6. 1418.

" " "

". - , -
, ,1967,9.

.. ( 15. 16. ) ,
. -( , , .146)
... ...( , ,
)
... , ,
. ( , , DANICZA horvatska, slavonska i dalmatinska, br. 31, str. 124, 1846)
... , , , , , , (
), . ( Jerneja Kopitarja SPISOV II del. Srednje doba I knjiga: 1818-1824...
Slovenska akademija znanosti in umjetnosti, Ljubljana 1944.)
... ... ...( ,
, . 50, . 189)
... ,
,
, .
, , ,
, ,
. ( , Archiv fur slavische Philologie,
XIII, str. 387-388)
... , , . ( , Prvi ljetopisci i davna historiografija
Dubrovnika, PAD JAZU, br. 65, str. 117, 1883. d.)
... . , .( ,
Archiv fur slavische Philologie, IV, str. 524)
...Srbima nazivamo pravilnije ono to se inae Ilircima naziva, slovensku narodnu granu, jaku oko pet miliona, koja stanuje poev od kranjske
granice na jugu kupe i Save dole do starog Arkoceraunije i Hemusa i od Jadranskog mora do bugarskog Timoka, a po svojim kolonijama takoe
je naseljena u Slavoniji i Junoj Mazarskoj do Sent Andreje i Budima.( Jakob Grimm,Wiener Allgemaine Literaturzejtung,1815. d.S. 1179.)
... : , .
. . .( Johann
Severin Vater, Litteratur der Grammatiken, Lexica und Wortersammlungen aller Sprachen der Erde, II Ausgabe von B. Julg., Berlin, 1847. S.
354)

Hrvatski istoriar Pavle Riter Vitezovi (1652-1713), poreklom Nemac, pridobijen za austrijske osvajake planove prema Balkanu, za sobom je
ostavio misao da na tom eljenom prostoru ivi jedan narod, kome najbolje odgovara ime Iliri, a koje se jo od humanizma sve ee
upotrebljavalo u zapadnoj Evropi. Revnosni Habsburzi osnovali su i dobro poznatu "Ilirsku dvorsku kancelariju" da vodi brigu o tom narodu u
ovom sluaju o Srbima na jugoistoku Carstva. Taj "ilirski" naziv se sve vie ustaljivao na srpsko-hrvatskom prostoru. Nisu ga zaobilazili ni
ljudi od knjige, ni nai jezikoslovci, pa ni Napoleon kad je na Jadranu stvarao "Ilirske pokrajine". Jasno je to je Ljudevit Gaj, palei sa svojim
oduevljenim jednomiljenicima sveu sveopteg narodnosnog buenja kod balkanskih Slovena, svoj program nazvao "ilirskim", a to je svemu
dalo ime "ilirski pokret". Ovaj pokret nije uspeo da stvori irok i vrst front za nastupanje. Nisu ga prihvatili mnogi ljudi od pera i politikog
ugleda. Nisu ga prihvatili ni svi zagrebako-zagorski kajkavci. Nije li upanijska uprava u Hrvatskoj preduzimala mere da se kajkavski govor
sauva i onemogui posrbljavanje jezika Hrvata? Kajkavskim jezikom pisana je dotadanja hrvatska knjiga, a evo se i danas tako glasno taj jezik
vraa u knjievnost, na pozornici, televiziji, filmu i uporno se odrava u svakodnevnom razgovoru u kui i na ulici. Tako se on danas natura celoj
Hrvatskoj. Iako je Gajev krug saradnika bio sastavljen, pored Hrvata, od Srba (Mojsije Balti), Slovenaca (Stanko Vraz), Slovaka (Bogoslav
ulek), Makedonaca (Dimitar Demetar) i ak od dva priroena Nemca samog Gaja i trosmajera, ipak je ovaj pokret smatran samo hrvatskim,

