ja spim...

83

Ti misli, majko, da ja spim... Ja ti se, bona, s duom dijelim... Ja ti se, mlada, s duom dijelim... Miroslav je otvorio vrata i stao na ulazu... U restoranu, ekalo se ko e prvi progovoriti... Miroslav je zabezeknuto posmatrao... Bi da nastavi pjesmu, ali... U tome, iz oka se zaulo: - Vidi mladog uderije... Miroslav se ukoio na vratima. Kolutao je oima, da vidi ko mu to govori. Trijeznio se, od sevdahskog zanosa i ljepote, a ne od rakije. ta da radi? U oku prepoznade Jovana Stojanovia, koji ga je vodio na Jele. On ga je nazvao mladim uderijom... Kao da je od nekoga otima, u gru je skidao automatsku puku... Meutim, nije bilo vremena... Srbi iza stolova zasuli su ga mecima.. . Iako su muslimanske kue bile izgorjele, Srbi iz komiluka su preturali po njima radi pljake. Iako je krov bio izgorio, u kuu Almasinu i Safetovu, u njeno prizemlje, uselila se jedna srpska porodica, koja je dotad podstanarila u jednoj od muslimanskih kua u sokaku iznad Pazarita. Raunali su da e im kua ostati, jer je nije imao ko naslijediti, pa su zato u nju uselili. Mogao ju je naslijediti Miroslav, ali su i njega Srbi ubili... U toj srpskoj familiji bilo je mnogo male djece, pa su se po itav dan igrala u avliji. Najvie grane duda, od strane krova bile su izgorjele... A na jednoj od donjih, zdravih grana osvanula je ljuljaka, pa su se djeca mogla ljuljati od jutra do mraka...

84

ula se i harmonika... Kada bi im dosadilo, djeca su zajedno razvlaila mijeh harmonike, kao da je hoe raejreiti... To nisu bili tonovi. Nego cviljenje pocijepanog mijeha... Nakon useljenja srpske familije, u avliju su uli Miroslavljevi drugovi, koji su nekada tu provodili veeri, a potom kuu zapalili... Gledali su sjetno u izgorjeli krov i posmatrali djecu na klupama oko stola. Nisu ni rijei progovorili... Kada su krenuli, najstariji meu njima, Milovan, rekao je glasno: - Bili smo se dogovorili sa Miroslavom da kuu zapalimo a da Almasu i Safeta spasimo... Stari Grujo nam je naredio da ih pobijemo... Kunovo mu ne izlazi iz glave... Sutradan, u veernjim satima, Srbi su zapalili sve muslimanske kue iznad Pazarita. Mukarce su odvodili u logor, a ene i djecu u enski zatvor na Veleevu, ili u sportsku dvoranu "Partizan." Djevojice starije od dvanaest godina odvozili su u restoran "Buk Bijela", prema Tjentitu, ili u Koromanovu kuu. Moralo je biti kako su nareivali vojvoda Pero Elez i Janko Jankovi Tuta.

85

XV
Srbi nisu po umi iznad popaljenih sela traili muslimane, niti su ili u nove akcije. Nije bilo ni postrojavanja srpske vojske kod crkve Sveti Nikola. Zna se da je u crkvi bio tajni dogovor kojem su prisustvovali voe Maksim, Ostoja i Plavika, ali niko nije znao ta je dogovoreno. Nakon ovog sastanka, jedinice srpske vojske okupljale su se u Aladanskoj mahali. Grad je ivio u iekivanju. Srbi su ekali taj novi dogaaj, pa da gone muslimane iz Srbinja. Ovo iekivanje nije dalo mira starcu Mustafi Kami ono dok je silazio niz Sahat-kulu. Sjeao se rijei babinih: "Kada vrijeme stane, pa se u zraku osjeti ekanje, znaj da Srbi neto pripremaju..." Dok se sputao niz Sahat-kulu, predosjeao je sudbinu foanskih muslimana po svijetloutom zraku iznad Foe. - Nije li to Njegov znak? - pitao se tada Mustafa. I ovaj put kao da je neko ute oblake rastresao iznad samoga grada. ukasti zrak natkrilio kue i ulaze u stanove zgrada na samom foanskom trgu. Sve je bilo u toj boji. I due foanskih Srba su utjele... Bojali su se. U zraku se osjealo da oni neto ekaju, ali su se bojali toga. Bilo ih je strah onoga to su eljeli da se dogodi. Niko ih tim dogaajem nije plaio. Strah se uvlaio u njihove due, razgovori u familijama bili su ispunjeni strahom. Bojali su se poutjeloga zraka. Zbog toga zraka se uvlae u sebe, postaju nemuti, kreu se tegobno, koraci im odrvenjeli. Kao poutjele due ekaju odgovor na svoje - ekanje... U pono uoi Ilindana odjeknula je strahovita eksplozija. Bila je toliko jaka da su popucala sva stakla na prozorima zgrada i kua u gradu. Od detonacije popucali su i zidovi na nekim kuama. U stanovima su se isprevrtale stvari, popadali ljudi, ene, djeca... Tu no niko nije spavao, svi su ekali eksploziju, ali ovakva detonacija svakog je sledila.

86

Odmah nakon eksplozije ula su se zvona na crkvi Sveti Nikola... Tano u pono upaljena su svjetla u kuama i zgradama. Iz centra grada, putem megafona, zauo se odgovor na - ekanje: - Brao Srbi, minirana je Alada! Srbi su u ushienju izali u ariju, ali nisu znali kako da se raduju: da se grle, ili da bacaju kape uvis. Trali su prema Adi, desnom obalom ehotine. Iz svih dijelova grada izbijali su trkai. Grabili su prema damiji. U Aladanski park utralo ih je stotine obuzetih utnjom. Hitali su da vide i to udo... Mahniti Vojo je vazda uveseljavao ariju, pa je i sada ponavljao: - Haj, haj, Milutine... Ovo je bilo to radosno iekivanje, odgovor na sva srpska pitanja. Vie nije bilo asne damije, koju su muslimani zvali uzvienim mesdidom. Kada im nema njihove vjerske historije, ni oni nemaju ta traiti u Srbinju. Tu no su se Srbi, i mlado i staro, listom sjatili u Aladanskom parku. Iz daljine se moglo vidjeti da je nakon eksplozije ukljuen veliki reflektor koji je osvjetljavao Aladanski park, na desnoj obali ehotine, gdje je do noas bila damija... Za Srbe to je bila slika iz nekog dalekog sna... Vie nije bilo najljepe damije na Balkanu. Ostalo je brdo od napuklih kamenih gromada. I dijelovi damije koji su rastreseni ali nisu pali. Kao da je neko arolijom izmijeao kamene dijelove damije pa ih ostavio na velikoj gomili. Izgledalo je kao da e neko jo prije zore doi i arobnim rijeima od istog kamena iznova sainiti Aladu... Tako se inilo okupljenim Srbima... Oko damije stajali su pripadnici Srpske vojske. Njima je komandovao oficir Davidovi. Kao mahnit, jaui na konju, nareivao je vojnicima da ne daju graanstvu da se priblii kamenju. Niko nije smio doi do napuklih i poruenih dijelova damije... ekao se pop Sekula... 87

Pop Sekula i Maksim doli su u pratnji srpskih oficira i vojnika. I oni su ustuknuli kada su vidjeli ta je ostalo od uvene damije. Pop Sekula je dugo gledao u ovakvu Aladu. I dok su drugi utjeli, podigao je ruke uvis i muklo progovorio: -Va slavu ie episkije svetitelja: Sime starca mironosca, Save sveca, Arsenija uitelja, Maksima vladike, Stevana prvog kralja, Milutina, Stevana Deanskog i cara Uroa Duana mladeg; cara Lazara, naeg viteza, i Miloa junaka, na Kosovu postradae, na Vidovdan glave izgubie za vjeru 'riansku i rod srpski. I jo svetoga Jovana Despota, Majke Anelije, srpske gospotine, Stevana tiljana. Oni podigoe crkvu Jedusalimsku u Srijemu zemlji ravnoj i Krajini slavnoj. Da se veseli Petrova gora, Velebit planina, i sveti manastir Komogovina. Amin. - Amin! - ulo se sa svih strana. Maksim se uplaen okrenuo okupljenim Srbima: - Nema Prijeke arije. Nema vie damija u Srbinju. Nema mahala sa turskim imenima: Ortakolo, Sultan-Fatimina, Careva, AliAtik, Mustafa-paina... Nema ni Alada-damije. Nieg vie turskoga nema. I ovo smo doekali... - Amin! - odgovori mu se uglas. Alada-damija bila je zadubina Hasana Nazira Foaka, sina Jusufova. Nad glavnim ulazom u damiju, u kamenu plou bilo je uklesano: "Ovu asnu damiju i uzvieni mesdid sagradio je u ime uzvienog Boga dobrotvor Hasan, sin Jusufov, za ljubav Bogu, elei da postigne Boije zadovoljstvo. O Vjeni, primi lijepo." A kako je nastala damija, govori legenda koju foanski muslimani prenose od nastanka damije. Legenda je mijenjana, ali je uvijek bila i ostala izmeu stvarnog i nestvarnog. Valjda zato to svi vole sluati bajkovite prie, i legenda o Hasanu i damiji podsjea na bajku, koju djeca ne trepui sluaju, jer ih vraa u svijet zmajeva i carevih sinova, vjeitoj borbi zla i dobra. I kada se djeca na povratku iz 88

kole okupe oko Alade, ne vide majstorstvo graditelja koje je Hasan Nazir doveo ak iz Azije, niti slikarsku ljepotu arabeski, ali se sjete kako je majka po madeu prepoznala sina Hasana, koga nije vidjela deset godina, otkako je otiao u Carigrad. I na mjestu gdje se to dogodilo, nastala je Alada-damija. Prema legendi, Hasan Nazir bio je sin siromanih roditelja iz Vakufa, sela kod elebia. Kada je odrastao i ojaao, zaelio je da ode u svijet, ali roditelji su bili protiv toga da ide. Nakon jedne prepirke sa ocem i majkom, Hasan je odluio da poe. Otiao je u carski grad, prijavio se sultanu i u Carigradu zavrio nauke s najboljim ocjenama te postao kod cara najpovjerljivija i najpouzdanija osoba. Vjerujui u njegovu uenost i potenje, sultan ga je vodio po vojnama, pa je Hasan, ratujui na strani cara, stekao veliko bogatstvo. Kada je prolo deset godina, zamoli Hasan sultana da mu dopusti da se vrati kui, kako bi vidio roditelje, a sultan mu sve to odobri i dade mu ferman da moe u Foi napraviti damiju, te Hasan poe na put i ponese sa sobom puna tri emera blaga. Idui putem, uhiti ga 40 haramija, metnu mu na ruke lance, otmu mu sva tri emera blaga, pa ga odvedu u han, gdje svi zanoie. Kad se haramije napie i zaspae, Hasan proui jednu molitvu, i u taj mah otvore se lanci na rukama. On se oslobodi, pokupi sva tri emera blaga, uzjae konja i doe sretno u Fou. Kada je stigao u polje na desnoj obali ehotine, nae svoju staru majku gdje sui rublje na suncu. On je upita koja je, a ona mu kae i pone priati kako je imala sina jedinca, Hasana, te da se jednom s njim svadila, pa joj sin pobjegao u vilajet, tako da ga vie nikada nije vidjela, niti ula za njega. Hasan je upita: - Bi li mogla poznati svoga sina? Ona mu odgovori: - Sin mi je na ruci imao made, te bih ga po tome mogla poznati.

89

Hasan Nazir zavrati rukav, pokae joj made na ruci i upita moe li sada poznati sina. Prepoznavi svoga jedinca, majka od radosti duu ispusti. Na tom mjestu Hasan Nazir pone graditi damiju. Dobavio je neimare iz Azije, te se s njima uputi u selo Viko da trai majdan kamena. Kada su doli u Vranglove, zakonaili su kod Vranjae, pod stijenom Sokolicom. Sred noi, pola sata od mjesta gdje su zakonaili, odlomi se stijena i svi se iz sna probudie i jako uplaie. Glavni neimar umiri ostale te im ree: - Ne bojte se, napravit e se damija. Eno tamo, gdje se otkinula stijena, Bog nam je dao i pokazao majdan. Kada je svanulo, odoe pod onu stijenu gdje se kamen sruio, pa tu naoe odvaljeno kamenje veliko kao kue. Tu neimari poee tesati one visoke stubove, to stoje prije ulaza u Aladu. Gradnja damije tako je napredovala da je Hasan Nazir pozvao glavnoga neimara i rekao mu da pone ve i kube praviti. Neimar-baa na to izmjeri duvarove, dade jednu mjeru hair-sahibiji Hasanu Naziru, a drugu uzme sebi, te utee ispred Nazirovih oiju. Krio se od njega cijelu godinu. Hasan Nazir bio je ljut na neimara koji se toliko dugo krio, a bez njega damiju nije mogao dogotoviti. Kada se neimar, nakon godinu, vratio, Hasan ga je htio ubiti. Neimar mu je na to kazao da malo stane i da mu dade onu mjeru koju mu je uruio prije godinu, a izvadi i on mjeru koju je kod sebe zadrao. Potom uzme da izmjeri duvarove damije. Kada je izmjerio, pokazalo se da su duvarovi za cijeli arin manji, jer se toliko, za godinu, sleglo kamenje. I neimar ree Hasanu Naziru: - Da sam onda po tvojoj zapovijedi kube na duvarove metnuo, damija bi se sruila za malo godina. A sada kada metnem kube, smijem se zakleti da e taman do Kijameta stajati damija a da joj nita nee faliti.

90

Hasan Nazir je vidio da neimar ima pravo, pa mu oprosti to se cijelu godinu od njega skrivao, uini mu zahvalu, lijepo ga obdari. I gradnja damije bi zavrena. Kada je zavravana ova najljepa damija, Hasanu Naziru je poginuo sin Ibrahim i on je toliko bio pogoen ovom smru da je turbe sagraeno za sebe, dao mrtvome sinu. Na nianu turbeta uklesan je natpis u 16 etvernih polja, pismom lijepi nesh: "Umro je pomilovani, pokojni, sretni ehid, Ibrahim-beg, sin Hasana elebi Nazira. Neka Bog oprosti grijehe njemu i njegovim roditeljima. Poetkom dumadel-ahira, devet stotina godina po hidri Vjerovjesnika. Ibrahim je umro u borbi, vojnom pohodu. Sretni ehid. " Putopisac Evlija elebi 1664. godine kod ulaza u Aladadamiju zapisao je: "Putovao sam i u mnoge gradove dohodio, ali ovakvo mjesto jo nisam vidio..." Srbi su minirali ljepoticu Aladu i sve druge damije u Foi. Mislili su da e tako izbrisati vrijeme od pet vijekova turske vladavine u ovim krajevima. Profesor Maksim je tursko vrijeme htio sasvim izbrisati iz srpske historije. elio je srednji vijek, u kojem je zaeta srpska srednjovjekovna drava, historijski spojiti sa vremenom AustroUgarske u ovim krajevima... Nakon ruenja damija u Foi, vratio se u srednji vijek, u Duanovo carstvo. Petko anar, predsjednik Optine Srbinje, rekao je u crkvi Sveti Nikola: - Srbi su kao raja stotinama godina zidali damije, a Turci im nisu plaali rad. Zato ih sada Srbi rue... - Amin. - Nema vie Alade. Kau da je bila ljepa i vrednija od Starog mosta u Mostaru i Sokolovieve uprije na Drini... Alada-damije vie nema, a nestae i Mosta u Mostaru i uprije u Viegradu. 91

Damija je pamtila sve vojske koje su s vremenom prolazile... etnici u prolom ratu upozoreni su od vojvode Zaharija Ostojia da ne opljakaju damiju. To upozorenje Zaharijevo etnici nisu posluali. Iznijeli su iz damije to se moglo ponijeti. ilim koji je damiji poklonio austrijski prestolonasljednik Rudolf isjekli su na komade i razdijelili italijanskim generalima, kako bi dobili od njih dozvolu da kolju muslimane u Foi... Tada su bez niana ostali mezari Hasana Nazira i sina mu Ibrahim-bega. Ali, damija nije sruena. U ovome ratu etnici su sluali Ostoju iz sela Orahova, i Maksima, rodom sa Cvilina. Zato su Aladu minirali... Iznad masivnog kubusa damije izdizala se etrnaestostrana munara, vitka i 36 metara visoka. Gornji dio njenog podnoja, u visini vijenca na trijemu, opasavao je klesani kamen. Ogradu munare inilo je etrnaest kamenih figura, koje su bile povezane klamfama. Kroz dva prolaza dolazilo se na kameno stepenite munare, a ono se do erefeta spiralno izvijalo uz vertikalnu upljinu munare, oslanjajui se na zidni omota, a u sreditu na kameni stoer, dok su unutar damije bili likovni motivi iz cvijetnjaka... Za Manija, slikara u Osmanskoj carevini, govorilo se: "Kada slika sunce, vruina je, a kada prikae cvijetnjak, osjea se miris rua..." Tako se zborilo i o slikarstvu u damiji. Govorilo se da je najvee umjetniko djelo Osmanske carevine nastalo u Foi, daleko od Carigrada... Zaslugom Hasana Nazira, sina Jusufova, i graditelja Ramadan-age, ba-halifa neimara u sultana Sulejmana, te Koda Mimar-Sinana, sina Abdul-Mennanagina, koji je bie svoje uloio u izgradnju krasne Alada-damije, to joj po ljepoti nije bilo ravne u Osmanskom carstvu... Eksploziv za ovu ljepoticu Srbi su dovezli iz Srbije, preko Crne Gore. To su bila dovukla ona dva kamiona koja su prvu no stajala kod crkve Sveti Nikola. Sutradan su svi sanduci istovareni pred damiju. Eksploziv je uzidivan tri noi, a da o tome Srbi nisu nita priali. Na kamenom mimberu je pisalo:

92

"Samo je jedan Bog, a Muhammed je njegov poslanik."

93

XVI
Iako je bila prola pono, u kui Radovia gorjelo je svjetlo. elebiani su se okupljali kod Jovana nakon obilazaka muslimanskih sela. Posljednjih dana mnogo se pila rakija u kui Jovana Radovia, a najvie predveer, prije odlazaka u akcije. Jovanova rakija presijecala je mlade elebiane, tekui s njihovom krvlju, i nije ih drala na jednom mjestu. Krv muslimanska natapala je guvna iza naherenih seoskih kua, sijeno u talama gdje su se muslimani krili, bae ispred starih kua u foanskim mahalama, strme obale Bistrice i ehotine, vonjake i ume... Krv je tekla zajedno sa rakijom Jovana Radovia; to su Srbi vie klali i izgonili svoje komije, manje su spavali. San im nije htio na oi. Opet im je trebala Jovanova rakija... A ona ih je, onako umorne, nenaspavane, tjerala na zlo... Dobro je rekao onaj Gagula iz Beograda: - Ova rakija i mrtva die na noge. I Jovan Radovi je mnogo pio, nije znao kad je dan, a kad no. Naveer bi se napio, a onda bi dolazili po njega. Kui se vraao u zoru, podbuhnuo, sa tamnim flekama po maskirnoj uniformi. Nije to bio onaj Jovan Radovi, koji se brinuo za svoj vonjak i svoju rakiju. To je bio Jovan koji je ekao no, pa da dou po njega. Osjeao je da s njegovom rakijom u njemu tee krv Nee Radovia, a ona je bila jaa od njega. Kada bi doao kod Nee, on bi mu iz kreveta govorio: - Jovane, pamtie te u elebiima. A bolje da te pamte takvog, nego da si druge ispraao. Utuvi, Srbi svakog Srbina ili okrive da je pogan i izdajnik ili kau da je junak. U tebi hoe da vide drugog Nea Radovia... Kada god su kretali u akciju, slao sam ih po tebe. Jednom su mi priali kako si zapalio kuu u koju su bili zatvoreni Hasanbegovii. I ja sam ih palio u prolom ustanku... - Neo, nemoj o tome priati... - ta te dri pa ne smije priati? Kada Radoje doe kod mene, mi o svemu priamo. O onome prije i o ovome sada. Radoje kae da se sve okree. On je svojevremeno pobio familiju Muslia u Zavaitu, a 94

njegovi sinovi su ove Muslie predali vojvodi iz Belih orlova. Zato Radoje govori da se sve okree. - Neo, ne treba o tome priati... Gdje god da doem, krv mi je. U svim tim selima krv, u priama sviju krv, na mojoj uniformi, u kui mi krv. Ako zaspim, probudi me krv... Da hoe ovo jednom zavriti... - Samo se ti dohvati rakije, Jovane, i sve e proi. Ali nemoj biti sam. Kada se ovjek osami, naviru mu misli pa moe oboljeti. Zato pij sa drugima. I pjevaj. Kada god se nae s kim u drutvu, pjevaj srpske pjesme pa te nee ostavljati snaga. Dok je pjesme, Srbin ne moe pasti... Ovi e noas u akciju, pa u im rei da navrate po tebe. - Otkuda tebe da sluaju?... - Moju rije sluaju. - Zato? - Kako zato? Pa, ja sam oslobodio elebie od muslimana. O tome se pjeva u srpskim pjesmama. - uo sam, ali ti si... - Da, ostario sam. Ali u ivotu me dre srpske pjesme i srpski junaci, koji mi sve ispriaju... Samo mi ti i Stojan nita ne priate... Kakav je Stojan? Ovi to dolaze kod mene, ne mogu a da ga ne uzdiu. Kau, ispoetka je samo zurio oko sebe, ali kada mu je provrela krv Radovika, sve se u njemu okrenulo. Dovoljno je da jednom ubije, pa da sebe oslobodi... Onda nema kraja... Muslimani naputaju i sela i grad. Dobro je to smo krenuli prvo po selima. Kada ih nema na selu, iz grada e sami pobjei... Ali, ujem da se grupa naoruanih muslimana javlja iz ume. Opkoljavaju nae kada se vraaju iz akcije... To mi priaju nai kada dou kod mene... - Neo, a ne priaju ti... - ta? - Ako se nai ne predaju, onda pucaju, ali ako se predaju, uzmu im oruje i puste ih.

