Uvod u prapovijesno drutvo Emil Herak ehersak@gmail.com ehersak@ffzg.hr 1.

Vrijeme prije povijesti Za razliku od hrvatske rijei prapovijest, u vedini zapadnoeuropskih jezika za epohu koja nas zanima u pravilu se koristi opdi neologizam pretpovijest (engl. prehistory, fr. prhistoire, panj. prehistoria, tal. preistoria), koji se pojavio u prvom dijelu 19. stoljeda. Iako nije sasvim jasno tko je prvi iskovao taj izraz (koji je izveden prema pojmu povijesti ili historije), najbolji je kandidat za njegovo autorstvo danski povijesniar i knjievni kritiar Christian Molbech (17831857). Tonije, Molbech je koristio danski pridjevski oblik forhistorisk (= pretposvijesni) u svojim predanjima 1833. godine kao oznaku za razdoblja nordijske povijesti do ustolienja danskoga kralja Gorma Starijeg (900940). To doba poinje davno prije dolaska legendarnog Odina (inn < germ. *Wanaz) sa svojom drunom Asa (sir) iz Asgarda na istoka, to je prema skandinavskim sagama dovelo do neodlunog rata s mjesnim Vanima (Vanir), predvoenin Freyrom, te zatim obuhvatilo vladavinu vedskog roda Ynglinga, od kojeg je navodno potekao i prvi kralj Norveke, Harald I. Lijepokosi (stnord. Haraldr Hrfagri, 850933). No bez obzira na problem stvarnoga identiteta Odina i drugih likova iz starije skandinavske predaje, danas bismo rekli da se njihovo vrijeme koje je Molbech oznaio kao pretpovijesno odnosi na skandinavsko eljezno doba: tj. na tzv. predrimsko i rimsko eljezno doba Sjeverne Europe (5 st. pr. Kr. do 400. n.e.) i na kasnije germansko eljezno doba (400800 n.e.), ili pak na predvikinko vendelsko razdoblje (priblino od 550. do prvog vikinkog napada 793. godine, na samostan Lindisfarne u Northumbriji). S druge strane, vrijeme do Odina po definiciji moralo bi sezati vremenski unatrag mnogo dalje od doba eljeza: do nordijskog bronanog doba (1700500 pr. Kr.), i sve do nordijskog kamenog doba, tj. do prvoga naseljavanja Sjeverne Europe i Skandinavije na kraju posljednjeg ledenog doba (1110. tis. pr. Kr.). Zanimljivo je da je podjelu na kameno, bronano i eljezno doba u modernu znanost prvi uveo takoer jedan Danac: Christian Jrgensen Thomsen (17881865), svojedobno glavni uvar zbirke starine u Kopenhagenu. Thomsen je iznio tu shemu 1836. u svom djelu Ledetraad til Nordisk Oldkyndighed, hrv. Vodilja kroz nordijske starine. Thomsenova podjela imala je, dodue, jednu vanu preteu. Jo u 1. stoljedu pr. Kr. rimski pjesnik Lukrecije (9655. pr.n.e.), u svom spevu O prirodi, napisao je stihove: Oruje drevno ruke, nokti i zubi bjee / te kameni i odlomci umskoga granja / i plameni i oganj tek to ih *ljudi+ upoznae. A odmah u nastavku je dodao: Poslije se otkri mod eljeza i bronce / no rabiti broncu znalo se prije od eljeza, jer je uslunije prirode i obilnija (De res natura, V: 12831288). Meutim, za razliku od Molbecha, Thomsen nije u svom radu rabio ili oznaio pojam pretpovijesti, nego je samo govorio o starim vremenima (oldtid). Ipak, u idudih desetljeda pridjevski oblik pretpovijesni uao je i u francuski jezik (prhistorique) i poslije u engleski (prehistoric). U francuski ga je uveo 1845. pisac i publicist Gustave Sligmann d'Eichthal (18041886), a u engleski kotski znanstvenik Daniel Wilson (18161892), koji je poslije emigrirao u Kanadu i postao poznatim kao prvi predsjednik Sveuilita u Torontu. 2 Wilsonovo djelo The Archaeology and Prehistoric Annals of Scotland (= Arheologija i pretpovijesni anali kotske) bilo je objavljeno 1851. godine i premda je izgledno da se oslanjao na francuske predloke, prema jednoj tezi na njega je izravno djelovao njegov poznanik, norveki povijesniar Peter Andreas Munch (18101863), koji mu je tri godine prije predloio da pronae engleski pandan za danski forhistorik. Jedno od kljunih djela u 19. stoljedu, koje je pomoglo odrediti davnu prolost, bila je knjiga Prehistoric times (= Pretpovijesna vremena) koju je 1865. objavio John Lubbok (18341913), engleski bankar, biolog i rani arheolog. U toj knjizi, Lubbok je prihvatio i odrednicu pretpovijest, kao i Thomsenovu podjelu na kameno,

bronano i eljezno doba. Meutim, Lubbok je prvi razdvojio kameno doba na tri etape: paleolitik (staro kameno doba), mesolithic (srednje kameno doba) i neolitik (novo/mlado kameno doba). Godine 1872. shema se dalje razradila kada je francuski arheolog Gabriel de Mortillet (18211898) razdvojio paleolitik na donji i gornji. Napokon, izmeu tih faza, poetkom 1950-ih francuski geolog i arheolog Franois Bordes (19191981) umetnut de jo i srednji paleolitik. Na njemakom govornom podruju, jedno je vrijeme postojala konkurencija izmeu uporabe pojma Vorgeschichte (ili istog neologizma Prhistorie), ili alternative Urgeschichte, koja je implicirala najstariju odnosno iskonsku povijest. Druga je inaica napokon prevagnula, i to iz sadrajnih razloga. Prema njemakom Urgeschichte nastali su oblici poput hrvatskog prapovijest, ekog pravk, slov. prazgodovina, pa i maarskog skor (dosl. pravrijeme). U ruskom se takoer pojavio oblik , no dok je pridjevska izvedenica ostala poprilino uobiajena, u ruskom je napokon prevagnula koncepcija prvobitnosti ( ), uz zapadnoeuropske ideje o pretpovijesti ( ). Iskonski svijet idealno stanje ili divljatvo Iako je Lukrecije, od koga je Thomsen posudio model za trodjelnu podjelu davne prolosti, spomenuo pomak prema metalnom oruju, za njega to nije zapravo znailo napredak priroda mu je ostala ideal. Moramo naglasiti da koncepcija o napretku nije bila tipina za prola stoljeda i da se tek uvrstila u modernom razdoblju. U antici i u drevnom svijetu, i opdenito sve do kraja europske renesanse, este su bile sheme ili o ciklinom razvoju ili o postupnom propadanju ovjeanstva. Nasuprot tome, prvobitno stanje bilo je zamiljeno kao najblie savrenstvu. Staroindijska tradicija govorila je o etiri kozmika doba, pod imenom yuge (dosl. jarmovi), nazvane prema zgodicima na kocki: 1) satya- ili krta-, 2) tret-, 3) dvpara i napokon 4) kaliyuga, i tijekom kojih ovjeanstvo prolazi od idealnog stanja do propasti. U svakoj uzastopnoj fazi prvobitna dharma opada za jednu etvrtinu, a na kraju 1000 prolaza kroz etiri doba svijet se unitava i slijedi propast svijeta i novo stvaranje. Jedan takav ciklus od stvaranja do propasti traje 4,1 do 8,2 milijardi godina, ali predstavlja tek jedan dan (tj. dan i nod) u ivotu Brahme. U historijskom smislu, staroindijski ep Mahbhrata bio je smjeten u doba kaliyuge i na kraju toga doba, kako se kae u epu, uslijedit de mijeanje dunosti kasta i zavladat de barbari (mleddha). Kaliyuga ujedno bi bilo vrijeme eljeza, to predstavlja paralelu s antikom shemom o vijekovima ovjeanstva, poevi od zlatnoga doba. 3 Postoji i mogudnost da je antika slika o srozavanju ovjeanstva kroz etiri doba oznaena metalima sve manjeg sjaja imala pretee u indijskim i staroiranskim predajama. Antika shemu prvi je iznio grki pjesnik Heziod (7. stoljedu pr. Kr.), u svom djelu Poslovi i dani. Prvobitni zlatni rod ljudi, kae Heziod, ivjeli su poput bogova, bez grinje savijesti i slobodni od muke rada i od tuge; uvijek su bili sretni i gozbovali, daleko od dodira zlih duhova, a kada bi umrli, bilo je kao da su tek zaspali. I zemlja je bila prepuna obilja. Slijedilo je manje savreno srebreni rod i tada je Zeus, prema Heziodu, stvorio uasnu i nasilnu rasu bronanih ili mjedenih ljudi ( ). Jedino im je ratovanje bilo u srcu. Kovali su broncu, ivjeli u bronanim domovima, nosili bronano oruje. No svladani vlastitim orujem, nestali su bez imena u ledenim dubinama Hada. Naslijedio ih je pravedniji rod heroja, a zatim (sadanji) rod eljeznih ljudi sklon razdoru i silnikoj vlasti. Moralne su vrijednosti propale i jedni su drugima ruili gradove. Heziod je koristio izraz rod/rasa (), no poslije de se uvrijeiti zamisao o dobu ili vijeku. Kasniji grki pisci, i poslije njih i rimski, mijenjali su neke elemente iz Heziodovog opisa. Vergilije (7020 pr. Kr.), primjerice, povezao je heroje sa zlatnim vremenom, i u redoslijedu doba istaknuo samo prvo i posljednje zlatno i eljezno (Ekloge, IV: 4 17). No njegov mlai suvremenik Ovidije (43 pr. Kr.17 n.e.) vratio se etverolanoj podjeli: zlato doba (sada izriito aurea aetas), i idude narataje (proles) srebrenih, mjedenih/bronanih i eljeznih ljudi (Metamorfoze, I: 89

150). Isto tako, u antiku predodbu o dobima unijela se predaja o velikim potopima: iskonski ili Ogigov potop, okonio je srebreno doba. Platon (428427 pr. Kr.) je smatrao da je to bio najvedi potopa od svih i da se dogodio 10.000 godina prije njegova vremena. Poslije je Deukalionov potop razdijelio bronano doba od eljeznoga, odnosno od vremena ivudih ljudi. Grki izvori spominje jo i Dardanov potop, no kontekst nije razraen. Pad ovjeka Indijske i antike sheme o stupnjevitom propadanju mogu se usporediti s opdom idejom o padu ovjeka koja je postojala, primjerice, u biblijskoj tradiciji. U biblijskoj tradiciji Bog stvara ovjeka prema svojoj slici, to bi znailo da je ovjek na poetku savren ("I ree Bog: 'Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci - svoj zemlji - i svim gmizavcima to puze po zemlji!'", Post I,26) U poetku ovjek ivi u rajskom vrtu i sve to treba ili eli nalazi se u njegovoj blizini, kao boanski dar. Slijedi ljudski grijeh ili neposluh, koji ga dovodi u svijet umiranja, muke, boli i zla. Uz motiv o padu ovjeanstva povezuje se i predaja o Velikom potopu. Biblijski potop, ili Noin potop, najede se usporeuje s bliskoistonim primjerima s potopom iz sumerskog mita o stvaranju, u kojem je glavni junak Ziusudra, is babilonskom inaicom te prie u Epu o Gilgameu, u kojem je potop preivio Utnapitim. Noin se potop povezuje i s grkim mitom o Deukalionu, a slinost je tu jo veda jer boanska sila alje potop kao kaznu za sve vede izopaenosti ili oholosti meu ljudima (u sumersko-babilonskoj tradiciji potonji motiv nije jasno izraen, barem u ouvanim tekstovima). Arkadija Zamisao da je davna prolost bila bolja od dananjice, zadrala se od antike sve do kraja renesanse. I to je bilo logino, uzevi u obzir injenicu da je rajski vrt ili zlatno doba po definiciji trebalo biti stanje ili vrijeme kada su ljudi ivjeli u dodiru s boanstvom i u skladu s prirodom. 4 I u tom smislu jo su antiki pisci zamislili da su ostaci nekadanjeg naina ivota postojali u idealnim pastoralnim sredinama, primjerice u Arkadiji u kojoj je Vergilije smjestio radnju svojih Ekloga. Arkadija je postala snaan motiv tijekom europske renesanse, jer je renesansa bila i formalno okrenuta prema prolosti, tj. prema preporodu grkih i rimskih ideala koje je suprotstavila srednjovjekovnom svijetu iz kojega je Europa upravo izlazila. Arkadija je ostala snaan, gotovo arhetipski motiv sve do modernog doba, i od renesanse do epohe romantizma postupno je potiskivala biblijsku sliku raja. Znanje o prostoru i vremenu S druge strane, treba naglasiti da je prije modernoga doba poznavanje svijeta i prolosti bilo jo vrlo ogranieno. Premda je i prije bilo dalekih dodira primjerice izmeu Europe i Dalekog istoka za vrijeme mongolskog mira (pax Mongolica), takve su veze dovodile vie do pria o udesima, nego do znanja o dalekim krajevima s drukijim kulturama. Isto tako, prolost je bila viena kao razmjerno kratka. Prema krdanskom obraunu, ab origine mundi, koja se najdulje zadrala u bizantskoj tradiciji (sve do 1700. u Rusiji), svijet je bio stvoren 1. rujna 5009. pr. Kr. I od poetka svijeta do potopa, prema shvadanju u 16. stoljedu, nije proteklo ni 2000 godina ("...do Potopa vodenoga, ima let iezero est sto petdeset i est", Vramec, Kronika, 1578) Meutim, renesansa je predstavljala most prema modernom dobu, i postupno se tada poelo iriti znanje o svijetu i prolosti. Kljuno je bilo otkride tzv. Novog svijeta, koje je bitno utjecalo na europska poimanja o razvitku. Indigene kulture Amerike poticale su oprena shvadanja. S jedne strane, ameriki starosjedioci koji su naizgled ivjeli u skladu s prirodom podsjetili su Europljane na ideal Arkadije, to je poticalo pozitivni stav: tzv. meki primitivizam. S druge strane ideologija dominacije koja je pratila proces kolonizacije zahtijevala je da te indigene kulture budu prikazane kao manje vrijedne, ili divljake. Iz toga de nastati tvrdi primitivam. Manja vrijednost uvijek je relativni pojam, no nema dvojbe da su u mnogim apektima materijalne

kulture amerikih indigenih naroda zaostajale za europskim i uopde za starosvjetskim sklopom, i to ak u tako osnovnim izumima kao to je kolni prijevoz. Amerikanci su imali neke oblike metalurgije, osobito obradu zlata i srebra, ali najvedi dio Amerike (osim Arktika), u trenutku kada je doao u dodir s Europljanim, jo nije dosegnuo stupanj razvitka eljeznoga doba. Bez obzira na to to su neka amerika drutva postigla visok stupanj sloenosti (Maje, Azteci, Inke), i ostvarila velike pomake u graditeljstvu, medicini, matematici, itd., opdenito su u tehnologiji ostala na kasnokamenodopskom stupnju razvitka. I zato, protiv europskih puaka i eljeznih topova, njihovi noevi i maevi iz opsidijana nisu mogli prevagnuti. Ali u vrijeme pokoravanja Amerike europskih osvajai nisu svoju fiziko-vojnu nadmod tumaili ponajprije iz perspektive materijalnog razvitka, nego iz perspektive ideologije. Ameriki starosjedioci bili su im inferiorni, jer nisu bili krdani, jer su imali divljake obiaje poput kanibalizma, itd. Sve edi kontakti s Indijancima jo su vie potencirali razdvajanje shvadanja izmeu pobornika mekog i tvrdnog primitivizm. 5 Prvi su zadrali sliku o iskonskom ili primitivnom stanju kao boljem od tzv. civiliziranom stanju, to je bilo na liniji nostalgije za Arkadijom i viziji o propadanju ovjeanstva, dok su drugi pripisivali negativni predznak primitivizmu i veliali progres civilizacije. Primjerice, u 16. stoljedu, kao svjedok zbivanja u Novom svijetu, dominikanac Bartolom de las Casas (14851566) osudio je okrutne panjolske postupke prema starosjediocima Novog svijeta, naglasivi da su ti ljudi po svom karakteru blagi i dobri i prirodno predodreeni za krdanstvo, U idudem stoljedu, idealizirana slika ved se uvelike naruila (takoer zbog samog pokoravanja Novog svijeta), pa je tako britanski filozof Thomas Hobbes (15881679) istaknuo da je ivot primitivnoga ovjeka samotan, siromaan, opasan, ivotinjski i kratak, te da je u prirodnom stanju ovjek ovjeku vuk (Levijatan, 1651). Hobbsovo tumaenje oznailo je pomak od idealizacije Arkadije ili zlatnog doba, i prijelaz na koncepciju o drutvenom razvitku. Ipak, vremenski okvir za taj razvitak nije bio jo doraen. Naime, tek godinu dana prije nego to je Hobbes objavio svoj Levijatan, anglikanski nadbiskup James Ussher utvrdio je da je svijet bio stvoren tono u nodi prije 23. listopada 4004. pr. Kr., i da se Noin potop dogodio 2438. pr. Kr. (Annales veteris testamenti, a prima mundi origine deducti, 1650). Sve u svemu, ni pretpotopno vrijeme, koje je moglo oznaavati neko iskonsko (idealno) stanje nakon stvaranja, nije bilo tako davno. U 17. st., danski znanstvenik Nicolas Steno (16381686) prvi je povezao fosile s nekada ivudim organizmima i s geolokim slojevima, to je imalo vane implikacije za razvitak geologije. No prve moderne teze o starosti zemlje nastale su tek potkraj 18. stoljedu, u doba prosvjetiteljstva, kada je grof Buffon (Georges-Louis Leclerc, Comte de Buffon, 17071788) ustvrdio da je zemlja stara 75.000 godina. Autori prosvjetiteljstva i opdenito 18. st. ved su raspolagali mnogo vedim fondom znanja o svijetu od njihovih prethodnika. Ipak, ostala je podvojenost u pogledu vrednovanja primitivizma, tim vie, to je "prirodno stanje" dobivalo vedu vanost u odnosu na filozofske teme vezane za suvremeno drutvo. U tom ozraju, neki su nastavljali arkadijsku viziju o primitivnom stanju kao najboljem za ljudi, kada je ovjek i u najbliem dodiru s Bogom. Primjerice, u svom Eseju o ovjeku (1734) engleski pjesnik Alexander Pope (16881744) spjevao je jednostavnu ali vieznanu pohvalu o Indijancima, koja poinje rijeima: Pogledaj ga, bijednog Indijanca! iji neuk um / vidi Boga u oblacima, ili uje ga u vjetru Primitivno ili prirodno stanje dovodilo se u vezi i s prirodnim zakonima, o kojima su pisali francuski filozofi. Ali ipak, kljuni smjer prosvjetiteljstva implicirao je naglasak na progres. U 19. st. konano se formirao i pojam pretpovijesti, koji je zatim, na njemakom govornom podruju, doveo i do pojma prapovijesti. U tom stoljedu znanost je brzo napredovala, i to u svim sferama u sferi tehnologije, jo potkraj prijanjeg stoljeda kotski je izumitelj James Watt (17361819) stvorio prvi praktini parni stroj, a do

kraja 19. stoljeda ved su postojale elektrine arulje, telegrafi i telefoni. Za to vrijeme razvijale su se i nove znanstvene discipline: osim archeologija i geologija, takoer i sociologija i antropologija. Kolonijalna carstva proirila su se diljem svijeta i u svijesti Europljana nije vie bilo mnogo dvojbe da su oni razvijeniji od svih drugih naroda. tovie, na kraju 19. st. Rudyard Kipling (18651936) napisao je svoje glasovite stihove Breme bijeloga ovjeka (1899), koji su zagovarali vodedu ulogu Europljana u irenju civilizacije prema drugim narodima u svijetu. 6 Ustvrdilo se da povijest napreduje, te da je osnova za to ponajprije u materijalnom razvitku, koji zatim potie i duhovni razvitak. I to je znailo, s druge strane, da je najstarija povijest, ili pretpovijest, morala biti znatno manje razvijena od dananjice. Na pojam razvitka ili evolucije nedvojbeno je bitno utjecao rad Charlesa Darwina (18091882). Ali Darwinov rad nije bio jedini koji je utjecao na promjenu koncepcije o prolosti. Ved su geolozi poput Louisa Agassiza (18071873) otkrili da je zemlja prola kroz ledeno doba i da je mnogo starija nego to se prije moglo pretpostaviti(raunica je ved dostizala milijune godina). Godine 1842. engleski biolog Richard Owen (18041892) odredio je naziv dinosauria za skupinu golemih izumrlih gmazova, koji su dotad bili nepoznati a tijekom 19. stoljeda znanost je upoznala i prve ljudske fosile Zamisao o progresu, da su neka ivotinjska bida izumrla i da su druga nastavili svoj razvitak, u izmjenjenom obliku, uhvatila je korijene. I dok se razraivala shema o fizikom razvitku zemlje i ljudi, autori poput Edwarda Burnetta Tylora (18321917) i Lewisa Henry Morgana (18181881) uspostavljali su nove osnove za pojmovanje razvitka kulture od primitivnijih stadija do razvijenijih. Tylor je prvenstveno istraivao religiju, i 1871. je u svojoj knjizi Primitive Culture (Primitivna kultura) iznio tezu da se religije razvijaju iz poetnih politeistikih oblika u smjeru prema monoteizmu. Osim te evolucijske sheme, Tylor je predloio i koncept animizma. Neovisno o tome koliko je njegova teza o razvitku religije bila tona ili kriva, injenica je da se smjer razvitka odredio od primitivizma prema suvremenom drutvu. Morganova shema Jo vedi utjecaj imala je shema koju je razradio ameriki antropolog Lewis H. Morgan. Njegovo kapitalno djelo Ancient Society (Drevno drutvo), objavljeno 1877. imalo je golem utjecaj na pojmanje kulturnog razvitka i prijanjih stanja drutva. Ta je knjiga stekla dodatni utjecaj zato to su se na nju oslonili Marx i Engels, pa je tijekom 20. stoljeda (ili izravno ili preko Engelsove prerade) postala gotovo dogmom u zemljama nekadanjeg realnog socijalizma. Iako danas moemo ozbiljno posumnjati u neke Morganove postavke, i pogotovo u opdu primjenjivost njegova modela, korisno je iznijeti njegove glavne teze tim vie to naslov njegove knjige uvelike evolucira naziv ovog kolegija Morgan nije u svojoj shemi koristio trolanu podjelu razvitka od drevnosti koja je ved postojala u njegovo vrijeme (kameno, bronano, eljezno doba), nego je umjesto toga govorio o tzv. etnikim razdobljima Pritom treba uzeti u obzir da se oznaka etniki u ovom sluaju odnosila na njegovu kategoriju etna (ethna), to se obino prevodi kao jedinica novina, otkrida ili vrsta domadih ustanova. Morganova tri etnika razdoblju bila su: divljatvo (koje je bilo oznaeno opstankom na prirodnoj osnovi), barbarstvo i civilizacija, a svaku je dalje podijelio na tri stadija niu, srednju i viu. Razdoblje divljatva poelo je prije 60.000 godina 1. U nioj fazi divljatva ovjek se izdvaja od ivotinja negdje u tropskim ili suptropskim dijelovima svijeta. Glavna su mu prehrana vode i korijene, barem djelomino jo ivi u drvedu, razvija jezika gesta. Obiteljska struktura ovisi o krvom srodstvu u generaciji i brada i sestre se pare zajedno. 7 2. U razdoblju srednjeg divljatva, ovjek razvija ribolov, poinje rabiti vatru i naseljavati obale.

