Tema 23. Latinski pisci (IV. stoljee i poetak V.

)
a) Ope znaajke latinske knjievnosti i teologije u ovom razdoblju b) Specifini problemi zapadnog kranstva: donatizam, priscilijanizam, pelagijanizam c) Ambrozije Milanski d) Jeronim Dalmatinac: vanost kao prevoditelje i egzegete e) Ostali zapadni autori iz ovog razdoblja

a) Ope znaajke latinske knjievnosti i teologije u ovom razdoblju

Teoloki procvat na Zapadu zbio se stoljee kasnije u odnosu na Istok. Nakon velikih likova iz 3. stoljea (Tertulijan, Ciprijan, Hipolit) latinska Crkva sve do Hilarija nije imala teologa koji se istaknuo osobitom vrijednou, tako da je od polovice 3. stoljea do polovice 4. proivljavala razdoblje stagnacije. Glavni uzroci za takvo stanje su sljedei:

1. Nepostojanje teolokih kola na Zapadu, to jest vanih kulturnih centara kao to je bila
Aleksandrija i Antiohija na Istoku;

2. Odsutnost kristolokih i trojstvenih krivovjerja smanjila je poticaj teolokom razvoju; 3. U odnosu na Istok, kranstvo je na Zapadu bilo manje raireno. K tome valja dodati da je u
Sjevernoj Africi, gdje je u 3. stoljeu teologija bila vrlo razvijena, nastao donatistiki spor, to je takoer negativno utjecalo na teoloku plodnost, jer je Crkvi ipak oduzimalo mnogo energije na rasprave koje nisu zahtijevale posebna misaona produbljenja, nego su se vie ticale pastoralne discipline i crkvene jurisdikcije. Teoloki zamah i procvat od polovice 4. stoljea duguje se ponajprije osobnoj aktivnosti nekih teologa kao to su Hilarije i Jeronim koji su imali izravni doticaj s grkom teologijom, te su prihvatili metode i rasprave razvijene na Istoku. S druge strane doprinijet e ipak teolokom razvoju koncem 4. stoljea i poetkom 5. nove shizme, to jest krivovjerja: donatizam, priscilijanizam i pelagijanizam. Njima se moe pribrojiti i maniheizam utoliko to e najznaajniji latinski teolog i otac sveti Augustin punih 9 godina pripadati maniheistikoj sljedbi, te e imati potrebu pobijati ih svojim spisima.

b) Posebni problemi zapadnog kranstva: donatizam, priscilijanizam i pelagijanizam

DONATIZAM Donatizam je bio prva velika shizma koja je razdirala vie od jednog stoljea afriku Crkvu, te je ujedno bio uzrokom velikim socijalnim i politikim napetostima, a isto tako, pogotovo od konca 4. st. i otrim teolokim polemikama. Donatizam je povezan s jednim pitanjem koje se vuklo jo od vremena Tertulijana i Ciprijana, tonije radilo se o problemu izmirivanja otpadnika (lapsi) s Crkvom. Konkretni povod ovom raskolu zbio se u vrijeme Diokolecijanova progona Crkve kad su mnogi lanovi klera u razdoblju od 303. do 305., na zahtjev carske vlasti, predali svete knjige. Takvi su bili nazivani izdajicama (traditores=onaj koji predaje neto; izdajica) i otpadnicima. Mnogi zatoeni i mueni krani su izjavljivali da s takvima nee imati nita zajednikoga. Osim toga kartaki arhiakon Cecilijan je bio optuen da je brutalno sprijeio krane da nose hranu zatoenim i muenim kranima (confessores). Kad je 311. umro kartaki biskup Mansurije, na njegovo mjesto je bio izabran upravo Cecilijan. Njegov izbor je izazvao neposrednu reakciju, pa je njegovo reenje bilo izvedenu u velikoj urbi, a napose je bilo sporno to se nije ekalo biskupe iz Numidije iji je primas imao povlasticu zarediti svakog novog biskupa u Kartagi. Osim toga jedan od biskupa posvetitelja, Feliks iz Apthunga,