95

- Eto, i to se ponavlja. Srbi ostanu ivi, pa se prikupe. Svu e umu pretraiti da nau Turke... ta si jo uo? - Vodi ih nekakav... Zovu ga 'Amza. - To bi mogao biti sin Sabitov. Otac Sabitov ivio je u elebiima, ubio ga je u prolom ustanku Srba na Radovi... Ko kae da ih vodi 'Amza? - Oni koji su se bili predali. - Toga 'Amzu srpska milicija prati ve dvije godine. - to? - Proitao je mnogo knjiga o nama Srbima. - Pa to je dobro.. . - ak je u Muzeju, u biblioteci, pronaao srpske nacionalne dokumente od "Naertanija" pa 'vamo.. . - Od kakvog "Naertanija"? - Jovane, doi sebi?! Taj 'Amza je s knjigama pametniji i od najstarijih ljudi u muslimana. im 'oda zalaue, eto ti ga u damiju... Vidi da je pobjegao u umu, nee na most... Kakav je, mi emo se njega bojati. - Nai se boje ii u akcije da ih ne zasretne... - Eto vidi... Boje se oni Kosova! - Kako? - Srbi ne smiju bitku izgubiti, zato strahuju od onoga ko se brani. - Svi se plaimo da nas ne zasretne... - Zato se ne smije ponoviti Kunovo... - A 'Amza? - Opkolie ga Srbi... Skinue kou s njega...

96

- U Foi se uvjebava srpska jedinica koja e traiti 'Amzu i njegove. U crkvi Sveti Nikola imaju elju da tu jedinicu vodi na Stojan. - Stojan? - U crkvi to od njega trae. Glavni bi bio oficir Davidovi, pa Stojan. - Ako, ako... Kada uhvatite 'Amzu, neka ga Stojan odvede u logor kod Burija, u Donjem Polju. - Ko je Buri? - Turci koji su u zatvoru, znaju ko je Buri. Arkanovci kada dou u elebie na rakiju, samo priaju o Buriju... Idu u zatvor da gledaju kako Buri bije Turke. - Ali, Stojan nee da vodi Srbe na'Amzu. - Zato? - Nee... Ne znam ta e biti... Misli da ga tjeraju u smrt... Ostoji jo nije potpisao nekakav papir, pa da Ostoja svoga ovjeka poalje u Njemaku po pare za srpsku vojsku... Jo nije potpisao, sada nee da vodi Srbe... Ako se Ostoja naljuti, poslae ga u zatvor... Bie to bruka za Radovie. - Jovane, zovni mi Stojana...

97

XVII
Radoman i Gojan nisu Doju vie zvali da pere krv na mostu u Brodu, nedaleko od grada. uli su da se onesvijestio i pao u lokvu krvi na sredini mosta, gdje su ga izjutra nali srpski borci, dok su se vraali iz paljevine Trnovaa. Kako Doja nije ni sprao krv, ona se zgruala i srpski borci su mislili da hodaju po raskvaenoj glini, koja je po povrini imala tamnu boju, ali su tragovi to su ostajali iza vojnikih cipela, otkrivali zagasitocrvenu boju krvi. Kada su vojnici unijeli Doju u kabinu vatrogasne cisterne, on se probudio. A kada je doao sebi, gledajui u srpske vojnike, muklo je izgovorio ono to je, po ko zna koji put, dosad u sebi govorio: - Lako je Radomanu i Gojanu klati, valja most oprati... Svi su ga gledali izbezumljeno, mislili su da je Doja poludio. Jo malo pa e Doja i njima rei kako je tee njemu oprati most, nego njima ii po noi u akcije, a lake je, valjda, Doji spavati na mostu, nego pucati u Turke i paliti im kue. Ako Doja misli tako kako govori, to se ne promijeni sa Radomanom i Gojanom? Neka on kolje, a oni da spiraju krv sa mosta u Drinu. Vojnici su bili sigurni da je Doja poludio, pa mu nita nisu govorili. Vidjelo se da e Doja opet zaspati, i oni su ga ostavili na sjeditu vatrogasne cisterne. Doja je zaspao... Tek oko podne osjetio je da ga neko pomjera u sjeditu. Kada je otvorio oi, ugledao je Radomana i Gojana, koji su ga drmali za rame viui: - Ej, ti, dii se! ... Radomanovo lice bilo je izoblieno od ljutnje, oi razjarene, a kratke ruke bile su neumoljivo grube: - Ustani, Doja! Lei kao da su te zabetonirali. Umjesto da pere, ti spava! Jesi li poludio? 98

- Evo... - ekamo te kod kole... Onako mrav, a visok i krakat, Doja se u polusnu teturao prema koli. Tako polusankovitom, nije mu bilo jasno to su ga probudili. Most je mogao i kasnije oprati, dugo je bilo do veeri... Nije ni vidio da je njegovo vatrogasno odijelo imalo boju zgruane krvi... ekao je da i ovo proe, da uje to su ga ona dvojica zvala pa da opere most... Iza kole nabasao je na Radomana i Gojana... U koli su drane porodice koje su preivjele pokolje u okolnim selima. - uje, Doja... - ujem. - Ti si jutros rekao da je lake nama dvojici klati muslimane, nego tebi spirati krv. - Jesam li tako rekao? - uli smo jutros od naih. - Sjeam se vojnika. Oni su me unijeli u kabinu. Bio sam zaspao na mostu. - Jesi li rekao da je tee tebi prati most? - Ne sjeam se da sam to rekao... Ali jeste, tee je meni prati most... - Eto, rekao si... - Tee je prati most, nego klati. - Istina je, dakle, da si to rekao jutros. - Evo, sada vam govorim... - to je tee prati most? - Vi se idete kui kupati, dok meni ostaje krv. A niko krv ne moe sprati, pa ni Doja. Kada bih i pet cisterni vode potroio, sve je zaludu... Nema te vode koja e krv oprati. 99

- ta je tebi teko? Kai. - Evo, ova uniforma... Sva je u krvi. Ova krv na nogavicama je od onoga Mehmeda sa Trnovaa... - Ti si poludio, Doja... - I vi ete poludjeti. - Kako? - Radomane, ako je Mujanovi pobjegao... - Da? - Znae se da si klao... - Pa ta? Ja i hou da se zna. - A krv?.. . - ta krv? - ta, ta krv?!... - Sluaj, Doja, ti mi mosta vie nee prati, dok sam ja iv. Idi kui i spavaj. Nemoj dolaziti u Vatrogasno na posao. Bolestan si, mora se odmoriti. Jo malo pa je Srbinje samo srpski grad... A ukoliko i dalje bude filozofirao kome je lake, nama ili tebi, uvaj se... - Ti to meni zaprijeti, Radomane? - Ubiu te, da zna... - Ili e me klati! ... Teko onome ko bude prao moju krv... se!... - Ubiu te, Doja... Idi sada, da te ne gledamo... Jebo te... Lijei

Doja je otiao do cisterne i uvukao se u kabinu. Ali nije odmah zaspao. Mislio je o onome to mu je rekao Radoman. Ako bude dolazio na posao, bio je siguran da e ga ubiti... Nije mu ilo u glavu da klanje ljudi na mostu moe biti neiji posao. Radoman to obavlja kao i onaj svoj posao u "Magliu"...

100

Doja je i prije ovoga srpskoga ustanka radio u Vatrogasnom drutvu, gdje je vozio ovu cisternu kada ga pozovu da gasi poar. A ovi ga gone da pere most u Brodu kod Foe... Je li mogao nekad i pomisliti da e vodom prati krv, dok na sve strane gori?... Osjetio je da ga san opkrhava, kao da e se ponovo onesvijestiti. Poelio je da zaspi, pa kada se probudi da ga deurni pozove na smotru vatrogasne brigade. Kao onda kada je dobivao nagrade na Dan optine Foa... Promrmljao je: - Jebo ti Radomana... Lake je njemu klati, nego meni krv sprati... I onesvijestio se.

101

XVIII
Otada Doja nije iao u Vatrogasno drutvo na posao. Tako nije znao ni ta se dogaa po Foi. Sve mu se kovitlalo u glavi, jer ovo dugo traje, a ne samo sedam dana... Njegova ena sa djecom otila je njenoj familiji u Srbiju, pa je ivio sam, ekajui da se ovo zavri... Ali, nakon razgovora sa Radomanom, bio je siguran da e rat u Bosni trajati godinama, a to ga je plailo... Kada e mu se vratiti njegova ena i djeca?... A Srbi kada se odviknu od posla, niko ih nee privoljeti da rade. Navikli su da ubijaju, a odvikavaju se od rada. Kako to promijeniti? Kako Radoman razmilja, nikad se to promijeniti nee. On kolje da bi se znalo, da ga Srbi slave kao junaka... Prije ovoga ustanka, sjeti se Doja, Radoman je vaio kao veliki neradnik... Dolo je vrijeme za neradnike... Doja se bojao. Osjeao je da e ginuti i Srbi, a ne samo komije... uo je da su muslimani u Papratnu zasreli konvoj koji su pratili srpski vojnici. Traili su od Srba da se predaju, ali Srbi su zapucali. U borbi je poginulo etrdeset srpskih boraca, jer su bili upali u zasjedu. Kako je Doja uo, sve se dogodilo u nekoliko minuta. Muslimani su bili dobro naoruani, a pucali su u konvoj iza zaklona. Srbi su pokuali pobjei, ali su u bijegu poubijani. Glas o izginulim borcima naljutio je Srbe u foanskom kraju. Govorili su da za jednog Srbina moraju ubiti stotinu Turaka... Grupe pijanih Srba traile su po zapaljenim selima ene i djecu to su se vraali na zgarita, dok su mukarci iz predostronosti ostajali u umi. Sve je ubijano, kako bi bili osveeni Srbi izginuli u Papratnu. Muslimani su traeni i po srpskim kuama, ako bi se ulo da ih krije koja srpska familija, jer i toga je bilo... Domaini iz familija koje su skrivale muslimane, odvoeni su u zatvor u Donjem Polju, gdje je bio i logor za muslimane ovoga kraja. Kod sela Jabuka, muslimani su opkolili Jovanovie, Eleze, oreme, Mirjanovie. I sve pobili... 102

Srbe iz Foe bilo je sada strah kada se jutrom vraaju iz akcije. Nikada nisu znali gdje e ih muslimani zasresti... Vie se nisu svetili nakon pogibije srpskih vojnika. Mislili su samo o tome kako da ivi dou svojoj kui, a da ne upadnu u zasjedu... U tom strahu slabo su sluali komandire... Jednom su braa Stankovii orujem prijetili komandiru, pa su na njih, po nareenju, zapucali drugi vojnici... Sada se Stankovii nisu htjeli vratiti kui sa ostalim vojnicima. Raunali su da njih same muslimani nee zaustavljati... Sve ovo je Doja znao. I znao je da e rat potrajati, im su se muslimani dohvatili ume... O svemu ovome je Doja razmiljao... A kada bi gdje ugledao Radomana i Gojana, prosto je obolijevao... Vraale bi mu se slike sa drinskog mosta u Brodu... On u vatrogasnom odijelu lei u krvi na mostu... Odmah bi se onesvijestio... Nije mogao ozdraviti, ve mu je bilo sve gore... Samo da neto radi, da ne misli... ivio je sam, pa mu je bilo teko. Bilo je dana da je spavao u kui na kauu, a kada bi se probudio, mislio je da spava u krvi na mostu... Kada vidi Radomana, okretao je glavu da se ne sretne sa njegovim pogledom... Naveer je viao kako srpski vojnici, najvie dobrovoljci iz Srbije, voze u autima muslimanske ene. Znao je da ih zatvaraju i siluju po kuama, na gradilitu "Buk Bijela", po motelima u Foi, u gimnaziji, sportskoj dvorani "Partizan"... To je poznato i naelniku policije Draganu Gagoviu... Nekakav Zelja, Rao i Tuta i ne ratuju, ve danima i noima iz logora odvode muslimanke u stanove u "Lepoj Breni"... Sve je to viao Doja, samac... No, i pored svega, kada nije mislio na most u Brodu, bivalo mu je lake.

103

XIX
Ali, u jednom danu se sve poremetilo. Tek to je Doja ustao, vrata je otvorio Radoman. Od nekog straha, Doja se udrvenio izmeu kreveta i stola, kada je vidio Radomana. A ovaj ga je samo s vrata upitao: - ta je, Doja? Nita ne radi, sem to 'oda po gradu... - Rekao si da ne dolazim vie u Vatrogasno. - Pa to okree glavu od mene? - Sjetim se mosta i krvi. - A to nae mladie ubijaju, toga se ne sjeti. U Papratnu su Turci ubili etrdeset srpskih vojnika. - I nai poeli ginuti. - A tebi ao balija. Doja je bio zbunjen, pa je Radoman nastavio: - Sluaj, Doja. Ja u ti otii iz Foe, da me ne gleda... Ali, ako ujem da pria okolo o klanju Turaka na mostu, vratiu se i sa kraj svijeta da te ubijem. Ovo zapamti: nikome ni rijei! ... - Pobjegao je Mujanovi. On e priati... - Kako e pobjei? Do eljeznog mosta u Foi traili su ga srpski vojnici... A ti nemoj nikome da pria... Ako ikome kae, saznau... Poput kakve prikaze, Radoman je otiao kao to se i pojavio na ulaznim vratima. Doju je bilo strah od Radomana, ali nije od toga on bolovao, ve to je danju i nou vidio sebe u krvi... Izjutra bi se kupao hladnom vodom. Osjeao je da s vodom postepeno otie i krv Mehmedova... Ali, nije vie mogao sjedjeti. Misli mu nisu davale mira... Oblaio se brzo, 104

kao da e negdje zakasniti... Morao je hodati, da osjeti umor. Samo da ne stoji! ... Jer kad se umori, misli su ga ostavljale... To se ponavljalo... Hodao je bez ikakvog cilja... Nikoga nije sretao. Srbi su se spremali na Gorade... to dalje, da ne vidi ehotinske mostove... Onda e osjetiti umor... Tu je spas... Jedno jutro, ispred njegove kue ekao ga je Danilo. Komiju Danila nije vidio otkako se krenulo u "oslobaanje" Foe. Danilo je sa sinovima iao u sva sela, pa ga Doja nije ni mogao vidjeti... Prije nego to e ga pozdraviti, Danilo die ruku: - Stani, Doja. Doja je stao i onako iskosa pogledao Danila, ovjeka mnogo nieg od njega, kratkih nogu, a golema stomaka i debela vrata. Onako velike glave, krupnih crnih oiju, opet je Danilo digao ruku: - ta je, to tri?... Jo malo pa e trati i oko svoje kue... uje, svata se pria o tebi... Ne mora nikoga sresti, ali ljudi vide i priaju. - ta priaju, komija? - Da si povilenio. - Kako? - Tri sam a zbori s nekim... Kau da mnogo tri, a kada se umori, sjedne. Pa im sjedne, ustaje... Kao da te neko goni... - Oslobodili su me obaveze u Vatrogasnoj brigadi... - I to sam uo... Nego, priekaj, znam ja ta tebi treba... Odmah u se vratiti. Doja je morao trati, ali je ekao. Htio je vidjeti ta to njemu treba. Danilo se vratio brzo, imao je kuu odmah iznad Dojine... Jo u hodu pruio mu je pogolemu flau:

105

- Evo, ovdje su dva litra kruke. Bolja je od zimske pei. To ti treba. Pij, ona e te oboriti. Spavae dva dana, i ustae kao drijen... To je bolje od tranja. Odmori se tri dana, pa opet, pij... Oborie te... Kada se god probudi, bie zdraviji... Znam ja ta tebi treba. Muku moe razbiti samo dobra rakija... Hajde, ostavi flau pa tri. Kada se vrati, popij dvije srpske...

106

XX
U kui Jovana Radovia, oko kreveta Nee Radovia, stajali su Stojanka, Jovan, Stojan i stari Radoje. Neo je predosjeao da e umrijeti, pa je htio da oni dou... Svi su dotrali, jer su znali da Neo danima nije mogao ustati iz kreveta. Samo je priao sa starim Radojem, koji nije izlazio iz njegove kue... Svi su se okupili oko Nee, koji ih je gledao dok su ulazili... Onda je progovorio: - Hou da vam kaem jednu istinu o elebiima... Kako smo mi doli u elebie... Ovdje su prije ivjeli muslimani, sve ovo bilo je njihovo. Ona najbolja zemlja, gdje su danas Jovanovi vonjaci, pripadala je Fazliima... Na sam Boi banuli smo u elebie. Bio je visok snijeg, pa u elebiima nisu ni slutili ta im se sprema. Prije nas u selo je dolazila srpska milicija i odvodila mukarce u andarmerijsku stanicu... A, ovo smo kasnije saznali... Izdajnik Vojin Lei upadao je u muslimanske kue i govorio da se bjei. ene nisu htjele bjeati, ali su djecu davale Leiu da ih vodi sa sobom... Nedaleko od jame na Gori mi smo saekali mukarce iz muslimanskih sela, koje su vodili u andarmerijsku stanicu. Opkolili smo, a nai se uklonili... Nasrnuli smo na kolonu noevima. Sve smo poklali i pobacali u jamu. Onda smo otili u selo i klali im ene i djecu. U jednoj kui satjerali smo oko pedeset ena i djece, i zapalili. Bilo ih je stravino sluati... A onaj izdajnik Vojin Lei odveo je djecu i predao partizanima... Jedan od djeaka koje je spasio Lei, zvao se Himzo Fazli. Oca smo mu zaklali, a majku zapalili u onoj kui... E, taj Himzo, kada je porastao, godinama je traio da mu vratimo zemlju koja je pripadala njegovim roditeljima. Eto ta nam je uradio onaj izdajnik... I da jo ovo kaem. U prolom srpskom ustanku prvog smo u ovim krajevima ubili Uzeira Ramovia. Iz puke ga je ubio Fundup od elebike Rijeke. Zato svi Srbi u ovim krajevima slave Fundupe... U ovome srpskom ustanku, na eljeznom mostu, prvi je glavu izgubio Abid Ramovi... Stojane, uo sam da si dobio grupu najboljih boraca da pobijete Turke u umi... uvaj se... Ako ih opkolite, 107

pucajte. Ne trebaju vam ivi. Ubijte onoga 'Amzu o kome se pria. uo sam da su Radovii ubili njegovog oca Sabita Kadria. Srbi priaju da je Radovie pobio 'Amza. Kada ubijete 'Amzu, nee biti Kadria u ovim krajevima... Fazlia je spasio Lei, a mladog Kadria ne smije niko spasiti... Tako, Stojane... uvaj svoju glavu... Ti produava ivot nas Radovia... Nastavljaju nas Savo i Duan... - Neo, neu Srbe voditi na toga'Amzu... - Mora, Stojane!... - Neu, Neo. Prvo mi trae pare, a kada im ne dam, alju me u ume da lovim 'Amzu. Kod ovolikih arkanovaca, Belih orlova, eeljevaca i vojnika Uikog korpusa, hoe da im ja vodim specijalnu jedinicu... - Pa, nemoj se prvi isturati, ali mora ii... Ako ne ode, zatvorie te. - Moda e nekome naem narediti da puca u mene dok traje borba... Neka me zatvore... Sve mi se ovo zgadilo... Dosta mi je krvi... Mi Srbi smo bolesni!... Niko nas izlijeiti ne moe... - Ako ti je dosta, zovi Sava i Duana da dou u Srbinje... Oni preli osamnest godina, a ovo e, izgleda, potrajati... ta e oni tamo? Ovo je sve njihovo... Sutradan, umro je stari Neo Radovi, junak iz srpskih pjesama koje su se pjevale u elebiima.

108

XXI
"Ako budem pio, neu trati", mislio je Doja. U pravu je Danilo. Nakon dvije srpske aice, rakija ga je tako obarala da bi se zaas naao u behutu. Spavao bi danju i nou. Zato, im iskapi jednu, sipao bi drugu. Sve bi manje jeo... Iako su se u Vatrogasnom svi opijali, ranije Doja nije pio, pa ga je sada ve prva aica zamuivala... A nakon druge ili tree bi zaspao... Nije se vie deavalo da ne prospava no. Prije nego to bi zaspao, osjeao je vatru, koja je arila tijelom. S vremenom bi se sve vie razbuktavala. inilo mu se da u njemu gori ugljena eravica, koju neko raspiruje, a onda se poar iri po itavom tijelu... "Sve ovo je kao u ljetnim vruinama, kada krenu poari", mislio je vatrogasac Doja. "Ono to je u prirodi, to je i u ovjeku..." ivio je izmeu rakije, sna i tranja... I to se ponavljalo danima... Meutim, rakije je nestajalo... Jednoga dana, prije mraka, doao je do pred Danilovu kuu. Vrata mu je otvorila Jela, Danilova ena: - Kako si, komija? Jesi li ozdravio? - Ne znam. - Smrao si... - Jesam. - Evo, sad u zovnuti Danila... Danilo je nosio flau: - Evo je, komija. Dva litra. - Hvala, Danilo...

109

- Priaju da ne zbori vie sa sobom... Znao sam ja... Samo ne smije biti sam... Najbolji lijek za Srbe je da piju, a onda da pjevaju srpske pjesme. Nema za njih boljeg lijeka na svijetu... A ti si sam... Nemoj samo piti rakiju. Mora i jesti, a ne samo piti... Zna ko me pitao za tebe! - Ko? - Radoman... Misli su se Doji vraale na ime Radomanovo. Prva i druga aica ga nisu mogle uspavati. "Hoe trea", mislio je Doja. Ova zagrijanost mu je godila. Tijelo je trailo rakiju. Svaka aica bila je mehlem za njegovu duu i tijelo. Jednu srpsku popio je naiskap, ali ga nije obarala. Pio je da napije Radomana u sebi... Pio je da napije sve mostove u sebi... Pio je da napije krv u sebi... Tada bi zaspao... Sebe nije mogao napiti, dok sve drugo ne napije... Kada je vojska otila, kamene gromade u Aladanskom parku prva je prevrtala Dragica iz Ljubovia... Po noi je iznosila ilime... Jednom nakon ponoi Doja se razbudio. Ustao je, izaao iz kue, ponijevi automat... Gorio je od misli... Padao je niz sokak, a onda ustajao uz zidove kua. I teturao nizbrdo... Trati bi htio. Ako stane, misli vrve... San ga ophrvava, ali mu se ne da zaspati... Teturajui po mraku, spustio se niz sokak. I ve je u Aladanskom parku. - Hodi, Doja... - uo je glas iz noi. - Hodi, Doja... - uo je drugi glas. - Hodi, Doja... - uo je brojne glasove. Krenuo je prema glasovima. Neko ga je uhvatio za rukav... Nikog nije bilo. Samo on i glasovi. - Hodi, Doja... - uo je ispred sebe. Podigao je glavu i ugledao polomljene stubove i ruevne zidove Alada-damije. I brdo bijelih stijena... 110

Zastao je kao ukopan. Bjelina od stijenja svijetlila je uokolo... - Vidi li nas, Doja? - uo je vie glasova. - Gdje?... - u strahu e Doja. Ima oi, a ne vidi nas... Evo nas, Mehmed, Hamdija, Edhem, Mujo i Halim. Nas je Radoman prve zaklao. A ti si prao krv. - Lako je bilo Radomanu klati... - Ja sam Edin... - javio se glas djeaka. - Zaklao me nastavnik Trifkovi. - Lako je klati... - Ja sam Aia Zametica. I mene je Trifkovi zaklao. - Lako je klati... - Ja sam Almasa, a ovo je Safet... ta je s naim sinom Miroslavom? - Ne znam. - Ja sam travar Hamid iz ieva. - Zar si i ti tu, Hamide? - to nas nema, Doja? - Vas ima, a mene nema. - Eto te... - Eto i vas tu... Sada vas i vidim. - A kako to da tebe nema? - Bolest je tea od smrti... - Ja sam Mustafa Kamo... I mene su zaklali... I moga baba. - Lake je klati, nego krv sprati! - derao se Doja. - Lake je klati, nego krv sprati! - derao se Doja iz svega glasa.