Jezik mu je jednoslogovni i obiteljske veze se stvaraju tako da se nekoliko mueve ene za nekoliko ena (punaluanska obitelj). 3. Na viem stupnju divljatva ovjek poinje koristiti luk i strijelu, toljage i koplja. U prehranu ukljuuje mesnu lovinu. Dolazi do pojave kanibalizma. Obitelj je sindiasmika, tj. monogamna ali bez zajednog stanovanja. Jezik postaje vieslogovni i drutvo se poinje organizirati u rodove, bratstva i plemena. Nastaju prvi vjerski oblici u vidu oboavanja sila prirode. Razdoblje barbarstva poinje prije 35.000 godina. 1. U nioj fazi ovjek se poinje baviti povrtlarstvom i stvara prvu keramiku. Nastaju plemenska saveznitva i ograena sela. Religija se usredotouje na Veliki Duh. To je vrijeme nastanka arijske i semitske jezine porodice. 2. U srednjoj fazi barbarstva poinje uzgoj ivotinja meu Arijcima i Semitima, te obrada bronce. Nastaju prve vodogradnje i domovi su zajedniki u obliku utvrda. 3. Na viem stupnju barbarstva, poinje uzgoj itarica i drugih biljaka meu Arijcima, kao i metalurgija eljeza. Razvija se pjesnitvo i mitologija. Grade se utvreni gradovi. Nastaje kolni prijevoz i metalno oruje. Obitelj je monogamna i vlasnitvo je pojedinano; odrava se gradski ivot i stvaraju se narodna vijeda. Razdoblje civilizacije poinje prije 5.000 godina. 1. Nii stupanj odgovara antikoj civilizaciji. Zemljoradnja se obavlja eljeznim plugom na ivotinjskoj vui. Izvori za opstanak su ved neogranieni. Ljudi koriste fonetsko pismo i arapske brojeve. Rat je umijede. Postoje gradovi, trgovina, novac i drava utemeljena na teritoriju i vlasnitvu. Grade se mostovi, lukovi, dizalice, vodeni kotai i kanalizacije. 2. Srednji stupanj civilizacije odgovara srednjem vijeku. Obiljeja su tog stupnja gotika arhitektura, feudalna aristokracija s nasljednim titulama i hijerarhija pod vodstvom pape. 3. Vii stupanj civilizacije odgovara modernom dobu, i tu su glavne osobine telegraf, ugljeni plin, tekstilni strojevi, parni stroj, teleskop, tiskanje, ustave, kompas, barut, fotografija, moderna znanost, vjerska sloboda, javne kole, predstavnika demokracija, klase, razliite vrste zakona. Dakako, Morgana je vie zanimala divljatvo i barbarstvo od civilizacije, jer su se ta razdoblja vie vezivala za njegova osobna etnoloka istraivanja. Zapravo je tek oznaio prijelaz u razdoblje civilizacije. To posljednje razdoblje vie je doradio Engels, u svom dijelu Podrijetlo obitelji, privatnog vlasnitva i drave (1888), koje je gotovo sasvim polazilo od Morganovih zakljuaka. No Engels je u svemu istaknuo motiv vlasnitva ili imovine, te ustvrdio, primjerice, da je s nastankom monogamnom braka nestalo prijanje ensko pravo i mukarci su uspostavili apsolutnu vlast nad imovinom majke i djece. Bududi da je Morganov rad, ili tonije Engelsova recepcija tog rada, bila ukljuena u marksistiku dogmu, njegova utjecajnost je ostala velika, ak i nakon to su nove spoznaje tijekom 20. stoljeda dokazala da obiljeja koja je pripisivao pojedinim etnikim razdobljima, i pogotovo vremenski okvir, ne odgovaraju rekonstrukciji (pra)povijesne stvarnosti Ipak, treba naglasiti da je Morganov razvojni model ostao poticajan, i da su zapravo i novije evolucijske sheme na stanovit nain bile nadahnute njegovim radom. Jedna takva shema, koja je nastala sredinom 20. stoljeda, polazila je od uslonjavanja oblika organizacije u drutvu. Rije je o modelu to koji je razradio Elman Service (19151996), i dopunio Morton H. Fried (19231986), a po kojem postoje tri razvojne etape u drutvenoj sloenosti: 1) lovakosakupljake druine (engl. bands) s preteito egalitarnim unutarnjim odnosima, 2) plemenska drutva 8 s poetnim elementima drutvenog rangiranja i razlika u prestiu, 3) stratificirana plemenska drutva pod vodstvo poglavara tzv. poglavita (engl chiefdoms) , i nakon 4) civilizacije sa sloenim drutvenim hijerarhijama i ureenim vladama s posebnim institucijama vlasti. Povijest i prapovijest Od europskog prosvjetiteljstva do kraja 19. stoljeda definitivno je nestala prijanja predodba o prolosti kao o nekom idealnom zlatnom vijeku i sve se vie razraivala slika o drutvenom napredovanju tijekom vremena, barem u smislu materijalnog progresa. Nastanak pojma pretpovijesti u prvom dijelu 19. stoljeda odredilo je polazino, ili iskonsko doba kao neto to je postojalo prije povijesti, a daljnji razvitak do poetka povijesti bio je saet u troetapnoj shemi kamenog,

bronanog i eljeznog doba, kao i u Morganovom prikazu napredovanja od divljatva do civilizacije. Meutim, sintagma da neto postoji prije povijesti dovodi do problema odreivanja to je uopde povijest. Grki predloak izveden je od indoeuropskog korijena *weid znati, vidjeti, koji je takoer prisutan u hrvatskoj rijei povijest. U tom smislu logina je bila definicija koju je u 16. stoljedu predloio engleski filozof Francis Bacon (15611626), a po kojoj je povijest znanje predmeta odreeno vremenom i prostorom. Meutim, Bacon je mislio poglavito na prirodoslovlje, engl. natural history Kada je rije o povijesti u smislu registriranja dogaaja iz prolosti, povjesniari su se sluili ili pisanim izvorima, ili usmenom tradicijom, a katkad i fizikim ostacima iz prolosti. Potonje bi moglo znaiti da i podruje arheologije ulazi u domenu povijest, iako su povjesniari obino se ograniavali poglavito na pismene izvore, pa se tako uvrijeila i shvadanje da je pretpovijest jednako razdoblju prije pismenosti. Ipak, iako se pismenost esto koristi kao razgranienje izmeu povijesti i pretpovijesti, postoji i gledite da je zapravo sve dio povijesti. Prapovijest (prema njemakom Urgeschichte) u takvom je vienju bolja oznaka od zamisli o pretpovijesti. 2. Kanibalizam (posebna tema) Rije i opdi primjeri Sama rije kanibal nastala je prema Kolumbovom zapisu imena naroda Kariba. Tonije, 26. studenog 1492. Kolumbo je zapisao u svom dnevniku: "Svi ljudi na koje sam dosad naiao kau da se jako boje Caniba ili Canima" (Toda la gente que hasta hoy ha hallado diz que tiene grandsimo temor de los Caniba o Canima...). Etnonim Kariba znailo je na jeziku toga naroda "hrabri", ali Kolumbo ga je uo od Arawaka, prvom skupinom Amerinda s kojom je uspostavio kontakt u Americi i ta ga je rije jo vie potakla u zamisli da je stigao do drugog kraja Eurazije ne samo u Indiju, nego u Kinu, u zemlju Velikog kana ("*vjeruje+ da Caniba nije nita drugo nego narod Velikog kana", [creo] que Caniba no es otra cosa sino la gente del Gran Can, 11.12.1492). Oblik Caniba je tako prevagnuo nad Cariba, iako je Kolumbo takoer zapisao da neki te ljude nazivaju Karibima. Kljuno je, meutim, sadraj koji je to ime poprimilo. Kad je Kolumbo uao u jedno karipsko selo na otoku Guadeloupe vidio je komade ljudskih tijela kako vise s kuda i dijelove tijela na rotilju prila su mu i trojica mladih robova, koji su tvrdili da su ih Karibi kanili pojesti. Kolumbo je bio uasnut i tako je nastala veza izmeu etnonima jednog tek upoznatog naroda i jednog specifinog oblika ponaanja konzumiranja pripadnika vlastite bioloke vrste koji je ved imao dugu pisanu povijest. 9 Iz dananje perspektive, ta veza nije bila pravedna prema Karibima, koji i nisu bili osobit primjer ljudoderskog naroda (iako su bili na glasu kao estoki ratnici), ali je ipak pomogla u stvaranju pojma. Kanibalizam i ljudoderstvo Ljudoderstvo je stara koncepcija, koja je prisutna u pisanim izvorima od staroga vijeka nadalje ali ljudderstvo ne mora nuno biti kanibalizam. Ljudoderi mogu biti ivotinje (lavovi, tigrovi, vukovi, itd.), ili pak mitska odnosno boanska bida, koja ne ulaze u kategoriju ljudi (kiklopi u grkoj mitologiji, rakase u hinduizmu, katkad bogovi kojima se rtvuju ljudi ili njihov krv, itd.). U europskoj tradiciji, jedno od najranijih takvih primjera je kiklop Polifem u Homerovoj Odiseji, koji je pojeo dio Odisejeve druine, prije nego to ga je Odisej uspio prijevarom svladati. Drugi je primjer sin Zeusa, Tantal, koji je pokuao servirati bogovima meso svog sina Pelopsa, za to je bio kanjen "Tantalovim mukama". S druge strane, u Herodotovoj Povijesti moemo nadi kratak opis naroda koji je on nazvao jednostavno "Ljudoderi" (). Androfazi (= "ljudoderi") imaju najsuroviji nain ivota od svih ljudi i ne poznaju pravdu niti se dre bilo kakva zakona. Nomadi su, a nose odjedu nalik na skitsku, imaju vlastiti jezik i jedini su od ovih naroda koji jedu ljudsko meso" (Povijest, IV, 106). Tono tko su bili Androfazi nije jasno premda vedina znanstvenika ih povezuje s nekim ugrofinskim ili samodijskim narodom koji je ivio u zaleu Skita. U tom smislu, jedna je mogudnost da se opis odnosi na pretke Mordvina, koji bi prostorno vie-manje odgovarali takvoj lokaciji. Postoji i teza

da je rije o ranim Samodijcima, ili "Samojedima" (precima Neneca i drugih), ije bi ime navodno potvrdilo njihov kanibalizam. No to je zacijelo tek puka etimologija. S druge strane, Herodot dao nam je jo jedan opis iz Skitije, koji je etnografski jo vaniji. Naime, govoredi o Masagedanima, spomenuo je i ovaj obiaj: ... kad netko postane uistinu star, okupe se svi njegovi roaci i rtvuju ga zajedno sa svom njegovom stokom, pa se goste tim mesom, poto su ga skuhali. To smatraju najvedim blaenstvom. No onoga tko umre od bolesti ne jedu nego ga sahranjuju u zemlju i misle da je to nesreda jer ga nisu uspijeli rtvovati (I, 216) Osvrti na ljudoderstvo nastavili su se od antike do srednjeg vijeka, pa tako i u krdanskoj tradiciji. Katkad, takvi osvrti oito imaju znaenje "barbarizacije drugih", to vidimo u prvom izriitom povijesnom komentaru o Slavenima, koji je u 5. stoljedu n.e. napisao Pseudo-Cezarije: "*Oni su+ divlji, slobodni i bez poglavari, jer voe i poglavare uvijek ubijaju bilo na gozbi bilo na putu, i hrane se lisicama i divljim makama i veprovima, i meusobno se dovikuju kao vukovi kad zavijaju... *i+ rado deru enske dojke, jer su pune mlijeka i tada razbijaju dojenad po stijenama kao takore..." Asocijacija i na vukodlake u tekstu nije sluajna, jer je od antike vukodlak (gr. ) povezan s idejom o ljudoderstvu, i pogotovo s pojedinanim patolokim sluajevima. Isto se donekle odnosi na kasnije predaje ili mitove o vjeticama (Baba Jaga ili Baba Roga, kao i vjetica u prii o Ivici i Marici je ljudoderka, itd.) I mnogo kasnije, nakon otkrida Amerike, Europljani de se upoznati s osobitim duhom ljudoderom meu algonkvinskim Indijancima, poznatim pod razliitim inaicama imena Wendigo; lik Wendiga je bio osobit, jer se smatralo da i ovjek koji pojede ljudsko meso u trenutku gladi moe postati Wendigo. 10 U 7.stoljedu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjevera, to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet de jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi+ kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...." Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastavljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljeda i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...) Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih skupina putnika u nevolji. Slika Thodorea Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska, koji se sruio u Andima 13. listopada 1972. U 7.stoljedu, u Otkrivenju Pseudo Metodija, opet se ponavlja opis o ljudoderima koji stiu sa sjevera, to se povezuje s biblijskom tradicijom o Gogu i Magogu: "Jer ljudi, izili sa sjevera, poet de jesti ljudsko meso i piti krv [ljudi] kao vodu. I svi poinju jesti neiste i gnusne zmije i korpione i druge gmazove i zvijeri svakakve...." Drugi dio tog opisa oito se odnosi na ljudoderstvo za vrijeme velike gladi. I takvih primjera ima na pretek iz svih vremena i iz svih podneblja: u drevnosti se esto javljaju za vrijeme dugih opsada gradova (tim vie to je izazivanje gladi bio nain ratovanja) a to se nastavljaju i do najnovije povijesti (primjerice glad u Lenjingradu u drugom svijetskom ratu); zatim, u srednjem vijeku i u modernom dobu glavni je uzrok obino slom poljoprivrednih sustava (velika glad u Europi 1315-1317, u Rusiji na poetku 17. stoljeda i tzv. holodomor 1930-ih u Ukrajini...) Specifini primjer ljudoderstva zbog gladi odnosi se na sluajeve brodolomaca i slinih malih skupina putnika u nevolji. Slika Thodore Gricaulta (1791 1824) iz 1819. "Splav Meduze" simbolizira takve dogaaje. U novije vrijeme, najpoznatiji je vjerojatno sluaj leta 571 urugvajskog zrakoplovska, koji se sruio u Andima 13. listopada 1972. U najnovije vrijeme, svijet je upoznao sve vie incidenata tzv. "medicinskog ljudoderstva" i "politikog

ljudoderstva", iako i takvi primjeri imaju dugu povijest. "Medicinsko ljudoderstvo" podrazumijeva konzumiranje ljudskog mesa odnosno ljudskih organa iz navodnih terapeutskih razloga. U tu kategoriju, u irem smislu ulazi sve od jedenja neroenih fetusa u Kini, do ubijanja albina u Africi. Katkad se i konzumiranja dijelova egipatskih mumija u Europi u 16. stoljeda takoer ubraja u ovu kategoriju. "Politiko ljudoderstvo" zapravo je oblik terorizam, koji je imao svrhu da zaplai neprijatelja. Takvi su incidenti bili zabiljeeni u Africi posljednjih godina, no bili su i dio tradicionalnih (plemenskih) ratnih tehnika i u Africi i u Americi i Oceaniji. Na kraju, postoji i osobit oblik ljudoderstva, kojemu je motiv ukus ljudskog mesa "gastronomski kanibalizam". Tako je veliki meksiki slikar Diego Rivera (18871957), zapisao u svojoj autobiografiji: "... otkrio sam da volim jesti enske noge i grudi, jer, kao i u drugim ivotinjama, ti su dijelovi poslastice. Takoer sam volio pohana rebra mladih ena. Najvie, meutim, oboavao sam enski mozak u vinegretu". 11 Tipologija Riverova usporedba ljudskog mesa sa ivotinjskog dovodi nas do prve razine u tipologiji, do opde bioloke tipologije i upravo zato sada treba zamjeniti izraz ljudoderstvo s pojmom kanibalizma, koji je bioloki toniji. Prema procjeni, oko 1500 ivotinjskih vrsta pokazuju vede ili manje sklonosti prema kanibalizmu (udio je gotovo 90% meu vodenim vrstama). Tipini su oblici: 1. Kanibalizam zbog gladi 2. Kanibalizam prema veliini (engl. size structured cannibalism), to je najede potvreno u metafori da velike ribe jedu male ribe. 3. seksualni kanibalizam (razni pauci pogotovo crna udovica, zatim bogomoljke i korpioni). 4. kanibalski infanticid, i to u dva oblika: 1) mujaci ubijaju i jedu mladunad drugih mukaraca kada preuzimaju enke (impanze, make, psi, pavijani, medvjedi, lavovi), i 2) roditelji jedu svoje potomstvu (est primjer meu ribama) 5. kanibalizam u maternici jedan zametak konzumira drugoga (neki morski psi, vatreni dadevnjak) Od ovih opdih biolokih oblika, meu ljudima je uglavnom prisutan samo kanibalizam zbog gladi premda je bilo sluajeva kanibalizma veliine (u Africi pigmejci su nekada bili meta bantuskih ljudoera - i tu je i simboliki primjer kiklopa), i isto tako u kontekstu patologije i fantazije moglo bi se govoriti o seksualnom kanibalizmu (osim u kriminalistici, ta je tema prisutna u psihoanalizi i u literaturi). Ipak, apstrahirajudi kanibalizma iz nude (gladi), za ljude je kljuan drutveni i kulturni kontekst. Kako je istaknuo ruski pisac K.A. Bogdanov: ovjek, za razliku od ivotinje, ne smije jesti sebi sline, pa tako nastaje zanimljiv paradoks: treba prvo razlikovati svoga od tuega i drugo, jednako vano, treba razlikovati osobito (ili individualno) od opdega. S tim u vezi, Bogdanov se pozvao na Lvi-Straussa, po kojemu je tijelo nuan uvjet ljudske samoidentifikacije pa ako se jede tue tijelo to je jednako jedenju tue individualnosti. Na drutvenoj pak razini, kanibalizam ide protiv drutvenog poretka i zato bi se smatralo neljudskim, to je taj poredak vie razgraen. I alternativno, oekivali bismo vedu sklonost prema kanibalizmu u manjim i manje sloenim zajednicama. Najira shema ljudskog kanibalizma ukljuit de, dakle, dva kriterija: tko je jelo ili rtva ljudodera (njegova pripadnost), i na koji je nain kanibalizam (faktor nasilja ili nenasilja). Prema tome, prva je podjela izmeu ENDOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika vlastite kulture, naroda, plemena ili drutvene skupine, i EGZOKANIBALIZMA, tj. konzumiranja pripadnika drugih kultura, naroda, plemena ili drutvenih skupina. Drugi kriterij podlazi od toga je li osoba ved bila mrtva kada je bila pojedena (NEKROKANIBALIZAM), ili je bila prvo ubijena i zatim pojedena. A ovaj drugi moment se moe dalje dijeliti prema razini dobrovoljnosti u prihvadanju takve sudbine. Naime, iako jelo ili rtva najede nije voljna da bude ubijena i pojedena, bilo je sluajeva da je rtva prihvadalo svoju sudbinu i ak je prieljkivala. Potonje nije samo rezultat neke patologije rtve (iako ima i takvih sluajeva), nego moe nastati iz kulturnih naela asti i dunosti (u Azteka, i moda u nekim junoamerikim narodima).

 Herodotov opis Masagedana tipian je primjer "pogrebnog kanibalizma", koji se moe oznaiti kao endo- + nekrokanibalizma. 12 U novijoj povijest takav pogrebni kanibalizam prakticirao je naroda Fore na Papui, koji je poznat i po izbijanju epidemije bolesti kuru. Kanibalizam zbog gladi moe dovesti i do sluajeva endo- + nekrokanibalizma, i da egzo+nekrokanibalizma, ali u krajnim instancama nije iskljueno ni nasilje (ubijenje nevoljnih rtvi). Tada ljudoer nastupa kao glada zvijer koja ubija da bi preivjela. Vukodlak, djelomino, simbolizira takav pomak. S druge strane, likovi poput Babe Jage ili vjetice u prii o Ivici i Marici moda su imali funkciju da u vremenima gladi upozore ljude (pogotovo djecu) na opasnost od kanibala. Ameriki Wendigo, nasuprot tome, trebao je upozoriti izgladnjele ljude da se nikako nesmiju upustiti u kanibalizam. Iako, kako smo rekli, egzokanibalizam moe imati nisku razinu nasilja (kada se odnosi na konzumaciju ved mrtvih tijela nepoznatih ljudi), u pravilu je taj oblik povezan s nasiljem. Ratniki i politiki kanibalizam ulazi u tu nasilnu kategoriju endokanibalizma, i isto tako neki primjeri obrednog kanibalizma, "medicinskog kanibalizma" i, uvjetno reeno, "gastronomski kanibalizma". Meutim, treba naglasiti da razliite kategorije katkad proimaju. Moemo navesti jo neke sheme ralanjivanja oblika ili vrsta kanibalizma: Tako, u knjizi The Cannibal within (= Kanibal u nama), Lewis Petrinovich navodi sljedede svrhe kanibalizma: 1. Da bi se utaila glad ili nadopunila redovita prehrana (gastronomski kanibalizam), ili radi preivljavanje (kanibalizam radi opstanka) 2. Da bi se izlijeila ili sprijeila bolest (medicinski kanibalizam) 3. Da bi se odravale veze zajednice s mrtvima roacima (pogrebni kanibalizam) 4. Da bi se zadovoljili bogovi, radi osvete, ili radi dobivanje modi neprijatelja (rtveni kanibalizam) 5. Radi zastraivanja susjeda ili neprijatelja (politiki kanibalizam) U knjizi Consuming the Inedible (Konzumiranje nejestivoga), autori Helen Macbeth, Wulf Schiefenhvel i Paul Collinson, iznose pet kategorije klasifikacije: 1. Prehrambeni kanibalizam: a) sluajni (nakon neke katastrofe), b) postojani(kao redoviti dio prehrane), c) zbog biolokih imbenika (sluajnih, dugotrajnih ili obrednih 2. Obredni kanibalizma (pogrebni, magijski, osvetniki, itd.): a) afektivni (endokanibalizam), b) nasilni (obino egzokanibalizam). 3. Demografski kanibalizam (zbog populacijske dinamike) 4. Rivalski kanibalizam (zbog prijanjeg potomstva, muko uzurpiranje) 5. Disfunkcionalni kanibalizam (pojedinani psiholoki poremedaji). Neke ove kategorije odnosile bi se opdenito na ivotinjski svijet. Napokon, u razradi tipologije kanibalizma, mogude je isto tako kategorizirati tko ili to se jede, i koja skupina u zajednici prakticira kanibalizam. U tom smislu, "jelo" mogu biti ili mukarci (ratnici), ili ene i djeca, ili pak svi ljudi, i isto tako u kanibalistikoj gozbi mogu sudjelovati ili samo mukarci ili samo uglednici, ili svi lanovi zajednice. to se tie dijelova tijela, katkad su postojale preferencije ili obredni razlozi zato se neki dio tijela jeo, a drugi bacao. Najede su se jele ruke i noge, ali nije bilo rijetko da su se jeli i unutranji organi mozgovi, srca, jetre, spolni organi, itd. Preferencije su mogle imati simboliko znaenje (srce kao znak hrabrosti, ili spolni organi radi seksualne terapije). Prema etnografskim podacima, pripadnici nekih naroda koji su u novijoj povijesti prakticirali kanibalizam nekada su istraivaima rekli koje 13 dijelove tijela smatraju najukusnijima (na Fidiju ruke, na Rapa Nuiu prste, na Novim Hebridima enske ruke i prsa, itd.) Kanibalizam kao antropoloka tema Nema sumnje da je kanibalizam bila jedna od najvanijih tema u antropologiji, i to upravo zato to je problematizirala samo znaenje ljudskosti. Osim toga, bududi da je ta tema bila vrlo provokantna, ona je takoer izazvala rasprave o drugim temama, i tako pomogla u opdem razvitku antropologije. Dakako, do danas su antropolozi ostali podvojeni u odnosu na stvarno znaenje i rasprostranjenost kanibalizma u ljudskim zajednicama.

 Jednu poziciju zastupaju autori poput Williama Arensa (The Man-Eating Myth: Anthropology and Anthropophy, 1979), koji minimiziraju rairenost prakse kanibalizma u ljudskoj povijesti i drutvu, tvrdedi da su antropolozi potencirali tu temu, jer su bili skloni traiti egzotine primjere. S druge strane, Marvin Harris (Cannibals and Kings, 1977) i neki drugi autori zastupaju miljenje da je kanibalizam bio vrlo est. Harris je, primjerice, zakljuio da je azteko carstvo zapravo predstavljalo "kanibalsko kraljevstvo". Povijesno gledano, kako smo vidjeli, kljuni koraci u definiranju novovjekovnih koncepcija o kanibalizmu kao i samoga naziv (ili pojma) slijedili su nakon otkrida Novog svijeta. Europski osvajai Amerike, vjerovjesnici i prvi putopisci, redovito su spominjali pojave kanibalizma (primjerice Bernardino de Sahagn, Diego Durn, Juan de Grijalva, Hernn Corts, Juan Daz, Bernal Daz, Anrs de Tapia, Francisco de Aguilar, Ruy Gonzlez i anonimni pisac Osvajanja Meksika). Prema jednom tumaenju, oni su te opise potencirali, jer im je omoguilo porobljavanje Indijanaca. Naime, jo 1503. kraljica Izabela je ukazom zabranila porobljavanje naroda, osim u sluajevima kada bi ropstvo pod krdanskim gospodarima toboe bilo "bolje" za te narode to se jamano odnosilo na narode koji su prakticirali kanibalizam. Ipak, sredinom 16. stoljeda, Nijemac iz Hessena, Hans Staden (15251579), nakon to je 1552. proveo devet mjeseci u zarobljenitvu brazilskog naroda Tupinamb koji ga je kanio pojesti, objavio je opirno djelo koje de bitno utjecati na europska poimanja. Rije je o knjizi Warhaftige Historia und beschreibung eyner Landtschafft der Wilden Nacketen, Grimmigen Menschfresser-Leuthen in der Newenwelt America gelegen (Istinita pria i opis zemlje divljih, golih, gadnih ljudoderskih naroda u Novom svijetu, Americi 1557). Stadenova knjiga bila je prevedena na mnoge europske jezike i doivjela je ukupno 76 izdanja. U njoj je Staden opisao razne aspekte ivota brazilskih Indijanaca, kao i praksu kanibalizma. Sve je ilustrirao i slikama. Na temelju Stadenovih prvih i jo grubih ilustracija, godine 1590. Theodor de Bry izradio je seriju novih i mnogo kvalitetnijih bakroreza za novo izdanje Stadenove knjige. U meuvremenu, na temlju Stadenog opisa, 1580. francuski mislilac Michel de Montaigne (1533 1592), objavio je svoj esej "O kanibalima" ("Des Cannibales, Essais, I, XXX), u kojem se nalazi i glasovita reenica: Ne vidim... nita barbarski ili divlje u tom narodu, prema onomu to mi je bilo reeno : osim to svatko naziva barbarskim, to to se razlikuje od njegovih obiaja (Or je trouve, ... qu'il n'y a rien de barbare et de sauvage en cette nation, ce qu'on m'en a rapport : sinon que chacun appelle barbarie, ce qui n'est pas de son usage). Nadalje, Montaigne je hvalio ivota kanibala, koji ive bez pisma, brojeva, sudaca i politike nadmodi, koji nemaju obiaj sluenja, nemaju bogatsva ili siromatva, ugovora ili nasljedstva, ni podjele vlasnitva, ni zanimanja... ni odjedu, ni poljoprivredu, ni metal, ni vino ni ito, i niti rijei za "la", "izdaju", "prijevaru", "pohlepu", "zavist", "klevetu" i "pratanje". 14 Osim toga, tvrdio je da dok osuujemo neke njihove barbarske akcije, ne gledamo svoje vlastite jer je barbarskije pojesti ovjeka ivog, nego mrtvog (il y a plus de barbarie manger un homme vivant, qu' le manger mort). I napokon, dodao je da su zarobljenici kanibala sretni tijekom dva-tri mjeseca prije svoje smrti. Prema jednom zakljuku, Montaigne je uveo naelo kulturnog relativizma, ili ak multikulturalizma, koje je opstalo u antropologiji do danas, i postupno se rairilo i u druge discipline. Ali stiglo se i do krajnosti, do pojave politine koreknosti, pa je tako Bogdanov zakljuio da je u dananjem kozmopolitanskom vienju ved jednako promatrati kanibalistiki obred ili gledati izvoenja flamenca. Nekoliko zanimljivih primjera Meu najzanimljivim primjerima drutava u kojima se prakticirao kanibalizam, mogu se spomenuti slijededi: U Melaneziji: narodi otoja Fidi, i narodi Fore, Asmati i Korowai na Papui U Polineziji: Maori na Novom Zelandu i stanovnici Rapa Nuia U Americi: Anasazi u Sjevernoj Americi, Carstvo Azteka u Meksiku, Karibi u Karipskom podruju i Tupinamb u Junoj Americi