bio je osumnjien da je bio traditor. Kad je potom bio ubijen privremeni upravitelj (interventor) imenovan za Kartagu, primat Numidije Sekund iz Tigisisa je sazvao sabor od 70 biskupa i proglasio Cecilijana svrgnutim. Na njegovo mjesto je bio imenovan Majorino, do tada kapelan jedne bogate panjolske matrone Lucile, koji je Cecilijan jednom zgodom bio uvrijedio. Zaredio ga je Donat, koji e kasnije preuzeti vodstvo pokreta i po kojem e pokret i nositi ime donatizam. U kasnu jesen 312. sam car Konstantin se morao pozabaviti ovim problemom, a on je, vjerojatno na nagovor svog savjetnika biskupa Hozija iz Kordobe presudio u Cecilijanovu korist prijetei kaznom njegovim protivnicima. Kad je potom pokazao namjeru osloboditi kler vjeran Cecilijanu poreznih nameta, njegovi protivnici su zatraili da prepusti spor biskupima Galije, jer u Galiji nije bilo osobitih progona. Malo nakon toga Majorino je umro, a naslijedio ga je Donat. Konstantin je prepustio sluaj Milcijadu, rimskom biskupu, takoer afrikancu. Koncil koji se odrao 3.-5. listopada 313. presudio je u korist Cecilijana. Isto tako idue godine 1. kolovoza, jo iri koncil okupljen u Arlesu po carskom nalogu, oslobodio je Cecilijana optube, a izrazio negodovanja prema agresivnom postupanju njegovih protivnika. U veljai 315. Feliks iz Apthungija takoer je osloboen optuba za predavanje knjiga za vrijeme progona (traditio), a car Konstantin je jo jednom dao nalog da se cijeli sluaj preispita nakon ega je zauzeo konani stav u Cecilijanovu korist (10. studenoga 316.). Nakon toga je objavio vrlo stroge odredbe protiv donatista nastojei, izmeu 317. i 321., silom i pritiskom privoljeti ih na potivanje donesenih odluka. Konstantin je potom odustao od provoenja svojih odluka, pogotovo to e se na obzorju pojaviti arijanski problem, te e svu pozornost usmjeriti prema njemu. Kao reakcija na uporabu sile, meu donatistima se organiziralo pokret takozvanih cicumceliona ili agonista, naoruane skupine (nekad i samo toljagama) koje su presretale svoje protivnike i uzimali si pravo kanjavati ih. Donat i donatisti e imati dovoljno vremena uspostaviti snanu strukturu i organizirati se u vrstu zajednicu. Od 320. imati e ak svoga biskupa u Rimu. Nee ih u tome sprijeiti niti kasniji pritisci carskih poslanika Pavla i Makarija, kao ni odluka da se Donata poalje u izgnanstvo (347.), gdje e i umrijeti (355.). Premda e katolika strana pojaati svoj utjecaj izmeu 347. i 361., dolazak na vlast Julijana Apostate bit e prigoda za novi trijumf donatista. Pogotovo to je Donata naslijedio Parmenijan, vrlo vjet upravitelj koji je osigurao stabilnost donatistike crkve. Uspio je ak postii da se carska vlast zauzme za njih, osveujui se za pretrpljene progone pravovjernim vjernicima. Nakon Julijana novi e carevi jo jednom preokrenuti smjer kretanja, te e 373. Valentinijan prvi (364-375.), a potom 377. i Gracijan (375-383.) narediti vraanja dobara katolicima, to ipak nee bitnije utjecati na situaciju, a nee se niti provesti. Nakon Parmenijanove smrti (391/2.) doi e do raskola meu donatistima, izmeu pristaa Primijana i Maksimijana, iz ega e kao pobjednik izii grubi i neuki Primijan, koji e ipak odluno pruiti otpor ak i protiv carskog antiheretikog zakonodavstva. Ipak e, meutim, katolici postupno osvajati izgubljeni teren. Prva e im prigoda biti sudjelovanje nekih donatistikih biskupa u Gildonovoj pobuni protiv rimske vlasti (398.), ali prije svega treba naglasiti da su za uspon Katolike Crkve zasluni njeni voe i organizatori. Meu prvima se istie kartaki biskup Aurelije koji je pojaao crkvenu disciplinu, te uvrstio zajednitvo godinjim saborima u Kartagi. Osim toga uz njega je bio najvei teolog onoga vremena sveti Augustin, iji je teoloki utjecaj bio presudan da se odnese prevlast nad donatistima. Kljuni dogaaj bila je Kartaka konferencija (svibanj 411.) pred carskim predstavnikom i tribunom Marcelinom, na koju se okupilo 285 donatistikih biskupa i neto malo vie katolikih. Katolici na elu s Augustinom izili su kao pobjednici, to je onda i carska vlast proglasila novim ediktom (30. sijenja 412.). Time e biti zapeaena sudbina donatista, a kasnija provala Vandala u Afriku (429.) onemoguit e eventualnu obnovu pokreta, premda e ostataka danatizma biti sve do muslimanskog zauzimanja Sjeverne Afrike (698.). Nauk Rasprava izmeu donatista i katolika ticala se prvenstveno naravi Crkve kao zajednice i drutva, kao i njezinih odnosa sa svijetom i drugim ustanovama. Donatisti su se smatrali autentinim nasljednicima sjevernoafrike Crkve kakva je bila prije velikog progona, tonije u Ciprijanovo vrijeme. Glede liturgije bili su konzervativci, slavili su agape, kao i euharistiju, ne prihvaajui nove blagdane (Bogojavljenje npr.). Nisu podravali monatvo, a sluili su se Afrikom biblijom, dok su katolici u meuvremenu preli na Vulgatu. Bili su bratstvo (fraternitas) zauzeto u borbi protiv demona i teili su muenitvu. Donatistiki nauk o Crkvi kombinira odreene Tertulijanove i Ciprijanove ideje. Dijelili su Ciprijanovo miljenje o apsolutnoj vanosti cjelovitosti Crkve, a pozivali su se i na njegov autoritet glede krsnog nauka. Govor o cjelovitosti Crkve podrazumijevao je njezinu istou, te je samo ista Crkva imala pravo biti navijetana prema vani. Naravno, istima su smatrali sebe i svoju crkvu (sancta et immaculata). Isto tako su drali da su ostale Crkve, jer su bile u zajednitvu s Cecilijanom, apostatirale, te bi se iz toga dalo zakljuiti da je pravo Crkva i pravo kranstvo bilo samo njihovo u

