NARODNA KNJINICA

VAN REDNO IZDANJE

Dr GUSTAV LE BON

PSIHOLOGIJA GOMILA

ZAGREB 1920.
TISAK KR. ZEMALJSKE TISKARE

Predgovor.
Prijanje nae djelo bilo je posveeno opisu due plemena. U ovomu elimo ispitati' duu gomila. Skup zajednikih karaktera, to no ih nasljedstvo pridaje svim pojedincima nekog plemena, sainjava duu toga plemena. No kad se izvjesni broj tih pojedinaca stopi u gomilu, da zajedno radi, ui nas opservacija, da iz same injenice njihovog zblienja proizlaze izvjesni novi psiholoki karakteri, kojih nije bilo u ple menskim karakterima i koji se od njih bitno odvajaju. Organizirane su gomile uvijek igrale veliku ulogu u ivotu naroda, no ta uloga nije nikad bila tako vana, kao danas. Nesvijesna akcija gomila, koja zamjenjuje svijesno djelovanje poje dinaca, jedna je od glavnih znaajki dananjega vijeka. Pokuao sam, da teki problem gomila razloim na isklju ivo znanstveni nain, to jest da se drim neke metode ne marei za razna miljenja, teorije i doktrine. Drim, da se samo na taj nain moe razotkriti neto istine, pogotovo kad se radi, kao ovdje, o pitanju, koje ivo zaokuplja duhove. Nauenjak, koji nastoji, da utvrdi neki pojav, ne smije se obazirati na interese, koje bi svo jim utvrdjenjima mogao dirnuti. U svom djelu, koje je netom izalo, primjeuje odlini mislilac g. Goblet d'Alviela, da se ja, koji ne spadam ni u jednu suvremenu kolu, nalazim u opreci s izvjesnim zakljucima svih kola. O ovom e se djelu zacijelo moi isto primijetiti. Spadati u koju kolu, znai usvajati njene predrasude i njene teorije. No ipak moram da objasnim itaocu, zato izvodim iz svojih prouavanja druge zakljuke, nego to bi se u prvi mah moglo misliti, da u ih izvesti. Kad na priliku utvrdjujem krajnju duevnu inferiornost gomila, ne izuzevi ni elitne skupine, pa ipak izjavljujem, da bi unato svoj inferiornosti bilo opasno dirati u njihovu organizaciju. Pozorno prouavanje historikih injenica uvijek mi je po kazivalo, da su socijalni organizmi jednako zamreni kao i orga nizmi bia, te da nam nije u vlasti, da ih naglo podvrgnemo du-

TH. RIBOTU,
RAVNATELJU LISTA REVUE PHILOSOPHIQUE, PROFESORU PSIHOLOGIJE NA COLLEGE DE FRANCE-U POSVEUJE U ZNAK OSOBITOG TOVANJA

GUSTAV LE BON

4 bokim promjenama. Priroda je ponekad radikalna, no nikad, kako mi to mislimo i zato je manija velikih reformi neto najpogubnije po narod, makar koliko se te reforme ine u teoriji valjanima. One bi bile korisne tek onda, kad bi se odjednom mogla promijeniti i dua naroda. Samo vrijeme bi moglo imati takovu mo. Ljudima vladaju ideje, osjeaji i obiaji, ono, to je u nama samima. Uredbe i zakoni oitovanja su nae due, izraaj njenih potreba. Proizla zei iz te due, ne bi je uredbe i zakoni mogli promijeniti. Prouavanje socijalnih pojava ne moe se odijeliti od prou avanja naroda, od kojih su ti pojavi proistekli. Filozofski mogu ti pojavi imati apsolutnu vrijednost; u praksi imadu samo relativnu vrijednost. Prouavajui socijalne pojave, valja ih dakle postepeno ispi tivati s dva vrlo razlina stajalita. Tad emo doi do toga, da su izvodi istog razuma vrlo esto u opreci s praktinim razumom. Nema injenica, pa ni fizikih, na koje se ta razlika ne bi mogla primijeniti. Sa stajalita apsolutne istine kocka su i krug nepro mjenljive geometrijske figure, koje se mogu strogo definirati iz vjesnim formulama. Sa stajalita naega oka pako, mogu te geome trijske figure poprimiti vrlo razliite oblike. Perspektiva moe prometnuti kocku u piramidu ili U etvrokut, krug u elipsu ili u ravni pravac i ti uobraeni oblici 'mnogo su vaniji za promatranje od zbiljskih oblika, jer su to jedini oblici, koje vidimo i koje foto grafija i slikarstvo mogu reproducirati. Irealnost je u mnogom sluaju istinitija od realnosti. Zamiljati predmete u njihovim to nim geometrijskim oblicima, znailo bi deformirati prirodu i uiniti je takvom, da se ne bi mogla prepoznati. Zamislimo li svijet, gdje stanovnici ne bi umjeli drugo, nego kopirati ili fotografirati predmete, ne mogavi ih opipati, to bi oni vrlo teko nadoli na toan pojam o njihovom' obliku. Poznavanje ovog oblika, koje bi. bilo pristupano samo malomu broju nauenjaka, bilo bi uostalom od vrlo slabog interesa. Filozof, koji ispituje socijalne pojave, ne smije smetnuti s uma, da oni uz svoju teoretsku vrijednost imadu i prekticnu, te da s gledita evolucije civilizacija imade samo potonja neku va nost. Kad to utvrdi, mora biti vrlo obziran u zakljucima, koje bi mu u prvi mah nametala logika. Ovu mu rezervu nalau jo i drugi momenti. Kompliciranost socijalnih injenica je tolika, da ih. ne moemo obuhvatiti u njihovoj cjelini i predvidjati uinke njihovog uzajamnog utjecaja. Pored toga se ini, da se iza vidljivih injenica ponekad kriju tisue ne vidljivih uzroka. Vidljivi socijalni pojavi oito su rezultantom golemog nesvijesnog rada, koji je od vee esti nepristupaan naoj analizi. Vidljivi .se pojavi mogu uporediti s valovima, koji na povrini oceana uzrokuju podzemne potrese, kojima je ocean sjeditem, a koje mi ne poznajemo. Ispitujemo li gomile po veini njenih djela, one nam najee razotkrivaju vrlo inferiorni mentalitet, no ima i drugih injenica, gdje nam se ini, da njima upravljaju one tajanstvene sile, koje su stari nazivali usudom, prirodom, providnou, a koje mi nazivamo glasom mrtvih i kojima ne moemo oporei moi, iako ne poznamo njihovu bit. Ponekad e se initi, da se u grudima naroda nalaze latentne sile, koje ih pokreu. Ima li primjerice ita kompliciranije, loginije i, divnije od jezika? A odakle proistjee ta tako dobro organizirana i tako suptilna stvar, nego iz nesvijesne due gomila? Najueniji akademiari, najuvaeniji gramatiari s tekom mukom utvrdjuju zakone, koji vladaju tim jezicima i ne bi bili podobni, da ih sami stvore. A jesmo li sigurni, da su genijalne ideje velikana iskljuivo njihovo djelo? One bezuvjetno proizlaze iz pojedinih duhova, ali tisue zrnaca praha, koje sainjavaju naplavu, u kojoj su te ideje nikle, nije li to bila dua gomila, koja ih je uobliila? Gomile su" bez sumnje uvijek nesvijesne; no i ta nesvijesnost moe biti jedna od tajni njihove snage. U prirodi vre bia, koja su podvrena iskljuivo nagonu, djela, koja nas svojom div nom kompliciranou pune udivljenjem. Razum je ovjeanstvu previe nov pojam i jo previe nedotjeran, a da bi nam mogao razotkriti i nadomjestiti zakone nesvijesnosti. U svim naim inima ima nesvijesnost golemu ulogu, a razum vrlo malenu. Nesvijesnost utjee kao sila, koja je jo nepoznata. elimo li dakle ostati u uskim, no sigurnim granicama stvari, koje nauka moe razabrati, te ne emo li lutati neizvjesnim kraje vima i predavati se ispraznim hipotezama, moramo naprosto utvr diti pojave, koji su nam pristupani i ograniiti se na to utvrdjenje. Svaki zakljuak, koji bismo izveli iz svojeg promatranja, najee je preuranjen, jer iza pojava, koje dobro vidimo, ima drugih, koje zlo vidimo, a iza ovih ima moda i takovih, koje uope ne vidimo.

PSYCHOLOGIE DES FOULES

Psihologija gomila.
UVOD. Era gomila.
Evolucija sadanjega doba. Velike promjene civilizacije posljedice su promjena u miljenju naroda. Moderno vjerovanje u mo gomila. Ono mijenja tradicionalnu politiku drava. Nune posljedice moi gomila. One mogu imati samo razornu ulogu. Po njima dolazi do rasula civilizacija, koje su se preivjele. Openito nepoznavanje psihologije gomila. Vanost prouavanja gomila po zakonodavce i dravnike. Veliki prevrati, koji dolaze prije promjena civilizacije, kao na priliku pad rimskoga carstva i osnutak arapskoga carstva, ine se na prvi pogled, kao da su determinirani poglavito znatnim po litikim promjenama: invanzijama naroda ili obaranjem dinastija. No pozornije prouavanje ovih dogadjaja pokazuje, da se iza nji hovih prividnih uzroka kao realni uzrok najee krije duboka pro mjena miljenja naroda. Pravi historiki prevrati nisu oni, kojima se divimo zbog njihove veliine i estine. Uistinu vane promjene, naime one, iz kojih proizlazi obnova civilizacija, zbivaju se u idejama, shvaanjima i vjerovanjima. Veliki historiki dogadjaji vidljivi su efekat nevidljivih promjena u ljudskom miljenju. Ovi se veliki dogadjaji oituju tako rijetko zato, jer svako je pleme najpostojanije u hereditarnim osnovima miljenja. Dananje razdoblje donosi jedan od onih kritinih mome nata, kad je miljenje ljudsko na putu da se promijeni. Temeljem ove promjene dva su osnovna faktora. Prvi je destrukcija religioznih, politikih i socijalnih vjerovanja, iz kojih proizlaze sva poela nae civilizacije. Drugi je stvaranje sasvim novih ivotnih uvjeta i miljenja uslijed modernih otkria na ograju znanosti i industrije.

Budui da su ideje prolosti iako napolak razorene jo uvijek vrlo mone, a ideje, koje bi ih imale nadomjestiti, tek u razvitku, predouje moderno doba razdoblje prelaza i anarhije. Nije medjutim lako kazati, to bi moglo jednog dana izai iz toga malo kaotinoga razdoblja. Koje e biti osnovne ideje, na kojima e se sazdari drutva, koja e slijediti za naim? Zasad to jo ne znamo. No ve i sada dobro vidimo, da e ta drutva za svoju organizaciju morati raunati s novom silom, koja je posljednji suveren modernoga doba: silom gomila. Iz ruevina tolikih ideja, koje su se nekad smatrale pravima, a koje su danas mrtve i to likih vlasti, koje su revolucije postepeno skrile, iskrsnula je ova sila sama i ini se, da e doskora absorbiratj sve ostale. U vrijeme, kad su se uzdrmala i izginula sva naa stara vjerovanja, kad se stari stupovi drutva pomalo rue, mo gomila je jedina sila, koju nita ne ugroava i kojoj ugled moe samo rasti. Doba, u koje stupamo, bit e uistinu e r a g o m i l a . Jedva jedno nas stoljee dijeli od vremena, kad su glavni faktori dogadjaja bili tradicionalna politika drava i suparnitva vladalaca. Miljenje gomila nije mnogo, a ponajee i uope nije dolazilo u obzir. Danas vie ne vrijede politike tradicije, indi vidualne tenje suverena i njihova suparnitva, ve je naprotiv glas gomila zadobio svu vanost. Taj glas nalae kraljevima, kako da se dre i oni taj glas nastoje da shvate. Danas ve o sudbini naroda ne odluuju vladalaka vijea, ve dua gomila. Pristup pukih slojeva u politiki ivot, to jest, u realnost, njihovo postepeno preobraavanje u vodee klase, jedna je od naj oitijih znaajki naeg prelaznog razdoblja. Taj pristup nije za pravo oznaen openitim pravom glasa, koji ve odavna ima slab utjecaj, a kojim se moe vrlo lako upravljati. Postepeno radjanje moi gomila promicala je u poetku propagacija izvjesnih misli, koje su se pomalo upile u duhove, zatim postepeno udruivanje pojedinaca u svrhu oivotvorenja teoretskih zamisli. Udruivanjem s,u gomile napokon uobliile ideje, iako ne sasvim ispravne, ali vrlo primjerene njihovim interesima i stekle svijest o svojoj snazi. One osnivaju sindikate, pred kojima pomalo kapituliraju sve vlasti, burze za rad, koji ne marei za ekonomske zakone, nastoje da za vladaju uvjetima rada i naplate. One alju na mjerodavna mjesta svoje predstavnike, liene svake inicijative, svake neovisnosti i od vee esti upuene samo na to, da budu tumai udruga, koje su ih izabrale.

8
Danas postaju zahtjevi gomila sve vie odredjeni i idu iz ravno za tim, da stubokom prevrnu sadanje drutvo i da ga pri vedu onom primitivnom komunizmu, koji je vladao kod svih ljud skih skupina prije svitanja civilizacije. Ogranienje radnih satova, izvlatenje rudnika, eljeznica, tvornica i zemljita; jednaka raz dioba svih produkata, eliminacija svih viih klasa u probit pukih klasa itd. Ovo su eto njihovi zahtjevi. Gomile nisu podobne, da mnogo mudruju, ali su vrlo podesne za akciju. Njihovom sadanjom organizacijom postala je njihova snaga golemom. Dogme, koje nam se pred oima radjaju, doskora e zadobiti mo starih dogmi, to jest: tirjansku i suverenu snagu, koja ih titi od razglabanja. Boansko pravo gomila zamijenit e boansko pravo kraljeva. Pisci, koji rade u prilog naoj dananjoj buroaziji, oni koji najbolje zastupaju njene neto skuene ideje, njene kratke poglede, njen nagli skepticizam, njenu malo pretjeranu sebinost, gube svoj mir pred novom silom, koju vide, kako raste, te u svom nastojanju, da suzbiju nesredjenost duhova, upravljaju oajne pozive na mo ralne sile crkve, od kojih su nekad toliko zazirali. Govore nam o bankrotu znanosti i vraajui se pokajniki iz Rima, hoe da nas poue otkrivenim istinama. No ovi novi obraenici zaboravljaju, da je ve prekasno. Ako ih je uistinu zahvatila milost, ne bi ona mogla imati iste moi nad duama, koje su dosad slabo marile za ono, to je proelo te nove pobonike. Gomile danas vie ne e bogova, kojih juer i oni nisu htjeli i koje su pomagali ruiti. Nema te boanske ni ljudske sile, koja bi mogla prisiliti rijeke, da se vrate svome izvoru. Znanost nije bankrotirala i nema uloge u dananjoj anarhiji duhova, kao ni u novoj sili, koja se iz te anarhije izdie. Ona nam je obeala istinu, odnosno barem poznavanje relacija, koje na um moe da shvati, ona nam nikad nije obeala mir ni sreu. U svom suverenom nehaju prema naim osjeajima, ne mari ona za nae jadikovke. Naa je dunost, da se trsimo s njom ivjeti, budui da nam nita ne bi moglo vratiti iluzije, koje je ona odagnala. Univerzalni simptomi, koji se mogu primijetiti kod svih na roda, pokazuju nam nagli porast moi gomila i ne doputaju nam, da pretpostavimo, da e ta sila doskora prestati rasti. Makar to nam ona donese, moramo to preturiti. Svako raspredanje protiv nje puke su i isprazne rijei. Dakako, da je mogue, da ta uloga gomila oznauje jednu od posljednjih etapa zapadnih civilizacija, potpuni povratak u razdoblja konfuzne anarhije, to, kako se ini, mora uvijek da prethodi nastajanju svakoga novoga drutva. Kako da to sprijeimo? Dosad su velika rasula civilizacija, koje su se preivjele, najjasnije odredila ulogu gomila. I uistinu ne javlja se tek danas ta uloga na svijetu. Historija nas ui, da u asu, poto moralne sile, na kojima je stajala neka civilizacija, izgube svoju vlast, izvruju konani raspad nesvijesne i brutalne gomile, koje se dosta opravdano nazivaju barbarskima. Civilizacije su dosad stvarale i promicale male intelektualne aristokracije, no nikad gomile. Go mile nemaju druge podobnosti, nego da razaraju. Njihovo gospod stvo uvijek predouje barbarsku fazu. Civilizacija sadrava u sebi utvrdjena pravila, zapt, prelaz od instinktivnog k racionalnom, predvidjanje budunosti, te vii stepen kulture, sve same uvjete, koje gomile, preputene samima sebi, nisu nikad mogle ostvariti. One svojom iskljuivo razornom silom djeluju poput mikroba, koji pridonose rastvaranju bolesnoga tijela ili leine. Kad je zdanje neke civilizacije crvima istoeno, uvijek ga gomile obaraju. Tada se javlja njihova glavna uloga i tada izgleda, kao da je filozofija broja jedina filozofija historije. Da li e se isto dogoditi s naom civilizacijom? Toga se moemo bojati, ali to jo ne moemo znati. Bilo kako bilo, moramo se pripraviti, da preturimo vlada vinu gomila, jer su kratkovidne ruke postepeno oborile sve bari jere, koje bi ih mogle zadrati. Ove gomile, o kojima se poinje toliko govoriti, vrlo slabo poznajemo. Zvanini psiholozi, koji su ivjeli daleko od njih, uvijek su ih ignorirali, a kad su se njima u posljednje vrijeme bavili, prou avali su ih samo sa stajalita zloina, to bi ih one mogle poi niti. Bez sumnje ima zloinakih gomila, no ima i estitih gomila, herojskih gomila i raznih drugih. Zloini gomila predouju samo jedan posebni sluaj njihove psihologije i tko prouava samo nji hove zloine, ne poznaje mentalni sastav gomila, kao to ne bi poznavao ni mentalni sastav pojedinca, opisujui samo njegove poroke. Da pravo kaemo, svi su gospodari svijeta, svi osnivai re ligija ili carevina, apostoli svih vjerovanja, najodliniji drav nici i u ednijim sferama jednostavni proelnici manjih ljud skih sklopova, uvijek bili nesvijesni psiholozi, koji su duu gomila esto vrlo pouzdano poznavali. I upravo zato, jer su je dobro

10
poznavali, postajali su lako gospodarima. Napoleon je divno po znavao psihologiju gomila svoje zemlje, gdje je vladao, no nije potpuno shvaao psihologiju gomila, koje su pripadale raznim dru gim plemenima1) i zato, jer ih nije poznavao, upustio se u rato vanja naroito u panjolskoj i u Rusiji, gdje su njegovu mo zadesili udarci, koji su je morali doskora oboriti. Poznavanje psihologije gomila danas je posljednje utoite dravnika, koji hoe, ne da vlada gomilama to je ve postalo preteko, ve da barem one ne zavladaju njime. Samo ako se malo zadubimo u psihologiju gomila, moi emo razumjeti, kako zakoni i uredbe imadu malo utjecaja na njih; kako su gomile nepodobne, da imadu kakvo drugo miljenje izim onoga, koje im je nametnuto, da se gomile ne mogu voditi pravilima, koja su utvrdjena na istoj teoretskoj pravinosti, ve samo onim, to ih moe impresionirati i zavesti. Ako na priliku zakonodavac eli uvesti neki novi porez, hoe li odabrati onaj, koji e teoretski biti najpravedniji? Nipoto! Ono, to je najnepravednije, moe u praksi biti po gomile najbolje. Ako se to jo i najmanje osjea i prividno je najmanje teko, moi e se lako provesti. S ovog e razloga go mila mirno primiti kakav indirektni porez, makar kako bio neumjestan, jer ga valja danomice neznatnim svotama plaati od predmeta, sto se troe, te on ne dira navika gomile i ne razdrauje je. Smije nite takav porez razmjernim porezom na plae ili druge dohotke, koji se ima platiti na jedanput, pa ete vidjeti, kako e doi do jednodunih prosvjeda, makar da je taj porez i deset puta laki od prvanjega. One neznatne i neosjetljive svotice, to se danomice plaaju, sainjavaju zapravo relativno visoku svotu, koja e se i niti golemom i podsticati nezadovoljstvo onoga dana, kad e se morati da plati. Ona ne bi bila manja, ni da se je danomice filir po filir metala na stranu, ali ovakav ekonomski postupak predouje izvjesno predvidjanje, za koje su gomile nepodobne. Navedeni primjer jedan je od najjednostavnijih, a njegova se ispravnost lako poima. Ovo nije izmaklo pozornosti psihologa kakav je bio Napoleon, no zakonodavci, koji ne poznaju duu gomila, ne ) Njegovi najbolji savjetnici nisu je takodjer bolje pozna vali. Talleyrand mu je pisao, da e panjolska pozdraviti njegove vojnike kao osloboditelje. A doekala ih je kao divlje zvijeri. Psi'holog, koji bi poznavao nasljedne nagone toga plemena, bio bi lako predviao taj doek.
x

e to moi primijetiti. Njima nije iskustvo dovoljno pokazalo, da se ljudi nikad ne vode propisima istoga razuma. Moglo bi se navesti jo i mnogo drugih primjena psihologije gomila. Poznavanje te psihologije baca najivlje svijetlo na velik broj historikih i ekonomskih pojava, koji su bez nje sasvim nera zumljivi. Imat u prilike pokazati, da je i najvei na moderni hi storiar, g. Taine, ponekad nepotpuno shvatio dogadjaje nae velike revolucije, samo zato, jer nije nikad pomiljao na to, da prouava duu gomila. On se u prouavanju tog zamrenog razdoblja posluio deskriptivnom metodom prirodoslovca; no medju pojavima, to ih ispituju prirodoslovci, nemaju uloge moralne sile. A ba te sile sainjavaju glavna pokretala historije. Dakle ve i s praktinog je gledita potrebno, da se pokuamo pozabaviti psihologijom gomila. No to bi ona zavrjedjivala i onda, kad bi se radilo samo o interesu iste radoznalosti. Jednako je za nimljivo odgonetati pokretala ljudskih djela, kao i ralaniti kakvu rudu ili biljku. Naa studija o dui gomila bit e samo kratka sinteza, jedno stavni skup naih istraivanja. Ne e pruiti vie, nego nekoliko sugestivnih gledita. Drugi e bolje izorati brazdu. Mi ovdje samo obiljeujemo djeviansku jo zemlju.1) 1) Rijetki autori, koji su se bavili psiholokim ispitivanjem gomila, inili su to, kako sam vie istaknuo, samo s kriminalnog stajalita. Budui da ja nisam ovom predmetu posvetio u ovom djelu vie od kratkog poglavlja, upuujem itaoca s obzirom na ovo pi tanje, na studije od Tarde-a i na djelce od Sighelea: Les foules criminelles. Ovo posljednje djelo ne sadraje samo osobne misli autorove, ve obuhvata kompilaciju fakata, koji e dobro doi psi holozima. Uostalom moji su zakljuci o kriminalitetu i moralu gomila sasvim opreni od onih, to ih usvojie navedena dva pisca. U narednom u djelu La Psychologie du Socialisme predo iti vane konsekvencije zakona, koji vladaju psihologijom gomila. Ovi zakoni nalaze uostalom primjenu u najrazliitijim predmetima. Ravnatelj kraljevskog konservatorija u Bruselju, A. Gevaert iznio je nedavno vanu primjenu zakona, koje smo predoili, u djelu o glazbi, oznaenom po njemu vrlo umjesno: umjetnost gomila. Vaa dva su me djela, pie mi vrli taj profesor, aljui mi svoj memoar, dovela na rijeenje problema, koji sam dosad smatrao nerjeivim, odgonetao sam zaudnu podobnost svih gomila, da osje aju kakvo glazbeno djelo, bilo ono novo ili staro, domae ili strano,

12

13

PRVA KNJIGA.

Dua

gomili

PRVO POGLAVLJE.

Openite karakteristike gomila.

Psiholoki zakon njihovog duevnog jedinstva.
to sainjava gomilu s psiholokog stajalita. Brojno sa kupljanje pojedinaca ne dostaje, da sastavi gomilu. Posebni ka rakteri psiholokih gomila. Stalna orientacija ideja i osjeaja kod pojedinaca, koji sainjavaju gomile i nestajanje njihove osob nosti. Gomilom uvijek ravna nesvijesnost. Nestajanje ivota mozga i prevlast ivota modine. Padanje inteligencije i potpuna promjena osjeaja. Promijenjeni osjeaji mogu biti bolji i gori od onih u pojedinaca, od kojih je gomila sastavljena. Gomila je jednako lako junaka, kao -i zloinaka. U obinom smislu predouje rije gomila skup pojedinaca bez obzira na njihovu narodnost, zvanje ili spol i bez obzira na sluaj', koji ih je okupio. S psiholokog stajalita dobiva izraz gomila sasvim drugo znaenje. U izvjesnim konkretnim prilikama i samo u tim prili kama ima nagomilavanje ljudi nove znaajke, koje se u mnogom razlikuju od onih, to ih imadu pojedinci, koji sainjavaju taj skup. Svijesne osobnosti nestaje, osjeaji i ideje svih pojedinaca upravljene su u istom smjeru. Nastaje skupna dua, bez sumnje prolazna, no jednostavno ili komplicirano, samo ako se ono lijepo izvodi i po glazbenicima, kojima ravna oduevljeni prvak. G. Gervaert pre krasno predouje, zato neko djelo, koje ostaje nerazumljivo sta rim muziarima, koji itaju partituru u osami svoje radne sobe, mogu napreac shvatiti sluaoci, koji nemaju pojma o kakvoj teh nikoj kulturi. On jednako dobro predouje, zato ti estetski doj movi ne ostavljaju nikakva traga. Koliko ja znam, nije se nikad napisalo o glazbi nita sugestivnije, nego to su kratke stranice ovog vrlog profesora.

koja predouje sasvim odredjene znaajke. Skup je tada postao ono, to u ja u nedostatku boljega izraza nazivati organiziranom go milom. Ona sainjava jedno bie i podvrgnuta je z a k o n u du evnog jedinstva gomila. Jasno je, da samom injenicom, to se mnogo pojedinaca nadje sluajno na okupu, oni ne dobivaju znaaj organizirane go mile. Hiljadu pojedinaca, koji se sluajno okupe na kakvom javnom trgu, bez odredjene svrhe, nikako ne sainjava gomilu s psiholo koga gledita. Da dodje do specijalnih karaktera, treba utjecaja izvjesnih podraaja, kojima emo odrediti narav. Nestajanje svijesne osobnosti i orijentacija osjeaja i misli u odredjenomu smislu, u emu se nalaze prvi znaci gomile, koja e se organizirati, ne zahtijeva uvijek istodobno prisue vie poje dinaca na jednoj toki. Hiljade odijeljenih pojedinaca mogu u iz vjesnim asovima, pod dojmom izvjesnih estokih emocija, kao to je na priliku kakav veliki narodni dogajaj, dobiti znaajke psiho loke gomile. Tada dostaje, da ih ujedini makar kakav sluaj, da njihova djela takodjer poprime posebne znaajke djela gomila. U izvjesnim momentima moe i pol tuceta ljudi sainjavati psiholoku gomilu, dok je ne mogu obrazovati ni stotine ljudi, koje je sluaj okupio. U drugu ruku, moe cijeli jedan narod, bez svakog vi dljivog nagomilavanja, pod dojmom izvjesnih utjecaja postati go milom. Kad je psiholoka gomila sastavljena, zadobiva ope, pri vremene, ali odredjene karaktere. Ovim opim karakterima pridru uju se posebni, promjenljivi.karakteri, prema elementima, od kojih je gomila sastavljena i koji joj mogu preinaiti duevni sastav. Psiholoke su gomile podesne za klasifikaciju i kad se bu demo pozabavili tom klasifikacijom, vidjet emo, da heterogena gomila, to jest takva, koja je sastavljena od razronih elemenata, predouje s homogenim gomilama, naime onima, koje su sasta vljene od vie ili manje slinih elemenata (sekte, kaste i klase), za jednike karaktere i pored tih zajednikih karaktera i osobitosti, koje doputaju, da se po njima razlikuju. No prije, nego to se pozabavimo raznim kategorijama go mila, moramo u prvom redu ispitati karaktere, koji su svima zaje dniki. Postupat emo kao prirodoslovac, koji poinje opisivati openite znaajke, zajednike svim pojedincima neke porodice, a tek iza toga se bavi posebnim znaajkama, po kojima se razlikuju rodovi i vrste, od kojih se porodica sastoji.

15
Nije lako tono opisati duu gomila, jer se njena organi zacija mijenja ne samo prema plemenu i sastavu zajednica, ve i prema prirodi i stepenu podraaji, kojima su te zajednice podvrene. No ista potekoa nastaje i u psiholokom prouavanju bilo kojeg pojedinca. Samo u romanima nalazimo pojedince, gdje sa stalnim karakterom prolaze ivotom. Samo jednolinost milieu-a stvara prividnu jednolinost karaktera. Na drugom sam mjestu predoio, da sve duevne konstitucije imadu u sebi karakternih mogunosti, koje se mogu oitovati, im se naglo promijeni milieu. Zato su se medju najbjesnijim lanovima Konventa nalazili i be zazleni gradjani, koji bi u redovitim prilikama bili mirni odvjet nici i dobri inovnici. Poto je oluja prola, oni su opet poprimili svoj normalni znaaj mirnih gradjana. Napoleon je med njima naao svoje najpokornije sluge. Budui da ne moemo ovdje ispitati sve stepene obrazovanja gomila, uoit emo naroito one, koji su posljednji u fazi pot- pune organizacije. Na taj emo nain vidjeti, to one mogu postati, no ne, to one gdjekad jesu. Samo u toj odmakloj fazi organizacije javljaju se na nepromjenljivim i gospodujuim osnovima plemena, izvjesni novi i posebni karakteri, te se izvruje orientacija svib osjeaja i misli zajednice u istomu smjeru. Tek onda se oituje ono, to sam vie nazvao p s i h o l o k i m z a k o n o m d u e vnog jedinstva gomila. Medju psiholokim karakterima gomila ima takovih, koje one mogu predoiti kao zajednike izoliranim pojedincima; drugi su naprotiv apsolutno posebni i nalaze se samo kod zajednica. Ovo su oni specijalni karakteri, koje emo prije ispitati, da im ' bolje istaknemo vanost. injenica, koja najvie udara u oi kod psiholoke gomile, je ova: makar kakvi su pojedinci, koji je sainjavaju, makar kako su srodni ili nesrodni u nainu ivota, zanimanju, znaaju ili inte ligenciji, oni ve samom injenicom, koja ih je preobrazila u go milu, dobivaju neku zajedniku duu, kojom osjeaju, misle i rade na nain sasvim razliit od onoga, kojim bi mislio, osjeao i radio svaki od njih zasebno. Ima ideja, osjeaja, to nastaju ili se pre tvaraju u djela samo kad su pojedinci u gomili. Psiholoka je go mila privremeno bie, sastavljeno od heterogenih elemenata, koji su se na as stopili, sasvim kao to i stanice, koje sainjavaju neko ivo tijelo, ine svojim .udruenjem novo bie, koje oituje znaajke, koje se uvelike razlikuju od onih, to ih ima svaka od tih stanica. Suprotno je miljenje, koje je za udo poteklo iz pera tako pronicavog filozofa, kakav je bio Herbert Spencer: u agregatu, koji sainjava gomilu, nema zbroja i prosjenosti elemenata, ve se tu kombiniraju i stvaraju novi karakteri, kao to se i u kemiji izvjesni elementi, na priliku baze i kiseline, kad se sastave, sta paju u novo tijelo, koje imade sasvim druge svojine od tijela, koja su ga sainila. Lako je konstatirati, koliko se pojedinac u gomili razlikuje od izoliranoga pojedinca, no manje je lako otkriti razloge te razlinosti. Da se barem uzmognu razabrati ovi uzroci, valja se u prvom redu sjetiti one utvrde moderne psihologije, koja veli, da ne samo u organikom ivotu, ve i u funkcioniranju inteligencije igraju nesvijesni pojavi vrlo zamanu ulogu. Svijesni ivot duha predo uje samo malen dijelak naprama njegovomu nesvijesnomu ivotu. Najsuptilniji analizator i najpronicavi posmatra moe otkriti samo malen broj nesvijesnih pokretala, koja ga vode. Naa svijesna djela proizlaze iz nesvijesnog substrata, koji stvaraju u prvom redu utjecaji nasljedstva. Taj substrat obuhvata bezbrojne, od pre daka batinjene ostatke, koji sainjavaju duu plemena. Iza pri znatih uzroka naih djela ima bez sumnje tajnih uzroka, koje ne priznajemo, no iza tajnih uzroka ima mnogo jo tajnijih, koje i sami ne poznajemo. Naa svakidanja djela nisu od vee esti drugo, nego efekat sakrivenih pokretala, koja i mi ne poznamo. Po nesvijesnim elementima, koji uobliuju duu plemena, dolazi do slinosti izmedju svih pojedinaca istoga plemena, dok razlika izmed njih nastaje uslijed svijesnih elemenata, plodova odgoja i naroito izuzetnog nasljedstva. Ljudi, koji su najrazroniji svojom inteligencijom, imadu ipak vrlo sline nagone, strasti i osjeaje. U svemu, to je pitanje osjeaja: u vjeri, politici, mo ralu, sklonostima i antipatijama itd., vrlo rijetko nadmauju najodliniji ljudi niveau najobinijih individua. Izmedju velikoga matematiara i njegovog postolara moe u pogledu intelektualnom postojati jaz, no s obzirom na karakter, razlika je od vee esti nikakva ili vrlo slaba. A to su upravo one openite osobine karaktera, kojima upravlja nesvijesnost i koje se nalaze u veine normalnih poje dinaca neke rase u gotovo istom stepenu, a koje kod gomilaizbijaju. U kolektivnoj dui nestaju intelektualne podobnosti poje-

17
dinaca, a prema tomu i njihova individualnost. Heterogenost se utapa u homogenosti i nesvijesne osobine gospoduju. Upravo ovo izbijanje obinih osobina objanjuje nam, zaSto gomile nikad nisu kadre, da izvre djela, koja zahtijevaju vei stepen inteligencije. Odluke od openitoga interesa, to bi ih stvorio skup odlinih ljudi, koji se u pojedinostima razlikuju, ne natkriljuju ba izrazito odluke, koje bi stvorio skup proste svjetine. Oni zapravo mogu zajedno oitovati samo one prosjene osobine, koje svatko posjeduje. U gomilama se nagomilava .ogranienost, a ne duh. Zacijelo nije cijeli svijet onaj, koji kako se esto po navlja ima vie duha od Voltaire-a, ali zacijelo ima Voltaire vie duha od cijeloga svijeta, ako pod cijelim svijetom valja ra zumijevati gomile. No kad bi se pojedinci u gomili ograniili na' to, da po mijeaju obine osobine, u koliko ih svaki od njih ima, oitovala bi se naprosto prosjenost tih osobina, a ne bi se, kako smo mi ustvrdili, stvorili novi karakteri. Kako da se uglave ti novi ka rakteri? To nam je sada ispitati. Razni uzroci odrejuju pojavu ovih specijalnih karaktera gomila, koji se u izoliranih pojedinaca ne nalaze. Prvi se sastoji u tom, to pojedinac u gomili ve zbog samoga broja dobiva osjeaj nesavladive moi, koji mu doputa, da se predaje nagonima, koje bi sam obuzdao. On e se s tim manje trsiti, da ih obuzda, to je gomila bezimena, a dosljedno tomu i neodgovorna; osjeaja odgo vornosti, koji uvijek sputava pojedince, potpuno nestaje. . Drugi uzrok: zaraza, jednako upliva, da odredi kod gomila oitovanje specijalnih karaktera, a u isto vrijeme i njihovu orijen taciju. Zaraza je pojav, koji se moe lako utvrditi, ali ne i obja sniti, a koji valja pripojiti hipnotikim pojavima, koje emo sada istraiti. U gomili je svaki osjeaj, svaki in zarazan i to tako zarazan, da pojedinac vrlo lako rtvuje svoj interes zajednikoj probiti. To je podobnost, koja je u opreci s prirodom ovjeka i za koju on nije podoban, ve ako se nalazi u gomili. Trei uzrok, a taj je najvaniji, odredjuje u pojedincima u gomili specijalne karaktere, koji su ponekad sasvim opreni od karaktera izoliranog pojedinca. Hou da govorim o sugestivnosti, kojoj je gore spomenuta zaraza pukim rezultatom. Da se taj pojav shvati, valja drati na umu izvjesna nova otkria fiziologije. Danas ve znamo, da se raznim postupcima moe pojedinac dovesti u takvo stanje, da izgubi svu svoju svijesnu osobnost i da se pokorava svim' sugestijama operateura, koji mu ju je oteo, te da ini djela, koja su najopreznija njegovomu zna aju i navikama. Vrlo pomna istraivanja oito dokazuju, da po jedinac, koji ve neko vrijeme tone u burnoj gomili, dolazi doskora uslijed struja, koje iz nje naviru ili iz sasvim drugih uzroka, koje mi ne poznajemo u neko posebno stanje, koje u mnogom nalii na neku opinjenost, u kojoj se nalazi hipnotizirani, kad je u rukama hipnotizera. U hipnotizovanoga je paraliziran ivot mozga i on postaje robom svih nesvijesnih akcija svoje kimene modine, kojom hipnotizer po miloj volji upravlja. Svijesne je osobnosti potpuno nestalo, izgubila se sva volja i prosudjivanje. Svi osjeaji i misli orientiraju se u smjeru, to ga hipnotizer odredi. Gotovo u ovakvom se stanju nalazi i pojedinac, koji je dijelom psiholoke gomile. On nije vie svijestan svojih djela. Kod njega, kao i kod hipnotizovanoga, izvjesne su podobnosti unitene, a druge se mogu dovesti do stepena krajnje eksaltacije. Pod doj mom sugestije on e se s neodoljivom estinom baciti na vrenje izvjesnih ina. Ova je estina jo neodoljivija kod gomila, nego kod hipnotizovanog bia, jer sugestija, koja je ista za sve po jedince, sve vie raste, postajui uzajamna. Individualnosti, koje bi u gomili posjedovale dosta snanu osobnost, da se opru su gestiji, brojano su preslabe, a da bi se mogle boriti protiv bujice. U najboljem sluaju mogle bi pokuati diverziju kakvom drugom sugestijom. Uslijed toga je na priliku gdjekoja sretna rije ili zgodna slika ponekad odvratila gomile od najkrvolonijih ina. Prema tomu: nestajanje svijesne osobnosti, prevlast nesvi jesne osobnosti, orientacija osjeaja i ideja u istom smislu suge stijom i zarazom, tenja, da se sugerirane ideje neposredno pro metnu u djela, ovo su glavne znaajke pojedinca u gomili. On nije vie onaj, koji je bio, on je postao automatom, koga vie ne vodi njegova volja. Ve i samom injenicom, da je dijelom organizirane go mile, silazi ovjek za vie stepenica niz ljestve civilizacije. Izoliran je moda bio kulturno bie, u gomili je barbar, to jest igraka nagona. U njega je spontanost,, estina, divljatvo, a i zanos i ju natvo primitivnih bia. On je sklon, da im se priblii ak i a lakoom, kojom ga mogu impresionirati rijei, slike to bi ostalo sasvim bez djelovanja na izolirane pojedince, koji sainja vaju gomilu te da se dade navesti na ine, koji su u opreci s

njegovim najoitijim i najpoznatijim obiajima. Pojedinac u go mili je zrno pijeska medju drugim zrnjem pijeska, kojima vjetar po miloj volji gospodari.. I zato se dogadja, da porotna sudita donose osude, koje ne bi ni jedan lan suda sam stvorio, zatim da parlamentarne skupine prihvaaju zakone i uredbe, koje bi zabacio svaki pojedini lan, od kojih su sastavljene. lanovi Konventa bili su zasebice prosvijetljeni gradjani, mirnih navika. Udrueni u gomilu nisu oklijevali, da potvrdjuju najmahnitije predloge i da alju pod gilotinu i one, koji su oito bili neduni. ta vie: oni su opreno od svih svojih interesa odustali od svoje nepovrjedivosti i sami se decimirali. No pojedinac u gomili ne odvaja se samo ovim inima bitno od samoga sebe. Prije nego to je izgubio svu svoju nezavisnost, promijenie se njegove ideje i osjeaji, a preobraenje je tako duboko, da je prometnulo krtca u rasipnika, skeptika u onoga, to vjeruje, potenjaka u zloinca, nitkova u junaka. Odreknue od svih povlastica, koje je plemstvo izglasalo znamenite noi od 4. kolovoza 1789., ne bi zacijelo bio nikad prihvatio ni jedan o njegovih lanova zasebice. Iz svega, to je dosad reeno, zakljuujemo, da je gomila intelektualno uvijek inferiornija od izoliranog ovjeka, no da ona s obzirom na osjeaje i ine, to ih ti osjeaji izazivaju, moe prema prilikama biti bolja ili gora. Sve ovisi o nainu, kako je gomila sugestionirana. Ovo su potpuno previdjeli pisci, koji su gomile prouavali samo s kriminalnog gledita. Gomila je bez znanja esto zloinaka, no ona je esto i herojska. Ovakve su naroito gomile, koje su se dale voditi u smrt za pobjedu kakvog vjerovanja ili kakve ideje, koje se oduevljavaju za slavu i ast, koje srcu gotovo bez kruha i oruja, kao u vrijeme kriarskih vojni, da se sveti grob oslobodi od nevjernika ili kao godine 1793. da se obrani otadbina. To je dodue nesvijesni heroizam, ali ova} heroizam gradi povjesnicu. Kad bi se u aktivu naroda mogla upisati samo velika djela, koja su bila hladno promiljena, imali bi anali svijeta malo toga zapisati!