 Od ovih primjera, Anasazi su zanimljivi zbog novih kemijskih analiza izmeta, koje su uspjele definitivno ukloniti dileme oko postojanja kanibalizma. Carstvo Azteka je pak osobito zbog golemih razmjera rtvovanja i kanibalizma u visokociviliziranom okviru. Procjene broja ubijenih rtvi, od kojih su mnoge bile zacijelo i pojedene, kredu se izmeu maksimuma od 80.400 u etiri dana prilikom posvedenja Velike piramide u Tenoctitlanu 1487. godine do minimalnog broja od 300-600 rtvi godinje. Karibi, razumije se, vani su zato to se prema njima i nazvala pojava kanibalizma, premda su kasnija prouavanja utvrdila da Karibi i nisu biti osobiti kanibali. Vanost naroda Tupinamb vezana je za Stadenovu tradiciju; naime, to je jedini amerindski narod, koji je prakticirao kanibalizam, o kojem imamo odlino etnografske podatke ved iz 16. stoljeda. Povijest Maora, pak, rjeito govori o utjecaja lokalne ekologije na razvitak kanibalizma: prvi kolonisti na Novom Zelandu ovisili su poglavito o lovu na veliku pticu mou (Euryapterix). No ubrzo isu strijebili sve te krupne ptice, s time da su tome moda pomogli takori, koji su stigli s kolonistima na otok i koji su jeli moina jaja. A kad je lovine nestalo, Maori su preli na uzgoj batate (kumara), biljke koja se moe uskladititi i gomilati kao oblik bogatstva. To je potaklo ne samo rudimentarno drutveno raslojavanje, nego i uestale pljakake pohode i porobljavanje jedne skupine od druge. Maori su poeli graditi obrambene utvrde (pa) i troiti viak proizvodnje na ratovanje koje im je postalo sredinjim dijelom ivota. U tom sklopu razvio se osobit oblik ljudoderstva. Ljudoderstvo nije imalo neke osobite obredne vanosti, nego da je meso neprijatelja (a katkad i robova) bilo jedno od glavnih izvora bjelanevina nakon nestanka moe. Prostor novozelandskih otoka bio je toliko skuen da se takva konfliktnost razvila do krajnosti, ali ujedno dovoljno velik da se ratniki stil ivota odrao kao stabilan i bogat kulturni sustav sve dok dolazak Europljana nije poremetio ravnoteu. Na Rapa Nuiu je takoer dolo do ekolokih promjena pod utjecajem ljudskog djelovanja ali u ovom sluaju se propast povezuje s podizanjem golemih kipova (moai), to je utjecalo na nestanak drva na otoku, potrebnog za gradnju ribarskih amaca. Unutranja tenzija je poticala borbe izmeu pojedinih skupina na otoku a kanibalizma postao je dio tih borbi. 15 Melanezijski primjeri su vani jer su povijesno gledano najmlai Fore i Asmati su prakticirali kanibalizam do sredine 20. stoljeda, a Korowai gotovo do kraja stoljeda. Na otoju Fidija, kanibalska vilica postala je u novije vrijeme ak i lokalni suvenir. Film Dva filma bila su snimljena prema knjizi Hans Stadena: 1. Luis Alberto Pereira, Hans Staden - L Vem Nossa Comida Pulando (= "Hans Staden Evo dolazi nae jelo, skakutajudi"), 1999. Brazilsko-portugalski film koji vie fokusira na psiholoke aspekte Stadenovog zatoenitva. 2. Nelson Pereira dos Santos, Como Era Gostoso o meu Francs (= "Kako je bio ukusan moj Francuz"), 1971. Rije je o brazilskom filmu, koji se nekada oznauje (ne ba tono) kao "crna komedija". Komentar o filmovima Moe se redi da film Luisa Alberta Pereire iz 1999. godine vjerno prenosi samo prvi dio izvijeda samoga Hansa Stadena, i zato ne istie elemente "integracije" zarobljenika u zajednicu, prije njegova rtvovanja na kanibalskoj gozbi. Naime, Stadenovo izvijede sadri dva dijela: u prvomu on opisuje to se njemu osobno dogodilo, i u drugomu se usredotouje na obiaje n narodu Tupinamb. Staden nije u prvom dijelu spomenuo da je dobio enu i da je bio faktiki ukljuen u zajednicu, iako je naznaio u drugom dijelu da zarobljenici dobivaju ene, s kojima ive i s kojima katkad imaju i djecu (koja, prema Stadenu, takoer mogu postati rtve kanibalizma). Film Nelsona Pereire dos Santosa iz 1971. godine fokusira ba na taj aspekt "integracije", i s druge strane mijenja biografske podatke iz Stadenovog izvijeda, pa tako glavni junak nije vie Staden, nego bezimeni Francuz, koji je na kraju i pojeden. Ipak, podaci o praksi kanibalizma i o obredu ubijanja rtve mnogo su jasniji predstavljeni u ovom filmu i doslovce slijede Stadenov tekst. Isto tako, Pereira dos Santos izriito je oznaio povijesni kontekst: radnja je smijetena u doba kada je francuski pomorski asnik Nicolas Durand de Villegaignon (15191571) pokuao ostvariti projekt "Antarktike Francuske", tj. stvoriti francusku koloniju u dijelu Brazila juno od ekvatora (na mjestu

gdje je danas Rio de Janeiro). Tim je projektom takoer pokuavao stvoriti utoite u Novom svijetu za francuske protestante, kojima je bio sklon. Taj je projekt propao 1567. godine kada je francuske koloniste porazio portugalski namjesnik Brazila, Estcio de S (15201567), koji je spomenut na kraju filma. U jednom i u drugom filmu vidljiv je utjecaj europske politike na odnose s uroenicima. Francuzi ulaze u podruje koje je papa udijelio iskljuivo Portugalcima i panjolcima, te stvaraju vlastite saveze s pojedinim indijanskim narodima, u opreju prema savezima koje stvaraju Portugalci i panjolci. Portugalci sklapaju savez s Tupinaquinima, pa stoga njihovi neprijatelji, Tupinamb, logino se povezuje s Francuzima i kao to u "meuplemenskim" ratovi jedni jedu druge, bududi da su Portugalci prijatelji Tupinaquina, to znai da ih Tupinamb mogu ubijati i jesti. Europljani potiu takav konflikt. Francuski trgovac kae Tupinambama da mogu pojesti svog zarobljenika, jer je Portugalac, a ta njegova reenica gotovo je izravno preuzeta iz Stadenovog opisa: "Ubite ga i pojedite ga, jer je taj prokletnik pravi Portugalac, va neprijatelj i moj". Zato, da bi se spasio, Staden (ili anonimni lik u dos Santosovom filmu) tvrdi da nije Portugalac, nego Francuz ili prijatelj Francuza (to je takoer preuzeto iz Stadenovog izvijeda). 16 Inae, ini se da povijesni Staden nije imao odreenu poziciju u tom europskom sukobu. On je sluio i panjolcima i Portugalcima, i kada je trebalo bio je "prijatelj Francuza". Ali potonje i nije bilo sasvim izmiljeno, jer treba uzeti u obzir da je u Stadenovoj domovini, Hessenu, tada vladao protestantski prvak, grof Filipa I Velikoduni (15041567), i upravo se u to vrijeme protestantizam sve vie afirmirao i u Francuskoj. Osim politike, i jedan i drugi film pokazuje znatan utjecaj Europljana na uroenike preko trgovine: Europljani donose uroenicima noeve, bisere, sjekire i zrcala, i uzimaju od njih paprike(ili papar) i brazilsko drvo, koje se tada koristilo u proizvodnji bojila. U kulturo-tehnolokom pogledu, Tupinamb su u vremenu Stadena na neolitskoj razini, no rije je o neolitiku u transformaciji, upravo zbog dodira s Europljanima. Kanibalizam, dakle, moe se smatrati u ovom sklopu nastavak obiaja iz neolitika. Dakako, Tupinamb jedu i Portugalce, ali ipak rtve su im obino bili njihovi srodnici, Tupinaquini, koji postupaju prema njima na isti nain. "Integracijski model kanibalizma" u ovom primjeru postao je glasovit jo u vremenu Montaignea, koji je naglasio da i sami zarobljenici (tj. budude jelo) gotovo radosno prihvadaju svoju sudbinu, i "... u ta dva ili tri mjeseca koliko ih dre ponaaju se veselo; nukaju gospodare da se poure s tom kunjom; izazivaju ih, vrijeaju, predbacuju im plaljivost, nabrajudi im sve ratove to su ih protiv njih izgubili..." Zatim Montaigne navodi pjesmu jednog takvog zarobljenika: "Ovi miidi... ovo meso i ove ile, sve je to od vas, o vi luaci, jer drugo i niste, zar ne vidite da u meni jo uvijek kola sr tijela vaih predaka: uivajte u mojem mesu i nadi dete u njemu okus svojeg mesa." U ovakvom "integracijskom kanibalizmu" vrlo je vano da rtva u trenutku pogubljenja odri svoje dostojanstveno (da ne plae "kao Portugalac"), i da se ponaa u skladu s obrednim formulama, prije nego to bude ubijena udarcem u glavu posebnom toljagom (iwera pemme). Film Kako je ukusan bio moj Francuz to dobro prikazuje. Zarobljenikova "ena" (nazvana Seboipepe u filmu) daje mu sve upute u vezi s obredom (i isto tako sprjeava njegov pokuaj bijega prije pogubljenja). Kanibalizam u daljnjoj prapovijesti Svi primjeri koje smo zasad spomenuli potjeu iz povijesnih ili knjievnih izvora, iz etnolokih radova i katkad iz osobnih iskustava (drugo je pitanje koliko su stvarni). To se odnosi takoer na opise "kasnoprapovijesnih" praksa, primjerice na kanibalizam u narodu Tupinamb o kojem smo upravo govorili No za daljnju prapovijest tj. za prapovijest koja je ak izvan dosega mitova i legenda, ne postoje ni unutranji izvori ni izvijeda vanjskih promatraa i tovie, ograniene su i mogudnosti primjenjivanja analogija. Analogije se mogu primjenjivati, ali oprezno, na neke pojave iz neolitika i mezolitika, i u tumaenju nekih likovnih izraaja iz gornjeg paleolitika. Ali sloenije interpretacije smisla kanibalizma prema etnografskim i drugim analogijama gube osnovu kada poemo dalje u prapovijest, u svijet koji nije samo ekoloki drukiji od naega, nego u kojem

su i ljudske vrste drukije. Kanibalizam se moe pretpostaviti ako uoimo da su ljudske kosti u nekom nalazitu "obraene" na isti nain kao i kosti ivotinja koje su prapovijesni ljudi lovili i jeli. Dakle, ako na ljudskim kostima vidimo znakove rezanja radi skidanja mesa, ako utvrdimo da su lomljene na isti nain kao i ivotinjske, i ako eventualno pokazuju znakove da su bile izloene vatri, onda je mogude pretpostaviti da je rije o kanibalizmu. 17 Metolodoki, meutim, svaki komentar o takvim situacijama mora ostati pretpostavka, jer je (barem zasad) uvijek rije o posrednim indikacijama. Bilo bi drukije jedino ako bismo mogli pronadi i analizirati izmet ljudi iz daljnje prapovijesti i tono utvrditi da su pojeli pripadnike svoje vrste. No i u takvim sluajevima vjerojatno bi nastala pitanja tipa "je li to doista njihov izmet". S druge strane, ako su posredne indikacije vrlo jake, po logici Ockhamove britve bolje je prihvatiti pretpostavku o kanibalizmu kao gotovo sigurnu, nego spekulirati o nekim ne ba jednostavnim alternativnim objanjenjima (primjerice, o obrednom skidanju mesa s kostiju). U tom smislu, ugledni francuski prapovjesniar Andr Leroi-Gourhan (19111986) nije smatrao da treba posumnjati u postojanje kanibalizma u dalekoj prapovijesti. Prema njegovom zakljuku, tu nema dvojbe, jer su ljudi "... jedini primati koji se vrlo olako izmeu sebe prodiru". U novije vrijeme Tim White (1950) izrazio je slino miljenje da je kanibalizam bila vrlo esta pojava u paleolitiku i sve do kraja neolitika, i opdenito sve dok su ljudi ivjeli u malim lovakim skupinama. Prema njemu, snaan tabu protiv kanibalizma nastao je tek u konteksu prvih civilizacija (dodue, azteki povijest potvruje da se kanibalizam moe ugraditi i u ideoloki okvir civilizacija). Zanimljivo je da katkad postoji tendencija da se kanibalizam, ak u daljnjoj prapovijesti, pokuava opravdati na nain da mu se pripie neko obredno znaenje. Takav je pristup, ini se, povezan sa shvadanjem da je ovjek nekako uzvieniji ako jede pripadnike vlastite vrste iz obrednih ili vjerskih razloga, nego ako to ini iz jednostavnih prehrambenih razloga. I tu opet postoji paradoks, jer od svih oblika kanibalizma ljudi koji ive u civiliziranim drutvima (odnosno u drutvima s jakim tabuom protiv kanibalizma) najlake prataju incidente kanibalizma zbog gladi a to bi znailo upravo kanibalizam iz (vrlo ozbiljnih) prehrambenih razloga. U krajnjoj liniji, bududi da ne moemo prenositi etnoloke analogije o nekom obrednom znaenju kanibalizma u daleku prapovijest, sve to moemo redi je da su ljudi vjerojatno jeli druge ljude, ako su postupali prema njihovim kostima na isti nain kako su postupali prema ivotinjskim kostima. I bududi da gotovo nemamo indikacije o nekim popratnim obredima, vjerojatno je bila rije o jednostavnom prehrambenom kanibalizmu. U nastavku razmotrit demo nekoliko poznatih primjera. Homo erectus U Atapuerci, ljudske kosti lomljene su na isti nain kao i ivotinjske i na kostima postoje znakovi rezanja, tj. skidanja mesa s kostiju (850.000-300.000 PD). Ostaci ukupno 11 osoba pokazuju znakove kanibalizma, i gotovo su sve rtve bili mladi ljudi ili djeca. U Zhoukoudianu (nalazitu pekinkog praovjeka) ljudske kosti takoer su lomljene na isti nain kao i ivotinjske i baze pronaenih lubanja su proirene, po mogudnosti radi vaenja mozga (vremenski je kontekst 500.000 do 200.000 PD) Neandertalci Zbog evolucijske udaljenosti Homo erectus-a od nae ljudske vrste, naznake da je bio kanibal nisu izazvale vede dvojbe. Zapravo se oekivalo da je bio "divljak". No u sluaju neandertalca nastao je stanoviti zazor (pogotovo u vremenu dok se smatrao da je neandertalac bio na predak). U tom smislu neki su strunjaci predloili da bi dokazi koje je Gorjanovid-Kramberger uoio na krapinskim kostima (znakovi rezanja) mogli biti odraz prirodnih procesa tijekom fosilizacije. Meutim, pokazatelji iz Krapine i drugih mjesta (Monte Circeo, Moula-Guercy, itd.) i dalje upuduju na vjerojatnost kanibalizma i u jednom nalazitu (El Sidrn), ini se da je kanibalizam bio i rezultat gladovanja. 18 Naa ljudska vrsta (Homo sapiens) Znakovi o kanibalizmu postoje ved na najstarijim fosilnim ostacima suvremene ljudske vrste (konkretno

kosti ljudi suvremene vrste iz nalazita na udu rijeke Klasies u Junoj Africi, stare 125.000 godina, pokazuju znakove "obrade" u vatri). Poseban problem predstavljaju indikacije da su u Europi prvi pripadnici nae vrste jeli neandertalce. Jedna takva indikacija je mogudi prikaz ubijenih neandertalki na kamenoj ploi iz nalazita Isturitz u francuskim Pirinejima, a druge se odnosi na ostatke neandertalskog djeteta u nalazitu les Rois (Vienne) u Francuskoj. 3. Vremenovanje prolosti pregled razliitih vrsta epoha Opdi pojam vremena Vrijeme i prostor, dvije su temeljne odlike koje odreuje nae postojanje u trenutanom svemiru. Naime, prema danas prevladajudoj teoriji, vrijeme je nastalo nakon tzv. velikog praska, u kojem se stvorio svemir. Pitanje, je li postojalo neko drugo vrijeme prije velikoga praska, ostaje otvoreno. Neki znanstvenici, poput Stephena Hawkinga (1942), smatraju da je takvo pitanje besmisleno, no filozofske rasprave o stvarnosti vremena nastavljaju se i dalje. Od drevnosti bilo je filozofija koje su tvrdile da je vrijeme, ili tonije protijek vremena, tek iluzija u ljudskoj svijesti. Budistika filozofija osobito je razradila motiv o nestvarnosti vremena, i svijeta opdenito. Meutim, pod uvjetom da ipak prihvatimo realnost vremena, i nain kako se vrijeme krede bio je drukije tumaen takoer od drevnosti. Konkretno, katkad je vrijeme bilo vieno kao kruno, kao da se vjeito vrada i ponavlja, i katkad kao linearno: prolost je uvijek okonano vrijeme, i bududnost je uvijek ispred nas. Ciklino vrijeme potvreno je u tradicijama mnogih naroda (Babilonaca, Kineza, Indijaca, Grka, Maja, Inka, Azteka, itd.), i smatra se da je simbol te ciklinosti bio lik zmije (ili zmaja) koji guta vlastiti rep. Poetak vremena Teorija o velikom prasku temelji se na nove spoznaje u astrofizici u prvom dijelu 20. stoljeda koje su ukazale na irenje svemira iz jedne fiksne toke. Kljuni prijedlog o eksploziji "prvobitnog atoma" ili "kozmikog jajeta" iznio je 1931. beligijski astronom i katoliki svedenik Georges Lematre (18941966). Godine 1949., engleski astronom Fred Hoyle (19152001), koji je bio kritian prema toj tezi, prvi je koristio naziv "veliki prasak" (eng. Big Bang). Prema dananjem izraunu, veliki prasak dogodio se prije 13,73 0,12 milijardi godina i to bi, dakle, oznaavalo poetak vremena. Uroboros Ili doslovce "repojed" (gr. < "rep"+ "jesti") tumai se kao jedan od najstarijih simbola ciklinosti vremena, ivota i svemira. U Kini postoje pretee iz petoga tisudljeda pr. Kr. i jasni primjeri ved od vremena dinastije Shang (vie manje od 1600. pr. Kr.). U Egiptu se taj simbol javlja isto tako barem od 1600 pr. Kr. (na prijelazu u Novo kraljevstvo). 19 Smatra se da je iz Egipta, preko Feniana stigao u Grku, no jedan od najpoznatijih prikaza potjee iz helenistike Aleksandrije iz 2. st. n.e. U Mezoamerici, Quetzalcoatl ("pernata zmija") bio je katkad prikaz u obliku uroborosa. Etimologija Poput simbola zmije koja se savija u krug, isto tako hrv. i sveslav. rije "vrijeme" (stcslav. ) odraava ciklino ili kruno poimanje vremena. Etimoloki je povezana s glagolom "vrtjeti" (stcslav. , ), i nedvojbeno je u srodstvu, primjerice, s latinskim vertere "okretati se, vrtjeti" (usp. i lat. vortex, "vir, vrtlog)". S druge strane, germ. oblici tipa engl. time i njem. Zeit, izvode se obino od korijena *t, koji je oznaavao" protezanja, rastezanje" (usp. i engl tide, "plima"), a ini se da je slino izvorno znaenje imao lat. tempus, a moda i gr. . Zanimljivo je da je grki prabog vremena, Kron (, dosl. "vrijeme"), koji su neki komentatori brkali ili povezivali sa Zeusovim ocem, titanom Kronom (), bio zamiljem u zmijolikom obliju. Na poetku stvaranja Kron i njegova takoer zmijolika supruga Ananka () savili su se oko prvobitnog svemirskog jajeta i razbili ga na zemlju, more i nebo. Kron je takoer u grkoj i grkorimskoj

mitologiji figurirao kao Eon (), bog vjenosti. Grki znaio je "sila, ivotnost, ivotni vijek". Korijen je indoeuropski *aiw-. s istim znaenjem, koji je prisutan takoer u lat. aevus, u sans. ayu "ivot", i u germ. oblicima kao to su got. aiws "doba, vjenost", stnor. aevi "ivotni vijek", njem. ewig "zauvijek". Hrv. i sveslav. "vijek" (stcslav. ) nadovezuje se na tu semantiku (usp. lit. liekas "sila, ivot", stnor. veig "sila", got. weihan "boriti se", pa i lat. vincere). Zamiljanje vremena i kao Eon i kao Kron odraava pokuaje da se vrijeme shvati ujedno kao vjeito kruenje (poput zodijaka) i kao protezanje ili protijek (od prolosti preko sadanjosti do bududnosti). Dakako, krunost i protezanje moraju se meusobno nadopuniti da bi se vrijeme uopde shvatilo: dani i nodi, mjeseeve mijene, godinja doba, ponavljaju se u krugu, i te "vrtnje" u opdem protijeku vremena omoguduje da se vrijeme doivi i mjeri. Tako postaje mogude podijeliti vrijeme na odsjeke, tj. krugove, "godine" ili "doba". Jedna od ponuenih etimologija za lat. annus, "godina", vrlo to jasno odraava. Lat. rije bila bi u srodstvu s oblikom annulus, "krug, prsten", to bi odgovaralo ideji o zavrenom krugu svake godine. Gr. , nalaost, nije tako izriit (obino se izvodi iz i.e. *wetos, "star, dugotrajan"). Meutim, od i.e. *iro-, "ljeto", razvio se gr. te lat. hora, kao i germ. korijen *jram (> njem. Jahr i engl. year). U poetku je gr. i lat. oblik oznaavao godinja doba. Tek se poslije razvilo znaenje "sat", koje je danas ouvano u rom. jezicima (fr. heur, tal. ora, panj. i port. horas), i zbog pozajmljivanja u germ. jezicima (njem. Uhr, engl. hour). Vano je naglasiti da je podjela vremena na "doba" polazila, barem naelno, od potrebe rasporeivanja ljudskih djelatnosti u vremenu ili drugim rijeima, uz svako godinje doba ile su odgovarajude ljudske djelatnosti. U tom smislu, smatra se da je hrv. rije "dob, doba" izvorno znaila upravo: "to to je prikladno" (pravo vrijeme, pravi oblik), dakle to to je "podobno", ili jednostavno "dobro" (< i.e. *dhabh- "to pristaje"). Ista se semantika moe nazreti u svezi izmeu sveslav. rijei "god" ili "godina", i glagola "goditi", pa i "dogoditi" (< i.e. *ghadh- "sloiti"), kao i u oblicima "pogoditi" i "pogodba". Smisao je da se neto "sloi kako treba". 20 Shvadenje o "kvalitetnom" ili "pravom vremenom", postojalo je u raznih naroda. Pa tako, u grkom primjeru, postojala je razlika izmeu vremena ili vjenosti opdenito ( ili ), i pojma , tj. vremena u smislu "prave mjere" ili "pravog/dobrog asa". Druga je stvar to danas u novogrkom jeziku znai upravo "meteroloko vrijeme". Zanimljivu paralelu predstavlja rus. i ukr. rije , ili polj. pogoda, "meteroloko vrijeme", koja isto tako polazi od prvobitne semantike o pogodnom vremenu. Metroloko vrijeme nije oznaeno posebnom leksemom u hrv. i u drugim junoslav. jezicima, niti u vedini rom. jezicima (osim u rumunjskom, koji je za meteroloko vrijeme pozajmio srp. "vreme"), dok je pak engl. ili njem. razlikovanje time/Zeit od weather/Wetter drukije vrste (weather/Wetter see do germ. korijena *wedrom, koji se izvodi ili iz i.e. *wedhrom (> hrv. "vedro [vrijeme]"), ili alternativno iz i.e. *wetrom (> hrv. "vjetar", stcslav. ). No da se vratimo temi, poput starih Grka, i Hebreji su razlikovali vrijeme kao opdi tijek, iddan (` ( od vremena koje je "pridobno" za ljudska djela, zman ( .) To je zacijelo izvorni, praktini, odnos ovjeka prema vremenovanju. Vrijeme mora imati sadraj i za sva naa djela postoji trenutak. Timing is everything ("Sve ovisi o pravom asu") rekli bi dananji anglofoni. I napokon - to je "as"? Tu rije, koja je u hrv. jeziku i dulja i krada od trenutka, Petar Skok je izveo iz obiaja promatranja neba, radi utvrivanja protijeka vremena. Ciklinost i linearnost filozofija i praktinost Rekli smo da se krunost i protezanje vremena, ili drugim rijeima ciklinost i linearnost, moraju nadopuniti da bi se vrijeme uopde shvatilo, i napokon mjerilo. Ali razliite kulture obino naglaavaju ili ciklinu ili linearnu perspektivu vremena. A kad je polazite ciklino, trajanje ciklusa moe biti vrlo razliita. Azteci su, primjerice, vjerovali da svjetski ciklus traje samo 52 godine i da de se svijet slomiti na kraju takvog ciklusa, ako se bogovi ne hrane ljudskim rtvama. Suprotno tome, Indijci su imali vrlo dug vremenski ciklus jedan

vijek ili vremenski krug Brahme traje, prema hinduistikom shvadanju, ak 1022 godina! Na nau zapadnu koncepciju o vremenu bitno je djelovala judeokrdanska tradicija, u kojoj vrijeme napreduje linearno od stvaranja svijeta do njegove propasti. U takvoj koncepciji: prije stvaranja, nije postojalo vrijeme, jer je Bog stvorio i samo vrijeme kako je sv. Augustin vrlo jasno oznaio u svojiim ispovijestima (v. Ispovijesti, knj. 11). I kako smo vidjeli, zamisao o poetku vremena implicitna je u teoriji o velikom praska, pa je zato Hawking smatrao da prije velikog praska ili nije postojalo vrijeme, ili barem nema smisla o tome raspravljati. Filozofija o vremenu napokon je u zapadnoj znanosti dovela do nove dvojne koncepcije o vremenu: postoji obino linearno vrijeme, koje se pomie naprijed uvijek istom brzinom, kroz seriju trenutanih stanja, poput kadrova u filmu koji se vrti uvijek istom brzinom i postoji relativno vrijeme, koje ovisi o brzini kretanja aktera. Prvi se vrsta vremena naziva jo i Newtonovim vremenom, prema velikom engelskom znanstveniku Isaacu Newtonu (16431727), a druga se vrsta najede povezuje s Albertom Einsteinom (1879 1955) i njegovom teorijom relativnosti. Newtonovo vrijeme uglavnom odgovara potrebama mehanike i svakodnevnog ivota i to je vrijeme koje se najlake doivljava preko svojih redovitih "vrtnji", i koje se zato najlake razdjeljuje, odnosno mjeri. To je isto tako vrijeme prema kojemu organiziramo svoja djela, tj. vrijeme u smislu stgr. , hebr. zman i izvornog znaenja hrv. rijei "doba". 21 Meutim, kada mislimo o svemiru u cjelosti, pa i o geolokom vremenu i "intenzitetu" promjena u razliitim "eonima" od nastanka svemira, onda bismo vjerojatno morali dati prednost Einsteinovom vremenu. Vrijeme i kalendar Moemo, dakle, utvrditi da je nae shvadenje vremena uvjetovano i naom domovinom u svemira (planetom Zemljom) i biologijom nae vrste. Bilo gdje druge u svemiru, "vrtnje" dana, godina i moda mjeseca bile bi drukije. A te "vrtnje", da ponovimo, omoguduju podjelu vremenu. to se tie biologije,u sluaju vinske muice, koljkaa ili kornjae metabolizam vrste utjee na njezin ivotni vijek i to je potencijalno povezano s osjedajem za vrijeme. Ali o poimanju vremenu vrlo je teko govoriti kada je rije o ovim primjerima. Moe li vinska mukica ili koljka, ili kompleksnija vrsta poput kornjae, pojmiti? I to redi o biljnjim vrstama, koje katkad ive tisude i tisude godina. U ljudi, biologija je moda dovela do prvih kalendara. Naime, prema jednoj zanimljivoj teoriji, na potrebu pradenje protijeka vremena utjecale su ene. Poticaj je dao, navodno, enski menstrualni ciklus. Stoga bi ene bile odgovorne za izum prvoga kalendara, i prema istoj tezi, takoer za razvitak matematike (barem aritmike). (v. John Kellermeier, http://www.tacomacc.edu/ home/ jkellerm/ Papers/ Menses/Menses.htm). U svakom sluaju, prvi su kalendari najvjerojatnije nastali u gornjem paleolitiku pa moemo nagaati koji je tada bio motiv za pradenje vremena. No bez obzir koji je bio motiv, neki su znanstvenici (primjerice Raph Solecki) tvrdili da je upravo izum kalendara odraavao prednost gornjopaleolitskih ljudi moderne vrste nad drugim ljudskim vrstama, poput neandertalaca. Jesu li moda ene izumile prve kalendare? Primjerice, Na rogu u njezinoj desnoj ruci Venere iz Laussela (25000 PD) , koji moda simbolizira mjesec, nalaze se 13 crta to se protumailo kao oznaka 13 mjeseci u lunarno-solarnom kalendaru. Zatim, Ispod prikaza konja u spilji Lascaux netko je nacrtao 28 tokica, to odgovara broju dana u jednom mjeseevom ciklusu Osim toga, prema tezi Alexandera Marshacka (19182004), na komadu kosti iz spilje Abri Blanchard nalaze se znakovi, koji vjerojatno prikazuju lunarni kalendar. Jedno od najvedih (pojmljivih) mjerila vremena je galaktika godina, koja traje 225-250 milijuna zemaljskih godina Geoloko vrijeme (i klima) Citat Ernsta Blocha: Je li vrijeme u kojem voda ispira uvijek isto kamenje, u kojem valovi stotine i stotine tisuda godina uvijek jednolino udaraju o obalu, tek due od nabijene ruske 1917. godine, ili je jednako s njom po gustodi (Tbingenski uvod u filozofiju).