Sjevernoj Africi. Slijedei Ciprijana drali su da je donatistika crkva doista vrt zatvoren i zapeaeno vrelo i da je bila ureena potrebnim darovima (dotes). Iz tog su zakljuivali da su valjani sakramenti samo oni koje podijeli sveti slubenik, u protivnom, sakrament primljen izvan crkve kao da bi ga primio mrtvac. Shodno tome, krtenje koje bi podijelio netko od otpadnikog klera (traditor) po njima je bilo nevaljano, te su katolike koji su se prikljuivali donatistikoj crkvi ponovno krstili. Donatisti su takoer od Ciprijena preuzeli solidnu biskupsku predaju, pripisujui veliku vanost i autoritet onom to su pouavali njihovi biskupi. Prisjeali su se kako je Ciprijan govorio o biskupu kao posredniku izmeu Boga i kranskog puka, prema njihovu poimanju biskup je bio ovjek Biblije, koji na usnama ima Evanelje, a u srcu muenitvo. Zajednitvo s Rimom su odravali do Kartake konferencije, a potom su imali u Rimu svog donatistikog biskupa koji je bio trei po vanosti, nakon kartakog i numidskog primasa. Na tragu Tertulijanove misli drali su dunou odvajanje od otpadnika (lapsi) i progone od struktura vlasti kao znak prepoznavanja vjernike ispravnosti. Premda je na vlast doao Konstantina koji se obratio na kranstvo, oni ipak nisu prihvatili kranska vremena. Drali su da donatistika crkva nastavlja tradiciju trpeeg pravednika koja see jo u vrijeme Kaina i Abela. Uloga trpeeg naroda Bojega pretpostavljala je ideal muenitva, ukljuujui muenitvo u koje se eli i trai, to ipak Ciprijan nije odobravao. U svojim kapelama uvali su relikvije muenika i govorili su o muenikom naslijeu (successio martyrum). Stoga je njihova liturgija ostavljala dovoljno prostora ekstatikim i entuzijastikim pjesmama hvale.