naroito od kad su sami ilirci u svojim tekstovima ono "ilirski" zamenili sa "hrvatski". Tako je Maurani svoju pesmu "Ilir" prekrstio u
"Hrvat" itd. Mi ne moemo da se zadravamo due na svemu ovome, jer bi to bilo osetno udaljavanje od postavljene teme, ve samo elimo da
posebno naglasimo ta nam je ostalo od tog "ilirskog pokreta". To su dve sudbonosne stvari: ideja jugoslovenstva, koja je uskoro krtena ba
ovim imenom (1848), i neto to je stvorilo jedan problem na kome moramo ovako dugo da se zadravamo. Re je o ovom: Hrvati su re "ilirski"
zamenili reju "hrvatski", ali su veliki deo onog prostora smatranog ilirskim takoe preimenovali i krstili svojim hrvatskim imenom. Upravo su
se na ovome hrvatski intelektualci, naunici i politiari razdvojili. I tako su onom ranije pomenutom "dvojstvu" kod Hrvata dali novu sadrinu.
Sledei niz navoda, misli i zakljuaka dae najbolju sliku tog razdvajanja meu Hrvatima a i izmeu njih i ostalih Jugoslovena, ukazae na
sutinu i teinu problema ije je razmatranje pred nama, problema tako protivrenih da se ishod teko moe nazreti u sadanjim srpskohrvatskim narodnosnim stremljenjima. Na nekoliko primera pokazaemo kako izgleda taj raskorak meu Srbima i Hrvatima, a i meu samim
Hrvatima.
I Ueni Gajev saradnik na ideolokoj razradi programa ilirskog pokreta, Dragutin Rakovac, ovako zakljuuje o daljem nastupanju iliraca: [...]
"hoemo da imamo literaturu, a znamo, da tri hrvatske varmee [upanije] s [vojnom] granicom hrvatskom literaturu imati ne mogu. Dakle,
literatura treba da se protegne (podvukao J. D. M.) i na ostalu nau brau po krvi i jeziku, naime na Slavonce, Dalmatince, Srblje, Kranjce,
rijeju, sve jugozapadne Slavene." [7 I, 200]* {Objavljeno i u Rakovevoj knjizi Mali katehizam (1843)}.Upravo iz ove Rakoveve misli koju su
Ilirci usvojili i iz nedokumentovane tvrdnje o povjesnom hrvatskom pravu snanije je potekla misao Hrvata o pohrvaivanju onoga to nije
njihovo, i kulturno-istorijskih spomenika, i ljudi i oblasti van Hrvatske. Na tome delom poiva tragika srpsko-hrvatskog sukoba, iz toga je iznikla
dananja velikohrvatska pomama.
II Pisac visoko ocenjenog pregleda hrvatske knjievnosti, Antun Barac, istiui da su u vreme Iliraca, kako i Rakovac ree, Hrvatsku inili
kajkavski krajevi, u kojima se negovala tadanja hrvatska knjievnost, kae da su Ilirci "pomou tokavtine kao knjievnog narjeja povezali
hrvatsku knjievnost sa ostalim jugoslavenskim knjievnostima poimence sa srpskom", da su usvojili "tokavsko narjeje za hrvatski knjievni
jezik", i da "najvei dio tadanjih hrvatskih knjievnika nije uopte znao tokavski govoriti ni pisati". [7, I, 7 i II, 80]
III Objavljujui u svojoj Danici br. 36, 1846, vest da je Dimitrije Davidovi izdao Istoriju naroda Srbskog, Gaj kae "da se kod nas [u
Hrvatskoj] serbska literatura smatra kao vlastita i skorom svaki izobraeni ovjek osobito mlaeg narataja i kirilski itati umije". Dok je Gaj,
pak, 1852. nekoliko nedelja bio van Zagreba, "njegove Narodne novine je ureivao mladi Ante Starevi, po majci Srbin, i on je u listu objavio
lanak u kome je, upravo, otpoeo borbu protiv Srba, napadajui tu i Vuka i njegovu jeziku reformu koju je Gaj prihvatio. Poto se Gaj sa tim
nije mogao sloiti, odmah napie izvinjenje "Izjavljenje radi Starevievih lanakah o Serbima i serbskom jeziku" i objavi na prvoj strani svoga
lista krupnim slovima (br. 253). Gaj je tu odbacio Stareviev stav i zaalio to nije prihvatio stav Pavla Ritera Vitezovia (pisca dela Serbia
illustrata o Srbima i srpskom jeziku naglasivi:
[...] "kamo sree, da je on [Vitezovi], koji se je u svoje doba za narodni jezik borio, namesto to je hervatski provincijalizam sa serbizmom mieao
i tako nepraktino na neoborive zaprieke nagazivao kamo sree da je on onda, kao to mi sada [inimo] u novija vremena, najglavnije grane
jezik, koji se je u izobilju izraza i u svojoj istoi najbolje sauvao, u svojoj cielosti prigerlio i u hervatsku knjievnost uzeo (podvukao J.D.M.), mi
bi se zaista sasvim na drugom stepenu narodnog napredka danas nalazili".
Jasna i potena Gajeva izjava, ali koja se tako teko moe nai kod hrvatskih naunika i politiara.
IV Ono to je kod Srba osniva naune istorije Ilarion Ruvarac, to je sa Franjom Rakim kod Hrvata Natko Nodilo, koji je svoje zakljuke
donosio na osnovu istorijskih izvora a ne radi obmanjujue propagande. On nam je ostavio i ovaj zakljuak: "U Dubrovniku, ako i ne od prvoga
poetka, a to od pamtivijeka govorilo se srpski; govorilo, kako od puana, tako od vlastele, kako kod kue, tako u javnom ivotu [...] u opini, [...]
srpski je raspravni jezik".[163, 117]
V Jedan od bliskih Gajevih saradnika, autor prve hrvatske drame pisane Vukovim jezikom i pravopisom (Juran i Sofija) Ivan Kukuljevi
Sakcinski, ovako je pisao u predgovoru svoga dela Acta croatica Listine hrvatske (1863) na osnovu dokumenata a ne kao propagandni opsenar:
"Iz ovih listinah hrvatskih, to dosiu po izboru do konca 16. vieka, kojim su dodani i neki napisi, uimo se takoer, da je kod Hrvatah, mnogo
prije rimskoga ili latinskoga pisma, u obiaju bilo staroslovinsko ili glagoljsko i grkoslavinsko ili irilsko pismo [...]. Meni barem nije polo za
rukom nai ijedne hrvatske listine pisane latinicom prije druge polovice 16. stoljetja, doim je irilica, pokraj glagoljice, u porabi bila ne samo u
Dubrovniku, nego kod istih najstarijih i najistijih plemenah, kao to bijahu ubii, Karinjani i Kukari [...]. U 16 vieku prodrla je dapae irilica
daleko u sadanju Hrvatsku" [...]. A poto je zapamtio kako je nekada izgledala intelektualna omladina Hrvatske, pritisnuta pogubnom
germantinom, i poto je godinama sluao i gledao kopanje jaza izmeu Hrvata i Srba, ovako nas je 1884. uio istini: "Vuk je nama Srbom i
Hrvatom stvorio jedan knjievni jezik i dao prvi pravac koji valja da udarimo na polju skupne nae knjievnosti. Vuk je eleo da nam budunost
bude jedna, kao to nam je jedan jezik, ista krv, isti obiaji, iste pjesme, a jedno i zemljite, na kome na narod ivi". [132, 523]
VI - Prilikom otkrivanja spomenika Divu Gunduliu u Dubrovniku 1893, spomenika koji je bio podignut zauzimanjem dubrovakih Srba, u
sveanoj besedi pomenuta je i Hercegovina, za koju je govornik rekao da mu je "naa kolijevka, iz koje su stari Dubrovani crpili bogatstvo milog
nam jezika, koji nam je postao u narodu". [118]
VII - U kolektivnom delu Historija naroda Jugoslavije, objavljenom neposredno posle Drugog svetskog rata, u odeljku o Dubrovniku kao
posebnom gradu, reeno je i ovo: "Stanovnitvo Dubrovnika i njegove oblasti [cele Dubrovake Republike] stalno se obnavljalo doseljenicima s
podruja srpske i bosanske drave". [70, I, 638/9]
VIII Armin Pavi, istoriar hrvatske knjievnosti iz vremena kad Hrvatstvo osvaja jadransku obalu, knjievnost starih Dubrovana naziva
jednostavno "dubrovaka hrvatska knjievnost", i umanjujui njenu vrednost, kae da "njezina jakost dostie samo dotle, da nam je u njoj
sauvano svjedoanstvo dine pobjede hrvatskoga elementa nad tuim". [142, 104-150] Dubrovaku knjievnost nazivaju hrvatskom bez rei
obrazloenja i drugi pisci pregleda hrvatske knjievnosti kao uro Kerbler, Marin Franievi, pa i sam Antun Barac, iako je, kako je navedeno
napred (II), dao onakav prikaz odnosa kajkavske i tokavske knjievnosti, odnosno hrvatske i srpske knjievnosti.
IX - Poznat je doprinos prouavanju prolosti Dubrovnika Vinka Foretia, naroito pokazan u iscrpnoj dvotomnoj istoriji Dubrovnika do 1808,
pa ipak smo prinueni na raspravu o onoj njegovoj irokoj lepezi pohrvaivanja, lepezi irokoj skoro kao to je ona Ante Starevia. Naveemo
nekoliko Foretievih tvrdnji. "Od Gvozda do Neretve prostirala se bijela Hrvatska". Hrvatska je zahvatala zapadnu Bosnu "sa istim
hrvatskim stanovnitvom". Naziv "Bonjak" (iz 1332) za stanovnike Bosne kao njene dravljane znai "Srbin i Hrvat". "S obzirom na etniku
pripadnost" Dubrovana i njihova knjievnost je "bitni sastavni dio hrvatske knjievnosti". "U knjievnoj povijesti hrvatskog naroda
Dubrovnik zauzima posebno mjesto. Pismenost na narodnom jeziku poinje s poveljom Kulina bana ve u XII st." [...] "Dubrovniku je i te kako