111

- Radomane, mene e spasiti Mujanovi!... - derao se Doja. On je iv! Nema ga u damiji! Priaj, Mujanoviu, ta je bilo na mostu. Priaj! - vikao je Doja. Sad je Doja okrenuo natrag. Htio je potrati, ali osjetio je da neko ustaje iza kamenog stuba. Trznuo se i prepoznao Radomana... Kao u nekom snu, sjetio se da je ponio automat... Ali, osvijetlio ga je rafal iza stuba... Pao je ispred trijema Alada-damije... I zaspao u svojoj krvi. Kada se probudio, nalazio se u krevetu a uz njega su bili Jela i Danilo. Nije bio privid, kao ono u Aladanskom parku... Osjetio je bolove u stomaku, nije se mogao okrenuti... uo je Danila: - Povilenio si... U parku si pucao sebi u stomak. Doktor ti izvadio dva metka... Spava dva dana. Mora mirovati... Nemoj piti... Rekao sam ti samo dvije srpske aice. Danilo se spustio do Alade... U blizini trijema vidio je zgruanu lokvu krvi. U lokvi je bio Dojin automat... Nije bilo ahura od metaka. Naprijed, iza kamenog stuba vidjele su se ahure od automatske puke. "Moe li biti da je neko pucao u Doju?!" - pitao se u udu Danilo. Iznenada, neto se stropotalo iza njegovih lea. U strahu se okrenuo. Pao je kameni stub iza trijema damije. Danilo se prepao i poeo trati... Sutradan je i sam trao po umi. Neko je pucao u Aladanskom parku na Doju. Vjetak iz Beograda utvrdio je da iz Dojine puke nije pucano. Drugi neko je u Aladanskom parku pucao... Od sada je Aladanski park obilazio samo vojnik Milovanovi. Bio je uvar u Aladanskom parku. I po danu i po noi... 112

Sedme noi ponovo se iz parka ula pucnjava. Milovanovia su nali onesvijeena. Njegov automat jo je bio vru. Bio je ispalio itav okvir, pa nije trebalo provjeravati... im je doao sebi, objasnio je oficirima srpske vojske: - Njih etvorica ili su prema meni... Pucao sam, a oni se nisu zaustavljali... Ne znam gdje su sada... Milovanovi je osloboen vojske... Od tada niko nije uvao Aladanski park. ekalo se da sve proe, pa da se i ovo zaboravi... Na ovome se nije zavrilo. Mnogi Srbi su nou dolazili u Aladanski park, a da o tome nikome nisu govorili. Vie njih bi dolo do sruenih zidova. Nisu zborili. Samo su gledali u ruevinu i utjeli. ekali... Nita se nije desilo, sve dok stari Milun nije zapucao iz svoga automata u razrueni zid. Ostali su se ukoili i gledali u njega. Milun je priao do zida i tiho rekao: - Vode su sjedeli Almasa i Safet... Nije prolo dugo, opet je nou pucano u Aladanskom parku. Neki su prolazili kroz park,, pa su se prepali od onih koji su dolazili sa druge strane. Pucali su iz straha... Sutradan su naena dva lea pripadnika Belih orlova... Nareeno je da niko nou ne smije ii u park. Svi e biti kanjeni... Ali, nije trebalo nareivati. Vraajui se iz akcije, vojnici bi nou samo izdaleka gledali u ruevnu damiju... Zastali bi, gledali, a onda otrali... "Kada e sve ovo proi?..." - pitao se Doja u svojoj kui. Danilo se nije odvajao od srpskih aica. Radomana nije bilo u Foi.

113

XXIl
Stojan se probudio u logoru za muslimane u Donjem Polju. Sjea se da su ga sino doveli. Nalazio se u samici, maloj etvrtastoj sobi sa betonskim podom i visokim stropom. im se probudio, osjetio je hladnou. Memla je utila stare bijele zidove, a studen je izbijala iz betona... Na betonu je bila strunjaa. Na strunjai bila je sloena stara, tanka deka. eljezna vrata bila su velika, gotovo cio zid... Sve je bilo za logorae: ova memla koja preplavlja zidove, i hladnoa koja izmeu njih vlada. Na betonskoj ploi, na strunjai, pokriven tankom dekom, logora je mogao zaspati ako ga obehuti miris ustajale memle, ili ga prevari bolesna toplota kostiju. Kad uvari udarcima nogu u glavu onesvijeste logoraa, bace ga na beton samice. Nije bilo tee kazne... U nepominom tijelu logoraa na betonu memla bi opkrhavala prirodnu toplotu, a potom bi se uvlaila u kosti onesvijeenog. Tada bi memlana toplota zamjenjivala prirodnu. To je bio poetak bolesti. Zdravlje razvaljenog od batina, onesvijeenog na betonu, bilo bi naeto izmeu memljivih zidova za jednu no, jer ga je lahko bilo osvojiti u ovoj tijesnoj i hladnoj sobi. U samici su najmlai i najzdraviji gubili zdravlje, a nekamoli stariji i bolesni... Svjetlost se probijala kroz mali prozor sa reetkama ispod stropa... Na strunjai Stojan od hladnoe nije mogao zaspati. Do kasno u no sluao je krikove logoraa, i zaspao je tek ujutro... "Sve je istina to se prialo o ovome logoru za muslimane" mislio je... Ali, ta e biti sa njim? Sjea se da su po noi doli naoruani vojnici. Jovan i Stojanka su spavali... Odmarao se u maskirnoj uniformi, nakon akcije u Kozijoj Luci. U tom selu sve kue su spalili. I pobili one koji nisu stigli pobjei.

114

Prethodnih noi zapalili su Paonce, Pilipovie, Borovie, Donje i Gornje Lijee. U svakom selu su ubijali... Ni ovaj put nije htio potpisati izjavu u crkvi. - Evo, ubijam i koljem za Duanovo carstvo - govorio je - to je vae, a pare su moje. Kada je krenuo kui, oficir Davidovi mu je pred Ostojom rekao: Sutra mi se javi. Dau ti vojnike. Pretraie svu umu, dok ne nae 'Amzu. "Ovo je kazna" - pomislio je Stojan. - "Da nije kazna, poslali bi iskusna ovjeka, a ne mene. Lako im je opkoliti u selu muslimane koji su predali oruje, ali neka opkole 'Amzu... Pare im ne dam, pa neka me ubiju." Stojan se nije javio oficiru Davidoviu. Sutradan su se uz kripu otvorila velika eljezna vrata od samice. U vratima je stajala planina od ovjeka, ispunio tolika vrata. Stojan se zaudio i nije ustajao sa strunjae, ve je gledao u visokog i irokog uvara, velike glave koja je izranjala iz ramena, kao da nije ovjek imao vrata. I na ovoj grdosiji visila je uniforma skrojena vea za dva broja, kao da se neko poigravao sa uvarem. U rukama mu je bila tacna a na njoj pare hljeba i aj. Gledali su se, onaj iz vrata i ovaj sa strunjae. Onda je uvar progovorio: - Znam, ti nisi od onih to nee da ratuju s Turcima. Sve znam, ali i ti znaj da u ovome logoru nisu samo Turci, nego i Srbi koji nee da ratuju, no ti nisi takav. I'spetori kau da si dobar na ratitu, ali ne priaju to su te doveli... Mora da je p'litika... Kako se zove? - Stojan. - Mene zovu Buri.

115

"To je Buri" - trznuo se Stojan. Pred njim je, znai, taj veliki Buri za kojim lude arkanovci i zbog njega dolaze u logor u Donjem Polju... O njemu je priao i Neo... I Beli orlovi luduju za Burijem. Eto, to je taj Buri volovske glave i sraslog vrata, velikog stomaka, bagerskih ruku. To je taj Buri kome Bog nije dao pamet, ali mu je dao snagu. To je taj Buri o kom se prialo godinama, ta radi u zatvoru zatvorenicima... - Upravnik misli i ima za to glavu, a Buri ima snagu i njegovo je da radi ono to upravnik misli - govorili su zatvorenici. I dok je Burija, sve je samo onako kako upravnik misli. A Buri je bio ponosan na ono to bi uradio svojom snagom... Znao je da ga se svi boje i bio je u sebi vaan. Zato su o njemu i nastajale prie u kojima su svi veliali njegovu snagu, a nekad i to malo njegove pameti. To je, dakle, taj Buri o kom postoje tolike prie... Stojan se u elebiima smijao kad su mu priali kako je Buri zaklao vola motornom pilom. Kau, privezao vola uz orah i glavu mu gurnuo u lijeb pa je uvezao debelim konopcem. Onda upalio pilu i priao volu, rekavi: - Sada e, vole, da vidi kako Buri kolje... Krv je pljutala po Buriju, a vo se otimao, ali Buri nije prestajao dok nije primijetio da ree orah... Bila ga je zasula krv, a sada i piljevina... Krvavo tijelo vola palo je pored oraha, a glava je ostala u lijebu, svezana. Kada je onako s piljevinom i krvlju po radnom odijelu uao u kuu, rekao je djeci: - Idite, djeco, vidite... I prije rata Buri je radio u ovome sadanjem logoru, ali tada je to bio zatvor za sve one koji su skrivili, a on ih je uvao. Sve prie su i nastale u tim danima, kada su svi bili na neki nain zadovoljni. Buri je nakon tih pria iao ponosito uzdignute glave, naelnik je bio zadovoljan disciplinom, a zatvorenici su se smijali kad bi neko priao o Buriju. U to vrijeme nekakav eret iz Viegrada bi u krugu oponaao 116

Burija, ak je i zborio kao on, tako da se zatvorski krug prolamao od smijeha. Buriju to nije smetalo, jer bi svi uutjeli kad on naie krugom, a to mu je godilo. Buri nije mnogo govorio, ali bi zatvorenici upamtili svaku njegovu rije i prenosili onome Viegraaninu, koji ih je upisivao u nekakve izguvane papire. Znalo se da je Buri pohaao osnovnu kolu u veernjim satima, a mnogi zatvorenici imali su zavrene fakultete, ali im nije smetalo da Burija, koji ih je izvodio na gradilite, zovu "starjeinom." Dok bi radili, Buri im je prigovarao: - Radi vole, kada nema kole... Zatvorenici bi se na to smijali, a onaj Viegraanin je i ovo upisivao u svoj zguvani papir... Buri bi ih na kraju postrojio i vraao u zatvor, i dok bi ili gradom, on je ponosito, uzdignute glave, hodao pored stroja. Bilo mu je stalo da ga vide ugledniji Foaci pa da priaju kako Burija sluaju zatvorenici. Jednom kada su se vraali u zatvor, neki od zatvorenika pobjegao je i popeo se na veliki dud u blizini zatvora. Govorio je odozgo da e skoiti ako ne doe upravnik zatvora... Traio je da se pusti kui na nekoliko dana... I graani Foe su se okupili da vide ta e biti. Svi su ekali da Buri neto uradi ili da doe upravnik. Ali Buri nije htio priati sa zatvorenikom, nego je produio preko eljeznog mosta i otiao kui. I nije prolo mnogo, a Buri se vraao nosei - motornu pilu. Svi su uutjeli kao gromom pogoeni. ta e biti?... Buri je stao ispod duda, udahnuo duboko, podignuo pilu, pogledao gore prema zatvoreniku i progovorio: - Slazi ili u te ukinuti k'o vjevericu! Znalo se da s Burijem nema ale. im je upalio testeru, zatvorenik je kao bez due sletio na zemlju... Svi su opet bili zadovoljni: i upravnik, i zatvorenici, i graani, i Buri.

117

Jednom su zatvorenici prerezali vei broj cigli a onda ih nekako spojili, pa su u krugu zatvora kao karatisti, na dvije drvene koze, "lomili" cigle. Na drugoj gomili bile su neprerezane cigle. Iza svega stajao je onaj eretlija Viegraanin, koji se nije smirivao sve godine u zatvoru... I tako, svi su "prelamali" po dvije, a Viegraanin je "prelomio" odjednom - tri cigle. Zatvorenici su znali da ih Buri posmatra, pa su karate-udarcem "lomili" cigle kao da lome stiropor. Toliko su vikali kada bi neko od njih zamahnuo da se ulo i u upravnoj zgradi, ali to nikog nije uznemiravalo. Buri se volio s njima naduravati u snazi, te tome nije bilo kraja... Kada je Buri vidio da onaj Viegraanin lomi ak tri cigle odjednom, krv mu je uzavrela, sav je pocrvenio od bijesa. Podigao je ruku uvis i s kraja kruga krupno zavikao: - Stoj! Stoj! Zatvorenici su zastali, ali su se i uplaili, jer odavno nisu od njega uli ovako ljutit i prijetei glas, pa su mogli svata oekivati. Bojali su se da ih Buri nije otkrio, zbog ega bi neki od njih morali ii u samicu na ravnanje... Buri je dotrao do njih i bijesno, pokazujui na Viegraanina, zagalamio: - Razmaknite se svi! Ovo se ne more gledavat... ujte, kada ovaj goljo more tri, dajte meni et'ri. Neka svi vide kako Buri madrlja cigle. Nastala je takva tiina, k'o kad pukne lanac o kom je neka teina, pa se eka ta e biti... Prvi se snaao onaj Viegraanin, koji je krenuo prema gomili gdje su bile neprerezane cigle. Ostali zatvorenici bili su u strahu zanijemili. Stajali su ukrug utei i ekali. Sve su prepustili Viegraaninu. I da su htjeli ta uraditi, od straha nisu mogli. Nakon Burijeve galame, i slubenici u kancelarijama zatvora su osjetili da se neto dogaa u krugu pa su i oni izali van.

118

Svi su vidjeli kako je Viegraanin donio etiri cigle i postavio ih na drvene koze. Onda se i taj vjeiti eretlija izmakao i pomijeao sa ostalim zatvorenicima. Zatvorenici i slubenici, zaledili su se u ekanju. Svima je u oima bio samo Buri, taj njihov junak... Neki zatvorenici su u mislima spreavali Burija da ne krene prema drvenim kozama... Ali ovo je bio Burijev svijet, pa kako ga promijeniti? Ako je ita bilo veliko u njegovom ivotu, to je bila srea koju je ispoljavao kada treba pokazati snagu. Buri ovo ne bi propustio ili uzmaknuo nizato na svijetu. Da je i glava njegova u pitanju. Buri iz svog dosadanjeg ivota sjeao se samo kada je pokazivao snagu o kojoj se prialo... Onako goropadno crven u licu, pomalo ukoen, to je djelovalo svearski, priao je do drvenih koza. Duboko je udahnuo vazduh. Plua su mu se nadimala pa se inio jo veim. Nijedne rijei nije progovarao. Visoko je podigao desnu ruku, jo jednom udahnuo vazduh, podsjeajui na gladijatora u areni. Onda je s krikom, silovito spustio ruku na cigle. Svaka cigla je pukla, a Buri je muklo, potmulo kao medvjed, jeknuo... Lijevom rukom uhvatio je desnu i pohitio prema kapiji. Svi slubenici su se skamenili, a onda su potrali za njim, dok su se zatvorenici razbjeali po spavaonicama. Kombijem za zatvorenike Buri je prebaen u bolnicu. Doktori su mu slikali ruku, a onda rekli da su mu obje kosti na ruci slomljene. Buriju je na ruci stavljen gips i etiri dana ostao je u bolnici. Kada su ga u bolnici posjetili uvari, nije mogao da ih ne upita: - Jesam li sve cigle smadrljo? - Jesi - odgovorili su mu. Kada se Buri pojavio u krugu s gipsom na ruci, svi zatvorenici su izali da mu estitaju na podvigu. Buri ih je odmjeravao nadmeno i lijevom rukom primao estitke. Kada je priao onaj Viegraanin, Buri nije mogao a da mu ne kae: 119

- Nisi ti goljo, im si smadrljo tri... Niko nije otkrio prevaru, niti su zatvorenici o tome priali. Sve cigle zatvorenici su odnijeli do zida koji su podizali u blizini upravne zgrade. Tek nakon mjesec dana u zatvoru je pukla bruka. Burija niko nije mogao zaustaviti. Dok su zatvorenici leali, on ih je osvetniki gazio. Prvo je "ravnao" Viegraanina i sve njegove u spavaonici. Kom je od njih pukla kost, to niko nije znao... Mjesecima poslije, od bolova, nisu mogli izai na krug. A kada je smogao snage, onaj Viegraanin prvi se pojavio u zatvorskom krugu. Oko njega su se okupili svi zatvorenici, ne bi li uli ta e rei, ali on je samo utio. No, zatvorenici nisu odustajali. im bi izali na krug traili su Viegraanina da se oko njega sjate. Tek jednom, dok su zatvorenici kriomice, kao potajno, kolali oko njega dok je u dimu cigarete muklo othukivao, Viegraanin se uspravio, udahnuo vazduh ne bi li bio krupniji, podigao glavu i onako krupno kao Buri zavikao: - Kada onaj goljo more tri, dajte meni et'ri. Sve se prolomilo, kao da je neko preokrenuo vrijeme pa nastalo neko drugo, drukije, koje su svi iz zasjede vrebali danima pa im ono i nije moglo izmai. Krug se tako prolamao od smijeha da su se svi slubenici nakitili na kancelarijskim prozorima. Zatvorenici su se u krugu prvi put nasmijali nakon onog gaenja. Nisu im smetali ni bolovi u tijelu, koji su ih opominjali ne bi li im se misli okrenule sobi sa eljeznim vratima. Sada je svima bilo jasno to su danima kriomice obilazili oko Viegraanina ne bi li s nj im zapodjenuli razgovor, dok ih je on odbijao utnjom. Ovo to je Viegraanin rekao, ekale su njihove due, koje su u isprebijanim i bolesnim tijelima bile uanene pa su onako iskrivljeni i nijemi hodali po krugu. Zato su danima i kolali oko Viegraanina... im se krugom prolomilo, postali su duhom slobodniji, jer su im se uanene due sada razvezale... Samo tako mogli su i opstati u 120

ovome zatvoru. Zatvorenicima je trebao Buri, a njemu su trebali zatvorenici... Dvojica zatvorenika kao djeca su se valjali od smijeha po krugu, dok su se drugi uspravljali i, udahnuvi zraka, ponovo padali od smijeha. Jedni su vukli Viegraanina za rukav govorei: - De jo jednom, majke ti... - De jo jednom, evo svi emo ti dati po cigaru... - Hajde, skupljajte - odgovorio je ozbiljno Viegraanin. Dok su svi zavlaili ruke u depove i traili cigarete, Viegraanin se ponovo uspravio, udahnuo zrak, podigao glavu i krupno progovorio: - Kada onaj goljo more tri, dajte meni et'ri ! S gipsom na desnoj ruci, Buri ih je gledao mrgodno, onako poizdalje. *** Arkanovci su sada tjerali Burija da sa svojih stotinu i pedeset kilograma skae po "Turcima" u samicama. Zato su i dolazili u logor... im bi mu doveli "Turina", Buri bi mu rekao: - Lezi, da vidi kako Buri lomi kosti... Dok bi Buri lomio kosti logoraima, arkanovci bi se valjali od smijeha: - To, Buri... - Ha, Buri... - Neka vide balije kako Buri lomi kosti. Arkanovci su bili ludi za Burijem. Nisu ni vidjeli logorae, niti su sluali njihove krike, gledali su samo u Burija. A on je izvravao nareenja odgovorno i ozbiljno.

121

Kada bi dobio nareenje i da motornom pilom krene na logorae, on se ne bi dvoumio. K'o kad je krenuo na vola... Uivali su arkanovci sa uvarem, s koliko je samo energije skakao... Oni su bili uvijek na njegovoj strani, jer su gledali nekog ko je volio svoj posao. Trali su prema samicama, ako bi uli da je Buri tamo, i tada za njih nije postojala zapovijed njihovih komandira. Morali su vidjeti. "Turci" bi leali u najveoj samici na betonu, okrenuti na stomak, a Buri se zalijetao iz hodnika u samicu i svom snagom skakao na njih. S vrata bi skoio uvis i pao nogama na logorae i odmah bi ustao. Svaki njegov skok znaio je neiji jezivi krik, a to ga je nosilo. Htio je svima pokazati ta Buri moe da uradi. Kosti su pucale, pa se logorai nisu smjeli okrenuti od bolova. Samo su jaukali, nepokretni... A kada bi ve svi koliko ih ima jaukali od bolova, Buri bi prestao i s vrata povikao: - Eto, kako Buri lomi kosti... Ponekad bi Buri odlazio u prostoriju za uvare, bjeei od arkanovaca, jer njemu pripada ovo to je uradio a ne njima i njihovoj halabuci, ili bi otiao u jednu malu kancelariju u kojoj nikog nije bilo. Tamo bi usamljeniki utio i patio. Sve vie mu je smetalo ono podvriskivanje arkanovaca dok on radi svoj posao, ali ih niko nije mogao zaustaviti da ne uu u samicu. On je dobro radio svoj posao, a oni su u tome uivali.