PRISCILIJANIZAM Priscilijan (+385.), bogati i uen laik velikih sposobnosti, poeo je u panjolskoj oko 370-375. propovijedati i zastupati vrlo rigidan asketski nauk. Dok je s jedne strane privukao simpatije mnogih, pa ak i dvojice biskupa Istancija i Salviana, s druge je pak navukao na se neprijateljstvo biskupa Idacija iz Meride i Itacija iz Osonube, to ipak nije sprijeilo da bude zareen za sveenika. Koncil okupljen u Saragozi 380. osudio je njegove ideje, ali nije bilo kaznenih mjera protiv osoba. Kao reakcija na osude, biskupi Istancije i Salvian, elei dati veu vanost njegovu propovijedanju, zaredili su ga za biskupa Avile. U meuvremenu Idacije i Itacije su na takav nain ishodili od cara Gracijana dekret protiv manihejaca (381.) da se u osudu moglo ukljuiti i Priscilijanove pristae. Priscilijan, koji je svoju aktivnost bio proirio ve na junu Galiju gdje mu se pridruila bogata Eukrocija, prisiljen na progonstvo, traio je potporu u Italiji kod milanskog biskupa Ambrozija i kod pape Damaza. Premda nije dobio otvorenu potporu za svoje ideje, ipak je uspio postii da se skine osuda, te se vraa u panjolsku. Nakon Gracijanova ubojstva (383.) Itacije je optuio Priscilijana u Trijeru pred carem Maksimom Uzurpatorom, koji je Istancija i Priscilijana (Salvian je u meuvremenu umro) poslao na koncil okupljen u Bordeaux (384.) da istrai sluaj. Istancije je bio svrgnut, a Priscilijan se nije niti pojavio, nego se pozvao izravno na cara Maksima. Ali su se i Idacije i Itacije zaputili u Trijer, gdje su, djelujui vrlo vjeto, uspjeli ishoditi Priscilijanovu osudu, usprkos suprotnih nastojanja Martina iz Toursa. Optueni za crnu magiju Priscilijanu i Eukrociji odrubljena je glava, a Istancije i drugi pristae bili su poslani u progonstvo. To je bio prvi sluaj da je jedan heretik bio osuen na smrt poradi hereze. Vrlo brzo se stvorilo negativno javno mnijenje protiv osude. ak je vrlo energino reagirao i Ambrozije, premda nije bio podupirao Priscilijana. Uslijed reakcije Itacije je bio svrgnut s biskupske stolice, a Idacije se je sam povukao. Jer je Priscilijan bio doslovno okrunjen muenikom aureolom, njegov je pokret bio vrlo iv i aktivan u sjevernoj panjolskoj dobrim dijelom 5. stoljea. Priscilijanov nauk je teko rekonstruirati s preciznou, jer od njegovih spisa nije sauvano nita, a saznanja su se izvodila uglavnom iz spisa protivnika i iz dekreta panjolskih sabora. Uglavnom se dri da se radilo o mjeavini dualistikog maniheizma, docetizma i sabelijanizma. Iz duhalistikog maniheizma Priscilijan je preuzeo uvjerenje da je tijelo sotonsko djelo, princip zla i tame, dok je dua bila sastavljena od same Boje supstancije. Kao takva dua je mogla odnijeti pobjedu protiv kraljevstva tame, ali je bila zarobljena u tijelu kao kazna za poinjene grijehe. Stoga se je ovjek, po Priscilijanu, mogao otkupiti samo doista kreposnim dranjem i ivotom. Od docetizma je preuzeo pojam da je Krist bio boanska emanacija, nijeui njegovo utjelovljenje i shodno tome i uskrsnue. Iz sabelijanizma je prihvatio nijekanje Kristove preegzistencije prije njegova roenja i ljudske naravi. Osim toga Otac i Sin su bili samo dva naina na koji se predstavljala sama Boanska osoba.

PELAGIJANIZAM Pelagije Britanac (354-ca. 427.) je roen je u Britaniji, a krten je u Rimu izmeu 380. i 394. Dugo je ivio u Rimu kao jedan od najutjecajnijih i najsluanijih glasova svoga vremena kao monah i teolog velike kulture, potovan od mnogih, pa ak i od svetog Augustina koji e kasnije postati njegovim najveim protivnikom. U Rimu je upoznao Celestija, iz plemike obitelji i poznavatelja prava i zakona, s kojim e i pobjei uslijed invazije Alarikovih vizigota na Rim 410. Najprije e pronai utoite u Hiponu, u Sjevernoj Africi, a potom u Kartagi, gdje e izraditi pelagijanski nauk. Usput e upoznati i Augustina koji je u to vrijeme bio zauzet polemikom s donatistima. Kasnije e se Pelagije preseliti u Palestinu, dok e Celestije ostati u Sjevernoj Africi, te, zbog svoga nauka, biti osuen na kartakoj sinodu 411. U Palestini e Pelagije napisati mnoge spise, od kojih su nam neki i sauvani: jedno pismo rimskoj plemkinji Demetrijadi koja je prebivala u Kartagi, a u kojem su sadrani principi njegove filozofije i posla; De natura iz 415. pobijan u Augustinovu De natura et gratia. Razliiti sabori e potvrditi osudu njegova nauka i pokreta. Umrijeti e u Palestini oko 427. Nakon Pelagijeve smrti vodeu ulogu preuzet e Julijan, biskup Eklana, koji e se iz svog egzila na Istoku ukljuiti u estoko raspravu s Augustinom.