odgovaralo to se uklopljen u tu monu dravu [Ugarsku, 1358] kao dio kraljevstva Hrvatske i Dalmacije (podvukao J.D.M.), o nju oslanja". U
Dubrovniku "su se naseljavali i Hrvati i Srbi, ali preovladao je u njima hrvatski elemenat, te se o Dubrovniku od 14. stolea dalje moe govoriti
kao hrvatskom gradu". [197, I, 19, 81, 315, 371 i II, 375; 198]
X - Umni i dobronamerni Vatroslav Jagi dao je opis Dubrovnika samo u nekoliko rei: "Biser svih srpskohrvatskih zemalja" (podvukao J. D.
M.). to se tie svesti o bliskosti Srba i Hrvata, Jagi ju je ovako sagledavao: "Meni je uvek bilo na srcu da se budi narodna svest, koja na alost
jo tako jako fali ba Hrvatima (vie negoli Srbima), pa budila se ona pod srpskim ili pod hrvatskim imenom. I obe azbuke latinica i irilica
jednako su mi blizu i jednako mile; ja sam uvek eleo da se to iri krugovi do najniih slojeva u narodu, privuku itanju obema azbukama" [...].
[73, II, 248/9] Najlepi primer "glasa vapijueg u pustinji".
XI - Istiui Hrvatstvo Diva Gundulia, Rafo Bogii zakljuuje: "Konana asimilacija Gundulia i njegov sveukupni ulazak u hrvatsku kulturu
i knjievnost odigrao se na pragu novog vremena, u vrijeme preporoda". [19, 42-44] Dakle, Gundulia je neko drugi asimilirao u Hrvatstvo a ne
on lino.

Poznato je da je Dubrovnik podiglo stanovnitvo rimskog grada Epidavra (docnije Cavtata) posle tekog zemljotresa i pljake tek doseljenih
Slovena u VI i VII veku. Ime mu je bilo Raguza, a bio se stisnuo na jugozapadnoj uzviici, tada ostrvcetu od kopna odvojenom kanalommoreuzom koji je iao pravcem dananjeg Straduna. S druge strane kanala stvorilo se slovensko naselje. Vreme i uslovi ivota inili su svoje: ivot
Raguze nije se mogao odravati bez oslanjanja na slovensko susedstvo. Ni stanovnitvo izbeglo iz Epidavra nije se moglo obnavljati bez
zbliavanja sa slovenskom sredinom, s kojom se sve bre stapalo u svakom pogledu. U XII veku Raguza ve nosi svoje dananje ime Dubrovnik
(od rei dubrava), dva dela grada se stapaju zasipanjem pomenutog kanala i poinje podizanje grada u dananjem opsegu. I po jeziku i po
narodnim obiajima i navikama stanovnitvo Dubrovnika je slovensko i poslovenjeno, stopljeno u jednu celinu, dobro ureenu zajednicu,
materijalno i duhovno spremnu za dalji uspon.
Dubrovako slovensko susedstvo narodnosno je oznaavano kao srpsko, to je dobro poznato iz starijih istorijskih izvora. O Srbima nas prvo
obavetava franaki hroniar Ajnhard. Piui o dogaajima u Hrvatskoj u prvoj polovini IX veka, kae da Srbi naseljavaju "veliki deo
Dalmacije", a taj prostor, kao i pod Rimljanima, iao je ak do sredine Balkana. Posle vie od jednog veka vizantijski car Konstantin Porfirogenit
u svom pisanom sastavu o upravljanju carstvom, dobro poznatom kao istorijski izvor, odreenije postavlja srpski prostor delei ga na oblasti.
Juno od reke Cetine, kojom ide granica izmeu Hrvata i Srba, prvo dolazi oblast Neretljana, do njih su Zahumljani, dalje prema Trebinju i
Popovom polju su Travunjani a jo dalje je oblast Konavli sa Konavljanima. Sve su to srpske oblasti i srpska plemena, koji su tokom nekoliko
vekova imali svoje oblasne knezove podlone sredinjoj srpskoj vlasti. Njima su pripadala i ostrva do Mljeta kao i Rat-Peljeac. Uostalom, nije li
raki kralj Vladislav 1237. izdao jednu povelju Kaiima ba na reci Cetini, blizu Omia? Kako su sami Dubrovani narodnosno shvatali prve
svoje susede na kopnu, pokazae nam i odlian poznavalac Dubrovakog arhiva Mihailo Dini:
"I kada je potpuno preovladalo ime Srba i Hrvata ostaju i dalje nazivi Sclavi, Sclavonia. Ali oni poinju dobijati i posebno znaenje. U
dubrovakim spomenicima Sclavonia oznaava iskljuivo Srbiju: rex Sclavoniae, imperator Sclavoniae, despotus Sclavoniae. Sclavus je isto tako
za Dubrovane uvek Srbin. Ima sluajeva gde je u prevodima sa naeg jezika na latinski re Srbin zamenjivan sa Sclavus. U povelji Stefana
Prvovenanog kao velikog upana: "da ne emle Srblin Vlaha bez suda = Ut Sclavus non apprehendat Raguseum sine iudicio (Vlah = Raguseus)".
ak u Rudniku 1439. godine "Srblji" se prevode sa Sclavones Dobro je poznato da se u Dubrovniku "diak srpski" prevodi redovno kao
cancellarius slav(ic)us, sclavonicus. Povelje bana Stefana Kotromania u Stonu pisane su "dvije latinici a dvi srpcije" = duo in grammatica latina
et alia in sclavonico. Ponekad su i srpski vladaoci prihvatali ovaj naziv u svojim latinskim aktima (car Duan u jednoj povelji Dubrovanima kao
Sclavonie imperator). Tek kada je nestalo srpske drave, gubi se i njen naziv Sclavonia u Dubrovniku.
Termin Sclavonia oznaava srpsku dravu ve u najstarijim arhivskim knjigama Dubrovake Republike. Naveemo samo jedan primer koji se
odnosi na Brvenik u dolini Ibra in Sclavonia. [46] [... Kod Dubrovana] "nije suvie redak ni termin Servia (Serbia)", to znai da je to isto to i
Sclavonia, odakle je naziv Slavini i za Srbe na kopnu i za Dubrovane.
Kako Srbi Dubrovani nisu dozvoljavali da njihovo katolianstvo sputava njihovo narodnosno oseanje, dobro se vidi u njihovom protestu
Vatikanu 1901. kad je papa Lav XIII bulom "Slavorum gentem" Zavod sv. Jeronima u Rimu nazvao hrvatskim. Cenei dubrovako
katolianstvo, koje se pokazalo vrstim kroz vekove, Vatikan je usvojio protest Srba Dubrovana katolika i uklonio naziv "hrvatski" iz naziva
Zavoda. Ovo je jedan od najreitijih dokaza sa koliko su se upornosti i odlunosti Srbi Dubrovani borili protiv utapanja u Hrvatstvo, koje se
otro sprovodilo ba tih godina u Dubrovniku i okolini. U jednom svom telegramu Dubrovanima 1903. papa im se obraa kao "Srbima
katolicima". Sve ovo dokazuje da su se Dubrovani podizali i razvijali u srpskoj sredini, da su svoje bive romanstvo utopili u Srpstvo i tako su
oekivali ovo dananje vreme. Dalje izlaganje jo vie e potvrditi ovaj zakljuak.
Da je reka Cetina odvajala Hrvatsku od "srpske zemlje", pored Porfirogenita potvruju i Mavro Orbin, Ivan Luci (Lucius), Anselmo
Bandurovi (Banduri), Farlati, koji za Neretljane kae da su "srpsko pleme" - "gens Serbica". Uostalom, zar pesnik Junije - Dono Palmoti nije
osnivaa Dubrovnika Pavlimira doveo ba sa bosanskih strana? Zar Palmoti u Pavlimiru nije nalazio onu istu "nau krv" koju je i njegov
knjievni sadrug Marin Dri nalazio u Hercegovcu Mehmed-pai Sokoloviu? Od hrvatskih istoriara koje nije zanela propaganda istorija
Armina Pavia i Vjekoslava Klaia, navedimo Tadiju (Tade) Smiiklasa, koji je, kao i ime Ljubi, tvrdio da "od Cetine poimali su srpski
predjeli". Zato velikohrvatski istoriari izbegavaju objanjenje one odredbe u povelji Matije Ninoslava bosanskoga bana, datoj Dubrovanima
1249: ako tui Srbin Vlaha [Dubrovanina], da se sudi pred knezom [dubrovakim], a ako tui Vlah Srbina, da se sudi pred banom? Ako Hrvati
naseljavaju Bosnu, zato ih je ban ovde preutao? U emu je to pogreio Smiiklas onom svojom tvrdnjom o granici izmeu Hrvata i Srba? Ni
Ferdo ii nije imao drukije miljenje o toj granici, a Nada Klai za vlast kralja Tomislava kae: "Neosnovano je miljenje da se ona prostirala i