122

XXIII
"Eto, to je Buri" - mislio je Stojan. - Buri, koliko u biti u samici? - Nee puno. - Kako? - Srbe ne dre mnogo u samici, samo dan-dva. U samici nisu ni Srbi koji nee da ratuju s Turcima, i oni su u ureenim elijama. Mogu etati po logoru. Idu i kod upravnika Mie. - A ja? - Kod tebe je p'litika. Ti to bolje zna... - Po danu sam u ovoj samici, a po noi ujem krikove... Ko e spavati... - I ne treba da spava. - Kako? - U logoru svi ekamo da padne mrak. ivimo nou. - Nou? - Kao u onim filmovima. Kod nas se nou budi Krvopija da im puta krv. Zovu ga i Saharin. On im nou puta krv... Buri je donio supu od kupusa. - Stojane, nemoj se aliti na hranu... Ovako je dok si u samici. - Ne alim se. - Ova hrana e te stanjiti. - uva moje kosti i kou. - Tako ja kaem Turcima. Za mjescc dana postaju kost i koa. uo si za onoga Bataka. 123

- Je li on musliman? - Jeste... Turin. - ta je s njim? - Bio je kao ja, a sada nema ni eteres kilograma. - Dajete im kriku hljeba i supu od kupusa bez kupusa... Nego, ta e biti sa mnom, Buri?.. . - Moraju te pustiti iz samice. Ratovao si s Turcima, to je najvanije... ta si ono uradio? - Nita. - Nita? - Nita. - Onda je u pitanju p'litika. Kada se oni gore dogovore, nama e rei ta emo s tobom... Nego, sluaj, Stojane, poslali su ti ovu vatu. Tvoja elija je do mosta, a veeras se budi Krvopija. Ako misli spavati, stavljaj ovu vatu u ui. Buri je iz depa izvadio smotak vate da je njome Stojan i glavu mogao umotati. Ali, Stojanu iz pameti nije izlazio Burijev Krvopija, pa je zato upitao Burija: - Buri, kako ti ovo ne dojadi? - Stojane, ja volim ovo raditi. Ovo sam radio i prije ustanka. Evo, vidi da me svi trae, o meni svi priaju. Ja, Stojane, ivim svoj ivot, nije me briga nizata. I nikada mi bolje nije bilo... Sluaj, moje je da lomim kosti Turcima, a to mi nije teko... Nego, nemoj ovo nikoga pitati... Vidim ja da si ti ovdje zbog p'litike... uvaj se... Stojana su u noi probudili povici i rafali iz automatskih puaka. Dolo mu je da vatu stavi u ui, ali ju je on bacio za vrata. Hitro je ustao, uspravio strunjau i prislonio je uza zid, u pravcu prozora. Dok je to radio uli su se pljuskovi u Drini. Pa opet rafali... Pljuskovi... 124

Teko mu se bilo popeti na strunjau, jer se uvijala, ali se uspio uhvatiti rukama za reetku na prozoru. Nogama je stajao na zguvanoj strunjai, ali se vie drao rukama za reetku... Dolje je bio eljezni most. Vidio je logorae koji su stajali u redu, jedan za drugim, od ulazne kapije logora pa sve do sredine mosta. Svima su bile vezane ruke. Uz kolonu stajali su naoruani straari. Oni su pucali uvis iz automatskog oruja. Slika je bila ista kao ona na mostu u Brodu kod Foe. Na sredini mosta stajala su dvojica: jedan s velikim noem i drugi sa automatskom pukom. Onaj s noem bio je uprskan krvlju... - Nemoj, Tao - molili su logorai. - utite, balije - galamili su straari i pucali iznad njihovih glava. - Nemoj, Zoka ... - uti, balijo! ... Kolona je krenula. - Hajde, Midhate... Neka doe i tvoj brat - nareivao je Zoka, drei uperen automat. Midhat Rikalo iao je prema Zoki drvenim korakom. - Zoka, jarane... nemoj... - Hajde, hajde ... Najednom je Zoka automatom udario Midhata u glavu. Midhat je pao od udarca prema ogradi mosta. Tao ga je hitro uhvatio za kosu, podigao mu glavu, a onda mu zario dugi no u grlo. Tau je krv zalila, ali je on hitro izvukao no, i na otrici izvadio grkljan. Potom je kleknuo i podigao zaklanog, koji je hroptao. Zoka je opalio nekoliko metaka u Midhatovo tijelo, zatim je priao jedan od straara i gurnuo tijelo preko ograde. 125

Dok su ovi to radili, logorai su plakali, okreui glave... Oni na sredini mosta jezivo su ridali, ali se to nije ulo, jer su straari rafalisali iz automata. Stojan je vidio i nekoliko automobila, koje su straari bili upalili. Samo da se ne uju krikovi na mostu. "Ovako je Radoman klao u Brodu kod Foe, kada smo zapalili ievo" - mislio je Stojan. Dolje, za Midhatom prilazio je drugi. - Zoka, brata ste mi ubili... Nemoj, jarane... - I ti e zarikati, Husko... Znam ja vas balije... Dolazi! - Hajde, kolji... - Svu trojicu brae Rikala emo zaklati... Husko, nema da brine... Klekni na koljena... Kada je Husko kleknuo, Tao se sagnuo i zario mu no u grlo. Husko je samo zakrkljao... I pao po sredini mosta. Ostali logorai su zavritali. Straari su rafalisali iz puaka. uo se zvuk motora upaljenih automobila. Zoka je prislonio automat u lea Huskova i zapucao. Mahnuo je straaru, koji je podigao Huskovo tijelo uvis i bacio ga preko ograde mosta. Stojan je ponovo uo pljusak u Drini... Spustio se niz strunjau... Prenio je strunjau do drugog zida, stavio vatu u ui i legao... Ali nije mogao zaspati... On, Stojan, uspjean menader u svojoj kompaniji, sada je u Srbinju, kako Srbi zovu Fou... "Boe" - pitao se Stojan - "jesmo li mi Srbi s pameu? Svugdje u svijetu ljudi se ujedinjuju, ele poslovni uspjeh, a Srbi hoe Duanovo carstvo... Vraaju se u srednji vijek... Umjesto u eru informacija, Srbi hoe u eru Duanovog carstva. Tada je bio bogat onaj koji je imao zemlju... ta e im sada muslimanska zemlja? Da bi bili u Duanovom carstvu, moraju ubijati komije, jer su druge vjere... Boe, jesu li Srbi s pameu? Kako e ivjeti sami u Duanovom carstvu? Kako e ivjeti samo od onoga to su oteli od komija? Gdje su im fabrike? Gdje su im uspjeni menaderi?" 126

On je dvadeset godina stvarao svoju kompaniju... Ona sada radi po sistemu koji je on godinama razvijao pa se moe odmarati mjesecima i opet dobro zaraivati... Ali da bi to postigao, radio je godinama po esnaest sati... Sada je bogat i vremenom i parama, jer kompanija radi i bez njega... Kako Srbi misle ivjeti? Od pljake? .. . Ako bi ga uhvatili u bijegu, ubili bi ga na eljeznom mostu... ta raditi?... Sjeti se onog Hamze, koji je s drugovima pobjegao u umu. Ili most, ili borbu... Hamza je izabrao borbu... Stojan se probudio u zoru. Pogledao je put prozora... Hitro je ustao i prislonio strunjau uza zid. Popeo se i uhvatio za reetke. Vidio je est straara koji su vodom i etkom prali drvene daske na mostu. Sipali su praak po mostu i ribali... Ujutro je doao Buri. - Ustani, Stojane... Dobio si 'otelsku sobu. - ta? - Nema vie samice. Sada si slobodan. - Slobodan?... - Moe etati po zatvorskom krugu, obilaziti spavaonice, nita ti nije zabranjeno. Samo ne smije bez dozvole izai na glavnu kapiju. Kao ni drugi Srbi u zatvoru. - Pa, kada'? - Odmah. Stojan je ustao i krenuo za Burijem... Na kraju dugog hodnika ekala ga je ista soba sa dva kreveta, stolom i ormarom. - Evo, tvoj je onaj tamo krevet. Sve ima. Ovo nije elija, niko vrata ne zakljuava... Ono je krevet Draganov. Nee na liniju... Kuhinja je tamo, sam e ii jesti... - I Buri okrene natrag. 127

- Buri, kuda uri? - Dolazi mi smjena, idem spavati... - Kako je bilo sino? - To se ne pita... Tu no u samici se objesio Juso Damalija iz Tabaka. Izvukao kai iz pantalona i vezao za cijev radijatora ispod plafona. Njegova samica bila je do eljeznog mosta. Esad Hodi umro. Pukao mu ir, a straari mu nisu doveli doktora. Straar Keli doao je u veliku spavaonicu po Zulfu. Onda su se uli krici u samici. I rafali iz automatskih puaka. Zulfo nije dolazio u spavaonicu. - Odveden je u drugi logor - rekao je Keli sutradan logoraima. Ace poludio. U spavaonici br. 16 galamio je: - U ime naroda! Po lanu 12. Zakona o zloinima na doivotni zatvor bez prava albe osuuju se Radovan Karadi, Vojislav Maksimovi, Velibor Ostoji i Biljana Plavi. Odluka stupa na snagu u roku od petnaest dana uz prijetnju prisilnog izvrenja. Ace je govorio kao da je pravnik, jer je ranije vie puta osuivan... Straar Keli ga je odveo u samicu... Tih dana srpski vojnici dovezli su grupu muslimana. Njih je crnogorska policija pohvatala u Ulcinju, Baru, Herceg Novom i Podgorici... Pokuali su pobjei... uvari su ih odvodili u spavaonice. Logorai su prepoznali Ismeta, Nediba, Saita, Rasima, Meu... Bilo ih je i iz Gorada, Srebrenice i ajnia. Crnogorska policija ih je dovezla do Pluina, a onda ih ubacila u autobuse "Foatransa"... Crnogorci su Rasima uhvatili u Podgorici. Meu su tukli, jer je bio u muslimanskoj stranci.

128

Muhameda su ubili u putu zbog imena... U Crnoj Gori bio je neki Foak koga su zvali umar. On je na ulicama prepoznavao svoje komije i prijavljivao ih crnogorskoj policiji. Srbi su sahranili Stevanovia, brata umarevog, a na Preljui poginuo je Golubovi, komesar srpske vojske... Srbi su se svetili... Ubijali su ene i djecu u naseljima ohodor Mahala i Krivaja, selima ube i uljci... Po noi izvodili su na eljezni most muslimane uhvaene u Crnoj Gori... Niko u spavaonicama nije mogao spavati... uvari su logorae vodili i na asfaltirani most kod Ribarskog restorana. Izjutra bi krv na asfaltu polili benzinom i zapalili. Krv izgori, a asfalt pocrni... Ponekad bi logorae probudila eksplozija. Pijani srpski vojnici minirali su preostale damije. istili su Srbinje. Logorai su morali mrviti erpi. Ako bi bilo mrtvih na Goradu, srpski vojnici bi s ratita dolazili u logor i traili Burija. U samice su arkanovci dovodili muslimane iz svih spavaonica, a onda bi ih vodili na eljezni most. Poeli bi u est sati popodne a stali poslije ponoi. Psovanje, udarci, jauci, vriska, zapomaganje... Pa jeziva tiina. I strah. U spavaonicama se prialo o Tuti. On se dogovarao sa muslimanima da ih za pare vozi do Nikia. Mnogi su mu povjerovali. Ubijao ih je na epan-Polju, na mostu. Poklao je Klapuhe, Hasana i Feridu i kerku im Senu. Te Zinetu Avdagi i njene sinove Ismeta i Muamera. Krojaa Jusu Aganovia i enu mu Raziju ubio je Dragan Nikoli. Logorai su priali kako su se Ostoja i Maksim igrali s glavom Fehima ahovia. Maksim je odsjeenu glavu utnuo prema Ostoji:

129

- Brani! Osman Kunovac bio je gluhonijem. Doveden je sa Grepka. Krenuo iz Gorada na Grebak po hranu... Kada su ga Srbi uhvatili, tukli su ga dva sata, a Osman je, onako gluhonijem, utio... Pitali su ga koliko Turaka brani Gorade. Osman ih je gledao i utio... Dvojica Srba su ga kundacima od puaka tukli jo dva sata, a Osman je utio... Onda su ga pocrnjelog poveli u foanski logor... Neko je naglas razmiljao: - Progovorie u logoru... Tamo je Buri... Osman je leao na strunjai kada su uli Buri i Stojan. Buri je s vrata zagalamio: - Ustani! - Nee da govori?! - Sad si kod Burija! - Ustani, ta me gleda?! - Ustani! - Ustani! - Majku ti tursku, ustae! Osman je leao i gledao u Burija... Buri je pogledao u Stojana, a onda se vratio unazad. Potom je pretrao tih nekoliko koraka i nogama skoio na Osmana. U skoku je nogama udario Osmana u glavu, a onda pao do zida samice... Osmanu je liptila krv iz usta i nosa... Pokrio je rukama glavu... Buri se nagnuo nad njim: - Ustae, Osmane... Ustae... Vidi kako Buri tue... Onda se okrenuo Stojanu: - Svi su utjeli, ali progovorili su pred Burijem... ue kako e se raspriati... im doe sebi... 130

- Ustani, Osmane! - Nee?! Buri je pomahnitao... Zalijetao se i svom teinom skakao na Osmana... U svakom skoku lomio mu kosti u prsima... Osman je samo krkljao... I onesvijestio se... Buri je skakao i govorio: - Ustae Osmane, ustae... I da ga je uo i razumio, Osman nije mogao ustati. Umro je. Nije progovorio ni kod Burija. Buri je jo skakao, dok se i on nije sruio pored zida. Iza ponoi straari su Osmana umotali u deku. Bacili su ga sa eljeznog mosta u Drinu... Stojan je od drugih straara saznao da je Osman Kunovac bio gluhonijem. Njima su to rekli muslimani u spavaonicama... Naveer, Stojan je u krugu vidio Burija, koji je pokuao proi a da se ne pozdravi s njim. - Buri, onaj Osman bio je gluhonijem... - Ko je to znao.. . - Je li ti ga ao? - Opet tvoja p'litika, Stojane. Da nije bio gluhonijem, progovorio bi. A i da je progovorio, opet bih ga samljeo... Stojane, okani se p'litike... Arkanovci nisu bili tu kada je Buri skakao na Osmana. Ali su uli da je skakao na gluhonijemog. - Pa da je sto puta gluhonijem, morao je kod Burija progovoriti smijali su se uglas arkanovci. - Jo malo da je ivio, moda bi progovorio - tjeili su Burija.

131

XXIV
Logor za muslimane bio je na desnoj obali Drine, u Donjem Polju. Dok se grad zvao Foa, bio je to poznati zatvor o kome se nadaleko prialo. Za vrijeme Austro-Ugarske i stare Jugoslavije ovo je bila kasarna, a kasnije zatvor. Kada bi politiari ulazili u zatvor, mislili su da su uli u neku fabriku, jer se unutar zatvorskog kruga, u jednoj velikoj zgradi proizvodio namjetaj, dok su u drugim zgradama radile zanatlije. Svi zatvorenici bili su u radnim vodovima, pa nisu imali slobodnog vremena kao u drugim zatvorima. Iz ovog zatvora uspjeli su pobjei samo oni zatvorenici koji su imali dobre jatake, dok su se drugi ak i sami vraali. Jednom su dvojica zatvorenika pobjegli sa radilita, ali ih je zatvorska policija nala u civilnoj odjei u kafani prema Ustikolini. Onako pijane, lahko su ih uhvatili, jer oni i nisu htjeli bjeati. Prohtjelo im se da se napiju sa Ustikoljanima, koji su poznati po pijanenju u kafanama pored Drine. Da se napiju, pa makar godinovali u samici. Gazda kafane donio im je odijelo, a kada su se napili i pare potroili, telefonom je pozvao zatvor. im je ula zatvorska policija, uperivi pitolje u njih, oni su ustali od stola, podigli ruke uvis i krenuli prema izlazu, a napolju ih je ekao zatvorski automobil. Gazda ih je ispratio kao da su to bili stalni gosti. Zatvorska policija je drugu dvojicu uhvatila u umi iznad elovine. Zatvorski kerovi su ih lahko pronali, jer zatvorenici nisu znali kuda da bjee kroz umu. Kada su uli kerove, popeli su se na najdeblji hrast i ekali... Opet, jedan je pobjegao sa radilita na brdo Kmur i danima se skrivao u umi u peini. Kada je ogladnio, iziao je iz peine i od djece koja su uvala ovce, traio hljeba. Jedan od djeaka je otrao kui, a vratio se sa umarem... Tako je neslavno zavrio i ovaj bjegunac, kao i svi drugi koji su se sami dovijali... Zatvor je i bio poznat po tome to zatvorenici nisu mogli pobjei. Jedino su u tome uspijevali oni koji su imali jatake pa su ih ovi 132

sa dokumentima prebacivali preko granice. Ali, i takvi su se na prste mogli prebrojati. Oni su bili po krai i pljaki poznati u vie zemalja i skrasili su se u foanskom zatvoru. Takvi, kriminalci toga kalibra, i nisu se mogli zadrati u ovome zatvoru. Upravnik je ak iz Sarajeva dobivao nareenja o njihovom bjekstvu, pa je sve do u detalje dogovarano sa upravnikom i nekim ljudima u Optini... Sada to vie nije zatvor, nego logor za muslimane... Logor je ograen zidom visine pet metara, a po zidu je i iana ograda visine jedan metar. I ne bi bilo zorli pentranje uza zid, niti bi bilo pogibeljno iskoraiti preko iane ograde, da nije bilo karaula, prije za zatvorenike a sada za muslimane u logoru. Na pet mjesta se izdiu karaule, podignute ak est metara iznad zida, a na svakoj od njih umjesto zidova bilo je staklo kroz koje se moglo sve osmatrati, od zatvora do ume u elovini i do eljeznog mosta na Drini. Na svakoj od karaula bila su po etverica straara, koji su gledali na etiri strane. Po noi bi na osmatranicama straari palili velike reflektore, koji su se mogli pomjerati pa su osvjetljavali ne samo logor, nego i sve prilaze k njemu od elovine, grada i bolnice pa do eljeznog mosta. Stojana je ovo podsjealo na zatvore koje je gledao u amerikim filmovima. "Ko bi smio i pomisliti da pobjegne?"- pitao se Stojan. Pa ovaj logor je naslijedio sve ono to je nekad imao poznati zatvor u Jugoslaviji, od ovih zidina i reflektora pa sve do Burija i straara. Ako je neto i drukije, onda je to to su u zatvoru nekad zajedno bili Srbi, Hrvati, muslimani, a sada su tu samo muslimani, dok ih Srbi uvaju. Drukije je i to to prije nije bilo klanja na eljeznom mostu, niti je bilo supe od kupusa bez kupusa, i to u kancelarijama nema vie slubenika, tamo su sada naoruani straari. Sve drugo je zatvorsko.. . Straari su spavali u novom dijelu upravne zgrade, ali su obilazili samice i nadzirali svakog logoraa. Uzimali su im tranzistore i sveske i sve predmete koje su oni skrivali. Logorai bi u toku dana odahnuli samo kada bi se straa smjenjivala, jer to je bio odmor za njih... Dok se straa smjenjivala, straari bi sa karaula motrili na glavni ulaz logora, te na eljezni most i lijevu obalu Drine. Nita ih nije moglo 133

zatei, a tek da neko zauzme logor, ak i kada bi neka vojska napala sa svih strana. Vie logora, iza kua Ivanovia, srpske strae kontrolirale su prilaze mostu i glavnoj kapiji, a na brdu elovina i na Dubu iznad logora bila je rasporeena jedna jedinica srpske vojske. Od logora do elovine i Duba Srbi su pred ovaj ustanak nou radili i proirili su put, postavili topove. Tada su muslimani pomagali Srbima dok su proirivali put. to su Srbima trebali topovi na ovome mjestu? Pa, ovim tekim orujem mogli su gaati eljezni most i sve kue na lijevoj obali Drine. Ako bi neka jedinica krenula s lijeve strane Drine preko mosta, Srbi bi brzo sruili most. Eto to su Srbi toliko drali do elovine. Sa nje su mogli napadati i braniti se. Srbi su se pripremali jo dok su se bunili u "Foatransu." To je bilo na proljee devedesetih... Prvo su se pobunili, a onda su u Srbiju ili po oruje. U Orahovu su napravili bolnicu u koju su dovozili lijekove iz Srbije i iz foanske bolnice. Svake subote i nedjelje Srbi su ili na strelite u Orahovu. Ve tada su ekali znak iz Sarajeva. Znakove iz Beograda dobivali su svaki dan, ali su ekali samo na jedan znak iz Sarajeva. ak je iz Beograda u Fou doao i strunjak za propagandu, koji je znao ta treba govoriti Srbima. Tada se prialo kako u foanskoj bolnici rade muslimanski doktori kojima Srbi ne smiju vjerovati. ak su se ula i imena muslimanskih doktora kod kojih se Srbi ne smiju lijeiti... Nije se vjerovalo ni muslimanima koji su bili direktori u nekom preduzeu, a pogotovo ako su radili u "Magliu." Ilo se na to da svi oni odu iz grada, kako Srbima ne bi smetali. U svim firmama smjenjivani su direktori, ako su bili muslimani, a dovoeni su Srbi. Vieniji Srbi sastajali su se u foanskom "Magliu" i sluali nareenja iz Beograda, ali se moralo ekati na znak iz Sarajeva... Stojan je mogao klati muslimane kao Radoman pa bi svi o njemu priali. Uao bi u pjesme kao Neo Radovi. Ali, Srbima su od toga vanije bile njegove pare. Da je dao novac, rekli bi mu da je veliki Srbin.