Povijesne okolnosti pelagijanskog pokreta Pokret koji je Pelagije zapoeo u Rimu bio je vezan za mone rimske obitelji, a susreo se i s origenistikim pokretom, postavi ujedno jedno s njime. Uglavnom se moe razlikovati tri razdoblja istoga. a) Prije 411. U ovom razdoblju je nastao spis De induratione cordis Pharaonis (O otvrdnuu faraonova srca) kojem se ne zna sa sigurnou autor, premda se pretpostavlja da je to upravo Pelagije. U svakom sluaju djelo odraava Pelagijev stav o shvaanju kranstva, o emu se raspravljalo u tom razdoblju u Italiji u intelektualnim krugovima, zauzimajui polemian stav vjerojatno prema idejama o nepogreivosti krtenika koje je promicao Jovinijan, te takoer prema Ambrozijasteru i Augustinovim Quaestiones 83. U tom djelu, odbacujui svaku vrst manihejskog i nemanihejskog predestinacionizma, insistira se o zasluivanju ivota vjenoga opsluujui zapovijedi Boje, sluei se slobodom upisanom u narav. Pelagije je dakle iziao u javnost uslijed polemika koju je zapoeo Jovinijan u drugoj polovici 4. stoljea s jedne strane o nepogreivosti krtenika, a s druge strane protiv djevianstva, jer bi svi bili obuhvaeni jednim krtenjem i svih bi, bez razlike, ekala ista kruna kao nagrada u vjenosti. U isto vrijeme su Bonozo i Helvidije nijekali Marijino djevianstvo, to se pridodalo ovoj raspravi. b) Od 411. do 418. U ovom razdoblju je nastala i slubeno se zakljuila pelagijanska rasprava. Najprije je Kartaki sabor (411.) osudio Celestija zbog zastupanog nauka. U srpnju 415. sveti Jeronim i Pavao Horozije, panjolski sveenik i Augustinov uenik, na jednom saboru u Jeruzalemu (415.) pod predsjedanjem mjesnog biskupa Ivana, ele osuditi Pelagija, ali, osim to je Ivan bio sklon pelagijanizmu, Pelagije se izvrsno branio, te nije dolo do osude nego je sve poslano papi Inocentu I. (401-417.) da on presudi. Slino se dogodilo i na jednoj kasnijoj sinodi, u prosincu iste godine, u Diospoliju, nakon prijave koju su podnijela dva galska biskupa, Ero iz Arlesa i Lazar iz Aixa. Ipak se pravovjerna strana nije mogla s time pomiriti, pa su ve u jesen sljedee godine bile odrane dvije druge sinode u Africi. Prva je bila u Kartagi, u kojoj je sudjelovalo 67 biskupa, a druga u Milevi (u Numidiji) s 59 biskupa. Na obje sinode je bio osuen pelagijanizam, nakon ega su spisi (Acta), kojima je priloeno pismo svetog Augustina i etvorice drugih biskupa, poslano papi Inocentu I. da podupre odluke. Papa je, precizirajui vrhovni autoritet Rima u doktrinarnim raspravama, na jednoj rimskoj sinodi osudio pelagijanizam (27. sijenja 417.). A kad se ve uinilo da je time sluaj zavren, umro je papa Inocent I., a Cestije je uspio uvjeriti njegova nasljednika papu Zosima u pravovjernost pelagijaskog nauka, koji je potom oslobodio pelagijance svake optube (rujan 417.), upozorivi ak Augustina i afrike biskupe zbog prebrzog donoenja odluka. Neto kasnije e papa ispraviti svoj stav, te e dati vremena biskupima da donesu dokaze o pelagijanskom krivovjerju. U skladu s ovom papinskom odlukom bio je sazvan sabor u Kartagi (svibanj 418.), gdje je, u prisutnosti 200 biskupa, u 9 kanona izreena osuda pelagijanizma, potvrujui nauk Katolike Crkve o istonom grijehu, krtenju djece, vanosti milosti i o ulozi svetih. Ove je istine potom potvrdio papa Zosim koji je svojim pismom (Tractoria) potvrdio ujedno Pelagijevu i Celestijevu osudu. U ovom razdoblju Augustin je pobijao Pelagijev De natura i Pro libero arbitrio, a istom razdoblju pripada i Pelagijevo pismo Demetrijadi (Ep. ad Demetriadem). U svoja tri spisa Pelagije je artikulirao svoju teologiju stvaranja i mogunosti