na neretljanski arhipelag ili na kopneni deo kneevine". Naravno, oni u svojim istorijama Hrvatske nisu prikazivali istoriju Dubrovnika. [48; 60;
115, 11/2; 117, 317] Izvori su ih upuivali na to da se Dubrovnik razvijao u srpskoj sredini, odakle se narodnosno obnavljao i odakle je poticala
tradicija njegovih graana poev od samog osnivanja grada. Uostalom, u Kukuljevievim Listinama Hrvatske (1863) od 382 dokumenta nijedan
nije nastao van prostora Cetina -Vrbas, a gljagolski skoro svi su akavski. Dakle, ovde e se pojaviti tokavski tek kad Hrvati odu na sever zbog
turske opasnosti i Srbi posednu njihove krajeve dolazei s juga, kada im je nametnuto katolianstvo i hrvatstvo. Zato je Mikloi i rekao: [...]
"ima predela iji se stanovnici zovu Hrvati iako govore srpski". Posle ovoga neozbiljno izgleda tvrdnja Vjekoslava Klaia da su Trpimir i
Tomislav drali Bosnu, Tomislav ak i do predela Crne Gore! [72, I, 53, 79, 108] Ipak je pravaima blii i istinitiji Klai nego pravi hrvatski
istoriari.
Neka nas ne zbunjuje kod Dubrovana naziv Slovin i Sloven, jer je on nekada i van Dubrovnika bio u eoj upotrebi nego danas. Setimo se da je i
moravski knez Rastislav u pismu vizantijskom caru Mihailu naglaavao "mi Sloveni". I ruski i srpski srednjovekovni izvori puni su tih slovenskih
oznaka. "Slovenske knjige" kod Srba pominje i Pop Dukljanin. Te knjige na "slovenskom jeziku" hvali i ueni starac Isaija, koji je izmirio
Srpsku pravoslavnu crkvu i Carigradsku patrijariju 1375. To slovenstvovanje naglaavalo je jasno odvajanje Slovena od ostalih rasa i naroda.
Sami Sloveni, pak, izmeu sebe su se ve delili na posebne narodnosti. Kod Srba se to najbolje vidi iz tako estih naziva "srpska zemlja", "srpski
kralj", "srpska kruna", "srpsko oteestvo", kojima su ispunjeni srednjovekovni srpski istorijski izvori, poev od Nemanjine povelje manastiru
Hilandaru 1199, poznatih srpskih biografija itd.
Kada se kod dela Hrvata podstaknutih priljepivom propagandom Ante Starevia poela iriti ideja o Velikoj Hrvatskoj, buduim razmaknutim
hrvatskim granicama, uz Dalmaciju je bio obuhvaen i Dubrovnik, sa kojim su, dodue, raunali i Ilirci uz izvesnu uzdranost. Da bi se dokazalo
da je stanovnitvo Dubrovnika hrvatskog a ne srpskog porekla, prvo je bilo nuno podvui da su dubrovako zalee bili poseli Hrvati (pa ak i do
Drine) a ne Srbi, zatim je trebalo dubrovaku knjievnost nazvati prosto hrvatskom (emu se Jagi otro odupirao) i to je mogue vie
zanemariti Srbe i sve to je srpsko na tako proirenom hrvatskom prostoru i u knjievnosti na njemu. Da bi se uklonili Srbi iz dubrovake blizine,
izmiljena je tzv. Crvena Hrvatska juno od one napred pomenute Bele Hrvatske. Jagi o tome kae: "Eno luda ona knjiica Klajieva, u kojoj
dokazuje ekzistenciju nekakve polumitske Crvena Hrvatske, a ne vidi jadan ovjek kako je danas zavadila [...] Srbe i Hrvate u velike"... [86, I, 81]
Osim ovoga, ak se pominje i nekakav uzani hrvatski pojas pored mora da bi se i na taj nain Dubrovnik razdvojio i udaljio od Srba. I jo neto o
Iliriku. Kako se u izvoru o doseljenju Hrvata pominje i Ilirik, u kome se smestio dio Hrvata, bez obzira na to to se on prostirao od Panonije do
Makedonije, trebalo ga je smestiti ba negde u blizini Dubrovnika. Tako se dolo do zakljuka da "je Ilirik, svakako, podruje prema dananjoj
Crnoj Gori i Albaniji. Na taj su nain Hrvati u doseobi doli u Konavle" i tu su "nastavili ivjeti s prije doseljenim Slovenima i drugim pridolim
plemenima". [96, 399-403] Ovde je istina trostruko oteena: prvo, po praksi da se Srbi preutkuju, ovde je umesto njihovog imena dolo samo
ono "Slaveni", kao da Hrvati nisu Sloveni; drugo, jedno prostorno neodreeno kazivanje o doseljenju Hrvata svedeno je bez ikakvog kolebanja
na tvrdnju da je tu re ba o Konavlima, i tree, to ima oblik maioniarske rabote u taj maleni prostor gde moe iveti jedva koja hiljada ljudi
"objektivna" hrvatska nauka je smestila i tolike doseljene Hrvate, i ranije doseljene Slovene i "druga pridola plemena". Zamislite sve te razne
narodnosti i tolika plemena na prostoru dugakom oko 20 i irokom oko 5-6 km! Kada se desetine i desetine ovakvih "naunih" tvrdnji udrui sa
onom organizovano rairenom srbofobijom i sve to uliva u glavu neobavetenim ljudima uz priu o velikoj i monoj Hrvatskoj, razumljivo je
kakve e se izvrnute misli javljati i u ta e se sve to pretvoriti kod primitivaca koji lake rukuju kamom negoli istinom. Tako se dolo do toga da
se o "Velikoj Srbiji" govori samo kao o zlu, a o "Velikoj Hrvatskoj" kao o neemu u svemu opravdanom. Dokle je ila ova nakaznost velikohrvata
i Starevievih pravakih sledbenika, pokazuje i injenica da su pravai, kad je poela buna u Rakovici 1871, bili odluili da obese "Slavo-Srbina"
Franju Rakog zato to ih je uio istini, a oni tu istinu nisu eleli i maem su joj pretili. [105] Tako su se jo tada poeli nazirati znaci genocidnosti
kod Hrvata. Ona Starevieva isfantazirana velikohrvatska zaraza kod Hrvata je nala tako pogodno tle da krvava 1941. ne samo da ih nije
urazumila ve zaraza sve dalje buja i ne vidi joj se kraj.