DRUGO POGLAVLJE.

Osjeaji i moralnost gomila.

$ 1. I m p u l z i v n o s t , p o k r e t l j i v o s t i r a z d r a 1 j i v o s t g o m i l a . Gomila je igraka svih vanjskih podraaja, pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Motivi, ko jima se ona pokorava, dosta su snani, da izbriu osobni interes. Kod gomila nije nita unaprijed promiljeno. Akcija plemena. 2 . S u g e s t i v n o s t i l a k o v j e r n o s t g o m i l a . Njihovo pokoravanje sugestijama. Slike, to joj se izazovu u duhu, smatra ona stvarnou. Zato su te slike sline za sve pojedince, koji sa injavaju gomilu. Izjednaenje nauenjaka i budale u gomili. Razni primjeri iluzija, kojima su podvreni svi pojedinci gomile. Nemogunost vjerovanja svjedoanstvu gomila. Jednodunost brojnih svjedoka jedan je od najgorih dokaza, koji se moe na maknuti, da se utvrdi injenica. Slaba vrijednost historikih knjiga. 3. P r e t j e r a n o s t i j e d n o s t r a n o s t osje a j a g o m i l a . Gomile ne poznaju ni sumnju, ni neizvjesnost i uvijek zapadaju u krajnosti. Njihovi su osjeaji uvijek pre tjerani. 4. N e t o l e r a n t n o s t , a u t o r i t a r i z a m i konz e r v a t i z a m g o m i l a . Uzroci ovim osjeajima. Ser vilnost gomila pred jakim autoritetom. asoviti revolucionarni nagoni gomila ne spreavaju ih, da budu vrlo konzervativne. One su svojim nagonom nesklone promjenama i napretku. 5. M o r a l n o s t g o m i l a . Moralnost gomila moe prema su gestijama biti mnogo nia ili mnogo via od moralnosti pojedinaca, koji ih sastavljaju. Razlaganja i primjeri. Gomile rijetko vodi interes, koji je od vee esti iskljuivi pokreta izoliranoga pojedinca. Moralizatorska uloga gomila. Poto smo na vrlo openiti nain oznaili glavne karaktere gomila, preostaje nam, da se zadubimo u podrobnosti tih ka raktera. Primijetit e se, da medju posebnim karakterima gomila Ima vie takovih, kao na priliku impulzivnost, razdraljivost, ne podobnost razmiljanja, manjak prosudjivanja i kritinoga duha, pretjerivanje u osjeajima i razni drugi, koji se opaaju jednako kud bia, koja pripadaju niim oblicima razvoja, kao to su ena, divljak i dijete. No to je analogija, koju samo mmogredno istiem; Njen dokaz proizai e iz cjeline ovoga djela. Ona bi uostalom

20 bila. zalina za ljude, koji su upueni u psihologiju primitivnih bia, a nikad ne bi uvjerila one, koji je ne poznaju. Sad u redom uzeti u pretres razne karaktere, koji se mogu opaati kod veine gomila.

21
lucionarne gomile, predoit emo nekoliko primjera promjenlji vosti njihovih osjeaja. Ova pokretljivost gomila ini, da je gomilama vrlo teko vladati, naroito, ako je dio javne vlasti pao u njihove ruke. Kad potrebe svakdanjeg ivota ne bi u neku ruku nevidljivo regu lirale stvari, demokracije ne bi mogle dugo potrajati. No ako go mile neto s upornim bijesom zahtijevaju, one to zacijelo dugo ne ine. One su jednako nepodobne za trajnu volju, kao i za miljenje. Gomila nije samo impulzivna i pokretljiva. Kao i divljak, ona ne doputa, da se ita umetne izmedju njene elje i ostva renja te elje. Ona to s tim manje razumije, to joj broj daje osjeaj neodoljive snage. Pojedinac u gomili gubi pojam ne mogunosti. Izolirani pojedinac dobro osjea, da sam ne bi mogao zapaliti kakovu palau, opljakati skladite i kad bi to pokuao, da bi se njegov pokuaj lako sprijeio. Nalazei se u gomili, ima on svijest snage, koju mu namie broj i dostaje sugerirati mu misao o ubojstvu i pljaki, da smjesta popusti kunji. Neoeki vana zapreka s bjesnilom e se ukloniti. Kad bi ljudski organizam doputao trajnost bjesnila, moglo bi se rei, da bi normalno stanje gomile, koja je naila na zapreke, bilo bjesnilo. U razdraljivosti gomila, u njihovoj impulzivnosti i njihovoj pokretljivosti, kao i u svim narodnim osjeajima, to emo ih pro uavati, javljaju se uvijek osnovni karakteri plemena, koji sai njavaju nepromjenljivu osnovku, na kojoj niu svi nai osjeaji. Sve su gomile bez sumnje uvijek razdraljive i impulzivne, no s velikim razlikama u stepenu. Razlika izmedju latinske i anglo saksonske gomile upravo je golema. Najnoviji dogadjaji nae po vjesnice bacaju na tu toku ivo svijetlo. Dvadeset i pet godina prije izdanja ove knjige (1870.) dostajalo je objelodanjenje jednostavnog brzojava, koji je sadravao navodnu uvrijedu, nanesenu jednom poklisaru, da izazove eksploziju bijesa, iz koje je nepo sredno potekao strahovit rat. Nekoliko godina kasnije, brzojavno objavljenje poraza u Langsonu izazvalo je novu eksploziju, zbog koje je naglo pala vlada. U isto vrijeme pobudio je u Engleskoj mnogo tei poraz jedne engleske ekspedicije pred Kartumom, vrlo slabo uzbudjenje, te ministarstvo nije palo. Gomile su svuda feminilne, ali najfeminilnije su latinske gomile. Tko se na njih osloni, moe se vrlo visoko i vrlo brzo uspeti, no pri tom e neprestano lebdjeti na Tarpejskoj hridi i pouzdano je, da e jednog dana biti s nje survan.

1. Impulzivnost, pokretljivost i razdraljivost gomila.

Prouavajui temeljne karaktere gomila, rekli smo, da go milu gotovo iskljuivo vodi nesvijesnost. Njena su djela vema pod uplivom kimene modine, nego li mozga. Ona se u tomu pribliuje sasvim primitivnim biima. Njena izvrena djela mogu biti, to se tie njihovog izvrenja, potpuna, no pojedinca vodi u tome sluaj podraaja, jer mozak njima ne upravlja. Gomila je igraka u rukama svih vanjskih podraaja, pod kojima se na njoj odrazuju neprestane promjene. Ona je rob impulsa, koje prima. Izolirani pojedinac moe biti podvrgnut istim podraajima, kao i ovjek u gomili, no im mu mozak predoi neugodnosti, koje bi mogle nastati, ako im se preda, on im se ne predaje. Ovo bi se moglo fizioloki izraziti tako, da se kae, da izolirani pojedinac posjeduje podobnost, da vlada svojim refleksima, dok je gomila ne posjeduje. Ovi razliiti impulsi, kojima se gomile pokoravaju, mogu biti, prema podraajima, plemeniti ili okrutni, herojski ili maloduni, no uvijek e biti tako zapovjedni, da ih ne e moi prevla dati osobni interes, niti interes samoodranja. Podraaji, koji mogu djelovati na gomile, vrlo su razliiti i budui da im se gomile uvijek pokoravaju, to su one i vrlo po kretljive. Zato ih vidimo, gdje u istom trenutku prelaze iz najbjesnijeg divljatva u najapsolutniju velikodunost ili heroizam. Godila vrlo lako postaje krvnikom, no jednako lako postaje i muenikom. Iz njenih su grudi potekle bujice krvi, koju je traila pobjeda svakog vjerovanja. Ne trebamo se prenijeti u herojsko doba, da uvidimo, to su sve u tom pogledu gomile kadre. One nikad ne tede svoj ivot u kakvoj pobuni, a prije malo godina mogao je jedan general, koji je naglo postao popularan, da je htio zatraiti, nai stotinu hiljada ljudi, spremnih, da se za nje govu stvar dadu ubiti. Kod gomila ne moe nita biti unaprijed promiljeno. One su nalik na lie, to ga uzvitla oluja, raspri na sve strane i pobaca po zemlji. Prouavajui na drugom mjestu izvjesne revo-

22

2. Sugestivnost i lakovjernost gomila.

Definirajui gomile, rekosmo, da je jedan od njenih glavnih karaktera, pretjerana sugestivnost, te smo predoili, kako je u svakom ljudskom sklopu sugestija zarazna, Sto objanjava naglu orientaciju osjeaja u oredjenomu smjeru. Makar kako se gomila zamilja neutralnom, ona se od vee esti nalazi u stanju pozornog iekivanja, koje olakava sugestiju. Prva formulirana sugestija, koja se pojavi, namee se neposredno svim mozgovima i u isti mah je orientacija utvrdjena. Kao kod svih sugestioniranih bia, ideja, koja je prodrla u mozgove, nastoji, da se prometne u djelo. Bilo da se radi o palai, koju valja za paliti ili o izvrenju kakvog djela odanosti, gomila je na oboje spremna s istom lakoom. Sve e ovisiti o prirodi poticala, a ne, kao kod izoliranog bia, o odnosima, koji postoje izmedju sugeri ranog djela i razuma, koji se moe isprijeiti ostvarenju. Lutajui ovako granicama nesvijesnosti, podleui lako svakoj sugestiji, imajui svu estinu osjeaja bia, koja ne mogu prizvati na utjecaje razuma, moe gomila biti samo do krajnosti lakovjerna. Za nju ne postoji nevjerojatnost, to valja dobro imati na umu, da se uzmogne shvatiti lakoa, kojom se stvaraju i ire najnevjerojatnije legende i bajke.1) Stvaranje legenda, koje tako lako krue gomilama, nije de terminirano samo potpunom lakovjernou. Ono ima svoj korijen i u zaudnim deformacijama, kojima su podvreni dogadjaji u uobrazilji sakupljenih ljudi. Najobiniji dogadjaj, to ga vidi go mila, za as je sasvim promijenjen. Gomila misli u slikama, a razbudjena slika izaziva samo niz drugih slika, koje nisu ni u kakvoj loginoj vezi s prvom. Ovo emo stanje lako razumjeti, pomislivi na bizarno nadovezivanje ideja, na koje nas ponekad navede izazvanje bilo kakvog fakta. Razum nas upuuje, kako u tim slikama nema suvislosti, no gomila to ne vidi i ono, ta njena deformirajua uobrazilja pridaje zbiljskomu dogadjaju, stapa ona sa samim dogadjajem. Ona smatra stvarnima slike, koje su se u 1) Oni koji su prisustvovali opsadi Pariza, vidjeli su brojne primjere ove lakovjernosti gomila u najnevjerojatnijim stvarima. Svijea, to bi je tko zapalio na kojemu katu, odmah se smatrala kao znak opsjedaima, iako je nakon najkraeg razmiljanja bilo oevidno, da oni nikako ne mogu na vie milja udaljenosti vidjeti svijetlo ove svijee.

njenom duhu razbudile i koja su od vee esti u najdaljoj vezi s posmatranim faktom. Deformacije, kojima gomila iznakazi neki dogadjaj, kojemu je svjedokom, morale bi, kako se ini, biti bezbrojne i razliite, budui da su pojedinci, koji je sainjavaju, vrlo razliitih temperamenata. No ipak nije tako. Uslijed zaraze deformacije su iste naravi i istoga smjera za sve pojedince. Prva deformacija, koju je opazio jedan od pojedinaca u zajednici, jest klica zarazne su gestije. Prije nego to e se sveti Juraj prikazati svima kriarima, zacijelo ga je opazio samo jedan od opsjedaa. Takav je uvijek mehanizam ovih zajednikih halucinacija, koje su tako este u historiji i koje kao da sve imaju klasine znaajke autentinosti, budui da se radi o pojavima, koje su usta novile hiljade ljudi. Da se pobija ovo, to je prije reeno, ne treba se utjecati duevnoj kvaliteti pojedinaca, od kojih je gomila sastavljena. Ova kvaliteta je bez ikakve vanosti. Neznalica i nauenjak, im se nadju u gomili, jednako su nepodobni za posmatranje. Ova se teza moe initi paradoksalnom. Da se temeljito predoi, valjalo bi navesti velik broj historikih injenica, za to ne bi dostajalo ni vie svezaka. No budui da ne u ostaviti itaoca pod dojmom tvrdnje bez dokaza, navest u mu nekoliko primjera, ispabirenih slu ajem izmedju mnogih, koji bi se mogli navesti. Slijedei je sluaj najtipiniji, jer je izabran izmedju zaje dnikih halucinacja, koje su zarazile gomilu, u kojoj je bilo najrazliitijih pojedinaca, najveh neznalica i najuenijih ljudi. Pri povijedao ga je pomorski porunik Julien Felix u svojoj knjizi o morskim strujama, a donijela ga je i R e v u e S c i e n t i f i q u e . Ratni brod La B e l l e - P o u l e krstario je morem, da nadje brod B e r c e a u , od kojega ga je odijelila estoka oluja. Bilo je to za vedra, sunana dana. Odjednom javi straa, da je opazila razbijeni brod. Svi uperie poglede na oznaeno mjesto i cijela posada, asnici i mornari opazie sasvim jasno jednu splav, krcatu ljudima, koju su vukli amci, na kojima su leprali zna kovi brodoloma. Sve je to medjutim bila puka zajednika haluci nacija. Admiral Desfosses naloi, da se opremi jedan amac, da podje u pomo brodolomcima. Pribliujui se, vidjeli su mornari i asnici u amcu mnotvo ljudi, kako sa miu, pruaju ruke i uli muklo komeanje i buku brojnih glasova. Kad je amac

24
prispio na lice mjesta, nadjoe se pred liem pokrivenim granjem drvea, to je bilo na susjednoj obali polupano. Pred ovako jasnom oevidnou nestalo je halucinacije. U ovom se primjeru vrlo jasno opaa razvoj mehanizma zajednike halucinacije, kako smo ga mi razloili. S jedne strane gomila u stanju pozornog iekivanja, a na drugoj sugestija, uzro kovana izvjetajem strae o razbijenoj Iai na moru, sugestija, koja se putem zaraze prenijela na sve prisutne, na asnike, kao i na mornare. Nije potrebno, da gomila bude brojna, da joj se smuti podo bnost, da pravo vidi, to se pred njom dogadja i da se zbiljske injenice smijene halucinacijama, koje nisu s njima u srodstvu. im je nekoliko pojedinaca na okupu, sainjavaju oni gomilu, pa makar su to i odlini nauenjaci, ipak poprimaju sve znaajke gomila u onom, to je izvan njihove struke. Podobnost posmatranja i kritiki duh, to ga svaki od njih posjeduje, u isti mah iezavaju. Jedan odlini psiholog, g. Davey pruio nam je u tom pogledu vrlo zanimljiv primjer, koji je iznesen u A n n a l e s d e s Scien c e s p s y c h i q u e s , a koji zavrjedjuje, da bude ovdje priopen. G. Davey, pozvavi skup odlinih posmatraa, medju kojima je bio i jedan od prvih engleskih nauenjaka, g. Wallace, izvodio je pred njima, poto ih je prije pustio, da ispitaju predmete, te da svuda, gdje hoe, stave svoje peate, sve klasike spiritistike pojave: materijalizaciju duhova, pisanje po ploicama, itd. Poto je iza toga dobio od tih odlinih posmatraa pismene potvrde, da su se posmatrani pojavi mogli dobiti samo nadnaravnim sredstvima, otkrio im je, da je sve to rezultat vrlo jednostavne varke. Naj udnovatije je u Daveyevom istraivanju, pie autor izvjetaja, ne moda samo udesno eksperimentiranje, ve ona krajnja slaboa shvaanja, to su je oitovali neupueni svjedoci. Ti svjedoci mogu najposlije praviti brojne i pozitivne izvjetaje, koji su skroz pogreni, ali iji je rezultat, a k o se n j i h o v i o p i s i u z m u k a o t o n i , da se pojavi, to ih opisuju, ne mogu objasniti var kom. Metode, koje je pronaao Davey, bile su tako jednostavne, da se svatko mora uditi, kako se je usudio, da ih upotrijebi, no on je imao toliku vlast na duh gomile, da ju je mogao uvjeriti, da vidi ono, to uistinu nije vidjela. Ovo je uvijek mo hipnotizera nad hipnotizovanim. No kad se vidi, kolika je ta mo i nad nadmonim duhovima, koji predhodno dolaze s nepovjerenjem, moe se shvatiti, kako je lako opiniti obine gomile.

25
Slini su primjeri bezbrojni. U as, kad sam pisao ove retke, bile su novine pune dogadjaja dviju utopljenih djevojica, koje su izvukli iz Seine. Ovu je djecu u prvi mah na najkategoriniji nain prepoznalo dvanaest svjedoka. Sve izjave bile su tako u skladu, da sudac istraitelj nije ni asa sumnjao. On dade sastaviti spis o njihovoj smrti. No u asu, kad se prelo na pokop, slu ajno se otkrilo, da su obje pretpostavljene rtve ile i zdrave, te da su tek neto nalik na male utopljenice. Kao i u veini prijanjih primjera, dostajala je i ovdje tvrdnja prvoga svjedoka, koji je bio rtva iluzije, da je sugerira svim ostalima. U obinim sluajevima polazi sugestija uvijek iz iluzije, koja nastane kod jednog pojedinca uslijed vie ili manje blijedih podsjeanja, zatim iz zaraze, putem afirmacije, te prvobitne iluzije. Ako je prvi posmatra vrlo prijemljiv za impresije, dostajat e esto, da se na mrtvomu tijelu, za koje misli, da ga je prepoznao, nalazi bez svake stvarne slinosti kakva pojedinost, kakva brazgotina ili dio odjee, koji bi u njemu mogao razbuditi misao na neku drugu osobu. Razbudjena ideja moe iza toga postati klicom neke kristalizacije, koja oblada poljem razuma i oslabi svaku kritiku podobnost. Ono, to tada posmatra vidi, nije vie sam pred met, ve slika, koja se razbudila u njegovom duhu. Ovako se tumai pogreno raspoznavanje djece po vlastitoj majci, a takav je i slije dei sluaj, koji je ve dosta star, no na koji su netom podsjetile novine i iz kojeg se vidi, kako se precizno oituju dvije vrste sugestija, kojih sam mehanizam upravo oznaio. Dijete je prepoznalo neko drugo dijete koje se prevarilo. I sad nastade itav niz netonih prepoznavanja. Doskora se pokazalo neto osobito. Sutradan, poto je dijete njegov kolski drug prepoznao, povie neka ena: ,Ah Boe, to je moje dijete!' Povedoe je k mrtvomu tijelu, ona ga pogleda i ustanovi brazgotinu na elu. ,To je', ree ona, ,moj nesretni sin, koji se je izgubio u mjesecu srpnju, Ukradoe mi ga i ubie!' Ta je ena bila vratarka u ulici du Four, a zvala se Chavandret. Kad dovedoe njenoga urjaka, on bez skanjivanja ree: ,Gle, maloga Philiberta!' Vie stanovnika iz ulice takodjer je prepoznalo u djetetu iz Villette Philiberta Chavandreta, ne izuzevi ni njegovog vlastitog uitelja, kojemu bijae znakom jedna medalja. Pa ipak: susjedi, urjak, uitelj i majka, svi su se varali. est nedjelja kasnije ustanovila se identinost djeteta. Bilo je to

26
neko dijete iz Bordeauxa, ubijeno u Bordeauxa i u potanskom zaveljaju poslano u Paris.1) Primjeuje se, da ova prepoznavanja potjeu od vee esti od ena i djece, to jest od bia, koja se mogu najlake impresio nirati. Ona nam podjedno pokazuju, koliko mogu vrijediti kod suda takva svjedoanstva. Naroito to se tie djece, na bi se na nji hove tvrdnje trebalo nikad pozivati. Sudci obino govore, da se u toj dobi ne lae. No s malo vie psiholokog znanja mogli bi znati, da se upravo u toj dobi uvijek lae. Ta je la bez sumnje bezazlena, ali zato je ipak la. Bolje bi bilo rijebom odluiti o osudi nekog optuenika, nego odluivati kako se to esto ini prema svjedoanstvu djeteta. Vrativi se na posmatranja gomila, doi emo do zakljuka, da su zajednika posmatranja najneispravnija i da vrlo esto pre douju puku iluziju nekog pojedinca, koji je putem zaraze suge rirao i ostale. Moglo bi se navesti nebrojeno primjera, koji doka zuju, kako valja gojiti krajnje nepovjerenje prema svjedoanstvu gomila. Prije dvadeset i pet godina prisustvovale su hiljade ljudi slavnom konjanikom juriu u bitci kod Sedana, pa ipak je nemo gue iz najoprenijih tvrdnja oevidaca razabrati, tko je njime zapovijedao. U nedavnoj svojoj knjizi dokazao je engleski general Wolseley, da su dosad poinjene vrlo teke omake, u predoivanju najvanijih fakata, koje je vie stotina svjedoka potvrdilo.8) Takove nam injenice pokazuju, koliko vrijedi svjedoanstvo gomila. Rasprave u logici unose jednodunost brojnih svjedoka u kategoriju najsolidnijih dokaza, koji se mogu navesti, da se do kae ispravnost injenice. No ono, to znamo o psihologiji gomila, 1) E c l a i r od 21. travnja 1895. 2) Znamo li mi za jednu jedinu bitku, kako je tono pro tekla? Ne vjerujem. Znamo, tko su bili pobjednici, a tko pobijedjeni, no nita vie. Ono, to g. d'Harcourt, uesnik i svjedok, pripovijeda o bitci kod Solferina, moe se primijeniti na sve bitke: Generali (obavijeteni dakako stotinama izjava) predaju svoje slubene izvjetaje; asnici, koji to imaju srediti, preinauju ove dokumente i priredjuju konani sastav; glavar glavnog stoera ga osporava i iznova preradjuje. Sad ga nose maralu i on povie: Vi se varate! i sastavlja novi prikaz. Napokon ne ostane nita od prvobitnog izvjetaja. G. d'Harcourt pripovijeda ove injenice, kao dokaz nemogunosti, da se utvrdi istina o najshvatljivijem, najbolje posmatranom dogadjaju.

27
pokazuje, da se logike raspravo moraju u tom pogledu sasvim preraditi. Najsumnjiviji su zacijelo oni dogadjaji, koje je po sma trao najvei broj osoba. Rei, da je neku injenicu utvrdilo hiljadu svjedoka, znai najee ustvrditi, da se zbiljski fakat uvelike ra zlikuje od usvojenih navoda. Iz svega, to je dosad reeno, proizlazi, da historike knjige valja uzimati kao djela istog uobraavanja. To je skup fantastinih pria o loe posmatranim injenicama, popraenih naknadnim tu maenjima. Mnogo je korisniji posao mlatiti praznu slamu, nego pisati ovakve knjige. Da nam prolost nije ostavila svoja literarna, umjetnika i monumentalna djela, ne bismo znali ni trunak istine o onom, to se dogodilo. Poznajemo li jednu istinitu rije o ivotu velikih ljudi, koji su u ovjeanstvu igrali vane uloge, kao to su Herkul, Budha, Isus ili Muhamed? Zacijelo ne poznamo! Uosta lom njihov realni ivot malo nas se tie. Ono, za to se zani mamo, jesu veliki ti ljudi u onom obliku, kako ih je uobliila puka legenda. Legendarni junaci, a ne stvarni junaci impresionirali su duu gomila. Na nesreu legende pa i onda, kad su utvrdjene u knjigama nemaju nikakve postojanosti. Uobrazilja gomila neprestano ih mijenja prema vremenu i prema plemenima. Kolika je razlika izmedju krvoednoga biblijskoga Jehove i Boga ljubavi svete Terezije, a Budha, kojega oboavaju u Kini, nema ni jedne zajednike crte s onim, koji se tuje u Indiji. Ne treba ni da vijekovi prodju preko junaka, da njihovu legendu uobrazilja gomila preinai. Do toga dolazi ponekad ve i za nekoliko godina. Iz svojega doba znamo, kako se legenda jednoga od najveih junaka historije u manje od pedeset godina vie puta promijenila. Pod Bourbonima Napoleon postaje neka vrsta idilske, filantropske i liberalne osobnosti, prijatelj potitenih, koji bi, kako kau pjesnici, u svojim kolibama morali dugo sauvati njegovu napomenu. Trideset godina kasnije, dobroudni je junak postao krvoednim despotom, koji je uzurpirajui vlast i slobodu, pogubio tri milijuna ljudi, samo da izdovolji svoju ambiciju. U nae dane nalazimo novo preobraenje te legende. Poto pak predje preko nje nekoliko desetina vijekova, nauenjaci e na osnovu ovih oprenih prikaza moda i posumnjati, da je taj junak ikad postojao, kako danas neki sumnjaju, da je postojao Budha, te ne e u njemu vidjeti drugo, nego kakav sunani mit ili razvijenu lege ndu Herkulu. Oni s se medjutim lako utjeiti zbog te neizvjes-

28 nos ti, jer bolje upueni u poznavanje psihologije gomila, nego danas, oni e znati, da historija ne moe ovjekovjeiti drugo, nego mite.

29
ne pokuati ita predoiti umnim razlaganjem, najpoznatiji je na in argumentiranja pukih govornika. Gomila trai isto pretjerivanje i u osjeajima svojih junaka. Njihove osobine i prividne vrline moraju uvijek biti uveane. U kazalitu se moe jasno primijetiti, da gomila zahtijeva od junaka komada sva svojstva hrabrosti, moralnosti i vrline, kakvih u i votu nikad nema. O posebnoj optici kazalita nije se bez razloga govorilo. Ona bez sumnje postoji, no njena pravila nisu od vee esti ni u kakvoj vezi sa zdravim razumom i logikom. Vjetina govorenja gomilama bez sumnje je podredjene vrste, ali ona iziskuje sasvim posebne podobnosti, esto je nemogue po itanju zakljuivati us pjeh izvjesnih komada. Kazalini ravnatelji, kad ih primaju, vrlo esto su i sami u neizvjesnosti o uspjehu, jer kad bi htjeli pravo suditi, morali bi se prometnuti u gomilu.1) I ovdje, kad bismo se mogli upustiti u ira razlaganja, dokazali bismo preteni utjecaj plemena. Kazalini komad, za koji se gomila u jednoj zemlji oduievljava, ne doivi ponekad uspjeha u drugoj ili pak doivi uspjeh, koji se osniva samo na cijenjen ju i utivosti, jer u njemu nema pokretala, koja bi bila kadra, da njegovo novo opinstvo uzbude. Ne trebam dodavati, da se pretjeranost gomila odnosi samo im osjeaje, a nipoto na inteligenciju. Ve sam predoio, da sa mom injenicom, da je pojedinac u gomili, neposredno i znatno pada njegov intelektualni niveau. To je utvrdio i iskusni sudac, g. Tarde, u svojim istraivanjima o zloinima gomila. Prema tomu mogu se gomile samo u osjeajima izdignuti vrlo visoko ili obratno: vrlo nisko sii. !) Ovo omoguuje, da se shvati, zato neki komadi, koje su vi kazalini ravnatelji, odbili, ipak doivljuju golem uspjeh, ako c sluajno ipak prikazuju. Poznat je nedavni uspjeh komada g. Coppc-a Pour la couronne, koji su deset godina odbijali ravnalp||l prvih kazalita, unato imenu njegovog autora. La marr n l u c de C h a r l e y , koji su odbila sva kazalita, a napokon ic prikazivao o troku nekog bankira, doivio je dvije stotine prriltnvii u Francuskoj i vie od hiljade u Engleskoj. Bez gornjega ii!i|iiSnjcnja o nemogunosti, u kojoj se nalaze kazalini ravnatelji, ilu ne duevno priijube gomili, ne bi se mogle shvatiti tako krupne mnliludc u ocjeni sa strane nadlenih i vrlo interesiranih osoba. Ovu je predmet, koji ne mogu ovdje potanje razviti, a koji bi zavrlleillo, da se njim pozabavi pero ovjeka od kazalita, a ujedno psihologa, kakav je na priliku g. Sarcey.

3. Pretjeranost i jednostranost osjeaja gomila.

Makar kakvi su^osjeaji, to ih gomila oituje, dobri ili zli, oni pokazuju dvojaki karakter, da su naime vrlo priprosti i vrlo pretjerani. U ovoj se toki, kao i u mnogim drugima gomila pribliuje primitivnim biima. Neprijemljiva za nuanse, vidi ona stvari u cijelosti i ne poznaje prelaze. U gomili je pretjeranost osjeaja uvrena injenicom, da time, to se oitovani osjeaj vrlo brzo iri putem sugestije i zaraze, oito odobravanje, kojemu je predmetom, znatno uveava njegovu snagu. Priprostost i pretjeranost osjeaja gomila ine, da potonje ne poznaju ni sumnju ni neizvjesnost. Poput ena zapadaju one odmah u ekstreme. Iznesena sumnja brzo se promee u neospo rivu oevidnost. Zaetak antipatije ili negodovanja, koji se kod izoliranog pojedinca ne bi isticao, postaje odmah divljom mrnjom kod pojedinca u gomili. estina osjeaja gomila jo je i pretjerana, naroito kod heterogenih gomila uslijed odsua odgovornosti. Izvjesnost nekanjivosti, s tim vea izvjesnost, to je gomila brojnija i poznavanje asovite znatne brojane snage, omoguuje zajednicama osjeaje i ine, koji su izoliranim pojedincima nemogui. U gomilama su glupani, neznalice i zavidnici oslobodjeni od osjeaja svoje nitetnosti i svoje nemoi, koji zamjenjuje poznavanje brutalne, prolazne, ali goleme snage. Pretjeranost navodi esto gomile na rune osjeaje, na tu atavistiku ostavtinu nagoni primitivna ovjeka, koju izolirani i odgovorni pojedinac ,u svojoj bojazni od kazni obuzdava. U tome lei razlog, zato se gomile mogu tako lako navesti na opake ispade. No zato ipak ne stoji, da gomile, ako su vjeto sugerirane, ne bi bile podobne za heroizam, odanost i vrlo visoke vrline. One su zato ak i podobnije, nego osamljeni pojedinac. Imat emo do skora prilike, da se vratimo na tu toku, prouavajui moralnost gomila. Pretjerana u svojim osjeajima, gomila je prijemljiva samo za krajnje osjeaje. Govornik, koji hoe da je zavede, mora zlou potrebljavati estoke tvrdnje. Pretjerivati, tvrditi, ponavljati i nikad

31

4. Netolerantnost, autoritarizam i konservatizam gomila.

Gomile poznavaju samo priproste i krajnje osjeaje; miljenja, ideje i vjerovanja, to su im sugerirana, prihvaaju ili otklanjaju one u cjelini, pa ih smatraju kao apsolutne istin'e ili jednako apso lutne zablude. Ovako se uvijek dogadja s vjerovanjima, koja su putem sugestije determinirana, mjesto da su nastala putem raz miljanja. Svatko zna, kako su religiozna vjerovanja netolerantna i kako despotski gospoduju duama. Nemajui nikakve sumnje o onom, to smatra istinom ili zabludom, a poznavajui u drugu ruku jasan pojam o svojoj snazi, gomila je autoritativna kao i netolerantna. Pojedinac moe trpjeti, da mu se protuslovi i da se s njim raspravlja, no gomila to nikad ne podnosi. Na javnim skuptinama primaju se najblaa protivurijeja sa strane govornika s bijesnom vikom i estokim pogrdama, iza kojih brzo slijede djela i ako govornik ostane pri svome, bit e brzo baen na polje. Da nije straha od prisutnoga izaslanika oblasti, gomila bi izmrcvarila govornika, koji joj protuslovi. Autoritarizam i netolerantnost openite su svojine svih kate gorija gomila, no one se javljaju u vrlo razliitom stepenu, te se i ovdje javlja osnovna znaajka plemena, koja vlada svim osjea jima i svim mislima ljudi. Autoritarizam i netolerantnost razvijene su u osobito visokom stepenu kod latinskih gomila. One su sasvim unitile onaj osjeaj pojedinane nezavisnosti, koji je tako snaan kod anglo-saksonskoga plemena. Latinske gomile su osjetljive samo za zajedniku nezavisnost sekte, kojoj pripadaju i znaajka te neza visnosti je potreba, da se svi otpadnici neposredno i naglo pod jarme njihovom vjerovanju. Kod latinskih plemena nisu se jakobinci svih vijekova, poevi od onih Inkvizicije mogli izdignuti do drugog pojma o slobodi. Autoritarizam i netolerantnost su za gomile vrlo jasne, te ih one lako shvaaju i jednako brzo prihvaaju, kao to i izvruju, im im jednom budu nametnute. Gomile slijepo potuju silu, dok dobrota djeluje na njih slabije, jer ona nije drugo, nego jedan oblik slaboe. Simpatija gomila nije se, nikad priklanjala dobro udnim gospodarima, ve tiranima, koji su ih jakom rukom tlaili. Samo ovakvima diu one najvie spomenike. Ako pak gomile rado gaze nogama oborenoga despota, biva to zato, jer je izgubio svoju mo, pa se vratio u kategoriju slabih, koje gomile preziru, jer ih se ne boje. Tip heroja, koji je drag gomilama, imat e uvijek struk-

turu Cezara. Njegova perjanica ih zavodi, njegov autoritet im im ponira, a njegova ih sablja nagoni u strah. Gomila, koja je uvijek spremna, da se podigne na slab auto ritet, ropski se klanja jakomu autoritetu. Ako je snaga autoriteta promjenljiva, gomila, slijedei uvijek svoje krajnje osjeaje, prelazi izmjenice iz anarhije u ropstvo i iz ropstva u anarhiju. Tko bi vjerovao u nadmanost ravolucionarnih nagona go mila, ne bi poznavao njihovu psihologiju. U tom nas pogledu zava rava samo njihova estina. Njihove eksplozije, uzbune i razaranja uvijek su vrlo efemerne. Gomilama previe gospoduje nesvijesnost i one su previe potinjene utjecaju stoljetnih nasljedstva, a da ne bi bile do krajnosti konservativne. Preputene samima sebi, brzo se zasite nereda i instinktivno zaplove prema ropstvu. Najoholiji i najneobuzdaniji jakobinci najbunije su klicali Bonapartu, kad je uguio sve slobode i kruto im dao osjetiti svoju eljeznu ruku. Teko je shvatiti historiju, naroito onu narodnih revolucija, ako se ne uoe duboko konservativni nagoni gomila. One e pro mijeniti imena svojih uredbi, a ponekad izvre i nasilne prevrate, da se domognu tih promjena, no osnov tih uredbi previe je izraaj nasljednjih potreba plemena, a da se one ne bi uvijek na njih vra ale. Njihova neprestana pokretljivost ne odnosi se na drugo, nego na povrne stvari. Zapravo imaju one isto tako konservativne na gone, kao i sva primitivna bia. Njihovo idolopoklonstveno poitanje prema tradicijama je apsolutno, a nesvijesno zaziranje od svih novotarija, koje bi mogle promijeniti realne uvjete ivota, vrlo duboko. Da su demokracije imale vlast, to je imadu danas, u vrijeme, kad su pronadjeni mehaniki strojevi, para i eljeznice, bilo bi ostvarenje tih iznaaa onemogueno, ili bi se bilo omogu ilo tek iza prevrata i ponovnih pokolja. Sva je srea po razvoj civilizacije, da je mo gomila poela rasti tek nakon izvrenih velikih obreta znanosti i industrije.

5. Moralnost gomila.
Ako uzmemo rije moralnost u smislu stalnog tovanja iz vjesnih drutvenih konvencija i trajnog potlaivanja sebinih po riva, jasno je, da su gomile previe impulzivne i previe pokretljive, d budu prijemljive za moralnost. Ako pak u pojam moralnost ukljuimo asovitu pojavu izvjesnih osobina, kao to su odricanje, odanost, neinteresiranost, samoprijegor, potreba pravinosti, moemo ustvrditi, da su gomile ponekad prijemljive za vrlo visoku moralnost.