134

"A ta je to veliki Srbin?" - pitao se Stojan. "Onaj ko se bori za Duanovo carstvo ili onaj ko daje pare? Ja ne dam pare i zato nisam veliki Srbin. Evo me i u zatvoru..." Nestaju granice izmeu drava, a Srbi hoe srednjovjekovnu dravu. Stojanka veli da Srbi moraju prvo osloboditi svoju zemlju, pa tek onda u Evropu. Eto, treba poklati svoje komije, uzeti njihovu zemlju, a onda u Evropu, tako misli Stojanka. Za Neu klanja na mostovima nisu zloini; Srbi po njemu ne ine zloine, nego se oslobaaju od svojih komija. Miralema u Papratnu su ivog ispekli, pa ni to nije zloin. Prvo su ga objesili za noge, dok mu je glava visila iznad vatre, a ponapijani Srbi su kolali, pucali i pjevali ustanike pjesme. Miralemovi jauci davali su im snagu i oni nisu prestajali pjjevati... Onako pijani, zaboravili su na Miralema i vatru. Napokon, popadali su po zemlji... Sve ovo nije ilo u glavu Stojanu: da toliko zla treba initi za Duanovo carstvo. Je li se otako postaje veliki Srbin? Ako bi muslimani napali logor, srpska vojska bi pritekla sa brda iznad logora i od hotela "Zelengora". Veliki broj pripadnika srpske vojske bio je i u Pilipoviima i Ustikolini. U nekadanjem enskom zatvoru Veleevo bila je komanda garnizona, a iznad samog grada, na itetu, ukovcu i Gracu, jedinice srpske vojske uvale su vojnu opremu. "Jesu li se muslimani mogli braniti?" - pitao se Stojan. U veini sela oko grada ivjeli su muslimani. Da su bili malo pametniji i hrabriji, mogli su jo u vrijeme "Foatransa" organizirati tajnu odbranu u selima, jer ona okruuju grad. Nema tih arkanovaca, niti vojnika iz Uikog korpusa, koji bi ratovali po okolnim brdima da su muslimani naoruani. Zar Kunovo iz prolog rata nije nauk muslimanima? Dvojica naoruanih muslimana oduprli su se u prolom ratu etnikoj jedinici. A ta bi se desilo da je svako selo tada i danas bilo Kunovo? Logorai su bili u est spavaonica koje su imale od dvije do etiri prostorije i trpezariju. U jednoj spavaonici bilo je sedamdeset a u velikim spavaonicama ak i po stotinu pedeset muslimana. Srbi su ih 135

dovodili iz okolnih sela pa su spavaonice bile prepune. U jednom danu doveli su dvadesetak muslimana, zarobljenih na Humu, Kosmanu, Mjeajima, Vuevu, Zakmuru... Ali se broj logoraa nou smanjivao. Odvoeni su na put bez povratka... Kada bi Stojan sa straarima uao u neku od spavaonica, svi muslimani su ustajali i povlaili se unazad, zbijajui se prema uglu. Nisu znali ko je Stojan, mislili su da mu trebaju za eljeznog mosta... Onako svi kost i koa, izgubljenih pogleda, Stojana su podsjeali na ljude koji, okovani lancima, za kaznu ive pod zemljom, u nekakvim prljavim i vlanim podzemnim hodnicima... Tako je Stojan upoznavao ivot u logoru za muslimane... On i svi Srbi u logoru mogli su etati po krugu, ulaziti u spavaonice, ali nisu mogli razgovarati sa logoraima. Stojanu su straari sve govorili, jer su znali da je bio na ratitu. uli su da je on Stojan Radovi, unuk Nee Radovia sa elebia, ali su znali da je Stojan ovdje zbog politike, pa su ga se i bojali... Ovaj Radovi bio je smiren i dostojanstven, govorio je razborito, samo onoliko koliko je trebalo, pa je za Srbe bio previe utljiv. Stojana je udilo da su zatoeni Srbi mogli ulaziti u spavaonice u kojima su bili muslimani i ak ih izbirati za eljeznog mosta... Nisu htjeli na ratite, a ovdje bi bili junaci. Stojan se sjetio Rasima, sina Hamidovog. Kada je Stojan u selu ievo uao u jednu kuu, vidio je Hamida, oca Rasimovog, s kojim je iao u kolu. Tada mu je Hamid rekao da sauva Rasima, sina njegovog. Stojan se sjetio da su tada Rasima odveli u ovaj logor za muslimane... Hamid je ostao u kui koja je gorjela... To je bila prva Stojanova akcija... Zarobljene muslimane vodili su na most u Brodu... Tamo su ih ekali Radoman i Gojan.

136

XXV
Sa Burijem je uao u najveu spavaonicu. U njoj su bila stotinu i pedeset tri muslimana. Svi su spavali na strunjaama, pokriveni dekama. Kada su uli Stojan i Buri, svi su ustali sa strunjaa i krenuli unatrag, zbijajui se prema uglu spavaonice. ekali su da Buri izvadi spisak i ita njihova imena. A Buri je glasno upitao: - Gdje je Rasim, sin Hamida travara iz ieva? Siuan logora, pokriven dekom, stojei na jednoj strunjai, podigao je ruku: - Ja sam... - Hajde sa nama... Rasim je krenuo za Burijem i Stojanom. Uli su u sobu u kojoj je spavao Stojan. Stojan je gledao u Rasima. inilo mu se da ima ezdeset ljeta, a bio je Stojanovih godina. Obijelio. Iskrivljene kime, kao da je itav ivot vukao neki teret. Nije podizao glavu, niti skidao deku sa sebe. Mala glava sa otrim nosom podsjeala je na Hamida. Nije ni vidio Stojana, kiljio je u patos sobe... ekao je da ga Buri povede... utjeli su dok Buri nije progovorio: - Stojane, da ga Buri malo poravna... - Nemoj.. . - to? - Da ga pitam... uje, Rasime, zna li ti mene? Rasim je polahko podigao glavu. Piljio je u Stojana... utio je, a onda progovorio: - Ne znam. Ti si ovdje novi. Tako kau u spavaonici. - Ja sam Stojan, sin Jovana Radovia... 137

Rasim se trgnuo i zakiljio u Stojana. - Ti si Stojan? Zajedno smo ili u kolu.... Zajedno uili... - Davno sam otiao u Njemaku. - Pa, ta e ovamo? - Zvali su me da doem... A ovdje, bio sam u samici, sada su me iz samice pustili... - Kako su ti Savka i sinovi? uo si za moga baba Hamida. Tvoji su ga zapalili u kui u ievu, a mene doveli u ovaj zatvor. - Nisam uo to za Hamida... U elebiima sam bio... Otkako sam doao u ovo Srbinje, ivim u nekom snu... Nikako da se probudim i pomislim na Savku i sinove. - Srbi svi ive u snu i ovo to rade je san. Ubijaju svoje komije. Ovoliko krvi na mostovima ne moe biti san. - ta kae? - zagalamio je Buri. - Neka ga, Buri... - ustao je Stojan. - Odvedi ga u spavaonicu. - Da ga ravnam? - Nemoj ... - Zato? - Nemoj ... Ipak je Buri poveo Rasima u samicu, nije posluao Stojana... S vrata je Stojan sve vidio... "Eto, bilo bi bolje da ga nisam uzimao iz spavaonice" - mislio je Stojan. Stojan te noi dugo nije zaspao. Sluao je krikove na eljeznom mostu. Nisu se dobro uli, jer Stojanova soba bila je na drugoj strani zgrade, daleko od mosta.. U jedno doba, krikovi su prestali. Koliko god se Stojan umirivao, nita nije uo... 138

"Da se meni to nije priinilo?" - pitao se Stojan. "Ako mi se priinilo, bolje bi mi bilo u samici... U samici mi se nije priinjavalo. Oni u spavaonici su stvarni logorai, a ja sam neko kome se oni priinjavaju. Onaj kome se neto priinjava, ne postoji..." Zaspao je pred zoru... Nakon razgovora sa Rasimom i Stojan se naao u koloni za radilita, s muslimanima. Svi straari su okretali glavu od njega, a Buri se sklanjao... Prvih dana voen je do skladita gdje je utovarana zaplijenjena roba u kamione, a onda na popravljanje upravne zgrade, te skidanje crijepa sa Gimnazije. Prali su sue, istili straarnice... Stojan je bio u grupi sa Rasimom, koji se jo vie bjee pogurio i ukiljio u zemlju. "iv je" - mislio je Stojan.

139

XXVI
Jovan i Stojanka nisu gasili svjetlo u sobi u kojoj je spavao Stojan, iako se srpski vojnici kod njih vie nisu okupljali. S tim svjetlom stvarao se privid da srpski vojnici jo dolaze kod Jovana i odlaze u akciju. Tako je htjela Stojanka... I najmanje dijete znalo je da srpski vojnici s prvim mrakom navraaju u Ristinu kuu, a da izdaleka zaobilaze Jovanovu. Nakon sjedeljke i razgovora, jedan po jedan, upadali bi s praga u no. Drugi vojnici nekakvim stazama zorom su dolazili kod Riste i tako tiho priali da Jovan i Stojanka nita nisu mogli uti. Po danu bi iz Srbinja dolazio i oficir Davidovi. I on je zaobilazio kuu Jovanovu. Svi iz sela su je zaobilazili, ak ene i djeca, kao da je kuu napala opaka bolest. Oni stariji elebiani zaobilazili su ovu kuu nadaleko, sa druge strane vonjaka, kako ih Jovan ne bi prepoznao, ako bi izaao pred kuu... Sve se zapustilo: i kua Jovanova, i guvno na kojem su bili polomljeni drveni stolovi, i okolo vonjak Jovanov, i vrata na podrumu koja su lupala odkrinuta; vie ih on nije drao pod katancem. Jovan i Stojanka ivjeli su sami i starjeli tegobno, svakim danom blii zemlji, koliku su bol nosili. utjeli su i nisu se gledali. Od misli o Stojanu svaki su dan ohronjavale njihove due. Njihova drhtua tijela, sablasna, nisu se mogla smiriti u jednoj sobi, a meu svijet nisu mogli... im bi dan odmakao, Stojanka je palila svjetlo u Stojanovoj sobi, a Jovan bi nekim poslom iao u podrum pa bi se u hodniku sreli... Tako su prolazili dani i dvoje starih ljudi ivjeli su u boli koju nisu mogli zavarati, niti potisnuti u sebi, jer ona kad uroni duboko u duu, kao hobotnica svojim pipcima zaas odnese zdravlje. Misli su im bile uz Stojana i zaludu je bila osvijetljena soba i domainovo pospremanje nezakljuanog podruma. Zato su starjeli nakon svake neprospavane noi i svakog nemimog dana. Svaki put kad bi se sreli, iako se nisu nikad pogledali, znali su to. To su oni nekim ulom osjeali, i zato nisu govorili jedno s drugim. 140

Stojana su u crkvi proglasili izdajnikom i u logoru je sa muslimanima a njihovu kuu Srbi obilaze kao kugu, to je za Radovie najvea bruka koja im se mogla desiti. U elebiima se nije znalo zato su Stojana proglasili izdajnikom. Mislilo se da nee da se bori sa Turcima, i neki su se ovome u potaji radovali, jer Jovana nisu voljeli zbog njegovog bogatstva. U elebiima se, ak, prialo da je Stojan oenjen muslimankom. Tako, otkako je Stojan u zatvoru, u ovu kuu Srbi nisu dolazili i tjeskoba u dui zaustavljala je Jovanu i Stojanki krv pa nisu ni izlazili, postajali su sve usamljeniji. Sjedjeli bi ili leali u odvojenim sobama i ekali da ih i due njihove napuste. Jedno jutro Stojanka nije ni ustajala i Jovan je krenuo da je probudi. Otvorio je vrata tiho, uao na prstima, nagnuo se nad njenim krevetom i zovnuo: - Stojanka... Stojanka se probudila i iznad sebe ugledala Jovana... Uspravila se na drvenom krevetu i oslonila ramenom o zid. Onda je pogledala u Jovana: - ta je? - Podne e, a ne ustaje. - ta i da ustanem? - Izii pred kuu. - to? - Hodaj.. . - Nije mi ni do ega, Jovane. - uj, Stojanka... Ne moe tako... Stojana e pustiti, to sam uo. - Od koga, kada niko s nama ne pria... - Stojan nije izdajnik, zna i sama. - On je obrukao Radovie. 141

- Nemoj tako, Stojanka. Ne pita ni kako mu je u zatvoru, samo govori o bruci... U logoru je zato to im nije dao pare. A to bi im i dao pare? - Sada bi ga slavili kao Radovie prije njega. - Pa ja sam onaj dan doekao sve Srbe koji su doli, a oni su mi polomili vonjak i prosuli rakiju koju nisu popili. I danas mi jo i kuu obilaze... - Samo da im je Stojan dao pare, i tebe bi slavili... - Neka im nije dao pare. - A to nije iao na onoga 'Amzu? - Zna da ga po kazni alju na 'Amzu. Da nije tako, iao bi... Najednom Stojanka uuti i spusti glavu na jastuk. - ta je, Stojanka? - ekaj.. . Stojanka je teko disala. - ta je, Stojanka? - ekaj .. . - Je li ti teko? - Nije to. - Nego? - Sjetila sam se i prepala ako nam ne uspije. - ta? - Otii u crkvu i kai oficiru Davidoviu da e Stojan ii na 'Amzu. - ta ti je, Stojanka?! To Stojan moe rei, ja ne mogu. - Ako ti Davidovi obea da e Stojana pustiti iz logora, onda otii kod Stojana i sve mu ispriaj. Neka ide na toga 'Amzu. Tako emo se spasiti i mi i on. 142

- Stojan nee htjeti... - Reci mu da nas on ubija pa neka nee... Otkako je u zatvoru ljudi nam obilaze kuu... Idi sada, hou jo da spavam... Jovan se polahko odmakao od kreveta i krenuo prema vratima. Misli su mu se kovitlale. Stojanka je dobro mislila. "Amza bi spasio sve nas ako to hoe Stojan" - govorio je Jovan u sebi. Foa je bila "slobodna" pa je po zapaljenim muslimanskim selima bilo toliko srpske vojske da je svu umu mogla pretraiti i 'Amzu zarobiti bez ikakve opasnosti po njihova sina. Jovan se s vrata okrenuo prema Stojanki: - uj, ne moram ii u Srbinje. Oficir Davidovi dolazi kod Rista pa u mu tu rei za Stojana. Od tada Jovan je izlazio na guvno, kako bi vidio Davidovia. Tek trei dan nakon razgovora sa enom, negdje oko podne, vidio je oficira Davidovia kako izlazi iz dipa pred Ristinom kuom. Mahajui rukama potrao je da ga preduhitri prije nego bi uao u kuu. Davidovi je naglo stao kad ga je vidio, mislio je ta da radi, a onda je krenuo prema njemu: - to mae, Jovane? Jovan je zastao nekoliko metara ispred njega.. . - Gospodine Davidoviu, moj sin Stojan bi otiao da uhvati onoga 'Amzu ako ete ga pustiti iz zatvora. - Neka to Stojan kae upravniku zatvora... U logoru je branio nekog muslimana. Sve nas bruka. Ali, ako eli traiti 'Amzu, pustiemo ga. Evo, to ti obeavam. Inae, sa Stojanom ili bez njega, mi idemo u umu, pa neka vidi ta e... Ajde, vrati se sada kui. Jovan se urno vratio kui. Kada je uao u sobu, Stojanka je opet leala. Tih dana nije ustajala iz kreveta, ali je budna ekala Jovanov odgovor. im je Jovan uao u kuu, pridigla se na laktove i oslonila o zid.

143

Jovan je s vrata zavikao: - Stojanka, Davidovi e ga osloboditi ako e ii na 'Amzu. Idem pravo u logor... Spavaj, a ja u se jo za dana vratiti...

144

XXVII
Krajem ljeta umski potok je bistar i hladan, njegova voda tee i nikako da presui i zastane izmeu obala od lia i satruhlih vlanih grana. Uporno se provlai izmeu zapletenih bukovih ila ili ih preskae i hrli niz neravnine, krepak kao da je tek potekao. Izjutra, svjea izvorska voda lahko budi i onoga ko nije mogao preko noi zaspati, pa mu se san prikrao tek pred svanue i mehko ga uspavao kad su mrak i tiina bili jedno. Takav san je najljepi, on je kao onaj u jednogodinjeg djeteta koji se bori s njihajuom ljuljakom da ga ne bi uspavala, a onda se predaje utihlim igrakama. Takav san to mehko doe prije svanua samo hladna izvorska voda lahko izbistri. Lice iznenadi prirodna hladnoa i svjeina, koja podsjea na snijene dane to dolaze. Sa osvjeavajuom vodom izviru i misli o planinama gdje i nakon snijenih meava izleti jato ptiica iz grma trnjine i gdje neoekivano iskoi jelen. Hladna voda vraa misli ivotu u prirodi, gdje se sve okree. Oko potoka sve je nenadno uzavrelo. Vjetar miluje vlanost izvorsku na licima onih kojima je voda izbistrila misli, vraajui ih ivotu u planini. Ipak, kao da ih je voda oklijevajue budila iz snova i njihovi glasovi leprali su k'o kad nadolaze skakavci. Stanovnici ume izranjali su iza mahovinom zastrtih stabala i sputali se prema izvoru, jo u sanjivom zanosu... I to ih se vie primicalo izvoru, glasovi su postajali sve ujniji: - Es-selamu alejkum! - Mir s vama! - Ve alejkumus-selam ve rahmetullah. - Neka je i s vama mir i milost Allahova! Saginjali su se jedan uz drugog i prali ruke, lice i noge dok je voda skakala preko ila. Rukama nisu doticali obale niti dno, kako se mulj ne bi pokrenuo i doao onima to uzimaju abdest dalje nizvodno. Kroz umsko zelenilo koje se njihalo na povjetarcu, stidljivo je provirivalo sunce, a pod njegovim nesmiljenim zracima treptjele su kapi 145

rose na listovima... Tako su voda i sunce za jedne ivot a za druge smrt. Kao trava na suncu: im padne kia, uti busen zadrhturi od iznenadnog ivota; sutradan sunev ar opet se obrui na ivot i sve vrati na isto... U prirodi sve je u kretanju, pa tako i ovjekov ivot. Voda je zdrava kada tee iz planinskih vrleti ka moru, a bolesna kad zastane i postane barutina, od nje tada svi odlaze. Tako i ljudi kad nee rada i znanja postaju muljeviti, teko im je kao to se teko barutini izbistriti, ako joj se ne otkopa da potekne. - Vakat je - govorio je vitak mladi srednjeg rasta, vie sebi nego da bi ga drugi uli. U njemu su misli u posljednje vrijeme vrvjele kao mravi pa mu je san dolazio kasno. Onako vitak i izraeno oblikovan, sa snagom koju su u svakom trenutku odavali njegovi pokreti, bio je dostojanstven i smiren, ni sebi ni drugima preko mjere. Zbog te crte njegovog karaktera, a i mudrosti, svi koji su uzimali abdest eljeli su da im govori, a oni da ga sluaju. Kao da je to odreivala priroda a ne ljudi, to je bilo i dobro, jer na onome to bi odreivali ljudi uvijek je ostajala sumnja u pravinost. Stajali su u redu za molitvu, okrenuti prema Meki, a ispred svih onaj vitki mladi, koji je vodio demat. Podigavi ruke uvis, izgovorio je: - Allahu ekber- Bog je najvei! - I nastavio: - Svjedoim da je Muhammed Boiji poslanik... Zanos kakav su u sebi osjeali inio je njegov glas prijatnim i toplim, i svi su se takvi molili Jedinome. Grleni glasovi ili su u visinu, a katkad u daljinu, pa se nije moglo odgonetnuti je li glas njean ili snaan, ili je i jedno i drugo u isti mah. Svi su u tom glasu osjeali iskrenost te se kao takav mogao i iriti, u njihovim srcima i u prirodi. Bog je stvorio duu i tijelo pa su i jednim i drugim Njemu sluili. Svi skupa bili su jedno tijelo s pogledom prema Kabi, svetom Boijem hramu, i jedna dua, jer su njihove misli bile Njemu okrenute. Otuda ova ljepota u njihovom tijelu i dui kao i u onome glasu. Stajali su bosi na ledini, a s rukama na pojasu, glave sagnute ka zemlji, nastanjeni tako u sebi, pa se inilo kao da je vrijeme stalo. 146

Nakon izgovorenih rijei "Bog je najvei", povijali su se govorei tijelom o Njegovoj moi i milosti, a kada se nadu na zemlji, osjetili bi se tako malim i im bi digli lica molili bi Ga da im oprosti grijehe te bi elom skrueno dodirivali zemlju i onda sjedjeli molei se... Svi oni bili su jedno tijelo i jedna dua, kod izvora vode u umi. Na kraju bi polukruno okretali glavu lijevo i desno i u blagom okretu govorili: - "Neka vam Bog podari mir i blagoslov." Njih dvadeset i sedam polahko su ustajali i pruali jedni drugima ruke. Toliko ih je zbliila zajednika molitva da se na kraju jedva ulo ponovno: - Es-selamu alejkum! - Ve alejkumus-selam ve rahmetullah! I opet su se sjatili uz izvor. Ovaj put prali su ruke od zemlje i umivali se, a onda prali i noge od stajanja na tlu te navlaili arape i obuvali vojnike izme... Nisu hitili. utjeli su i kao po dogovoru zali dublje u umu, doli na jednu istinu izmeu bukovih stabala na kojoj se nalazila kua od tesane bukovine spojene stolarskim vorovima, tako da je kua sama sebe drala. Bukova brvnara doimala se vrstinom i umijeem kojim su trupci uvezani bez klanfi i eksera. Kao da je i ova brvnara, s njima koji su u njoj ivjeli, dio prirode. Drveni krov pokriven lepenkom bio je strm pa kua nije mogla prokisnuti, a okolo su bili iskopani jarkovi... Samo je unutra kua jo odisala vlagom usjeenih stabala, jer trebala je i godina da se grada isui... - Hamza, ta emo raditi? - ivahno je upitao Avdo ubo, iako je vidio gdje su ostali krenuli. - to i svaki dan... Deset automatskih puaka naslanjale su se jedna na drugu ukoso, cijevi spletenih tako da nisu mogle pasti. Pored, nalazila su se dva pukomitraljeza, ruski tepsijai.

147

- Avdo, tvoj je mitraljez. Kakva je rosa, mogla bi mu cijev zahrati... - Hou da ti kaem, Hamza... Eto, do prije sedam dana imali smo samo est obinih puaka, a sada imamo automate i pukomitraljeze. Kada smo barikadom zaustavili onaj kamion prema Miljevini, svi su pobjegli i sve nam ostavili. Bez borbe smo doli do oruja. U kui imamo jo osamdeset i osam automatskih puaka i jo dva pukomitraljeza, a nas je dvadeset i sedam. Da je nas koliko je oruja, gdje bi nam bio kraj?... No, kako smo se naoruali nigdje ne idemo... - Neka, Avdo, ekaju te... Uljem su podmazivali a krpom istili oruje koje je bilo sloeno ukrug... Radili su nita ne govorei, navikli na tihi ivot u dubokoj umi... inilo se da je kua omalehna, ali njima i nije trebala vea. Od greda bili su napravili klupe koje su prekrili dekama i na njima su spavali, a uzdu, izmeu tih njihovih kreveta, bili su privrstili iroku gredu za kojom su jeli. O klinovima su visile puke i pukomitraljezi a na patosu, ukraj prostorije, bili su naslagani sanduci s municijom. Na etiri strane, stotinu metara iznad i ispod kue, na najviim bukvama bile su istaknute drvene straare na kojima su se smjenjivali svakih osam sati, a da ih na to Hainza nije ni podsjeao. Dvojica u maskirnim uniformama uvali su nekoliko krava na jednoj goleti, jo dublje u umi, dok su drugi traili hranu po izgorjelim i poruenim kuama podno planine. ivot je tekao nou s tiinom u srcu i mrakom oko kue a danju sa ivou i s molitvom na usnama upuenom Njemu. Jedno tijelo s jednim ciljem, ba kao i onaj bujni izvor hladne vode koji je u huku narastao u potok i prije sabaha bistrio njihove misli a onda hitao kikoui se pun ivota. Hamza je ponekad iao do straarskih mjesta, ne da bi ih nadgledao ve da bi hodao umskim putovima koji su dolazili sa svih 148

strana. Ve sedam dana ivjeli su ovim tihim ivotom i to ga je brinulo: njih je malo i nisu se mogli boriti sa srpskom brojnom vojskom. Prije su imali samo est puaka a sada su imali mitraljeze, automatske puke i mnogo sanduka municije, ali opet nisu ili u borbu. Dosad su se vjeto borili sa srpskim vojnicima, koje su zasretali nakon to bi oni zapalili neko selo i iznenadili bi ih, ali to i nije bila borba, jer bi srpski vojnici bjeali pucajui... Borci su vjerovali Hamzi koji je govorio da srpske vojnike treba iznenaditi, onda nije vano koliko ko ima vojnika i oruja. Iznenaenje je bilo i najjae oruje Hamzino: privukli bi se, puzei, srpskim vojnicima a onda bi Hamza zatraio da se predaju, no mali broj njih bi se predavao, mnogi bi u strahu bjeali. One koji bi se predali Hamza je, oduzevi im oruje, putao a da ih nije nita ni pitao...