6 /
22f3cae8e657bfd AQCRriiT

? ????? ??? ???????

Boris Radakovic
Uostalom, ako prikaemo kako se irio dubrovaki posed van gradskih zidina, videe se ko im je ustupao pojedine delove: da li srpski ili hrvatski
vladari. O prvom proirenju dubrovakog poseda govori jo Porfirogenit u X veku. Tada je dobijen prigradski pojas Astareja, ije se ime
sauvalo i do danas. Ona se irila od uzviica na desnoj obali Omble (Petrovo Selo) do dananjeg Oboda iznad Cavtata. Za posedovanje severnog
dela (Rijeka) plaalo se Zahumljanima, a junog dela (upa i rnovica) Travunjanima. Posle sukoba sa srpskim upanom Nemanjom i njegovim
bratom Miroslavom, zahumskim knezom, sklopljen je ugovor o dobrosusedskim odnosima. Tako je Nemanja Dubrovanima priznao posed
Astareje, kako je bilo dogovoreno jo sa njegovim precima. Ostao je i ranije ugovoreni porez mogori. No, 1235. Srbija se odrekla ovog poreza, to
je sve potvrdio i car Uro 1357. Meutim, sto godina pre ovoga, posle sukoba sa kraljem Uroem, Dubrovnik je poeo da plaa Srbiji tzv.
svetodimitrovski danak od 2.000 perpera. Ali Uroev sin, kralj Milutin, posle neoekivanog sukoba sa Dubrovnikom poetkom XIV veka bio je
preuzeo ranije dobijeni pojas oko Astareje i gradi Cavtat, to je Dubrovniku car Uro povratio onim pomenutim ugovorom iz 1357. Tim
ugovorom car Uro je Dubrovniku ustupio i Lastovo. Poseban uspeh u irenju dubrovakog poseda svakako je pripajanje obalnog pojasa od
Astareje do Peljeca (Rata Stonskog Rata) i celog Peljeca, kao i pripajanje Konavala. Peljeac sa Stonom i Primorjem car Duan je ustupio
Dubrovniku 1333. za 500 perpera. Kako su u to vreme Raka i Bosna bile u sukobu, Dubrovani su morali da prave ugovor o otkupu i sa
bosanskim banom Ostojom. Evo kako su tekli ti pregovori o Peljecu, pri emu su Dubrovani pokazali svoju diplomatsku i dravniku mudrost
ocenjujui i politiku situaciju u kojoj se Peljeac tada nalazio i podeavajui svoj stav prema dvema zavaenim stranama: "Pitanje Stona,
krenuto je u Veu Umoljenih, posle due pauze, ponovo 26. oktobra 1331. i zakljueno je bilo, da poslanici, koji tad polaahu za Srbiju, pokuaju i
tu stvar izvesti na koji bilo nain. Sokolilo ih je sad jo i to, to je novi kralj Duan, koji bee u prolee te godine iz Trebinja doao u Dubrovnik i
tu bio doekan sa svom panjom, pokazivao mnogo panje prema Dubrovanima. Krijui pregovore od svog kneza Mleanina, koji sa svojom
maticom nije rado gledao teritorialno poveavanje male republike [tada su Mleci imali vrhovnu vlast nad Dubrovnikom], Dubrovani se ovog