32
Rijetki psiholozi, koji su ispitivali gomile, uzeli su ih u pretres samo sa stajalita njihovih kriminalnih djela i videi, kako su ta djela esta, pridali su gomilama vrlo niski moralni niveau. Bez sumnje je esto tako, ali zato? Naprosto zato, jer su divlji razorni nagoni ostatci primitivnih doba, koji drijemaju du boko u svakomu od nas. U ivotu izoliranog pojedinca vezalo bi se s pogibli, da ih izdovolji, dok stapanje s neodgovornom gomilom, gdje mu je obezbijedjena nekanjivost, daje mu svu slobodu, da te nagone slijedi. Budui da ne moemo u obinom ivotu izdovoljavati te razorne nagone na sebi ravnima, izdovoljujemo ih na ivo tinjama. Openita strast za lovom i divljaka djela gomila potjeu iz istoga vrela. Gomila, koja lagano mrcvari kakvu rtv,u bez obrane, dokazuje vrlo kukavnu divljost, no filozofu je ta divljost blizom rodicom krvoednosti lovaca, kojih se mnogo skupi, da se nasladjuju, kako njihova pseta gone i kidaju kakvog nesretnog jelena. Ako je gomila podobna da ubija, pali i poinja svakovrsne zloine, ona je jednako podobna i za vrlo visoka djela odanosti, portvovnosti, i to jo za mnogo via, nego to bi bio podoban izolirani pojedinac. Na pojedinca u gomili moe se najsnanije i esto uz rtvu smrti utjecati, budei u njega osjeaje slave, asti, religije i domovine. Historija vrvi od primjera, koji su slini onima kriarskih vojni ili francuskih dobrovoljaca od godine 1793. Samo su zajednice podobne za velike neinteresiranosti i velike oda nosti. Koliko se gomila dalo herojski poklati za vjerovanja, ideje i rijei, to su ih jedva razumjele. Gomile, koje trajkuju, ine to vie zato, da se pokore nalogu, nego da dobiju poviicu mrave plae, kojom se zadovoljavaju. Osobna probit rijetko je moan poriv kod gomila, dok je gotovo iskljuivom pobudom izoliranoga poje dinca. Probit nije zacijelo vodila gomile u tolike ratove, koji su esto bili njihovoj inteligenciji neshvatljivi i gdje su se tako lako dale klati, kao eve, hipnotizirane lovakim zrcalom. Vrlo esto se dogadja, da i potpuni nitkovi time, to se nadju u gomili, asovito poprimaju naela vrlo stroge moralnosti. Taine istie, da su oni, koji su u rujnu francuske revolucije klali i ubijali, donosili na stol odbora lisnice i dragulje, to su ih nali na svojim rtvama, a koje su lako mogli pokrasti. Buna, divlja i jadna go mila, koja je za revolucije od godine 1848. provalila u Tuilerije, nije segnula ni za jednim od predmeta, koji su je svojim sjajem zabljetaval! i od kojih bi jedan jedini bio dostajao, da namakne kruha za mnogo dana.

33 Ovo moraliziranje, koje nad pojedincem vri gomila, nije stalno pravilo, ali je pravilo, koje se esto opaa. Ono se primje uje ak i u manje tekim prilikama od onih, koje sam naveo. Rekao sam ve, da u kazalitu zahtijeva gomila od junaka komada pretjerane vrline, a opinito je poznato, da se prisutno opinstvo, pa ako je sastavljeno i od niih elemenata, pokazuje uglavnom vrlo moralnim. Poznati bonvivanti, izdravati, besposliari i raz vratnici esto prigovaraju kakvoj slobodnijoj ili otrijoj sceni, iako su inae u svojim obiajnim razgovorima vrlo slobodni. Kolikogod se dakle gomile esto predaju niskim nagonima, pruaju one ponekad i primjer visoke moralnosti. Ako su neinteresiranost, rezignacija, apsolutna odanost kakvom uobraenom ili zbiljskom idealu moralne vrline, moe se ustvrditi, da gomile esto posjeduju te vrline u stepenu, koji su i najmudriji filozofi rijetko dosezali. One ih bez sumnje vre nesvijesno, no ipak ih vre. Zato ne valja previe aliti, to gomile vodi poglavito nesvijesnost i to one ne razmiljaju. Da su koji put razmiljale i pitale nepo srednu svoju probit za savjet, ne bi se moda ni jedna civilizacija bila razvila na povrini naega planeta i ovjeanstvo ne bi imalo historije.

TREE POGLAVLJE.

Ideje, razmiljanje i uobraavanje gomila.

1. I d e j e g o m i l a . Osnoivne i poredne ideje. Kako mogu istovremeno postojati oprene ideje. Promjene, kojima se moraju podvrgnuti vie ideje, da postanu pristupane gomilama. Socijalna uloga ideja neovisna je o istinu, koju mogu sadravati. 2. R a z m i l j a n j e g o m i l a . Gomile nisu pristupane utjecajima razmiljanja. Razmiljanja gomila uvijek su vrlo podredjene vrste. Ideje, koje prate razmiljanje, imaju samo prividnost analogije i posljedinosti. 3. U o b r a a v a n j e g o m i la. Snaga uobraavanja gomila. One misle u slikama, n te se slike redaju bez ikakve veze. Na gomile naroito utjee udesna strana stvari. udesnost i legendarnost su prava pot pora civilizacija. Puko uobraavanje uvijek je bilo osnovkom vlasti dravnika. Kako se predouju fakti, koji su kadri da dje1 u j u n a uobraavanje gomila.

34

1. Ideje gomila.
Ispitujui u predjanjemu dijelu ulogu ideja u evoluciji na roda, pokazali smo, da svaka civilizacija proizlazi iz malog broja osnovnih ideja, koje se vrlo rijetko obnavljaju. Razloili smo, kako se te ideje utvrdjuju u dui gomila, s kakvom potekoom one u nju prodiru i kako su mone, kad su ve jednom u nju prodrle. Vidjeli smo napokon, kako veliki historiki prevrati proizlaze od vee esti iz promjena tih osnovnih ideja. Budui da sam dovoljno osvijetlio taj predmet, ne u se sada na nj vraati i ograniit u se, da kaem nekoliko rijei o idejama, koje su pristupane gomilama i u kojim ih oblicima one shvaaju. Te se ideje mogu razdijeliti u dva razreda. U prvi emo svrstati poredne i prolazne idej'e, koje se tvore pod asovitim utje cajima: na priliku pristranost prema nekom pojedincu ili kakva doktrina. U drugi spadaju osnovne ideje, kojima milieu, naslje dnost, ope miljenje daju veliku stalnost. Ovakve su ideje neka danja religiozna vjerovanja, te dananje demokratske i socijalne ideje. Osnovne ideje mogle bi se predoiti kao vodene mase neke rijeke, koje sporo teku koritom, a prolazne ideje kao mali valovi, koji se izdiu na povrini i koji se bez zbiljske vanosti, vie opa aju od samoga toka rijeke. U nae vrijeme uskolebahu se velike osnovne ideje, u kojima su ivjeli nai pretci. Izgubile su svu svoju solidnost i u isti se mah duboko uzdrmae uredbe, koje su na njima poivale. Dano mice se stvara mnogo onih prelaznih malih ideja, o kojima sam upravo govorio, no ini se, da se vrlo rijetke od njih vidljivo uve avaju i da e zadobiti preteni utjecaj. Makar kakve su ideje, to se gomilama sugeriraju, one ne mogu zagospodovati, izim pod uvjetom, da poprime vrlo apsolutnu i vrlo jednostavnu formu. One se tada prikazuju u obliku slika i masama su samo u ovom obliku pristupane. Ove ideje ,u obliku slika nisu med sobom vezane nikakvom logikom vezom analogije ili posljeinosti, a mogu se uzajamno smjenjivati kao stakla u arobnoj svjetiljci (laterne magique), koja ovjek izvlai iz kutije, gdje su bila jedno na drugom ponaslagana. I zato se moe vidjeti, kako se ugomilama dre jedna do druge najoprenije ideje. Prema asovitom sluaju gomila e biti pod utjecajem neke od razliitih ideja, to se nalaze- u njenome poimanju, pa e prema tomu moi

poinjati najrazronija djela. Potpuno otsue kritinoga duha ne doputa joj, da primijeti protivurijeja. Taj se pojav ne javlja samo kod gomila, on se opaa i kod mnogih izoliranih pojedinaca, i to ne samo kod primitivnih bia ve kod svih onih, koji se bilo kojom stranom svoga duha pribliuju primitivnim biima, kao na priliku kod gorljivih sljedbenika kakve vjerske nauke. U zanmljivom stepenu opaao sam to kod uenih Hinda, koji su crpli naobrazbu na naim sveuilitima i dobivali sve diplome. Ne njihovom nepokretnom osnovu religioznih ili socijalnih nasljednh ideja, naslagao se a da ih nije nimalo promijenio sloj zapadnjakih ideja, koje nisu ni u kakvom srodstvu s prijanjima. Te se ideje prema igri asovitog sluaja naizmjence javljaju sa svim svojim posebnim inima i rijeima, te isti pojedinac oituje najotrije opreke. Te su opreke uostalom vema prividne, nego zbiljske, jer samo nasljedne su ideje dosta snane kod izoliranog pojedinca, da pokreu njegovim vladanjem. Samo onda, kad se uslijed krianja nadje u ovjeka razliitih na sljednih poriva, mogu njegovi ini biti od asa u as sasvim opreni. Bilo bi zalino, da se zadrim kod ovih pojava, iako je njihova psiholoka vanost vrlo zamana. Drim, da onaj, koji ih hoe razumjeti, mora barem deset godina putovati i posmatrati. Budui da su ideje pristupane gomilama tek poto su po primile vrlo jednostavan oblik, moraju, da postanu popularna, esto proi potpunim promjenama. Naroito onda, kad se radi o visokim filozofskim ili znanstvenim idejama, moe se konstatirati dubina promjeni, koje su im potrebne, da silazei od sloja do loja, dospiju do niveau-a gomila. Ove promjene ovise o kategori jama gomila ili plemena, kojemu te gomile pripadaju, no one uvijek umanjuju i ujednostavnjuju. Stoga sa stajalita socijalnoga nema zapravo vie hierarhije ideja, to jest manje ili vie uzvienih ideja. Samom injenicom, da neka ideja dolazi do gomila i moe djelovati, makar kako bila po svom poreklu velika ili istinita, liena je ona gotovo svega, to je sainjavalo njenu uzvienost i veliinu. Uostalom sa socijalnog je gledita hierarhijska vrijednost neke ideje bez svake vanosti. Ono, to valja prouavati, jesu uinci, koje ona proizvodi. Kranske ideje srednjega vijeka, de mokratske ideje posljednjega vijeka, dananje socijalne ideje nisu bal osobito uzviene. One se filozofski mogu smatrati kao dosta.

36
slabe zablude, a ipak je njihova uloga bila i bit e golema, te e se one dugo ubrajati medju najbitnije faktore vladanja drava. I onda, poto je ideja prela sve promjene, koje je ine pri stupanom za gomile, djeluje ona raznim postupcima, koji e biti na drugom mjestu ispitani, tek poto je prodrla u nesvijesnost i postala osjeajem, to sve vrlo dugo traje. Ne treba medjutim misliti, da bi neka ideja, jer joj je otkrivena opravdanost, mogla proizvesti svoje djelovanje, pa i na prosvijetljene duhove. O tome se moe biti brzo na istu, kad se opazi, kako najjasnije predoivanje slabo utjee na veinu ljudi. Oevidnost, ako je i jasna, moi e shvatiti upueni slualac, no taj novoobraenik bit e svojom nesvijesnou brzo vraen svojim prvobitnim pojmovima. Pohodite ga za nekoliko dana i on e vam opet iznijeti svoje stare argumente, sasvim istim rijeima. On je de facto pod utjecajem prvobitnih ideja, koje su postale osjeaji i ovi su jedini, koji djeluju na duboke pobude naih ina i rijei. A drugaije ne moe biti ni kod gomila. No kad se raznim postupcima neka ideja napokon ugnijezdi u dui gomila, dobiva ona neodoljivu mo i pokazuje cijeli niz uinaka, kojima se treba podvri. Filozofske ideje, koje su dovele do francuske revolucije, trebale su gotovo jedan vijek, dok su se presadile u duSu gomila. A kad su se tu uvrstila, zna se, kako su bile neodoljivo jake. Ustanak cijeloga naroda za poluenje soci jalne jednakosti, za ostvarenje apstraktnih prava i idealnih slo boda uzdrmao je svim prijestoljima i stubokom prevrnuo zapadni svijet. Tokom dvadeset godina obarali su se narodi jedni ne druge i Evropa je upoznala hekatombe, kojih bi se bio zaprepastio i Dingiskan i Tamerlan. Nikad jo dotle nije vidio svijet, to moe proizvesti slom veriga jedne ideje. Ideje trebaju mnogo vremena, dok se uvrste u dui go mila, ali i ne trebaju nita manje, da iz nje izadju. Zato su gomile u idejama uvijek za vie generacija u zaostanku iza nauenjaka i filozofa. Danas svi dravnici dobro znadu, u koliko su pogrene osnovne ideje, koje sam ba prikazao, no budui da je njihov utjecaj jo uvijek vrlo snaan, prisiljeni su, da vladaju prema naelima, u iju istinitost vie ne vjeruju.

37
koje oni upotrebljavaju i koji mogu na njih djelovati, s logikog su stajalita tako podredjeni, da se samo putem analogije mogu kvalificirati razmiljanjem. Ova inferiorna razmiljanja gomila, kao i uzviena razmi ljanja osnivaju se na asocijacijama; no ideje, koje se po gomi lama asociraju, ne veu uzajamno druge vidljive veze, nego ana logija i posljedinost. One se spajaju kao i ideje Eskimaca, koji znajui iz iskustva, da se led, prozirno tijelo, topi u ustima, za kljuuju, da se i staklo, koje je jednako prozirno tijelo, mora takodjer topiti u ustima, ili kao ideje divljaka, koji misli, jedui srce junakoga neprjatelja, da e zadobiti i njegovo junatvo ili napokon radnika, kojega je jedan poslodavac sebino iskoristio, pa misli, da su svi poslodavci sebini eksploateri. Asocijacija neslienih stvari, izmed kojih postoje samo pri vidni snoaji i neposredna generalizacija posebnih sluajeva, ovo su znaajke razmiljanja gomila. To su ona razmatranja, koja im i uvijek predouju oni, koji umiju njima upravljati; to su i jedina, koja mogu za njih djelovati. Niz loginih razmiljanja posve je neshvatljiv za gomile i zato se govori, da gomile ne razmiljaju ili da krivo razmiljaju i da razmiljanje na njih ne utjee. itajui izvjesne govore, koji su imali golem upliv na go mile, koje su ih sluale, moramo se ponekad uditi njihovoj slaboi, no tu se uvijek zaboravlja, da je tim govorima bila svrha, da predobiju gomilu, a ne da ih itaju filozofi. Govornik, koji je u intimnom saobraaju s gomilom, umije izazvati slike, koje gomilu zavode. Ako uspije, postigao je svoj cilj i dvadeset knjiga razlaganja skovanih uvijek iza gotove stvari ne vrijedi ko liko onih nekoliko fraza, koje su prodrle u mozgove, koje je trebalo uvjeriti. Bilo bi nepotrebno dodati, da nepodobnost gomila, da ispra vno razmiljaju, sprjeava gomile, da imadu ikakva pojma o kritikomu duhu, to jest, da budu kadre razaznavati istinu od zablude i imati makar o emu precizan sud. Sud, to ga gomile prihvaaju, uvijek je nametnut, a nikad obrazloen sud. U tom pogledu ima i mnogo ljudi, koji se ne izdiu nad gomilu. La koa, kojom izvjesna miljenja postaju openita, potjee poglavito od nemogunosti, u kojoj se nalazi veina ljudi, da stvori posebno miljenje, koje bi se osnivalo na njihovom vlastitom raz misljanju.

2. Razmiljanje gomila.
Ne moe se rei na sasvim apsolutan nain, da gomile ne razmiljaju i da razmiljanja na njih ne uplivaju. No argumenti,

38

39 3. Uobraavanje gomili.
reformacije, revolucije i u nae vrijeme opasno prodiranje socija lizma, izravne su ili daleke posljedice snanih impresija na uobra zilju gomila. Jednako su i najvei dravnici svih vijekova i krajeva, uklju ivi i najapsolutnije despote smatrali puko uobraavanje osno vom svoje vlasti i nikad nisu kuali protiv njega vladati. Pravei se katolikom, rekao je Napoleon u dravnomu vijeu, svrio sam rat u Vendee-ji; inei se muslimom uvrstio sam se u Egiptu, a inei se ultramontanom, predobio sam talijansko sve enstvo. Da sam vladao Jevrejima, bio bih uspostavio Salomonov hram. Moda nikad iza Aleksandra i Cezara nije nitko bolje umio, kako treba impresionirati uobrazilja gomila. On se uvijek bavio milju, kako da na njih djeluje. Na to je mislio u svojim pobjedama, u svojim govorima i u svim svojim inima. I na sa mrtnom je jo krevetu na to mislio. Kako se impresionira uobrazilja gomila? To emo odmah vidjeti. Ograniimo se na as, da kaemo, da to nikad ne biva na nain, da kuamo djelovati na inteligenciju i razum, to jest putem dokazivanja. Antoniju nije uenom retorikom uspjelo povesti puk protiv Cezarovih ubica. On je to izveo, itajui puku njegovu oporuku i pokazavi mu njegovo mrtvo tijelo. Sve, to snano djeluje na uobrazilju gomila, javlja se u obliku zavodljive i vrlo jasne slike, bez svakog porednog obja njenja i bez drugih pritruha, izuzevi nekoliko udesnih ili tajan stvenih fakata, kakvi su velika pobjeda, veliko udo, veliki zloin, velika nada. Stvari valja uvijek predoiti u skupnosti, a nikad im oznaivati poreklo. Stotinu malih zloina ili stotinu malih doga djaja ne e se snano dojmiti uobrazilje gomila, dok e je se samo jedan veliki zloin, jedan veliki dogadjaj duboko dojmiti, makar da je i rezultat daleko manje krvav, nego od onih stotinu malih dogadjaja zajedno. Epidemija influence, na kojoj je prije nekoliko godina pomrlo u samom Parizu kroz nekoliko sedmica 5000 ljudi, slabo se dojmila puke uobrazilje. Ova prava hekatomba nije se predoila u kakvoj vidljivoj slici, ve samo u nedjeljnim statistikim izvjetajima. Da se je desio drugi kakvi nesretni sluaj, koji bi bio oitiji, da se je na priliku sruio Eiffelov toranj, pa da je zaglavilo samo 500, a ne 5000 ljudi, ali istoga dana i nn javnom mjestu, bilo bi to proizvelo na puku uobrazilju golem dojam. Vjerojatni gubitak jednog transatlantskog broda, sa koji se u nestatku vijesti samo pretpostavljalo, da je potonuo, uzbu-

Jednako kao i kod bia, kod kojih razmiljanje ne upliva, predodbena je uobrazilja gomila vrlo mona, vrlo aktivna i prijemljiva, da bude ivo impresionirana. Slike, koje u njihovom duhu razbudi koja osoba, dogadjaj, sluaj, imadu gotovo svu ivahnost stvarnosti. Gomile su donekle kao ovjek, koji spava, iji razum, asovito zaustavljen, puta da se u duhu izdiu slike krajnje intenzivnosti, no koje bi se u tili mah rasprile, kad bi se mogle podvri razmiljanju. Gomile, koje nisu po dobne ni za razmiljanje, ni za mozganje, ne poznaju nevjerojatnost: jer ba najnevjerojatnije stvari- uglavnom najjae djeluju na duu. Zato na gomile i najvie djeluju udesne i legendarne strane dogadjaja. Analizirajui civilizaciju, vidimo, da su joj pravi osnovi udesnost i legendarnost. U historiji je uvijek prividnost igrala vaniju ulogu od realnosti. Tu nerealno uvijek gospoduje nad realnim. Budui da gomile mogu misliti samo u slikama, mogu ih samo slike impresionirati. Samo slike mogu gomilu zaprepastiti ili zavesti, te postaju pokretalom akcije. Kazaline predstave, koje predouju slike u najjasnijem obliku, imadu uvijek golem utjecaj na gomile. Kruh i igre bijahu nekad rimskomu plebsu ideal sree i on nije vie traio. Tokom vijekova taj se ideal u malo emu promijenio. Nita se ne doima ivahnije gomila svih kategorija, od kazalinih predstava. Cijela dvorana pokazuje u isto vrjeme ista uzbudjenja, a ako se te emo cije ne promeu odmah u djela, biva to zato, jer najnesvjesniji gledalac ne moe neznati, da je rtva iluzije i da se je smijao ili plakao zbog uobraenih dogodovtina. Ponekad su medjutim osjeaji, to ih slike sugeriraju, tako jaki, da nastoje poput obinih sugestija, da se pretvore u djela. esto se ulo, kako je u pukom kazalitu, gdje se prikazuju samo mrane drame, valjalo na iz lasku zatititi glumca, koji je prikazivao izdajnika, od nasilja gle dalaca, koji su se zgraali nad uobraenim dakako zloinima, to ih je taj izdajica poinio. U tome je, drim, jedan od najoitijih znakova duevnoga stanja gomila, a naroito lakoe, kojom se one sugeriraju. Irealno gotovo jednako utjee na njih kao i realno. Na pukom uobraavanju osniva se mo osvajaa i vlast drava. Gomile se predobivaju utjecanjem na uobrazilju. Svi veliki historiki dogadjaji, osnutak budhizma, kranstva, muslimstva,

40
djivao je osam dana uobrazilju gomila. A slubene statistike ka zuju, da je iste godine 1894. potonulo 850 jedrenjaa i 203 paro broda. Ali za ove postepene gubitke, koji su daleko vei od iz gubljenih ivota i robe na transatlantskomu brodu, nisu se gomile ni asa zagrijavale. Prema tomu fakti sami sobom ne proizvode snaan dojam na puku uobrazilju, ve nain, kako su se oni predoili i svrstali. Od potrebe je, da oni svojom zbijenou, ako se mogu ovako izra ziti, proizvedu frapantnu sliku, koja e proeti i opiniti duhove. Tko poznaje vjetinu impresioniranja gomila, poznaje i umjee, kako se njima vlada.

41
Ovaj osjeaj ima vrlo jednostavne znaajke: oboavanje nekog neodredjenog, vieg bia, bojazan od arobne moi, koja mu se pridaje, slijepo pokoravanje njegovim odredbama, nemo gunost razglabanja njegovih dogma, elja za njihovim irenjem, tenja, da se svi, koji ih ne prihvaaju, smatraju neprijateljima. Makar da se takvi osjeaj primjenjuje na nevidljivoga Boga, na kameni ili drveni idol, na kakvog junaka ili na politiku ideju, ostaje on uvijek religiozne biti ve od asa, kad poprimi gornje znaajke. Ono, to je natprirodno i udesno, sastaje se tu u istom stepenu. Gomile nesvijesno zaodijevaju tajanstvenom moi poli tiku formulu ili pobjedonosnoga glavara, koji ih u taj as fanatizira. Religioznost se ne sastoji samo u tome, da se oboava neko boanstvo, ve i u tome, da se sve sile duha, sve pobude volje, sva estina fanatizma stave u slubu neke stvari ili nekoga bia, koje postaje ciljem i vodiem misli i djela. Netolerantnost i fanatizam bezuvjetni su pratioci religioznog osjeanja. Oni su neizbjeivi kod onih, koji misle, da posjeduju tajnu zemaljske ili vjene sree. Ove dvije crte nalaze se kod svih ljudi u skupini, kad ih pokrene kakvo uvjerenje. Jakobinci u doba terora bili su jednako duboko religiozni, kao i katolici iz doba inkvizicije, a njihova okrutna gorljivost proizlazila je iz istoga vrela. Uvjerenja gomila poprimaju karaktere slijepe potinjenosti, divlje netolerancije, potrebe estoke propagande, to sve' sainjava religiozni osjeaj. Zato se moe rei, da sva njihova vjerovanja imadu religiozan oblik. Junak, kojemu gomila klie, po nju je pravo boanstvo. Napoleon je to bio petnaest godina i nikad nije ni jedno boanstvo imalo vie oboavatelja. Ni jedno nije lake od njega iljalo ljude u smrt. Bogovi poganstva i boanstvo kr anstva nisu nikad apsolutnije vladali duama, koje su osvojili. Svi osnivai religioznih ili politikih vjerovanja osnivali su ih samo tako, to su umjeli nametati gomilama one osjeaje fana tizma, koji omoguuju, da ovjek nadje svoju sreu u oboavanju i poslunosti, te je spreman, da rtvuje ivot za svoj idol. Ovako je to bilo u svako doba. U svojoj lijepoj knjizi o Rimskoj Galiji, ispravno primjeuje Fustel de Coulanges, da se rimsko carstvo nije odralo svojom snagom, ve religioznim oboavanjem, koje ga je proimalo. U svjetskoj bi povjesnici bilo besprimjerno, veli on, sasvim opravdano, da bi se vlast, koja je puanstvu omra-

ETVRTO POGLAVLJE.

Religiozni oblici, koji zaodijevaju uvjerenja gomila.

U emu se sastoji religiozni osjeaj. On je neovisan o oboavanju nekog boanstva. Njegove znaajke. Mo uvje renja, kad poprime religiozni oblik. Razni primjeri. Popu larna boanstva nisu nikad izginula. Novi oblici, u kojima se radjaju. Religiozne forme ateizma. Vanost ovih pojmova s historikoga gledita. Reformacija, Bartolomejska no, teror i svi analogni dogadjaji posljedica su religioznih osjeaja gomila, a ne volje izoliranih pojedinaca. Predoili smo, da gomile ne razmiljaju, ve da prihvaaju ili otklanjaju ideje u cjelini; da ne podnaaju diskusiju ni protuslovljenja i da im sugestije, to na njh utjeu, esto sasvim za sjene polje razuma i tee, da se odmah pretvore u djela. Pokazali smo, da su gomile, koje su temeljito sugerirane, spremne, da se rtvuju za ideal, koji im je bio sugeriran. Vidjeli smo i to, da one poznavaju samo estoke i krajnje osjeaje, te da se antipatija, tek to se pomolila, pretvara u mrnju. Ve i ovi openiti znakovi dostaju, da se razabere priroda njihovog uvjerenja. Kad se izblie ispituju uvjerenja gomila, u vjerskim epo hama, kao i u velikim politikim pokretima, kakvi su zaredali u posljednjemu vijeku, moe se utvrditi, da ta uvjerenja uvijek po primaju specijalan oblik, koji ne mogu bolje oznaiti, nego da ga nazovem religioznim osjeajem.

42
ena, drala pet vijekova... Ne bi se moglo objasniti, da bi tri deset legija carstva bilo moglo drati u pokornosti stotinu mili juna ljudi. Razlog pokornosti bio je u tomu, to je imperator, koji je personificirao rimsku veliinu, bio jednodunom privolom obo avan kao boanstvo. U najmanjem kuerku carstva imperator je imao svoj rtvenik. U ono se vrijeme vidjelo, kako se s jednog kraja carstva do drugog die nova religija, koja je imala za bo anstva same imperatore. Nekoliko godina prije kranske ere cijela je Galija, zastupana od ezdeset gradova, zajedniki podigla Augustu hram, nedaleko od grada L y o n a . . . Njegovi sveenici, Sto su ih birale skuptine galskih gradova, bili su prve linosti u svojoj zemlji... Nemogue je sve to pridavati bojazni i servil nosti. Cijeli narodi nisu servilni, a nisu to kroz itava tri vijeka. Imperatora nisu oboavali udvorice, ve Rim. A to nije bio samo Rim, ve je to bila i Galija, bila je panjolska, bila je Grka i Azija. Danas nemaju vie veliki osvajai dua rtvenike, no imadu spomenike i slike, a kult, koji im se iskazuje, ne razlikuje se mnogo od onog, koji im se nekad iskazivao. Filozofiju povijesti moemo donekle shvatiti tek onda, poto smo pronikli tu osnovnu toka psihologije gomila. Za gomile ili treba biti bog ili nita! Ne valja vjerovati, da su to bile predrasude nekog drugog doba, koje je razum konano razagnao. U svojoj vjenoj borbi s ra zumom, nije osjeaj nikad ostao pobijedjen. Gomile ne e vie slu ati rijei boanstva i religije, u ije su ime bile tako dugo ugnje tavane, no one nisu nikad imale toliko idola, kao posljednjeg sto ljea i nikad se starim boanstvima nisu dizali toliki spomenici i oltari. Oni, koji su posljednjih godina prouavali puki pokret, poznat pod imenom bulanizma, mogli su vidjeti, s kojom se lako om mogu iznova roditi religiozni nagoni gomila. Nije bilo seoske krme, koja ne bi imala sliku junaka. Pridavahu mu mo, da sa nira sve nepravde i uklanja sva zla, te bi hiljade ljudi bilo rado rtvovalo za nj svoj ivot. Kakvo li bi mjesto bio zauzeo u po vijesti, da je u njegovom karakteru bilo snage, da neko vrijeme podri svoju legendu! Jednako je vrlo zalina banalnost ponavljati, da gomile tre baju neku religiju, budui da se sva vjerovanja, politika, boanska i socijalna, uvruju u njima samo pod uvjetom, da se uvijek zaodjenu religioznom formom, koja ih titi od razglabanja. Kad bi se gomilama mogao nametnuti ateizam, poprimio bi svu neto lerantnu gorljivost religioznog osjeaja i u svom bi vanjskom

43
obliku doskora postao kultom. Evolucija male sekte pozitivista prua nam zanimljiv dokaz. Dogodilo joj se vrlo brzo ono, to se desilo onomu nihilistu, iji nam dogadjaj pripovijeda pronicavi Dostojevski. Prosvijetljen jednog dana svijetlom razuma, razbio je slike boanstva i svetaca, to su visjele nad oltarom kapelice, po gasio svijee, te ne asei. asa, zamijenio unitene slike djelima ateista-filozofa, kao to su Buchner i Moleschott, zatim opet po bono pripalio svijee. Predmet njegovih religioznih vjerovanja se promijenio, no moe li se rei, da su se uistinu promijenili i nje govi religiozni osjeaji? Ponavljam jo jednom, da se izvjesni historiki dogadjaji i to ba oni, koji su najvaniji rie mogu pravo shvatiti, dok se ne uzme u obzir ova religiozna forma, koju uvijek na posljetku poprimaju uvjerenja gomila. Ima socijalnih pojava, koje valja vema prouavati s psiholoke, nego li s naturalistike stran. Na veliki historiar Taine prouavao je revoluciju kao naturalist i zato mu je esto izmakla realna geneza dogadjaja. On je potpuno posmatrao injenice, no budui da nije prouavao psihologiju go mila, nije uvijek mogao dokuiti uzroka. Njega su zastraili fakti svojom krvavom, anarhinom i divljom stranom, on je u junacima velike epopeje vidjao rulju epileptinih bjesomunika, koji su se neobuzdano predavali svojim nagonima. Nasilja revolucije, njeni pokolji i potreba propagande, njeno navijetanje rata svim kra ljevima mogu se protumaiti samo onda, ako se pomisli, da je to naprosto bilo uvrenje nekog novog religioznog vjerovanja u dui gomila. Reformacija, Bartolomejska no, vjerski ratovi, inkvi zicija, teror, sve su to pojavi iste vrste, izvreni od gomila, pro etih onim religioznim osjeajima, koji nuno vode do nemilosnog razaranja maem i ognjem svega, to se opire uvrenju novog vjerovanja. Metode inkvizicije jesu metode svih onih, koji su zbilja uvjereni. Oni ne bi bili uvjereni, kad bi upotrebljavali druge. Prevrati slini ovima, koje sam upravo naveo, mogui su samo onda, kad su potekli iz due gomila. Ni naiapsolutniji despoti ne bi ih mogli razbuditi. Kad nam historiari pripovijedaju, da je Bartolomejska no bila djelo jednoga kralja, pokazuju, da ne po znaju pshilogiju gomila, kao ni kraljeva. Slina oitovanja mogu proizai samo iz due gomila. Najapsolutnija vlast najdespotinijeg monarha ne see dalje, nego da malo pospjei ili uspori momenat. Nisu kraljevi izazvali Bartolomejsku no, niti vjerske ratove, kad ni Robespierre, Danton ili Saint-Just nisu izazvali teror. Iza ova kovih dogadjaja uvijek se krije dua gomila, a nikad mo kraljevi.

44

45

DRUGA KNJIGA.

Miljenja i vjerovanja gomili

PRVO POGLAVLJE.

Udaljeni faktori vjerovanja i miljenja gomila.

Pripremni faktori vjerovanja gomila. Izbijanje vjerovanja gomila posljedica je prethodne obradnje. Studija raznih faktora vjerovanja. 1. P l e m e . Preteni utjecaj, to ga ono vri, Pleme predouje sugestije predaka. 2. T r a d i c i j e . One su sinteza due plemena. Socijalna vanost tradicija. U emu postaju one tetne, poto su bile potrebne. Gomile su najvjernije uvarice tradicionalnih ideja. 3. V r i j e m e . Ono pomalo pripravlja uvrenje vjerovanja, zatim njihovo razorenje. Vrijeme ini, da iza kaosa moe nastati red. 4. P o l i t i k e i s o c i j a l n e u r e d b e . Pogreno miljenje o njihovoj ulozi. Njihov utjecaj je vrlo slab. One su rezultati, a ne uzroci. Narodi ne bi znali birati uredbe, koje im se ine najboljima. Uredbe su natpisi, koji pod istim nazivom zati uju najrazliitije stvari. Kako se mogu stvarati uredbe. Nekim su narodima potrebne izvjesne teoretski loe uredbe, kao centralizacija. 5. N a s t a v a i o d g o j . Zabluda savremenih ideja o uplivu nastave na gomile. Statistiki primjeri. Demoralizatorna uloga latinskoga odgoja. Uloga, to bi je mogla vriti nastava. Primjeri, to ih pruaju razni narodi. Sad emo ispitivati duevni sastav gomila. Poznajemo nain, kako one osjeaju, misle i sude. Da vidimo, kako nastaju i uvr uju se njihova miljenja i njihova vjerovanja. Faktori, koji odredjuju ta miljenja i vjerovanja, dvojake su vrste: udaljeni faktori i neposredni. Udaljeni faktori su oni, koji ine gomile podobnima, da po prime izvjesna uvjerenja, a sasvim nepodesnima, da prihvate iz vjesna druga. Ovi faktori pripravljaju terrain, iz kojeg niu nove ideje, kojih snaga i rezultati iznenadjuju, no koje su samo pri-

vidno spontane. Eksplozija i ostvarenje izvjesnih ideja kod gomila dolaze ponekad s munjevitom brzinom. No to je samo povran efekat, iza kojeg valja traiti vrlo dug prethodni rad. Neposredni faktori su oni, koji niui se na taj dugi rad, bez kojega ne bi imali efekta, izazivaju aktivno uvjerenje gomila, to jest uobliuju ideju i razvezuju je sa svim njenim posljedicama. Po ovim neposrednim faktorima nastaju revolucije, koje burno diu zajednice na noge, po njima nastaje buna ili se odlui trajk; po njima goleme veine uzdiu nekoga na vlast ili rue vladu. U svim velikim dogadjajima historije razbire se postepena akcija tih dviju vrsta faktora. Francuska revolucija da uzmemo najoitiji primjer imala je medju svojim udaljenim faktorima: djela filozofa, nedae plemstva, napredak znanstvene misli. Ovako pripravljenu duu gomila lako su zatim pobunili neposredni fak tori, kao govori govornika i otpor dvora naprama neznatnim re formama. Medju udaljenim faktorima ima openitih, koji se nalaze na dnu svih miljenja i vjerovanja gomila, a to su: pleme, tradicije, vrijeme, uredbe, odgoj. Prouit emo ulogu svakoga od tih razliitih faktora.

1. Pleme.
Ovaj faktor, pleme, valja staviti u prvi red, jer on je u mnogom pogledu vaniji od svih ostalih. Mi smo ga dovoljno pro uili u jednom drugom djelu, te je nepotrebno, da se ovdje na nj vraamo. Pokazali smo u naoj predjanjoj knjizi, to je historiko pleme i kako ono, poto se uoblie njegovi karakteri, posjeduje po zakonima nasljedstva takovu mo, da su njegova vjerovanja, uredbe, umjetnosti ukratko: svi elementi njegove civilizacije samo spoljanji izraaj njegove due. Pokazali smo, da je mo plemena tolika, da ni jedan elemenat ne moe prijei iz jednog naroda u drugi, a da ne podlegnu najdubljim promjenama.1) Milieu, prilike, dogadjaji predouju asovite socijalne sugestije. One mogu imati 1) Budui da je ova tvrdnja bila jo nova, a historija je bez nje sasvim nerazumljiva, posvetio sam joj u svom posljednjem djelu ( P s i h o l o k i z a k o n i e v o l u c i j e n a r o d a ) etiri po glavlja. Tu e italac moi vidjeti, da unato varavoj prividnosti, ni jezik, ni vjera, ni umjetnosti, ukratko: ni jedan elemenat civili zacije, ne moe netaknut prijei iz jednog naroda u drugi.

46
znatan utjecaj, no taj je utjecaj uvijek asovit, ako je suprotan su gestijama plemena, to jest cijelomu nizu predaka.. U vie poglavlja ovoga djela imat emo jo prilike vratiti se na utjecaj plemena i pokazati, da je taj utjecaj tako velik, da vlada specijalnim karakterima due gomila; otuda dolazi fakat, da gomile razliitih krajeva predouju u svojim vjerovanjima i vladanju vrlo znatne razlike, te se na njih ne moe utjecati na isti nain.

47
Zato je ideal po narod, da uva uredbe prolosti i da ih neosjetljivo, malo pomalo mijenja. Taj se ideal teko ostvaruje. Rimljani u staro doba, a Englezi u moderno doba gotovo su jedini, koji su ga ostvarili. Najvjerniji uvari tradicionalnih ideja, koji se najupornije protive svakoj promjeni, zacijelo su gomile i to naroito one kate gorije gomila, koje sainjavaju kaste. Ja sam se ve pozabavio konservativnim duhom gomila i dokazao, da se najstranije bure svravaju pukom promjenom rijei. Koncem prologa vijeka moglo bi se bilo pred razorenim crkvama, pred otjeranim ili pogubljenim sveenstvom, pred opim progonom katolikoga kulta misliti, da su stare religiozne ideje izgubile svu svoju mo, a ipak je ve za nekoliko godina na openiti zahtjev trebalo uspostaviti ukinuti kult1) Stare su tradicije opet zagospodovale, poto su na as bile iz brisane. Nijedan nam primjer ne moe bolje predoiti mo tradicija nad duom gomila. U hramovima ne stanuju najstraniji idoli, ni u palaama najsilovitiji despoti; ovi se mogu za as skriti, ali nevidljivi gospodari, koji vladaju u naim duama, oni izmiu svakoj buni i poputaju samo lakom izbljedjivanju vijekova.