149

XXVIII
Stojan se bio vratio s radilita kada je u njegovu sobu upao Buri, koji je bahato otvorio vrata i nadmeno, gledajui uvis u stropni prozor, rekao: - Nemoj se raspremati, otac te eka pred kapijom. Stojanu je krv prostrujala venama. Ljutila ga je ova Burijeva posjeta, ali ga je smirivala vijest o Jovanu. Buri je pogledom bjeao od Stojana... - Otkako ti premlati onoga Rasima, i ja sam postao logora ree Stojan. - I na radilite me vodi. - Pusti toga Turina, eka te otac. Stojan je u radnom odijelu hitio niza stepenice i du hodnika, te put kapije. Prije kapije doekao ga je deurni straar i otvorio vrata pomone prostorije. Na klupi je sjedio Jovan, pogrbljen i ostario, i nekako izgubljeno gledao preda se, nije ak ni uo kada su se vrata otvorila. Vidjevi ga ovakvog, Stojan kao da se probudi iz nekog sna... Progovori: - Moj Jovan... Jovan se jedva uspravio u klupi i oslanjajui se rukama o naslon lagahno ustao... Najzad izgovori: - Stojane... Straar ih je prekinuo: - Pourite, imate dvadeset minuta. Otkako zna za sebe, Stojan je prvi put zagrlio oca Jovana. Kada su sjeli na klupu, Jovan se zagledao u sina: onako visok i stasit, zagasito crne kose, visoka ela i dugih ruku, i u logoru je bio ljepi od Jovana iz najmlaih dana. Samo to to vie nije bio onaj Stojan odnjegovanog lica

150

i njenih ruku, kao kada je doao u elebie, ve neki drugi, grublji, onaj to je ratovao a sada povazdan radi na gradilitu. - Jovane, nemamo vremena, kai... - uj, Stojane... Tvoj zatvor nas ubija, ostarjeli smo preko noi... Stojanka je ostala u krevetu, vie ni po kui ne hodi... Niko nam ne dolazi... - A dolazili su kada si im trebao... Ja sam palio muslimanska sela, ali kada sam odbio dati pare, evo me u logoru. Sada sam jo izdajnik. - Sve ja to znam. Ali, ovo ne valja ni za tebe ni za nas... uj, Stojanka hoe da ti ide na onoga 'Amzu. Ja sam pit'o oficira Davidovia, on kae da e te pustiti iz logora ako hoe u umu. Srpski vojnici idu na Gorade a oni koji ostaju, pripremaju se za 'Amzu... Stojane, kreni na toga 'Amzu, njih je malo a nas puno. Tako e biti najbolje i za tebe, i za Stojanku i mene. - Nisam htio ii na 'Amzu po kazni, ti to zna... Ali, sada nema druge. I meni je ovdje teko, straari okreu glavu od mene, odvodei me i nedjeljom na gradilite... ta kae Davidovi, kome da odem? - Upravniku logora. - Dobro.

151

XXIX
U jednoj borbi Hamzini ljudi zarobie srpskog vojnika koji je mobiliziran u Beogradu pa poslat u Fou sa dobrovoljcima. Svi srpski vojnici su pobjegli kad ih je Hamza pozvao na predaju, a on je ekao uzdignutih ruku. Mogao je i on pobjei, ali je ekao... Hamza je rekao da ga razoruaju ali da mu ne veu ruke, a njega je pozvao da u koloni krene s njima. Zarobljenik je klimnuo glavom i ni rijei nije izgovorio dok su ga vodili u dubinu ume prema brvnari. Disao je teko, to od straha to od zadihe koja mu je uzimala snagu... Visok i mrav, jedva je lomatao krakatim nogama pa se znalo da se nije bavio sportom a takvima se lake nositi sa svojom usamljenou negoli sa svime okolo. Zarobljenik je bio ve u godinama, nije imao kose, a sastrane vidjeli su se bijeli solufi. Imao je malo vie od trideset godina, a kada bi ga neki vidjeli ovakvog i kako hoda, mislili bi da ima vie od pedeset. Najlake se prevariti u usamljenom ovjeku... Kada su doli do onoga potoka, on je kleknuo na koljena da se napije, dok su ga Hamza i njegovi borci ekali... Naglo je ustao, kao da se trznuo iz razmiljanja, i okrenuo se prema Hamzi, govorei: - Ja nisam Srbin. Zovem se Vejsil Sudi, samo ivim u Srbiji. Tamo su moji roditelji doselili iz Travnika. Moj otac je oficir pa su ga prebacili u Beograd na slubu. Ljudi u civilu su me pokupili iz jednog restorana i odveli u kasarnu, gdje su mi promijenili dokumenta, dali mi neka pod srpskim imenom. Rekli su mi da e mi uvati porodicu. I rekli su da e mi vratiti dokumenta kada "oslobodimo" Fou. Svi su borci pogledali u Hamzu, na ijem licu se nije vidjelo da ga je zarobljenik iznenadio. Hamza je polahko upitao: - Nisi Srbin? Kako da ti vjerujemo? - U Travniku sam roen i tamo sam osuneen.

152

Hamza se pogledao sa borcima koji su stajali u polukrugu oko njih dvojice a onda se obratio Avdi i Zahiru: - Vas dvojica, odvedite ga i provjerite. Ostali nacijepajte i donesite drva. Onda je Hamza pogledao u nebo, rekavi: - Ova no bit e hladna, da znate... Avdo i Zahir poveli su zarobljenika u umu iznad brvnare, a Hamza se nagnuo nad potok i poeo umivati. Vjetar je pirkao po njegovom mokrom licu i Hamza je od toga osjeao prijatnu svjeinu pa je to godilo miru njegovom. Tek to se umio, gore u umi zauo se smijeh i Avdin glas: - Hamza, istina je! Avdo i Zahir hitili su nizbrdicom a zarobljenik se krakato sputao za njima, pri emu se nije ni nasmijao, kao da se nije govorilo o njemu... Oko Hamze okupili su se i drugi borci... Hamza je rairio obje ruke: - Brate, da te selamim i zagrlim... Vejsila su grlili i drugi borci, a onda se on opet okrenuo Hamzi, kao da se sve njemu vraalo. S nevjericom je mirkao u ovoga mladia vitkog stasa, a nevisoka rasta, kome su na usnama lebdjeli dostojanstvenost i ozbiljnost i koji zainteresirano oekivae neto od gosta. Hamza je pojavom odavao sigurnost i smirenost, kao neko ko vjeruje u svoj instinkt. Vejsil ga je zamiljeno gledao, dok su drugi utjeli, a onda je progovorio: - Ti si Hamza? - Jesam - odgovorio je Hamza kratko, gledajui u njega. Vejsil se onda podboio na jednu ruku, sagnut, ali je ostao podignute glave:

153

- Tebe se srpski vojnici boje, a ti si tako mlad i blag... - to me se boje? - Udara na njih iznenada, nikad ne znaju kad e se privui... I sami sebe prepadaju tvojim imenom... Jednom su se srpski vojnici iz dvije jedinice naveer sreli na putu, nedaleko od ume, pa su i jedni i drugi mislili da su naletjeli na tebe i tvoje ljude. Od straha su pucali jedni u druge i razbjeali se na dvije strane. esterica ih je, to na jednoj to na drugoj strani, ostalo mrtvih. Od tada Srbi mnogo priaju o tebi i sve to im se dogodi Hamzi pripisuju. - Znam, oni se boje naeg otpora... - Jednom su etrdeseterica srpskih vojnika poginula kod Miljevine, pa otada niko ne smije vie u akcije. - Nego da ja tebe pitam. Dok su drugi bjeali, ti si nas ekao podignutih ruku, a mogao si pobjei... - Htio sam vama da se predam. - Da ne bude vie sa Srbima? - Musliman sam, a moram paliti muslimanske kue i ubijati muslimane. - Samo je to razlog? - Nije samo to... - Nego? - Ve je deset dana kako je oficir Davidovi skupio dvije stotine srpskih vojnika da vas likvidiraju... Nastala je tiina, takva da se uo samo ubor vode od izvora i potoka. - I? - Ve su pretraili svu umu na Kmuru. Ili su frontalno sa dvije strane. Naoruani su novim ruskim automatima za borbu u umi. Imaju dvije "nitroglicerinke" kojim sve pred sobom pale... 154

Najvie zbog toga sam se predao, da bih vas na to upozorio... - A to bismo se mi krili na Kmuru? - To je bila vjeba. Znaju oni gdje se vi krijete. - Otkud? - Veliki broj seljaka alju u umu. Ako iko zna gdje se krijete, onda je to oficir Davidovi. - I ta e sada? Ako hoe, ti se moe vratiti. Moji e ti pokazati put. - Neu natrag. Hou s vama. - E pa hajde, onda, da ti pokaemo nau kuu... Avdo, Zahir i drugi borci uveli su Vejsila u brvnaru i pokazali mu na dugu klupu gdje e spavati. Vejsil se iznenadio kada je vidio koliko je unutra prostora, i svidjela mu se pe koju su borci napravili od kazana, ali najvie se obradovao kada je ugledao oruje o klinovima i sanduke s municijom. - Ovo vam je vanije od ivota - govorio je. Vejsil je s borcima obilazio drvene straare koje su bile visoko, na najviim bukvama. Oponaajui cvrkut ptica, straari su se smjenjivali po dvojica. Oni koji su silazili s bukvi iznenadili su se kada su vidjeli Vejsila, ali su usput sve saznali. Vejsila je udila lahkoa s kojom su se kretali po ovim neravnim umskim stazama izmeu stabala, a njih to to se on brzo zadihao.. . Za dva sata obili su u jednom velikom krugu sve etiri straare, ali Vejsila nije brinuo umor... I pitao je straare: umu? - Moete li vi primijetiti srpske vojnike prije nego li uu u

- To ne moemo, ali ih moemo osjetiti na stotinjak metara od straare. Brzo bismo sili s bukvi i otrali naima... Vejsil ovim nije bio zadovoljan. 155

im su se vratili Vejsil je otiao Hamzi, koji je sam sjedio na panju kod izvora. - uje, Hamza, straarska mjesta moraju biti na rubovima ume... Hamza je gledao u vodu, ni glavu nije okrenuo. - Znam, Vejsile. Osim straara, bit e i sedam izviaa. Sutra emo o tome, evo akam... Nakon namaza okupili su se u brvnari u kojoj je kiljila stara petrolejska lampa okaena o krovnu gredu, koja se malo njihala pa je njena svjetlost arala sjenama po oruju o klinovima, postajui sad jaa sad slabija, kao da se igrala u ovoj veernjoj tiini. Borci su utjeli pognute glave a Hamza je posmatrao tu igru svjetlosti i pogledavao na ulazna vrata. Nakon svih, uli su Avdo i Vejsil i sjeli na klupu do vrata. Avdo je pruio jedan zguvani papir prema Hamzi: - Hamza, ovo mi je pokazao Vejsil. - A ta je ovo, Vejsile? - Jedno pismo koje smo dobili kada smo krenuli iz Srbije. - I ta pie? - Da proitam... - Hajde. Avdo je skinuo lampu sa krovne grede i stavio je na klupu pored Vejsila, a on je poeo: "Moda tebi ovi ciljevi izgledaju teki i neostvarljivi. Setite se slavne borbe za osloboenje pod vodstvom velikog Karaordija, Srbija je bila puna Turaka. U Beogradu i ostalim srpskim varoima strile su muslimanske munare, a pored damija su Turci vrili svoja smrdljiva pranja, kao sada u srpskoj Bosni i Hercegovini. Na stotine hiljada muslimana bilo je tada preplavilo nau otadbinu. A proite danas kroz Srbiju. Neete nigdje nai niti jednog Turina, neete nai ak ni 156

njihova groba, ni jednog iljka, jer svesni srpski narod jo odavno je zbrisao sa lica zemlje svoje vekovne neprijatelje. To je dokaz i najbolje jemstvo da emo uspeti i u ovoj dananjoj borbi i da emo istrebiti Turke iz svih preostalih krajeva. Ni jedan musliman nee meu nama ostati." - Eto, proitao sam - ree Vejsil. Avdo je ponovo okaio lampu. Svi su utjeli i ekali Hamzu, a on se nekako dostojanstveno nasmijei i upita: - Vejsile, ti si to dobio u kasarni u Srbiji? - Tamo su za svakoga kopirali. - Zna li od kog je taj tekst? - Ne znam. - To je dio iz pisma koje je Draa Mihailovi poslao Golubu Mitroviu, jednom od svojih komandanata. To dijele srpskim vojnicima kako bi ih ohrabrili da ni u Bosni vie ne bude nijednog mezara niti niana. Opet, drugima daju dijelove "Gorskog vijenca." Ranije Karaorije, a sada Srbe od muslimana oslobada Karadi. Vejsila je iznenadilo ovo to je uo, a jo vie znanje Hamzino, i kako je on to jednostavno rekao, pa nije mogao a da ne pita: - Bogati, Hamza, najmlai si ovdje, od mene mladi moda i petnaest godina, otkuda ti toliko znanje, i kako zna ko je pisao ovo pismo?... Evo, da vam otkrijem, i ja sam kao i moj otac zavrio vojnu akademiju, bio sam najbolji akademac... - I ne radi u vojsci? - Ne mogu bez komocije, a tamo su disciplina i fiskultura... Zaposlio sam se sa gimnazijom u jednoj trgovakoj firmi... Hou, Hamza, da ti kaem kako ja ovo to ti govori ne znam... Hamza mu je smireno odgovorio:

157

- Moj Vejsile, mi sve znamo samo o sebi nita ne znamo. O historiji muslimana i njihovoj kulturi i religiji ba nita ne znamo. Nita ne znamo ni o historiji pravoslavaca, njihovoj kulturi i religiji... Ovo dvoje je isprepletano pa za svoje dobro trebamo znati ne samo jedno, ve oboje. Srbi znaju i jedno i drugo, a muslimani ne znaju ni svoje ni njihovo... Mene je babo tjerao pa sam godinama o ovome itao u knjigama. - Hiljade nas je krenulo iz Srbije na Bosnu... - Vidite da i sam Draa podsjea kako su ranije u Beogradu strile munare... Na stotine hiljada muslimana, veli, bilo je preplavilo otadbinu. A proite danas kroz Srbiju, neete nai niti jednog Turina. Ovakva pisma bi da pie i Karadi, kako je nekada u Bosni bilo Turaka a sada ih nema... Da vam ovo pojasnim. Srbi imaju nacionalne programe u kojim nema mjesta za muslimane i sve one koji nisu Srbi i oni te programe postepeno ostvaruju. Ve 1844. krenuli su sa "Naertanijem", pa nastavili sa "Homogenom Srbijom" a onda je uslijedio "Memorandum" 1986. godine. Svaki program odnio je stotine hiljada ivota muslimana... Srbi hoe sada od Jugoslavije da naprave veliku Srbiju u granicama Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srijema i Bake. Onda bi poklali muslimane u Sandaku... Ovaj na ivot prividno je na, jer planirano je da nestanemo. Zato nam drugi odreuju ko smo, kako se zovemo, kojim jezikom govorimo. Svi su usplahireno zurili u Hamzu. I ranije on je priao o ustancima Srba protiv muslimana, koje oni zovu Turci, ali nije ovako da mu je ba svaka rije imala teinu, pa su u njega gledali zabezeknuti. Nije im bilo jasno kako sve ovo Hamza govori s takvim mirom kao da se ne radi o njima... Sve ih je ovo bihuzurilo, ali nisu znali kako i ta dalje da pitaju. Tek od vrata zauo se neiji glas: - Hamza, ti kae da emo mi nestati?... Hamza je pogledao tamo: - Priam vam o nama muslimanima i onome to su nam planirali Srbi. I vai djedovi su vam priali kako su nas Srbi klali u prolom ratu na eljeznom mostu, a ja sam itao u knjigama o tome kako su nas i 158

prije klali i ubijali. To se zove genocid i cilj je da nas nema, kako je i planirano u onim nacionalnim programima, koji se ostvaruju. Pismo koje nam je Vejsil proitao o tome govori, ostali su muslimani jo u Bosni i Sandaku. Ovo se danas nama dogaa nakon onoga "Memoranduma" to su ga napisali srpski profesori.... Zahir, koji je stajao kod vrata, nije mogao a da opet ne upita: - Kakvi su Srbi ljudi? - Vidjeli ste i sami. Odrasli smo s njima, dijelili dobro i zlo, a onda su oni uli u nae kue da nam kolju djecu. Kako se to Srbi promijene preko noi? Njihova crkva, njihovi akademici i oni koji su na vlasti ine sve da nacionalistika mrnja Njegoeva i Andrieva postane i masovna, opa mrnja srpskoga naroda prema muslimanima, pa i djeca u koli moraju znati napamet poneki dio "Gorskog vijenca." Kada doe vrijeme, komije se okrenu protiv nas, iako smo im dobra inili. Srbi godinama ive u dobru sa svojim komijama, ali su istodobno i sa svojim mitovima, i sa izmiljenom svojom historijom koju prenose guslama. Zapamtite, sve je ovo u onim programima, ak i to da se lijepo ivi sa muslimanima, kako bi ih dobro upoznali, pa da se dignu protiv njih kada to zatrae srpske voe. - A muslimani? - opet e Zahir. - Mi se vijugamo jo od "Naertanija", trpei, i sve boli prebolimo, a kada one prou, mi sve zaboravimo. Kao u umskom gazdinstvu kad ininjeri planiraju sjeu tamo gdje ume ima a da se ne remeti gazdinstvo, pa su na to navikli i uma i ininjeri... I nakon svake boli mi vjerujemo komijama, i otkrivamo im svoju duu...

159

XXX
U baraci se uo samo glas Hamzin. Svaka je rije njegova pogaala i svi u brvnari su sluali ono to su ispotiha osjeali, ali im o tome niko dosad nije govorio. Ona svjetlost sa okaene lampe jo je titrala, igrajui se po brvnari... Muk. Svi su utjeli, a onda je Vejsil glasnije upitao: - Dobro, Hamza, znai li to da emo i mi biti poklani? Srbi, dakle, imaju plan koji ostvaruju, a i mi smo u tome planu. Mogu li se muslimani oduprijeti tim programima? Evo, nas e ovih dana sigurno napasti dvije stotine srpskih vojnika. Moemo li se mi njima oduprijeti? I ta mogu uiniti muslimani? Osim da vijugamo od sjee do sjee... - Neka si to pitao, Vejsile. Pitao si hoemo li mi ovdje biti poklani. Neemo! Zato? Bili bismo da smo ostali u kuama i predali oruje. Svaki od nas se orujem branio i pucao u Srbe, pa se oni sada nas boje. Oni znaju da u ja njih pukom doekati i da im se neu predati. Zato me se boje i strae jedni druge. Mi smo pobjegli iz njihovoga plana, jer nismo sagnuli glave pred noem. Zato nas Srbi nee poklati... Neka doe tih dvije stotine srpskih vojnika. Neemo bjeati, nego emo ih prvi napasti. Kada zlo dolazi, ne treba ga ekati ve doekati... Kada je mekanska vojska ila na Bedr, Muhammed, alejhis-selam, s tri puta manje boraca krenuo im je u susret i pobijedio... Muslimani se ne smiju navikavati na klanje. Oni moraju ivote svoje braniti pukom, a ne ii u koloni na most. Svi do jednog moraju braniti zemlju na kojoj ive, a ne da bjee pa da im je drugi brane. ta misli da su muslimani oko svih sela u kojim su ivjeli iskopali rovove? I da je bila jedna komanda? Niti jedan Srbin ne bi smio ui ni u jedno selo. Ovim mojima sam priao kako su dvojica muslimana sa dvije obine puke danima branili selo Kunovo od etnika u prolom ratu. I ostali su ivi... Ne smijemo pristajati na genocid. Oni koji su pobjegli ispod srpskog noa, moraju o tome priati svugdje u svijetu, da se zna pa da i svjetski politiari osude klanja... Da svijet sudi Srbima... A mi moramo braniti nae ivote i samo tako emo odbraniti Bosnu. Zato muslimani 160

kao braa moraju razgovarati o tome kako da se zajedno brane, a ne da se kriju jedni od drugih... ivot se sastoji i od sjeanja, a mi zaboravljamo ta nam se dosad dogaalo... Sjetite se ovoga pisma to je proitao Vejsil. Nekad je bilo damija u Srbiji, ali ih je Karaorije zapalio. Ostale su jo u Bosni i njih sada pale Miloevi i Karadi.... - A to Srbi nose vuku zaklanu ovcu u umu? - Prema priama iz prolosti, vuku pripada ovca, jer ona je njegova rtva. Vuk je krvoedan, on u toru kolje ovce i pije krv. Kolje izreda ovce u toru pa, sit krvi, meso i ne dira. Ovce su uznemirene, ali u toru nemaju kuda pa samo ekaju svoga delata... No, i da nisu ograene, one bi jednako ekale vuka. Zato to vuka ovce sve do jedne ekaju, Srbi kau da vuku i pripada ovca, kao njegova rtva. I znajte, u ovakvim vremenima Srbi se sjeaju starih obiaja. Upitajte se to e sada Srbima vuk i ovce... Nego, vi biste mene sluali do sabaha, a vrijeme je za jaciju. Ponesite lampu do izvora i neka nam Allah dade miran san da odmorni ustanemo... - Amin!