puta obratie, i bosanskom banu, jer se dralo, da je i on ,imao razloga' da sudeluje pri odluivanju o sudbini Stona. Na dan 7. januara 1333. Malo
Vee je odredilo da kralju plati za ustupanje do 8.000 perpera i da svake godine isplauje kao stalan dohodak po 500 perpera, ako im kralj
potvrdi da ga oni dobijaju za uvek, [...]. Da se to postigne imali su dobiti izvesni kraljevi velikai do 1.000 dukata, a Nikola Bua [rukovalac
Duanovom kasom] zemljite u samom Dubrovniku i jedan deo u Stonu. Banu [bosanskom] Stepanu i njegovim naslednicima obvezuju se davati
stalno godinje isto po 500 perpera [...]. Njegovi velikai, manje znaajni od Duanovih, dobili bi do 200 perpera kao uzdarje". [191, 253]
Kako se pomenuti sukob izmeu Duana i Ostoje zavrio Duanovom pobedom, izmeu Dubrovnika i Duana je 1334. napravljen konaan ugovor
o pripajanju Peljeca Dubrovakoj Republici. Ugovorenu novanu naknadu kasnije je Dubrovnik isplaivao manastiru Hilandaru prvo na molbu
sultanije Mare, ureve keri, a od 1501. na molbu Ahmet-pae, sina hercega Stjepana Stefana, koji se bio ranije poturio. Novac je predavan
Hilandaru sve do propasti Republike 1808, uvek uz malu sveanost prireenu u ast hilandarskih izaslanika. Ovi bi, primivi novac, davali
priznanice "namirnice". Ovaj novac je nazivan "svijea", "zadubina" i "lemozina". [190, 183-185] Sve vreme svoje vladavine Duan je ostao
odan Dubrovniku. Grad mu je 1349. priredio velianstven doek, to je Marko Murat ovekoveio svojom poznatom slikom. I ovim potovanjem
ugovora sa "srpskim carem Stjepanom" i panjom ukazivanom tokom 300 godina prema srpskoj lavri Hilandaru Dubrovnik je jo jednom
pokazao svoju vezanost za "srpsku zemlju" i njenu prolost, makar to bilo i u predugom turskom robovanju.
Konavosko polje pripojeno je Republici u dva dela: istoni deo je pripojen 1419, a zapadni 1427. otkupom od bosanskih velikaa, feudalnih
posednika, jer je ovo polje tada bilo u sastavu bosanske drave.
Nakon dueg natezanja, uz uplitanje Mletake Republike, od Srbije je posle smrti cara Uroa konano dobijeno i ostrvo Mljet, na kome su
sauvane povelje koje je izdao jo srpski upan Desa iz XII veka.
Deo od Oraca do Stona (Primorje) neko vreme je bio izgubljen, ali je ponovo prikljuen Republici 1499. Ovim je bila zaokruena teritorija
Dubrovake Republike, i tako je ostalo do njenog pada 1808. Prikazujui ukratko irenje dubrovakog poseda ukazali smo na narodnosnu
sredinu u kojoj se nalazio ovaj na grad i od ijih je vladara dobijao nove krajeve. Pri tom se nigde nismo sreli ni sa Hrvatskom ni sa Hrvatima.
Polazei od ovog povezivanja Dubrovnika sa bliim i daljim zaleem, hrvatski istoriar Grga Novak s pravom je o Dubrovniku rekao da je on
"velika, glavna i jedina luka Srbije", da je "jedino i pravo ishodite srpskih zemalja" i razumljivo je to je "Dubrovnik tu naselio svoje trgovce i
stvorio svoje vano trgovako sedite (Politika 1-3. V. 1965). Normalno, ako se Dubrovani naseljavaju u Srbiji i meaju sa stanovnitvom. Srbije,
stanovnici Srbije se naseljavaju u Dubrovniku i tako se meaju sa Dubrovanima. Ovo narodnosno sjedinjavanje Dubrovana sa susednim
stanovnitvom vremenom se proirivalo na ceo srpski prostor, poev od onog prvog sjedinjavanja u samom gradu jo u ranom srednjem veku.
Prilazei blie pitanju poslovenjivanja prvobitnog romanskog (latinskog) stanovnitva Dubrovnika jo bolje emo se upoznati sa narodnosnim
otiscima u tom gradu i videti sa koje strane oni dolaze. Podsetimo se da je u Historiji naroda Jugoslavije (Zagreb 1953) reeno da se stanovnitvo
Dubrovnika "obnavljalo i poveavalo doseljenicima s podruja srpske i bosanske drave". Svakako e biti najpravednije ako se obratimo samim
Dubrovanima i njihovim izvorima, kao i onima koji su pisali o ovom pitanju i ranije i u poslednje vreme, opet na osnovu svedoenja samih
Dubrovana. Dubrovaki knjievnik Marin Dri (XVI vek) za turskog velikog vezira Mehmed-pau Sokolovia kae: "Ovaj Mehmed-paa je
naeg jezika i naroda [...] a jer je nae krvi bosanske". [183, 109] Poznato je da je u Turskoj bilo poturenjaka Hrvata (kao i onaj Daut-paa u
Gundulievom Osmanu), ali za Sokolovia se to ne bi moglo rei poto je on bio rodom ak iz gornje Hercegovine, centra Rake, odnosno srpske
drave, da je ve kao odraslo mome prisluivao u pravoslavnom manastiru Mileevi i molio se Bogu nad motima Svetoga Save. Dakle, nipoto se
ne bi moglo sumnjati u srpsko poreklo ovog poturenog Sokolovia, kao ni onolikih njegovih islamiziranih roaka i sabrae Hercegovaca. S druge
strane, pak, ako jedan Dubrovanin kae da su nai i bosanski jezik i narod, i krv, i to kae ovek visoko obrazovan, onda nema nikakvog
opravdanja da se to preuti ili ak odbaci i da se Dri proglaava ovekom hrvatske krvi. Nita to nije smetalo Vinku Foretiu da bez
dvoumljenja napie kako se Dubrovani u dodiru sa "bosanskim muslimanima" u Turskoj esto "pozivaju na zajedniko podrijetlo i na zajednicu
istog jezika", a da ne kae koje su krvi ti muslimani i Mehmed-paa Sokolovi meu njima. [197, II, 385] Dakle, uveni dramski pisac starog
Dubrovnika, Marin Dri, lino je svoju krv izjednaio sa krvlju srpskih Sokolovia, pa ipak je on unet u hrvatsku knjievnost, i to na najira
vrata.
Dubrovani nikada nisu zapisali da su narodnosti ove ili one, ve su isticali svoje Slovinstvo, o emu e kasnije biti vie rei, te stoga ovako
uzgredna svedoenja, kao ovo Drievo, jedino mogu dovesti do istine o uem narodnosnom oseanju Dubrovana. Da bi jo kojim podatkom bilo
poduprto ovo Drievo miljenje o narodnosti starih Dubrovana, dodajmo samo jo ovo: neto mlai Driev sugraanin Mavro Orbin u svome
delu Kraljevstvo Slovena (1601) Hrvatima je jedva posvetio nekoliko desetina redaka. O ovome emo rei neto vie kad bude rei o delu Antuna
Sasina, Diva Gundulia i drugih pisaca Dubrovana sve do naih dana. Ovde samo dodajmo da su Dubrovani u administraciji bili odreeniji i
svoje pisare i "dijake" za na jezik nisu zvali hrvatski ve srpski. Oni su pisali "srpskim jezikom", ne "hrvatskim jezikom". To je rekao i Banduri
o jeziku Konavljana, to je reeno u sveanoj besedi prilikom otkrivanja spomenika Gunduliu u Dubrovniku 1893. Ista misao, dakle, traje kroz
vekove u svesti Dubrovana. No, da vidimo ta o svemu tome kau naunici, pogledajmo ta nam se o ovome otkriva u dubrovakim arhivskim
dokumentima.
Od istraivaa grae u Dubrovakom arhivu svakako su meu najuspenijima Konstantin Jireek, Vladimir orovi, Jorjo Tadi, Mihailo Dini,
Ivan Boi. Za prve vekove ivota ovoga grada najpre se zainteresovao Jireek. On utvruje da se do XI veka slovenska imena retko javljaju u
Dubrovniku. U XII veku slovenskih imena ve ima i meu potpisnicima zvaninih akata (a to su lanovi upravnih tela u gradu). Tako se od 60
potpisa na ugovoru izmeu Dubrovnika i Nemanjinog brata Miroslava nalaze i 6 slovenskih. Na ugovoru izmeu Dubrovnika i bugarskog cara
Asena II iz 1253. od 101 imena 8 su slovenska, ali ima 28 slovenskih prezimena. Sem 8 prezimena sva su ostala sa zavretkom na ik (=i). Tu se
ve pojavljuju prezimena Meneti, Getaldi, Resti, Crevi, Gradi. Ali, Jireek nije pokretao pitanje da li se u to vreme moglo neto zakljuiti o
uoj narodnosnoj pripadnosti ovih potpisnika. Da se blie odredi ovo pripadnitvo Dubrovana u to vreme pomae nam ueni analista Dono A.
Rasti (Resti). On navodi da se 1277. u Dubrovnik doselilo mnogo porodica iz Bosne i Rake. [120] Dodajmo i to da se u ugovoru iz 1253. etiri
puta pominje izraz "srpska zemlja".
Izraz "srpska zemlja" i u jednom ugovoru Dubrovana i u grkim izvorima iz tog vremena odnosi se na prostor levo i desno od Drine kao i u
papskim aktima (npr. naziv "primas Srbije" za barskog nadbiskupa nadlenog za ceo prostor pravoslavnih Srba) i omoguava svakom ozbiljnom
istoriaru da zakljui kakvo je bilo okruenje Dubrovnika sa kojim se ovaj grad narodnosno sjedinjavao i privredno sve vie zbliavao.
Zakljuci Ivana Boia, mnogo godina posle Jireekovih, neto su odreeniji. Boi kae da su se stare patricijske porodice do XII veka bile
izgubile i da se umesto njih pojavljuju druge nastale "iz novih, veinom slovenskih (podvukao J. D. M.) i vlakih porodica, koje su se doseljavale u
Dubrovnik od XI veka veinom iz Zahumlja, Bosne i Zete, ili iz Kotora i Albanije [tada jo slovenske]". Dabome, bogatije porodice su ulazile u
red patricija, a one siromanije "nalazimo po selima dubrovakog zalea [van grada] i meu puanima u Dubrovniku". [20, 23] Ni ovde nigde ne
nalazimo pomen Hrvata.