slobodne volje da ini dobro i da zaslui ivot vjeni. ak je intervenirao i car Honorije (395-423.) koji je te iste godine objavio dekret o protjerivanju svih pelagijanaca s talijanskog teritorija i svih onih koji ne bi prihvatili papinu encikliku. Ovom odlukom Celestije i Julijan iz Eklana (biskup u Kampaniji) bili su prisiljeni na progonstvo. c) Nakon 418. Ovo posljednje razdoblje bilo je obiljeeno Augustinovom polemikom s Julijanom iz Eklana, posljednjim velikim pelagijancem, a raspravljalo se o tome kako pomiriti prenoenje grijeha bilo s izvorom due bilo s vrijednou braka. Ujedno se ova rasprava pretvorila od problema o nunosti milosti u antropoloko pitanje (prilikom Adamova stvaranja njegova sloboda je bila s milou; ljudska sloboda kao takva je pozvana ivjeti s milou, nakon Adamova grijeha s milou Kristovom). U ovom posljednjem razdoblju nastala su Augustinova velika teoloka djela o ljudskoj slobodi s milou (De gratia et libero arbitrio, De correptione et gratia, De praedestinatione sanctorum, De dono perseverantiae), a ovom e razdoblju oivjeti i problematike iz De induritione cordis pharaoni. Nakon 426 polemika e se premjestiti u afrike (Adrumento) i provensalske samostane, ali ne vie na razini krivovjerja nego na razini rasprave. Razlika izmeu krivovjerja i rasprave o spornim pitanjima (quaestio) koju je iznio Julijan iz Eklana papi Zosimu bila je prihvaena u trenutku kad vie nisu bili opasni promotori pelagijanstva jer su bili udaljeni. U samostanima se nastavilo raspravljati o milosti i slobodi postavljajui stvari na pelagijanski nain, to jest suprotstavljajui jednu drugoj (dok je pak za Augustina milost bila pomo a ne suparnica volji/slobodnoj odluci/slobodi), da bi potom sve zavrilo u raspravo o poetku vjere (initium fidei; pitajui se raa li se u ovjeku ili dolazi od Boga) i o predodreenu (predestinacionizam je osuen 473. na saboru u Arlesu). Druge e okolnosti ipak zapeatiti sudbinu pelagijanaca: podrat e ih, naime, carigradski patrijarh Nestorije. No kako e nestorijanizam biti osuen na Efekom saboru, tako e ista sudbina dopasti i pelagijanizam koji e car Teodozije II. (408-450.) progoniti dok se ne ugasi potpuno. Na Zapadu e preivjeti na britanskim otocima, posebno u Gallesu i Irskoj, kao i u Galiji gdje e ga prihvatiti monah Ivan Kasijan.

Nauk Pelagijanski nauk se razvio kao reakcija na asketsko monatvo svetog Jeronima i na manihejski fatalizam, vrlo rairen u tom razdoblju. Prema Pelagiju ljudi nisu bili predodreeni, nego su mogli, naprotiv, odlukom vlastite volje (liberum arbitrium) i po molitvama i dobrim djelima, izbjei grijeh i postii vjeno spasenje. Dakle, nije bio neophodan zahvat Boje milosti. Ovaj pojam nije bio nov, jer ga je ve donekle izradio Origen u 3. stoljeu, zbog ega je, izmeu ostaloga, bio osuen i origenizam. Osim toga plagijanizam je nijekao prenoenje istonog grijeha, koji je prema njima nanio tetu samo Adamu i ne cijelom ljudskom rodu (ini se da je ovu ideju zastupao najprije Rufin Sirac, pripadnik sljedbe, te da ju je tek kasnije preuzeo Pelagije). Jer nije postojao istoni grijeh, Pelagije je drao krtenje tek trenutkom okupljanja u Crkvu: po njemu ako bi dijete umrlo bez krtenja, jednako bi dolo u raj. Ovom nauku o istonom grijehu Augustin se je estoko suprotstavio, uvjeren da je istoni grijeh nasljedan i povezan s prenoenjem ivota, iz ega je proiziao takoer zakljuak da su svi ljudi grenici. Pelagijanizam se predstavljao kao snana i vana instanca dosljednog ivljenja prema Pismu u njegovoj cjelini (Stari i Novi zavjet), itanog pod prizmom jedinstvenog zakona koji otkriva volju Boju. Takva objava trai askezu i trud u svim uvjetima ivota, a ne samo za one koji izabiru monaki ivot. U konanici radi se o tome da se nasljeduje Isusa Krista koji je sa svojim primjerom probudio ovjeanstvo iz sna grijeha, angairajui ozbiljnu vlastitu volju/slobodu. Sve to je moglo predstavljati samo poticaj da se ini bolje, produbljeno je pak na teoretskom planu obuhvaajui cjelovito itanje onog biti krani. Tako se govor prebacio na govor o stvarnim mogunostima i zaslugama ljudske slobode, na govor o naravi i ulozi milosti Boje, o vrijednosti sakramenata ukoliko posreduju milost. U kranskim rimskim krugovima bila je vrlo estoka rasprava izmeu origenista i antiorigenista, koja se uskoro, nakon Alarikova osvajanja Rima (410.), prebacila u Afriku, u kojoj se privodila kraju stoljetna rasprava izmeu donatista i katolika. Kranski Rim je traio novi ekvilibrij nakon Jovinijanova pokuaja tumaenja kranstva. Ovaj je (osuen u Rimu 392. i u Milanu 393.), naglaavajui zajedniku krsnu milost svih krtenika, osporavao posebne zasluge, a time i posebnu nagradu asketskom izboru ivota u djevianstvu i uzdrljivosti, iji su snani promicatelji u to vrijeme bili Ambrozije i Jeronim. Krug rimskih origenista kojem je na elu bio Pelagije, zahvaljujui Pelagijevoj moralnoj veliini i Celestijevoj dijalektikoj sposobnosti, nudio je,