2. Tradicije.
Tradicije se sastoje u mislima, potrebama, osjeajima pro losti. One su sinteza plemena i obaraju se na nas sa svom svo jom teinom. Bioloke su se znanosti promijenile, otkako je embriologija dokazala golem utjecaj prolosti u razvoju bia, a isto e se dogo diti i historikim znanostima, kad se to shvaanje rairi. Zasad jo nije dosta raireno i mnogo je dravnika ostalo kod ideja teo retiara posljednjega vijeka, koji su drali, da neko drutvo moe prekinuti sa svojom prolou i u svim se dijelovima preinaiti, oslanjajui se samo na svijetlo razuma. Svaki je narod organizam, to ga je stvorila prolost i koji se poput svih organizama moe promijeniti samo laganim na sljednim akumulacijama. Ljude, pogotovo kad s,u u gomili, vode tradicije i kako sam vie puta istaknuo, oni lako mijenjaju samo imena i spoljanje oblike. Ne treba aliti, da je ovako. Bez tradicija ne bi bilo ni na rodne due, ni mogunosti civilizacije. Otkako ovjek postoji, on se bavio dvjema velikim stvarima: stvarao je mreu tradicija i zatim nastojao, da je razori, poto su se istroila njihova blago tvorna djelovanja. Bez tradicija ne bi bilo civilizacije, bez raza ranja tih tradicija ne bi bilo napretka. Sva je potekoa u tome, da se nadje prava ravnotea izmedju stalnosti i promjenljivosti i ta je potekoa golema. Kad se u nekom narodu kroz mnogo generacija presolidno uvrste izvjesne navike, ne moe ih on pro mijeniti, kao Kina, koja nije podobna za usavrivanje. Velike re volucije nita ne koriste, jer se uvijek dogadja, da se ili poraskidani dijelovi lanca opet spoje i da prolost nepromijenjeno zavlada, ili da poraskidani dijelovi ostaju raspreni i onda za anarhijom brzo slijedi dekadansa.

3. Vrijeme.
U socijalnim, kao i u biolokim problemima jedan je od najodlunijih faktora vrijeme. Vrijeme je jedini pravi stvaratelj i jedini veliki razara. Vrijeme je od zrnaca pijeska stvorilo brdo i podiglo do ljudskog dostojanstva mranu stanicu geolokih doba. Da se neki pojav preobrazi, dostaje, da posreduju stoljea. S pra vom je reeno, da bi mrav, kad bi imao vremena pred sobom, mo1) Izvjetaj nekadanjeg lana konventa Foureroy-a, to ga navodi Taine, u ovom je pogledu vrlo jasan: Ono, to se svagdje vidi po svetkovanju nedjelje i pohadjanju crkvi, dokazuje, da se masa Francuza eli vratiti starim obiajima i nema vie vremena, da se opiremo toj narodnoj tenji... Velika masa ljudi treba religiju, kult i sveenike. Z abluda je nekih m o d e r n i h filozofa, koja je i mene p r e d o b i l a , vjerovati u mogunost neke nastave, koja bi bila tako rairena, da bi razbila religiozne predrasude; one su nebro jenim bijednicima vrelom utjehe... Valja dakle ostaviti masi njene sveenike, rtvenike i kult.

48
gao nivelirati Mont Blanc. Bie, koje bi imalo arobnu mo, da po svojoj volji mijenja vrijeme, imalo bi svu mo, koju vjernici pridaju Bogu. No ovdje nam se valja baviti samo utjecajem vremena na genezu miljenja gomila. S ovog gledita njegovo je djelovanje neizmjerno. Ono dri u svojoj ruci velike sile, kao na priliku pleme, koje se ne mogu bez njega obrazovati. Ono ini, da se sva vjerovanja radjaju, rastu i umiru: ono im daje njihovu mo, a po njemu je ona i gube. Vrijeme naroito pripravlja miljenja i vjerovanja gomila ili barem terrain, iz kojeg e ona niknuti. Zato se izvjesne ideje mogu ostvariti u jednom, a ne mogu u drugom razdoblju. Vrijeme nagomilava one goleme ruevine vjerovanja i misli, na kojima se radjaju ideje nekog razdoblja. One ne niu sluajem ili pukom sreom; korjenje svake od njih see u daleku prolost i zato se moramo uvijek vraati natrag, da im shvatimo genezu. One su keri prolosti i majke budunosti, no uvijek robinje vremena. Vrijeme je prema tomu na pravi gospodar i dostaje, da se vremenu dade maha, da se doeka promjena svih stvari. Danas se mnogo uznemirujemo zbog prijeteih tenja gomila, razaranja i prevrata, to ih one navijetaju. Jedino vrijeme latit e se za dae, da uspostavi ravnoteu. Ni jedna se vladavina, pie vrlo opravdano Lavisse, nije za jedan dan osnovala. Politike i soci jalne organizacije su djela, koja trebaju vijekove; feudalizam je neodredjeno i kaotino postojao kroz vijekove, prije nego to je naao svoja pravila; apsolutna je monarhija takodjer kroz vije kove trajala, dok je napokon nala pravilna sredstva vladavine i u tim razdobljima ekanja bilo je velikih nemira.

49
narod ne bira svoje uredbe po volji, ba kao to i nitko ne bira boju svojih oiju ili kose. Uredbe i vladavine su produkti plemena. One ne stvaraju neko razdoblje, ve razdoblja stvaraju njih. Naro dima se ne vlada, kako bi to htjeli asoviti hirovi, ve kako to zahtijeva njihov znaaj. Potrebni su vijekovi, da se stvori neki politiki reim i vijekovi, da se promijeni. Uredbe nemaju nikakvu unutarnju vrlinu, one nisu same sobom ni dobre ni loe. One, koje su u danom asu za dani narod dobre, mogu biti drugomu zazorne. Na taj nain nije u vlasti nekog naroda, da stvarno mijenja svoje uredbe. On dakako moe, uz cijenu estokih prevrata, pro mijeniti ime tim uredbama, no osnov se ne mijenja. Imena su puki natpisi, kojima se historiar, koji hoe da pronikne dogadjaje, ne treba mnogo da bavi. Tako na priliku najdemokratskija je zemlja Engleska,1) koja ivi pod monarhijskim reimom, dok najljui despotizam vlada u panjolsko-amerikanskim republikama, unato republikanskom ustavu. Usudom naroda vlada znaaj naroda, a ne vlada. Ovo sam stajalite pokuao utvrditi u svojoj prijanjoj knjizi, pozivajui se na kategorike primjere. Prema tomu je vrlo djetinjast posao, beskorisno upinjanje govornikih neznalica, tratiti vrijeme pravei razne ustave. Te e ve izgraditi potreba i vrijeme, ako smo dosta pametni, da pu stimo ta dva faktora da rade. Anglo-Saksonci su to i uinili i to je ono, to nam kae njihov veliki historiar Macaulay na jednom mjestu, koje bi morali naizust nauiti politiari svih latinskih ze malja. Poto je predoio dobro, koje su mogli uiniti zakoni, koji se ine s gledita istoga razuma kao neki kaos apsurdnosti i opreka, uporedjuje on desetak ustava latinskih naroda Evrope i Amerike, koji su nestali u velikim prevratima, s ustavom En gleske i dokazuje, da se je posljednji mijenjao vrlo lagano i djelo mino, pod utjecajem neposrednih potreba, a nikad spekulativnih domiljanja. Ne mariti nimalo za simetriju, ne mariti mnogo za korisnost, ne uklanjati nikad anomaliju samo zato, jer je anoma1) Ovo priznaju i. u samim Udruenim dravama najna predniji repuklikanci. Amerikanski list Forum izrazio je netom ovo kategoriko miljenje rijeima, koje ovdje priopujem prema Revies of Reviews-u od prosinca 1894.: Nikad ne valja zaboraviti, pa ni najgorljivijim neprijateljima aristokracije, da je danas Engleska najdemokratinija zemlja na svijetu, ona, gdje se prava pojedinca najvie tuju i gdje pojedinci imadu najvie slobode.

4. Politike i socijalne uredbe.

Ideja, da uredbe mogu ukloniti drutvene nedostatke, da je napredak naroda posljedicom usavrenja uredbi i vladavina, te da se socijalne promjene mogu naprosto dekretirati, ta je ideja jo uvijek openito rasprostranjena. Iz nje je polazila francuska revo lucija i savremene se socijalne teorije takodjer na nju oslanjaju. Ni najupornija iskustva nisu jo mogla ozbiljno uzdrmati ovu golemu zabludu. Filozofi i historiari su uzalud nastojali, da dokau njenu apsurdnost. No ipak im nije bilo teko dokazati, da su uredbe keri ideja, osjeaja i navika i da se ideje, osjeaji i navike ne popravljaju time, to se popravljaju zakonici. Ni jedan

50
lija, nikad ne uvadjaii novotarije, ve ako se poinje osjeati kakva nedaa i onda ih uvoditi samo do stepena, da se ukloni nedaa, ne stavljati nikad ireg predloga, nego Sto ga zahtijeva konkretan sluaj, koji se ima popraviti: ovo su pravila, koja su od doba Ivana do dobe Viktorije vodila rasprave naih 250 parlamenata. Trebalo bi uzeti redom sve zakone i uredbe nekoga naroda, da se dokae, u koliko su izraajem potreba svoga plemena, pa se ipak ne bi mogli s ovog razloga silom mijenjati. Moe se na priliku filozofski raspravljati o prednostima i nazatcima centrali zacije, no kad vidimo jedan narod, sastavljen od vrlo razliitih plemena, kako rtvuje hiljadu godina, da postepeno dodje do te centralizacije; kad ustanovimo, da je velika revolucija, kojoj je bilo svrhom skriti sve uredbe prolosti, bila prisiljena, da po tuje tu centralizaciju i da je jo i utvrdi, moemo rei, da je ona edo zapovjednih potreba, uvjet samog ivota i aliti slab duevni dohvat politiara, koji nastoje, da je razore. Kad bi im to sluajno moglo uspjeti, bio bi taj uspjeh znak za strani gradjanski rat,1) koji bi neposredno doveo do nove centralizacije, mnogo tee od stare. Iz predhodnoga zakljuujemo, da ne treba u uredbama tra iti sredstvo dubokog djelovanja na duu gomila; kad vidimo; da izvjesne zemlje, kao Udruene drave, dolaze do visokog stepena napretka s demokratskim uredbama i kad vidimo, da druge, kao panjolsko-amerikanske republike ive u najtunijoj anarhiji unato sasvim slinim uredbama, moemo rei, da su te uredbe jednako strane veliini jednih, kao i dekandansi drugih. Narodima vlada njihov znaaj i sve uredbe, koje se nisu priljubile tomu znaaju, samo su posudjeno odijelo, prolazna krinka. Istina: bilo je, a i bit e krvavih ratova, ljutih revolucija, da se nametnu uredbe, 1) Ako se bolje ispitaju duboke vjerske i politike opreke, koje dijele razne dijelove Francuske, a koje su poglavito pitanje plemena, separatistike tenje, koje su se oitovale u vrijeme re volucije i koje su se poele iznova javljati koncem francuskonjemakoga rata, vidjet e se, da se razliita plemena, koja postoje u naoj zemlji, nisu jo ni izdaleka stopila. Energina centralizacija revolucije i stvaranje umjetnih departementa, kojima je svrha izmijeati stare provincije, bila je zacijelo njeno najkorisnije djelo. Kad bi moglo doi do centralizacije, o kojoj danas govore kratko vidni duhovi, dovela bi ona do najkrvavijih nesuglasica. Da se to ne vidi, valjalo bi zaboraviti cijelu nau historiju.

51
kojima se kao svetakim relikvijama pridaje vrhunaravna mo stvaranja blagostanja. Moglo bi se dakle u nekom smislu rei,, da uredbe utjeu na duu gomila, jer uzrokuju sline pokrete. No za pravo ne utjeu tada uredbe, jer znamo, da one, pobijedivi ili pobijedjene, ne posjeduju same sobom nikakvih vrlina. Na duu gomila utjecale su iluzije i rijei. Naroito rijei, one mone i za mamne rijei, kojih emo udesno carstvo nie predoiti.

5. Nastava i odgoj.
U prvom redu gospodujuih ideja nekog razdoblja, kojih smo uostalom malobrojnost i slabu snagu ve oznaili, iako su ponekad iste iluzije, nalazi se danas ideja, da je nastava kadra bitno promijeniti ljude i da je njen rezultat, da ih poboljava ili ak izjednauje. Samom injenicom ponavljanja postala je ova tvrdnja jednom od najnepokolebivijih dogmi demokracije. Sad bi bilo jednako teko dirati u nju, kao i nekad u dogme crkvene. Nu u ovoj toki, kao i u mnogim drugim, demokratske su se ideje nale u dubokom nesuglasju sa injenicama psihologije i iskustva. Vie odlinih filozofa, medju njima i Herbert Spencer, nisu se trebali muiti, da dokau, da nastava ne ini ovjeka ni moralnijim ni sretnijim, da ona ne mijenja njegove nasljedne na gone i strasti, da je ona ponekad pogotovo kad je jo zlo vodjena mnogo vie tetna, nego li korisna. Statistiari pofvrdjuju ovo stajalite, istiui, da kriminalnost raste s generalizacijom na stave, da se najgori neprijatelji drutva, anarhisti-, esto novae izmedju prvih odlikaa, a odlian sudac, Adolphe Guillot navodi u svom najnovijem djelu, da danas otpada 3000 pismenih zloi naca na 1000 nepismenih i da se je kroz pedeset godina krimina litet od 227 sluajeva na 1000.000 stanovnika podigao na 552, to je porast od 133 postotka. On je takodjer sa svim svojim kolegama primijetio, da kriminalnost raste naroito kod mladih ljudi, za koje je kola besplatna i obligatna, te je zamijenila patronat. Ne stoji i nitko nije nikad tvrdio, da valjana nastava ne bi mogla donijeti vrlo korisnih praktinih rezultata, te iako ne moe podii moralnost, da barem razvija zvanine podobnosti. Naalost su latinski narodi posljednjih 25 godina temeljili svoje nastavne sisteme na pogrenim naelima, te unato opaanju najodlinijih duhova, kakvi su Breal, Fustel de Coulanges, Taine i drugi, ostaju oni i dalje u svojim alosnim zabludama. I ja sam u jednoj sta rijoj ve knjizi pokazao, da na savremeni odgoj pretvara u ne-

52
prijatelje drutva veinu onih, koji su ga crpli i upuuje brojne uenike na najgore forme socijalizma. U tom odgoju nazivanim sasvim pravo latinskim prva se pogibao sastoji u tome, da on poiva na osnovnoj psiholokoj zabludi, da se inteligencija razvija uenjem na izust itavih knjiga. S toga se mnogi trude, da ih to vie naue i od puke kole, pa do doktorata mladi ne ini drugo, nego ui napamet knjige, a da se njegova inicijativa i sudjenje nimalo ne vjebaju. Po njega znai nastava: recitirati i pokoravati se. Uiti lekcije, znati napamet gramatiku ili kakav izvadak, dobro nasljedovati, evo zanimljiva odgoja, pisao je nekadanji ministar prosvjete Jules Simon, u kojem je svaki in klanjanje nepogrijeivosti uitelja, koje nas samo ini jo manjima i slabijima. Kad bi taj odgoj bio samo beskoristan, moglo bi se rei samo toliko, da valja aliti nesretnu djecu, koja mjesto da ue toliko potrebnih stvari u osnovnoj koli, moraju uiti genealogiju sinova Klotarovih, borbe izmedju Neustrije i Austrazije ili zo oloke klasifikacije, ali takav odgoj predstavlja mnogo ozbiljniju pogibao. On puni onoga, koji ga prima, ljutim nezadovoljstvom s uvjetima, u kojima je rodjen i ivom eljom, da iz njih izadje. Radnik ne e vie da ostane radnik, seljak ne e vie da bude seljak, a posljednji gradjanin trai za svog sina samo javno namjetenje, koje drava plaa. Mjesto da pripravlja ljude za ivot, pripravlja ih kola za javne slube, u kojima se moe uspjeti bez ikakve samostalnosti i vlastite inicijative. Na dnu ljestve stvara vojske proletaraca, nezadovoljnih svojim udesom i uvijek spremnih na bunu, a gore nau frivolnu buroaziju, koja je u isti mah skep tina i lakovjerna, koja se praznovjerno pouzdaje u dravnu pro vidnost, kojom je medjutim vjeno nezadovoljna, napadajui uvijek vladu zbog svojih pogrjeaka i nepodobna, da ita poduzme bez posredovanja oblasti. Drava, koja sa svojim naunim knjigama fabricira toliko diplomiranih ljudi, moe trebati samo malen broj istih, a ostale ostavlja bez posla. Prema tomu mora se ona odluiti, da hrani one prve i da ima za neprijatelje druge. S vrha do dna socijalne piramide, od obinog vjebenika do profesora ili prefekta, jagmi se danas golema masa diplomiranih za karijerom. Dok trgovac jedva moe nai agenta, koji bi ga zastupao u kolonijama, otimaju se za najednija javna namjetenja nebrojeni kandidati. U samom seinskom departementu ima 20.000 uitelja i uiteljica bez slube,

53
a koji se, ne marei za polje i radionicu, obraaju na dravu, da ih ona hrani. Budui da je broj izabranih skuen, golem je broj nezadovoljnika. Potonji su spremni na svaku revoluciju, makar tko joj bio vodjem i makar kakav imala cilj. Akvizicija znanja, koje se ne moe trebati, sigurno je sredstvo, da od ovjeka uini buntovnika.1) Oito je ve prekasno, da se preokrene taj tok. Samo is kustvo, posljednji odgojitelj naroda pokazat e nam nau zabludu. Samo iskustvo e biti dosta jako, da dokae potrebu, da izmije nimo mrske kolske knjige i tune utakmice profesionalnom na stavom, koja e biti kadra vratiti mlade na polja, u radionice, u kolonijalne pothvate, od kojih danas sve uporno bjei. Ova profesionalna obuka, koju sada trae svi prosvijetljeni duhovi, bila je ona, koju su nekad primali nai otci i koju su umjeli sauvati narodi, koji danas svojom voljom, inicijativom i pothvatnim duhom vladaju svijetom. Veliki mislilac, Taine, jasno je predoio u jednoj svojoj raspravi, kojoj u nie navesti najhitnija mjesta, da je na nekadanji odgoj bio gotovo isto, to i dananji engleski ili amerikanski odgoj i u znaajnoj paraleli izmedju latinskoga i anglo-saksonskog sistema on je jasno istaknuo po sljedice obih metoda. U krajnoj potrebi moglo bi se jo pristati, da se prihvate sve neugodnosti naeg klasinog odgoja, makar on i stvarao ne zadovoljnike i propalice, kad bi barem sticanje tolikih znanja i potpuno recitiranje tolikih knjga dizalo niveau inteligencije. No 1) Ovo uostalom nije specijalni pojav samo kod latinskih naroda; slino se opaa i u Kini, zemlji, koju vodi hierarhija. mandarina i gdje se mandarinstvo, kao i kod nas, dobiva utakmi cama, u kojima je jedini dokaz izvrsno citiranje debelih knjiurina. Vojska pismenih ljudi bez posla smatra se danas u Kini pravom narodnom nesreom. Isto je i u Indiji, gdje je, otkad su Englezi stvorili kole, no ne da odgajaju, kako se to ini u En gleskoj, ve da prosvjetljuju urodjenike nastala posebna klasa uenih ljudi, Babous-a, koji poto ne dobiju slube, postaju nepo mirljivim neprijateljima engleske lasti. Kod svih Babousa, bili oni u slubi ili ne, prvo je djelovanje nastave bilo jako opadanje njihovog moralnog niveau-a. Ovo je injenica, kojim sam se opir nije pozabavio u knjizi L e s c i v i l i s a t i o n s de 1' I n d e i koju su jednako utvrdili svi autori, koji su posjetili veliki poluotok.

54
da li se on uistinu die? Naalost ne! Zdravo sudjenje, iskustvo, inicijativa, znaaj, ovo su uvjeti uspjeha u ivotu, a ne oni, koji se crpu iz knjiga. Knjige su korisni rijenici, koji daju savjet, no zato je sasvim beskorisno drati u glavi duga njihova poglavlja. Kako zvanina nastava moe razvijati inteligenciju u mjeri, koja sasvim manjka klasinoj nastavi, predouje nam vrlo lijepo Taine: Ideje se obrazuju samo u svojem prirodnom i normalnom milieu-u; ono, to ini, da njihove klice prokliju, jesu nebrojeni sjetilni dojmovi, koje mladi danomice prima u radionici, u rud niku, na suditu, kod nauke, na kveru, u bolnici, gledajui orudje, materijal i posao s kupcima, radnicima, rad, dobro ili loe izradjeni posao, skup ili lukrativan: to su evo sitna posebna opaanja za oi, ui, ruke, pa i sam miris, koja se, nehotice primljena i neopazice izdjelana, organizuju u dui, da prije ili kasnije suge riraju ovu ili onu novu kombinaciju, ujednostavljenje, pritednju, dotjeranje ili obret. Mladi je Francuz lien svih tih dragocjenih dodira i svih tih prijemljivih potrebnih elemenata i to ba u naj plodnije doba; kroz sedam ili osam godina on je zatoen u koli, daleko od izravnog i osobnog iskustva, koje bi mu bilo dalo tono i ivo shvaanje stvari, ljudi i razliitih naina, kako se s njima postupa. Barem devetorica od njih deset izgubila je vrijeme i trud, vie godina svoga ivota i to djelotvornih godina, vanih i ak odlunih: odraunajte najprije polovicu ili treinu onih, koji se prijave na ispit, pa budu odbijeni, zatim od onih, koji budu pri puteni ispitu i polue neki stepen, svjedodbu ili diplomu, opet je polovica ili dvije treine, onih, kojih su slomljeni radom. Od njih se previe trailo, zahtijevajui, da nekog izvjesnog dana, na stolici ili kred ploom, za dva sata i za jednu skupinu nauka budu ivi repertoari svih ljudskih znanja; oni su to uistinu i bili, onoga dana, kroz dva sata, no za mjesec dana nisu to vie; oni ne bi mogli iznova poloiti ispit; njrhovo im je znanje, preveliko i pre teko, ispalo iz glave, a za drugim vie ne idu. Njihova duevna snaga je popustila, plodni se sok presuio; oni se priinjaju, kao da su ljudi spremni za ivot, a kad tamo: oni su ve gotovi sa i votom. Poto je takav ovjek namjeten, oenjen, spreman,da se kree u drutvu i to uvijek u istom drutvu, povue se u svoje zvanje, on ga korektno vri, ali nita vie. Ovo je prosijek, kod kojega zacijelo nije prihod u razmjeru s rashodom. U Engleskoj

55
i u Americi, gdje se, kao nekad, prije godine 1789. i u Francuskoj, upotrebljava obratan postupak, dobiveni je rezultat jednak ili jo vii. Iza toga nam slavni historiar predouje razliku izmedju naega sistema i anglo-saksonskoga. Potonji nema onih nebrojenih specijalnih kola, tu se nauke ne crpu iz knjige, ve iz same stvari. Inenjer se na priliku obrazuje u atelieru, a ne u koli, to sva komu omoguuje, da dodje do onoga stepena, koji odgovara njegovoj inteligenciji, da bude radnik ili nadglednik, ako ne moe dalje, a inenjer tek onda, ako ga njegove podobnosti do toga do vode. Ovo je po drutvo mnogo demokratiniji i korisniji po stupak, nego da cijela karijera pojedinca ovisi o ispitu, poloenom kroz nekoliko sati u osamnaestoj ili u dvadesetoj godini. U bolnici, u rudniku, u tvornici, kod graditelja, kod o vjeka od zakona, uenik, doveden vrlo mlad, vri tu prvu obuku i naunitvo, gotovo kao kod nas pisar u svom zvanju ili liilac u svojoj radionici. Prethodno ili prije nego stupi u posao, on je mogao polaziti kakav openiti i skupni teaj, da stekne okvir, u koji e porazmjestiti kasnija opaanja. Medjutim, prema njegovom poimanju, ima esto tehnikih teajeva, koje on moe polaziti u slobodnim asovima, da po mogunosti sredi i uporedi svakidanji iskustva, to ih stie radom. Pod takvim vodstvom raste praktina vjetina, te se sama razvija tono do stepena, to ga podnose ue nikove sposobnosti i u pravcu, potrebnom za budui njegov posao, specijalnim radom, kojemu se on hoe posvetiti. Tim nainom dolaze mladii u Engleskoj i u Udruenim dravama brzo do toga, da izvuku iz sebe sve, to se u njima nalazi. Od dvadeset i pete godine, a i ranije, ako mu ne manjka temelja i sposobnosti, on je ne samo koristan radnik, ve i samonikli pothvatnik, ne samo stroj, ve i pokreta, u Francuskoj, gdje je nadvladao obratni postupak, te u svakoj generaciij postaje sve vie kineski, golem je ukupni gubitak snage. I veliki filozof dolazi do slijedeeg zakljuka o sve veoj opreci izmedju naeg latinskog odgoja i ivota: Kroz tri stepena kolskog odgoja, za djecu, djeake i mla die, postala je teorijska priprema i kolska za klupom s pomou knjiga, duga i prenaporna s obzirom na ispit, stepen, diplomu i dekret, a osim toga i zbog najgorih sredstava, primjenom protunaravnog i protusocijalnog upravljanja, internatima, umjetnim za nosom -i mehanikim bubanjem, preoptereivanjem ,bez obzira na

56
vrijeme, koje e doi, zrelo doba i virilnost; apstrahirajui od zbiljskog ivota, u koji e mladi doskora zapasti, od drutva, koje ga okruuje i kojemu se odmah mora prilagoditi ili ga ve od poetka izbjegavati, od ljudskih sporova, u kojima, da se odri i obrani, mora vrsto stajati, spreman, oboruan, izvjeban, oelien. Ovu prijeko potrebnu spremu, ovu teevinu, koja je vanija od svih drugih, ovu solidnost zdravog razuma, volje i ivaca, ne daju nae kole mladiu, ve ba obratno: daleko od toga, da ga uine sposobnim, one ga liavaju sposobnosti za njegovo blizo i konano zvanje. Prema tomu njegov prvi nastup u svijetu i njegovi prvi koraci na polju praktinoga rada, od vee su esti samo niz bolnih posrtaja, od kojih on ostaje ojadjen i na dugo vrijeme ogoren, a ponekad i sasvim dotuen. Ovo je kruta, i pogibeljna kunja, koja utjee na moralnu i duevnu ravnoteu i donosi po gibao, da se esto i ne e vie moi uspostaviti; dolo je razoa ranje, prebrzo i prepotpuno; prevarene nade bile su prevelike, a gnuanje prejako.1) Nismo li ovim razlaganjem zastranili od psihologije go mila? Nismo! Hoemo li shvatiti ideje, vjerovanja, koja danas niu, a sutra e izbiti, moramo znati, kako je bio pripravljen ter1) T a i n e : Le regime moderne, sv. II. 1894. Ove su stranice bile gotovo posljednje, to ih je Taine napisao. U njima su krasno sabrani rezultati dugog iskustva velikoga filozofa. Na alost drim, da su posve neshvatljive profesorima naeg sveui lita, koji nisu boravili u inozemstvu. Odgoj je jedino sredstvo, koje bismo imali, da malo utjeemo na duu nekog naroda i vrlo je alosno, to u Francuskoj gotovo nikoga nema, tko bi mogao shvatiti, da je naa sadanja obuka straan elemenat brze dekandance i da mlade kvari i upropatuje, mjesto da je die. Pored Taine-ovih rasprava mogu se u tom predmetu ko risno upotrijebiti i opaanja o kolskom odgoju u Americi, to ih je pribiljeio Paul Bourget u svojoj lijepoj knjizi O u t r e - M e r . Poto je i on utvrdio, da na odgoj stvara samo ogranienu buro aziju bez inicijative i volje ili anarhiste, ta dva jednako tuna tipa civilizacije, koja ive u nemonom nitavilu ili u razornoj bezglavosti, autor uporedjuje francuske kole, te tvorce degene racije, s amerikanskim kolama, koje tako divno pripravljaju o vjeka za ivot. Tu se jasno osjea jaz, to postoji izmedju naroda, koji su uistinu demokratski i onih, kojima je demokracija samo na jeziku, a ne u svim njihovim mislima.

57 rain. Po obuci, to se u nekoj zemlji prua mladei, moe se za kljuivati, to e sutra biti od te zemlje. Obuka, Sto se daje danaSnjoj generaciji, opravdava najcrnja predvidjanja. Nastavom i odgojem popravlja se ili djelomino mijenja dua gomila. Bilo je dakle potrebno predoiti, kako ju je uobliio sadanji sistem i kako je indiferentna i neutralna masa postepeno postala golemom vojskom nezadovoljnika, spremna da se pokorava svim sugesti jama utopista i retora. kola stvara danas socijaliste i anarhiste i pospjeuje za latinske narode as dekadanse.

DRUGO POGLAVLJE.

Neposredni faktori miljenja gomila.

$ 1. S l i k e , r i j e i i f o r m u l e . arobna mo rijei i formula. Mo rijei vee se sa slikama, koje one pobudjuju. i neovisna je o njihovom stvarnom smislu. Ove se slike mije njaju iz doba u doba, od plemena do plemena. Kako se rijei istroe. Primjeri znatnih promjena smisla nekih vrlo obiajnih rijei. Politika probit, da se starim stvarima nadijevaju nova imena, kad rijei, pod kojima su se prije oznaivale, nepovoljno djeluju na narod. Mijenjanje smisla rijei prema plemenu. Razliiti smisao rijei demokracija u Evropi i u Americi. $ 2. I l u z i j e . Njihova vanost One se nalaze u osnovima svih civilizacija. Drutvena potreba iluzija. Gomile vema vole iluzije od istine. S 3. I s k u s t v o . Samo iskustvo moe uvr stiti u dui gomila istine, koje su postale potrebne i razoriti ilu zije, koje su postale pogibeljne. Iskustvo djeluje samo pod uvjetom, ako se esto ponavlja. to treba iskustvima, potre bnima, da uvjere gomile. $ 4- R a z u m . Nitavost njegovog utjecaja na gomile. Na gomile se moe djelovati samo putem njihovih nesvijesnih osjeaja. Uloga logike u dogadjaja. Ispitali smo udaljene i pripremne faktore, koji daju dui gomila neku posebnu prijemljivost, omoguujui joj, da u njoj nastanu izvjesni osjeaji i izvjesne ideje. Sad nam valja ispitati faktore, koji su podobni, da djeluju na neposredan nain. Vidjet emo u jednom od narednih poglavlja, kako valja postupati s tim faktorima, da uzmognu proizvesti sva svoja djelovanja. U prvom dijelu ovoga djela prouili smo osjeaje, ideje, raz miljanja u skupinama i iz ovoga bi se oito mogla na openit

58
nain izvesti sredstva, koja su kadra impresionirati duu. Mi ve i dosad znamo, to snano djeluje na ubrazilju gomili, poznajemo mo i prenosivost sugestija, naroito onih, koje se javljaju u obliku slika. No budui da sugestije mogu biti vrlo razlinih porekla, mogu i faktori, koji su podobni da djeluju na duu gomila biti dosta razliiti. Zato je potrebno, da ih odijeljeno ispitamo. To nije beskorisni studij. Gomile su donekle kao sfinga iz dnevne bajke: valja umjeti rijeiti probleme, koje nam stavlja njihova psiholo gija ili lebdjeti u pogibli, da e nas one progutati.

59
lano izvjesne slike: rije je samo puce, na koje valja pritisnuti, da se pojave. Svaka rije i formula nije kadra, da budi slike, a ima ih, koje su budile slike, ali su se otrale, pa ne bude vie nita u duhu. One tada postaju pusti zvui, kojima je glavna korisnost, da rijee onoga, koji ih upotrebljava, od obveze, da misli. Mala zaliha formula i fraza, nauenih za mladosti, prua nam sve, to trebamo, da prodjemo kroz ivot, bez dosadne potrebe, da o makar emu razmiljamo. Kad se promatra koji odredjeni jezik, opaa se, da se rijei, od kojih je sastavljen, dosta lagano mijenjaju tokom godina; no zato se neprestano mijenjaju slike, koje one bude ili smisao, koji se uz njih vee. Zato sam u jednom svom djelu doao do za kljuka, da je potpun prijevod nekog jezika, pogotovo, kad se radi o mrtvim narodima, sasvim nemogu. to mi zapravo inimo, kad zamjenjujemo koji francuski termin latinskim, grkim ili sanskritskim nazivom ili kad nastojimo shvatiti knjigu, koja je naim rodjenim jezikom napisana prije dva ili tri vijeka? Naprosto za mjenjujemo slike i ideje, koje je moderni ivot ulio u nau inteli genciju, sasvim razliitim pojmovima, i slikama, koje je stari ivot ulio u duu plemena, koja su ivjela u prilikama bez ikakve analogije s naima. Kad su ljudi revolucije mislili, da nasljeduju Grke i Rimljane, nisu li zapravo pridavali stranim rijeima smisao koji one nisu nikad imale. Kakva je slinost mogla postojati izmedju uredbi Grka i onih, koje danas oznauju odgovarajue rijei? to je onda bila republika, nego bitno aristokratska uredba, sastavljena od malih despota, koji su vladali gomilom, dranom u najapsolutnijoj pokornosti. Te komunalne aristokracije, zasnovane na ropstvu, ne bi bez njega bile ni trenutka mogle postojati. A to je mogla znaiti rije sloboda prema onomu, to danas pod njom razumijemo, u vrijeme, kad se nije moglo ni slutiti o mogunosti slobode misli i kad nije bilo veeg nedjela, nego raspravljati o bogovima, zakonima i obiajima grada? to je ozna ivala rije otadbina u dui Atenjanina i Spartanca, ve kult Atene ili Sparte, a nipoto Grke, sastavljene od suparnikih gra dova, koji su uvijek bili medjusobno zaraeni. Ista rije otadbina, kakav je imala smisao kod starih Gala, razdijeljenih na supar nika plemena raznih jezika i religije, koja je Cezar lako pokorio, jer je med njima uvijek imao saveznika. Tek Rim je dao Galiji otadbinu, poto ju je politiki i vjerski ujedinio. No i da se ne

1. Slike, rijei i formule.

Prouavajui uobrazilju gomila, vidjeli smo, da na nju dje luju naroito slike. Ovim se slikama uvijek ne raspolae, no mogue je izazvati ih shodnom upotrebom rijei i formula. Ako se vjeto upotrijebe, imaju one svu tajanstvenu mo, koju su im nekad pridavali arobnjaci. One diu u dui gomila najstranije* oluje, a znadu ih i utiati. Od samih kostiju ljudi, koji su pali rtvom moi rijei i formula, dala bi se podii mnogo via pira mida, nego to je ona staroga Kheopsa. Mo rijei vezana je uz slike, koje one pobudjuju, a sasvim neovisna o njihovom zbiljskom znaenju. Ponekad imadu rijei najgore definiranog smisla najvie djelovanja. Kao na priliku na zivi: demokracija, socijalizam, jednakost, sloboda itd., kojih je smisao tako neodredjen, da ne bi dostajale debele knjige, da se odredi. A ipak nema sumnje, da se neka arobna mo vee uz kratke slogove tih rijei, kao da se u njima nalazi rijeenje svih problema. One stapaju u sebi najrazliitije nesvijesne tenje i nadu u njihovo ostvarenje. Razum i argumenti ne bi se mogli boriti protiv izvjesnih rijei i izvjesnih formula. One se s tolikom pobonou izriu pred gomilama i im su izreene, lica se napune poitanja i glave se prigibaju. Mnogi ih smatraju kao sile prirode, kao nadnaravne moi. One bude u duama veliajne i neodredjene slike, no i sama ta neodredjenost uveava im tajanstvenu mo. One su tajanstvena boanstva sakrivena iza svetita, kojima se vjernik drhui pribliuje. Budui da su slike, to ih bude rijei, neovisne o svom smislu, mijenjaju se iz doba u doba, od naroda u narod, zadrava jui indentinost formula. Izvjesnim rijeima prikljuuju se pro-

60
vraamo u tako daleku prolost, ve se naprosto prenesemo dva stoljea unatrag, moemo li vjerovati, da su rije otadbina shva ali u dananjem njenom smislu francuski prinevi, kao na priliku veliki Conde, koji su sklapali saveze s tudjincima protiv svojih suverena? A nije li ista ta rije imala sasvim drugi smisao od modernoga emigrantima, koji su drali, da se pokoravaju zako nima asti, borei se protiv Francuske i koji su im se sa svoga gledita ustinu i pokoravali, budui da je feudalni zakon vezao vazala gospodaru, a ne zemlji i jer je njima ondje bila prava otadbina, gdje je bio suveren. Vrlo brojne su rijei, kojih se smisao ovako duboko mije njao iz doba u doba, a koje tek nakon dugog upinjanja moemo danas shvaati onako, kako su ih nekad shvaali. S pravom se kae, da valja mnogo itati, da uzmognemo razumjeti samo to, Sto su po nae pretke znaile rijei kralj i kraljevska porodica. A to je onda s jo zamrenijim pojmovima! Prema tomu imadu rijei samo pokretna i prelazna zna enja, koja se mijenjaju iz doba u doba i od naroda u narod; i ako hoemo njima utjecati na gomilu, moramo znati, koji smisao imadu one po gomilu u danom momentu, a ne koji su imale nekad i koji bi mogle imati po pojedince drugog duevnog sastava. Kad pak gomile uslijed politikih prevrata i promjenjenih vjerovanja napokon zamrze slike, to ih bude izvjesne rijei, prva je dunost pravog dravnika, da promijeni rijei, a da ne dira u same stvari, jer te su previe vezane o nasljedno ustrojstvo, a da bi se mogle mijenjati. Mudri Tocqueville ve je davno primi jetio, da se je rad konzulata i carstva sastojao poglavito u tome, da veinu prolih uredbi zaodjene novim rijeima, to jest, da smijeni rijei, koje su budile u uobrazilji gomila neprijatne slike, drugim rijeima, kojih je novost spreavala sline pobude. Poda vanje priroda pretvorilo se u zemljarinu, solarina u porez na sol, obveza radnog podavanja u indirektne poreze, a razne pri stojbe u zanatlijskom svijetu u obrtne poreze itd. Jedna od najhitnijih funkcija dravnika sastoji se prema tomu u iznalaenju popularnih ili barem neutralnih imena za stvari, koje gomile ne mogu podnaati pod starim njihovim imenom. Mo rijei tako je velika, da dostaje vjeto biranim rijeima oznaiti najomraenije stvari, da ih gomile prihvate. Taine pravo primje uje, da su Jakobinci, pozivajui se na rijei sloboda i bratstvo, koje su onda bile vrlo popularne, mogli uvesti despotizam do-

61
stojan Dahomeje, sudite, koje je naliilo na inkviziciju i ljudske hekatombe, sline onima u s t a r o m u Mexiku. Umjetnost onih, koji vladaju, sastoji se kao i odvjetnika vjetina u vjetom uprav ljanju rijeima. U tom je umjeu velika potekoa, da u istomu d r u t v u i m a d u od vee esti iste rijei razliito znaenje za r a z n e d r u t v e n e slojeve. O n i prividno upotrebljavaju iste rijei, ali nikad n e govore istim jezikom. U prijanjim p r i m j e r i m a uputili smo naroito na vrijeme, k a o na glavni faktor u mijenjanju smisla rijei. No k a d bismo jo pridodali pleme, vidjeli bismo, da u isto doba kod n a r o d a jednake civilizacije, no razliitih plemena, iste rijei vrlo esto odgovaraju sasvim oprjenim idejama. O v e se r a z l i k e ne mogu shvatiti bez brojnih putovanja i zato se ovdje ne u na njima zaustavljati. Istaknut u s a m o toliko, da ba one rijei, koje go mile najvie upotrebljavaju, imadu kod raznih n a r o d a najrazliitiji s m i s a o . Takve su na priliku rijei demokracija i socijalizam, koje se danas toliko upotrebljavaju. O n e zapravo odgovaraju sasvim oprjenim idejama i sli k a m a u d u a m a latinskim i u d u a m a anglo-saksonskim. K o d La tina rije demokracija znai poglavito nestanak volje i inicijative pojedinca p r e d onima zajednice, koju zastupa d r a v a . D r a v a je duna svime upravljati, centralizirati, monopolizirati i sve pro izvoditi. Na nju se stalno upravljaju apeli svih s t r a n a k a bez ra zlike, radikala, socijalista ili monarhista. Kod Anglo-Saksonaca, naroito u A m e r i c i , znai ista rije demokracija sasvim neto protivno, n a i m e intenzivni razvoj volje j pojedinca, to manju vlast d r a v e , kojoj izim r e d a r s t v a , vojske i diplomatskih odnosa, ne preostaje nikakvo drugo upravljanje, pa ni nastava. D a k l e jedna ista rije znai kod jednog n a r o d a nestanak individualne volje i inicijative, te premo drave, dok kod drugog znai svojski razvoj te volje i inicijative bez ikakvog upletanja drave. 1 ) 1 ) U djelu: P s i h o l o k i z a k o n i e v o l u c i j e na r o d a o p i r n o sam se pozabavio razlikom, koja dijeli demo k r a t s k i ideal latinski od demokratskog ideala anglo-saksonskog. P a u l Bourget doao j e u svojoj najnovijoj knjizi O u t r e m e r < na sasvim neovisan nain i na osnovu svojih putovanja do gotovo istih zakljuaka kao i ja.