 Ernst Bloch (18851977) nije bio geolog, ali njegov gore navedeni citat ilustrira problem "gustode vremena" ili moda relativnosti vremena koji se pojavljuje svaki put kada razmiljamo o geolokom vremenu. Naime, s jedne strane, u kontekstu geolokog vremena, sva ljudska povijest i prapovijest pokriva tek nekoliko posljednjih trenutaka u povijesti razvitka Zemlje. Primjerice, prema jednoj poznatoj metafora, ako se dosadanja prolost Zemlje zamisli kao jedan dan od 24 sati, onda bi se ljudi pojavili tek 19 sekundi prije polnodi. Meutim, pitanje je moemo li uopde usporediti geoloku prolost s naim shvadanjem vremena. Kriteriji su sasvim drukiji i subjekt je drukiji. 22 Pa ipak, geologija nas dovodi do problema meuodnosa izmeu ivih i neivih bida (ili anorganske i organske tvari), koji je i dalje kljuan za nau vrstu. tovie, kao to smo vidjeli na poetku kolegija, razmiljanje o prolosti Zemlje bilo je vano i u stvaranju slike o razvitku (ili propadanju) ovjeanstva. Da se podsjetimo: prvo se vjerovalo da je svijet bio stvoren onakav kakav i dalje jest: moda u savrenijem obliku, ali s istom fizikom prirodom i ivim bidima. Sve do 18. stoljeda, malo je tko shvadao suprotne poruke koje su se mogle iitati iz razliitih geolokih slojeva ili iz fosila. Nije se shvadalo da i kamen ima relativnu starost, dok su fosili bili vieni tek kao sluajne "igre prirode". Zatim je u spomenutom stoljedu krenuo znanstveni razvitak geologije, i to najprije u sklopu debate izmeu tzv. neptunista i plutonista. Prvi su objanjavali izgled zemlje polazedi od utjecaja oceana i voda (i katastrofalnih poplava); drugi su dali prednost vulkanizmu i slinim pojavama. Polazedi od neptunistike teorije talijanski je uenjak Giovanni Arduino (17141795) prouio relativne pozicije naslaga tla uz rijeku Pad, te 1759. uveo geoloku podjelu slojeva na primarne (nastale navodno prije Velikog potopa), sekundarne (nastale u doba potopa) i tercijarne i kvartarne (nastale poslije potopa). Ta njegova podjela djelomino se zadrala do danas, u zamisli o tercijarnom i kvartarnom vremenu. Dakako, u 19. i 20. stoljedu geolozi i prirodoslovci opdenito razradili su mnogo sloenija vremenovanja prolosti Zemlje, koja su polazila i od starosti slojeva i stijena, i od vrsta ivota koje su se pojavile u razliitim fazama te prolosti. Ukratko, najveda podjela u geologiji danas su eoni, ili rekli bismo "vjenosti", koje se dalje dijele na ere, razdoblja (ili periode), epohe (dosl. "odsjeke") i doba. Koliko je stara Zemlje? Starost zemlje (i suneva sustava opdenito) utvrdio je 1953. ameriki geokemiar Clair Cameron Patterson (19221995), i to na osnovi radiometrije (analize raspadanja izotopa urana i olova), na primjeru nekoliko eljeznih meteorita iz Vrajeg kanjona (Canyon Diablo) u Arizoni. Prema Pattersonovoj analizi, naa je Zemlja nastala prije 4,55 0,07 milijardi godina. Tri pune "vjenosti", ili u geolokom rjeniku "eona", ved su protekle od nastanka zemlje, dok etvrta jo traje: 1. Hadij (engl. Hadean) (< gr. ili , "bog podzemlja, Had"), 2. Arhaik (< gr. , "iskon"), 3. Proterozoik (prema zamisli o prethodnom ivotu, ili praivota), i 4. Fanerozoika (< gr. + , u smislu "pojavljivanja ivota). 23 Treba ipak redi da nazivlje najstarijih vremena jo nije standarizirano, iako de uskoro vjerojatno biti. Konkretno, ime HADIJ za najstariji eon predloio je 1972. ameriki paleontolog i geograf Preston Ercelle Cloud (19121991). Ali u udbenici moemo i dalje proitati da je arhaik, zajedno s proterozoikom, poetak geoloke prolosti. Prva geoloka vremena esto su i opdenito grupirana u opdu kategoriju "prekambrij" ili "kriptozoik" (od ,+ , "skriveni ivot"). ARHAIK i PROTEROIK, drugi i tredi eon, dijele se na ere prema jednostavnoj shemi. Arhaik se dijeli na eru eoarhaik (od gr. , "zora"), te na staru (paleo-), srednju (mezo-) i novu (neo-) eru. Podjela proterozoika je slina (Paleo-, Mezo- i Neoproterozoik). FANEROZOIK, koji jo traje, dijeli se na paleozoik, ili vrijeme "starog ivota" (u koje ulaze razdoblja

kambrij, ordovicij, silurij, devon, karbon i perm), mezozoik, vrijeme "srednjeg ivota" (razdoblja trijas, jura, kreda) i kenozoik (< gr. , "nov" + "ivot"), vrijeme "novog ivota" (s razdobljima paleogen "staroroeni" i neogen "novoroeni"). Zatim, dva razdoblja kenozoika dijeli se po epohama, za koje je britanski geolog Charles Lyell (17981875) uveo sljedede nazive: 1. paleogen obuhvada: paleocen (< "starije" + "novo" tj. "starije novo vrijeme", eocen (dosl. nova zora), i oligocen ( "malo" + "novo", u smislu "malo novih vrsta"; 2. u neogenskom ulaze: miocen (, "manje + "nov), pliocen ( "vie"+ "nov" i pleistocen (, "najvie" + "nov"), to bi, dakle, znailo, "manje novo", "novije" i "najnovije" vrijeme. Za najnovije vrijeme, vrijeme u kojem danas ivimo, Lyell je predloio englesku oznaku Recent ("nedavno, recentno"), koja se poslije zamjenila terminom holocen (, "sasvim"+ "novo"). Semantiki niz svih tih naziva, kada se prevodi doslovce, zvui i malo zabavno ("staro-novo", "od zore novo"... "manje novo", "vie novo", "najnovije", "sasvim novo"), ali to nije neobina pojava u znanstvenoj terminologiji. 24 Treba dodati i da se za etiri epohe u neogenskom razdoblju i dalje koriste stare oznake Arduina: tercijar (za miocen i pliocen) i kvartar (za pleistocen i holocen). U razmatranju tema poput prapovijesnog drutva, razumljivo je da de nas najvie zanimati razvitak u neogensku, dakle u tercijaru i kvartaru, ali bit de korisno i saeti glavne naglaske iz ukupnog tijeka geoloke prolosti. Hadij vrijeme nastanka Zemlje (i Mjeseca). Iako se u novije vrijeme pojavila teza o "hladnoj zemlji", i dalje prevladava zakljuak da je zemljina kora najprije bila uarena magme. Temperatura zemljine povrine bila je u poetku iznad 1100 oC. No postupnim hlaenja na povrini su nastala prva vrsta podruja, kratoni, koji de se stabilizirati do kraja hadija. Najstariji kratoni na Zemlji nalaze se u Australiji i na jugu Afrike. Datiranje cirkonskih zrna iz kratona Yilgarn u zapadnoj Australiji (u podruju Jack Hills) ukazalo je na starost od priblino 4,3 milijardi godina. Atmosfera je u vrijeme hadija bila sastavljena najvie od vodene pare (vjerojatno 80%), ugljikovog dioksida (10%), sumporovodika (5-7%) i manjih koliina duika, ugljikova monoksida, vodika, metana i inertnih plinova. Nije sasvim utvreno otkuda je stigla prva vodena para. Prema miljenju koje je dugo vremena prevladavlo, nastala je tijekom vulkanizacije, no sve ede se govori o utjecaju kometa i ponajprije hondrita (meteroita punih minerala iz OH skupine), koji su donijeli elemente voda na zemlju. Bilo kako bilo, zbog postupnog hlaenja zemljine kore do kraja hadrija vodena para u atmosferi se iskondenzirala i u obliku kie stvorila prvobitne oceane. Millerov eksperiment Godine 1952. ameriki kemiari Stanley L. Miller (19302007) i Harold Urey (18071981) izveli su znameniti pokus da bi dokazali kako se iz neorganskih tvari mogu sintetizirati organske spojeve, i to prema hipotezi koju su prije predloili ruski biokemiar Aleksandar Oparin (18941980) i britanski genetiar J.B.S. Haldane (18921964). Da bi rekreirali prvobitne uvjete na Zemlji, Miller i Urey zatvorili su metan, amoniak i vodiku ("praatmosferu") u kruni sustav posuda, zajedno s vodom ("pramore"), koju su grijali i hladili (da bi se isparavala i kondenzirala), te elektrikim iskrama simulirali su uinak munje. Poslije tjedan dana u vodi su pronali aminske kiseline. Rezultate pokusa objavili su 1953. godine. Fanerozoik stvaranje dananjeg ivog svijeta Paleozoik (era "staroga ivota") Ved u prvom periodu paleozoika, kambriju (prije 542488 milijuna godina), uvelike su se namnoile nove ivotinjske vrste. Ta pojava naziva se "kambrijskom eksplozijom". Do kraja kambrija nastat de i prvi kraljenjaci. Prijelaz iz kambrija u idudi period, ordovicij, bio je obiljeen novim pomorom (izumrlo je oko 57% svih biolokih vrsta), nakon ega je slijedila nova raznovrsnost. Tako su u ordoviciju (448416 milijuna godina) nastali koralji, ramenoci i prve ivotinje s nogama,

triboliti. Na kopnu, u obalnim podrujima i oko movara, pojavile su se prve gljive i zelene biljke. Ali opet, na kraju ordovicija, izumrlo je oko 27% svih vrsta. Iduda tri razdoblja paleozoika, silur (416-444 milijuna godina), devon (444-359 milijuna godina) i karbon (359-299 milijuna godina) protedi de u znaku postupnog razvitka i irenja biljnih i ivotinjskih vrsta po kopnu. U siluru su se na kopnu pojavili lankonoci, a zatim u devonu i kukci i vodozemci. 25 Na prijelazu iz devona u karbona ponovio se niz masovnih izumiranja, koja su u konanici eliminirala oko 50% svih ivih vrsta. Poslije su se na kopnu razvili prvi sauropsidi (pretee gmazova i ptica) i prvi sinapsidi (pretee sisavaca). Potonji su dominirali meu kopnenim na kopnu na kraju paleozoika, u permskom razdoblju (prije 299-251 milijuna godina). Meutim, perm je zavrio najvedim masovnim pomorom u posljednjih 500 godina. Tada je izumrlo oko 96% svih morskih rodova flore i faune, te oko 70% svih kopnenih rodova Mezozoik (era "srednjeg ivota") Na prijelazu iz paleozika u mezozoik sastavio se golem nadkontinent Pangea, "Svezemlja" (ime je predloio 1915. godine njemaki geolog Alfred Wegener, 18801930). Za razliku od prijanjih spojenih kontinentalnih masa (Kolumbije, Rodinije i Panotije), Pangea je vrvjela ivotom. Raspored istih biolokih vrsta diljem Zemlje djelomino potjee iz tog doba. U mezozoika je prevladavala topla klima. Unutranjost Pangeje vjerojatno je bila suha, ali opdenito Pangea je bila povoljno smjetena za razvitak ivota, iako de se ved u drugom razdoblju mezozoika poeti raspadati na dva velika kontinenta, Lauraziju i Gondwanu. Razdoblja mezozoika: trijas (prije 251200 milijuna godina), jura (prije 200146 milijuna godina) i kreda (14666 milijuna) poznata su kao vrijeme dinosaura. Preci sisavaca nastali su tada u sjeni dinosaura. 26 Na kraju mezozoika u biljnom svijetu se pojavilo cvijede i to vie-manje u isto vrijeme kada se razvili i prvi sisavci, naprije prasisavci (Protheria), pa zatim tobolari (Metatheria) i vii sisavci (Eutheria). Meutim, nije jasno kakav bi bio ishod daljnje evolucije sisavaca, da na kraju mezozoika nije uslijedila jo jedna bioloka katastrofa, koji je naglo dokrajila premod dinosaura i drugih gmazova. Pretpostavlja se da je taj veliki pomor prije nekih 66 milijuna godina bio rezultat sudara svemirskog tijela, konkretno asteroida, sa Zemljom, o emu svjedoi ostaci kratera na rubu dananjeg Yucatana, koji datiraju ukupnog iz tog vremena. Bilo kako bilo, dinosauri su izumrli, i poela je era "novog ivota", kenozoik, koja de biti obiljeena "dominacijom" razliitih vrsta sisavaca. Kenozoik (era "novog ivota") Da ponovimo: kenozoik se dijeli na paleogen (dosl. "starorodno vrijeme") i na neogen ("novorodno" vrijeme), te na epohe paleocen, eocen, oligocen u prvom razdoblju, i miocen, pliocen, pleistocen i holocen u drugom. Treba dodati da se u podjeli kenzoika i dalje koristi dio Arduinove sheme: raspon od paleocena do pliocena ulazi u tercijar, a od poetka pleistocena poinje kvartar. to se tie opdih uvjeta ivota, na poetku kenzoika klima je bila jo gotovo tropska, ali je od paleocena do oligocena i pogotovo u miocenu i pliocenu postala sve hladnija, ved u miocenu. Napokon je epoha pleistocena (poetak kvartara) bilo vrijeme redovite smjene ledenih i meuledenih doba. Glavne tendencije Opdenito moemo prepoznati barem tri opde tendencije kroz svu geoloku prolost: Prvo, veza izmeu neive i ive prirode vrlo je bliska, i stjee se dojam da je na poetku ak meuproeta. Drugo, tri dinamina imbenika odreuju uvjete ivota na Zemlji: 1) toplina (visina temperature Zemljine kore, ili klima), 2) atmosfera (koliina kisika), 3) odnos izmeu mora i kopna (razvitak i kretanja kontinenata). Trede, razvitak ivota redovito je popraden povremenim pomorima i nestankom biljnih i ivotinjskih vrsta. Sve se ini kao da se "karte ponovno mijeaju" prilikom svakog takvog pomora, to dovodi do smjene "vodedih vrsta". 27

Ledena doba Ako postavimo ovjeka u taj geoloki sklop, moemo redi da se sva povijest i prapovijest nae ljudske vrste (H. sapiens) odvijala u sklopu pleistocene i holocena, dok je prolost naih hominidnih zapoela njranije u zavrnici miocena. Moglo bi se takoer redi da su specifini uvjeti u pleistocenu bili odgovorni za "konano usavrenje" nae vrste. Sam broj ledenih doba je donekle upitan, meutim, radi jednostavnosti, moe se rabiti shema glacijacija u alpskom podruju: Dunavska glacijacija ili Donau, meulee Donau-Gnz, ledeno doba Gnz, meulee Gnz-Mindel, ledeno doba Mindel, meulee Mindel-Riss, ledeno doba Ris, meulee Riss-Wrm i ledeno doba Wrm. Polazedi od te sheme, smjena pleistocenskih ledenih doba obuhvada razdoblje od prije nekih 1.800.000 godina do prije 10.000 godina. Ako razmotrimo samo postojanja suvremene ljudske vrsta, i ne prijanjih hominida, relevatno razdoblje je poelo prije 300.000 godina, od kraja ledenog doba Mindel. No u prvom dijelu toga razdoblja ljudi suvremene vrste nisu imali izravni dodir sa zaleenim krajolik. Tado su jo ivjeli navjerojatnije u istonoj Africi, dok su zaleena sjeverna podruja nastanjivali kasne skupine starije vrste, H. erectus. Tek prije nekih 50-40.000 godina, ljudi nae vrste de prodrijeti na sjever, i otada de ledenodobni uvjeti bitno utjecati na njihov daljnji razvitak. to se pak tie samog razloga ledenih doba: obino se navode tri vrste : 1) svemirske promjene (putanje sunca kroz svemir i orbita zemlje oko sunca, promjenljivost suneva zraenja, premjetanje polova), 2) zemaljski razlozi (promjene morskih struja, promjene reljefa kontinenata i utjecaj na vjetrove i padine), 3) faktori u atmosferi zemlje (koliina CO2 u zraku, ili vulkanske praine, itd.). 28 Klima i izgled svijeta Na znatnom dijelu sjeverne polutke bilo je vrlo hladno: LEDENE PLOE pokrivale su Skandinaviju, Karsko i ukotsko more i Britansko otoje, Pribaltik i svu sjevernoeuropsku nizinu, Rusiju do gornjeg Povolja i sjeverne dijelove Sibira. Proireni ledenjaci nalazili su se oko Alpa, Pireneje, u predjelima od istonoga Sibira do srednjoazijskih gorja i Himalaja. Polovina Sjeverne Amerike bila je pod ledom. ZEMNE SPONE postojale su izmeu Sibira i Aljaske, izmeu Azije i japansko-sahalinskog podruja, uz istonokinesku obalu, izmeu jugoistone Azije i Sundskih otoka. Australija je bila spojena s Novom Gvinejom i Tasmanijom ("Australaziju"), ali je zbog Walaceove i Weberove crte odvojena je od Sunda. PREKIDI ZBOG JEZERA postojali su u sredinjoj Euraziji; Mansijsko paleojezero, istono od Urala u zapadnosibirskoj nizini oko dananjih sredinjih tokova Oba, Irtia i Jeniseja. Kaspija je proirena i postoje prostrane movare oko Aralskog jezera. Prema geolokim pokazateljima, razgranati jezerski i/ili movarni sustavi postoje i na podruju Mongolije i oko srednjoazijskih gorskih masiva. Raspored raslinja i ivotinja Od Francuske do Sibira i Japana iri se tundra s liajevima, ili movarna tajga s neto borova i breza. ume su rasle samo u rijenim dolinama, zaklonjene od jakog vjetra, ili na jugu, u Iberiji, na Balkanu i drugdje gdje su se mijeale sa stepskim raslinjem. Arktiki tip krajolika postojao je u srednjoj i istonoj Europi, ali ipak klimatski uvjeti nisu dostigli krajnje domete dananjeg Arktika. I nije ni bilo dugih arktikih nodi. Tundra je privukla mnotvo krupne i male divljai za paleolitskog lovca najvaniji bili su sob i mamut, a ledenjake rijeke bile su prepune lososa i pastrva.

 Ritam ivota paleolitskih lovaca i skupljaa bilja, odreivao je svojstven odnos prema okolini. U ruskoj etnologiji taj se odnos naziva prisvajajudim, a u angloamerikom parazitskom ili grabeljivom (predatory) nainu ivota koji je bio tipian za sav paleolitik, a u kojemu je ovjek morao imati vrlo veliko podruje da bi se uzdravao. Bit de da ga je upravo bogata biomasa privukla na eurazijsku tundru; a to je bio i razlog za prodor novih ljudi u Europu u najhladnijem dijelu wrmske glacijacije. 29 Holocen novi ekoloki uvjeti Na kraju posljednje glacijacije nastala su kolebanja izmeu toplijih i hladnih vremena. Iznimno je hladno postalo upravo na samom kraju ledenoga doba, u mlaem drijasu (prije 13.00011.500 godina), kada je u Europi dolo do ponovnih irenja ledenih povrina (efekt pada saliniteta u Atlanika na golfsku struju). No zatim je prije nekih 11.500 godina, ili izmeu 10.000 i 8000 pr. Kr., zavrilo razdoblje pleistocena, ustupajudi mjesto holocenu, vremenu u kojem jo ivimo (iako je vrlo mogude da je rije tek o novom meuleu). Zemlja se zagrijavala, ledenjaci su nestajali i more je potapalo kopnene nizine. Rasteredeno od leda, tlo se mjestimice podiglo (izostatski povrat), prije uspostave nove ravnotee. Uzdignuti tereni mijenjali su prirodne vodene tokove. U sjevernoj Europi voda se skupljala u "ancima" uz rub sve manjih ledenjaka. Baltik je tvorio jezero prije 10.6008.400 godina (prema drugim autorima od 7500 do 5000 pr. Kr.), a u sjeverozapadnoj Rusiji nastao je sustav glacijalnih jezera, s odvodom u Baltik, jer su nabori tla spreavali odljev na jug. Crno more, koje se na poetku odledbe napunilo slatkom (otopinskom) vodom, poelo se suavati i smanjivati, sve dok se nije spustilo ispod razine Sredozemlja. Nije lako odrediti kako se istodobno kretala krivulja zatopljenja. Temperatura je rasla do postglacijalnog vrhunca, altitermala, u 5. tisudljedu pr. Kr., kad je iznosila 1,52,5C vie nego danas i kad je razina oceana bila oko tri metra nia. Ali je tee utvrditi detalje o pojedinim fazama u tom razvitku. BlyttSernanderova shema U odreivanju tih faza, mnogi se istraivai pozivaju na shemu koju su razradili Axel Blytt (1843 1898) i Johan Rutger Sernander (18661944), prema analizi prapeludi u sjevernoj Europi. Rije je o zgodnoj konstrukciji, iako je neki znanstvenici smatraju zastarjelom: 1. Predboreal (11.60010.600 PD). Zatopljenje. umski pokrov prekrio je tundre i hladne stepe. Prvo se pojavilo raslinje otporno na studen (borovi, breze, vrbe), a poslije i osjetljivije bjelogorice (lijeska, hrast, brijest, lipa, joha). Mnogi su krupni sisavci izumrli, ili su, poput soba, krenuli dalje na sjever. Visoku biomasu, zamijenila je raznolika ali manja biomasa kontinentalnih uma. 2. Boreal (10.6009200 PD). Sastav uma (donekle i raspored ivotinja) neto se izmijenio. Suhe kontinentalne i tople altitermalne prilike pogodovale su rastu borova i lijeske. 3. Atlantik (92005600 PD). Bilo je to vlano i razmjerno toplo razdoblje. Prevladavale su mjeovite hrastove ume (hrast, brijest, lipa), a poslije toga dananji klimatski uvjeti. 4. Subboreal (5600 2400 PD). Sunije razdoblje 5. Subatlantik (od 2400 PD do danas). To je klimatsko razdoblje u kojoj jo ivimo. (* Zaokrueni srednji datumi) Svjetski plan Moramo se pitati koliko je taj sjevernoeuropski klimatsko-ekoloki razvitak odraavao promjene u itavom svijetu? Na svjetskom planu jedna je pojava utvrena: vie-manje do 5000. pr. Kr. poloaj ekvatorskog kinog pojasa (tonije, "intertropske konvergencijske zone") nalazio se sjevernije nego danas, tako da se Sahara pretvorila u podruje s obiljem jezera i rijeka, a znatno se smanjilo i podruje pustinja u Arabiji i istonoj Indiji. 30

 Prema drugim tezama, to razdoblje mokre Sahare trajalo je od 7000. pr. Kr. do prije 3000. pr. Kr. Ipak, uz rubove tih prostora, u dijelovima Bliskog istoka, u zemljama oko Crnog mora, u istonoj Europi i moda drugdje, bilo je sunije nego danas, to je eventualno povezano sa spomenutim razdobljem zahladnjenja. Sva klimatsko-ekoloka gibanja u posljednjih desetak tisuda godina ine se gotovo beznaajnima u usporedbi s dramatinim promjenama u pleistocenu. No ta je dramatinost prividna, jer je pleistocen trajao vrlo dugo i u njemu je bilo i intervala stabilnosti. S druge strane, za razvitak ljudske kulture, ak i geoloki neznatne mijene mogu biti vrlo vane, ako ne i presudne. K tome, od kraja kamenoga doba ovjek je sve vie djelovao na oblikovanje prirodnog okolia, tako da mu je sve vie prijetila opasnosti da ga priroda neugodno iznenadi. Saharski akvalitik Dananje adsko jezero tvorilo je veliko unutranje more (Mega ad), okrueno razgranatom mreom rijeka. Ljudi koji su se okupljali na obalama jezera i rijeka poeli su ivjeti "gotovo sjedilakim nainom ivota" na osnovi ribolova "... u kojem su lov i sabiranje plodina postali samo sporedne djelatnosti". To je tipina mezolitska ekoloka nia Pojavit de se i petroglifska umjetnost, koja prua stanovit uvid u dinaminost nekadanjih saharskih zajednica. To nam ne moe kazati kakvim su jezikom ili jezicima govorili tadanji Saharci, ali zamisao Djakonova o jezgri afroazijskih govora prihvatili su, kao najloginiji zakljuak, i drugi istraivai Kasnije ekoloko osiromaenje okolia, prije svega zbog globalnih klimatskih promjena, a moda ved mjestimice zbog djelovanja samih ljudi, poticalo bi kasnije migracije iz te jezgre. Bioloki razvitak i evolucijski stadiji/epohe) Vjerojatno je, dakle, da su Afriku prije naseljavali izumrli majmuni blisko srodni gorili i impanzi; i bududi da su te dvije vrste najsrodnije ovjeku, neto je vjerojatnije da su nai rani preci ivjeli na afrikom kontinentu nego drugdje (Charles Darwin, Podrijetlo ovjeka, 1871). Charles Darwin je u nastavku citiranog teksta dodao da je pitanje gdje je ovjek nastao ipak "beskorisna spekulacija", jer su tijekom miocena ovjekoliki majmuni (od kojih se razvila hominidna grana) nastanjivali i Europu i druge kontinente. Treba imati na umu i to da su upravo u Europi 1854. godine bili otkriveni fosili praovjeka u dolini Neander kod Dsseldorfa premda se pretpostavljalo da je neandertalski ovjek imao pretee negdje drugdje. Naime, u skladu s filozofijom ex Oriente lux, tj. prema kojoj se kolijevka i civilizacije i samog ovjeka nalazila na Istoku, postojala je tendencija traenja ljudskih korijena upravo u Aziji. Uostalom, i prema Bibliji rajski vrt se nalazio na Istoku, i takvo je gledite katkad ak i podsvijesno utjecalo na razmiljanja zapadnih znanstvenika. Jedna takva "istona" shema bila je hipoteza o izgubljenom kontinentu Lemuriji, koju je 1864. iznio engleski orintolog Philip Lutley Sclater (18291913). Prouavajudi prostorni raspored lemura i avetnjaka ("polumajmuna" u Indiji (junoj Aziji) i na Madagaskaru, Sclater je zakljuio da na Madagaskaru i na Maskarenskim otocima (Runion, Mauricijus) postoje ostaci velikog kontinenta koji je nekada bio sreditem roda lemura (stirps lemurum). U Sclaterovu vrijeme malo se znalo o tektonskim procesima, o pomicanju kontinenata ili o geologiji oceana, pa je zato zakljuak o potopljenom (meu)kontinentu mogao zvuiti kao vrlo dobro objanjenje za bioloke slinosti izmeu morem razdvojenih kopna. I tu je isto postojala jedna stara tradi31 cija, koja je vrlo vjerojatno utjecala na znanost. Konkretno, Platonova pria o Atlantidi stvorila je prototip o izgubljenom kontinentu. Dakako, Alfred Russel Wallace (18231913), Ernst Haeckel (18341919) i drugi svojedobno vodedi prirodoslovci podravali su zamisao o Lemuriji, i tovie Haeckel je upravo na Lemuriji smjestio prastanite vrste koju je prozvao Pithecanthropus ("majmun-ovjek"). Pod utjecajem takvih teorija, godine 1891. nizozemski lijenik Eugne Dubois (18581940) poao na otoje Nizozemske Istone Indije, izmeu Azije i "ostataka Lemurije", gdje je 1891-1892. kod Trinila uz rijeku Solo na otoku Javi otkrio dio lubanje, zubi i kosti vrste ovjeka s vrlo arhainim crtama. Na Haeckelovo zadovoljstvo, nazvao ga je Pithecanthropus erectus ("uspravni majmun ovjek").