kao odgovor na Jovinijanov pokuaj, novo jedinstveno i cjelovito razumijevanje kranstva: svaki kranin je pozvan slijediti Krista sve do izbora djevianstva i istoe, a mogunost da to ostvari je u svakom pojedincu. Takvu idealnu sposobnost, koja se radikalno suprotstavljala Jovinijanu, nala je plodan teren na razliitim stranama, proizvodei uinak ovisno o prilikama: U Africi se suprotstavila praksi krtavanja djece drei ga inom bez osobnog voljnog izbora; u plemenitoj obitelji Anicija je potakla osjeaj asti to su podupirali samostane; u samim samostanima koji su, u pelagijanskim idejama, pronalazili poticaj ivjeti i predlagati monaki ivot, koji je Jovinijan tako podcijenio. Dvoznanosti koje je pelagijanska sinteza nosila u sebi nisu se ticale samo tvrdnje glede mogunosti ljudske slobode, nego i nain samog razumijevanja ljudske slobode i posljedica koje su iz toga proizlazile. Pelagijanci, doista, postavljajui izbore slobode u temelj svemu, nijekali su roenje ovjeanstva u istonom grijehu, kao i potrebu svakoga da ve od roenja bude otkupljen u Kristu. Suprotstavili su se stoga praksi krtavanja djece s ciljem oprotenja grijeha (in remissionem peccatorum) drei krtenje samo odreenim posveenjem, a tumaili su, nadalje, da je milost Boja isto to i narav (dar slobodne volje koji ovjek dobiva stvaranjem) - ili isto to i objava onoga to treba initi (Sveto pismo u funkciji objavljenog zakona), to jest kao izvanjska pomo slobodi, - a eventualno su je poimali i kao dobar primjer za nasljedovati (npr. Krist u odnosu na Adama). Pelagijanske dvoznanosti, donesene u Afriku, u dodiru s Augustinovim sakramentalno-ekleziolokim rjeenjima u odnosu na donatistiki spor, a uz pitanje o traducijanizmu vezanom uz problem nastanka due, doivljene su kao nova sablazan u Crkvi ili pak kao novo krivovjerje. Staro Jovinijanovo pitanje o mogunosti da krtenici ne grijee proirilo se uope na mogunost ljudske slobode. Pelagijanski pokret treba promatrati kao pokua globalnog razumijevanja kranstva koji je iziao na vidjelo u provom desetljeu 5. stoljea. Jovinijan, Pelagije i Augustin odravaju temeljne ideje o tome kako promiljati milost Boju i ljudsku slobodu, to jest odnos ovjek-Bog ili pak postavku antropolokog problema u kranstvu koja je u to vrijeme prolazila kroz asketsko poimanje nasljedovanja Krista (sequela Christi). Za Jovinijana milost Boja je dana svima u istoj mjeri; nije podlona tome da je netko primi na osoban nain kao da bi je bilo mogue uveati ovisno ve o asketskom trudu (izbor djevianstva i uzdrljivosti). Za Pelagija milost Boja je samo izvanjska pomo, pomo u smislu stvaranja (slobodna volja), objave (Sveto pismo), oprotenja grijeha (osobnih), dobrog primjera (onog Kristova), ali u svakom sluaju nije unutarnja pomo samoj slobodi da bi mogla biti takva i da bi mogla djelovati na razini zasluga za ivot vjeni. U pelagijanskoj viziji, doista, sloboda ima od stvaranja svoju radikalnu autonomiju u odlukama koje se tiu sudbine. Njezinim izborima, i samo njima, duguje se zasluga da hoe i da ini, te shodno tome i pravedna nagrada od Boga. Za Augustina, milost Boja je samo dobro ljudske slobode: samo po milosti sloboda moe biti takva, a djelujui uz njezinu pomo u podruju dobra moe imati zasluge za ivot vjeni. Preputena sebi, nemajui Boga za uporinu toku, ma kako se zanosila, ne moe drugo nego se otuiti. Pomo koju sloboda prima od milosti ne oznaava ipak da je slobodi oduzeta njezina uloga odluivanja, nego je samo stavljena u situaciju da se moe izraziti na razini slobode, a ne uvjetovanja. Milost doista pomae slobodu kao to prijatelj pomae prijatelju, prilagoavajui se njegovim stvarnim mogunostima. Sloboda, u augustinovskoj viziji, nije apsolut koji se moe ostvariti prvom eljom. Ona poznaje stupnjeve svoga rasta: stanje djeatva (voluntas parva et invalida), kad zna da eli, ali ne poznaje nain i nema jo snage ostvariti; odraslo stanje (voluntas magna et robusta) kad uspijeva ostvariti to eli. Zakljuak Bez daljnjega pelagijanski moralni nauk je imao odreenih pozitivnih vidova. Posebno drage su im bile teme o strpljenju u patnjama, o naputanju svijeta, o ispraznosti ivota, nitavnosti bogatstva, ljepoti kreposti. Zanimljivo je ipak ustanoviti potpunu odsutnost teologije kria. Po njima svetost je cilj koji se dostie zahvaljujui vlastitim naporima bez potrebe milosti Boje. Milost o kojoj je govorio Pelagije nije unutarnja, nego izvanjska, a sastoji se u nauku i primjeru. Moe biti i prosvjetljenje, sasvim intelektualnog karaktera, ali nijeu milost koja pokree volju, jer je volja, po Pelagiju, autonomna. Po njemu kranstvo je samo nauk, pouavanje, a ne pristajanje uz prisutnost koja privlai i obuzima. U grkoj koli pouavali su se temeljni principi antike pedagogije (paideia), prema kojima je dostatna naravna sposobnost (natura), napor volje - prakticiran na intenzivan nain (studium), habitualan (usum) i postojan (exercitium) -, i pouka i primjer uitelja da se doe do kreposti. Bilo donatizam bilo pelagijanizam raaju se iz nepoznavanja i nepriznavanja ljudske slabosti i snage grijeha. Oba nauka su se uzdigla do oholosti, netolerancije i podjele. Sveti Augustin pred ovim zabludama pozvao je na poniznost i na bratsku ljubav, dok je u isto vrijeme ukazivao na nunost da