62

63

2. Iluzije.
Otkako je svanula zora civilizacija, gomile su uvijek bile podvrgnute utjecaju iluzija. Tvorcima iluzija dizale su one naj vie hramova, kipova i rtvenika. Vjerske iluzije nekad, a filo zofske i socijalne iluzije danas, oni su strahoviti suvereni, koji se uvijek nalaze na elu svih civilizacija, koje su postepeno cvale na naem planetu. U njihovo su se ime gradili kaldejski i egi patski hramovi, vjerski monumenti srednjega vijeka, u njihovo se je ime pred stotinu godina uskomeala cijela Evropa i nema jedne nae umjetnike, politike ili socijalne tvorevine, koja ne bi nosila njihov moni ig. ovjek ih katkad obara uz cijenu stranih pre vrata, ali ini se, da je osudjen, da ih iznova die. Bez njih ne bi bio mogao izai iz primitivnog barbarstva, a bez njih bi do skora opet u nj zapao. One su bez sumnje puste sjene, ali ove keri naih sanja obvezale su narode, da stvara sve, to sainjava sjaj umjetnosti i veliinu civilizacija. Kad bi se u muzejima i bibliotekama unitila i razorila sva umjetnika djela i svi spomenici, koje su nadahnute religije, to bi ostalo od velikih ljudskih sanja? Dati ljudima udio u nadi i iluziji, bez kojih ne mogu ivjeti, to je raison d'etre bogova, junaka i pjesnika. Znanost je oito pedeset godina radila na tom poslu. No nju je kompromitirala u ideala ednim srcima injenica, to se ona ne usudjuje dosta obeavati i to ne umije dosta lagati.1) Filozofi posljednjega vijeka pregnuli su ivo, da razore re ligiozne, politike i socijalne iluzije, od kojih su nai pretci ivjeli tokom dugih stoljea. Razorivi ih, presuili su izvore nade i rezignacije. Iza razorenih tlapnja nali su slijepe i gluhe sile prirode. Neumoljive prema slabosti, one ne poznaju samilosti. Unato svim svojim uspjesima nije jo filozofija mogla pru iti gomilama nikakav ideal, koji bi ih mogao odueviti, a bu dui da njima pod svaku cijenu treba iluzija, one su se poput muice, koja leti prema svijetlu, povele za nagonom i obratile retorima, koji im ih pruaju. Veliki faktor revolucije naroda nije nikad bila istina, ve zabluda. I socijalizam je danas tako moan zato, jer je on jedina jo iva iluzija. Unato svim znanstvenim razlaganjima on neprestano raste. Njegova glavna snaga je u tome, to ga pobijaju duhovi, koji ne poznaju dosta zbilju stvari, a da bi se usudili smjelo obeati ovjeku sreu. Socijalna iluzija vlada 1) Daniel Lesueur.

danas na svim ruevinama prolosti i njoj pripada budunost. Go mile nisu nikad edjale za istinama. Pred oitou, koja im se ne svia, one se odvraaju, volei da oboavaju zabludu, ako ih za bluda zanosi. Tko umije gomile opiniti iluzijama, lako im postaje gospodarom, a tko ih nastoji otrijezniti od iluzija, postaje njiho vom rtvom.

3. Iskustvo.
Iskustvo je gotovo jedini nain, kojim se u duu gomila moe usaditi istina i razoriti iluzije, koje su postale previe pogibeljne. Osim toga je jo potrebno, da je iskustvo ostvareno na vrlo irokoj podlozi i da se vrlo esto ponavlja. Iskustva jedne generacije redo vito su beskorisna narednoj i zato ne koristi pozivanje na historike fakte, kao na elemente za demonstraciju. Njihova jedina se korisnost sastoji u tome, da dokazuju, koliko se iskustva moraju ponavljati iz doba u doba, da vre neki utjecaj i da samo uskolebaju neku zabludu, poto se je ve vrsto upila u duu gomila. Budui e historiari na vijek i prijanji zacijelo spomi njati kao razdoblje osobitih iskustava. Ni u jedno doba nije ih toliko bilo pokuano. Najvei orija od tih iskustava bila je francuska revolucija. Da se otkrije, da se drutvo ne moe iznova izgraditi u svim svojim dijelovima po uputama istoga razuma, trebalo je poklati vie milijuna ljudi i dvadeset godina drmati Evropom. Da nam se eksperimentalno dokae, da Cezari mnogo stoje narode, koji im' kliu, trebala su dva pogubna iskustva u pedeset godina i unato svoj jasnoi, kao da ipak nisu bila dosta uvjerljiva. Prvo je sta jalo oko tri milijuna ljudi i invaziju, a drugo rascjepkanje zemlje i potrebu dranja permanentne vojske. Tree se je netom imalo pokuati, to e se jednog dana zacijelo i dogoditi. Da se itavomu narodu utuvi u glavu, da golema njemaka vojska nije bila, kako se je kazivalo prije trideset godina, neka vrsta neofenzivne na rodne garde,1) morao je doi straan rat, koji nas je tako skupo 1) Miljenje gomila bilo je u ovom sluaju obrazovano gru bom asocijacijom neslinih stvari, kojima sam mekanizam prije razloio. Naa tadanja narodna garda bila je sastavljena od mi- . roljubivih kramara bez ikakve discipline, koja se nije mogla oz biljno uzeti, te se je sve, to je nosilo slino ime i budilo iste slike, smatralo takodjer neofenzivnim. Zabludu gomila dijelili su onda, to se esto dogadja u javnom miljenju, i njihovi vodje.

64
stajao. Da se uvidi, da protekcionizam upropauje narode, koji ga prihvate, trebat e barem dvadeset godina kobnih iskustava. Ovakvi bi se primjeri mogli bez kraja i konca navoditi. Da se gomile o neemu uvjere, valja u prvom redu voditi raun o osjeajima, koji ih proimaju, priinjati se, kao da ih i mi dijelimo, zatim nastojati, da ih preinaimo, budei takim asocija cijama izvjesne vrlo sugestivne slike. Pored toga valja se prividno unijeti za njima povoditi i naroito u svaki as pogadjati osjeaje, koje one bude. Ova potreba, da se neprestano mijenja govor prema proizvedenom efektu u as, kad se govori, onemoguuje ve una prijed svaki proueni i pripravljeni govor: u potonjem govornik slijedi svoje misli, a ne misli slualaca i ovom injenicom postaje njegov utjecaj sasvim nitetan. Logini duhovi, vikli, da budu uvjereni nizom zbijenih raz loga, ne mogu se suzdrati, da se, obraajui se gomilama, ne uteknu ovom nainu uvjeravanja i uvijek se ude manjku efekta svojih dokaza. Obiajne matematike posljedice, osnovane na silogizmu, to jest na asocijacijama identinosti, pie jedan logiar, upravo su potrebne... Ta bi potreba iznudila odobrenje i neorganske mase, kad bi bila kadra da slijedi asocijacije identinosti. Nema sumnje, da je tako, ali gomila nije podobnija od neorganske mase, da ih slijedi, pa ni da ih poima. Neka se pokua, da se na priliku rezoniranjem uvjere primitivna bia, divljaci ili djeca, pa e se vidjeti, kako je taj nain argumentacije slabe vrijednosti. Ne treba sii ni do primitivnih bia, da se upozna potpuna nemo rezoniranja, kad se valja boriti protiv osjeaja. Sjetimo se samo, kako su se kroz duge vijekove uporno drale r'eligiozne pred rasude, koje su bile u oprjeci s najjednostavnijom logikom. Gotovo dvije hiljade godina prigibali su se pred njihovim zakonima najumniji geniji i trebalo je, da dodje moderno doba, da se uzmogne samo osporiti njihova istinitost. Srednji vijek i renesansa imali su dosta prosvijetljenih ljudi, no nije bilo ni jednoga, kojemu bi raz miljanje bilo predoilo djetinjastu stranu tih predrasuda i pobudilo barem slabu sumnju u opaku silu djavla ili u potrebu, da se vje tice spale na lomai. Treba li aliti, to razum nije nikad vodio gomile? Ne usudjujemo se, da to ustvrdimo. ovjeji razum ne bi zacijelo bio mogao povui ovjeanstvo na putove civilizacije s onim arom i smielou, kojom su ga pokrenule njegove tlapnje. Te tlapnje, keri nesvijesnosti, bile su bez sumnje potrebne. Svako pleme nosi u svom duevnom sastavu zakone svojih opredjeljenja i ono se zaci jelo nekim nesavladivim nagonom pokorava tim zakonima, pa i u svojim prividno najnepromiljenijim porivima. Katkad se ini, da

4. Razum.
U nabrajanju faktora, koji su podobni, da impresioniraju duu gomila mogao bi se razum sasvim izostaviti, kad ne bi trebalo istaknuti negativnu vrijednost njegovog utjecaja. Ve smo predoili, kako su gomile nepristupane razmi ljanju i da shvaaju samo grube asocijacije ideja. Zato se govor nici, koji je umiju impresionirati, pozivaju na njihove osjeaje, a nikad na njihov razum. Zakoni logike nemaju na njih djelovanja.1) U jednom govoru, izreenom 31. prosinca 1867. u zastupnikoj kui, a koji je iznio Emil Ollivier u svojoj najnovijoj knjizi, po navljao je dravnik, koji se je esto povodio za miljenjem go mila, no nikad mu predusretao, g. Thiers, da Pruska osim aktivne vojske, koja je brojem gotovo jednaka kao i naa, ima samo na rodnu gardu, slinu onoj, to je mi imamo i prema tomu bez va nosti! Ovo je jednako ispravna tvrdnja, kao i predvidjanje istoga dravnika o slaboj budunosti eljeznica. 1 ) Moja prva posmatranja o umjeu impresioniranja go mila i o slaboj pomoi, to je u tom pogledu imadu pravila logike, seu u razdoblje opsade Pariza, u onaj dan, kad sam vidio, kako vode u Louvre, gdje je tada zasijedala vlada, marala V., za kojega je bijesna gomila tvrdila, da je zateen, kako je izdao nacrt utvrda, prodavi ga Prusima. Jedan lan vlade, G. P., glasovit govornik, izadje, da govori gomili, koja je zahtijevala, da se uapenik odmah smakne. Oekivao sam, da e govornik predoiti apsurdnost op tube, te istaknuti, da je optueni maral bio jedan od konstruktora utvrda, kojih se uostalom nacrt prodavao u svim knjiarama. Na svoje najvee zaudjenje onda sam jo bio vrlo mlad uo sam govornika, gdje ovako vie: Pravdi e biti udovoljeno i to ne smiljeno! Pustite vladu narodne obrane, da dovri vau istragu. Dotle emo optuenoga zatvoriti! Smjesta umirena ovom privi dnom zadovoljtinom, gomila se razila i maral se za etvrt sata mogao vratiti kui. On bi bez sumnje bio zlo proao, da je go vornik razbjenjenoj gomili predoivao logike razloge, koje je moja velika mladost nalazila vrlo uvjerljivima.

66
su narodi podvrgnuti tajnim silama, koje s,u nalik na one, koje stjeraju ir, da se prometne-u hrast ili komet, da slijedi svoj put. Ono malo, to se moe nasluivati od tih sila, valja potraiti ru opem toku razvoja nekoga naroda, a ne u izoliranim injenicama, iz kojih prividno ta evolucija nastaje. Kad bi se posmatrale samo izolirane injenice, inilo bi se, da historijom vlada nevjerojatni sluaj. Bilo bi nevjerojatno, kako se je neuki tesar iz Galileje mo gao kroz dvije hiljade godina tovati kao svemoni Bog, u ije su se ime osnivale najvanije civilizacije; nevjerojatno je takodjer, >a bi nekoliko arapskih eta, izaavi iz svojih prauma, moglo asvojiti preteni dio staroga grko-rimskoga svijeta i osnovati carstvo, vee od onoga Aleksandra Velikoga; nevjerojatno je ta kodjer, da bi u vrlo staroj i vrlo hierarhikoj Evropi moglo ma lom topnikom poruniku uspjeti, da zavlada mnotvom naroda i kraljeva. Ostavimo dakle razum filozofima, ali ne traimo od njega, da se previe uplee u vladanje nad ljudima. Ne razumom, ve najee protiv razuma stvorili su se osjeaji kao ast, samopri jegor, vjera, ljubav prema slavi i otadbini, koji su dosad bili ve liki pokretai svih civilizacija.

67

1. - Vodje gomila.
im se nadje na okupu izvjesni broj ivih bia, bila to gomila ljudi ili opor ivotinja, ona se instinktivno stavlja pod vlast jednog glavara. U ljudskim je gomilama taj glavar esto samo vodja, no kao takav ima on vanu ulogu. Njegova je volja arite, oko ko jega se stvaraju i uskladjuju miljenja. On je prvi elemenat U organizaciji heterogenih gomila i on pripravlja njihovu organizaciju u sekte. Dotle on njima upravlja. Gomila je posluno stado, koje se ne bi nikad moglo rijeiti gospodara. Vodja je u poetku bio od vee esti sam vodjen. On je bio hipnotiziran idejom, kojoj je kasnije postao apostolom. Ona ga je tako prevladala, da mu je sve, to je izvan nje, iezlo s vida i da mu se svaka oprjena misao ini zabludom i predrasudom. Tako je na priliku Robespierre, hipnotiziran filozofskim idejama Rousseau-ovim, upotrebljavao sredstva inkvizicije, da ih rasprostrani. Vodje esto nisu ljudi od misli, ali su ljudi od djela. Oni su slabo otrovidni i ne bi takvi i mogli da budu, jer otrovidnost dovodi do sumnje i spreava akciju. Oni dolaze iz redova ner voznih, razdraljivih, napolak obezumljenih, koji tapaju po rubu ludosti. Makar kako bila apsurdna ideja, koju brane ili cilj, to ga slijede, njihovo se .uvjerenje isprjeuje svakom mudrovanju. Prezir i progoni ih ne diraju ili ih samo jo vie podstiu. Osobni interes, porodica, sve se to rtvuje. U njih nema ni nagona samoodranja i u tom idu tako daleko, da jedinu nagradu nalaze u tomu, da po stanu muenici. Intenzivnost njihove vjere daje njihovim rijeima veliku sugestivnu mo. Mnotvo je uvijek spremno sluati ovjeka jake volje, koja mu se namee. Ljudi, sabrani ju gomilu, gube svaku volju i instinktivno se obraaju prema onomu, u koga je ima. Narodima nije nikad manjkalo vodja, no ovi moraju biti proeti snanim uvjerenjima, koja stvaraju apostole. esto su to suptilni govornici, koji idu samo za osobnim interesima i koji nastoje uvjeravati ugadjajui niskim nagonima. Utjecaj, koji oni na taj nain mogu imati, ponekad je vrlo velik, ali uvijek je vrlo kratkotrajan. Veliki apostoli uvjerenjem, koji s,u uzdizali due go mila, kao Petar Eremita, Luther, Savonarola, muevi revolucije, opirejali su tek poto su sami bili opinjeni nekim vjerovanjem. Oni su tada mogli stvarati u duama onu stranu silu, nazvanu vjerom, koja ini ovjeka apsolutnim robom svoje sanje.

TREE POGLAVLJE.

Vodje gomila i njihova sredstva za uvjeravanje.

1. V o d j e g o m i l a . Instinktivna potreba svih bia u gomili, da se pokoravaju vodji. - Psihologija vodja. - Samo oni mogu stvarati vjeru i dati gomilama organizaciju. - Prisilni despotizam vodja. - Klasifikacija vodja. - Uloga volje. - 2. S r e d s t v a za a k c i j u v o d j a . Tvrdjenje, ponavljanje, zaraza. Posebna uloga tih razliitih faktora. - Kako se zaraza moe uspeti iz donjih slojeva u gornje slojeve drutva. - Puko miljenje po staje doskora openitim miljenjem. - 3. P r e s ti. - Definicija i klasifikacija prestia. - SteCeni i osobni presti. - Raznt pri mjeri. Kako nestaje presti. Sad nam je poznat duevni sastav gomila i sad znamo i to, koji su motivi kadri, da impresioniraju njihovu duu. Preostaje nam, da ispitamo, kako se moraju primjenjivati ti motivi i tko ih moe korisno pokrenuti na djelo. ,

68
Stvarati vjeru, radilo se o religioznoj, politikoj ili socijalnoj vjeri, pretvarati vjeru u djelo, u osobnost, u ideju, ovo je glavna uloga velikih vodja i zato je njihov utjecaj uvijek vrlo velik. Od svih sila, kojima ovjeanstvo raspolae, bila je vjera jedna od najveih i evangjelje joj s pravom pridaje mo, da razmie brda. Proeti ovjeka vjerom, znai podeseterostruiti njegovu snagu. Velike historijske dogadjaje ostvarili su neznani vjernici, koji nisu imali za sebe nita, nego svoju vjeru. Knjievnici i filozofi, a po gotovo skeptici, nisu sazdali velike religije, koje su vladale svije tom, niti golema carstva, koja su se sterala od jedne hemisfere do druge. No u ovakvim se primjerima radi o velikim vodjama, a ti su dosta rijetki, te im historija moe lako oznaiti broj. Oni ine krajnji vrhunac dugoga niza, koji od tih monih vodja silazi do radnika, koji u kakvoj zadimljenoj krmi lagano opinja svoje drugove, ponavljajui neprestano nekoliko fraza, koje i samba ne razumije, no koje bi u svojoj primjeni zacijelo dovele do ostva renja svih sanja i svih nada. U svim socijalnim sferama, najviim i najniim, pada po jedinac brzo pod zapovijed vodje, im jednom nije izoliran. Ve ina ljudi, naroito u pukim masama, nema osim u svom posebnom zanimanju, jasne i promozgane ideje o bilo emu drugomu. Oni su nepodobni, da se sami vode. Vodja je njihov putokaz. On se moe samo zamijeniti, iako vrlo nedostatno, onim periodinim publikaci jama, koje tvore miljenja za svoje itaoce i pribavljaju im one sasvim gotove fraze, koje ih razrjeuju od razmiljanja. Autoritet vodja vrlo je despotski, te se samo tim despotizmom i namee. Cesto se primijetilo, kako oni lako, iako nemaju nikakva sredstva, da podupru svoj autoritet, pribavljaju sebi pokornost u najnemirnijim radnikim slojevima. Oni utvrdjuju radno vrijeme, plae i nadnice, odluuju o trajkovima, te odredjuju, kad se trajk ima poeti, a kada obustaviti. Vodje danas nastoje, da sve vie zamijene javnu vlast, u koliko ova doputa, da se izlae pretresanju i slabi. Tiranstvo ovih novih gospodara ini, da im se gomile pokoravaju mnogo poslunije, nego to bi se pokoravale ikojoj vladi. Ako pak kakvim slu ajem nestane vodje i on ne bude smjesta zamijenjen, gomila po staje skupom bez veze i otpora. Duom gomila vlada potreba ropstva, a nikad potreba slobode. One tako ude za pokoravanjem, da se instinktivno podredjuju onome, koji se izjavi njihovim go spodarom. Klase vodja mogu se dosta odredjeno razvrstati. U jednu spadaju ljudi energini, snane, ali asovite volje; u drugu, koja je mnogo manja od prve, ljudi, u kojih je snana i podjedno us trajna volja. Prvi su estoki, hrabri, smjeli. Oni su korisni naro ito da upravljaju iznenadnim udarima, da povuku za sobom mase unato pogibli i da promeu u junake jueranje novake. Takvi su primjerice bili Ney i Murat pod prvim carstvom. Takav je u nae vrijeme Garibaldi, pustolov bez svakog talenta, ali energian, ko jemu je uspjelo, da se sa akom ljudi domogne nekadanjeg napuljskog kraljevstva, koje je branila disciplinirana vojska. No iako je energija ovih vodja silna, ona je asovita i ne preivljuje podraaj, koji ju je razbudio. Vrativi se u tok obinog ivota, posvjedouju esto zaudnu slabou junaci, koji su bili sama vatra. ini se, da su nepodobni, da razmiljaju i da se prilagode najjednostavnijim prilikama, dok su drugima umjeli divno uprav ljati. To s,u vodje, koji mogu vriti svoje Junkcije samo pod uvjetom, da budu sami vodjeni i neprestano podjarivani, koji uvijek moraju imati nad sobom nekog ovjeka ili ideju i da slijede jasno odre. djene stope. Druga kategorija vodja, koja se sastoji od ljudi ustrajne volje, vri unato manje sjajnim formama mnogo znatniji utjecaj. U njoj se nalaze pravi osnivai religija ili velikih djela: sveti Pavao, Muhamed, Kritof Kolumbo, Lesseps. Ne pita se, da li su inteligentni ili ogranieni, svijet e uvijek biti za njih. Uporna volja, kojom oni raspolau, vrlo je rijetka i neizmjerno snana svojina, koja sve savija. Nikad se dovoljno ne uzima u obzir, ko liko moe snana i uporna volja: nita joj ne odolijeva, ni priroda, ni bogovi, ni ljudi! Najnoviji primjer, to moe snana i uporna volja, dao nam je onaj veliki ovjek, koji je razdvojio dva svijeta i ostvario ono, to su kroz tri hiljade godina uzalud pokuavali najvei suvereni. On je kasnije na slinom pothvatu propao, no dola je starost, pa se sve utrnulo, a i volja. Kad bi se htjelo predoiti, to moe sama volja, trebalo bi samo u svim pojedinostima prikazati potekoe, koje je trebalo prebroditi, da se prokopa Sueski kanal. Jedan oevidac, dr. Cazalis, sabrao je u nekoliko snanih redaka sintezu toga velikoga djela, kako ju je pripovijedao njen besmrtni zaetnik. >I on je pripovijedao, iz dana u dan, epopeju kanala. Pripovijedao je sve, to je morao svladati, sve nemogunosti, koje je uinio moguima, sve otpore i koalicije protiv njega, sve patnje, nezgode, poraze, to

ga medjutim ipak nije moglo oboriti ni potaknuti, da klone duhom. Spominjao je Englesku, koja ga je neprestano pobijala i napadala, skanjivanje Egipta i Francuske, te francuskog konzula, koji se najvie protivio prvim poslovima, kako mu je on pravio neprilika, morei radnike edju, kratei im slatku vodu; spominjao je i mi nistarstvo mornarice i inenjere, same ozbiljne, iskusne i uene ljude, koji su mu svi bili neprijateljski raspoloeni i svi znanstveno uvjereni o katastrofi, koju su izraunavali i navijetali, kako se za izvjesni dan ili sat navijeta pomrina. Knjiga, koja bi prikazivala ivot svih tih velikih vodja, ne bi sadravala mnogo imena; no ta su imena bila na elu najvanijih dogadjaja civilizacije i historije.

2. Sredstva za akciju vodja: tvrdjenje, ponav ljanje, zaraza.

Kad se radi o tom, da se za as povue sa sobom gomila i da se potakne, da izvri neki in: da opljaka kakvu palau, da se dade poklati, branei neko utvrdjeno mjesto ili barikadu, valja na nju djelovati brzim sugestijama, od kojih je primjer najenergi nija; no tada treba, da je gomila ve pripravljena izvjesnim pri likama, a naroito, da onaj, koji hoe, da je povue za sobom, po sjeduje osobinu, koju u dalje ispitati pod imenom presti. No kad se radi o tomu, da ideje i vjerovanja prodru u duh gomila na priliku moderne socijalne teorije postupci su vodja razliiti. Oni se uglavnom utiu trima, vrlo jasnim postup cima: tvrdjenju, ponavljanju i zarazi. Akcija je dosta lagana, no efekti te akcije, kad su jednom proizvedeni, vrlo su trajni. isto i jednostavno tvrdjenje bez ikakvog rezoniranja i do kaza jedno je od najsigurnijih sredstava, da neka ideja prodre u duh gomila. to je tvrdjenje zbijenije i to je vie lieno svakog privida dokaza i razlaganja, ima to vie autoriteta. Religiozne knjige i zakonici svih vijekova uvijek su se sluili jednostavnim tvrdnjama. Dravnici, koji su zvani, da brane kakvu politiku stvar, industrijalci, koji oglasima prave reklamu svojim produktima, po znaju vrijednost tvrdjenja. Tvrdjenje medjutim ima pravu vrijednost samo pod uvjetom, da se uporno ponavlja i po mogunosti istim rijeima. Drim, da je Napoleon rekao, da ima samo jedan ozbiljni oblik retorike: po navljanje. Ponavljanjem se tvrdnja tako uvruje u duhovima, da je napokon prihvaaju kao dokazanu istinu.

Utjecaj, to ga ponavljanje vri na gomile, moe se pravo razumjeti, uoivi, kako ono mono djeluje i na najprosvjetljenije duhove. Ta mo dolazi otuda, Sto se esto ponavljana stvar na pokon upije u duboke regije nesvijesnosti, u kojoj se obradjuju motivi naih akcija. Iza nekog vremena mi vie ne znamo, tko je zaetnik ponavljane tvrdnje i napokon joj vjerujemo. Otuda dolazi zaudna mo oglasa. Poto smo itali stotinu puta, hiljadu puta, da je najbolja okolada okolada X., poinjemo sebi uobraavati, da smo to uli govoriti s vie strana i napokon smo i sami o tomu uvjereni. Kad smo itali hiljadu puta, da je brano Y. izlijeilo najvee linosti od najtvrdokornijih bolesti, napokon emo ga i sami okuati, kad nas snadje ista bolest. itamo li uvijek u istim novi nama, da je A pravi nitkov, a B vrlo poten ovjek, najposlije smo i sami o tom uvjereni, no dakako, ako ne itamo esto kakve druge novine protivnoga miljenja, gdje se obratno tvrdi. Tvrdjenje i ponavljanje su sami za sebe dosta jaki, da se uzmognu pobijati. Kad je neka tvrdnja dovoljno puta ponavljana i ako je po navljanje jednoduno, kako to biva kod izvjesnih financijalnih pot hvata, dosta bogatih, da kupe sve glasove, nastaje ono, Sto se na ziva strujom miljenja i sad djeluje snani mekanizam zaraze. U gomila imadu ideje, osjeaji, emocije, vjerovanja onu prenosivu mo, kakva je u mikroba. Taj je pojav vrlo prirodan, jer se moe promatrati i kod samih ivotinja, im su u gomili. im jedan konj u staji zare, odmah mu se pridrue i drugi konji u istoj staji. Panika, ili kakvo komeanje ovaca odmah se prenosi na cijelo stado. Kod ljudi u gomili sve se emocije vrlo brzo prenose i u tome lei razlog brzini panike. ivana poremeenja, kao na primjer ludilo, takodjer se prenose. Poznato je, kako esto obole duevno lijenici za umobolne. Nedavno su ak prikazani oblici ludila, kao agorafotija, koji se sa ljudi prenose na ivotinje. Zaraza ne zahtijeva istodobno prisue pojedinaca na istoj toki, ono se moe vriti i u razmaku, pod utjecajem izvjesnih dogadjaja, koji orientiraju sve duhove u istom smislu i daju im karaktere, koji su specijalni gomilama, naroito onda, kad su duhovi pripravljeni udaljenim faktorima, koje sam vie prouio. Tako se na priliku revolucionarna eksplozija godine 1848., koja je krenula iz Pariza, brzo raSirila velikim dijelom Evrope i uzdr mala vie monarhija. Nasljedovanje, kojemu se pridaje toliko utjecaja u socijalnim pojavima, nije zapravo drugo, nego jednostavni efekt zaraze. Bu

72
dui da sam na drugom mjestu predoio njegov utjecaj, ograniit u se ovdje na to, da ponovim, to sam rekao prije petnaest go dina, a to su od onda razvili drugi pisci u svojim najnovijim djelima: Slian ivotinjama, ovjek je po prirodi sklon nasljedovanju. Po njega je nasljedovanje potrebom, ali pod uvjetom, da je to nasljedovanje lako. Ta potreba pridaje svu mo utjecaju onoga, to se naziva modom. Kad se radi o miljenjima, idejama, knji evnim manifestacijama ili naprosto o toaletama, koliko ih se usudjuje, da se ne podvrgne njenoj vlasti? Gomile se ne vode argumentima, ve modelima. U svako doba ima nekoliko indivi dualiteta, koji udaraju svoj ig na akcije, koje nesvijesna masa nasljeduje. No ne treba, da se ove individualnosti previe odaleuju od primljenih ideja. Onda bi ih bilo preteko nasljedovati i utjecaj bi im spao na niticu. U tome lei razlog, da ljudi, koji su previe superiorni svomu razdoblju, nemaju na nj nikakva utjecaja. Razmak je prevelik. S istog razloga Evropejci sa svim pred nostima svoje civilizacije neznatno utjeu na istone narode, jer se od njih previe razlikuju.. Dvojaka akcija prolosti i uzajamnog nasljedovanja ini, da su najposlije svi ljudi istoga kraja i istoga doba toliko slini, da ak i oni, koji bi se od te slinosti morali najvie odvajati, filozofi, nauenjaci i knjievnici, imadu u mislima i stilu neku porodinu slinost, koja omoguuje, da se odmah utvrdi vrijeme, kojemu pripadaju. Ne treba dugo govoriti s nekim ovjekom, a da se odmah razaberu njegove lektire, obiajno zanimanje i milieu, u kojem ivi.1) Zaraza je tako snana, da namee pojedincima ne samo izvjesna miljenja, ve i izvjesne naine osjeanja. Ova zaraza ini, da se u izvjesno doba preziru pojedina djela, kao na priliku T a nh a u s e r, a kojima e se za nekoliko godina kasnije diviti ak i oni, koji su ih najvie opadali. Mekanizmom zaraze, a nipoto rezoniranja, rasprostiru se miljenja i vjerovanja gomila. U krmi se tvrdjenjem, ponavljanjem i zarazom uvruju sadanja shvaanja radnika, a ovako su se stvarala i inae sva vjerovanja gomila svih vijekova. Renan s pra vom uporedjuje prve osnivae kranstva sa socijalistama-radnicima, koji ire svoje ideje iz krme u krmu. Ve je i Voltaire 1) Gustav le Bon: L'homme et les Societes, sv. II. str. 116, 1881.

73
s obzirom na kransku religiju primijetio, da ju je samo najnia rulja prigrlila za vie od prvih stotinu godina. Primjeuje se, da u primjerima, analognim onima, koje sam upravo naveo, zaraza, poto se vrila u pukim slojevima, prelazi u vie slojeve drutva. U dananje doba opaamo to kod socija listikih doktrina, koje poinju predobivati one, koji su odredjeni, da im postanu prvom rtvom. Mehanizam zaraze tako je moan, da se pred, njegovom akcijom gubi osobni interes. I zato se svako miljenje, koje je postalo popularno, napokon namee s velikom snagom i najviim socijalnim slojevima, makar kako je moda oita apsurdnost pobjednikog miljenja. U tome ima neka reakcija niih drutvenih slojeva na vie slojeve, koja je s tim udnovatija, to vjerovanja gomile uvijek vie ili manje proistiu iz neke vie ideje, koja je esto ostala bez utjecaja u oko lini, u kojoj je nikla. Tu viu ideju preuzimaju vodje, koje je opi nila, preoblie je i ustroje sektu, koja je iznova preoblii, a zatim iri gomilama, koje je sve vie izobliuju. Kad napokon postane popularnom istinom, ona se na neki nain natrag vine svomu vrelu i utjee tada na vie slojeve naroda. Tako u posljetku inteli gencija vodi svijet, ali ona ga uistinu iz daleka vodi. Filozofi, koji stvaraju ideje, odavna su se ve vratili prahu, kad napokon djelo vanjem mekanizma, to sam ga ovdje opisao, pobijedi njihova misao.

3. Presti.
Ono, to idejama, koje se rasprostranjuju tvrdjenjem, po navljanjem i zarazom, daje vrlo veliku mo, ima svoj korijen u tome, to one napokon zadobiju tajanstvenu mo, koja se naziva: presti. Sve, Sto god je vladalo svijetom, ideje ili ljudi, nametnulo se je poglavito onom neodoljivom silom, koju oznauje rije presti. Ovo je termin, iji ukupni smisao razumijemo, no koji se previe raznoliko primjenjuje, da bi se mogao lako definirati. Presti moe oznaivati izvjesne osjeaje, kao divljenje ili bojazan; ponekad se ak dogadja, da su mu i osnovkom, no on moe postojati i bez njih. To su mrtvi i prema tomu bia, kojih se ne bojimo. Alek sandar, Caesar, Muhamed, Budha su na priliku takvi, koji imadu najvie prestia. U drugu ruku ima bia ili fikcija, kojima se ne divimo, kao to su primjerice boanska udovita podzemnih hra mova u Indiji, a koja nam se ipak ine, da su zaodjenuta velikim prestiem.

74
Presti je zapravo neka vrsta gospodovanja, to ga neki pojedinac vri na na duh, kakvo djelo ili ideja. Ovo gospodstvo paralizira sve nae kritike podobnosti i puni nam duu udivljenjem i poitanjem. Izazvani osjeaj n'e moe se protumaiti, kao ni svi osjeaji, no on mora biti iste vrste kao to je i fascinacija, kojoj je magnetizirani subjekt podlegao. Presti je najmonije sredstvo svakog gospodstva. Bogovi, kraljevi i ene ne bi nikad bili bez njega vladali. Razliite vrste prestia mogu se svesti na dva glavna oblika: steeni presti i presti osobni. Steeni presti je onaj, to ga daju ime, imutak, reputacija. Ovaj moe biti neovisan o oso bnom prestiu. Osobni presti naprotiv neto je individualno, to moe postojati zajedno s reputacijom, slavom, imutkom i biti po njima uvreno, no to moe i bez njih postojati. Steeni presti ili umjetni, mnogo je rasprostranjeniji. Samom injenicom, da pojedinac ima izvjesni poloaj, posjeduje izvjesni imutak, ili ima kakve naslove, dobiva svoj presti, makar kako mu je nitetna osobna vrijednost. Vojnik u odori, sudac u crvenoj halji imadu uvijek presti. Pascal je vrlo dobro opazio potrebu, da suci nose vlasulje i halje. Bez toga bi izgubili tri etvrti svoga autoriteta. I najbjesniji se socijalist malo uzbuni, kad vidi princa ili markiza, a dostaje usvojiti takve naslove, da se izmami trgovcu, sve, togod se hoe.1) U raznim prilikama nisam obraao panje na osobiti za nos, koji oblada najtrjeznijim Englezima, kad dodju u dodir ili ugledaju kojega engleskoga paira. Ako je samo njegovo stanje u skladu s njegovim rangom, oni ga ve unaprijed vole i kad se nadju pred njim, s odue vljenjem podnose sve od njega. Vidi se, kako se rumene od slasti, kad im se priblii, a kad ih nagovori, kako im se od radosti lica jo vie rumene, a oi neobino krijese. Oni imadu lordove tako rei u krvi, kao panjolci ples, Nijemci glazbu, a Francuzi revo luciju. Njihova strast za konje i Shakespeare-a je manje estoka, a zadovoljstvo i ponos, kojim ih to proima, manje temeljito. Knjiga o plemstvu ima znatnu prodju i svagdje ete nai, kako je svijet kao bibliju ita. 1) Ovaj utjecaj naslova, vrpca, odora na gomile nalazi se kod svih naroda, pa i kod onih, u kojih je osjeaj osobne neovisnosti najvie razvijen. U tom pogledu navodim zanimljivo mjesto iz knjige nekog putnika o prestiu izvjesnih linosti u Engleskoj. Presti, o kojem sada govorim, je onaj, koji vre osobe; pored ovoga moe se postaviti presti, to ga vre miljenja, lite rarna ili umjetnika djela itd. esto to nije nita drugo, nego akumu lirano ponavljanje. Historija, naroito literarna i umjetnika histo rija, sadravaju samo ponavljanje jednog istog suda, koje nitko ne kua kontrolirati, svatko ponavlja, to je uio u koli, pa ima imena i stvari, kojih se nitko ne bi usudio da dirne. Modernomu je itaocu lektira Homera bez sumnje vrlo dosadna, no tko bi se to usudi izrei? Partenon u svom sadanjem stanju jadna je razvalina bez ikakve zanimljivosti, no on ima takav presti, da ga nitko ne gleda onakva, kakav jest, ve u pratnji njegovih historikih uspomena. Svojina je prestia, da spreava, da se stvari vide onako, kakve jesu i da paralizira svaki sud. Gomile uvijek, a pojedinci vrlo esto trebaju, da o svakoj stvari dobiju gotovo miljenje. Uspjeh tih miljenja neovisan je o dijelu istine ili za blude, Sto ih sadravaju, on ovisi samo o njihovom prestiu. Sad dolazim na osobni presti. On je sasvim druge naravi, nego li umjetni ili steeni presti, koji sam prije predoio. To je neovisna podobnost od svih naslova, autoriteta, kakvu posjeduje malo ljudi i koja im omoguuje, da s magnetskom silom opinjaju one, koji ih okruuju, pa i onda, ako su im ovi socijalno ravni i nemaju nikakvog obinog sredstva gospodstva. Oni nameu svoje ideje, svoje osjeaje onima, koji ih okruuju i sve im se pokorava, kako se divlja zvijer pokorava krotiocu, kojega bi mogla lako progutati. Veliki vodje gomila, kao Budna, Isus, Muhamed, djevica Orleanska, Napoleon, posjedovali su visok stepen ovoga prestia, te su naroito njime predobivali. Bogovi, heroji i dogme nameu se, a ne pretresaju se; oni se gube, im se uzmu u pretres. Velike linosti, koje sam spomenuo, imale su ovu svoju mo opinjanja ve prije, nego to su postale slavne, a ne bi to nikad bile postale bez nje. Oito je na primjer, da je Napoleon na zenitu svoje slave vrio samom injenicom svoje moi golem presti; no tim je prestiem bio donekle obdaren i onda, dok jonije imao vlasti i bio potpuno nepoznat. Kad je, kao neznani ge neral, bio iz protekcije poslan, da zapovijeda vojskom u Italiji, zapao je medju iskusne stare generale, koji su se spremali, da mladomu naolici, kojega im je poslao direktorij, priprave nemili doek. I od prvoga asa, od prvoga susreta, bez rijei, bez gesta, bez prijetnja, na prvi pogled buduega velikoga ovjeka, bili su ukroeni. Taine iznosi po savremenim memoarima zanimljiv opis toga susreta.