Vladimir orovi nam je jo vernije naslikao to vreme u Dubrovniku: "Dubrovnik se odavno obnavljao ljudima iz svog slovenskog susedstva.
Konavlje, Trebinje i Hum ve su dosta rano slali svoje ljude, i muke i enske, u grad Sv. Vlaha, da tamo posluju, ue zanate i vre razne, veinom
nie, poslove. Ta su lica obino ostajala u gradu i davala mu sve vie slavenski karakter. Neka od njih dola su i do izvesnih malih kapitala, pa su,
razvijajui svoje poslove, dovodili u Dubrovnik svoje srodnike i poznanike i osvajali postepeno dubrovaku ariju. Mnogi od njih uticali su odatle
na kulturu svojih domova i sela [iz kojih su stigli ovde]. To se naroito osealo u Trebinju, koje je vremenom dobijalo izgled i manire primorskih
gradova. Ima sluajeva, da su na uenje zanata (krojakog) u Dubrovnik ve krajem XIII veka dolazila lica iz Bosne i Usore.
Dubrovake hronike i predanja govore, da je dobar deo njihovih starih porodica doao u Dubrovnik iz Zahumlja i Trebinja. Kao takvi navode se
iz Zahumlja Boljeslavii i Ribice; Vladimirovii (Volci, Serzi, Volkasi) su iz umeta i gornje upe, a iz iste oblasti su kue: Grdua, Gleii,
Gradii, Saraka; iz Huma i Zahumlja su i Matee, Palmotii i Zamanje. Hronike spominju u Dubrovniku i naselja Vlaha katunara, meu kojima
se nalazilo i vrlo bogatih ljudi. Njima se, veli se, ustupalo radi ispae brdo Sv. Sra. Od tih Vlaha izvodile su se porodice Pikurarevia (Picorarii, u
vezi s reju pecus stado), Guetia, Bobaljevia (Bobana, stoara) i Galina. Za porodice Zecuna i Zelana govorilo se, da su poreklom sa
Neretve." [105, 123-125; 191, 232/3]
Za poslednja dva stolea srednjeg veka izvanredne podatke o prilivu stanovnitva u Dubrovnik donela su istraivanja Jovanke Mijukovi (sada
Kali-Mijukovi) i Duanke Dini-Kneevi. Mijukovieva otkriva, pored ostalog, da je Veliko vijee 26. oktobra 1395. naloilo Malom vijeu da
ne prima (podvukao J. D. M.) nove stanovnike iz Dalmacije i sa ostrva bez dozvole Velikoga vijea. Ovo znai da se dubrovako stanovnitvo
moglo i dalje obnavljati samo iz svog blieg zalea, kako smo ve videli iz prethodnih studija. Ako bi se govorilo o motivu ove odluke, moda bi
neko tvrdio da je to bilo upereno protiv Mleia kao trgovakih konkurenata. Teko je ovde doi do istine bez dokumenata. No, s obzirom na to da
se ranije stanovnitvo prilivalo sa hercegovake, bosanske i zetske strane, moglo bi se sasvim logino zakljuiti iz ovog dokumenta kod
Mijukovieve da su Dubrovani eleli da i dalje otuda dobijaju nove graane i tako sauvaju svoju narodnosnu jednoobraznost. Svakako, ne bi
trebalo iskljuiti ni pripravnost Dubrovana da "ozgo" primaju i izbeglice koje su poele stizati sa nadiranjem Turaka. Vredno je ovde podvui
da je bilo doseljenika iz Boke, ba iz Kotora, kako otkriva isti autor, i da su ovi doseljenici ak mogli zadrati i kotorsko graanstvo. [106, 111] Ne
samo da se ni ovde ne pominju Hrvati, kao doseljenici u Dubrovnik, ve se ak zabranjuje primanje doseljenika iz Dalmacije!
Ovakav nain regulisanja useljavanja u Dubrovnik kao i toliki dokumenti u Dubrovakom arhivu, sasvim opravdavaju zakljuak Mihaila Dinia:
"U dubrovakim spomenicima Sclavonia oznaava iskljuivo Srbiju [...], Sclavus je isto tako za Dubrovane uvek Srbin". [46, 27] A to znai da je
ono dubrovako "Slavini" isto to i Srbi.
Istraivanja Duanke Dini-Kneevi otkrivaju nam ak i broj stanovnika prispelih u Dubrovnik u XIV veku. Godinje je dolazilo do 20 ljudi radi
zaposlenja. Bilo je i mukaraca i ena, kako je i orovi uoavao. Dolazili su i deaci radi priuavanja egrti. Od 1321-1399. u Dubrovnik ih je
dolo preko 200, i to samo iz najblie okoline (podvukao J. D. M.), a najvie iz Popova polja, Trebinja, Konavala, Cavtata. to se tie slugu, njih je
samo od 1310-1318. stiglo preko 100. Neki od izuenih majstora vraali su se u svoj zaviaj, ali su ostali ostajali u Dubrovniku kao njegovi novi
graani. Meu prispelima bilo je i vlastele, koja se u to vreme u grad slobodno useljavala. [51]
Ovaj priliv novih graana sa srpskih strana, kao i iv trgovaki promet i ostali poslovi izmeu Dubrovnika i srpskih drava uslovili su otvaranje
guste mree dubrovakih konzulata u Srbiji i Bosni, pa se u XIV veku pojavio i generalni konzul. To se posle proirilo i u Makedoniji i Bugarskoj.
Kasnije se javlja ak i u Budimu ali u Hrvatskoj nita od svega toga.
Zavrimo ovaj odeljak zakljukom jednog Hrvata Jugoslovena, takoe poznatog istraivaa prolosti Dubrovnika Jorja Tadia, koji se bio
dobro zatitio od starevievsko-pravakog virusa. Naveemo koju re iz njegovog lanaka "Sablasti krue Jugoslavijom" objavljenog posle
pieve smrti, jer nije mogao biti objavljen za njegova ivota zato to je u njemu poricano ono Hrvatstvo Dubrovnika koje se naturalo i pre i posle
Drugog svetskog rata. Tada se ilo dotle da se ak i sa beogradskog radija mogla uti tvrdnja da je Matija Ban "poznati hrvatski knjievnik"
samo zato to je roen u Dubrovniku, sada prikljuenom Hrvatskoj. Ovako nas ui veliki Jugosloven Tadi:
"U toku mnogih stolea, skoro do naih dana, prelazili su na dubrovako zemljite stanovnici njegovog zalea, i to mnogo vie ba iz oblasti koje
lee istono od Dubrovnika, dakle iz srpske drave. Mnogo manje su dolazili oni iz zapadnih krajeva, a jo manje sa dalmatinskih otoka i
primorja. Ove migracije mogu se lepo pratiti po dubrovakim arhivskim izvorima od kraja XIII veka, upravo otkad su otkrivene osnovne i bogate
serije dokumenata Dubrovakog arhiva.
irenje dubrovakog poseda na raun srednjovekovne Srbije, kao i neprekidne migracije njenog stanovnitva, izmenile su staru etniku strukturu
Dubrovnika, koji je ranije bio romanski grad. To se izvrilo, po mojoj oceni, najkasnije do polovine XIII veka, dok je sva ostala teritorija
dubrovake komune poslovenjena mnogo, mnogo pre toga. Etniki sastav dubrovake vlastele onog vremena, koja je inila malu skupinu
gradskog stanovnitva, predstavlja zasebno pitanje koje bi se moralo odvojeno raspraviti.
Prema tome, od polovine XIII veka slovenskim jezikom je govorila veina stanovnika grada Dubrovnika, a jo mnogo ranije i svi oni koji su iveli
na selu. Unutar komunalne administracije Dubrovani su imali dva odeljenja kancelarije, jedno za sastavljanje akata na latinskom i talijanskom
jeziku, a drugo za ona na slovenskom. Ovu kancelariju su nazivali 'kancelarija slovenskog jezika', 'kancelarija slovinska', a njene kancelare
'kancelar' ili 'pisar slovinski', a ponekad i 'dijak srpski'. [...] A i onaj termin 'slovinski' mogao je da bude za stare Dubrovane, iako moda ne i u
svim sluajevima, sinonim za 'srpski'" [...]. [183a]