svi ljudi doive u svojoj nutrini osjeaj milosra prema grenicima. Pelagije je tvrdio da je dunost svakog ovjeka ivjeti bez grijeha (impeccantia), kao rezultat trajnog napora. Tako i pelagijanizam stoji iza uvjerenja da je u ovjekovu narav usaena temeljna mogunost da se moe upraviti i izvriti vlastite izbore sukladno Bojim zapovijedima, ivei bez grijeha. Pelagije je bio uvjerenja da ovjek nema potrebu Boje pomoi, osim one koju je primio kao stvaranje. Nakon stvaranja ovjek je autonoman i ivi neovisno od Boga. Od stvaranja ovjeku je usaena sloboda volje kao korijen koji je odreen, u plodovima koje nosi, svojim izborima. Milost Boja trai svoj prostor u vidu poticaja volji da slijedi Kristov primjer. Stoga veli takoer da Adamov grijeh nije nasljedan. ovjek nema nikakve mrlje na dui u trenutku roenja. Nadalje tvrdi da kazne ovoga ivota su posljedice naih osobnih grijeha a ne nekog zamiljenog istonog grijeha. Adam je bio stvoren smrtan i smrt nije posljedica grijeha, nego je bila predviena za ovjeka od samog poetka stvaranja. Ovim naukom je zanijekao potrebu krtenja djece. Isto tako je ustvrdio da je Krist uitelj svijeta i primjer za ivot, ali nije otkupitelj i spasitelj ovjeka. Temeljne toke su dakle sljedee: Nijekanje istonoga grijeha; Uvjerenje da je volja dostatna za nadnaravne ine; Nijekanje milosti; doputa samo milost prosvjetljenja koja se trai za dobrao djela, ali nije besplatna; Krtenje slui samo da utisne peat pripadnosti vjenoga ivota.

Od Augustinove smrti unaprijed bit e nazvani imenom pelagijanci svi oni koji se budu pozivali na autonomiju ljudske slobode i bit e pod sumnjom da su neprijatelji milosti Boje. Samog Pelagija e doivljavati kao krivovjerca koji je htio proglasiti se slobodnim od milosti Boje ili biti branitelj ljudske slobode. Na isti e nain, u suprotnosti prema pelagijancima, biti smatran braniteljem milosti Boje, ali e ga zato i mnogi sumnjiiti da je zanijekao ljudsku slobodu. Iz takvih insinuacija, nakon Augustinove smrti, rodio se predestinacionizam, koji su mnogi pripisivali njemu, a koji bi se sastojao u tvrdnji da Bog odreuje slobodu ljudi na dobro ili zlo predodreujui ih na raj ili pakao. Bolje poznavanje pelagijanizma ukazuje na stvarnu vrijednost Augustinovih posljednjih spisa, u kojima se ne moe nai naznake za takve tvrdnje, nego samo govori o predodreenju koje je po njemu samo i uvijek dar nekog dobra, bez ikakvih dvosmislica da bi se moglo raditi i o predodreenju na zlo.