76
Divizijski generali, medju njima Augereau, uzorak juna kih i krutih bojovnika, ponosan sa svog visokog stasa i junatva, dodjoe u glavni stan vrlo loe raspoloeni prema malomu skoro jeviu, kojega im je Pariz poslao. Po opisu, koji su o njemu dobili, Augereau je isprva bijesan, nepokoran: taj skorojevi je ljubimac Barrasov, vendemijerski general, ulini general, smatran za me dvjeda, jer je uvijek sam i zaduben u misli, neznatno lice, reputa cija za matematiara ili sanjara! Kad su ih uveli, Bonaparte ih pusti, da ekaju. Napokon osvane, opasan sabljom, s kapom na glavi i objasni im svoje dispozicije, dade im naloge i otpusti i'h. Augereau ostade bez rijei i tek na polju se sabere i udari u svoje obine psovke; on priznaje, da mu to g . . . . od generala ulijeva strah, ne moe shvatiti silu, koja ga je ve na prvi pogled pre vladala. Postavi velik ovjek, njegov je presti rastao sa svom slavom njegovom i postao gotovo ravan prestiu boanstva prema vjernicima. General Vandamne, revolucionarni bojovnik, jo bru talniji i energiniji od Augereau-a, rekao |e o njemu maralu d' Ornanu, godine 1815., jednog dana, kad su se zajedno uspinjali stubitem Tailerija: Taj me djavo od ovjeka opinja nekom a robnom silom, koje i sam ne mogu shvatiti. I ja, koji se ne bojim ni Boga ni djavla, gotovo drhem kao dijete, kad mi se priblii i on bi me mogao nagnati, da se prov,uem kroz usku igle, da se bacim u vatru. Napoleon je jednako opinjao sve, koji su mu se pribliili.1) 1) Vrlo svijestan svoga prestia, Napoleon je znao, da ga uveaje postupajui kao s konjuarima s velikim ljudima, koji su ga okruivali i medju kojima je bilo vie onih glasovitih konventovaca, koji su tako dugo terorizirali Europu. Savremeni opisi puni su injenica, znaajnih po tu toku. Jednog dana, u punom dravnom vijeu, Napoleon se grubo okosnu na Beugnota, postu pajui s njim, kao s kakvim slugom. Proizvevi dojam, on mu se priblii i ree: No, veliki mokljane, jeste li, napokon nali glavu? Na to se Beugnot, visok kao hrast, pokloni vrlo duboko i mali taj ovjek, podigavi ruku, uhvati ga za uho, znak osobite milosti, pie Beugnot, familijarna gesta gospodara, koji postaje blagonaklon. Takvi primjeri jasno predouju, kako moe presti izazvati nisko puzanje. Oni prikazuju i golemo preziranje velikoga despota prema ljudima, koji su ga okruavali i s kojima je po stupao kao s krmom za topove.

77
Davous je kazao, govorei o odanosti Mareta i o svojoj: Kad bi nam car obojici rekao: Interesi moje politike zahtijevaju, da se Pariz razori, a da nitko iz njega ne izadje ni umakne, Maret bi bio zacijelo sauvao tajnu, no ne bi se bio mogao spri jeiti, da je ne oda, otposlavi iz grada svoju porodicu. A ja iz straha, da se ne dozna, bio bih ostavio i enu i djecu. Valja drati na umu ovu zaudnu mo fascinacije, da se uzmogne shvatiti onaj divni povratak s Elbe; ono neoekivano zauzee Francuske po osamljenom ovjeku, koji je imao pred sobom sve organizirane bile velike zemlje, za koju se moglo mi sliti, da joj je dozlogrdilo njegovo tiranstvo. Nije mu trebalo vie, nego da pogleda generale, koji su bili poslani, da ga uhvate i koji su se zakleli, da e ga uhvatiti. Svi su mu se bez rijei potinili. Napoleon se, pisao je engleski general Wolseley, iskrcao u Francuskoj gotovo sam i kao bjegunac s malog otoka Elbe, koji je bio njegovo kraljevstvo, te mu je uspjelo za nekoliko sedmica, bez prolijevanja krvi prevrnuti cijelu organizaciju vlasti u Fran cuskoj pod njenim legitimnim kraljem: da li se je ikad udesnije potvrdila lina snaga nekog ovjeka? Ali od poetka do kraja ove vojne, koja je bila njegova posljednja, kolika li je sila, kojom je jednako uplivao na saveznike, prinudivi ih da slijede njegovu inicijativu i kako je malo trebalo, da ih satre! Napoleona je preivio njegov presti i rastao je i dalje. On je uinio carem jednog njegovog neznatnog neaka. Gledajui, kako se danas iznova radja njegova legenda, vidi se, kako je ta velika sjena jo uvijek mona. Zlostavljajte ljude, kako vas je volja, pokoljite ih nekoliko milijuna, sve vam je doputeno, ako u vas ima dosta prestia i talenta, da ga uzdrite. Ovdje sam naveo bez sumnje sasvim izuzetni primjer pre stia, no koji je trebalo navesti, da se predoi geneza velikih religija, velikih doktrina i velikih carstva. Bez vlasti, koja se nad gomilom vri prestiem, ne bi ta geneza bila razumljiva. No presti se ne temelji samo na osobnoj snazi, vojnikoj slavi i religioznom teroru, on moe imati i ednije poreklo, pa jo uvijek biti znatan. Na vijek moe dati vie primjera. Jedan od najveih, kojeg e se potomstvo sjeati od vijeka do vijeka, dat e historija onog slavnog ovjeka, koji je promijenio lice globa zemaljskog i trgovake relacije, razdvojivi dva kontigenta. On je uspio u svom pothvatu svojom golemom voljom, ali i fascinacijom, koju je vrio nad svima, koji su ga okruivali. Da skri jednodunu protimbu, trebao se samo pokazati. On je as govorio i pod dojmom

78
dara, to ga je rasprostirao, postajali su mu protivnici prijateljima. Naroito Englezi pobijali su uporno njegovu osnovu, no trebao se samo pojaviti u Engleskoj, da dobije sve glasove. Kad je kasnije prolazio kroz Southampton, zvonjela su mu u slavu sva zvona i danas mu Engleska die spomenik. Poto je sve pobijedio, ljude i stvari, barutine, hridi i pijesak, nije vie vjerovao u potekoe i htio Suez ponoviti u Panami. Poeo je s istim sredstvima, no snala ga starost i uostalom: vjera, koja pokree brda, pokree ih pod uvjetom, da nisu previsoka. Brda s,u se oduprla i katastrofa, koja je nastala, unitila je blistavu aureolu slave, koja je ovjen ala junaka. Njegov ivot predouje, kako moe rasti presti i kako moe nestati. Poto je u veliini dosegao najvee heroje hi storije, bacie ga sudovi njegove zemlje u red najniih zloinaca. Kad je umro, ponesoe njegov osamljeni lijes kroz redove indi ferentne gomile. Samo strani suvereni odali su potu njegovom spomenu, kao jednomu od najveih ljudi, to ih je historija poznavala.1) 1) Beki list N e u e F r e i e P r e s s e upustila se u po gledu Lessepsove sudbine u razmatranja vrlo ispravne psihologije, koju s toga razloga ovdje donosim: Nakon osude Ferdinanda de Lessepsa nemamo vie prava, da se udimo tunomu koncu Kritofa Kolumba. Ako je Ferdi nand de Lesseps sljepar, onda je svaka plemenita iluzija zloin. Drevnost bi Lessepsov spomen bila ovjenala aureolom slave i poastila ga vrem nektara nasred Olimpa, jer on je promijenio lice zemlje i izvrio djela, koja upotpunjuju stvoriteljevo djelo. Osudivi Ferdinanda de Lessepsa, uinio se predsjednik apelacionog suda besmrtnim, jer narodi e uvijek pitati za ime ovjeka, koji se nije bojao, da ponizi svoj vijek, zaodjevi kanjenikim odijelom starca, iji je ivot bio na slavu njegovim savremenicima. Neka nam se vie ne pripovijeda o neumoljivoj pravdi, tu, gdje vlada birokratska mrnja protiv smionih, velikih djela. Na rodi trebaju te odvane ljude, koji vjeruju u same sebe i prelaze preko svih zapreka, bez obzira na vlastitu osobu. Genij ne moe biti mudar, mudrou se nikad ne bi mogao proiriti krug ljudske aktivnosti. . . . Ferdinand de Lesseps poznavao je pjanost slave i gor inu poreza: Suez i Panama. Tu se srce buni protiv morala uspjeha. Kad je Lessepsu uspjelo, da spoji dva mora, astili su ga prinevi i narodi; danas, kad se je slomio na kordiljerskim No razni primjeri, koje sam naveo, pokazuju krajnje oblike. Da se utvrdi u pojedinostima psihologija prestia, trebalo bi te primjere postaviti na vrh niza, koji bi polazio od osnivaa religija i carevina, do obinog pojedinca, koji kua, da opsjeni svoje susjede novim odijelom ili kakvim odlijem. Izmedju najudaljenijih krajeva toga niza trebalo bi postaviti sve oblike prestia u razliitim elementima neke civilizacije: zna nosti, umjetnosti, knjievnosti itd., pa bi se vidjelo, da on obuhvata osnovne elemente uvjerenja. Svijesno ili ne, bie, ideja ili stvar, koji imaju prestia, bivaju putem zaraze odmah nasljedovani i nameu cijeloj generaciji izvjesne naine osjeanja i provodjenja njihove misli. Nasljedovanje je uostalom od vee esti nesvijesno i ba to ga ini potpunim. Moderni slikari, koji reproduciraju nejasne boje i ukoene poloaje izvjesnih primitivnih bia, i ne slute, odakle dolazi njihovo nadahnue; oni vjeruju u svoju vlastitu iskrenost, pa da nije jedan odlian majstor uskrisio ovaj oblik umjetnosti, bio bi on i dalje smatran samo s naivne i podredjene strane. Oni, koji ugledavi se u kakvog drugog umjetnika prvoga reda, mre svoja platna ljubiastim sjenama, ne vide u prirodi vie ljubiaste boje, nego to se je vidjelo prije pedeset godina, ali oni su sugestionirani osobnom i specijalnom impresijom slikara, koji je unato toj osobitosti umio stei veliki presti. U svim ele mentima civilizacije moglo bi se lako nai mnogo takvih primjera. Iz prethodnog se vidi, da se u genezu prestia mogu uplesti mnogi faktori: jedan od najvanijih je uspjeh. Svaki ovjek, ko jemu to uspije, svaka ideja, koja se nametne, prestaju ve time biti osporavani. Da je uspjeh glavni osnov prestia, dokazuje i to, da potonji gotovo uvijek s njim nestaje. Heroj, kojemu je gomila sino klicala, bit e sutradan izloen ruglu, ako ga je zadesio ne uspjeh. Reakcija e biti s tim ivlja, to je presti bio vei. Gomila tada smatra palog junaka sebi ravnim, pa se osveuje, to se je klanjala pred nadmonou, koje mu vie ne priznaje. Kad je Robespierre dao rubiti glave svojim drugovima i mnogim savremenicima, imao je golem presti. Kad mu je nekohridima, on je obini sljepar... U tome je rat drutvenih klasa, negodovanje birokrata i namjetenika, koji se osveuju kaznenim zakonikom onima, koji su se htjeli izdii iznad d r u g e . . . Moderni se zakonodavci nalaze u zabuni pred tim velikim idejama ljuskoga genija; javnost ih jo manje shvaa i onda je lako dravnomu od vjetniku dokazati, da su Stanlev ubojica, a Lesseps varalica.

80

liko glasova otelo mo, izgubio je odmah i presti, pa ga je go mila pratila na gilotinu s isto toliko kletava, kao to je juer pra tila njegove rtve. Vjernici uvijek s bijesom razbijaju kipove svojih starih bogova. Presti, koji je neuspjehom uniten, naglo iezava. On se takodjer moe troiti diskusijom, ali na vrlo spor nain. No efekat ovog postupka vrlo je siguran. Presti, o kojemu se pre tresa, nije vie presti. Bogovi i ljudi, koji su umjeli dugo uvati svoj presti, nisu nikad trpjeli pretresanja. Tko hoe, da mu se gomile dive, mora uvijek ostati u razmaku.

ETVRTO POGLAVLJE.

Granice promjenljivosti vjerovanja i miljenja gomila.

$ 1 . S t a l n a v j e r o v a n j a . Nepromjenjivost izvje snih openitih vjerovanja. Ona su vodii civilizacije. Kako ih je teko iskorijeniti. U emu je netolerantnost vrlina za neki narod. Filozofska apsurdnost nekog openitog vjerovanja ne moe biti na utrb njegovom rasprostiranju. 2. P o k r e t l j i v a m i l j e n j a g o m i l a . Krajnja pokretljivost mi ljenja, koja ne potjeu iz openitih vjerovanja. Prividne iz mjene ideja i vjerovanja za vrijeme ni od jednog stoljea. Stvarne granice tih promjenljivosti.. Elementi, na koje se odnosi promjenljivost. Dananje nestajanje openitih vjerovanja i kraj nja rasprostranjenost tampe ine u nae vrijeme miljenja sve pokretljivijima. Kako se miljenja gomila o veini predmeta klone indiferentnosti. Nemo vlada, da upravljaju kao nekad miljenjima. Dananja razmrvljenost miljenja spreava1 njihovu tiraniju.

1. Stalna vjerovanja.
Izmedju anatomskih karaktera bia i njihovih psiholokih karaktera postoji izravna paralelnost U anatomskim karakterima nalazimo izvjesne elemente nepromjenljive ili tako malo promjen ljive, da je od potrebe trajanje geolokih vijekova, da se promi jene, a kraj tih stalnih, nerazdvojivih karaktera opaaju se vrlo pokretljivi karakteri, koji se lako mijenjaju okolinom, umjeem uzgajatelja, katkad do toga stepena, da malo paljivi posmatra izgubi s vida osnovne karaktere.

Isti pojav nalazimo i kod moralnih karaktera. Pored psiho lokih, nerazdvojivih elemenata nekog plemena nalaze se pokretni i promjenljivi elementi. I zato se kod prouavanja vjerovanja i miljenja nekoga naroda uvijek moe konstatirati vrlo stalan snov, na koji se naniu miljenja, koja su pokretna kao pijesak, koji pokriva hrid. Vjerovanja i miljenja gomila sainjavaju prema tomu dvije odijeljene klase. Na jednoj su strani velika stalna vjerovanja, koja traju vie vijekova i na kojima poiva cijela civilizacija, takva su na priliku bila nekad: feudalni pojmovi, kranske ideje, ideje reformacije, takva su danas: naela narodnosti, demokratske i so cijalne ideje. Na drugoj su strani asovita i promjenljiva miljenja, koja od vee esti proiztiu iz openitih pojmova: takve su teorije, koje u izvjesno vrijeme vode umjetnost i knjievnost, kao to su na priliku one, koje su proizvele romanticizam, naturalizam, mi sticizam itd. Ova su miljenja od vee esti povrna kao i moda, pa se i jednako lako mijenjaju. To su oni sitni valovi, koji se ne prestano niu i nestaju na povrini dubokog jezera. Velika openita miljenja su suena u broju. Njihov po stanak i njihova smrt ine za svako historiko pleme kulminativne toke njegove historije. One su pravi kostur civilizacija. Vrlo je lako usaditi u duu gomila neko prolazno miljenje, ali je vrlo teko usaditi u nju trajno vjerovanje. A kad se potonje uvrsti, jednako ga je teko razoriti. Ono se od vee esti moe izmijeniti samo uz cijenu estokih prevrata. No ni revolucije nemaju te moi, ve ako vjerovanje nije izgubilo gotovo svu svoju vlast nad duama. Tada revolucije konano uzdrmaju ono, to je ve bilo gotovo naputeno, no to je jaram navike spreavao, da se sasvim napusti. Revolucije, kad nastaju, zapravo su vjerovanja, koja nestaju. Lako je razabrati dan, kad koje veliko vjerovanje treba da umre, to je dan, kad se poinje pretresati njegova vrijednost. Budui da sva openita vjerovanja nisu drugo, nego fikcija, to se i svaka fikcija moe odrati samo pod uvjetom, da ne bude pod vrgnuta ispitivanju. No i onda, kad je neko vjerovanje vrlo potreseno, uredbe, koje iz njega potjeu, uvaju mu mo i vrlo lagano se gube. A poto to vjerovanje napokon sasvim izgubi mo, odmah se rui sve, to je ono podravalo. Jo nikad nije narodu bila dana vlast, da mijenja svoja vjerovanja, a da nije podjedno bio osudjen, da izmijeni sve elemete svoje civilizacije. 6

On ih mijenja, doklegod ne nadje novo openito vjerovanje, koje bude prihvaeno, a dotle ivi u anarhiji. Openita su vjero vanja nuni potporanj civilizacija, ona daju idejama smjer. Samo ona mogu proimati vjerom i stvarati dunost. Narodi su uvijek osjeali korisnost toga, da stiu nova openita vjerovanja i instiktivno su poimali, da im njihovo nesta janje znai as dekadanse. Fanatiki kult Rim bio je po Rimljane vjerovanjem, koje ih je inilo gospodarima svijeta i kad je ovo vjerovanje zamrlo, morao je umrijeti i Rim. I tek poto su stekli neka vjerovanja, zajednika s barbarima, koji su razorili rimsku civilizaciju, mogli su dokuiti izvjesnu koheziju i izai iz anarhije. Narodi nisu bez razloga uvijek s netolerantnou branili svoja uvjerenja. Ta netolerantnost, koja bi se s filozofskog gledita uvelike mogla podvrgnuti kritici, predouje u ivotu naroda naj potrebitiju vrlinu. Da osnuje ili uzdri openita miljenja, srednji je vijek dizao more lomaa, a u tome je razlog, zato je toliko obretnika i novotara umrlo u oaju, da izbjegne mukama. Da brani openita miljenja, svijet se toliko puta stubokom uskomeao, i zato su pali, a i padat e milijuni ljudi na bojnomu polju. Ima velikih potekoa, dok se neko openito vjerovanje uvrsti, no kad se jednom konano uvrstilo, njegova je mo dugo nesavladiva, pa makar kako je velika njegova filozofska ne ispravnost, ono se namee i najsvjetlijim duhovima. Ta nisu li evropski narodi vie od petnaest vjekova smatrali neoborivom istinom religiozne legende, koje su jednako barbarske,1) kad se poblie proue, kao i one o Molohu. Strana apsurdnost legende o Bogu, koji se na svom sinu stranim kaznama osveuje za ne poslunost jednoga od svojih stvorenja, nije se kroz mnogo vijekova opaala. Najsnaniji geniji, kao Galilej, Newton, Leibnitz, nisu ni trenutka pretpostavljali, da bi se istinitost takvih dogmi mogla pretresati. Nita ne predouje bolje hipnozu, koju vre openita vjerovanja, no nita i ne oznauje bolje ponizujue granice naega duha. im se je neka nova dogma usadila u duu gomila, postaje ona inspirator njenih uredbi, njenih umjea i njenog vladanja. Vlast, koju tada ta dogma vri nad duama, jest apsolutna. Ljudi od djela ne misle na drugo, nego da je ostvare, zakonodavci je 1) S filozofskog gledita barbarske! U praksi su one stvo rile sasvim novu civilizaciju i kroz petnaest vijekova doaravale ovjeku one rajske sanje i nade, kojih ne e vie poznavati.

primjenjuju, filozofi, umjetnici, knjievnici bave se same time, da je izraze u raznim oblicima. Iz osnovnih vjerovanja mogu niknuti poredne, asovite ideje, ali i one uvijek nose ig vjerovanja, iz kojeg su potekle. Egipatska civilizacija, evropska civilizacija srednjega vijeka, muslimanska, civilizacija Arapa, potjeu iz sasvim malog broja religioznih vje rovanja, koja su udarila svoj ig na najmanje elemente tih civili zacija i koja omoguuju, da se odmah raspoznaju. Tim openitim vjerovanjima valja zahvaliti, to su ljudi svakoga doba okrueni mreom tradicija, miljenja i obiaja, ko jima se oni inae ne bi dali upregnuti u jaram, a koji im uvijek,: pridavaju uzajamnu slinost. Ljudima upravljaju i vode ih vjero vanja i obiaji, koji potjeu iz tih vjerovanja. Ona odluuju naj manjim inima u naem ivotu i najneodvisniji duhovi ne misle,, da im se otmu. Pravo je tirjanstvo ono, koje se nesvijesno vri nad duama budui da je ono jedino, koje se ne moe suzbijati. Ti~ berije, Dingiskan, Napoleon bili su bez sumnje opaki tirjani, ali Mojsije, Budha, Krist, Muhamed, Luther vrili su bez sumnje na dnu svoga groba kud i kamo dublji despotizam. Tirjanin se moe urotom oboriti, ali to moe urota protiv dobro uvrenog vjerovanja? U svojoj estokoj borbi protiv katolicizma i unato prividnom odobrenju gomila, kao i unato razornim postupcima, poput onih inkvizicije, naa je velika revolucija ostala pobijedjena. Jedini pravi tirjani, koje je ovjeanstvo poznavalo, bile su uvijek sjene mrtvih ili iluzije, koje je ono sebi stvaralo. Filozofska apsurdnost, koju esto pokazuju openita vjero vanja, nije nikad bila zaprekom njihovoj pobjedi. Ta pobjeda kao da je samo i mogua pod uvjetom, da ona sadravaju neku tajan stvenu apsurdnost. Oita slaboa savremenih socijalistikih vjero vanja ne e ih sprijeiti, da triumfiraju u dui gomila. Njihova prava inferiornost naprama svim religioznim vjerovanjima sa stoji se samo u tome, to se ideal sree, koji obeaju potonja, ima ostvariti tek u nekom buduem ivotu, pa njegovo ostvarenje nije nitko mogao osporiti. Ideal socijalistike sree ima se ostvariti na zemlji, te e ve prvi pokuaj ostvarivanja predoiti nitavost obeanja i novo e vjerovanje u isti mah izgubiti sav svoj presti. Njegova e mo rasti samo do dana, kad nakon slavlja otpone praktino ostvarivanje. I u tome je razlog, to ova nova vjera, koja u poetku kao i sve, koje su joj prethodile, vri razornu ulogu, ne e kasnije moi, kao one prve, vriti ulogu tvorca.

84

2. Pokretna miljenja gomila.

Iznad stalnih vjerovanja, kojih smo mo sada prikazali, nalazi se sloj miljenja, ideja, misli, to se neprestano radjaju i umiru. Neke od njih traju samo po jedan dan, no i najvanije rijetko preivljuju jednu generaciju. Ve smo istaknuli, da su promjene, koje nastaju u tim miljenjima, katkad vie povrne, nego stvarne i da uvijek nose ig plemenskih osobina. Prouimo li na priliku politike uredbe zemlje, gdje ivimo, vidimo, da stranke prividno najopreznijih smjerova: monarhisti, radikali, im perijalisti, socijalisti itd. imadu sasvim identian ideal i da taj ideal jedino odgovara duevnoj strukturi naega plemena, jer se pod analognim imenima nalazi kod drugih plemena sasvim oprean ideal. Osnov stvari ne mijenjaju imena, koja se daju mi ljenjima, niti varava prilagodjivanja. Gradjani revolucije, proeti latinskom literaturom i koji upirui oi u rimsku republiku, usva jahu njene zakone, njene liktorske snopie i toge, te nastojahu, da nasljeduju njene uredbe i primjere, nisu postali Rimljanima, jer su bili pod dojmom mone historike sugestije. Zadaa je filozofa, da ispita, to pod prividnim promjenama preostane od starih vjerovanja i da odvoji ono, to je ,u hitroj bujici miljenja deter minirano openitim vjerovanjima i duom plemena. Bez ovog filozofskog kriterija moglo bi se misliti, da gomile esto i po volji mijenjaju politika ili religiozna vjerovanja. Cijela historija, politika, religiozna, umjetnika, knjievna, kao da to uistinu potvrdjuje. Uzmimo na priliku samo vrlo kratko razdoblje iz nae hi storije, od godine 1790. do 1820., to jest trideset godina, trajanje jedne generacije. Tu emo vidjeti, kako gomile, isprva monarhistike, postaju vrlo revolucionarne, zatim vrlo imperialistike, a zatim opet vrlo monarhistike. U religiji prelaze one u isto doba s katolicizma na ateizam, zatim na deizam, iza ega se opet vraaju najpretjeranijim formama katolicizma. A to nisu samo gomile, ve jednako i svi, koji njima upravljaju. Moramo se uditi gledajui, kako oni veliki Konventovci, zakleti neprijatelji kraljeva, koji zaziru od bogova i gospodara, postaju Napoleonu pokornim slugama, a za tim pobono nose svijee u procesijama pod Ljudevitom XVIII. A kroz sedamdeset daljnjih godina kojih li i opet promjena u Miljenjima gomila! Perfidni Albion s poetka vijeka, postao je pod Napoleonovim nasljednikom saveznikom Francuske; Rusija, koju smo u dva navrata napali oruanom silom i koja je toliko

povladjivala naim posljednjim jadima, odjednom se poela sma trati prijateljicom. U knjievnosti, umjetnosti, filozofiji promjene su miljenja jo mnogo bre. Romanticizam, naturalizam, misticizam itd., redom se radjaju i umiru. Umjetnik i pisac, kojemu se jo juer pljeskalo, sutra je ve duboko prezren. No to vidimo, analizirajui sve te promjene, koje su pri vidno tako duboke? Sve one promjene, koje su oprene openitim miljenjima i osjeajima plemena, vrlo kratkog su vijeka i skre nuta rijeka brzo poprima opet svoj tok. Miljenja, koja nisu u vezi ni s kojim openitim vjerovanjem niti plemenskim osjeajem i koja prema tomu ne bi mogla imati stalnosti, preputena su na milost i nemilost svakomu sluaju ili bolje rei najmanjim pro mjenama milieu-a. Obrazovana sugestijom i zarazom, ona su uvijek asovita; ona se radjaju i nestaju ponekad jednako brzo, kao pje ane sipine, to ih uoblii vjetar na obali morskoj. U nae je vrijeme skup pokretnih miljenja gomila vei, nego to je ikad bio i to s tri razliita razloga: Prvi je razlog, to stara vjerovanja, gubei sve vie svoju vlast, ne utjeu vie kao nekad na prolazna miljenja, da im dadu izvjesni pravac. Nestanak openitih vjerovanja ustupa mjesto mno ini posebnih miljenja, koja su bez prolosti i budunosti. Drugi je razlog, to mo gomila, postajui sve vea i vea, ima sve manje i manje protutee za odranje ravnotee, te se tako krajnja pokretljivost ideja, koju smo kod njih utvrdili, moe slo bodno oitovati. Trei je razlog napokon dananja rasprostranjenost tampe, koja neprestano stavlja pred oi gomila najoprenija miljenja. Sugestije, koje svako od tih miljenja moe proizvesti, unitavaju odmah oprene sugestije. Iz toga slijedi, da se svako miljenje ne moe rasprostraniti i da je osudjeno na vrlo kratak vijek. Ono je umrlo, prije nego to se moglo dosta rasprostraniti, da postane openitim. Iz ovih raznih uzroka proizaao je sasvim nov pojav u hi storiji svijeta, koji je vrlo znaajan po savremeno doba, mislim naime nemo vlada, da ravnaju miljenjem. Nekad, a taj nekad nije vrlo daleko, akcija vlada, utjecaj nekolicine pisaca i sasvim malenog broja novina, sainjavahu prave regulatore javnog miljenja. Danas su pisci izgubili svaki utjecaj, a novine su samo ogledalo miljenja. to se dravnika tie, oni

86
su daleko od toga, da upravljaju miljenjem, oni samo nastoje, da ga slijede. Oni se boje miljenja, koje katkad ide do terora i odu zima im svaku odredjenost pravca u dranju. Prema tomu miljenje gomila tei, da sve vie postane vr hovnim regulatorom politike. Ono danas namee alijanse, kako smo netom vidjeli u alijansi s Rusijom, koja je iskljuivo proizala iz popularnog pokreta. Vrlo je zanimljiv simptom, gledati danas pape, kraljeve i careve, kako se podvrgavaju interviewu, da u danom predmetu iznesu svoje miljenje na ocjenu gomila. Nekad -se je moglo rei, da politika nije stvar osjeaja. Moe li se to ustvrdili danas, gdje ju sve vie vode impulsi nestalnih gomila, koje ne poznaju razum i koje moe voditi samo osjeaj? to se tie tampe, te nekadanje vodilje miljenja, ona je morala, kao i vlade, izblijediti pred silom gomila. Ona bez sumnje posjeduje znatnu mo, no samo zato, jer je ona iskljuivo refleks miljenja gomila i njihovih neprestanih promjena. Poto je postala jednostavnom agencijom za informacije, ona se odrekla toga, da namee kakvu ideju ili doktrinu. Ona slijedi sve promjene javnoga miljenja i potrebe konkurencije je obvezuju, da ih slijedi, jer e inae izgubiti itaoce. Stari ugledni i nekad uplivni organi, kao C o n s t i t u t i o n n e l , D e b a t s , S i e c l e ija j e proricanja pri janja generacija pobono sluala, ieznuti su ili postali infor mativni listovi, isprepleteni zanimljivim kronikama, mondainim brbljarijama i financijalnim reklamama. Koji bi danas list bio dosta bogat, da bi mogao dopustiti svojim urednicima osobna miljenja i koju bi vrijednost imala ta miljenja kraj italaca, koji trae samo informacije ili zabave i koji iza svake preporuke nasluuju speku lanta. Ni kritika nema vie moi, da protura kakvu knjigu ili pozorini komad. Ona im moe nakoditi, ali ne moe koristiti. No vine su toliko svijesne beskorisnosti svega, to je kritika ili osobno miljenje, da su pomalo dokinule literarne kritike, ograniivi se samo na to, da navedu naslov knjige s dva ili tri retka reklame, a za dvadeset godina dogodit e se po svoj prilici isto i s kazali nom kritikom. Danas je postalo bitnim poslom tampe i vlada: uvrebati miljenje. Kakvo je djelovanje proizveo koji dogadjaj, zakonski prelog, politiki govor, ovo im treba neprestano doznavati, a to nije laka stvar, jer nita nije tako pokretljivo i promjenljivo, kao misao gomila i nita nije tako esto, kao vidjeti, da gomile s ana temom primaju ono, to su sino s klicanjem pozdravljale.

87
Ovo potpuno odsue pravca u miljenju i ,u isto doba raspa danje openitih vjerovanja, urodilo je, kao konanim rezultatom, potpunim razmrvljenjem svih uvjerenja i sve veom indiferentnou gomila naprama svemu, to se ne odnosi na njihove neposredne interese. Pitanja doktrina, kao to je socijalizam, dobivaju uistinu uvjerene branie samo u najnepismenijim slojevima, na priliku: medju rudarskim i tvornikim radnitvom. Mali gradjanin i radnik, koji je barem donekle polazio kolu, postao je skeptik ili se barem ne e da gane. Evolucija, koja se je na taj nain kroz dvadeset i pet godina izvrila, upravo je frapantna. U prethodnom razdoblju, koje nije ba daleko, imala su jo miljenja openitu orientaciju; ona su proizlazila iz usvojenja nekog osnovnog vjerovanja. Samom inje nicom, to je netko bio monarhist, imao je u historiji, kao i u znanosti izvjesne vrlo odredjene ideje, a samom injenicom, da je bio republikanac, imao je sasvim oprene ideje. Monarhist je znao, da je samo sobom razumljivo, da ovjek ne potjee od maj muna, a republikanac je jednako pouzdano znao, da potjee. Mo narhist je morao govoriti o revoluciji s grozom, a republikanac s poitanjem. Bilo je imena, kao Robespierre i Marat, koja je trebalo izricati pobona lica, a bilo je i drugih, kao Cezar, August, Napoleon, koja se nisu smjela promrsiti bez pogrda. Ovaj naivni nain shvaanja bio je openit, ne izuzevi ni samu nau Sorbonu.1) Danas, pred diskusijom i analizom, gube sva miljenja svoj presti; njihova otrina brzo otupi, a vrlo malo ih ostane, koja bi nas mogla zagrijati. Ne alimo mnogo ovu openitu razmrvljenost miljenja! Da je to simptom dekadanse u ivotu nekog naroda, ne moe se ospo1) Izvjesne stranice knjiga naih zvaninih profesora vrlo su zanimljive u tom obziru i pokazuju, kako je naom sveuilinom izobrazbom slabo razvijen kritiki duh. Kao primjer u navesti slijedee retke izvadjene iz Francuske revolucije jednog biveg profesora povijesti na Sorboni, koji je bio i ministar prosvjete: Zauzee bastilje kulminirajue je djelo ne samo u povijesti Francuske, ve i itave Evrope. Njime se poinje nova historija svijeta! to se Robespierre-a tie, doznajemo iz iste knjige, da je njegova diktatura proizala iz opeg miljenja, uvjerenja i mo ralnog autoriteta; ona je bila u neku ruku pontifikat u rukama kre posna ovjeka! (Str. 91. i 220.)

88
riti. Nema sumnje, da vidoviti ljudi, apostoli, vodje, ukratko: oni, koji su vrsto uvjereni, imadu drugu mo, nego oni, koji sve ne giraju, kritiari i nehajnici; no ne zaboravimo, da bi uz dananju mo gomila, ako bi jedno jedino miljenje zadobilo dovoljno pre stia, da se svima nametne, ono doskora bilo zaodjeveno tolikom tiranskom vlau, da bi mu se brzo moralo sve pokloniti i da bi za dugo bilo zakljueno doba slobodnog pretresanja. Gomile ponekad predstavljaju mirne gospodare, kakvi su bili u svoje doba Heliogabal i Tiberije, no one imadu i bijesnih hirova. Kad je neka ci vilizacija zrela, da im padne u ruke, ona je previe izloena slu aju, a da bi mogla dugo potrajati. Ako bi ita moglo malo usporiti as unitenja, bila bi to upravo krajnja pokretljivost miljenja i sve vei nehaj gomila prema svakom openitom vjerovanju.

89
Polazna toka bit e nam obino mnotvo. Najnii se oblik mnotva javlja, kad je ono sastavljeno od pojedinaca, koji pripa daju raznim plemenima. U ovoga nema drugih zajednikih veza, nego volja poglavice, koja se vie ili manje tuje. Kao tip takvih mnotava mogu se postaviti barbari sasvim razliitih porekla, koji su vie vijekova provaljivali u rimsko carstvo. Iznad ovih mnoina razliitih plemena nalaze se one, koje su pod utjecajem izvjesnih faktora stekle zajednike karaktere i napokon sainile pleme. One e predoiti specijalne znaajke go mila, no ovim e znaajkama vie ili manje gospodovati plemenske osobine. Ove dvije kategorije mnoina mogu se pod utjecajem faktora, koje smo u ovom djelu prouili, pretvoriti u organizirane ili psiho-, loke gomile. U tim organiziranim gomilama moi emo utvrditi slijedeu razdiobu: 1. A n o n i m n e . (Na priliku uline A. Gomile gomile.) heterogene 2. N e a n o n i m n e . (Porote, parla mentarne skuptine itd.) 1. S e k t e . (Politike sekte, religi ozne sekte itd.) 2. K a s t e. (Vojnika kasta, sveenika kasta, radnike kaste itd.) 3. K l a s e . (Gradjanska klasa, se ljake klase itd.)

TREA KNJIGA.

Klasifikacija i opis raznih kategorija gomili

PRVO POGLAVLJE.

B. Gomile homogene

Klasifikacija gomila.
Openita razdioba gomila. Njihova klasifikacija. 1. H e t e r o g e n e g o m i l e . Kako se one razlikuju. Utjecaj plemena. Dua gomile jest to slabija, to je jaa dua plemena. - Dua plemena predouje stanje civilizacije, a dua gomile stanje barbarstva. 2. H o m o g e n e g o m i l e . Razdioba homo genih gomila. Sekte, kaste i klase.) Naprijed smo opisali openite karaktere, koji su zajedniki psiholokim gomilama. Ostaje nam, da iznesemo posebne karak tere, koji se prikljuuju opim karakterima, prema raznim katego rijama zajednica, kad se one, pod utjecajem podesnih podraaja promeu u gomilu. Pozabavimo se najprije s nekoliko rijei klasifikacijom gomila.

Oznaimo s nekoliko rijei razne karaktere ovih razliitih kategorija gomila.

1. Heterogene gomile.
Ovo su one zajednice, kojih smo karaktere ispitali u ovoj knjizi. One se sastoje od bilo kakvih pojedinaca, bez obzira na za nimanje i inteligenciju. Znamo, da se samom injenicom, kad ljudi sainjavaju uzbudjenu gomilu, njihova zajednika psihologija bitno razlikuje od njihove individualne psihologije i da ih ni inteligencija ne izu zima iz toga razlikovanja. Vidjeli smo, da u zajednicama inteli gencija ne igra nikakve uloge. Tu rade samo nesvijesni osjeaji. Jedan osnovni faktor, pleme, ini, da se razliite heterogene gomile dosta duboko medjusobno razlikuju.