 Zatim je 1927. Davidson Black (18841934), na osnovi proavanja gornjega kutnjaka naenog jo 1921., predstavio svijetu praovjeka iz spilje Zhoukoudian kod Beijinga Sinanthropus pekiniensis. Potkraj 1929. kineski arheolog Pei Wenzhong (19041982) iskopao je kljuni dokaz gotovo potpuni gornji dio lubanje, a poslije je izgled potpune lubanje "pekinkog praovjeka" rekonstruirao Franz Weidenreich (18731948). Dakle, sve se inilo da je pretpostavka o nastanku ovjeka na Istoku bila tona, pa je zato malo pozornosti privukla fosilna lubanja naena 1921. u mjestu Kabwe (nekada Broken Hill), u tadanjoj Rodeziji. Afrika i australopitek Dodue, "rodezijski ovjek" i nije izgledao osobito arhaian, osobito u usporedbi s javanskim pitekantropima. Meutim, godine 1924. Raymond Arthur Dart, (18931988) australski anatom koji se doselio u Junu Afriku, dobio je od geologa R.B. Younga fosilnu lubanju, koju je Young sluajno pronaao u uredu tvrtke "Northern Lime", u mjestu Taung na sjeveru June Afrike. Prema tom primjerku Dart je opisao nov taksonomski rod majmuna-ljudi (Homo-simiadae), koji je u evolucijskom pogledu bio stariji od javanskih fosila. Za pronaeni primjerak, ponudio je naziv Australopithecus africanus ("Juni majmun afriki"). Lubanja iz Taunga pripadala je mladom bidu, vjerojatno djetetu od tri godine, koji je prema datiranju ivio prije 2,3 milijuna godina. Poslije Darta, fosilna svjedoanstva o starosti hominida u Africi postala su sve brojnija i sve rjeitija. Tijekom 20. stoljeda kljune uloge u otkrivanju i tumaenju fosilnih nalaza imali su: Robert Broon (18661951), lanovi obitelji Leakey Louis (19031972), Mary (19131996), Richard (1944) i Meave (1942), te zatim Yves Coppens (1934), Maurice Taieb (1935), Alan Walker (1938), Donald Johanson (1943), Tim White (1950) i drugi. Meutim, nazivi koji su se u poetku dodijeljivali pojedinim fosilnim primjercima, i u Africi i izvan nje, bili su neusklaeni, jer je gotovo svaki fosilni nalaz bio oznaen kao predstavnika zasebnog roda i vrste. Djeak iz Taunga Raymond Arthur Dart, bio je australski anatom koji je preuzeo profesuru u Witwatersrandu u Junoj Africi 1922. godine. Dvije godine poslije (1924) u posjed mu je dospijela lubanja djeaka iz Taunga, koju je geolog R. B. Young pronaao u uredu rudarske tvrtke "Northern Lime" u mjestu Taung na sjeveru June Afrike (inovnicima tvrtke dotad je sluila kao uteg za papir). Prema ovom primjerku Dart je iznio tezu o novom taksonomskom rodu majmuna-ljudi (Homosimiadae), a za pronaeni primjer, ponudio je naziv Australopithecus africanus. 32 Djeak iz Taunga imao je oko tri godine kad je umro. Na osnovi oiljaka na lubanji, mogude je da ga je u smrt odnijela neka velika ptica grabiljica. Lubanja se datira na starost od 2,3 milijuna godina. Pojednostavljanje taksonomije (izrada orua i uspravni hod) Sredinom 20. stoljeda evolucijski biolog Ernst Mayr (19042005) prvi je pokrenuo trend pojednostavljanja nazivlja. Mayr je zagovorao povezivanje primjeraka poput javanskog pitekantropa, pekinkog praovjeka i sline taxa fossiles u opdu kategoriju Homo erectus. Mayrovi argumenti bili su prihvadeni, i poslije je utjecajni ameriki antropolog Francis Clark Howell (19252007) uveo opdu shemu po kojoj se svi hominidi trebaju razvrstati ili u Australopithecinae ili u rod Homo. To je, primjerice, utjecalo na Louisa Leakeya koji se 1964. osobito potrudio da se ostaci donekle razvijenije lubanje OH 7 koju je njegov sin Johnathan otkrio 1960. u Olduvajskoj guduri, oznae kao Homo, i ne kao "jo jedan prokleti australopitek". No Leakey zapravo nije imao neprijeporne anatomske indikacije za tu klasifikaciju, nego je polazio od toga da je fosil bio naen zajedno s ranim oblicima orua, koje je moda izradio. Ukratko, Leakey je povukao granicu izmeu australopiteka i roda Homo na temelju teze da je OH 7 bio sposoban praviti orue i zbog toga, na njegovo insistiranje, Dart je za tog hominida predloio naziv Homo habilis, "ovjek sposoban *praviti orue+". Dartov student Phillip V. Tobias (1925) analizirao je ostatke lubanje OH 7, i umjesto Darta sudjelovao u pisanju lanka u kojem je Homo

habilis bio predstavljen svijetu. to se tie australopiteka, prvi kljuni pomak nakon otkrida "djeaka iz Taunga"dogodio se 1974. kada su Don Johnson, Maurice Taieb i Yves Coppens otkrili velik dio kostura "Lucy", starog 3,2 milijuna godina. "Lucy" je bila oznaena kao Australopithecus afarensis, a bitno je bilo to da je struktura njezine zdjelice potvrivalo pretpostavku da je hodala uspravno. Dotad su se pretpostavke o uspravnom hodu mogle temeljiti samo na analizi baze lubanja. Dodatnu potvrdu za uspravni hod, i to vrlo jasnu, pronala je 1976. Mary Leakey kad je u u mjestu Laetoli (u Olduvajskoj guduri) prepoznala trag stopala dvononog hominida u sloju vulkanskog pepela istraloenog prije 3,6-3,75 milijuna godina. Sve u svemu do poetka 1990-ih, unato sve vie novih spoznaja o ranim hominidima, shema je ostala podjela na Australopithecinae i Homo. Jo stariji hominidi Na kraju 1992. Gen Suwa (1954), lan ekipe Tima Whitea, otkrio je u etiopijskoj pustinje Aramis ostatke hominida, starog 4,4 milijuna godina. Iako su taj nalaz prvo uvrstio u rod Australopithecus, poslije su White i njegovi kolege odluili uvesti oznaku Ardipthecus, tj. zemni majmun, to je bio prvi pomak od uvrijeene taksonomije u dvadesetak godina. Zatim na prijelazu iz 20. u 21. stoljeda istraivai su otkrili jo starije fosile vjerojatnih ili barem mogudih hominida i dali su im osobite nazive: Prvo su 2000. Martin Pickford (1943) i Brigitte Senut (1954) kod mjesta Kapsomina u Tugenskom gorju Kenije pronali ostatke "milenijskog ovjeka", Orrorin tugenensis, starog 6,2-5,6 milijuna godina (orrorin znai na jeziku naroda Tugen izvorni ovjek). Zatim je 2001., u fosilnom lezitu Toros-Menella u adu, Ahounta Djimdoumalbaye (1970), lan ekipe Michela Bruneta (1937), naao ostatke mogudeg hominida, starog 7,06,0 milijuna godina. Brunet ga je nazvao Sahelanthropus tchadensis (sahelski ovjek adski), ali se uvrijeio nadimak "Touma" koji mu je dao Djimdoumalbaye (na jeziku adskog naroda Gorane ta rije znai ivotna nada). 33 Dakako, nije zasad izvjesno koliko se ovi najstariji primjeri mogu povezati s hominidima i s daljnjom ljudskom evolucijom, jer je isto tako danas poprilino jasno da se nisu ni sve vrste australopiteka razvile u smjeru prema rodu Homo. Fosilna svjedoanstva ostaju vrlo vana, ali od kraja 1960ih nova genetska istraivanja nadopunila su nae spoznaje o toku ljudske evolucije. Molekularni sat Analiza ljudske i majmunske genetike takoer je pomogla u utvrivanju prednost Afrike kao pradomovine hominida, ili tonije pomogla je ukloniti nekada najperspektivnijeg izvanafrikog kandidata za mjesto rodonaelnika hominida iz nae genetske loze. Rije je o vrsti Ramapithecus, koja je ivjela prije 14.000.000 do 8-7.000.000 godina u sjevernoj Indiji i Istonoj Aziji. Sve do kraja 1960-ih, na temelju pronaenih primjera eljusti, inilo se da bi ramapitek mogao biti predak Potkraj 1960-ih Alan Wilson (19341991) i Vincent Sarich (1934) s Kalifornijskog sveuilita u Berkeleyju ispitali su krvnu bjelanevinu majmuna i ljudi i utvrdil da se ovjek i njemu najstrodniji majmuni, impanza, razlikuju samo u 2% krvne genetika i da se ta podjela (na temelju pretpostavke o brzini mutacija gena) zbila tek prije 5 milijuna godina. Dakle, Ramapitek je ivio prerano da bi ga se moglo smatrati hominidom. Godine 1977. nova je rekonstrukcija eljusti ramapiteka takoer opovrgla tezu o njegovoj hominidnosti. Danas se obino smatra da je ramapitek bio predak azijskih ovjekolikih majmuna, osobito orangutana. Bioloko vremenovanje Vidjeli smo da geologija dijeli prolost Zemlje na eone, ere, razdoblja i epoha, koji traju milijarde ili milijune godina, i da sva pretpovijest i prapovijest nae vrste obuhvada tek vrlo kratki posljednji segment te duge prolosti. U biolokom vremenovanju polazit demo od evolucijskih stadija u smjeru nastanku dananje vrste ljudi.

 I te stadije moemo podijeliti prema sljededoj shemi: Primatsko i majmunsko polazite. Nastanak primata i ovjekolikih majmuna Poetak hominida. U skupinu prvih hominida moemo uvrstiti razliite australopiteke i njihove pretee: ardipitek, orrorin, "Touma" i slino. Ravanje i razvitak roda Homo. I tu moemo razlikovati tri stupnja: prema nazivlju Franza Weidenreicha Archanthropinae (H. erectus i sline vrste) i Paleoanthropinae (prije svega "neandertalac") i napokon, pod imenom koje je 1916. predloio Grafton Elliot Smith (18711937), Neanthropinae, to bi oznaavalo suvremenu vrstu ljudi. U nastavku oznait demo glavne crte tih triju fazu. Razmotrit demo opde podatke za svaku etapu biolokoga vremenovanja (najvanije fosilne nalaze), kao i relevantno naslijee za problematiku prapovijesnog drutva. Tematiku prapovijesnog drutva odnosi se poglavito na dananju vrstu ovjeka, od kojeg je krenula "prapovijest" u smislu "najstarije povijesti", ali bioloko vremenovanje prijanjih faza, kao i geoloko, prua podatke o "polazitu". Pria s istone strane Tu je teoriju formulirao Yves Coppens, a razradio ju je poslije Richard Leakey; njezin scenarij se temelji na razvitku krajolika u Istonoj Africi. 34 Mesna prehrana i suradnja Za Leakeyja je glavna adaptacija roda Homo bio prijelaz na mesnu prehranu. Mesoderstvo ili kao lov ili kao strvinarstvo u povratnoj je vezi s porastom mozga. to se tie suradnje u oporu, kljuan je pokazatelj dimorfizma spolova. Mujaci australopiteka bili su dvostruko vedi od enki, pa se moe zakljuiti da su njihovi opori bili ureeni tako da je jedan mujak vladao nad haremom enki, tjerajudi druge mujake iz opora. U rodu Homo razlika u tjelesnoj veliini izmeu mujaka i enki znatno je manja, to bi znailo da je porasla suradnja u oporu, i to meu mujacima i enkama i meu samim mujacima Ravanje i razvitak roda Homo Archanthropinae Vidjeli smo da je Louis Leakey jo sredinom 1960-ih godina odredio vrstu Homo habilis kao prvi stupanj razvitka roda Homo. Meutim, do danas je H. habilis ostao problematian, i ini se da je i ta vrsta (ukoliko ima taksonomsku osnovanost), upravo kao i australopitek u vremenu "adaptivne radijacije", bila vrlo raznolika Tek s nastupom idudeg predstavnika hominida, dakle vrste Homo erectus, slika postaje mnogo jasnije. Homo erectus zapravo stoji na razmeu. Sve su prijanje vrste "majmunaste", a sve su vrste nakon erectus-a "oito ljudske u izgledu i ponaanju". Homo erectus je stvorio i prvu jasnu kamenodobnu kulturu, aelsku, i moe se redi da od njegove pojave poinje kameno doba, tj. donji paleolitik. to se tie fizikog izgleda, obujam mozga Homo erectus-a bio je vedi nego u njegovih pretea, kosti su bile deblje i imao je pravi nos ne majmunsku gubicu. Tijelo mu je bilo snano i premda se utvrdio da je hodao uspravno, prvo se smatralo da nije hodao tako uspravno kao dananji ljudi. Ta se slika temeljila na prijanje nalaze iz Azije (Java, Beijing). Meutim, otkride djeaka s Turkane godine 1984. bitno je promijenilo nae spoznaje o izgledu ovih praljudi. Djeak s Turkane 1984. Kimoya Kimeu, lan ekipe Richarda Leakeya i Alana Walkera, otkrio je uz potok Nariokotome na zapadnoj obali Turkane gotovo potpun kostur Homo erectus-a (KNM-WT 15000), star 1,7 milijuna godina. Rije je o kosturu djeaka u dobi od 911 godina; bio je visok 160 cm, a smatralo se da bi do odraslosti narastao na 2 metra. Zdjelica i kukovi potvruje ne samo da je hodao sasvim uspravno, nego i da je mogao hodati i trati bolje od dananjih ljudi. Otvor u kraljenici za hrptenu modinu bio je uzak, moda zato to je mozak bio manji, no bio je uzak ba u podruju prsnog koa. Prema Walkeru, to ukazuje na slabiju kontrolu disanja prilikom govorenja.

Dmanisi Nakon otkrida donjopaleolitskog orue sredinom 1980-ih , izmeu 1991. i 2005. u gruzijskom selu Dmanisi naeni su ostaci lubanja i eljusti rane vrste Homo erectus-a ili Homo ergaster-a, starog izmeu 1,8 i 1,6 godina. Pronaeni su i drugi dijelovi kostura, sve u svemu od etiriju pojedinaca. Zbog arhainosti izgleda, neki su znanstvenici gruzijskog praovjeka povezali ak s Homo habilisom, no postojale su morfoloke slinosti s Djeakom s Turkane. Praljudi iz Dmanisija po svoj prilici odraavaju rane prodore iz Afrike u Euraziju. 35 Moglo bi biti znakovito da je otvor u kraljenici za hrptenu modinu neto iri u primjercima iz Dmanisija nego u Djeaka iz Turkane. Walkerov model Da bi se hominid preinaio za ulogu mesodera-grabeljivca ili lovca: Vrsta se mora prilagoditi za vedu brzinu kretanja i/ili za vedi stupanj drutvenosti (meusobne suradnje). Mora pronadi nain za rezanje mesne hrane, i to ili razvitkom prikladnih zubi ili izvanjskom tehnologijom (oruem). Mora preustrojiti fizionomiju svojih crijeva za novi tip hrane. Nakon prelaska na energetski izdaniju mesnu prehranu, slobodno vrijeme naglo raste, to omoguduje vrsti predah za razvitak tehnolokih novina i komunikacijskih sposobnosti. Vrsta mora sniziti svoju populacijsku gustodu, ili smanjenjem tjelesne veliine pojedinaca u populaciji ili proirenjem stanita. Ekspanzija praljudi po svijetu Prema Walkerovom modelu, bududi da postoje tek rubni primjeri smanjenja veliine pojedinaca u populaciji, prostorna ekspanzija Homo erectus-a bila bi nuna posljedica njegovog pretvaranja u lovca. Podruje naseljenosti moe se utvrditi na temelju otkrivenih fosila i orua. Meutim, osim vedih nalaza kod Zhoukoudiana i kod brda Atapuerca, fosilni ostaci Homo erectus-a mnogo su rjei od posrednih naznaka njegove prisutnosti. Osim ostataka logora i mjesta s kostima ubijenih ivotinja, tipino donjopaleolitsko orue naeno je od Mauretanije na zapadu do Dalekog istoka, od Mongolije i Engleske na sjeveru do Indokine i krajnjega juga Afrike. Je li Homo erectus bio rijetka ivotinja. Vjerojatno da. Naime, iako je za rjetkost fosila odgovorna i prirodna netrajnost kotane materije, odravanja niske populacijske gustode u skladu je s Walkerovim modelom. Niska populacijska gustoda, odnosno razdvojenost malih skupina u golemom arealu, zacijelo je potaknula razvitak razlika i lokalnih osobitosti, i biolokih i kulturnih, koje su (moda) ostale u korijenu kasnije ljudske raznolikosti. Wallaceova i Weberova crta Wallaceova crta protee se istono od Bornea i Balija (izmeu Bornea i Sulawesija, odnosno izmeu Balija i Lomboka), dok Weberova crta razdvaja Moluke otoke i Istoni Timor od Sahulskoga praga, tj. od Nove Gvineje i Australije. U pravilu nijedna ivotinjska vrsta nije mogla prodrijeti preko tih razmea ukoliko nije mogla letjeti ili preplivati vede udaljenosti (poput nekih surlaa). Moreplovstvo i hobiti Iako je Wallaceova i Weberova crta sprjeavala prodor vedine ivotinjskih vrsta tijekom pleistocena, kod mjesta Mata Menge na otoku Flores, istono od Wallaceove crte, istraivai su sredinom 1990-ih pronali kameno orue u slojevima starim 800.000900.000 godina. Jedino je objanjenje da je Homo erectus uspio prijedi morske prolaze u kakvu (primitivnom) plovilu. Idudih godina s Floresa stigli su i vrlo zanimljivi fosilni dokazi, koji potvruju da je jedna osobita vrsta malih ljudi tu preivjela sve do prije 20.000 godina znanstvenici su im dali nadimak hobiti i za njih uveli taksonomsku kategoriju Homo floresiensis. 36 Hobiti moda potvruju tezu iz Walkerovog modela, tj. da mesoderi koji ive od lova moraju ili proiriti svoj areal ili smanjiti svoju tjelesnu veliinu. Ipak, ostaje upitno jesu li hobiti potekli od neke skupine Homo erectus-a, koja se u izoliranim uvjetima Floresa preinaila prema patuljastom rastu, ili od ljudi dananje vrste, koje su stigli poslije i

takoer se razvili prema patuljstvu. Dok nede biti mogude testirati DNK homo erectus-a, ovaj problem bit de otvoren. Paleoanthropinae Pod pojmom paleoantropa moemo podrazumijevati vrste srednjeg stupnja u razvitku prema naoj ljudskoj vrsti. U pravilu je rije o neandertalcima, meutimi neke kasnije inaice (uvjetno reeno) Homo erectus-a) mogle bi se takoer uvrstiti u ovu skupinu. To bi vrijedilo, primjerice, za mlae predstavnike praljudi iz Atapuerce. Neandetalac inae oznauje srednje kameno doba, ili srednji paleolitik, koji je uglavnom povezan s musterjenskom tehnikom obrade kamena. Inae, ime Homo neanderthalensis uveo je 1864. irski anatom i geolog William King (18091886). Ipak, dugo je vremena ostao problem kako odrediti sveukupnu skupinu tih drevnih ljudi, te njihov odnos prema dananjim ljudima. U tom smislu, Haeckel je neandertalca smatrao manje savrenom podvrstom suvremenih ljudi, Homo sapiens, i stoga je predloio naziv Homo sapiens stupidus. Neandertalac je imao mnoge slinosti sa suvremenom vrstom ljudi i u prosjeku ak i vedu lubanju (i mozak), ali tumaenje njegova mjesta u evoluciji nije bilo jednostavno.. Do prije dvadesetak godina, izgradile su se dvije otro suprotstavljene pozicije. Dio znanstvenika koji je podravao tzv. multiregionalnu teoriju, smatrao da je neandertalac bio tek jedna lokalna varijacija u sklopu jedinstvene ljudske vrste, i da je genetski doprinio nastanku suvremenih ljudi. Prema drugom miljenju, neandertalac nije ulazio u rodoslovlja suvremene vrste ljudi. Ljudi nae vrste i Neandertalci imali su zajednikog pretka na stadiju Homo erectus-a, no poslije su se evolucijski podijelili: neandertalci su napokon izumrli i zamjenili su ih ljudi nae vrste. Multiregionalisti su esto ukazivao na anatomske slinosti i kontinuitet izmeu starijih i novijih fosila, i to kako na zapadnom (tipino neandertalskom) rubu ekumena, tako i u jugoistonoj Aziji (u podruju razvitka nasljednika javanskog Homo erectus-a). Ne moe se redi da su multiregionalisti podcijenili vidne razlike izmeu pojedinih fosila (recimo izmeu lubanje arhantropa i suvremene ljudske glave), ali su precijenili do koje se granice varijabilnost moe razviti unutar jedne te iste vrste. Postoji problem vremena potrebna da bi se temeljne genetske novine rairile kroz itavu vrstu, osiguravajudi njezino jedinstvo, i problem veliinu ukupne populacije. Prema jednom komentaru, bilo bi nemogude zadrati jedinstvo vrste u uvjetima kad je na prostoru od Beijinga do June Afrike ivjelo svega 10,000 odraslih pojedinaca. Suprotna pozicija od multiregionalista bila je u novije vrijeme oznaena kao teza o afrikom izlasku. Pretpostavka je da su suvremeni ljudi nastali iz arhaine vrste Homo sapiens, koja je nastala u Africi negdje prije 300.000 godina. Meutim, sve do prije 100.000-70.000 godina nije postojala veda razlika izmeu predaka suvremenih ljudi i neandertalaca u manifestacijama materijalne i duhovne kulture. ivot neandertalaca moemo vrlo kratko sadreti u nekoliko crta: a) nastavak lovakog ivota (s velikim fizikim tekodama), b) napredak kamene tehnologije, c) mogudnost ogranienog koritenja jezinih znakova, d) naznake o kultovima (osobito o kultu spiljskog medvjeda), e) sahranjivanje 37 mrtvih i briga o starijima, f) kanibalizam vjerojatno kao odgovor na ekstremne uvjete, g) vjerojatnost odjede, h) ivot u spiljama i/ili gradnja nastambi. Poput svojih prethodnika, neandertalci su bili lovci, i to razmjerno hrabri i dobri lovci, koji su se, ini se, usredotoili na megafaunu. No znakovito je da se na neandertalski kosturima mogu prepoznati tragovi vrlo estih ozljeda: preko 30% pokazuju znakove povrede glave, oko 25% ima tragove povreda ruku, 15% povreda trupa i preko 10% povreda noge i stopala. Jedan analiza usporedila je ozljede neandertalaca s ozljedama amerikih jahaa rodea. Tehnoloki razvitak dovodio je do planske izrade orua iz unaprijed pripremljene kamene jezgre. Naznake o kultovima najvidnije su u postupku prema lubanjama spiljskih medvjeda (poloenih u kamene sanduke ili u niama u spiljama). Odjeda. Brojni skrugai u musterjenskoj opremi govore o vjerojatnosti pripremanja ivotinjskih koa i krzna.