6 /
22f3cae8e657bfd AQCRriiT

? ????? ??? ???????

Boris Radakovic
to se tie Konavljana kao dubrovakih graana, postoji jedna studija o njihovom poreklu i ivotu raena ne samo prema arhivskim
dokumentima nego i na osnovu istraivanja na terenu. Upravo, postupljeno je ba onako kako se na teritoriji Hrvatske ne postupa i kakav rad
tamo jo nije ni zapoet planski. To je onaj metod koji je u nauku u Srbiji uveo Jovan Cviji jo pre jednog veka, kad je na irokoj osnovi zapoet
rad na ispitivanju porekla naselja i stanovnitva na naoj teritoriji. Re je o studiji Jovana Vukmanovia pod naslovom Konavli.
Antropogeografska i etnoloka ispitivanja (1980).
Koristei arhivsku grau, pored osnovnog ispitivanja na terenu, on je mnoge zakljuke doneo na osnovu popisa dubrovakog stanovnitva iz
1673/4. U ovom popisu vie od 60% prezimena je na i taj procenat ni danas ne bi bio postignut. Neka su se prezimena odrala i do danas (kao
Kolii i Orepii u selu Stravi). O poreklu Konavljana Vukmanovi je uglavnom rekao: da je bio veliki priliv doseljenika oko 1430, posle otkupa
Konavala od bosanskih velikaa, i to doseljenika iz Crne Gore i june Hercegovine; i da se prema pomenutom popisu uoava da doseljenika ima i
neto iz dalje Bosne, Srbije, Dalmacije, Hrvatske i Albanije [27, 53-60] (Ovde Albanija moe da znai i Boka, kako su je zvali posednici Mleii.)
Koliko su ovi doseljenici i danas vezani za svoj nekadanji zaviaj, bie govora kasnije. Ovo oseanje vezanosti za hercegovako-crnogorsko
srpsko susedstvo svakako je ranije bilo mnogo jae, te je Banduri i mogao jo pre skoro 300 godina da kae da se u Konavlima govori srpski
("Serblorum idiomate"). Napominjemo da je prezime oca i br

, ( , ), : ...
Servia inter Dalmatiam et Hungariam et Illyricum media iacet,

, , ,
, .[1] ,
1759., , :
, , ,
, ,
,
.[2] , , , !
, ,
, ,
/?/ 1875. .[3]
. , . . ,
.[4] ,
, , .
patija sv. Jurja kod Perasta ...;
: U ovaj katoliki nasip prodre neto kasnije pravoslavni klin u pravcu Kotor Prizren ( 2).
- .
, , ,
, . , Alvize cenigo , 1. 1720.
: ... , a .
().[5] , ,
.[6] .
. , , , , : ... , ,
, ,
.[7] , , ,
, , , , ?
VII (16. 1564)
. -
. VII, 17. ,
,
(1622). 1657. ,
. , , , , ,
, .[8]

 .
20. , ,
. , , -
, , ,

, - 17. 18. .
(1875 - annonimus) (17201722).

. (. , III[9]
; . , ,, ,
, 1937), .
. 1938. : ...Zato smo Dr. Draganoviu veoma
zahvalni, jer nam je u svojoj dobro obradjenoj radnji dao klju za razumjevanje, to su Crna Gora, Bosna i Hercegovina, gdje su katolici neko
bili veoma brojni, skoro izgubile karakter katolikih zemalja. .
K 1944. ,
, , ,
20.
.
. , !
. ,
1941., .
25. 1942. [10].
, ,
: ,
, . , .
, . ,
...[11]
20. .
, , .
, ,
, [12].
, , , ,
, . ,
,
.

-, , , . ,
20. ,
.[13]

6 /
22f3cae8e657bfd AQCRriiT

? ????? ??? ???????

Boris Radakovic
.[13]


. ,
, , . , ,
. () , ,
, , ,
, . , ,

 , , 1687. . ,
, ,
17. 18. . ,
, ,
,
, , ,
, ,
.
, ,
- .
, , .
, ,
, , .
. 19. , ,
, , ,
.
, , ,
, , ,
.
,
( 20. ). ,
. [14] , , ,
20. . , . ,

( ). .
, .[15] , , ,
. ,
17. , , ,
.
, - (18.),
, .
, .[16]
.
.
. 17. 18. ,
1990. 17. : (1645-1669)
. ,
, .[17]
, , , , .[18]

.
.
. , , . .
20. .
19. , ,
[19]. , (. . ,
) [20],
. 20. , .

, . 20.
, .
:
- ,
.

.
. . ,
. - , . ,
. .
.
!
, , , . ,
, . ? , , , ?