90
Ve smo se vie puta navratili na ulogu plemena, pa smo predoili, da je ono najmoniji od svih faktora, podobnih, da odredjuju akcije ljudi. Ono jednako oituje svoju akciju u karakterima gomila. Gomila, sastavljena od makar kakvih pojedinaca, ali samih Engleza ili Kineza, duboko e se razlikovati od druge gomile, sa stavljene takodjer od makar kakovih pojedinaca, ali razliitih ple mena: na priliku Rusa, Francuza, panjolaca. Duboke razronosti, koje u nainu osjeanja i miljenja stvara kod ljudi nasljednu duevni sastav, izbijaju neposredno, im pri like, koje su uostalom dosta rijetke, skupe u istu gomilu, u prilino jednakim razmjerima, pojedince raznih narodnosti, makar kako su prividno istovjetni interesi, koji su ih sakupili. Pokuaji socija lista, da na velikim kongresima sjedine predstavnike radnikoga puanstva svih zemalja, dovadjali su uvijek do najbjesnijih nesu glasica. Latinska gomila, bila ona makar koliko revolucionarna ili konservativna, apelirat e, da ostvari svoje zahtjeve, na posredo vanje drave. Ona je uvijek centralistika i vie ili manje cezaristika. Engleska ili amerikanska gomila naprotiv, ne poznaje dr avu i apelira samo na privatnu inicijativu. Francuska gomila dri se u prvom redu jednakosti, a engleska gomila slobode. I ba te plemenske razlike ine, da ima gotovo isto toliko oblika socija lizma i demokracije, koliko i narodnosti. Dua plemena gospoduje potpuno duom gomile. Ona je moni supstrat, koji postavlja granice njenim oscilacijama. Sma trajmo kao bitan zakon, da se n i i k a r a k t e r i g o m i l a to m a n j e i s t i u , t o je j a a d u a p l e m e n a . Stanje gomile i gospodstvo gomile jest barbarstvo i povratak u barbarstvo. Do bivajui solidno sastavljenu duu, pleme se sve vie otkida ispod nepromiljene vlasti gomila i izlazi iz barbarstva. Osim plemena, mogla bi za heterogene gomile postaviti je dina vana klasifikacija samo time, da se razlue u anonimne gomile, te u neanonimne gomile, kakve su parlamentarne skup tine i porote. Osjeaj odgovornosti, kojega kod prvih nema, a kod drugih je razvijen, daje njihovim inima esto vrlo razliite orientacije.

91
manja, milieu-a, koje medjusobno ne vee nita osim njihovog vje rovanja. Takve su na priliku religiozne i politike sekte. K a s t a predouje najvii stepen organizacije, za koji je go mila podobna. Dok sekta obuhvata pojedince vrlo razliitih zani manja, odgoja, milieu-a, vezane samo zajednikim vjerovanjem, obuhvata kasta samo pojedince istoga zanimanja i dosljedno tomu gotovo sasvim slinog odgoja i milieu-a. Takve su na priliku voj nika i sveenika kasta. K l a s u sainjavaju pojedinci raznih porekla, sakupljeni: ne zajednikim vjerovanjem, poput lanova sekte, ni zajednicom zvaninih zanimanja, kakvi su lanovi kaste, ve izvjesnim vrlo slinim interesima, ivotnim navikama i odgojem. Takve su na priliku kasta gradjanska, poljoprivredna itd. Budui da se u ovom djelu bavim samo heterogenim gomi lama, ostavljajui studij homogenih gomila (sekta, kasta i klasa) za drugu knjigu, ne u se ovdje zaustavljati na karakterima potonjih. Studij heterogenih gomila pako ograniit u na prouavanje nekih odredjenih kategorija gomile, izabranih kao tipove.

DRUGO POGLAVLJE.

Tako zvane kriminalne gomile.

Tako zvane kriminalne gomile. Gomila moe biti legalno, no ne psiholoki kriminalna. Potpuna nesvijesnost ina gomila. Razni primjeri. Psihologija septembrista. Njihov nain miljenja, njihova osjetljivost, njihova krvoednost i njihova mo ralnost. Kad gomile nakon izvjesnog razdoblja uzbudjenja, zapadnu u stanje obinih nesvijesnih automata, vodjenih sugestijama, tad ih ja oito teko kvalificirati, no ni u jednom sluaju ne valja ih kvalificirati kao kriminalne. Ovaj pogreni naziv ostavljam samo zato, jer je posveen najnovijim psiholokim istraivanjima. Iz vjesni ini gomila zacijelo su kriminalni, ako se promatraju sami za sebe, no i onda s istim pravom, kao i in tigra, koji je progutao kakvog Hinduza, poto je najprije pustio svojim malima, da ga malo izmrcvare, da se pozabave. Zloini gomila imadu redovito svoj motiv u nekoj monoj sugestiji i pojedinci, koji su u njima uestvovali, uvjereni su, da su se pokoravali dunosti, to nikako nije sluaj kod obinih zloinaca.

2. Homogene gomile.
Homogene gomile sadravaju: 1. s e k t e , 2. k a s t e , 3. klase. S e k t a oznauje prvi stepen u organizaciji homogenih gomila. Ona obuhvata pojedince ponekad vrlo razliita odgoja, zani-

92
Historija zloina, koje su gomile poinjale, dokazuje gornje navode. Kao tipian primjer moe se navesti ubojstvo ravnatelja bastilje de Launaya. Poto je tvrdjava bila zauzeta, dobivao je ra vnatelj, okruen vrlo uzbudjenom gomilom, sa svih strana udarce. Predlagalo se, da se objesi, da mu se odrubi glava ili da se privee za konjski rep. Dok se je branio, udari on iz nepanje nogom jednoga od prisutnih. Netko predloi i njegova sugestija bude odmah po gomili prihvaena i burno pozdravljena, da naime onaj, kojega je ravnatelj udario nogom, odrubi potonjemu glavu. Ovaj, kuha bez mjesta, koji je u dokolici poao do bastilje, da vidi, to se dogadja, pomisli, da je in, to se openito predlae, rodoljuban i da e zasluiti kolajnu, unitivi onog ovjeka. I on ga udari sabljom, koju su mu predali, po golom vratu, no kad tupa sablja nije sjekla, izvadi on iz depa mali no sa crnim drkom i (kao kuha umio je rezati meso) sretno izvrii svoj posao.c Ovdje se jasno vidi vie spomenuti mehanizam. Pokoravanje sugestiji, koja je s tim monija, to je zajednika, uvjerenje ubice, da je poinio vrlo zasluno djelo i uvjerenje s tim prirodnije, to mu sugradjani jednoduno povladjuju. Slian se in moe kvalifi cirati kriminalnim s psiholokog, no ne moe s legalnog stajalita. Openiti karakteri tako zvanih kriminalnih gomila su oni isti, koje smo konstatirali kod svih gomila: sugestivnost, lakovjer nost, pokretljivost, pretjerivanje ,u dobrim i zlim osjeajima, oito vanje izvjesnih oblika moralnosti itd. Sve ove karaktere nai emo i kod jedne od gomila, koje su u naoj historiji ostavile najcrnje uspomene: kod septembrista. Ona uostalom pokazuje mnogo slinosti s gomilama, koje su skrivile Bartolomejsku no. Pojedinosti preputam Taine-ovom opisu, koje je on crpao iz savremenih memoara. Ne zna se pouzdano, tko je izdao odredbu ili sugerirao, da se isprazne tamnice i pokolju uapenici. Bio to Danton, kako je vjerojatno ili koji drugi, ne dolazi u obzir; jedina injenica, koja nas zanima, sastoji se u snanoj sugestiji, koju je primila gomila, koja je imala izvriti pokolj. Gomila, koja je to imala uiniti, sastojala se od tri stotine ljudi i sainjavala potpuni tip heterogene gomile. Izuzevi neznatni broj zvaninih lupea, sastojala se od trgovia i obrtnika svih struka: postolara, bravara, vlasuljara, zidara, slugu, slunika itd. Pod utjecajem primljene sugestije, oni su, kao i gornji kuha, pot puno uvjereni, da vre domoljubnu dunost. Oni su vrili dvojaku funkciju, sudaca i krvnika, no nisu se ni u kojem pogledu smatrali zloincima. Proeti vanou svoje dunosti, zapoee posao obrazova njem nekoga suda i neposredno iza toga javio se duh jednostra nosti i jednako jednostrane pravinosti gomila. Vidjevi, kolik je broj optuenih, bude odmah na poetku zakljueno, da se plemii, sveenici, asnici, kraljevi sluge, to jest sve osobe, koji su ve svojim zvanjem u oima dobrog rodoljuba dokazale svoju krivnju, hrpimice pokolju, bez posebne odluke. Ostalima e se suditi po licu i reputaciji. Primitivnoj savjesti gomile bilo je na taj nain udovoljeno i sad je ona mogla sasvim legalno pristupiti pokolju i dati oduka svojim krvoednim nagonima, kojih smo genezu na drugom mjestu predoili i koje zajednice mogu uvijek razviti do vrlo visokog stepena. Oni medjutim ne e sprijeiti to je ve pravilo kod gomila da se ne oituju i drugi, suprotni osjeaji, koji ih prate, kao to je osjetljivost, koja je esto jednako pretje rana, kao i krvoednost. Oni imaju ekspanzivnu simpatiju i naglu osjetljivost pa rikih radnika. U tamnici Abbay jedan od njih, doznavi, da su uapenici bili dvadeset i est sati bez vode, htjede da utue tamniara, kojega je teretio propust i bio bi to i uinio, da se nisu sami uapenici za nj zauzeli. A kad je koji uapenik bio rijeen krivnje (po njihovom improviziranomu sudu), sve ga je oduevljeno grlilo, straari i krvnici, sve mu je mahnito pljeskalo i zatim se opet latie posla, da redom ubijaju. Za vrijeme pokolja neprestano je vladala neka ljubezna veselost. Plesali su i pjevali oko leina, dijelili klupe, za dame, koje su bile sretne, gledajui, kako se ubijaju aristokrati. Oni su i dalje dokazivali neku specijalnu pra vinost. Kad se jedan ubica potuio, da su u Abbayu dame pre daleko smjetene, da dobro ne vide i da bi neki od prisutnika takodjer htjeli uivati, mlatei aristokrate, oni dadoe pravo ovom prigovoru i naredie, da se rtve lagano vode izmedju dva reda prisutnika, no da ih ovi smiju udarati samo tupim bridom sablje, da produlje kazan. Iz tamnice La Force izveli su rtve sasvim nage, mrcvarili ih pol sata, a zatim, poto je svatko sve dobro vidio, dotukli ih, rasporivi im trbuh. Ovi su krvnici u ostalom vrlo skrupulozni i oituju mo ralnost, za koju smo ve istaknuli, da postoji u grudima gomila. Oni ne e, da se domognu novca i dragocjenosti rtava, ve ih nose na stol odbora.

95
U svim njihovim inima nalaze se uvijek one primitivne forme razmatranja, koje su znaajne po duu gomila. Poto su tako poubijali 1200 do 1500 neprijatelja naroda, netko primijeti i njegova bi sugestija odmah prihvaena, da ostale tamnice, u kojima se nalaze stari prosjaci, skitnice, maloljetni uapenici, hrane zapravo ljude, koji badava jedu, te da bi bilo dobro, da se i ovih rijee. Uostalom i medju njima ima zacijelo neprijatelji naroda, kao to je na priliku gospodja Delarue, udovica nekog trovatelja. Ona mora biti bijesna, to je u zatvoru; kad bi mogla, za palila bi Pariz; bit e, da je ona to rekla, ona je to i rekla! Metimo jo malo! Objanjenje se uini oevidnim i oni su i ove uapenike redom poklali, ne izuzevi ni pedesetak djece u dobi od dvanaest do sedamnaest godina, koja bi uostalom kasnije mogla postati neprijateljima naroda, zarad ega je u oevidnom interesu, da ih se rijei. Iza jedne sedmice rada bilo je sve svreno i ubice su mogli misliti na odmor. Duboko uvjereni, da su stekli zasluge za otad binu, podjoe, da od vlasti trae nagradu; najgorljiviji ili su tako daleko, da su zahtijevali i kolajnu. Historija komune od godine 1871. daje nam vie fakata, koji su slini prijanjima. A sa sve veim utjecajem gomila i nepre kidnim kapitulacijama vlasti pred njima, zacijelo emo moi vidjeti i mnogo drugih. Porotnici nam prije svega daju krasan primjer o slaboj vanosti, to je u pogledu presudjivanja ima duevni niveau raznih elemenata, koji sainjavaju gomilu. Vidjeli smo, da inteligencija ne igra nikakvu ulogu, kad je neka skuptina pozvana, da dade svoje miljenje o nekom pitanju, koje nema sasvim tehniki znaaj i da skup nauenjaka ili umjetnika ve samom injenicom, to su zajedno, nema o openitim predmetima mnogo drugaijih miljenja, nego skup zidara ili sitniara. U razna doba, naroito prije godine 1848. uprava je brino birala lica, koja su bila zvana, da sasta vljaju porotu, pa ih je birala izmedju prosvijetljenih klasa: od profesora, inovnika, knjievnika. Danas se porota sastavlja od malih trgovia, obrtnika i pomonika. I sad se moradoe zauditi strukovni pisci, jer makar kako je porota bila sastavljena, statis tika dokazuje, da su njene presude bile istovjetne. I sami suci, koji su toliko neskloni uredbi porote, morali su priznati ispravnost ove tvrdnje. Evo, to pie u tom pogledu jedan bivi predsjednik porote, Berard des Glajeux u svojim Uspomenama: Danas su izbori porota zapravo u rukama opinskih odbor nika, koji primaju ili odbacuju, po svojoj volji, prema politikoj i birakoj zauzetosti, koja zasijeca u njihovu situaciju... Veina izabranih se sastoji od manje uglednih trgovaca, koji se prije nisu birali i od inovnika izvjesnih administracija... Sva se miljenja stapaju sa svima zanimanjima u ulozi suca, mnogi gorljivi novaj lije, kao i ljudi najbolje volje nadju se u najskromnijim situacijama i duh pprote nije se promijenio: n j e n e su p r e s u d e o s t a l e Iz mjesta, koje sam naveo, zapamtit emo zakljuke, koji su vrlo ispravni, no ne objanjenja, koja su vrlo slaba. Ovoj se slaboi ne treba previe uditi, jer psihologija gomila, a prema tomu i porotnika, oito je bila jednako nepoznata odvjetnicima kao i sucima. Dokaz nalazim u injenici, koju iznosi malo prije citirani autor, a prema kojoj je jedan od najglasovitijih odvjetnika pred porotama, Lachaud, inio sistematski upotrebu od svog prava ot klanjanja naprama svim inteligentnim licima, koja su uestvovala u poroti. A iskustvo jedino iskustvo najposlije je pokazalo svu beskorisnost ovih otklona. Dokaz je u tome, to su se danas dravni odvjetnik i odvjetnici, barem u Parizu, toga sasvim odrekli i kako primjeuje Glajeux, presude se nisu promijenile one nisu ni bolje ni gore. Poput svih gomila porotnici se vrlo lako impresioniraju osje ajima, a vrlo slabo razlaganjima. Oni ne mogu da odole, pie

TREE POGLAVLJE.

Porotnici.
Porotnici. Glavni karakteri porota. Statistika pokazuje, da su njihove odluke neovisne o njihovom sastavu. Kako bivaju porotnici impresionirani. Slaba akcija razmiljanja. Metode uvjeravanja glasovitih odvjetnika. Priroda zloina, za koje su porotnici blagi ili strogi. Korisnost porotne uredbe i krajnja pogibelj, koju bi imala njena zamjena redovitim sudovima. Budui da ovdje ne mogu istraiti sve kategorije mjeovitih sudaca, ispitat u samo najvaniju od njih: porotnike. Ovi mje oviti suci pruaju prekrasan primjer neanonimne heterogene go mile. Tu nalazimo sugestivnost, prevlast nesvijesnih osjeaja, slabu podobnost za razmatranje, utjecaj vodja itd. Prouavajui ih, imat emo prilike, da posmatramo zanimljive pojedinosti o zabludama, koje mogu poiniti osobe, neupuene u psihologiju zajednica.

96
97 jedan odvjetnik, kad vide enu, gdje doji dijete ili kad pristupi itav niz siroadi. Dostaje, da kakva ena bude prijatna, da stee blagohotnost porote. Neumoljivi u zloinima, koji ih mogu dirnuti i koji su uostalom bez sumnje u drutvu najvie omraeni porotnici su naprotiv vrlo blagi u tako zvanim strasnim zloinima. Oni su rijetko strogi u edomorstvu, to ga poinjaju djevojake majke, a ni prema ostavljenoj djevojci, koja polije vitriolom svoga zavo dnika, osjeajui vrlo dobro nagonom, da ti zloini ba nisu pogi beljni po drutvo1) i da je u zemlji, gdje zakon ne zatiuje osta vljene djevojke, zloin one, koja se osveuje, vie koristan, no tetan, jer zastrauje budue zavodnike. Porote, kao i sve gomile, veoma zabljetava presti i pred sjednik Glajeux umjesno primjeuje, da su porote, koje su vrlo demokratske svojim sastavom, vrlo aristokratske u svojim osje ajima: Ime, poreklo, velik imutak, glas, obrana kakvog glaso vitog odvjetnika, stvari, koje odlikuju i stvari, koje se svijetle, znatan su potporanj u ruci optuenih. Utjecati na osjeaje porotnika i kao kod svih gomila, razlagati vrlo malo ili upotrebljavati tek primitivne oblike razlaganja, mora biti glavna zadaa svakog dobrog odvjetnika. Jedan engleski odvjetnik, koji je bio na glasu sa svojih uspjeha kod porotnih su dova, lijepo je predoio nain, kako treba postupati. On je govorei paljivo motrio porotu. To je povoljan momenat. S neto vjetine i vjebe ita odvjetnik, na licima uinak uinak svake fraze, svake rijei, a iz toga izvodi zakljuke. U 1) Nuzgredno pridodajemo, da ova razdioba na zloine opasne po drutvo i zloine neopasne po drutvo, nije bez svake ispravnosti. Cilj kaznenih zakona treba da titi drutvo od pogi beljnih zloinaca, a ne da im se osveuje. No nai zakonici, a na roito duh naih sudaca sasvim su proeti duhom osvete starog primitivnog prava i termin vindicte (v i n d i c t a, osveta) jo se uvijek upotrebljava. Ovu tendenciju sudaca dokazuje i to, da mnogi od njih ne e, da primjenjuju izvrsni Berangerov zakon, koji do puta kanjeniku, da ne izvri kazan, osim u sluaju preupada. A nema ni jednog suca, koji ne bi znao, jer to i statistika dokazuje, da izvrenje prve kazni gotovo bezizuzetno radja preupadom. Kad suci puste osudjenoga na slobodu, uvijek im se ini, da drutvo nije osveeno. Da ne ostane neosveeno, oni radije stvaraju pogi beljnog zloinca preupadnika. prvom se redu radi o tom, da uoi lanove, koje je ve u poetku predobio. Poto mu je uspjelo ove potpuno predobiti, prelazi on na porotnike, koji su oito zlo raspoloeni, pa nastoji pogoditi, zato su protiv optuenika. Ovo je delikatni dio posla, jer tu, da se osudi jedan ovjek, moe biti beskrajno mnogo razloga, koji su izvan osjeaja pravinosti. U ovih nekoliko redaka sadran je sav mehanizam govor nike umjetnosti, pa iz njih vidimo, zato je unaprijed pripravljen govor beskoristan, jer valja umjeti svaki as mijenjati upotrebljene rijei prema proizvedenom dojmu. Govornik ne treba uvjeravati sve lanove porote, ve samo vodje, koji odluuju o openitom miljenju. Kao u svima gomilama, ima i ovdje malen broj lica, koja vode sve ostale. Ja imam isku stva, veli naprijed navedeni odvjetnik, da u asu, kad valja izrei presudu, dostaju jedan ili dva energina ovjeka, da za sobom po vuku i ostale. I to su ona dvojica-trojica, koje valja vjetim su gestijama uvjeriti. Prije svega valja im se svidjeti. ovjek u go mili, kome se to svidjelo, blizu je uvjerenju i sklon, da kao iz vrstan, prihvati svaki razlog, koji mu se donese. U jednoj zani mljivoj radnji nalazim o Lachaudu slijedee anegdotu: Poznato je, da tokom cijelog plaidoyera, to ga je drao porotnicima, Lachaud nije skidao pogleda s dvojice ili trojice po rotnika, za koje je znao ili osjeao, da su uplivni, ali opori ljudi. Gotovo uvijek mu je polazilo za rukom, da tvrdoglavce umeka. No jednom prilikom, u pokrajini, naidje on na jednoga, kojega je uzalud tri etvrti sata juriao svojim najupornijim argumentaci jama: bio je to prvi u drugoj klupi, sedmi porotnik. Bilo je upravo oajno! Odjednom, nasred strasnog razlaganja, Lachaud srane i obrativi se prema predsjedniku porote, ree: Gospodine predsjed nie, ne biste li odredili, da se ovdje povue zavjesa. Gospodinu sedmom porotniku bljeti sunce u oi. I sedmi porotnik porumeni, nasmijei se i zahvali. Bio je predobiven za obranu. Vie pisaca, a medju njima i nekoliko odlinih, u posljednje su vrijeme mnogo napadali uredbu porote, ovaj jedini zakon, koji jo imamo protiv zabluda, i to vrlo estih od jedne kaste bez nad zora.1) Jedni bi htjeli porotu, sastavljenu samo od prosvijetljenih 1) Sudstvo je uistinu jedina administracija, koja u svojim inima nije podvrgnuta kontroli. Unato svim revolucijama, demo kratska Francuska nema pravo habeas corpus, kojim se En gleska toliko ponosi. Mi smo otjerali tolike tirjane, ali smo u

98 klasa, no ve smo dokazali, da bi u tom sluaju bile presude isto vjetne s onima, koje se danas stvaraju. Drugi se pozivaju na za blude, koje su poinile porote, pa bi ih eljeli dokinuti i zamije niti sucima. No kako mogu smetnuti s uma, da su te zablude, koje se spoitavaju poroti, poinili u prvom redu suci i da optuenika, kad dolazi pred porotu, smatraju krivim mnogi suci: istrani sudac, dravni odvjetnik i sud, koji ga je stavio pod optubu. A ne opaa li se, da bi optuenik u sluaju, da mu konano sude suci mjesto porote, izgubio jedinu ansu, da bude proglaen nekrivim? Zablude porotnika uvijek su bile u prvom redu zablude sudaca. Prema tomu valja samo potonje uiniti odgovornima, kad dolazi do monstruoznih pravnih zabluda, kakva je na priliku bila u novije vrijeme osudjenje doktora L..., koji bi, proganjan po uistinu vrlo ogranienom istranom sucu, na denuncijaciju sulude djevojke, koja je optuila lijenika, da joj je za 30 franaka uinio, da dodje do pometnua, bio poslan u tamnicu, da nije bilo javnog negodo vanja, zbog kojeg ga je glavar drave odmah pomilovao, asnost osudjenoga, koju su posvjedoili svi sugradjani, inila je oe vidnom sva grubost zablude. To su priznavali i sami suci, pa su ipak po duhu kaste uinili sve, to su mogli, da sprijee, da lijenik bude pomilovan. U svim analognim sluajevima, punim tehnikih pojedinosti, od kojih ona nita ne razumije, porota naravno slua javnoga tuitelja, drei, da su stvar u prvom redu ispitali suci, koji su vjeti svim pojedinostima. Tko su onda pravi autori za blude: porotnici ili suci? uvajmo dakle brino porotu! Ona sa injava moda jedinu kategoriju gomile, koju ne bi ni jedna indivi dualnost mogla zamijeniti. Samo ona moe ublaiti krutost zakona, koji, jednak za sve, mora u naelu biti slijep: ne smije poznavati svakom gradu postavili po jedan sud, koji po volji raspolae au i slobodom gradjana. Kakav mali istrani sudac, tek to je iziao iz kole, ima vlast, da po svom miljenju i na prostu su mnju sa svoje strane, koju ne treba nikomu opravdavati, poalje u zatvor najuglednije gradjane. Tu ih moe uvati est mjeseci ili godinu dana pod izlikom istrage i kad ih napokon pusti na slobodu, ne treba im se ispriavati, niti im dati odtetu. Nalog, da se gradjanin zatvori, apsolutno je istovjetan s lettre de cachet, s tom razlikom, to su ovi nalozi zbog kojih su toliko napadali staru monarhiju, bili u vlasti vrlo visokih linosti, dok je to pravo danas u rukama jedne cijele klase gradjana, koja je daleko od toga, da bi bila najprosvjetljenija i najneovisnija.

99
izuzetnih sluajeva. Nepristupaan samilosti i znajui samo za pisano slovo zakona, udarat e sudac sa svojom zvaninom krutou istom kaznom provalnoga razbojnika i sirotu djevojku, koju su nevjerni zavoditelj ili bijeda naveli na edomorstvo, dok porota e svojim nagonom vrlo dobro osjeati, da je zavedena djevojka daleko manje kriva, nego li zavodnik, koji je izmakao zakonu i da ona zavrjedjuje svu obzirnost. Znajui vrlo dobro, to je psihologija kasta a to je psiho logija drugih kategorija gomila, ne vidim ni jedan sluaj, u kome, optuen nepravo za kakav zloin, ne bih volio, da imam posla s porotnicima, nego sa sucima. Kod prvih bih imao dosta izgleda, da budem rijeen krivnje, a kod drugih ni najmanje. uvajmo se sile gomila, ali uvajmo se jo mnogo vie moi izvjesnih kasta! Prve se jo mogu dati uvjeriti, dok druge ne moe nikad nita da umeka.

ETVRTO POGLAVLJE.

Izborne gomile.
Openiti karakteri izbornih gomila. Kako se one uvjera vaju. Osebine koje mora imati kandidat. Potreba prestia. Zato radnici i seljaci tako rijetko biraju kandidate iz svoga kruga. Mo rijei i formula na izbornika. Openiti pregled izbornih govora. Kako se stvaraju miljenja izbornika. Mo odbora. Oni predouju najzazorniju formu tiranstva. Odbori revolu cije. Unato svojoj slaboj psiholokoj vrijednosti, openito pravo glasa ne moe biti zamijenjeno. Zato e rezultat glasovanja biti isti, da se i pravo glasovanja suzi na ogranienu klasu gra djana. to odaje openito pravo glasa u svim zemljama. Izborne gomile, to jest zajednice, koje su zvane, da biraju nosioce izvjesnih funkcija, sainjavaju heterogene gomile; no bu dui da one djeluju samo na jednu odredjenu toku: da biraju izmed razliitih kandidata, mogu se kod njih promatrati samo neki od prije opisanh karaktera. Karakteri gomila, koje one uglavnom oituju, jesu: slaba podesnost za razmatranje, odsue kritikoga duha, razdraljivost, lakovjernost i jednostranost. U njihovim se odlukama opaa i utjecaj vodja i uloga faktora, koje smo nabrojili: tvrdjenja, ponavljanja, prestia i zaraze. Istraimo, kako se gomile zavode. Iz postupaka, koji naj bolje uspijevaju, najjasnije emo izvesti njehovu psihologiju.

100
Prva svojina, to je kandidat mora imati, jest presti. Osobni se presti moe nadomjestiti samo prestiem, to ga daje imutak i srea u ivotu. Talenat, genij nisu elementi, podesni za uspjeh. Ova potreba, da kandidat ima prestia, to jest da moe bez diskusije imponirati, od glavne je vanosti. injenica, da izbornici, kojih je veina sastavljena od radnika i seljaka, vrlo rijetko biraju svoga ovjeka, da ih zastupa, potjee odatle, to osobe njihovog ranga nemaju u njihovim oima nikakva prestia. Kad pak sluajno imenuju kojega od sebi ravnih, biva to najee iz nuzgrednih razloga, na priliku, da osujete posao kakvom odlinom ovjeku, monomu vlastelinu, prema kojemu dolaze izbornici svaki dan u ovisnost i kojemu oni na taj nain ele na as postati gospodarom. No presti ne dostaje, da obezbijedi kandidatu uspjeh. Iz bornik se dri onoga, to laska njegovim poudama i tatinama; treba ga obasuti najveim ulagivanjima i ne tediti s najfantastinijim obeanjima. Ako je izbornik radnik, valja to vie grditi i vrijedjati njegove poslodavce. to se tie protukandidata, valja ga uguiti tvrdjenjem, ponavljanjem i zaraljivou, da je on poslje dnji nitkov i da je svakomu poznato, da je poinio vie zloina. Ako protivnik slaba poznaje psihologiju gomila, on e pokuati, da se argumentima opere, mjesto da na tvrdnje odgovori drugim tvrdnjama i on ne e imati anse, da pobijedi. Program, to ga kandidat napie, ne smije biti previe kate gorian, jer bi mu ga njegovi protivnici mogli kasnije staviti na suprot, no ni njegov usmeni program ne smije biti previe pre tjeran. Najznatnije reforme mogu se bez straha obeavati, asovito poluuju ta pretjerivanja mnogo efekta, a za budunost ne obve zuju. Redovito se opaa, da izbornik nikad ne mari, da dozna, do kojeg se je stepena izabrani drao danih obeanja, koja su bila burno pozdravljena i na osnovu kojih je bio i izabran. Ovdje raspoznajemo sve faktore uvjeravanja, koje smo opi sali. Nai emo ih i u akciji r i j e i i f o r m u l a , kojih smo arobnu mo ve opisali. Govornik, koji ih umije upotrebljavati, moe voditi gomilu, kudgod mu se prohtije. Fraze: infamni kapital, bezduni iznudjivai, divno radnitvo, socijalizacija bogatstva itd., uvijek se jednako rado sluaju, makar kako su ve otrcane. No kandidat, koji nadje novu formulu, makar da je i bez preciznoga smisla, pa moe njome zadovoljiti najrazliitije tenje, uvijek e postii nepromaivi uspjeh. Krvava panjolska revolucija od godine

101
1873. bila je podjarena jednom od onih arobnih rijei zamrenoga smisla, koju svatko moe na svoj nain tumaiti. Jedan savremeni pisac opisao je njenu genezu rijeima, koje zavrijedjuju, da se iznesu: Radikali su pronali, da je unitarna republika prikrivena monarhija i da im zadovolje, Kortesi su jednoduno proklamirali federativnu republiku, makar da ni jedan od glasaa ne bi bio mogao kazati, to je votirano. No ova js formula svakoga opinjala, bila je to prava mahnitost, ludovanje. Sad e nastati na zemlji vladavina kreposti i sree. Jedan republikanac, kojemu je njegov neprijatelj uskratio naslov federativni, uvrijedio se, kao da se radi o smrtnoj uvredi. Ljudi su se na ulicama nagovarali rijeima: S a l u d y r e p u b l i c a f e d e r a l ! Iza toga su se pjevale pjesme svetoj nedisciplini i autonomiji vojnika. to je to zapravo fede rativna republika? Jedni je shvaahu kao emancipaciju pokrajina, kao uredbu slinu onima u Udruenim dravama ili kao admini strativnu decentralizaciju; drugi vidjahu u njoj unitenje svakog autoriteta i blizi poetak velike drutvene likvidacije. Socijalisti iz Barcelone, Andaluzije propovijedahu apsolutni suverenitet opina, oni su htjeli dati panjolskoj deset hiljada neovisnih opina, koje ne e primati zakona ni od koga, osim od sebe samih, ukidajui u isti mah vojsku i orunitvo. Doskora se opazilo, kako se junim pokrajinama iri ustanak, od grada do grada, od sela do sela. Cim je koja opina nainila svoj p r o n u n c i a m e n t o , bila joj je prva briga, da razori telefone i eljeznice, da presijee svoj saobraaj sa susjedima i Madridom.Nije bilo zabitnog mjestanca, koje ne bi htjelo, da zasebice gospodari. Federalizam je ustupio mjesto bru talnom kantonizmu, koji je palio i klao i na sve su se strane sla vile krvave saturnalije. to se tie utjecaja, to bi ga mogla imati razmatranja na duh izbornika, valja da ovjek nije nikad itao izvjetaj s kakve izborne skuptine, da ne bude s tim na istu. Tu se smenjuju tvrdjenja, pogrde, ponekad i udarci, no nikad razlazi. Ako na as zavlada utnja, znai to, da jedan prisutnik otekog karaktera na javljuje, da eli staviti kandidatu jedno od onih neugodnih pitanja, koja uvijek u slualaca pobudjuju veselost. No zadovoljtina proti vnika ne traje dugo, jer je glas upadaev brzo zagluen urlanjem' protivnika. Kao tip javnih skuptina moe se smatrati slijedei izvjetaj, uzet izmedju stotinu slinih izvjetaja, a koji sam posudio iz svakidanjih novina:

102
Tek to je jedan od sazivaa skuptine zamolio, da se iza bere predsjednik, podigla se graja. Anarhisti srnue naprijed, da zauzmu predsjedniku tribinu. Socijalisti se energino brane, pa daju udarci, pogrde, jedan drugoga naziva uhodom, prodanom mjeinom itd.... jedan se gradjanin povlai nabreknuta oka. Najposlije se sred vreve kako-tako postavilo predsjednitvo i govornika tribina ostade drugu X. Govornik strano napada socijaliste, koji ga prekidaju vi ui: Kreten! Razbojnik! Nitkov! itd., na koje epitetone drug X. odgovara nekom teorijom, prema kojoj su socijalisti, idioti i nitarije! Stranka alemanista sazvala je sino u trgovaku dvoranu u ulici Faubourg-du-Temple, veliku skuptinu za priredbu proslave prvoga svibnja. Lozinka je bila: Mir i tiina. Drug G . . . nazvao je socijaliste kretenima i klevetni cima. Na te rijei poee se grditi govornici i sluaoci, pa se raz vila tunjava; stolice, klupe, stolovi stupie na poprite itd. itd. Nemojmo misliti, da je ovaj nain raspravljanja posebnom svojinom odredjene klase izbornika i da ovisi o njihovom dru tvenom poloaju. U svakoj anonimnoj skuptini, bila ona makar kakva, pa da je sastavljena i od samih nauenjaka, poprimaju go vori uvijek iste oblike. Pokazao sam, da ljudi u gomili tee prema izjednaenju, i svaki as nalazimo zato dokaze. Evo kao primjer izvadak iz izvjetaja o skuptini, sastavljenoj iskljuivo od naue njaka, koji sam izvadio iz Temps-a od 13. veljae 1895.: to je vee vie odmicalo, to je vie rasla galama; drim, da ni jedan govornik nije mogao izrei dvije reenice, a da ne bi bio prekidan. Neprestano se vikalo s jednog kraja na drugi iil sa svih strana u isti mah; pljeskalo se, zvidalo; medju raznim sluaocima zapodijevale se prepirke; poelo se mahati i prijetiti tapovima, udaralo se po podu i vikalo onima, koji su prekidali: Na polje! Na tribinu! G. C. nazvao je udrugu gadnom i podlom, monstruoznom, jadnom, podmitljivom i osvetljivom, te izjavio, da je eli unititi itd., td... Moglo b se pitati, kako se u slinim prilikama moe uobli iti miljenje izbornika? No staviti slino pitanje, znailo bi pra viti sebi neku neobinu iluziju o stepenu slobode, koju moe uivati

103
neka zajednica. Gomile imadu nametnutih, no nikad promiljenih miljenja. U sluaju, kojim se ovdje bavimo, jesu miljenja i gla sovi izbornika u rukama izbornih odbora, kojih su vodje od vee esti krmari, koji mnogo utjeu na radnike, kad im otvaraju kredit. Znate li, to je to izborni odbor? pie jedan od najodlinijih branitelja savremene demokracije, Scherer. Naprosto klju naih uredbi, glavni dio politikoga stroja. Francuskom danas vladaju odbori.*) Da li je onda teko utjecati na njih, ako je samo kandidat prihvatljivi ima dovoljno izvora, da se pomogne? Prema priznanju darovatelja bila su tri milijuna dostatna, da se general Boulanger na vie mjesta izabere. Takva je eto psihologija izbornih gomila. Ona je identina s psihologijom ostalih gomila. Ni bolja, ni gora. Ne u li iz prijanjega morati izvesti zakljuak protiv ope nitoga prava glasa? Kad bih ja mogao o tomu odluivati, zadrao bih ga onako, kako jest, i to iz praktikih motiva, koji proizlaze iz studije psihologije gomila i koje u s ovog razloga razloiti. Neugodnosti openitoga prava glasovanja bez sumnje su tako oite, da se moraju primijetiti. Ne moe se pobijati injenica, da su civilizacije bile djelo male manjine superiornih duhova, koji ine vrh piramide, koje se stranice sve vie ire u razmjeru opa danja duevne vrijednosti i predouju, duboke slojeve narodne. Op enito pravo glasovanja niih elemenata, ve i s obzirom na broj, zacijelo ne moe biti ono, o emu e ovisiti veliina neke civi lizacije. Osim toga glasovanja gomila esto su jo i vrlo pogi beljna. Ona su nas ve stajala vie neprijateljskih provala, a s po*) Odbori, makar kako se nazivali: klub, sindikat itd., pre douju moda najstraniju pogibao po vlast gomila. Oni predsta vljaju najneosobniju i prema tomu najteretniju formu tiranstva. Vodje, koji upravljaju odborima, dre, da govore i rade u ime zajednice, odbacuju od sebe svaku odgovornost i mogu sebi sve dopustiti. Ni najmahnitiji tirjanin ne bi se nikad bio usudio ni da sanja o proskripcijama, kakve su odredjivali revolucionarni odbori. Oni su, veli Barras, decimirali i trajno terorizirali konvent. Robespierre je bio apsolutni gospodar, dok je mogao govoriti u njihovo ime. Onoga dana, kad se strani diktator odvojio od njih u samoljubivim pitanjima, bio je izgubljen. Vladavina gomila jest vladavina odbora, to jest vodja. I sanjati se ne moe o kruem despotizmu.