 Nastambe. Iako su neandertalski fosilni ostaci najede naeni u spiljama, ili poluspiljama, vjerojatno su ivjeli i u drugim zaklonima. Sudedi prema nalazima iz Molodove u Ukrajini, ini se da su nauili tehniku gradnje nastambi na otvorenom prostoru, koristedi za to drvo i mamutove kosti, kao to de poslije initi i ljudi moderne vrste. Djelomino kao posljedica multiregionalne teorije, odnosno ukljuivanja neandertalaca u nae rodoslovlje ali i zbog imbenika (nalazi kosti starijih hominida, "politika korektnost 1960-ih i 1970-ih, itd.), opda slika o neandertalcu temeljito se izmjenila od kraja 19. stoljeda do danas. Neanthropinae Iako se mora ustvrditi da se rasprave ipak nisu okonile, pa svemu sudedi neantropi, odnosno naa ljudska vrsta nije potekla od neandertalaca, nego se razvila zasebno iz arhainih polazita, najvjerojatnije u Africi. Kljune su indikacije: 1) Novije datiranje palestinskih fosila, koja je pokazala da su to podruje naseljavali ljudi vie-manje modernog izgleda oko 100.000 PD, i da su neandertalci ivjeli u Palestini poslije njih (to bi izkljuivalo evoluciju modernih ljudi iz neandertalskog stabla); 2) Stanovite fizike karakteristike prvih ljudi nae vrste u Europi (prije svega kruralni indeks), 3) Analiza neandertalskog mtDNK 1997. godine koja je nakon analize 360 baza neandertalskog DNK utvrdila da izmeu neandertalaca i suvremenih ljudi ima 28 razliitost (to se moe usporediti s 55 razliitih baza utvrdila mtDNK izmeu suvremenih ljudi i impanza. 4) Analize genetike (mtDNK i Y-kromosom) suvremenih ljudi koja je uvrdila da svi suvremeni ljudi potjeu vode podrijetlo od jedne "enske instance" koja je ivjela u Africi prije priblino 200.000 godina, i da svi dananji mukarci vode podrijetlo od jednog mukarca koji je takoer ivio u Africi moda vie-manje u isto vrijeme. Ti opdi pretci dananjih ljudi dobili su nadimke "Eva" i "Adam". Razlozi koji su doveli do zamjene neandertalca i do irenja nae ljudske vrste ostaju do danas spekulativno, meutim obino se istie da su suvremeni ljudi barem prije 60.000-50.000 godina vjerojatno imali artikuliraniji jezik i da su razvili sloeniji simboliki sustav i da su. Dakako, prve mogude pretee suvremenih ljudi, seu natrag u prolost 200.000 (a moda i 300.000) godina. Stringerov zakljuak Kad je napisao svoju knjigu o "afrikom izlasku" (= Christopher Stringer i Robin McKie. African Exodus. The Origins of Modern Humanity. London, 1997), Christopher Stringer, jedan od glavnih pobornika o zasebnom afrikom podrijetlu suvremene ljudske vrste jo nije mogao znati to de daljnja genetska istraivanja napokon utvrditi. 38 Meutim, shema o zamjeni vrsta koju je Stringer iznio u toj knjizi pokazat de se i do danas viemanje tonom, ili barem vrlo vjerojatnom. Prenijet demo je u nastavka, kao zakljuak ovog komentara o neantropima. U saetku, prema Stringeru razvitak je napredovao ovako: 1. U poetku Homo erectus ivi u Africi. 2. Zbog prodora praljudi u razne dijelove svijeta vrsta se postupno razdijelila. 3. Fizike promjene su prije 300.000 godina dovele do pojave "primitivnih neandertalaca" u Europi. 4. Isto tako kasne populacije tipa erectus u Istonoj Aziji teit de prema ljudskom tipu s vedim mozgom to, navodno, potvruju lubanje iz Dlja u Kini, i Ngandonga na Javi. 5. Evolucija se u meuvremenu nastavila u Africi. Bitni pomaci u Africi vodili su prema ranom (arhainom) tipu sapiens-a: starom 200.000 godina, poput Debel Irhda u Maroku i Florisbada u Junoj Africi, Border Cave-a u Svaziju i Kibia (Omo)u Etiopiji. Prijelazna je evolucija do suvremene ljudske vrste trajala do prije 100.000 godina. 6. Negdje prije 150.000 godina, svjetska je klima znatno zahladnjela. Dok su ledenjaci zahvatili sjeverna podruja, u Africi je nestaica vlage proirila pustinje Sahare i Kalahari jai razrijedila gustu srednjoafriku praumu. Nastala su manja umska utoita, okruena travnjacima. Taj je krajolik bio pogodan za ljude stanovnitvo je raslo. 7. No prije 130.000 godina nakratko je zatoplilo. S povratkom tople i vlane klime suzile su se pustinje na jugu i sjeveru, a u sredinjim podrujima opet se proirila prauma. Ljudi su tada

uinili prve korake na putu izlaska iz Afrike, naseljavajudi susjedna podruja. O tome bi svjedoili palestinski fosili. 8. Opdenito, prije 100.000 godina, suvremena se ljudska vrsta rairila do Palestine i moda do drugih azijskih podruja na sjeveru, i sve do obale Kaapske pokrajine na jugu 9. Onda se neto dogodilo... 10. Ukupna populacija naglo se smanjila, na 10.000 odraslih pojedinaca, to je u skladu s genetskim pokazateljima. 11. Ljudi su napustili rubna podruja poput Palestine i vjerojatno se povukli natrag u unutranjost Afrike. Kao razlog, Stringer spominje novo zahlaenje i jednu prirodnu katastrofu. Prije 74.000 godina eruptirao je vulkan Toba na Sumatri, najveda erupcija u posljednjih 450 milijuna godina, pa bi pepeo i prah izbaen u Zemljinu atmosferu uzrokovao nekoliko godina vrlo hladnih vulkanskih zima. 12. Trebalo je vremena da se naa vrsta oporavi od krize, ali je zatim prije 60.00050.000 godina, krenula uspjena ekspanzija u svijet. Sada su i posljedice glacijacije (nie razine mora i kopneni mostovi) ubrzavale irenje. 13. Konano, prije 35.00030.000 godina suvremena je vrsta ljudi zamijenila posljednje neandertalce u Europi, kao to je vjerojatno zamijenila i sve sline arhaine ljudske populacije u drugim dijelovima svijeta. Tehnoloke (ili materijalne) epohe U svojoj knjizi Hands ("Ruke"), britanski primatolog John R. Napier (19171997) istaknuo je dalekovidnost Franklinove definicije ovjeka (ovjek je ivotinja koja izrauje orue)), pogotovo jer se u Franklinovo vrijeme zapravo nije osjedala potreba da se ljudi definiraju u odnosu na druge ivotinje. Podrazumijevalo se da ljudi, za razliku od ivotinja, imaju due i razum. Dakako, filozofi su razmiljali takoer o fizikoj ili materijalnoj strani ljudske biti. Ali u tom vremenu prije nastanka modernih teorija o evoluciji bilo je svakako inovativno svesti sve tjelesne, umne i duhovne odrednice ljudskosti na jednostavni kriterij tehnologije na izraivanje orua. 39 Mnogo godina poslije Karl Marx (18181883) je citirao Franklinovu definiciju. A za Marxa je bilo kljuno to da je Franklin naglasio radni proces, tj. izradu orue, a ne samo orue, ali je ipak dodao da ostaci prolih orua imaju istu vanost za istraivanje izumrlih ekonomsko- drutvenih formacija, kao i fosilne kosti za odreivanje izumrlih vrsta ivotinja. I neovisno o Marxovim mislima (koje su postale utjecajne tek nakon njegove smrti), moe se redi da je odreivanje oblika (ili vrsta) drutava prema tipu njihova orua bilo prihvadeno kao temeljna shema za analizu razvitka prapovijesnih drutava jo u 19. stoljedu. Da se podsjetimo, ta je shema nastala 1836. nakon to je Thomsen uveo svoju podjelu prapovijesti na kameno, bronano i eljezno doba. U irem smislu, moemo govoriti o tehnolokim epohama u vremenovanju prapovijesti. Prije prve epohe I nije bilo sluajno zato je Napier, kako je naznaeno, skrenuo pozornost na Franklinovu definiciju ovjeka. Napier je bio tredi autor uz Louisa Leakeyja i Phillipa Tobiasa lanka iz 1964. godine u kojem je fosilni hominid OH 7 bio predstavljen kao prvi predstavnik ljudskog roda, Homo habilis, na temelju pretpostavke da je izradio orue koje je bilo naeno zajedno s njegovim ostacima u Olduvajskoj guduri. Drugim rijeima, ta trojica znanstvenika, uz pomod Raymonda Darta, proglasila je OH 7 ovjekom upravo prema Franklinovoj definiciji. Inae, Napier je u svojoj knjizi o rukama istaknuo postupnost prijelaza na izraivanje orua, te meu inim ukazao na Dartovu misao da je jo i australopitek pravio orue. Dart je pripisao australopiteku vrlo rudimentarnu tehnoloku kulturu, koju je nazvao osteodontokeratikom (engl. osteodontokeratic), jer je smatrao da je australopitek primjerice u junoafrikom nalazitu Makapansgat modificirao inventar od kosti, zubi i roga, da bi stvorio neku ranu vrstu orua. Napier je zakljuio da ta Dartova "kultura kosti, zubi i roga" nije bila mnogo naprednija od vrsta preinake koje pravi impanza kada prilagodi drvenu granicu da bi mu sluila za vaenje termina iz termitnjaka, ili kada koristi lide kao spuvu ili toaletni papir. Pa ipak, mislio je da je daje "moda

odlian primjer" tehnike modificiranja orua. Glavno orue australopiteka bila je (navodno) nadlaktina kost, koja je sluila kao batina, i s koje je bio skinut proximalni kraj. Opdenito, Napier je razlikovao tri stadija: 1) koritenje orua, 2) modificiranje orua, i napokon 3) izraivanje orua. Ali razlika izmeu koritenja i izraivanja orua bila mu je kljuno, jer kako je istaknuo: "Gotovo svaki primat moe koristiti orue, ali samo ovjek moe izraivati orua". tovie, kako je poznato, koritenje orua nije ogranieno samo na primate: morske vidre slue se kamenim batom da razbiju koljke, i strnadica Camarhynchus pallidus s Galapagosa (jedna od "Darwinovih zeba") znamenita je po tome to koristi kaktusovu bodljiku u vaenju liinki kukaca iz stabala. Donji paleolitik U donjem paleolitiku orue se izraivalo samo prema modusu 1 i 2 i to se odnosi na dvije glavne kulture te epohe: olduvajsku i aelsku. 1) Olduvajska kultura Olduvajska kultura obuhvada najstarije izraeno orue naih predaka, i ba je ta kultura (kako je bilo naznaeno) posluila kao marker za odreivanje poetka roda Homo. 40 Pretpostavlja se da su orue olduvajskog tipa izraivali predstavnici vrsta Homo habilis i Homo erectus. No rije je o vrlo rudimentarnom oruu, o grubo razbijenim oblucima (engl. pebble tools), koje su vjerojatno mogli oblikovati i neki tipovi australopiteka. Uostalom, pokazalo se da i impanze mogu nauiti tehniku izraivanja olduvajskih predmeta, iako to ne znai da bi sami provodili tu praksu. Tu postoji i spomen:uti problem majmunske mate. Olduvajska kultura nazvana je prema izraevinama koje su Louis Leakey i njegova supruga Mary pronali od 1930-ih u Olduvajskoj guduri u Tanzaniji. Meutim, stotinjak godina prije istraivanja Leakeyjevih u Olduvaju, francuski geolog Jacques Boucher de Perthes (17881868) otkrio je vrlo sline primjere orua u dolini rijeke Somme, blizu gradid Abbeville, gdje je radio kao carinski slubenik. Opdi naziv za taj prvi europski donjopaleolitski sklop nije postojao, sve dok Louis Laurent Gabriel de Mortillet (18211998) nije u svojoj knjizi Pretpovijest, drevnost ovjeka (Le Prehistorique, antiquit de l'homme, 1882 ) predloio naziv chellen (eljski), jer je smatrao da su primjeri iz mjesta Chelles blizu Pariza potjecali iz geoloki najjasnijih slojeva. Breuil je poslije uveo oznaku "abeviljska" kultura, prema mjestu gdje je Boucher de Perthes otkrio prve primjere. Danas je abeviljska kultura uglavnom uvrtena u olduvajsku, koja se potvrdila kao starija, pa se abeviljski naziv u pravilu vie manje koristi (osim kada je potrebno istaknuti upravo mladu europsku inaicu olduvajskog kompleksa). Zasad najstariji primjer olduvajskog orua naen je u Goni u afarskom dijelu Etiopije, i datira od prije 2,6-2,58 milijuna godina. Primjeri iz samog Olduvaja datiraju iz razdoblje od prije 1,9-1,75 milijuna godina, i slinu starost ima i orue iz Turkane (Koobi Fora, 1,87 mil. godina). Najstariji olduvajski predmeti izvan Afrike naeni su u Riwatu u Pakistanu (starost od 1,9 milijuna godina), u mjestu Lenggong u Maleziji (1,83 mil. godina), u Dmanisiju u Gruziji (1,8 mil. godina), u Majuangou u sjev. Kini (1,66 mil. godina) i u Ubediji u Palestini (1,4 mil. godina). Osim zagonetnog nalaza iz Chilhaca (i gruzijskih nalaza ukoliko uvrstimo Gruziju u Europu), europski primjeri nisu stariji od milijun godina, i uglavnom ulaze u vremeni interval 1,0 0,5 milijuna godina (iako ima i mlaih primjera). Jedan takav stariji europski primjer bio je naan u Hrvatskoj, u spilji andalja I u Istri, a datira se na starost od oko 800.000 godina. Mary Leakey pokuala je sistematizirati oldovajsko orue u etiri kategorije: 1. za teku namjenu (heavy duty), 2. za laku namjenu (light-duty), 3. iskoriteni komadi (utilised pieces), i 4. otpad (debitage, waste). U prvu kategoriju ulaze kamene jezgre, sjekai "operi" (choppers, chopping tools), koji su najvjerojatnije

koristili za obradu drva i koe. U kategoriju orua za laku namjenu ulaze viestrani strugai (poliedre), ili pak ila, dubila, itsl. Iskoriteni komadi, kao i otpad, imaju praktinu namjenu. Vano je naglasiti da olduvajsko orue, po sebi, nije sluilo za lov, nego za obradu hrane (rezanje mesa, razbijanje oraha), za struganje koe, kopanje i udaranje. Ali kameno orue moglo je pomodi u pripremi drvenih palica ili koplja za lov. Materijal iz kojeg se orue pravilo bio je razliit: kvarc, kvarcit, bazalt ili opsidijan i poslije kremen i kremenjak. 41 Svi olduvajski predmeti izraeni su jednostavnim udaranjem kamena, prema modusu 1. Meutim prije 1,7 milijuna godina, i to prvo u istonoj Africi, poela je izrada orua prema modusu 2, to je povezano s nastankom aelske kulture. 2) Aelska kultura Nazvana je prema gradidu Saint-Acheul na rijeci Somme u sjev. Francuskoj, blizu kojega je u prvom dijelu 18. stoljeda spomenuti Boucher de Perthes, uz olduvajska orua, pronaao i primjere karakteristinih donjopaleolitskih runih sjekira (runih klinova, ili anika). Ali zapravo prve takve primjere u Europi otkrio je jo 1797. engleski antikvar John Frere (17401897), u nalazitu Hoxne u Suffolku. U svom radu o prapovijesti, Gabriel de Mortillet izrazio je sklonost prema nazivu "aelski" (acheulen), ali i dvojbe, jer, kako je napisao: "Naalost Saint-Acheul nije nalazite isto od svih mjeanja" (Malheureusement Saint-Acheul n'est pas une station pure de tout mlange). Ipak, oznaka "aelska kultura" bila je prihvadena u prapovijesnoj arheologiji 1925. godine, i koristi se sve do danas, bez obzira to se pokazalo da je i taj donjopaleolitski izraaj nastao najprije u Africi. Zasad najstarija aelska "runa sjekira", datirana na starost od prije 1,65 milijuna godina, potjee iz Zapadne Turkane. Osim razlike u nainu izrade orua (modus 2), glavna je inovacija aelske kulture to da je orue obraeno s dvije strane, odatle i francuski struni naziv biface (dosl. "dva lica"). Tipina aelska oprema obuhvada razne rune sjekire (kopljolike i srcolike anike, rezne klinove i sjekire s odrezanim krajem, fr. bout-coup), zatim sjekae, obraene odbojke, strugae i segmentirane sjekae. Za izradu tih predmeta u Africi se koristio vrlo raznolik materijal: kamen iz sedementskih i magmatskih stijena, poput muljnjaka i bazalta, kalcedon, kvarcit, andezit, pjeenjak, kremenjak i kriljac, pa ak i meki kameni poput vapnenca. S druge strane, u Europi se najede koristio kremen. Rune sjekire vjerojatno su sluile za kopanje korijena, rezanje mesa i obradu krzna i drva. Neki su autori pomislili da su se mogli korisiti i za bacanje na lovinu, ili da su moda imali simbolike svrhe (moda kao muki "pokloni" za vrijeme parenja). Bududi da su neke aelske rune sjekire obraene mnogo vie nego to bi trebalo za funkcionalne potrebe, Richard Leakey je smatrao da je rije i o umjetnikim djelima. O mogudim umjetnikim ili simbolikim sklonostima svjedoe antropomorfni predmeti koje su nositelji aelske kulture skupljali u prirodi, moda i tzv. Venera iz Berekhat Rama na Golanskoj visoravni (stara najmanje 230,000 godina), zatim urezana slonovska tibija (350-400 tis) iz Bilzingslebena (400-350.000 PD) i primjeri uporabe okera (Kapthurin u Keniji, 285.000 PD, Duinefontein u Junoj Africi, 400-200.000 PD). Aelska kultura nije se rairila po itavom svijeta, kao to je bio sluaj s olduvajskom. Naime, u jugoistonoj Aziji donjopaleolitski praljudi nisu razvila aelske tehnike. Zbog toga je godine 1948. ameriki arheolog Hallan L. Movius (19071987) povukao crtu na karti svijeta koja je, prema njemu, dijelila aelsko podruje od istone sfere, u kojoj su su i dalje prevladavali (odluvajski) sjekai. Poslije je otkride aelskih predmeta u Junoj Koreji (Chongokna) donekle relativiziralo tu "Moviusovu liniju". Opdenito, aelsko podruje zahvatilo je vedi dio Afrike (osim nekih tropskih i pustinjskih podruja), jugozapadni dio Azije (Anatoliju, Arabijski poluotok, Iran, Pakistan, Indiju), Sredozemlje i dio Europe (Panoniju, Francusku, zemlje Beneluksa, Njemaku, Englesku). Treba dodati da su se i olduvajski predmeti esto dalje koristili usporedo s aelskima. 42

 No u Europi, primjerice, prije 500.000-400.000 godina dotadanji odluvajski (ili abeviljski) horizont podijelio se u dva smjera: na klaktonsku tradiciju obrade odbojaka i na aelsku. Klaktonska kultura razvila se u meuleu Mindel-Riss. Ime je dobila po engleskom gradidu ClactononSea u Essexu, gdje je 1911. geolog Samuel Hazzledine Warren (18721958) naao tipine sjekae i obraene odbojke. U istoj lokaciji naeni su i ostaci obraene palice, zajedno s ostacima slona i nilskog konja. Za klaktonsku je tradiciju osobito to to se na kamenom oruu nalaze urezi koji upuduju na vjerojatnost vezivanja na drvene ruke ili ak koplja. Kako se danas ini, klaktonski ljudi nastavljali su (razvijenije) olduvajske tradicije u isto vrijeme kada je drugdje u Europi ved prevagnula aelska kultura i kada je aelska tehnika ved prelazila na modus 3, tj. na levaloku tehniku pripreme kamenih jezgri. U globalnoj perspektivi, nositelji aelske kulture pripadali su razliitim ranim ljudskim tipovima. Malo je dvojba da je prvobitnu aelsku kulturu razvio rani Homo erectus, i da je ta vrsta praljudi odgovorna za aelski uspon. Ali poslije su aelsku tradiciju nastavili nasljednici erectus-a: razne prijelazne vrste prema neandertalskom ovjeku, kao i prema arhainim predstavnici nae vrste ljudi (Homo sapiens idaltu i drugi). tovie, postoji mogudnost da je primjetno usavravanje aelskih runih sjekira u Africi, prije nekih 600.000 godina, povezano s napredovanjem praljudske evolucije. Od tada su prijanje krupne i manje simetrine rune sjekire zamijenili tipiniji primjerci. Srednji paleolitik Poetak srednjeg paleolitika razliito se datira: u literaturi moemo naidi na podatke da je ta (pod)epoha kamenoga doba poela prije 300.00 godina, 250.000 godina ili prije 200.000 godina. Za srednji paleolitik karakteristino je, prije svega, izrada orua prema modusu 3. Od pripremljene jezgre dobivaju se korisni odbojci, koji zatim slue kao strugai, iljci, itd. Zbog toga je svojedobno Henri Breuil smatrao da je srednji paleolitik vrijeme prevlasti tehnologije odbojaka. Ta inovacija, poznata kao levaloaka tehnika (prema parikom predgrau Levallois-Perret, gdje su prvi primjerci tako obraenih orua bili pronaeni), nastala je jo u sklopu kasne aelske kulture. Leroi-Gourhan opisao je bitnu logiku te inovacije: trebalo je pripremiti samo jezgru, a onda je praovjek od jednog kilograma kremena dobio ak dva metara korisnog sjeiva (dok se aelskom tehnikom dobivalo 40 cm, i olduvajskom tek 10 cm). Zasad najstariji primjerci levaloakog orua potjeu iz aelskih slojeva u Kapthurinu u Keniji, i datirani su na starost od 500-200.000 godina. U Europi i u okolnim podrujima, levaloaka tehnika usavrila se u sklopu musterjenske kulture, nazvana je prema tipskom nalazitu le Moustier u francuskoj Doronji. Musterjen gotovo je poistovjeden sa srednjim paleolitikom. Obino se smatra da je musterjenska kultura "u pravom smislu" nastala prije 200.000 godina. Meutim, novo datiranje za musterjenski sloj i ljudske ostatke iz spilje Pradayrol u jugozapadnoj Francuskoj ukazalo je na starost od ak 330.000 5000 godina. Takvo novo datiranje dovela je i do pomicanje granice poetka srednjeg paleolitika dalje u prolost. Musterjenska kultura, i srednji paleolitik opdenito, esto se poistovjeduje s neandertalskim ovjekom. I doista, u velikoj vedini sluajeva neandertalski fosili naeni su zajedno s musterjenskim oruem. To vrijedi, izmeu ostaloga, i za najvede nazalite neandertalskih fosila u Europi dakle, za nau Krapinu. 43 Ipak, postoje i potvrde da su musterjensko orue koristili i ljudi dananje vrste (primjerice na Bliskom istoku, prije 100.000 godina), dok de dio posljednjih neandertalaca, u vremenu prijelaza iz srednjega u gornji paleolitik prihvatiti stanovite gornjopaleolitske novine, koje se obino povezuju s predstavnicima dananje vrste ljudi. Bihejvioralni modernitet U srednjem paleolitiku pojavljuje se i prve naznake "bihejvioralnog moderniteta" (engl. behavioural modernity), tj. oblika ponaanja koji de karakterizirati suvremene ljude. O tome svjedoe indikacije o obredima i nedvojbeno neandertalski pogrebi i briga za bolesne i starije lanove zajednice.