161

XXXI
Nita tee ni gore ne moe se desiti putniku ujesen nego kada mu kosti uva kia, a prsa vjetar sa Maglia, i jo kada mora stii u selo pod ovom planinom prije mraka. Ako je bila velika kia i puhao jak vjetar, nijednom putniku ne bi palo na pamet da zaustavlja kamion koji je prevozio umsku grau, jer tada ovom tekom grdosijom nije upravljao ofer nego blatne dubodoline koje se nisu mogle mimoii, a bilo je kamenih gromada i starih bukvi sa spletovima ila, koje je mutna voda dogonila niza stranu na put i one su mogle lahko saplesti mainu i razbatiniti. Bilo je dana kada se na putu sve pretvaralo u vrtlog i nita se nije vidjelo pa bi ofer i saputnici sjedjeli u kabini i ekali da kia i vjetar protjeraju svoje, a to je nekada trajalo do mraka i nisu mogli ni naprijed ni nazad. I ta no u kabini bila bi za njih no tihog straha, jer su bili sami i osjeali da ih sve napada a ne vide nita, pa bi zgreni ekali. Vjetar bi snagom svojom ljuljao i upao drvee koje je sa kripom udaralo po karoseriji i kabini, ali nije mogao posegnuti za kamionom: umska graa bila je teka i obla pa mu je slabila snagu. No, duboko u umi, uz graju koja se pribliavala i odlazila, ulo se lomljenje grana i krici uplaenih ivotinja. Po zemlji su se uli huni vrtlozi a hladnoa je i u kabini prodirala u kosti... Takvo je nevrijeme s jeseni doekivalo putnike. "Nastupa vrijeme kada e jesen utiti i goliti umu, a to je nama gore od vjetra i kie", mislio je Hamza dok je s Vejsilom hodao rubom Velike poljane, travnatog panjaka pokraj ume, gdje vie niko ne dolazi, i samo je zima mogla doi. Hamzi ove misli nisu davale mira. Kao da inu je neko aputao da e ga srpska vojska traiti u umama Maglia, to je slutio svojom duom, ali nije mogao odgonetnuti otkuda e doi. "Jo je rano za vrtlone vjetrove i olujne kie doi kamionima do Velike poljane, iako je to dug Najvjerovatnije e doi blizu ume, pa bi nakon dogovora krenuli frontalno. Zali bi duboko u umu, i najlake im je i okolian put. postrojavanja i a sprijeda bi ih 162

uvala stabla. Ali se boje naih diverzanata, nee krenuti kamionima, nego e uzeti vodia da ih dovede u koloni umskim putovima", razmiljao je Hamza. Iz misli ga je prenuo glas Vejsilov, koji je pokazivao na brdo ispod poljane uz koje se peo umski put, prvo se obavijajui uvis oko brda a onda se odvajajui naglo prema njima: - Hamza, znam ta misli. Oni su sigurni u sebe. Poznato im je da nemamo protivoklopno oruje da gaamo njihove kamione... Krenut e po noi, prije Velike poljane ugasit e svjetla kako ih nai izvidai ne bi ugledali. Postrojit e se prije svanua, kako bi to ranije uli u umu. - A ukoliko pou preicom? - Davidovi je stari oficir. Ako vas je neki srpski seljak otkrio pa zna gdje se nalaze brvnara i straarska mjesta, onda e mu Davidovi narediti da ih povede umskim putovima kako bi nam doli iza lea... Ali, mi smo duboko u umi, gdje ljudi ne zalaze. Nakon vaih borbi, srpski seljaci su vidjeti kamo ste okrenuli a vie im i ne treba. Eto, znaju u kojoj planini se krijemo i za Davidivia to je dovoljno... Jo je u meni onog oficirskog instinkta... Dok je Vejsil govorio, Hamza je pogledom dosezao vrhove Maglia a onda je sputao pogled ka zmijugavom putu, govorei: - Bit e to ludost ako krenu kamionima. Nai straari napravit e straare na bukvama do samog puta pa e ih i vidjeti i uti. - Posluaj me, Hamza. Iskopat emo rovove na rubu ume i u polukrugu emo drati Veliku poljanu, a Avdo i Zahir neka postave mitraljeze na krajevima pa emo imati unakrsnu mitraljesku vatru, dok e ostali popuniti sredinu. Neka izvidai ispod nas, na onim bregovima do ceste, naprave straarska mjesta. Sve to treba odmah uraditi... Oblaci su se gomilali iznad vrhova Maglia i tamnili dan kada su njih dvojica krenuli prema umi. "Samo da ne bude kie i vjetra", u srcu se Allahu molio Hamza.

163

XXXII
Da je neko u mukloj noi zavirio kroz prozor osvijetljene kue Radovia, vidio bi ostarjele Stojanku i Jovana kako se apui naginju nad krevet u kojem je dubokim snom spavao njihov sin Stojan. Gledali su ga izbliza, a i to im je bilo malo pa su se jo vie saginjali da im se ne bi otelo ta oima. Jovan je za rame pridravao Stojanku, a ona tiho govorila Jovanu poneto. Onda bi se polahko uspravili i krenuli prema vratima, a im bi Jovan otvorio sobna vrata, Stojanka bi okrenula natrag prema Stojanu... Stojan je kasno te noi doao iz logora, ali dvoje starih su ga ekali. Jovan se bio uzvrtio, radio poneto oko kue, iako je no, pa izlazio do podruma i palio svjetlo, onda hodao prema guvnu, samo da ne gleda muku Stojankinu dok eka Stojana - ona mu nije vjerovala da e im sin doi. I ba dok se on u mraku naginjao nad Stojankom u krevetu a da ga ona nije vidjela, vrata njihove sobe su se otvorila. Uao je Stojan, onako visok, u maskirnoj uniformi... Stojanka je zurila u bjelinu plafona, jer nije ula da su se vrata otvorila, a Jovan se okrenuo: - Sine! - Jovane i Stojanka, moji... - jedva je proaptao. Dok se Stojanka odupirala na krevetu laktovima, naslanjajui se ramenom na zid, Stojan je priao, nagnuo se i grlei oboje dugakim rukama, tiho zaplakao. Stojanka se uspravila, pruala ruke prema Stojanu, a on je plakao kad ju je vidio onako ishlapjelu i s bezumnim pogledom koji je sve govorio. I Jovan je jecao... A onda je Stojanka upitala: - Ide li na 'Amzu? - Idem - jedva je odgovorio Stojan. - Moj Radovi - proapta Stojanka. 164

Stojan je zadrhtao. Stojanka ne pita kako mu je bilo u logoru. U glavi su joj Hamza i Radovii. Okrenuo se prema Jovanu: - Odoh spavati, sutra e se srpska vojska okupiti pred naom kuom prije zore. Kamioni e doi jo ranije... A, Jovane, ima li ti jo one rakije? - Imam. - Iznesi je pred vojsku prije puta... Oficir Davidovi mi je rekao da e se opet vieniji Srbi okupiti na guvnu kod tebe, kako bi objavili da je Foa "osloboena". Ima li i za njih rakije? - Imam. - Okupi sve domaine iz sela i dignite one drvene stolove na guvnu. To trai Davidovi. - Dobro. - Ja sad odoh spavati... Jovan je iao sa Stojanom do njegove sobe, tiho govorei da ne uje Stojanka: - Stojane, posluaj me... Nemoj se isturati, objesim ti i srpstvo i Radovie. Ne daj Boe da ostane bez nogu. Svi bi opet obilazili kuu, da junaka Radovia ne gledaju jadnog... - Znam ja to, Jovane... - Neemo ti gasiti svjetlo, ne da Stojanka. Samo to je Stojan zaspao, u sobu su polahko uli Stojanka i Jovan.

165

XXXIII
S putom koji je krugovima svojim arao brda, i huk ptica peo se ka poljani uvrh planinc, Kao da zavarava planinu, umski put obavijao se oko njenih visova: kada bi doao do vrha jadnog uzvienja, s malo daha spustio bi se do podnoju vieg brda a onda bi se ponovo, obavijajui se i oko ovog, peo uvis. Uz ove vrleti se nije moglo pravo do vrha planine, pa se put morao kopati ovako, u lukavo obavijajuim okretima. To jutro, kao da se od zastarjelih maina uzima posljednja snaga, uz zagluujui zvuk zagrijanih motora, kao kad neko dodaje gas dok vozilo stoji, sedam tekih umskih kamiona pelo se sporo i zloslutno putem, klatei se oko osovine koja sve dri na okupu, pa je izgledalo da e se na okukama cerade sa kolevima preturiti sa karoserije niza stranu. I kao to to put i hoe, lukavo su hmilili uzbrdicama i iza svake okuke, s hukom ptica postajali sve blii visoravni navrh planine, dok nisu doli podno same poljane pa krenuli najduom ali najblaom uzbrdicom, na kojoj nije bilo okuka. U umarku do Velike poljane, odakle se vidio put sa svim njegovim zavojima, stajali su Hamza i Vejsil zamaskirani granjem i gledali s nevjericom. Hamzi se ote uzdah: - Vejsile, nisi pogrijeio... - Davidovi misli da mi ne smijemo napasti ovakvu silu. A tvoja je ideja, Hamza, da im krenemo u susret. Pogledom su pratili borce koji su se trkom razvrstavali po rubu ume. - Evo, Vejsile, doli su izviai. Sada su svi u rovovima. - Hamza, nemoj da neko zapuca dok ti ne dade znak. - Bit e onako kako ti kae. Oni e kamionima ui u Veliku poljanu a mi smo je opasali rovovima. Kada se postroje, prije nego se 166

razviju i krenu frontalno, ja u ih pozvati da se predaju. Oni se nee predati... - Nee, u strahu e zapucati. - I ja u dati mojima znak. - I borba e kratko trajati, Hamza. Iz unakrsne vatre mogu se izvui samo bjeanjem niza stranu. Najvanije je da ih iznenadimo, i da im vatrom ne damo dignuti glavu. Sve drugo je u njihovom strahu. Hajmo i mi u rov...

167

XXXIV
Kamioni su na ulazu u Veliku poljanu skretali desno i zaustavljali se jedan do drugoga, a ispred njih se prostirao iroki panjak. Srpski vojnici iskakali su iz karoserija i sa orujem u rukama trali u dubinu panjaka, gdje su stajali njihovi oficiri i ekali da se oni postroje. Svima se urilo da im jutro ne bi zahvatilo dana, jer prije mraka morali su biti ponovo kod kamiona. Za samo nekoliko minuta dvije stotine vojnika postrojilo se u dva reda i ekalo nareenja. Jedan od oficira je na karti, koju je rairio na travi, prutom pokazivao drugima "kote" na planini, podsjeajui ih na plan akcije, kada se iz ume zauo glas: - Davidoviu, predajte se! Opkoljeni ste! Bacite oruje! U tom trenutku, velikom kao ova poljana, zaledila se krv srpskim vojnicima, ali su se instinktivno, borei se samo za svoj ivot, bacili na travu i leei zapucali iz automatskih puaka u pravcu ume odakle se uo glas. Bila je to tekua muzika rafala na Velikoj poljani, ali srpski vojnici su pucali iz straha i pogledom nisu ni traili neprijatelja. Nisu prestajali, u hitnji su mijenjali okvire sa mecima... I dok su oni tijelima svojim prekrivali panjak, odjednom ih je zasula kia metaka sa svih strana, kao kad udari grad na goleti a nema se ime pokriti. I kao grad to ne moe promaiti, tako ni meci nisu mimoilazili tijela na poljani, zujei ba kao osovi kad obrlate ovjeka sa svih strana, a on ui i uzalud se brani. Srpski vojnici nisu vie pucali, od silnoga straha stiskali su se ugomilu ne bi li se ikako zatitili od ovih ljutih aruih osova to su napadali... Sve ovo trajalo je samo nekoliko trenutaka. Utihnula je muzika rafala i sastrane zauo se glas: - Davidoviu, drimo vas na nianu! Pokupite mrtve i ranjene u kamione i vraajte se natrag!

168

Vojnici nisu ni sluali svoje oficire, niti su ih traili u gustoj gomili tijela na ve crvenoj poljani, nego su ustaj ali uz jauke ranjenih. Tek tada se uo oficir Davidovi: - Sve ranjene i mrtve unesite u kamione!

169

XXXV
Jo prije podneva elebiani su velike stolove na guvnu Jovanovome podigli na drvene nogare, i elni stol prekrili onim stolnjacima plave boje izvezenim crnim orlovima i sa bijelim ipkama na rubovima. Stojanka je opet iznosila iz kue ikone koje su joj poslali iz crkve Sveti Nikola, meu njima i one najstarije koje su nekad bile u crkvi u Kaurskom polju. Neke od zlatom ukraenih ikona bile su pokloni od bogatih foanskih trgovaca, pa su uvane u crkvi, a Jovanu ih je dao pop Sekula. Iza velikog stola opet je bio zid od drvenih dasaka koji su elebiani prekrili bijelim stolnjacima na kojim su elebianke izvezle datume iz srpske historije. Iz Ristine kue elebiani su iznijeli kamenu figuru vuka i podigli je na stol do bijelog zida u blizini elnog stola, ali starca Radoja vie nije bilo... Nekoliko dugakih stolova usamljeniki je iekivalo goste, a i Jovanov vonjak oko guvna izgledao je otuno, kao da su stabla bila oboljela od ondanjega nasrtaja pijanih, kad je onoliko grana polomljeno dok su se beharom irile iznad guvna, inei hlad gostima. Samo na ponekoj grani su se, sada, vidjeli grozdovi ljiva i jabuka... Iz podruma Jovanova iznoena je rakija a iz Ristina volovsko meso... Oko podneva dolazili su vieniji gosti iz grada i okolnih sela da proslave "osloboenje" Srbinja, ali ih nije bilo ni za onoga elnog stola, niti su dolazili onako otvoreno i komotno, ve nekako tajnovito, da se ne vide, pa su i sami izgledali jadno kao i Jovanov vonjak. Dolazili su zabrinuti pa zato nisu nita govorili. Kao da svi nose neku svoju muku, gledali su ustranu. Grlili su se po tri puta, ali urei da se odmaknu i to prije sjednu za stolove, gdje ih je ekala rakija i volovsko meso. I kako je ko dolazio, gledao je samo prema stolu... U osvijetljenoj sobi Jovanove kue leao je Stojan s glavom u zavojima, a uz krevet bila je Stojanka. Tek sada, otkako mu je metak na Velikoj poljani odnio pramen kose i pare kosti na tjemenu glave, 170

Stojan se probudio i ugledao Stojanku. Ona se u tome prekrstila govorei: - Hvala Bogu, iv si, Stojane! - iv sam... Stojan je uutio, kao da se neeg sjea, a zatim je pogledao u Stojanku i jedva progovorio: - uj, Stojanka... Taj 'Amza nas je mogao sve pobiti, a nije... - ula sam, svi o tome priaju. Ali svi govore da vas je neko izdao... Dok ste se vraali, nekome je opalila puka u kamionu i tebe ranila u glavu. - Sjeam se jednog oficira iz Srbije, koji je sjedio pored mene. Kako e njemu, jednome oficiru, puka opaliti?... U crkvi znaju to su me poslali... Srbi pare nikom ne prataju... Nego, Stojanka, nisi dobro ula: 'Amza nas je mogao sve pobiti... - Ama, Stojane, ta je sad vanije: to o emu zbori ili to je neki Brankovi kazao 'Amzi kada da vas doeka na Velikoj poljani? Sluaj mene, ja u ti kazati ta je sada naj vanije, jer odlino poznajem Srbe u elebiima. Ti si sad onaj Radovi iz elebia, ranjen u borbi protiv Turaka, i toga se dri. A pusti tog 'Amzu, ii e se opet na njega... Da zna, rekla sam oficiru Davidoviu da preko Srba u Njemakoj dovede tvoje sinove Sava i Duana u Srbinje, jer ti nee vie ratovati. Doktor kae da ti je metak odbio sve do mozga... Stojan se bio zajapurio dok je Stojanka govorila, tako da je teko disao, a onda je na jastuku zaturio glavu malo unatrag i zamirio ne bi li osjetio bol na tjemenu, samo da ne misli na ovo to mu Stojanka pria. Bol se odazvala brzo i potmulo, kao da e ga razvaliti ili potopiti u moru bezdane tame gdje prestaje stvarnost. Osjeao se kao da ga neko odrvenjelog od bolova sad komada, ali je opet otvorio oi i vidio Stojanku iznad sebe... - Stojanka - ree - izai iz sobe... Ne mogu da te gledam. -ta ti je? 171

- Izai... Opet je zamirio, podiui glavu sa jastuka, i bol je nestajala, a Stojanka je izlazila. Odjednom su, tamo napolju, tiinu prolomili uzvici i galama, kao kad se oblaci sudare prije olujnog pljuska. Sudari su bivali sve jai, potresajui zidove i temelje Jovanove kue. "Da mi se ovo bol ne vraa" - mislio je Stojan. Ali, osjeao je samo da mu uzdignuta glava trni, nije bilo boli. "Ili mi se privia?" pomisli. - "ta je to?" - pitao se. - "Gdje li je Jovan?" S tekom mukom pridigao se i pokrenuo prema prozoru. Kada se naao izmeu kreveta i prozora, u sobu je utrao Jovan. Stojan se okrenuo i rairio ruke da zagrli oca, ali se on naglo sagnuo i ispod kreveta izvukao dvije automatske puke. Jednu je pruio Stojanu: - Stojane, nai su skoili na onog oficira Kovaevia iz Srbije: govore da je on izdao srpsku vojsku na Velikoj poljani. Njegovi ga brane. Strah me. Neka nam se nau puke... Stojan je uzeo puku i stao kraj prozora. - Jovane, nee ovi ovamo... Brzo e ih krv spojiti... Nama je da ekamo... I ovo e proi... Dovee Sava i Duana u ovu nesreu.. A ja u leati u krevetu kao Neo... Stojanka e ih junaiti... Ti e iznositi rakiju... Oficir Kovaevi i njegovi potegnue onamo noeve... - Boe, pomozi Srbima - ponavljao je Stojan nekadanje rijei popa Sekule.

172

IZ RECENZIJA

173

ROMAN TRAUME I NADE

Roman Mirsada Sinanovia sa naslovom "rtvovanje vuku", jezovitijeg je sadraja. Kako je sadraj istinit, provjerljiv, iz netom minule (da li minule?) bosanske prolosti, faktiki taan, s podacima koji su tu, takorekavi, nadohvat ruke, s mnogim ivim akterima krvoprolia, dobro znanim s obje strane Drine, a zahvaljujui medijima i - svjetskoj javnosti, svaki literarni oblik mu je, sudei po svemu (ne samo, recimo, po ovome romanu), veoma tijesan i nekako nedovoljan. Uistinu se ne zna koja literarna forma, od pukog fakta do pjesnike sentence, koji nain kazivanja uope odgovara tako zaumnoj neljudskoj istini kao to je klanje muslimana u foanskom kraju 1992.-1995. godine. Pogotovo kada se zna da je skoro u dlaku ponovljeno prema scenariju Drae Mihajlovia iz 1941.-1945., samo jo i mnogo gore i drastinije (sistematska silovanja Bonjakinja i sistemsko ruenje muslimanskih sakralnih objekata, izmeu ostaloga). Autor roznana "rtvovanje vuku ", novinar Mirsad Sinanovi, nije, da kaemo tako, neposredni svjedok etnikih zloina u foanskom kraju, ali je rodom i porijeklom otuda, a kao aktivni sudionik minule agresije na Bosnu i Hercegovinu, viestruko je vezan i dobrahno upoznat sa svim detaljima, lokacijama i akcijama tog uragana zla koji je tamo harao i, kao to znamo, naravno, ne samo tamo (ovaj put su, u ovom posljednjem oruanom ataku na Bosnu, Bonjaci bacani u stotinu, to veih to manjih, jama diljem svoje domovine, usred civilizirane Evrope, na pragu dvadeset i prvog stoljea!), neposredni svjedok, iako i meu bezbrojnim rtvama etnike kame ima ponekad preivjelih: sjetimo se jame avkarice iz Drugog svjetskog rata, ili Dervia Bavia i njegovog udesnog, nevjerovatnog spasa sa eljeznog mosta na Drini u Foi 1942. godine, nije meu nama i ne moe nam opisati, prenijeti i predoiti tu nevjerovatnu bol i nepravdu kosmikih razmjera, koja se, evo, ne drugi ili trei, nego deseti put ponavlja muslimanima u dobroj zemlji Bosni, njihovoj iskonskoj domaji, njihovoj jedinoj otadbini.