104
bjedom socijalizma, koja se sprema, zacijelo e nas fantazije puke suverenosti jo i skuplje stajati. No ovi teoretski izvrsni prigovori gube u praktinom ivota svoju snagu, ako se sjetimo nesavladive sile ideja, pretvorenih u dogme. Dogma o suverenitetu gomila s filozofskog se stajalita moe jednako slabo braniti, kao i vjerske dogme srednjega vijeka, ali ona ima danas apsolutnu mo. Ona je danas jednako neoboriva, kao to su nekad bile nae religiozne ideje. Zamislite modernog slobodnog mislioca, baenog kakvom arobnom silom nasred sre dnjega vijeka. Mislite li, da bi on, poto se je uvjerio o suverenoj moi religioznih ideja, pokuao, da ih pobija? Kad bi zapao u ruke sudaca, koji bi ga htjeli spaliti, okrivljujui ga, da ugovara s djavolom ili da je bio u vrzinom kolu vjetica, da li bi se on smio usuditi, da osporava postojanje djavola i vrzinoga kola vjetica? S vjerovanjima gomila ne moe se diskutirati, ba kao ni sa ciklonima. Dogma o openitom pravu glasovanja ima danas mo, koju su nekad imale kranske dogme. Govornici j pisci govore o njemu s poitanjem i laskanjem, kojeg nije poznavao Ljudevit XIV. Prema tomu valja se prema njemu drati, kao i prema svim religioznim dogmama. Jedino vrijeme ih je moglo svladati. Bilo bi uostalom s tim beskorisnije kuati, da se obori ta dogma, to vie prividnih razloga govori za nju: U vrijeme je dnakosti, veli Tocqueville, nemaju ljudi vjere jedan u drugoga, jer su jedan na drugoga nalik, no ova slinost im ulijeva gotovo neogranieno pouzdanje u s,ud javnosti, jer im se ne ini vjeroja tnim, da se istina ne bi nalazila na strani najveega broja, kad svi imadu slino poimanje. Treba li sad pretpostavljati, da bi se suenim pravom glaso vanja recimo: suenim na kapacitete popravili rezultati gla sovanja, gomila? Ja to ni asa ne bih mogao dopustiti, a to s ra zloga, to sam ih ve naveo i koji se nalaze u duevnoj inferiornosti svih gomila, makar kakvog sastava. U gomili se ljudi uvijek izje dnauju i kad se radi o opim pitanjima, glasovanje etrdesetorice akademiara nije bolje od etrdesetorice vodonoa. Nikako ne vje rujem, da bi i jedan od rezultata glasovanja, toliko predbacivanih openitomu pravu glasa, kao to je na priliku uspostavljenje car stva, bio drugaiji, da su glasai bili odabrani iskljuivo iz redova nauenjaka i pisaca. Ako koji pojedinac zna grki ili matematiku, a zanimanjem je graditelj, veterinar, lijenik ili odvjetnik, on ne stie u socijalnim pitanjima osobitu spremu. Svi su nai ekono-

105 misti ljudi izobraeni, od vee esti profesori i akademiari. Ima li jednog openitog pitanja: protekcionizam, bimetalizam itd., u kojem bi se mogli sloiti? A to zato, to je njihova znanost samo vrlo ublaena forma openitog neznanja. Pred socijalnim proble mima, gdje se sastaju mnogostruke nepoznate injenice, sva se neznanja izjednauju. Ako bi dakle ljudi od znanosti sami za sebe obrazovali iz borno tijelo, njihova glasovanja ne bi u svom rezultatu bila bolja od dananjih. Oni bi se dali voditi poglavito po svojim osjeajima i duhu svoje stranke. I mi ne bismo imali ni jednu od sadanjih neugodnosti manje, a zacijelo bismo imali jo i teretnu tiraniju kaste. Sueno ili openito, u zemljama republikanskim ili monarhikim, vreno u Francuskoj, u Belgiji, u Grkoj, u Portugalu ili u panjolskoj, glasovanje je gomila svuda slino i ono, to se njime konano oituje, jesu nesvijesne tenje i potrebe plemena. Prosjenost izabranih predouje u svakoj zemlji duu plemena. Od jednog narataja do drugog ona je gotovo identina. I tako jo jednom dolazim na ovaj osnovni pojam o ple menu, koji smo ve esto susretali i na onaj drugi pojam, koji proizlazi iz prvog: da uredbe i vlade igraju neznatnu ulogu u i votu narodi. Narode vodi u prvom redu dua njihovog plemena, to jest pradjedovski ostatci, od kojih je ta dua sastavljena. Pleme i svakidanje potrebe oni su tajanstveni gospodari, koji vladaju naim udesom.

PETO POGLAVLJE.

Parlamentarne skupine.
Parlamentarne gomile predouju veinu karaktera, zajed nikih heterogenim neanonimnim gomilama. Jednostranost mi ljenja. Sugestivnost i granice te sugestivnosti. Stalna i ne~ promjenljiva miljenja i pokretna miljenja. Zato prevladava neodlunost. Uloga vodja. Razlog njihovog prestia. Oni su pravi gospodari skupine, koja prema tomu u svom glasovanju predouje votum male manjine. Apsolutna vlast, koju vre vodje. Elementi njihovog govornikog umjea. Rijei i slike. Psiholoka potreba za vodje, da su uglavnom uvjereni i ogra nieni. Nemogunost po govornika bez prestia, da predobiva svojim razlozima. Pretjeranost osjeaja, dobrih ili loih, u

106
skuptinama. Automatizam, u koji one zapadaju u izvjesnim asovima. Sjednice konventa. Sluajevi, u kojima skuptina gubi znaajke gomila. Utjecaj strunjaka u tehnikim pitanjima. Prednosti i pogibli parlamentarne vladavine u svim krajevima. Ona se prilagodjuje modernim potrebama, ali dovodi do financijalnog rasipanja i postepenog suavanja svih sloboda. Z ak 1 j u a k d j e 1 a. Parlamentarne skupine predouju heterogene, neanonimne go mile. Unato njihovom razliitom sastavu prema razdoblju i na rodima, one su dosta sline po svojim karakterima. U njima se osjea utjecaj plemena, da ublauje ili pregoni, no ne, da spreava oitovanje karaktera. Parlamentarne skupine najrazliitijih krajeva, Grke, Italije, Portugala, panjolske, Francuske i Amerike, oituju u svojim raspravama i glasovanjima veliku slinost i zadavaju vladama istovjetne neprilike. Parlamentarni reim predouje uostalom ideal svih modernih civiliziranih naroda. On zastupa ideju, psiholoki pogrenu, ali u openitosti usvojenu, da je mnogo sakupljenih ljudi podobnije od malo njih, da stvara mudre i neovisne odluke u danim pred metima. U parlamentarnim skupinama nalazimo openite znaajke gomile: jednostranost ideja, razdraljivost, sugestivnost, pretjeranost osjeaja, preteni utjecaj vodja. No u pogledu specijalnog sa stava predouju parlamentarne skupine neke razlike, koje emo odmah osvijetliti. Jednostranost miljenja jedna je od njihovih najvanijih zna ajki. Kod svih stranaka, naroito pak latinskih, nalazimo nepro mjenljivu tendenciju, da se najzamreniji socijalni problemi rjea vaju najjednostranijim apstraktnim naelima i openitim zakonima, koji se mogu primijeniti na svaki sluaj. Naela se dakako mije njaju sa svakom strankom, no samom injenicom, da su pojedinci u gomili, nastoje one uvijek, da pregone vrijednost tih naela i da ih tjeraju do njihovih posljednjih konsekvencija. Na taj nain parlamenti poglavito predouju krajnja miljenja. Najsavreniji tip jednostranosti skuptina ostvarili su jakotinci nae velike revolucije. Sve sami dogmatiari i logiari, pro eti pukim openitostima, oni su se trsili, da primjenjuju stalna naela ,ne marei za dogadjaje, pa se je moglo s pravom rei, da su proli kroz revoluciju, a da je nisu vidjeli. Na osnovu vrlo jednostranih dogma koje su ih vodile, mislili su oni, da e preu-

107
strojiti drutvo i uvesti vrlo rafiniranu civilizaciju, veoma odmaklu socijalnom razvoju. Sredstva, koja su upotrebljavali, da ostvare svoje snove, bila su jednako proeta apsolutnom jednostranou. Oni su se uistinu ograniili na to, da silom srue sve, to im je smetalo. Uostalom svi: irondisti, montanjari, termidoristi itd., bili su proeti istim duhom. Parlamentarne su gomile vrlo sugestivne; sugestija, kao i kod svih gomila, proizlazi od vodja, koji imaju prestia, ali u par lamentarnim skupinama ima sugestivnost vrlo jasne granice, koje valja poblie oznaiti. U svakom pitanju lokalnog ili regionalnog interesa imade svaki lan skuptine utvrdjena, nepromjenljiva miljenja, koja ne bi ni jedan argumenat mogao uzdrmati. Ni Demostenov talenat ne bi dostajao, da promijeni votum zastupnika u pitanjima poput pro tekcionizma ili povlastica pecara este, koja predouju zahtjeve uplivnih izbornika. Prethodna sugestija ovih izbornika dosta je snana, da uniti sve druge sugestije i da uzdri apsolutnu vr stou miljenja.1) U openitim pitanjima: obaranju ministarstva, ustanovljenju kakvog poreza itd., nema te stalnosti u miljenju i tu mogu dje lovati sugestije vodja, no ne onako, kako u obinim gomilama. Svaka stranka ima svoje vodje, koji ponekad imadu jednak utjecaj. Iz toga proizlazi, da se uzajamnim pobijanjem utjecaja zastupnik nalazi pod suprotnim sugestijama i nuno postaje vrlo neodluan. Zato se moe esto vidjeti, kako zastupnik u razmaku od etvrt sata glasuje u protivnom smjeru, kako nekom zakonu dodaje kakav lanak, koji unituje zakon: kad se na priliku oduzima industri jalcima pravo, da biraju i otputaju svoje radnike, a zatim se kakvom nadopunom ta mjera gotovo uniti. Zato u svakom zakonodavnom tijelu imade vrlo stalnih mi ljenja i drugih, koja su vrlo neodredjnea. Budui da su pak ope nita pitanja najbrojnija, to de facto prevladava neodlunost, koju podrava stalni strah od izbornika, ija latentna sugestija uvijek nastoji, da nadbije utjecaj vodja. 1) Na ova prethodno utvrdjena i nepromjenljiva miljenja, koja proizlaze iz potreba izbornika, odnosi se bez sumnje raz matranje jednog starog engleskog parlamentarca: Pedeset godina, to sjedim u Westminsteru, sluam hiljade govora, no malo ih je bilo, koji su promijenili moje miljenje, a ni jedno nije promije nilo moj votum.

108
Vodje medjutim ostaju konani pravi gospodari u mnogim raspravama, u kojima lanovi skuptine nemaju prethodnih, tvrdo ustaljenih miljenja. Potreba ovih vodja je oevidna, jer se pod imenom proel nika stranke nalaze u skuptinama svih zemalja. Oni su pravi suvereni skuptine. Ljudi u gomili ne bi mogli biti bez gospodara. I zato glasovanje cijele skuptine predouje uglavnom miljenje male manjine. Vodje vrlo slabo utjeu svojim razmatranjima, a mnogo svo jim prestiem. Tomu je najbolji dokaz, da u sluaju, da kojom prilikom izgube presti, nemaju vie ni upliva. Ovaj presti vodja je individualan i ne ovisi ni o imenu ni o glasovitosti. Jules Simon, govorei o velikim ljudima iz skup tine od godine 1848., u kojoj je on zasijedao, prua nam vrlo za nimljive primjere. Dva mjeseca, prije nego to e postati svemoan, LouisNapoleon bio je- nitica. Victor Hugo pope se na govorniku tribinu. Nije imao uspjeha. Sluali su ga, kako su sluali Feliksa Pyata, no nije mu se ni toliko odobravalo. ,Ja ne volim njegove ideje', ree mi Vaulabelle, govorei o Feliksu Pyatu; ali to je jedan od najveih pisaca i najveih govornika u Francuskoj'. Edgar Quinet, taj rijetki i snani duh, nije se uzimao u obzir. On je imao svoj momenat popularnosti prije otvorenja skuptine, u skuptini nije imao nikakve. Politike su skuptine ona mjesta na zemlji, gdje se naj manje osjea sjaj genija. Oni tu dolaze u obzir samo po svojoj rjeitosti, koja odgovara vremenu i mjestu, te po uslugama, iska zanim ne otadbini, ve strankama. Da se oda pota Lamartine-u godine 1848. i Thiersu godine 1871. trebalo je poticaja prenih, neumoljivih interesa. im je pogibao minula, nestalo je u isti mah i zahvalnosti i straha. Prethodno sam mjesto naveo zbog injenica, koje sadraje, a ne zbog objanjenja, to ih daje. Objanjenja su srednje psiho loke vrijednosti. Gomila bi odmah izgubila svoj znaaj gomile, kad bi vodila rauna o vodjama prema iskazanim uslugama, bilo to otadbini ili strankama. Gomila, koja se pokorava vodji, podli jee njegovom prestiu i ne uplee u to nikakav osjeaj probiti ili zahvalnosti. Vodja pak obdaren dovoljnim prestiem, ima gotovo apso lutnu vlast. Poznat je upliv, to ga je mnogo godina uivao na

109
osnovu svog prestia jedan glasoviti zastupnik, koji je za poslje dnjih izbora pao zbog izvjesnih financijalnih dogadjaja. Na jedno stavni njegov znak, padali su ministri. Jedan je pisac jasno oznaio u slijedeim retcima zamaaj njegove akcije: Uglavnom dugujemo gospodinu X., to smo kupili Tonkin tri puta skuplje, nego to bi bio smio stajati, to smo nesigurnom nogom zapremili svoje mjesto na Madagaskaru, to smo dopustili, da nam se otkine cijelo jedno carstvo na donjemu Nigru, to smo izgubili preteni poloaj, koji smo zauzimali u Egiptu. Teo rije gospodina X. stajale su nas vie teritorija, nego porazi Na. poleona I. A zapravo se ne bi trebalo toliko obarati na vodju, o kojem se radi. On nas je oito mnogo stajao, no velik dio njegovog utje caja dolazio je od toga, to je on slijedio javno miljenje, koje u kolonijalnim pitanjima nije bilo u ono vrijeme ni iz daleka ono, to je postalo danas. Rijedak je sluaj, da vodja prednjai miljenju, on se gotovo uvijek ograniuje na to, da ga slijedi i da prihvaa sve njegove zablude. Sredstva vodja za uvjeravanje, osim njihovog prestia, jesu faktori, koje smo ve vie puta nabrojili. Da uzmogne njima uprav ljati, treba da je vodja proniknuo, barem na nesvijestan nain, psihologiju gomila i da zna, kako im valja govoriti. On mora u prvom redu poznavati arobni utjecaj rijei, formula i slika. On mora imati posebnu rjeitost sastavljenu, od energinog tvrdjenja bez dokaza, od uplivnih slika, uokvirenih vrlo zbitim razlaganjem. Ovo je nain rjeitosti, koji se nalazi u svim skuptinama, ne izu zevi ni engleski parlamenat, koji se od svih najvie cijeni. Moemo stalno itati, veli engleski filozof Maine, debate donje kue, gdje se sya diskusija sastoji iz vrlo slabih openitosti i dosta estokih osobnosti. Na uobrazilju iste demokracije vri ona vrsta openitih formula udesno djelovanje. Uvijek e biti lako pobuditi gomilu, da usvoji openita tvrdjenja, iznesena ivim rije ima, iako nisu nikad bila verificirana, te moda za verifikaciju i ne bi bila podobna. Vanost ivih rijei, oznaena u predjanjem citatu, ne moe se dosta naglasiti. Mi smo ve vie puta isticali posebnu mo rijei i formula. Valja ih tako birati, da one izazovu vrlo ive slike. Slijedea fraza, uzeta iz govora jednoga od vodja naih skuptina, daje izvrstan primjer: Onog dana, kad isti brod ponese u zatoenje u grozniave krajeve nepotenog politiara i ubilakog anarhistu, mogu se oni

110
upustiti u razgovor i uinjat e se jedan drugomu kao dopunjujui primjerci istoga socijalnoga reda. Ovako izazvana slika veoma je vidljiva i svi govornikovi protivnici osjeaju se njome ugroeni. Oni vide u isti mah grozni avi predjel, brod, koji bi ih mogao onamo ponijeti, jer nisu li moda oni dio dosta nejasno odredjene kategorije ugroenih poli tiara? Tada oni osjeaju mukli strah, to su ga morali osjeati lanovi konventa, koje su neodredjeni govori Robespierre-ovi vie ili manje ugroavali gilotinom i koji su mu pod uplivom toga straha uvijek poputali. Vodje imaju interesa, da zapadaju u najnevjerojatnija pretjerivanja. Govornik, iju sam frazu sada naveo, mogao je tvrditi, a da nije izazvao velike prosvjede, da bankiri i sveenici potplauju one, koji bacaju bombe i da administratori velikih financijalnih pothvata zavrjedjuju iste kazni, kao i anarhisti. Ovakva tvrdjenja uvijek djeluju na gomile. Tvrdjenje nije nikad previe bijesno, ni deklamacija suvie strana. Nita ne zastrauje sluaoce vie od ove rjeitosti. Prosvjedujui, oni se boje, da budu smatrani izdaji cama ili sukrivcima. Ova specijalna rjeitost uvijek je, kako sam rekao, vladala nad svim skuptinama; u kritinim razdobljima ona se samo jo pojaava, itanje govora velikih govornika, koji su sainjavali skuptine revolucije, vrlo je zanimljivo u tom pogledu. Oni su se svaki as smatrali duni, da zastanu u govoru, da pogrde opainu i uzveliaju krepost; zatim su udarali u psovanje tirjana i zakli njali se, da e ivjeti slobodni ili umrijeti. Svi prisutni su usta jali, divlje pljeskali, zatim smireno opet sjedali. Vodja moe katkad biti inteligentan i uen, no to mu ugla vnom vie kodi, nego koristi. Predoujui zamrenost stvari, do putajui, da se sve objasni i shvati, inteligentnost uvijek ini o vjeka strpljivim i otupljuje intenzivnost i estinu uvjerenja, koja su potrebna apostolima. Veliki vodje svih vijekova, naroito oni iz revolucije bili su strano ogranieni, a oni, koji su bili najogranieniji, vrili su najvei utjecaj. Govori najslavnijega od njih, Robespierrea, esto zapanjuju svojom nesuvislou; kad ih ovjek samo ita, ne bi mogao nikako objasniti golemu ulogu monoga diktatora: Svakidanje fraze i bujice pedagoke rjeitosti i latinske kulture u slubi due vie djetinjaste, nego prazne i koja se u napadajima i obrani ograniuje na onaj djaki: Hej, naprijed!

111
Nigdje ni jedne ideje, ni jednog okreta, ni jednog motiva, prava dosada u oluji. Kad se izadje iz tog sumornog tiva, ovjek bi najvolio s Kamilom Desmoulius-om promrsiti: uh! Katkad je strano pomisliti na mo, koju daje ovjeku, koji ima prestia, snano uvjerenje, spojeno s krajnjom skuenou duha. No ti se uvjeti moraju ostvariti, da se ne zna za zapreke i da se provede volja. Gomile instiktivno raspoznavaju u tim ener ginim uvjerenicima gospodara, koji im je uvijek potreban. U parlamentarnoj skuptini ovisi uspjeh govora gotovo je dino o prestiu, to ga govornik imade, a ne o razlozima, to ih iznosi. Tomu je najbolji dokaz, da govornik, kad bilo s kojeg ra zloga izgubi svoj presti, u isti mah gubi i svoj upliv, to jest mo, da po volji upravlja glasovanjima. to se tie nepoznatog govornika, koji izlazi govorom, koji sadrava dobre razloge, ali samo razloge, on nema izgleda, da bude barem sasluan. Jedan zastupnik, koji je bio i pronicav psi holog, Descubes, netom je na slijedei nain ocrtao sliku zastu pnika bez prestia: Poto je zauzeo mjesto na tribini, izvlai iz omota skup spisa, koje metodino razmjesti pred sobom i sa sigurnou po inje. On sebi zamilja, da e u duu slualaca prenijeti uvjerenje, koje njega proima. On je svoje argumente dobro promozgao, pun je brojeva i dokaza, siguran, da ima pravo. Oevidnost, koju on iznosi, osujetit e svaki otpor. I on poinje, pouzdavajui se u svoje pravo i u panju drugova, koji zacijelo idu samo za tim, da upoznaju istinu. On govori i odmah je iznenadjen gibanjem u dvorani i malo razdraen nemirom, koji je nastao. Zato ne vlada tiina. Odakle ta openita nepanja? Na to misle oni tamo, koji se med sobom razgovaraju. Kakav preni razlog potie onoga, da ostavlja svoje mjesto? Na licu mu zatitra nemir. On namrti elo i prekida govor. Obodren predsjednikom, poinje iznova viim glasom. No sad ga jo manje sluaju. On pojaava glas, gestikulira i amor oko njega jo vie raste. On ne uje vie ni samoga sebe, opet se zaustavlja, zatim bojei se, da njegova utnja ne izazove onaj mrski: dosta, iznova poinje, to ljepe moe. Buka postaje nesnosna. Kad se parlamentarne skuptine razdrae do nekog izvjesnog stepena, postaju istovjetne s obinim heterogenim gomilama i nji-

112
hovi osjeaji predouju osobinu, da su uvijek ekstremni. Tada se skuptine mogu uznijeti do najveih djela heroizma ili do najgorih ekscesa. Pojedinac nije vie onaj, koji jest, on je to tako malo, da e glasovati za mjere, koje s,u najoprenije njegovim osobnim in teresima. Historija revolucije pokazuje, do kojeg stepena mogu skup tine postati nesvijesne i pokoravati se sugestijama, koje su naj opreznije njihovim interesima. Za plemstvo je bila neizmjerna rtva, da se odree svojih privilegija, a ono je to ipak bez skanjivanja uinilo one glasovite noi u ustavotvornoj skuptini. Bilo je to stalno ugroavanje smru za lanove konventa, da se odreknu svoje nepovrjedivosti, a oni su to ipak uinili, ne bojei se uzajamnog decimiranja, znajui medjutim dobro, da je stratite, na koje su oni danas iljali svoje drugove, s u t r a za njih rezervirano. Ali oni su doli na onaj stepen automatizma, koji sam opisao, te ih nikakvi obziri nisu mogli sprijeiti, da se predaju sugestijama, koje su ih opinile. U tom je pogledu tipino slijedee mjesto iz memoara jednoga od njih, Billard-Varennes-a: Odluke, koje nam se toliko predbacuju, n i s m o m i e s t o d v a d a n a h t j e l i , j e d a n d a n p r i j e t o g a : s a m a i h j e k r i z a d o n o s i l a . Nita ispravnije od toga! Isti pojavi nesvijesnosti oitovali su se za svih burnih sje dnica konventa. Oni odobravaju i dekretiraju, veli Taine, ono, od ega ne strepe, ne samo gluposti i ludorije, ve i zloine, ubijanje ne vinih, ubijanje svojih prijatelja. Jednoduno i s najivljim odobra vanjem, ljevica, udruena s desnicom alje na stratite Dantona, svog prirodnog poglavicu, velikog zaetnika i vodju revolucije. Jednoduno i s najburnijim pljeskom, desnica udruena s ljevicom, votira najstranije dekrete revolucionarne vladavine. Jednoduno i s udivljenim i zanosnim klicanjem, s posvjedoivanjem strasne simpatije za Collot d'Herboisa, za Couthona i Robespierre-a, konvent, birajui ih spontano i mnogostruko, zadrava ubilaku vladu, koju mrzi plaine kao ubice i koju mrzi montagne, jer ga decimira. No i plaine i montagne, veina i manjina napokon pri staju, da izvre svoje vlastito samoubojstvo. Dne 22. prerijala cijeli konvent nije vie pokazivao nikakva otpora i 8. termidora, etvrt sata, iza Robespierre-ova govora on se jo takodjer nije odupirao. Slika moe izgledati mrana. Ali je ipak tona. Parlamen tarne skuptine, dovoljno uzbudjene i hipnotizirane, pokazuju iste

113
karaktere. One postaju pokretno stado, koje se pokorava svakom impulsu. Slijedei opis skuptine od god. 1848., koji potjee od parlamentarca Spullera, kojemu se ne moe osporavati demokratizam, a koji sam izvadio iz Revue litteraire-a, vrlo je tipian. U njemu e se nai svi oni krajnji pretjerani osjeaji, koje sam opisao u gomilama i ona pretjerana pokretljivost, koja doputa, da se od asa u as predje ljestvicom najsuprotnijih osjeaja. Neslonost, ljubomor, sumnjienje, kao i slijepo pouzdanje i neograniene nade dovedoe u propast stranku republikanaca. Njena naivnost i njena blagost bijahu isto, to i njena openita nepovjerljivost. Ni traga legalnosti, poimanju discipline: terori i iluzije bez svakih granica: seljaci i djeca sastaju se u toj toki. Njen mir nadmee se s njenom nestrpljivou. Njeno je divljatvo nalik na njenu pokornost. To je osobina temperamenta, koji nije izradjen i odgojen. Niemu se ne ude i nita ih ne zbunjuje. Drhtavi, bojaljivi, neustraivi, junaki, oni e se baciti u plamen i ustuknuti pred najmanjom sjenom. Oni ne poznaju djelovanja i odnose stvari. Jednako brzi, da izgube odvanost, kao i na eksaltaciju, podlijeu svakoj panici, uvijek su vrlo visoko i vrlo nisko, a nikad na stepenu, na kom bi trebalo i na mjeri, koja je shodna. Fluidnjji nego to je voda, prelijevaju se oni u svim bojama, poprimaju sve oblike. Kakva bi se mogla vladavinska baza na njima zasnovati? Sreom se svi karakteri, koje smo opisali, uvijek ne oituju u parlamentarnim skupinama. One su gomile samo u izvjesnim asovima. Pojedinci, koji ih sastavljaju, u mnogom sluaju uuvaju svoju individualnost i u tome je razlog, zato ovakva skuptina moe izraditi tehniki izvrsne zakone. Ti zakoni imadu kao autora jednog ovjeka, koji ih je izradio u tiini sobe i votirani je zakon zapravo djelo pojedinca, a ne skuptine. To su dakako zakoni, koji su i najbolji. Oni mejutim postaju kobni, poto ih itav niz ne sretnih nadopuna uini zajednikim djelom. Djelo gomile uvijek je i svagdje inferiornije od djela izoliranog pojedinca. Strunjaci su oni, koji spaavaju skuptine od nesredjenih i neprokuanih mjera. Strunjak je tada asoviti vodja. Skuptina ne utjee na njega, ve on na nju. Unato svim potekoama svoga funkcioniranja, parlamen tarne skuptine predouju ono, to su narodi jo nali kao najbolje za samoupravljanje, a naroito, da bi se to vie oslobodili jarma osobnih tiranstva. Parlamentarne su skuptine zacijelo ideal svake 8

114
vladavine, barem za filozofe, mislioce, pisce, umjetnike i nauenjake, ukratko za sve, koji sainjavaju vrak civilizacije. Uostalom pokazuju one samo dvije ozbiljne pogibli, od kojih je jedna rasipanje financija, a druga postepeno suavanje indivi dualnih sloboda. Prva od ovih pogibli je nuna posljedica pretjeranosti i neobzirnosti izbornih gomila. Kad koji lan skuptine predloi neku mjeru, koja prividno zadovoljuje demokratske ideje, kao to je na priliku osiguranje radnitva, poveanje plaa javnih namjetenika, ne smiju drugi zastupnici, sugestionirani strahom od izbornika otkloniti takav predlog, kao da podcjenjuju interese spomenutih ljudi, makar da dobro znadu, da e se time teko opteretiti pro raun i da e to dovesti do potrebe novih poreza. No nije im mo gue, da se susteu od votiranja. Posljedice poveanja izdataka daleke su i po njih same bez nepovoljnih rezultata, dok posljedice negativnog glasovanja mogle bi im jasno predoiti onaj blizi dan, kad im valja stupiti pred izbornike. Uz ovaj prvi uzrok prevelikih izdataka, ima jo i jedan drugi, ne manje imperativan: obveza pristajanja na sve izdatke sasvim lokalnih interesa. Zastupnik ne moe, da im se opre, jer i ovi predouju zahtjeve izbornika i jer ni jedan zastupnik ne bi mogao dobiti ono, to treba za svoj kotar, ve pod uvjetom, da po pusti analognim zahtjevima svojih drugova.1) 1) asopis L'Economiste donio je u broju od 6. travnja 1895. zanimljiv pregled, koliko mogu stajati na godinu izdatci sa svim izbornikih interesa, naroito izdatci za eljeznice. Da se spoji Langayes (gradi s 3000 stanovnika), koji lei na jednom brdu, sa Puy, votirana je eljeznica, koja e stajati 15 milijuna. Da se spoji Beaumont (3500 stanovnika) sa Castel-Sarrazinom, se dam milijuna. Da se spoji selo Oust (523 itelja) sa selom Seix (1200 itelja) sedam milijuna. Da se spoji Prades s mjestancem Olette (747 itelja) est milijuna itd. Samo za godinu 1895: votirano je 90 milijuna za eljeznice, koje su bez ikakvog openitog interesa. Drugi izdatci, koji su potrebni za izbornike, nisu manje znatni. Zakon o radnikim mirovinama doskora e stajati najmanje 165 milijuna na godinu po raunu ministra financija, a 800 milijuna prema raunu akademiara Leroy-Beaulieu-a. Nema sumnje, da neprestano dizanje takvih izdataka vodi bankrotu. Mnoge zemlje u Evropi: Portugal, Grka, panjolska, Turska ve su i dotjerale dotle, a druge e doi u istu nepriliku, no ne treba se zato previe

115
Druga, od gore spomenutih pogibli: nuno suavanje slo boda po parlamentarnim skuptinama prividno je manje oevidna, ali vrlo stvarna. Ona je posljedica bezbrojnih zakona, koji uvijek nose u sebi neka ogranienja, kojih loe posljedice parlamenti u svom jednostranom duhu ne vide, a misle, da su obvezani, da ih votiraju. Ta je pogibao zacijelo jako neizbjeiva, kad i sama Engle ska, koja zacijelo prua najsavreniji tip parlamentarnog reima, gdje je zastupnik najneovisniji o svom izborniku, nije mogla, da joj se otme. Herbert Spencer pokazao je u jednom starom svom djelu, da bi proirenje prividne slobode moralo slijediti umanjenje stvarne slobode. Vraajui se na istu tezu u svojoj najnovijoj knjizi P o j e d i n a c p r e m a d r a v i , izraava se on ovako o engleskom parlamentu: Od ovog razdoblja slijedilo je zakonodavstvo ton, koji sam oznaio. Diktatorske mjere, koje su se rapidno umnoile, stalno su teile, da suze individualne slobode, i to na dva naina: svake go dine stvaralo se sve vie propisa, koji su gradjanima nametali obveze u svemu, u emu su prije bili sasvim slobodni, te ih prinudjivali, da izvruju djela, koja su dotle mogli vriti ili ne vriti, kako ih je bila volja. U isto su vrijeme javni tereti, sve tei i tei, naroito nameti, jo vie suavali gradjaninu slobodu, smanjujui onaj dio dobiti, koji su mogli po volji potroiti, a uveavajui dio, koji im se uzima, da ga po volji mogu potroiti javni agenti. Ovo postepeno suavanje sloboda oituje se u svim zemljama pod specijalnim oblikom, koji Herbert Spencer nije oznaio, a koji se sastoji u tome: stvaranje nebrojenih nizova zakonodavnih mjera, koje u glavnom idu za restrikcijom, bezuvjetno vodi proirenju broja, moi i upliva inovnika, potrebnih za njihovu primjenu. Ovi postepeno tee, da postanu pravim gospodarima civiliziranih ze malja. Njihova je mo s tim vea, to u neprestanom mijenjanju vlasti, jedina upravna kasta ostaje potedjena od promjena, kao brinuti, poto je publika bez velikih prosvjeda postepeno primila redukciju od etiri petine u plaanju kupona raznih zemalja. Ova otroumna bankrotstva omoguuju, da se poremeeni prorauni opet dovedu u ravnoteu. Ratovi, socijalizam, ekonomske borbe pri pravljaju nas i na druge katastrofe, te u vrijeme openitoga rastrojenja, u koje smo uli, valja se odluiti, da se ivi od dana u dan, bez prevelikih briga za sutranji, o kojem i ne znamo, kakav e biti.

jedina, koja ima neodgovornost, bezlinost i stalnost. A od svih despotizama nema teih od onih, koji se javljaju u ova tri oblika. Ovo neprestano stvaranje restriktivnih zakona i propisa, koji s najsmjenijim formalnostima sputavaju svaki in u ivotu, ima fatalni rezultat, da sve vie i vie suzuje sferu, u kojoj se gradjani mogu slobodno kretati. Narodi, koji su rtva iluzije, da se urmnaanjem zakona obezbjedjuju jednakost i sloboda, prihva aju danomice sve tee okove. No oni ih ne prihvaaju nekanjeno. Vikli, da nose svaki jaram, oni napokon pokuaju, da mu se prilagode i gube svaku spontanost i energiju. Oni tada nisu drugo, nego puke sjene, pa sivni automati, bez otpora i snage. No tada je ovjek prinudjen, da one pokretae, koje ne nalazi u samomu sebi, potrai izvan sebe. Prema tomu, to vie raste indiferentnost i nemo gradjana, raste i uloga vlada. One moraju imati duha, inicijative, pothvatnosti i naina, kakvog po jedinci vie nemaju. Vlade moraju sve poduzimati, sve dirigirati, sve zatiivati. Drava postaje svemoni bog. Ali iskustvo ui, da mo takvih bogova nije bila ni vrlo trajna, ni vrlo jaka. Ovo postepeno suavanje svih sloboda kod izvjesnih naroda, izgleda unato svoj spoljanjoj prividnosti, koja im daje iluziju, da ih posjeduju, kao da je posljedica njihove starosti, jednako, kao i starosti nekoga reima. Ono je jedan od simptoma, koji se ja vljaju kao pretee one faze dekadanse ,kojoj dosad nije mogla iz bjei ni jedna civilizacija. Ako se o tomu sudi prema poukama iz prolosti i po sim ptomima, koji izbijaju sa svih strana, dolo je vie naih modernih civilizacija u fazu krajnje starosti, koja prethodi dekadansi. ini se, da su identine faze sudbonosne za sve narode, jer se vrlo esto vidi, da historija ponavlja svoj tok. Ove faze glavnih evolucija pojedinih civilizacija lako je u glavnom obiljeiti i njihovim resume-om zakljuit emo ovo djelo. Ova kratka slika moda e donekle osvijetliti uzroke sadanje moi gomila. * * * Ako uoimo u krupnim crtama genezu veliine i dekadanse civilizacija, koje su prethodile naoj, to emo vidjeti? U praskozorje ovih civilizacija vidimo bujicu ljudi raznog porekla, sluajno ujedinjenih seobama, provalama i osvajanjima.

Razne krvi, kao i raznog jezika i jednako raznih vjera, ovi ljudi nemaju zajednikih veza, osim polupriznate vlasti jednog poglavice. U ovim nesredjenim aglomeracijama nalaze se u visokom stepenu psiholoki karakteri gomila. One imadu asovitu medjusobnu vezu, junatvo, slaboe, impulzivnosti i estine. U njima nema nita stalno. To su barbari. Zatim vrijeme upotpunjuje svoje djelo. Slinost sredine, po novna ukrtanja, potrebe zajednikog ivota pomalo djeluju. Aglomerat razronih jedinica poinje se stapati i sastavljati pleme, to jest agregat, koji posjeduje zajednike karaktere i osjeaje, koje e nasljednost sve vie uvrstiti. Gomila se pretvorila u narod i taj e narod moi izai iz barbarstva. On e sasvim iz njega izai, kad nakon dugih upinjanja, ne prestano ponavljanih i nebrojenih borbi stee svoj ideal. Narav toga ideala ne dolazi u obzir, moe to biti kult Rima, mo Atene ili pobjeda Alahova, a da e ipak dostajati, da svim pojedincima plemena, koje se stvara, dade potpuno jedinstvo osjeaji i misli. Sad se tek moe roditi nova civilizacija sa svojim uredbama, vjerovanjima i umjetnostima. Proeto svojom sanjom, pleme e postepeno stei sve, to daje sjaj, snagu i veliinu. Ono e bez sumnje u izvjesne asove biti jo uvijek gomila, ali tada e se iza pokretnih i promjenljivih karaktera gomila nai onaj solidni sup strat, dua plemena, koja ograniava talasanje naroda i ot klanja pogibli. No poto je izvrilo akciju stvaranja, vrijeme otpoinje ak ciju razaranja, kojoj ne mogu izmaknuti ni bogovi ni ljudi. Prikuivi se izvjesnom niveau-u moi i savrenosti, civilizacjja pre staje rasti, a kad vie ne raste, osudjena je, da pada. Odbio je as starosti. Taj je as neizbjeiv i uvijek je oznaen slabljenjem ideala, koji je podravao duu plemena. U razmjeru, kako taj ideal blijedi, poinju se drmati sva religiozna, politika i socijalna zdanja, koja je on nadahnuo. S postepenim nestajanjem svoga ideala, pleme sve vie gubi uzajamnu vezu, jedinstvo i snagu. Pojedinac moe rasti linou ' i inteligencijom, ali istodobno je i zajedniki egoizam plemena za mijenjen pretjeranim razvijanjem individualne sebinosti, udruene sa slabljenjem karaktera i malaksanjem sposobnosti za akciju. Ono, to je sainjavalo narod, jedinstvo, cjelinu, postaje najposlije aglomerat pojedinaca bez unutranjeg spoja, koji jo neko vrijeme

118
umjetno uzdravaju tradicije i uredbe. Tada ljudi, razdvojeni svojim interesima i tenjama, ne mogu vie sobom upravljati i trae, da u svojim najmanjim inima budu upravljani, a drava onda vri svoj apsorbirajui utjecaj. Definitivnim gubitkom staroga ideala, izgubi pleme najposlije sasvim svoju duu; ono nije vie drugo, nego bujica izoli ranih pojedinaca i postaje ono, to je bilo u svom poetku: gomila. Kao takva ima sve prolazne karaktere bez stalnosti i bez trajnosti. Civilizacija nema vie nikakve vrstoe i pada na milost i nemilost svakomu sluaju. Plebs je zavladao i barbari napreduju. Civilizacija se jo dodue moe initi sjajna, jer posjeduje spoljanje proelje, koje je stvorila duga prolost, no to je zapravo trulo zdanje, koje nita vie ne dri i koje e prva oluja razoriti. Izai iz barbarstva u civilizaciju, slijedei neku sanju, a zatim ginuti i izginuti, im je ta sanja izgubila svoju mo to je eto krug ivota svakoga naroda.

SADRAJ
Strana

Predgovor Uvod. Era gomila

................................

3 6

PRVA KNJIGA. Dua gomila. 12 19 33 40

Prvo poglavlje. Openite karakteristike gomila. Psiho loki zakon njihovog duevnog jedinstva . . . . . Drugo poglavlje. Osjeaji i moralnost gomila . . . Tree poglavlje. Ideje, razmiljanje i uobraavanje gomila etvrto poglavlje. Religiozni oblici, koji zaodijevaju uvje renja gomila DRUGA KNJIGA. Miljenja i vjerovanja gomila.

Prvo poglavlje. Udaljeni faktori vjerovanja i miljenja gomila Drugo poglavlje. Neposredni faktori miljenja gomila Tree poglavlje. Vodje gomila j njihova sredstva za uvje ravanje etvrto poglavlje. --- Granice promjenljivosti vjerovanja i mi ljenja gomila TREA KNJIGA. Klasifikacija i opis raznih kategorija

44 57 66 80

gomila. 88 91 94 99 105

Prvo poglavlje. Klasifikacija gomila Drugo poglavlje. Tako zvane kriminalne gomile . . . Tree poglavlje. Porotnici etvrto poglavlje. Izborne gomile . . . . . . . Peto poglavlje. Parlamentarne skupine .....................................