 Zanimljivo je da su genetske analize pokazale da su psi (ili tonije njihovi vuji preci) bili pripitomljeni u srednjem paleolitiku, to se takoer moe shvatiti kao znak bihejvioralnog moderniteta. Pripitomljenje psa vjerojatno govori i o daljnjem razvitku lovakih tehnika. Levaloaka tehnika mogla je omoguditi i izradu kompozitnog orua: recimo vezivanje kamenih iljaka na koplja, to bi olakalo lov na krupnu divlja. I poznato je da su neandertalci esto lovili veliku divlja. Pa ipak, ini se da musterjenci nisi lovili projektilima, nego da su primjenjivali tehniku zasjeda i preusretanja. A za tjeranje lovine u zasjedu, psi su mogli biti vrlo korisni. U svakom sluaju takve lovake akcije zahtijevale su viu razinu drutvene koordinacije. Za sloene akcije poput lova na kozoroge (Capra ibex) u visokim gorama ili na velike i opasne ivotinje poput dlakavih nosoroga (Coelodonta antiquitatis), visoki stupanj kordinacije bio bi krajnje nuan. Ekipa Roberta K. Waynea, s Kalifornijskog sveuilita u Los Angelesu, pouavajudi psedi genom, utvrdila je da su se psi genetski odvojili od vukova prije nekih 100.000-60.000 godina, to bi znailo u srednjem paleolitiku. Prema tome, mogude je da su prve korake prema pripitomljenju vuka uinili ved u neandertalci, ili sline vrste ljudi. Dodue, prvi fosilni dokazi o suivotu ljudi i pasa potjeu tek iz gornjeg paleolitika. Naime u spilji Goyet u Belgiji pronaeni su ostaci ranog psa (ili vuka), datirani na starosti od oko 31.700 godina. Gornji paleolitik Poevi prije 75.000-70.000 godina (ako ne i prije) zbivale su se vane promjene, koje de u konanici omoguditi prijelaz u kulturnu epohu gornjeg paleolitika. Prvo, sudedi prema ostacima iz spilje Blombos u Junoj Africi, ovjek je poeo konzumirati morsku hranu (koljkae, moda i ribe), i izraivati ornamente i moda umjetnine (ogrlice od koljki, izrezbareni komadi okera). Vjerojatno prije 70.000-60.000 skupine ljudi moderne vrste prodrle su iz Afrike u susjedna podruja Azije, te zatim nastavili put do jugoistone Azije i Australije. U Europi, najkasnije do prije 40.000 godina pojavit de se prvi predstavnici dananje vrste ljudi (esto identificirani kao "kromanjonci"), i s njihovim dolaskom proirit de se i prve gornjopaleolitske kulture. Gornji paleolitik obino se povezuje s ljudima dananje vrste, no u Europi na poetku te kulturne (pod)epohe ima naznaka i o "mijeanju" srednjopaleolitskih i gornjopaleolitski tehnika, to se esto tumailo kao znak dodira ili utjecaja izmeu neandertalaca i doljaka dananje vrste. 44 O tome bi, meu inim, svjedoila seletska kultura u Maarskoj i Slovakoj (nazvana po nalazitu Szeleta u gorju Bkk), koja pokriva razdoblje od 42.000 do 38.000 PD, dakle vrijeme kada je dodir izmeu neandertalaca i suvremene vrste ljudi bio mogud. Osim toga, prva zapadnoeuropska gornjopaleolitska kultura atelperonska (opisana prema nalazima iz Viline spilje, "la Grotte de Fes", blizu Chtelperrona u sredinjoj Francuskoj) pokazuje kontinuitet s prijanjom musterjenskom kulturom (koritenjem tipinih levaloakih jezgri), uz usvajanje glavnih gornjopaleolitskih novina (izrada noeva i nakita). tovie, danas znamo su i neandertalci barem koristili atelperonske predmete: kljuni je dokaz kostur neandertalke iz Saint-Csairea u jugozapadnoj Francuskoj, koji je bio naen zajedno sa atelperonskim inventarom. Meutim, iako znamo da su neandertalci koristili atelperonske predmete, i dalje nije sigurno jesu li sami izraivali te predmete, ili ih pak preuzeli (trampom ili trgovinom) od ljudi nae vrste. U svakom sluaju idude europske gornjopaleolitske kulture pripisuju se suvremenom ljudskom tipu. Najstariji atelperonski nalazi datiraju iz vremena prije 40.000-36.ooo godina. Opdenito, gornji paleolitik karakteristiziran je daljnjim razvitkom tehnik proizvodnje orua (modus 4 i modus 5), povedanjem raznovrsnosti tipova orua kao i materijala iz kojeg je napravljeno meutim, najupadljivije obiljeje je vrlo velik skok u umjetnikim, ili simbolikim izraajima (i zacijelo u bihejvioralnom modernitetu). Prema klasinoj shemi (koja se oblikovala vie-manje u prvom dijelu 20. stoljeda, ali koja je i dalje korisnoj), europski gornjopaleolitski slijed dijeli se na etiri velike kulturne konfiguracije, nazvane

prema eponimnim nalazitima u Francuskoj: 1. Orinjaka (fr. aurignacien) od 37-35.000 do 28.000 PD, 2. Gravetijenska ili gravetska (fr. gravettien) od 29.000 do 22.000 PD 3. Solitrejska (fr. solutren) od 22.000 do 17-15.000 PD 4. Magdalenska (fr. magdalnien) 17.000 do 10.000 PD. O tim kulturama (i drugim temama) razpravljat demo u nastavku kolegija (vie u opdem, nego u specijalistikom smislu. Zasad je samo vano zapamtiti kronologiju (i to u glavnim crtama, jer postoje stanovite razlike u datiranju), zatim prostorni razmjetaj i neke temeljne identifikacijske detalje. Orinjaka kultura (3735.000 do 28.000 PD) Poznata je po prvim razvijenim umjetnikim izrazima (spiljskim slikama i kipovima ljudi i ivotinja, po prvim glazbenim instrumentima (frulama od kosti), nakitu (ogrlicama, narukvicama, itd.), te po izradi otrica (sjeiva), igli i harpuna prema modusu 4. Nalazi iz znamenite spilje Cro-Magnon na jugu Francuske pripadaju ovoj kulturi. Gravetijenska kultura (29.000 do 22.000 PD) Dijeli se na dva okruga: a) zapadni, preteno na podruju Francuske, i b) istoni, povezan s lovcima na mamute u Srednjoj i Istonoj Europi. Kao "dijagnostiki znak" gravetijena uzima se specifino dubilo (fr. burin), s tupim zaleem, meutim ova je kultura (zapravo) najpoznatija po brojnim figurama ena, tzv. venerama, na podruju od june Rusije do Francuske, kao i po nastambama iz mamutovih kosti u Srednjoj i Istonoj Europi. Nalazita Doln Vstonice i Pavlov u Moravskoj, Meiri u Ukrajini, i Kostjenki i ungir u Rusiji, pruaju odline uvide u nain gravetijenskih ljudi, pogotovo iz istonog podruja. Solitejska kultura (22.000 do 1715.000 PD) U sklopu solitrejske kulture, pojavljuje se prvi primjerci pravih strelica, odnosno iljaka za projektile, kao i najvjerojatnije prvi primjeri bacaa koplja (atlatla). 45 Definicijski predmet su vrlo pomno obraeni iljci, u obliku lovorovog lista. Tipini su i ukraeni biseri, kremeni noevi i pile, igle i kuke (udice), te predmeti iz kosti i roga.. Magdalenska kultura (17.000 do 10.000 PD) Magdalenska kultura oznauje zavrnicu europskog gornjeg paleolitika. Rije je o kulturi lovaca na sjeverne jelene, koja je najpoznatija po bogatoj spiljskoj umjetnosti u Lascauxu, Altamiri i drugdje. Inae, zanimljivo je da su jeleni gotovo odstutni u toj umjetnosti, iako iz kulturnog otpada magdalenaca znamo da su im bili glavna lovina. Za magdalensko doba tipino je daljnje povedanje raznolikosti orua, a zatim i sve jaa tendencija prema izradi mikrolita (orua modusa 5). Zavrne etape magdalenske kulture razlikuju se i prema sloenim vrstama harpuna od roga, kosti i slonovae. Izvan Europe to se tie gornjopaleolitskih kompleksa izvan Europe, zasad treba upozoriti samo na nekoliko kretanja i pojava. Vie-manje u vremenu razvitku prvih gornjopaleolitskih kompleksa u Europi, ljudi su naselili sjevernu Srednju Aziju, Sibir, Japan i zatim i svu Ameriku. Tragovi prisutnosti suvremene vrste ljudi u Sibiru seu u prolost ak oko 40.000 godina, no najpoznatiji gornjopaleolitski kompleksi u Sibiru, Maljta i Afontova gora, nastali prije 22.000-20.000 godina. Japanski gornji paleolitik, prema 14C datiranju, poeo je jo prije nekih 35.000 godina (s pojavom tzv. trapezoidnih orua), ali ipak pomak dogodio se u Japanu na kraju ledenoga doba, u vrijeme dok je magdalenska kultura obiljeavala Zapadnu Europu. Naime, tada je nastala rana dmonsks kultura (engl. incipient Jmon, 14.0004000 pr. Kr.), koja je poznata po najstarijoj keramici na svijetu. to se tie Amerike, tono vrijeme naseljavanje i dalje je upitno no o razdoblju izmeu 15.000 i 13.000 PD svjedoe ostaci 12 nastambi, otpad od hrane i jedan koprolit iz mjesta Monte Verde na jugu ile. Osim toga, nedavno je jedan ljudski koprolit iz Nevade bio datira na starost od 14.300 godina. Dakako, iako je Amerika bila naseljena ranije, kljuno mjesto u materijalno-kulturnom

vremenovanju i dalje ima klovisova kultura (prema mjestu Clovis u Novom Meksiku), koja je prema novom datiranju nastala prije 13.500-13.000 godina. Epoha mezolitik Naziv "mezolitik", kako smo vidjeli u uvodnom predavanju, dio je izvorne trodjelne (ili "trodobne") klasifikacije prapovijesti koju je 1865. uveo John Lubbock. Meutim, smatra se da je taj pojam popularizirao tek V. Gordon Childe. Bududi da mezolitik oznauje i nastavak gornjopaleolitskih tehnika (osobito mikrolitskih tehnika) u novim klimatskim uvjetima holocena, za tu epohu katkad se preferira oznaka epipaleolitik (dosl. "kraj/rub paleolitika"). Ponekad je rije jednostavno o preferencijama u nazivlju, ali neki autori ipak pokuavaju razlikovati epipaleolitika od mezolitika. Primjerice, panjolski prapovjesniar Jos Alfonso Moure Romanillo, smatrao je da treba koristiti pojam epipaleolitik za poslijeglacijalne zajednice koje nastavljaju stari lovako-sakupljaki nain ivota, dok bi se zajednice koje pokazuje progresiju prema zemljoradnji mogle oznaiti kao mezolitske. Naalost, takvo razlikovanje moda stvara nove probleme, jer se mezolitik opdenito moe opisati kao epoha traenja novih naina ivota, u izmjenjenom prirodnom krajoliku. 46 Unato nekim oitim dostignudima, u poetku, mezolitske kulture nisu impresionirali znanstvenike. U odnosu na impresivna dostignuda gornjeg paleolitika, pogotovo spiljske umjetnosti, mezolitske zajednice, stisnute u dubini uma ili na rubu movara, nisu davale dojam osobitog napretka. I dojam o zastoju bio je najjai prilikom razmatranja mezolitskih kultura koje su nastale na bivem magdalenskom podruju: aziljijsku (od 10.000 pr. Kr.), sauveterijsku (8000-7000 pr. Kr.) i tardenoasku (od 7500 pr. Kr.). Meutim, u sjevernoj Europi primjeduje se nastavak kulturne dinamike, ali s vedim naglaskom na primorske adaptacije (koritenje morskih izvora hrane). I tovie, prema genetskim indikacijama, ini se da je to podruje bilo naseljeno u vrijeme povlaenja ledenjaka upravo iz bivih magdalenskih krajeva Zapadne Europe. Mezolitske zajednice nastale su i na krajnjem sjeveru Europe, gdje je najstariji kompleks nazvan je po nalazitu Komsa u norvekom Finnmarku (oko 9500 pr. Kr.). U junijem potezu, odnosno sjeverno od Trondheimskog fjorda, poslije se razvila kultura Fosne (8000-7000 pr. Kr.), koja moda predstavlja nastavak Komse. Dakako najnaprednija ili barem najede spomenut mezolitski primjer iz sjeverne Europe bila je kultura Maglemose, na podruju oko zapadnog Baltika i Oresunda. Datiranje ove kulture danas se stavlja u intervalu od 9500 do 6000 pr. Kr., a njezin istoni ogranak oznauje se kao zasebna (iako vrlo bliska) kultura Kunda (nazvana prema eponimnom nalazitu u Estoniji). Osobito u kundskom sklopu, jasno se vidi i sve veda vanost ribolova i lova na tuljane. Takav je nain ivota bio tipian takoer za suomusjrvijsku kulturu (6500-4200 pr. Kr.), iz Finske, koja je (prema jednom miljenju) vodila porijetlo od sjevernih tradicija Komse i Fosne. Meu naprednijim mezolitskim kompleksima istie se i iznimna pojava Lepenskog vira na erdapu, s protofazom do 6. tisudljeda pr. Kr. Sve upravo spomenute mezolitske kulture odraavaju tendenciju prema (uvjetno reenom) "vodenom nainu ivota". O "vodenim nainom ivota" svjedoi ne samo ribarska oprema i ostaci morske ili rjene hrane, nego i vesla, esto naena u mezolitskim lokacijama oko Baltika i Sjevernog mora, kao i u drugim slinim kontekstima. O samim amcima ima manje izravnih dokaza, iako postoji jedan vie-manje uvjerljiv fiziki nalaz, iz mjesta Pesse u Nizozemskoj, datiran na vrijeme izmeu 8200 i 7600 pr. Kr. Osim toga, u donekle slinom kontekstu, petroglifi s podruja Kaspijskoga jezera, nastali izmeu 8000 i 5000 pr. Kr., jasno prikazuju duguljaste amce ili lae. Nadalje, saharski akvalitik, i to u prvoj fazi "vlane Sahare (7000-5500 pr. Kr.), odlino odraava vodeni nain ivota. Naime iako se taj saharski primjer katkad uvrtava ved u neolitik, na poetnoj fazi rije je o specifinom mezolitskom pomaku prema sjedilatvu, na temelju ribolova. Slian obrazac sjedilatva u faktiki mezolitskom sklopu, dugo je vremena karakterizirao sjevernoamerike "arhaine" kulture uz obalu Britanske Kolumbije.

 Jasniji nagovjetaji prijelaza prema neolitiku primjetni su u natufijskoj kulturi na Bliskom istoku, nazvanoj prema nalazite Wdi al-Natf u Palestini. Natufijska kultura nastala je jo u desetom ili jedanaestom tisudljedu pr. Kr., i trajala je do druge polovine devetoga tisudljeda pr. Kr. Oprema za rezanje i obradu itarica u inventaru Natufljana (kameni srpovi, stupe i tuci) najavljuje budude neolitske tehnike. 47 Epoha neolitika Kako se moglo primijetiti u prijanjim komentarima o paleolitiku i mezolitiku, odreivanje tehnolokomaterijalnih (pod)epoha prapovijesti ne polazi iskljuivo od vrste tehnologije. Bioloki, drutveni i klimatsko-ekoloki imbenici nadopunjuju i/ili kvalificiraju osnovno tehnoloko vremenovanje. I to vrijedi osobito za neolitik (dosl. novo kameno doba) Naime za razliku od starijih shema, u kojem je neolitik bio opisan kao vrijeme glaanog kamena, Childe je definirao neolitik, ili neolitsku revoluciju, kao kvalitetni preokret u nainu ivljenja. U neolitiku je ovjek preostao ovisiti o izravnom prisvajanju hrane iz prirode, te postao aktivan proizvoa hrane. Neolitik, dakle, ne oznauje neki nov stadij u tehnikom priboru, ili u obradi orua, nego novu primjenu orua, iskustva i znanja, to je sve omogudilo ovjeku da postane proizvoa hrane, tj. da zemljoradnik i stoar. Dakako, ne treba shvatiti Childeovu neolitsku revoluciju kao nagli preokret. Razdoblje traenja novih rjeenja koja de dovesti do prvog neolitika trajalo je vie tisudljeda. O tom dugom putu, svjedoe, primjerice, nalazi natufijske kulture. Ne smatra se da su natufljani ved prihvatili redovitu zemljoradnju, iako su se pribliavali prijelazu na neolitski nain ivota. Njihovi srpovi i tajnije nastambe to potvruju. U vezi sa tendencijom prema tajnijem nastanjivanju, vrlo su indikativni ostaci najstarijeg hrama na svijetu, u nalazitu Gbekli Tepe (dosl. "Trbuasto brdo") u Turskoj (u podruju Urfe, blizu granice sa Sirijom), datirani oko 10.000 pr. Kr. (mlai slogevi oko 7500 pr. Kr.). Nadalje, nedavno otkride tragova mutirane vrste smokve u najstarijim slojevima Jerihona (Tell esSultan), iz vremena oko 9400 pr. Kr., sugeriralo je novu tezu da je upravo uzgoj smokve pokrenuo neolitik. Sva ta rana faza prijelaza poznata i kao predkeramini neolitik trajala je vie-manje do sredine 7. tisudljeda pr. Kr. No ved negdje do 7000. pr. Kr. prve prave neolitske zajednicama nastale su na visoravnima Bliskoga istoka i Anatolije, u podrujima umjerenih oborina. Tipini su primjeri Darmo na podruju Zagrosa u sjevernom Iraku, atalhyk, Haclar i ayn Tepesi u Anatoliji, Ali Ko i Tepe Guran u zap. Iranu, itsl. Zatim u 7. ili na poetku 6. tisudljeda pr. Kr. prvi kanali za navodnjavanje nastali su u srednjem Iraku (oga Mami, Tell es-Sawwan), u junom Iranu (Tepe Sabz) i u Anatoliji (Haclar ). Gradnju kanala moda je potaknulo novo razdoblje hladnije i suhe klime na Bliskom istoku, kada su i neka prijanja neolitska naselja due vrijeme ostala naputena. Prema hipotezi oceanografa Williama Ryana (1939) i Waltera Pitmana (1931), u sunom razdoblju do poetka 6. tisudljeda pr. Kr. neolitske zajednice skupile su se oko Crnog mora, koji je tada tvorio slatkovodno jezero, odvojeno od Sredozemnog mora (i ved ispod razine mora). No izmeu 5600 i 5500 pr. Kr., sudedi prema pomoru koljkaa u Crnom moru, Sredozemlje je prodrlo preko Bospora u to bive "Crnomorsko jezero". Taj dogaaj, prema Ryanu i Pitmanu, potaknuo je jake migracije i tako utjecao je na irenje neolitskih zajednica prema Europi i u druge krajeve. Teza Ryana i Pitmana problematina je barem u odnosu na neolitsku prvu ekspanziju prema Europi, jer su su prve neolitske zajednice su Europi (u Tesaliji, junoj Makedoniji i na Kreti) nastale jo do 6000. pr. Kr., to znai nekoliko stoljeda prije pretpostavljene crnomorske katastrofe. 48 Ipak, tono je da se u 6. stoljedu pr. Kr. neolitska zemljoradnja razmjerno brzo proirila na velik dio jugoistone Europe (Starevo-Krs-Cri, zatim Vina, Karanovo i Danilo), to moe biti povezano s nekim novim impulsima iz drugih podruja

 U 5. tisudljedu pr. Kr. zemljoradnja se proirila na zapadno Sredozemlje i dalje uz Dunav u Srednju Europu. Zatim u 5-4. tisudljeda, jo dok je trajala podunavsko-srednjoeuropska ekspanzija, uz Atlantski pojas razvio se zapadnoeuropski neolitik. Uz zapadnoeuropski neolitik veu se i znamenita "jezera naselja" u vicarskoj, koja su nekada bila rekonstruirana kao "sela na vodi". Rije je, dakako, o sojenicama meutim, danas se uglavnom smatra da su se ta naselja nalazila na obala jezera u razdobljima niih vodostaja. Napokon u 4-3. tisuljedu pr. Kr. seoske zajednice nastale su na Istoku Europe (tripoljska kultura i kultura bojnih sjekira). I dok se zemljoradnja irila prema jugoistonoj Europi, krenuo je i egipatski i saharski neolitik konkretno u drugoj fazi vlane Sjeverne Afrike (5500-2500). U isto vrijeme (65 tisudljedu pr. Kr), ako ne i prije, zemljoradnike zajednice nastale su u povjesnom Turkestanu (Deitun, Anau, Namazga) i na sjeveru Irana (Hissar, Sialk). Iz Irana su nove tehnike stigle do doline Inda i pokrajine Sind. to se tie Kine, noviji podaci datiraju poetak kineskog neolitika ved u 7-6 tisudljedu pr. Kr., i dakako, do 5000 pr. Kr. u junoj se Kini oblikovala jedna osobita neolitska kultura na bazi uzgoja ria. Meutim, najvanije seoske tradicije na prapornom tlu uz utu Rijeku nastale su tijekom 5. tisudljeda pr. Kr., i to prvo Yngsho na zapadu (48002000 pe. Kr.) i zatim Dwnku na istoku (4100 49 2600). U zavrnici kineskog neolitika, uz utu Rijeku razvit de se i vana kultura Lngshn (3000 2000 pr. Kr.). Poetak neolitskog razvitka u Novom svijetu takoer se datira ved od 7 tisudljeda pr. Kr., s time je polazite bilo rana hortikultura (vrtlarstvo), a ne agrikulture (zemljoradnja). Tek je uzgoj kukuruze od 3. (ili 4. tisudljea) omogudio sjedilaki ivot prvo u Meksiku, Srednjoj Americi i u planinama Perua. Kao i u Americi, vrtlarstvo je pokrenulo neolitik u tropskim i supstropskim predjelima Afrike, Melanezije i na polinezijskim otocima. Kultigeni U zapadnom arealu, glavni neolitski kultigeni bile su rane vrste penica (divlja penica, triticum dioccum, i jednozrna penica tiricum monoccum) i mahunarke (leda, slanutak i gorka grahorica), a zatim od 1500 pr. Kr. tisudljeda pr. Kr. i ra (osobito na sjeveru). Oko 5000 pr. Kr. poeo se saditi i lan za odjedu. Spomenuli smo i uzgoj smokve u Jerihonu na samom poetku neolitika (ili jo u predneolitiku). Vodarsko je inae bilo vano i osim smokve, dva ploda imala su osobit utjecaj na neolitske transformacije u zapadnom arealu: 1) vinova loza (vinogradarstvo, je poelo na Kavkazu i u sjevernom Iranu oko 6000 pr. Kr.), i 2) maslina (maslinarstvo se proirilo iz Istonog Sredozemlja od 5. do 3. tisudljeda pr. Kr). Razliiti inventar ranih kultigena u drugim podrujima svjedoi o zasebnom putu prema neolitiku. U Kini, osim uzgoja ria na jugu (i donekle uz utu Rijeku), glavna je itarica bila prosa. Neolitski Kinezi sadili su i razno povrde, pogotovo repe i jame (Dioscorea), i od davnine takoer konoplju (koju su koristili za izradu odjede). U Americi, kako je bilo spomenuto, kljuni kultigen bila je kukuruza, no Amerikanci su uzgajali i razne vrste graha, tikvice, i u praumana Brazila rano je poeo uzgoj manioke (prema nekim tvrdnjama ak prije 10.000 godina!). Stoarstvo Iako je neolitik najvie vezan uz sjedilaku tendenciju prvih zemljoradnikih zajednica na osnovi uzgoja bilja, valja ukazati i na alternativni put, kojim su krenuli rani stoari, ili pastiri, i koje je u daljnjem tijekom doveo do stoarskog nomadizma. Nekada se smatralo da je stoarstvo moglo nastati ak i prije zemljoradnje, kao adaptacija lovakih zajednica. Meutim, osim pripitomljenja psa (vuka), domestikacija drugih ivotinja (male i velike stoke, peradi, itd.) razvila se u suodnosu sa zemljoradnjom, iako postoje naznake o prethodnom "simbiotikom odnosu" izmeu ljudi i nekih ivotinja.

 U tom smislu, prije vie godina ruski povjesniar i antropolog Viktor nireljman (1949) ovako je saeo razvitak stoarstva : 1. U mnogim ranim neolitskim ili ak protoneolitskim zajednicama seljaci su drali stoku jo od poetku : prvo radi prestia, a zatim za poljske radove, obradu plodova (vridbu) i prijevod tereta (ivotinjski izmet pruao je dodatnu korist kao gnojivo). 2. Poslije je potranja za mlijekom i za vunom povedalo vanost stoke. Na Bliskom istoku, u Europi i Africi ivotinjsko mlijeko poelo se konzumirati (prvo u obredne svrhe) od druge polovine 5. tisudlja pr. Kr., ili u sjevernoj Mezopotamiji moda ved od 6. tisudljeda (ako je suditi prema "posudama za mlijeko" u hasunskoj kulturi). Vuna se poela obraivati na Bliskom istoku od 5. tisudljeda, a u Grkoj, Srednjoj Aziji i Sibiru u 43. tisudljedu pr. Kr. 50 3. Za to vrijeme (6.4. tisudljede pr. Kr.) sazrijevali su uvjeti za nomadsko stoarstvo. Prvo se pojavilo (polu)nomadstvo kozara i ovara, u brdskim predjelima Bliskog istoka, a zatim i drugi oblici nomadstva: seljenje stoke izmeu ljetnih i zimskih panjaka, i horizontalno ("meridijonalno" i rjee "radijalno") tjeranje stoke). Nadalje, nireljman je identificirao etiri razloga za prijelaz na nomadsko stoarstvo (dva primarna razloga i dva sekundarna): 1. Porast stanovnitva, manjak zemlje i specijalizacija rada u ranim neolitskim zajednicama motivirali su neke skupine da se presele do ruba plodnih podruja i da se sve vie posvete stoarstvu (to je bio primarni razlog na Bliskom istoku, u Iranu, Baktriji i sjevernoj Kini). 2. Jaanje zemljoradnje i veda potreba za stokom (za poljske radove, presti, itd.) potaknula je same zemljoradnike da dadu svoju stada na ispau zaostalim susjedima (taj je primarni razlog potvren meu Apatanima u sjevernoistonoj Indiji i u mnogih afrikih naroda). 3. Ved formirane stoarske skupine migriraju na prostor drugih zajednica, gdje zbog vedeg bogatstva i/ili vojne premodi postanu referentne grupe potonjih (taj sekundarni modus navodno je doveo do razvitka stoarstva meu Nilotima, Bantuima i drugim narodima istone Afrike, kao i na euroazijskoj stepi). 4. Napokon, nireljman je dopustio mogudnost da su katkad i neke lovake skupine imale stanovitu, ali neveliku ulogu u (sekundarnom) razvitku nomadizma. Korisno je spomenuti i kronologiju pripitomljenja pojedinih ivotinjskih vrsta: o Ovce, koze i svinje stvorili su "simbiotski odnos" s ljudima ili izmeu 11.000 i 9.000 pr. Kr., ili izmeu 9000 i 7000. pr. Kr. (dakle u protoneolitiku, ili u ranom neolitika). Ovce su bile udomadene u gornjoj Mezopotamiji, koze u Iranu; svinje i na Bliskom istoku i u Aziji (Kini). o Goveda su bila pripitomljena malo poslije, i to u razliitim podrujima (na Bliskom istoku, u Indiji i u podsaharskoj Africi). o Domestikacija glavnih vrsta domade peradi trajala je od 6000. do 3000. pr. Kr. (kokoi u Indiji i junoistonoj Aziji oko 6000 pr. Kr., patke u Kini oko 4000. pr. Kr. i guske u Egiptu oko 3000 pr. Kr.) o Magarci su bili pripitomljeni u Egiptu oko 5000 pr. Kr., a konji na eurazijskoj stepi (na sjeveru dananjeg Kazahstana) oko 4000 pr. Kr. o Nije posve jasno kada su ljudi pripitomili deve: no prema razliitim tezama jednogrba deva bila je pripitomljene u Arabiji izmeu 4000. i 2000. pr. Kr., najkasnije do 1400. pr. Kr., a dvogrba deva u Srednjoj Aziji vjerojatno do 2500. pr. Kr. o Dosad su stanovnici peruanskih Anda pripitomili amerike kamelide, ljame i alpake (inae najvede domade ivotinje u Americi do dolaska Europljana). Kao to je pas, na neki nain, simbol paleolitika, tako je i maka simbol neolitika. Pripitomljeni vuk, koji je dopustio da ga (pra)ljudi pretvore u psa, postao je lan ljudske lovake druine, i prema nagonu opora prihvatio ljudsko vodstvo (uvjetno reeno "prijateljstvo"). Maka je pak uspostavila "interesnu vezu" sa ovjekom. Ljudi su u neolitiku poeli skladititi itarice to je privuklo mieve, a mievi su privukli make. Tamanedi mieve, make su se udebljale, i ljudi su imali vie ita. Genetske analize su pokazale da sve dananje domade make potjeu od svega pet divljih maki (vrsta Felis silvestris) koje su ivjele na podruju oko "Plodnog polumjeseca" u ranom neolitiku.