174

Roman je, stoga, isklesan, uglavnom, iz dva bloka koji se meusobno smjenjuju i od kojih prvi blok predoava likove srpskog naroda, etniki, religiozno i situaciono, a drugi likove muslimana, rtve, mitski, mitoloki, sujevjerno (gledano oima Srba) - kao ovce koja se mora gotovo dobrovoljno poturiti vuijim eljustima. Roman je pisan jednostavno, uproeno, dijaloki, bez emocija, na neki nain objektivno, nekako izdalje, na jedan nepristrasan nain, a zavren naglo, jednim potezom, kao odsjeen. Osim stravinih, nepojamnih scena srpskog zloina, u romanu se lahko, dodue kao u zamecima, prepoznaju i sve odlike sudbinskog i sudbonosnog vjekovnog multinacionalnog ivota bosanskog ovjeka (muslimana, katolika i pravoslavca), njegovih trauma i nada, te odluka i njihovih posljedica. Iako su svi likovi knjige upeatljiviji prema onome ta ine, nego prema onome to su psiholoki i sutinski, lik majke Stojanke se, recimo, izdvaja snagom bljeska svoje srpske ostraenosti i osvijeenosti, a lik Hamze svojom junakom sevdah-dobrotom, tanahnou i usudom. Ovaj roman kao da nije pisan, zapravo kao da je proitan i prije nego to je napisan, a o vratu Bosne, na njenim golim prsima, visi kao prepoznatljiv peat ispisan krvavim, zakuastim, potcrtanim i ponovljenim znakovljem. Nedad Ibriimovi

175

UNIVERZALNO DOBRO PROTIV ZLA

Rukopis romana "rtvovanje vuku " Mirsada Sinanovia je tivo pisano na tradicionalan nain koje u sebi sadri sve bitne elemente i karakteristike tradicionalnog romana (fabula, likovi, tema, ideja) sa snano izraenim dramskim nabojem koji ovom romanu daje posebnu vrijednost. Sinanoviev tradicionalni nain pripovijedanja ne istiem sluajno i ne ukazujem na njega kao na jednu od bitnih karakteristika ove proze. Naime, esto smo, naalost, u prilici, pogotovo kod nekih mladih bonjakih i bosanskohercegovakih proznih stvaralaca, sa mnogo zvunijim imenom od Sinanovieva, prepoznati napor u tvorenju njihovih proza. Meutim, to je daleko od onoga kada autor ima priu, gotovu i jasnu, precizno isprofilirane likove, temu koja sve to objedinjuje i ideju koja autora odreuje spram njegova djela. Sve to ima u rukopisu romana "rtvovanje vuku" Mirsada Sinanovia. S druge strane, postoji jo jedna bitna karakteristika, a to je paralelizam na kojem pisac gradi svoju priu. S jedne strane, imamo srpsku porodicu koja je odnose meu svojim lanovima izgraivala na mitologizaciji zla, pokuavajui ga pretvoriti u ideju "borbe za osveivanje Srba ", kako je to u jednom svom komentaru iz 1991. godine u beogradskom NIN-u izjavio jedan od vodeih srpskih nacionalnih voda Dobrica osi, pri emu se sve svodi na la i obmanu. Ali, kada se to uje iz usta Srbina razoaranog u historijski kontekst ideologiziranog velikosrpstva, onda to ima sasvim drukiju literarnu dimenziju. Taj dramski naboj nasluuje se ve na samom poetku romana i njegov intenzitet e se poveavati, da bi kulminirao na kraju. To je surova ratna pria, zasnovana na stvarnim, autentinim dogaanjima, a koji su samo dio kontinuiteta srpske hegemonistike i genocidne politike spram Bonjaka, jo od vremena Karaorevih ustanaka, pa sve do agresije na Bosnu i Hercegovinu u periodu 1992.-1995. godine. S druge strane, gledano iz rakursa rtve, to je roman u kojem pisac, s punim pravom, ne samo da upozorava rtvu (Bonjake, op. 176

H.A.) nego i osuuje mirenje s kontinuitetom zla kojem su izloeni vie od dvije stotine godina. Srpski ideolozi su itekako svjesni, i pisac gotovo cinino, ali istovremeno i paradoksalno ukazuje na to i pokazuje svijest delata o rtvinom mirenju sa zlom koje joj se ini. Stravini su opisi klanja Bonjaka u prethodnom i posljednjem ratu na foanskim mostovima; progona Bonjaka po okolnim selima, paljevina njihovih domova, odvoenja u logore. Istina, faktografija u ovome sluaju jeste okvir za priu, ali Sinanovi je produbljuje neuobiajeno snanim opisima tog i takvog zla. Meutim, on istovremeno svoju pripovijest gradi na mitovima i legendama suprotstavljenim kao to su suprotstavljeni dobro i zlo. Ne bih se saglasio s onima koji bi sutra, po izlasku romana iz tampe, ukazali na djelo kao prozu u kojoj se jasno diferenciraju crno-bijeli odnosi. Ne bih iz jednostavnog razloga, jer povijest dvije stotine godina starog ugnjetavanja, ubijanja, progona i ruilakih pohoda Srba na Bonjake jeste sama po sebi crna i svako nijansiranje tog crnila bila bi ortodoksna la. A literatura, saglasit emo se, ako mislimo na onu ozbiljnu, a ovaj roman to jeste, uistinu ne trpi la. Ovaj roman bi se, istovremeno, mogao nazvati i "kronologijom smrti ", jer na dvije i po stotine stranica toliko je ubijenih i umorenih da italac, pa i onaj najvreg nervnog sklopa, ne moe ostati ravnoduan. Ponavljanje historije takoer je bitna karakteristika Sinanovievog romana, a svojim ukazivanjem na to ponavljanje pisac razgoliuje zlo u mjeri u kojoj je ono samo sebe razobliilo u skoro dva vijeka upornog istrajavanja na unitenju Bonjaka, njihovog nacionalnog, vjerskog, kulturnog, jezikog i svakog drugog identiteta. Sinanovi ne spada u one pisce koji se stavljaju na stranu svog naroda zbog svoje nacionalne ili vjerske pripadnosti, nego zhog toga to je suprotstavljanje zlu univerzalna ljudska vrijednost, ma od koga i ma kada zlo dolazilo. Zbog toga i jeste bitan taj paralelizam (itaj drama, op. H.A.) koji se dogaa u Stojanovoj obitelji, ali i simbolika otpora i suprotstavljanja zlu koja se ogleda u Hamzi. Izmeu ova dva lika postoji itava galerija likova koji ne odreuju samo pripovijest nego i sami sebe, pri emu je pisac taj koji ne mora nita izmisliti: niti jedan 177

njihov postupak, psihopatogenezu, destrukciju... Sve to je ve proivljeno i doivljeno, i piscu preostaje samo da to zabiljei. Tu su likovi poput Stojanke (majke Stojanove), kojoj je velikosrpstvo vanije od ivota njenog roenog sina, te poput oca Jovana, koji je stalno u dilemi da li stati uz one to ine zlo, a kojeg upravo nedoumice dovode od uglednog i dobrostojeeg domaina do ljudske ruine i nesree. Teko je sve nabrojati, ali upeutljivi su i likovi: popa Sekule, za kog nema mjesta pred Bogom, ma kako ga on nazivao; potpukovnika Davidovia, oficira JNA; zatvorskog uvara i udovita u ljudskom obliku Burija; Doje koji poludi spirajui vatrogasnim mrkom krv poklanih Bonjaka s foanskih mostova; Miroslava koji je odrastao u muslimanskoj porodici nakon to su mu roditelji poginuli u saobraajnoj nesrei; Radomana ogrezlog u krvi i zlu; te cio niz drugih, uvjerljivo opisanih likova, s njihovim djelima i nedjelima, do Vejsila i Hamze koji simboliziraju "probuenu svijest" Bonjaka, definiraju njihov odnos prema islamu koji ih nadahnjuje i u kojem jeste utoite od zla, ali je spas u borbi i otporu, i tu je moda najznaajniji dio poruke. Allah, d.., kanjava zlo, ali daje i mogunost da se suprotstavi zlu. U ovom sluaju (konkretno u romanu, op. H.A.) to je otpor Hamzine grupe onima koji u svoju mitologiju ugrauju ritual rtvovanja janjeta vuku, i taj ritual provode pred poetak svakog pokolja muslimana. Hamza ne pristaje na to rtvovanje, ne pristaje da bude rtveno janje, dok iz ruevina Alada-damije u Foi zloince progoni najubojitiji od svih, glas savjesti, od kojeg se ne moe nikamo pobjei. Nijedno zlo nije zauvijek, a one koji ga ine stie kazna od Allaha, d.. Nekada prije, nekada kasnije, ali stie... Hazim Akmadi

178

HOD PO OTRICI NOA

Jo jednom se neto desilo. Neko kooperno tursko janje mutilo je lanjsku vodu srpskom vuku. To odiozno, vjerno, slijepo, naivno, dobroiniteljsko, merhametlijsko, fatalno, papagajsko i podaniko "rtvovanje vuku ", vrisnulo je u Sinanovievom romanu. Da li e se dovoljno uti takav vrisak, zavisit e od njegove snage, izvora i uvira rijei. Ponijet hemingvejskim nervom, Mirsad Sinanovi odabrao je najtei put za svoj iskaz, hodei najopasnijom stazom - otricom noa, kao preko Sirat-uprije. Sinanovi je udario golom istinom tamo gdje je najtee izazvati iskru, kupajui se uzgred u lokvama krvi. Svaka kap krvi, izdvojena na ludom drinskom mostu, i ispod mosta u krvavoj rijeci, ima svoju priu. Galerija raznobojnih likova, od koljaa Radomana do vatrogasca Doje, koji spira krv na mostu velikim mrkom, smatrajui svoju ulogu teom od Radomanove, od Riste koji noem ubija svoje uenike (Edina i Elvedina Barlova) do Ostoje i Maksima koji se igraju glavom Fehima ahovia na nekoj poljani pokrivenoj logorakim strahom iz njihovih pria... Ne moe stati tolika bol u jednu bou, u jednu krvavu knjigu bonjakih svjedoanstava. Stojan je doivio metamorfozu, totalnu transformaciju vlastite linosti. Tragina je metaforinost reenice: "itav dan padala su tijela sa mosta u Drinu." Sinanovi je vrstan opservator ljudskih slabosti i vrlina. Tu je hrabri i smireni Hamza, koji sa Vejsilom nadmudruje vojniku mo oficira Davidovia. Najbolniji je vapaj vatrogasca Doje Novakovia: "Lako je Radomanu klati, ali neka on spira krv... " Fehim Kajevi

179

BILJEKA O AUTORU
Mirsad Sinanovi roen je u Foi 1955. godine. Od 1979. do 1985. godine radio je u Srednjokolskom ccnlru kao profesor maternjeg jezika i knjievnosti; od 1985. do poetka 1990. radio je kao novinar u umsko-industrijskom preduzeu Magli (sve u Foi). Poetkom 1991. godine angairan je u listu Muslimanski glas, a od 1993. godine i u listu Ljiljan. Dobitnik je nagrade Udruenja novinara Bosne i Hercegovine Najbolji ratni reporter za 1994. godinu. Krajem 1997. godine sa novinarom Sejom Omeragiem objavio je knjigu ratnih reportaa Smrti i pobjede, djelo koje svjedoi o agresiji i odbrani, velikim civilnim rtvama bosanskog stanovnitva i velikim pobjedama Armije BiH. Godine 1998. objavio je zapaenu knjigu ekonomskih i politikih eseja Bosna izmeu Washingtona i Daytona. Krajem 2000. godine objavio je knjigu pria za djecu Osman i adaha. Danas Mirsad Sinanovi radi u sedminom listu Ljiljan i ivi u Sarajevu.

180

Mirsad Sinanovi, knjievnik i novinar:

KIMA TEME O GENOCIDU SU MOSTOVI1

Mi smo omeeni vremenom i mi se u njemu raamo, starimo i umiremo, kao i knjiga samo to ona ostane dugo iza autora, ako vrijedi. Grabeljivi lani pjesnik i pohvale na drugoj strani ne mogu skratiti ni produiti njen vijek, sve je do knjige i vremena. Kada u ovo ne bih vjerovao, ne bih ni pisao... Metaforino bih rekao da je vrijeme jedna posuda u kojoj radimo i molimo se Njemu. Naa dobra i loa djela ostaju u toj posudi, a nas ona iscijedi na kraju. Ne moemo biti izvan posude, ali jeste naa dua, ona je neomeena vremenom "Ono to ja traim mogu nai samo u meni, a ne u ovome to vidim i ujem, istina i radostsu u mojim mislima, nema ih izvan mene." Ovo je citat iz romana "San Hasana Nazira" - drugog romana naeg sagovornika Mirsada Sinanovia - koji u dobroj mjeri opisuje njega samog a plod toga je nekoliko romana. Tiha je i povuena osoba, kao da nekada nije bio novinar koji je proao sva bh. bojita tokom agresije na BiH, i koja se, uprkos toj svojoj karakternoj crti, i dalje bavi bh. stvarnou piui za Magazin "Peta strana svijeta" koji izlazi u Americi i namijenjen je bonjakoj dijaspori. Uposlen na TVSA, dok radi svoj svakodnevni posao, u njegovoj glavi se, kao pele, roje prie iz prolih i romana koje tek misli da napie. Roen je u Foi 1995. gdje je do 1990. radio kao profesor jezika u srednjoj koli. Po formiranju "Muslimanskog glasa" 1991. preao je u Sarajevo. Kada je iz te novine izrastao nacionalni sedminik "Ljiljan", uslijedilo je 14 plodnih godina novinarskog rada. Negdje pred samo gaenje "Ljiljana" 2004. godine, iz tampe je izaao njegov prvi roman "rtvovanje vuku" dokumentaristika proza o genocidu nad foanskim Bonjacima. Drugi
Razgovarala: Elirija Hadiahmetovi. Intervju objavljen u asopisu NOVI HORIZONTI, br. 122, oktobar 2009. god., Zenica.
1

181

roman "San Hasana Nazira", kojeg se moe svrstati i u grupu historijskih romana, ve je pokazao da njegov ulazak u knjievnost nije bio sluajan. Trei roman "Kulin" nastavio je liniju oznaavanja historijskih linosti u romanesknoj formi, koja je, zasad, zastala na romanu "Ajvaz Dedo". NOVI HORIZONTI: Nedavno Vam je roman "rtvovanje vuku" - ija je tema nedavni genocid nad Bonjacima u istonoj Bosni i koji je imao etiri izdanja na bosanskom jeziku - preveden na engleski jezik. Recenziju Vam je napisao ugledni novinar Roj Gatman, dobitnik Pulicerove nagrade. SINANOVI: Nakon itanja prijevoda na engleski jezik, ugledni ameriki novinar Roj Gatman je napisao zanimljivu zabiljeku o romanu. Tokom itanja osjetio je da je roman pisan na osnovu dokumentacije, pa sam mu u prepisci, na njegovo traenje, taksativno naveo sve dijelove koji imaju uporite u dokumentima, izjavama onih koji su gledali ubijanja, silovanja, masakriranja, paljenje ivih u talama... I on je napisao tu zabiljeku koja e se nai na kraju, na koricama knjige. U zabiljeci, izmeu ostalog, smatra da e ova dokumentarna forma svojom dinamikom dogaanja plijeniti panju italaca i na Zapadu. NOVI HORIZONTI: Rekla bih, roman je pisan u nekoj ogoljeloj, dokumentarnoj formi neprimjernoj za romanopis. U naoj kulturnoj javnosti naiao je na razliite komentare. SINANOVI: Dugo sam se bavio sobom prije pisanja. Dakle, u kojoj formi izraziti ono to se ponavlja jednom narodu, a da ne idem ni u kakve metafore. Po meni, kima teme o genocidu nad muslimanskim narodom su mostovi na koje ih na klanje, kroz cijelu njihovu historiju, vode etnici. I kako to izraziti? Odluih se na ovu ubjedljvodokumentarnu koja izaziva traume kod italaca. I postigao sam to to sam htio. Oni koji itaju roman ne ostanu ravnoduni, ve se ak pitaju: Zar se ono nama dogodilo? Naravno, bilo je onih koji su kritikovali ovaj 182

moj izbor govorei da se na taj nain ne moe ostvariti knjievno djelo velikih vrijednosti, a meni to i nije bio cilj. Htio sam genocid, kakav se dogodio, ponuditi itaocima. Meutim, bilo je i onih koji su uzvisivali ovaj moj izbor i na tasu su se poravnavala ova razliita miljenja. NOVI HORIZONTI: Svi vai romani su pisani u nekoj tradicionalnoj formi sa nacionalnim sadrajima, bave se historijom, a u Evropi su akteulni sasvim drukiji sadraji i trendovi u postmodernistikoj formi? SINANOVI: Modernim piscima pogled na predmet poslui kao povod za priu. Moderni romani nemaju konstrukciju, ponekad se i ne zna glavni junak. Postmodernisti gube zanimanje za stvarnost i njihova knjievnost je okrenuta sama sebi. Onaj susret neprijateljskih vojnika u rovu u filmu "Niija zemlja" je univerzalna tema, u vie navrata obraena u knjievnosti, i najmanje je bosanska. Ali teko je napraviti film koji bi obuhvatio sve zloine, a da pri tome bude umjetniki. Film "Snijeg", rediteljice Aide Begi Zupevi, obrauje autentino bosansku temu, a dostigao je velike umjetnike domete. Zavisi ta se hoe. Meutim, pogledajte savremene evropske pisce i oni se vraaju tradicionalnoj formi, kao i sve u ivotu. NOVI HORIZONTI: Koliko su u romanu stvarni likovi i dogaanja, a koliko ima vae fikcije i mate, s obzirom na formu koju ste odabrali? SINANOVI: Imao sam izjave mnogih mukaraca, i ena, i djece, koji su vidjeli kako su njihovi ubijani, klani u talama, paljeni u kuama, ali sam imao takve primjere i iz Drugog svjetskog rata, pa sam ih poredio. I roman je nastao na tom ponavljanju. U osnovi je taj "kosovski sindrom", vraanje Srba u srednji vijek i njihova borba protiv Turaka. Bosna je najvie danas ugroena tim sindromom. Ta patologija se prenosi na mlade generacije Srba koji su se rodili nakon agresije na BiH, koji uzvikuju: "No, ica Srebrenica!" Vei dio romana su stvarni dogaaji, a manji su moja mata. 183

NOVI HORIZONTI: ta za Vas znai izlazak knjige? SINANOVI: Kada knjiga izae iz tampe, ona vie nije autorova, njegova je bila samo dok ju je pisao. Autor je i ne ita kada izae. Pripada itaocima, javnosti i vremenu. Samo od knjige zavisi koliko e ostati u vremenu, autor joj ne moe pomoi. Mi smo omeeni vremenom i mi se u njemu raamo, starimo i umiremo, kao i knjiga samo to ona ostane dugo iza autora, ako vrijedi. Grabeljivi lani pjesnik i pohvale na drugoj strani ne mogu skratiti ni produiti njen vijek, sve je do knjige i vremena. Kada u ovo ne bih vjerovao, ne bih ni pisao... Metaforino bih rekao da je vrijeme jedna posuda u kojoj radimo i molimo se Njemu. Naa dobra i loa djela ostaju u toj posudi, a nas ona iscijedi na kraju. Ne moemo biti izvan posude, ali jeste naa dua, ona je neomeena vremenom. NOVI HORIZONTI: Meutim, i drugi Vai romani ne ostanu samo na jednom izdanju, prevode se i na druge jezike. Roman "San Hasana Nazira" je preveden na turski i njemaki, prema "Kulinu" je prireena pozorina predstava, a u pripremi je i drugo izdanje "Romana o Ajvazu". Sve to govori da je vrijeme na vaoj strani, da vas ono troi, a da vai romani ostaju. SINANOVI: Vrijeme je objektivno i ono e presuditi. Stvaranje u pravom smislu povezano je sa Stvoriteljem, jer samo on stvara iz niega, al iz onoga to je On ve stvorio. Zato je stvaranje povezano sa vremenom. Znam da me je ovo pisanje umnogome potroilo, ne samo godine, a s onim to sam napisao - bit e kako vrijeme presudi. Inae, ja osobno nemam nikakvih ambicija. NOVI HORIZONTI: Koliko je u vaem romanu Ajvaz Dedo historijski lik? SINANOVI: Mi nemamo pisanih sauvanih dokumenata o evliji Ajvaz -Dedu. To historije i legendi i predanja to imamo jako je malo, ali i to je u nekim varijantama. Boravei u Istanbulu, u jednom 184

muzeju sam doao do jednog dokumenta na najstarijem osmanskom jeziku, ali je bio toliko izblijedio da se nije mogao proitati. Orijentalista iz Ministarstva kulture Federacije Nusred olo je bio u turskim muzejima deset dana, ali ni on nije mogao doi do bar jednog pisanog dokumenta. Mi smo veoma oteeni u BiH, u poziciji smo da se oslanjamo na predanja i legende. Zbog svega ovog, ja sam u roman ugradio svoj lik i svoju viziju tiih dogaanja. Osnovno mi je bilo da se ne ogrijeim o neka teoloka naela. Dakle, evlije su dobri robovi Allahovi i Njegovi najbolji prijatelji. Nisu samodopadljivi, niti su hvalisavci, blagi su, nisu oholi i sa svim ovim ih je Alllah, d., darivao, jer ih je zavolio i bdije nad njima. Oni nikada o sebi ne govore, to njima nije svojstveno, pa onaj kataoliki sveenik koji je preao na islam govori o Ajvazu. Mi o njemu saznajeno iz usta ovog sveenika koji je preao na islam, a koga sam ja nazvao Suhejbom. To je vrijeme bogumila koji su prelazili na islam, ali ih je bilo koji Ajvazu nisu vjerovali i tu nastaju sukobi, kao i sukobi sa Suhejbom. Boiji Poslanik, alejhi selam, nas upuuje da uputimo Milostivom dovu za kiu, to je Ajvaz Dedo u tih 40 sabaha i uradio. Allah Uzvieni mu raspukne stijenu i voda je potekla, to je veliki dar za Akhisar (Prusac) u kome je vladala sua. Meutim, vie je radnje u mislima glavnih junaka, nego one stvarne pa je ovo roman toka svijesti, pa je po tom izrazu moderan. Iako roman ima kontinuiranu radnju, ona je dijelom zatomljena unutarnjim monolozima junaka Suhejba. Iako sam roman napisao za jednu godinu, dvije godine prije toga sam se bavio razmiljanjem o njemu, bavio se istraivanjem, ali, naalost, do izvornih pisanih tragova u turskim muzejima o Ajvazu nisam doao. NOVI HORIZONTI: Da se vratimo vjenoj temi ponavljanja genocida nad Bonjacima, onoj koja je tema vaeg romana rtvovanje vuku"... SINANOVI: to god nekoga pogodi, to je zato to je bio u stanju nemara. Mi smo narod koji sve zaboravlja. Nas podsjeanje na nae djedove, kao to su Ajvaz Dedo i ejhovi Murat i Salih iz Dobrih voda, lijee od nemara. Lubenicu dok je vezana peteljkom sunce grije i 185

ona zreli i raste, a kada se otrgne, ona usahne.Tako je i sa insanima. Ne smijemo zaboravljati nae znamenite pisce. Malo nas znade da su mezar pisca i ejha Mustafe Gaibije u Staroj Gradiki jednako obilazili i muslimani i krani. U pismu sultanu Mehmedu III Gaibija doslovno kae: "Titula, uitaka i nakita ima u izobilju, ali eriata i pravde nema". Ovakvih protesta bilo je i kod Muhameda Nerkesije, Kode Muerriha, lbrahima Alajbegovia Peevije, Muhameda Prozorca. Imali smo veoma zanimljive pisce u prolosti... Ponavljanja genocida su zbog gafleta (nemara). Ko se danas sjea naih ratnih komandanata Safeta Zajke, Envera ehovia, Zaima Imamovia? NOVI HORIZONTI: U vrijeme ramazana i Bajrama bili ste na godinjem odmoru. Kao da ste u miru htjeli ibadetiti Stvoritelju u vrijeme ova dva vjerska praznika. S obzirom na to da su ti dani proli, razmiljate li o pisanju neke nove knjige, ili ete napraviti pauzu? SINANOVI: Ako bude zdravlja i kuveta, planirao sam do kraja godine zavriti monografiju o rahmetliji Izetu Naniu, komandantu 505. buimske brigade. U vrijeme njegove pogibije bio sam u Buimu kao novinar, pratio sam oslobodilaki pohod Petog korpusa. U godinama nakon agresije bilo je dogovora o pisanju ove monografije, ali tada, izgleda, to nije bilo sueno.

186

Mirsad Sinanovi RTVOVANJE VUKU Izdava: "PROMETEJ" Drutvo za izdavaku i knjiarsku djelatnost Direktor: Amra Bavi Tehniki urednik: Nurko Hodi Lektor i korektor: Indira Pindo i Jasmina Biki

tampa: "DES" Sarajevo Za tampariju: Demal Bai

ISBN 9958-9548-0-X

187