 Iz Bliskog istoka make su stigle i na Cipar. U ciparskom neolitskom nalazitu illurokambos (, "Polje pasa" na ciparskom narjeju), koje datira iz vremena oko 7500 pr. Kr., naen je ukop ovjeka s makom, prvi jasni dokaz o pripitomljenju make. 51 Metalno doba Prvo treba redi da su starije podjele prapovijesti spominjali, nakon kamenoga doba, samo bronano i eljezno doba. Naziv "bakreno doba" za poetno razdoblje u vremenu metala nastalo je poslije, i esto i danas izaziva dvojbe, to je i razumljivo s obzirom na injenicu da je rije o prijelaznom dobu. Zato se kao alternative koriste oznake "kalkolitik" ili jo ede "eneolitik (to bi znailo "bakrenokameno doba"). No problem nije toliko u nazivlju za "bakreno doba" (koje moemo rabiti i dalje), koliko u nepostojanje jedinstvene sekvencije razvitka metalurgije u razliitim dijelovima svijeta. Naime, ne samo da je prijelaz od kamene na metalnu terminologiju bio neujednaen i vieslojan, nego su u nekim podrujima nedostajali stupnjevi u tom prijelazu. Vedi dio Afrike, primjerice, preao je izravno iz kamenog u eljezno doba. S druge strane, osim nekih eskimskih plemena na sjevernoj periferiji, prapovijesna drutva Amerika nikada nisu upoznala metalurgiju eljeza. Slijedi da je uobiajena sekvencija (bakar, bronca, eljezo) prikladna samo za eurazijsko podruju, ali i tu susredemo razliite razvojne situacije i meustupnjeve. Dok je u nekim krajevima jo trajalo bakreno doba, drugdje je ved poela obrada bronce. A razliite razine obiljeavaju i daljnji razvitak bronane (kao i eljezne) tehnologije. Meutim, treba pokuati iznijeti barem neke opde razmjere. I poslije moemo zakljuiti da metal ima i druge znaajke za drutveni razvitak, osim tehnolokih, koje ne ovise (nuno) o jedinstvenosti sekvencije. Bakreno doba Eksperimentiranje s bakrenom rudaom poelo je u Anatoliji i u susjednim dijelovima Azije negdje potkraj 8. i u tijeku 7. tisudljeda pr. Kr. dakle u opdem sklopu neolitika. Samorodni bakar, inae, bio je nairoko poznat u neolitskom svijetu, ali njegova primjena bila je u pravilu ograniena na nakit, igle i druge mal predmete. U toj prvoj fazi bakar se oblikovao udarcima (mekom tehnikom), kao neka vrsta kamena. Sudedi prema nalazima iz Anatolije (atalhyk), toplinska obrada najranije se pojavila na Bliskom istoku. Meutim, zemljoradnike zajednice na balkanskom i karpatskom prostoru takoer su pokazale metalurku inovativnost. Tu se razvila neobino jaka proizvodnja, najede s pomodu tehnike lijevanja, a orue i oruje inilo je ak oko 95% metalnih izraevina. Bakreni predmeti s Balkana (poslije i tehnike) stigle su meu seljake tripoljske kulture na istoku, te preko njih i u kulturne oblasti Srednji Stog-Hvalinsk (budude "kurgansko podruje"). Ipak, prevladavala je stanovita stagnacija, i ukupni kontekst je ostao u pravom smislu (e)neolitski. U isto vrijeme, ili tonije u drugoj polovini 6. i u 5. tisudljedu pr. Kr., metalurgija bakra ved se ustalila na podruju Bliskog istoka i u Iranu (Sialk, Tepe Zage). Kovanje bakra poelo je tada i na jugu Turkmenistana, zacijelo kao kulturni uvoz iz Irana. ini se da su prvi metalni predmeti u Afganistanu i Beludistanu takoer bili iranskoga podrijetla. Lokalna proizvodnja u tim krajevima datira iz 4. tisudljeda pr. Kr. Slijedio je prodor tehnika prema dolini Inda i u Radastan, te povratni utjecaji iz Indije. U drugoj polovini 4. i tijekom 3. tisudljeda pr. Kr., kulturne veze i razmjena iskustava s bliskoistonim sreditima potaknule su razvitak metalurgije i na Kavkazu. 52 Majkopska kultura na Kavkazu, koja se formirala na poetku 3. tisudljea pr. Kr., postala je vano izvorite metalnih izraevina za stepsko stanovnitvo Pricrnomorja i Povolja, tj. za narode iz tzv. "kurganske provincije", koji su u to vrijeme poeli prodirali na zapad. Kurganski prodor na zapad, koji su autori poput Marije Gimbutas (19211994) poistovjetili s govornicima indoeuropskih jezika, moe se povezati s pojavom mlaih bakrenodopskih kompleksa u podunavskobalkanskim krajevima (primjerice s vuedolskom kulturom). Ali metalurgija bakra imala je i dugu autohtonu tradiciju u jugoistonoj Europi.

 Postoji i mogudnost da su neki raniji impulsi iz jugoistone Europe djelovali na nastanak iberijskog metalurkog arita u 4. tisudljedu pr. Kr. (premda se u ovom sluaju u osnovi radi o samostalnoj pojavi). Iberijski centri zatim su uspostavili dodire s Marokom, dok su priblino u isto vrijeme sirijske ili anatolske skupine prodrle u Egipat, donijevi sa sobom tehnike koje su bitno izmijenile lokalne neolitske tradicije. Osim u Egiptu (i u podrujima Sredozemlja), razvitak metalurgije u Africi znatno je kasnio (sve do uvoenja eljeza). Dodue, na poetku 1. tisudljeda pr. Kr., u dijelovima Mautetanije i Nigera pojavio se jedan osobit nain obrade samorodnog bakra. Najranija uporaba metala u Americi takoer je poivala na obradi samorodnog bakra. Na prijelazu izmeu 4. i 3. tisudljeda pr. Kr., na sjevernoj strani Velikih jezera, gdje je istog bakra bilo u izobilju, razvila se tzv. starobakrena kultura (Old Copper Culture). Indijanski majstori rabili su bakar za izradu kopljenih glava, noeva, dlijeta i ila. Metal su oblikovali hladnom tehnikom (udaranjem), a katkad su ga zagrijavali i lomili. Metoda lijevanja u kalupe nije im bila poznata, pa se zato moe govoriti o nekoj vrsti "neolitske" obrade. Metalurgija u pravom smislu poela je u Americi na kraju 2. tisudljeda pr. Kr., i to na podruju Anda, gdje je zlato bilo osnovni metal. Razvitak u Meksiku poeo je tek oko 900 n.e. Srednjoameriki i junoameriki metalurzi obraivali su (osim zlata) i bakar, a u doba Inka i broncu. Meutim, sve do dolaska Europljana, ameriki narodi rabili u metal gotovo iskljuivo za prestine ili obredne predmete, a samo rijetko za izradu orua. Zato je britanski arheolog Stuart Piggot (19101996) zakljuio da su ak i najrazvijenije (mezo) amerike kulture formalno ostale neolitske do kraja. To bi vrijedilo, dakle, za Olmeke, kulturu Teotihucana, Maje, Azteke, pa i za Inke. U mnogim krajevima Euroazije (i u preddinastikom Egiptu) poetna metalurgija bakra imala je slino (prestino) znaenje kao i u Americi. Bronano doba Iako je bakar zbog svoje mekode bio vrlo pogodan za obraivanje, upravo zbog te mekode njegova je primjena u zemljoradnji ili u ratovanju (za izradu oruja) ostala ograniena. Da bi se dobila vrda kovina, prikladnija za takve krute svrhe, trebalo je sliti bakar s drugim metalima i tako proizvesti bronca. Prve bronane legure, s dodatkom arsena ili nikla (u Kilikiji) datiraju iz druge polovine 5. i s poetka 4. tisudljeda pr. Kr. Poslije se proirila prava, tj. kositrena bronca, koja je zauzela kljuno mjesto u ranim civilizacijama Bliskoga istoka i istonog Sredozemlja. Prema jednoj pretpostavci taj se materijal pojavio u podrujima gdje je bilo i bakra i kositra. U zapadnom arealu takvu su se podruja nalazila u Armeniji i u jugoistonoj Arabiji. Drugdje je trebalo uvoziti ili prvu ili drugu sirovinu, pa je bronca u pravilu bila skupocjena. Mogla su je praviti samo 53 drutva koja se ved dosegla stanovit razvojni prag, te koja su mogal razmjenjivati viak vlastite robe za uvoz nunih sastojaka. Slijedi da su uspjene zemljoradnike zajednice, ak i u krajevima rudom siromanima, preuzele vodstvo u bronanom dobu. Primjeri iz Mezopotamije, Egipta, Krete i june Grke dobro to ilustriraju. Vjerojatno su isti imbenici djelovali u razvitku indske civlizacije. U kineskom sluaju, uspjena zemljoradnja u dolini ute Rijeke, moda uz neke zapadne poticaje preko Sibira, pokrenula je bronanododnu civilizaciju Shng () u 18. stoljedu pr. Kr. Dodue, starokineska predaja govori o bronaanim predmetima jo u vrijeme prvobitne dinastije Xi (), koja je prema tradicionalnoj kronologiji nastala na kraju 3. tisudljeda pr. Kr. Osim toga, stanovit utjecaj mogle su imati drevne veze s jugom. Naime, obrada ne samo bakra, nego i bronce, poela je u junoj Kini i u dijelovima jugoistone Azije ved oko 3000 pr. Kr. Ipak, smatra se da je drutveno znaenje tih novina na jugu bilo razmjerno slabo, prvenstveno zbog oteanih uvjeta u vlanim tropskim sredinama. eljezno doba Prvi eljezni predmeti potjeu iz Irana, jo iz druge polovine 6. i iz 5. tisudljeda pr. Kr.

 Potkraj idudeg tisudljeda eljezo je bilo poznato takoer u Egiptu. U vedini sluajeva radilo se o meteoritskom eljezu. Meutim, negdje na kraju 4. ili tijekom 3. tisudljeda pr. Kr., prava crna metalurgija poela je u sjevernim planinama Anatolije. eljezo se vjerojatno najprije proizvelo kao nusproizvod, jer se eljezna rudaa koristila u procesu taljenja bakra. Cijena mu je poetku bila vrlo visoka, ak etvrdeset puta via od cijene srebra. Osim toga, lokalni su vladari u Anatoliji pokuavali zabraniti izvoz. Premda su Hetiti u 15. stoljedu pr. Kr. nauili njegovu obradu (do zavidne kakvode), u njihovo vrijeme proizvodnja "crnog metala" ostala je ograniena. Neki autori smatraju da su zbog vojnih razloga uvali tajnu nove kovine, a moda su imali i objektivne potekode u samoj proizvodnji. Nekada se mislilo da su ideoloki razlozi stvorili odbojnost prema eljezu, bududi da je dolazilo iz stranih krajeva i nije bilo povezano s podvizima bogova ili predaka kao to je bila bronca (i bakar). U svakom sluaju, ira primjena poela je tek nakon 12. stoljeda pr. Kr., po svoj prilici zahvaljujudi migracijama sa sjevera koje su zahvatile itavo istono Sredozemlje i dokonale hetitsku vlast. Otad je eljezo, jedan od najedih metala na Zemlji, umnogome "demokratiziralo" metalurgiji u zapadnoj Euroaziji. U Africi i Kini iroka proizvodnja datira iz druge polovine 1 tisudljeda pr. Kr., a u Americi u 1. tisudljedu n.e. eljezo su upoznali i Eskimi Ideoloke ili duhovne epohe (ili razvitak) ... visoko razvijene srednjoamerike kulture bile su formalno "neolitske" u starosvjetskom smislu da su koristili kamen ili kremen ili opsidijan za otrice.. (Stuart Piggott) Piggott je pogodio jednu kljunu misao, premda ju je vrlo blago izrekao, vjerojatno da ne bi se sukobio s pokuajima u njegovo vrijeme da se napusti dugogodinja usredotoenost na starosvjetsku arheologiju. Piggott je nedvojbeno imao iroke svjetske nazor, ali ipak nije mogao zanijekati da tehnoloke epohe nisu nuno podudarne s ideolokim (idejnim), ili duhovnim epohama. 54 Tehnologija, ukratko, nije sve i mogude je stvoriti visoko sloeno drutvo na neolitskim osnovama, o emu svjedoe drutva Maja, Azteka i Inka. Ideoloke ili duhovne epohe, dakle, slijede vlastiti razvitak. I isto tako demo nadi da i vrlo tehnoloki vrlo razvijena drutva, mogu zadravati ideoloke elemente, koji seu do kamenoga doba. Dakako, ti se elementi redefiniraju i poprimaju nove sadraje. Ideoloke i duhovne epohe, opdenito je teko vremenovati no mogude je donekle vidjeti vezu s oblicima organizacije drutva, s kojima se blie povezani, nego s pukom tehnolokom osnovom. Taj faktor bit de vaan i u odreivanju pojmova poput civilizacije, poglavarske vlasti, itsl.. 4. Prapovijest govori o sebi (simbolski izraaji) Primjeri simbolike, ili "umjetnosti" (kako se najede oznauje) nedvojbeno su najjasnije potvrda pojave "bihejvioralne modernosti" u prapovijesti, dakle (kako je bilo naznaeno) oblika ponaanja koji de karakterizirai suvremene ljudi. Simbolika, u ovom smislu, ukljuuje razliite manifestacije, a njezin je najopdenitiji izraz ljudski jezik koji omoguduje da sistematiziramo i prenosimo iskustva da bismo se mogli kolektivno adaptirati svom okoliu i odravati drutvene interakcija. Stoga je ta problematika kljuna za tematiku prapovijesnih drutava. Dakako, moe se pretpostaviti da su stanovite razine simbolike postojale odavno, pa tako i od samoga nastanka nae vrste. Tzv. "manuporti", barem iz vremena Homo erectus-a, kao i oblici standardizacije u izradi orua i slino, ukazuju na simbolske dimenzije jo u epohi prije pojave nae ljudske vrste. No svi ti indikatori simbolikog razmiljanja vrlo su slabi u usporedbi s "eksplozijom" nepobitnih znakova na poetku gornjega paleolitika. Uobiajeno je opisati tu "eksploziju" kao "umjetnost", pa i mi moemo rabitii tu oznaku, iako moramo biti svijesni da je zamisao o "umjetnosti" kao neke posebne sfere djelatnosti vie proizvod kasnijih svjetonazora. Naime, kada razmiljamo o prapovijesnoj umjetnosti zapravo je trebamo shvatiti tek kao sustavno simboliko izraavanje, odnosno kao svojevrsni jezik ili pismo prapovijesti.

 U nedostatku drugih "pisanih" izraza, prouavanje te umjetnosti je jedini nain kojim moemo pokuati "proitati" prapovijest iz vlastite perspektive. Otkride prapovijesne umjetnosti Na neki nain zvui paradoksalno da je prapovijesnu umjetnost trebalo "otkriti". Naime, iako je bilo potrebno pronadi, identificirati i esto rekonstuirati predmete tzv. pokretne umjetnosti, barem je dio crtea u spiljama (koje su se posjedivali), kao i na otvorenim stjenama ostao viemanje vidljiv od vremena kada su nastali. I doista, ljudi su odavno znalo za te crtee, i tovie odnosili su se prema njima na nain koji je moda evocirao njihovu svrhu. Primjerice, godine 1458. papa Kalist II. zabranio je panjolcima da vre obrede u spiljama u kojima su prikazani konji, a u 14. ili u 16. st. n.e. ruski pravoslavni redovnici ili svedenici smatrali su potrebnim da stave znak krdanskog kria preko mezolitskog ili neolitskog petroglifa amana na obali Onjekog jezera. Dakako, iako je narod tu i tamo prepoznavao te likove iz prolosti, nije jasno je li nain na koji se odnosio prema njima odgovarao doista odgovarao svrsi zbog kojih su nastali. Je li, recima lik na Onjegi doista oznaavao "amana" ili "avla"? 55 Zna se, primjerice, da je tzv. "Div" ili "Prostak" (engl. rude man) iz krede u mjestu Cerne Abbas u Dorsetu sve do novije prolosti sluio kao pomagalo za plodnost (bilo je preporueno da ene koje nisu mogle zanijeti prespavaju na falusu "Diva"). Meutim, ni do danas nije sasvim ni pravi, ni svrha, pa ni tono vrijeme nastanka tog (vjerojatno) prapovijesnog lika. Da bi se tonije poelo itati simbolika i vlastiti jezik prapovijesti trebalo je prvo utvrditi uopde pojam prapovijesti, i to kako smo vidjeli se dogodilo tek na poetku 19. stoljeda. I u istom stoljedu konanu otkrili su se i prvi predmeti prapovijesne umjetnosti, tonije umjetnost iz europskog paleolitika. Smatra se da je prvi takav predmet bio pronaen 1827./1829. u Velikoj spilji Bize (Grande Grotte de Bize) u junofrancuskoj pokrajini Aude. Rije je o rogu jelena s uklesanim evronima. Zatim 1860. godine francuski paleontolog douard Lartet (1801-1871) otkrio je rog s uklesonom glavom medvjeda. Objavio je crte tog nalaza idude godine i to je zapravo bio prvi priznati primjerak prapovijesne (paleolitske) umjetnosti. Prvu ljudsku figuricu, djelomini kip ene, pronaao je 1864. Paul Hurault Marquis de Vibraye (1809-1878) blizu mjesta Laugerie-Basse u Doronji. Zbog neprikrivene golotinje, nazvao ju je Vnus impudique ("neskromna", ili "bestidna Venera"), i to u sarkastinom smislu u odnosu na poznate antike odnosno klasine prikaze Venere, koja skriva svoje golo tijelo. U zadnjem dijelu 19. fond prapovijesnih pokrenih umjetnina znatno se povedao, osobito zahvaljujudi marljivom radu francuskog arheologa douarda Piettea (18271906) i drugih ranih istraivaa. Radilo se, dakako, najede o predmetima iz francuskog gornjeg paleolitika, upravo na temelju kojih se poela definirati predodba o najstarijoj prapovijesnoj umjetnosti. I sve dok su ti predmeti izgledali vie-manje jednostavni ili "neuki", nije bilo teko prihvatiti ih kao radove drevnih ljudi. Meutim, pravi je ok izazvalo novo otkride slika na stjenama u sjevernopanjolskoj (kantabrijskoj) spilji Altamira, koje su radikalno utjecali na prijanja shvadanja o umjetnikim dometima paleolitskih ljudi. Pria o Altamira danas je ved vrlo poznata. Sve je poela jo 1868. kada je pas lovca Modesta Peresa pronaao otvor u spilju, to je nakon nekoliko godina ponukao jednog lokalnog zemljoposjednika i ljubitelja starina da poblie razmotri spilju. Bio je to Marcellino Sanz de Sautuola (18311888). Santuola je zapoeo svoja istraivanja 1875. godine, no tek je 1879. vidio znamenite crtee, zbog kojih je Altamira postala poznata. Tonije, te je crtee prva ugledala njegova tada osmogodinja kdi Maria. Dok je njezin otac kopao po podu spilje, Maria je poao sama u razgledavanje i u jednom trenutku izvikula ved famoznu frazu "Gledaj Tata volovi" (Mira, Papa, bueyes!). Sautuola je brno kopirao prikaz ivotinja, meu kojima su prevladavali bizoni, i konano 1880. objavio

svoje rezultate. Ali reakcija znanstvenika bila je u poetku krajnje skeptina. Smatralo se da su crtei iz Altamire predobri. Nije se vjerovalo da su paleolitski ljudi mogli stvoriti takve umjetnine, pa se smatralo da je Sautuola ili podvalio krivotvorinu, ili da je bio rtva neije podvale. U najboljem sluaju, smatralo se da su slike u spilji nacrtali Kelti, ili rimski vojnici. Tada vodedi autoriteti poput Gabriela de Mortilleta i prapovjesniara milea Cartailhaca (1845-1921) kategoriki su odbijali prihvatiti Altamiru kao djelo prapovijesnih ljudi. 56 Meutim, nakon otkrida drugih spilja sa slinim crteima u Francuskoj (La Mouth, Pair-non-Pair, Les Combarelles), prihvatila se i Altamira ali tek poslije Sautuoline smrti. Iako su primjeri iz europskog paleolitika, poput crtea naenih u Altamiri i poslije u drugim mjestima uglavnom na "Frankokantabrijskom" podruju, postali gotovo sinonimi prapovijesne simbolike, daljnji tijek istraivanja potvrdio je da je u gornjem paleolitiku dolo do procvata umjetnosti diljem svijeta. Istina, oblici te umjetnosti variraju i spiljski crtei nisu svuda prisutni. Naime, u nekim krajevima prevladavaju primjeri pokretne umjetnosti. No u Africi, ne raunajudi razliite crtee i rezbarije iz vremena prije gornjeg paleolitika ili ak iz vremena Homo erectus-a, prvi primjeri jasne figurativne umjetnost stari su najmanje oko 30.000 godina (u Nambiji), u Indiji najstariji prikazi iz Bhimbetke (u dravi Mahya Prade) mogli bi biti takoer oko 30.ooo godina stari, i isto vrijedi za najstarije primjere iz Australije (uzevi u obzir problematinost datiranja petroglifa u Jinmiumu na oko 75.000 godina). Pa ipak, u nastavku razmotrit demo prvo europske i neke euroazijske. Pokretne umjetnine i umjetnost na stjenama Prema trenutanom izraunu, samo na podruju zapadne Europe, i to samo za gornji paleolitik, zasad ima oko 10.000 primjera pokretnih umjetnina. Rije je o razliitim gravurama na komadima kamena, obino kamenim ploama, na kosti ili roga, ili pak o izraenim predmetima (malim kipovima, utilitarnim predmetima sa umjetnikim dodacima, itd.) Rasprostranjenost tih predmeta nije ujednaena. Negdje su rijetki, a negdje ih ima u golemom broju. U mjestu Parpall na istoku panjolske naeno je dosad ak 5.034 (prema novom podatku 7.514) kamenih ploica s gravurama , u spilji La Marche (opdina Lussac-les-Chteaux u sredinjoj Francuskoj 1.512, u spilji Enlne u francuskim Pirenejima oko 1.100, u Gnnersdorfu u rajnskom podruju Njemake oko 500, itd. Osim toga, na podruju Srednje Europe (eke, Slovake, Austrije, Maarske) gotovo sva umjetnost iz paleolitika ulazi u kategoriju pokretnih umjetnina. Umjetnost na stjenama, ili kako se esto naziva "parijetalna umjetnost" (fr. art parital), koja ukljuuje i spiljske crtee i petroglife na otvorenim stjenama (fr. art rupestre, engl. rock art), prevladavala je u gornjem paleolitiku na ogranienom podruju Europe, iako se od mezolitika, osobito u obliku petroglifa, rairila po golemom i Europe i svijeta. Statistika za gornji paleolitika vrlo jasno ukazuju na prostornu koncentraciju parijetalne umjetnosti. Konkretno, dosad je u Francuskoj otkriveno ukupno 147 spilja ili stjena s crteima, u panjolskoj 130, u Italiji (sa Sicilijom) 25, u Portugalu 3, i po jedna lokacija u Bosni i Hercegovina (Badanj kod Stoca), Rumunjskoj (Cuciulata) i moda u Hrvatskoj (Siniida spilja kod Brinja). Zatim, ako pogledamo konkretno Frankokantabrijsko podruje, dosad je evidentirano oko 56 lokacija u francuskom Prigordu odnosno Doronji, 30 u francuskim Pirenejima i ak 87 u kantabrijskoj panjolskoj od Asturiasa do Navarre. Dakako, neki ti lokaliteti imaju tek nekoliko crtea, dok ih neki imaju na stotine. Prednjae Lascaux s oko 600 slika i gotovo 1500 gravura, i zatim Spilja Trojice brade (Trois Frres) s oko 1500 primjera. U nekim lokacijama pokretne umjetnine nalaze se zajedno s parijetalnim primjercima. Ali postoji i zanimljiva specijalizacija. Primjerice, u spilji Enlne, u kojoj ima i tragova ognjita i koja je spojena sa Spiljom trojice brade, gotovo nema zidnih crtea ili gravura, ali zatim ima mnotvo pokretnih umjetnina. Ista takva dvoj57 nost postoji u francuskim Pirenejima izmeu Spilje krave (La Vache) i Niaux, koja se nalaze jedna nasuprot druge u uskoj dolini. U Spilji krave ima tragova ognjita i pokretninih umjetnina, ali nema ukraenih stjena, dok u Niaux nema tragova boravka, ali zato je ta spilja prepuna crtea.

Rekonstukcije prikaza Nema sumnje da je golem utjecaj na nau predodbu o paleolitskoj umjetnosti imaju Henri Breuil, koga smo ved vie puta spomenuli. Naime, Breuil je poeo preslikavati spiljske crtee jo od samog poetka 20. stoljeda, kada je bio jo vrlo mlad ovjek (1900. u spilji La Mouth i 1902. u Altamiri). Tehniku koju je koristio u prvom dijelu 20. stoljeda ukljuivala je izravno preslikavanje. Preko crtea bi se poloio papir i zatim bi Breuil precrtao to je mogao prepoznati. Poslije je mjerio i koregirao svoje crtee i na kraju ih objavio (nekada poslije mnogo godina). Upravo Breuilov golem utjecaj je doveo do toga da danas mnogo ved vrlo poznate slike, koji su standardni dio udbenikih prikaza, doivljavamo i tumaimo preko Breuilovih rekonstrukciju. Meutim, Breuil su slike sadravale i subjektivni element. Naime Breuil je vjerovao da parijetalne slike odraavaju "lovaku magiju", pa je u tom smislu katkad iskljuivao crte koje je smatrao suvinima i traio prepoznatljive anatomske detalje. Danas, kao prvo, tehnike rekonstrukcije su mnogo razvijenije, a izravno se preslikavanje smatra nedopustljivom, zbog mogudnosti unitavanja uzorka. I isto tako uzimaju se u obzir sve crte. Drugim rijeima smatra se da i crte, mrlje, ogrebotine, itd. koje je Breuil smatrao suvinima (ili "parazitskim") prenose odreeno znaenje. tovie, istraivai poput Alexandera Marshacka uveli su i tehniku promatranja primjera paleolitskih znakova i umjetnina pod mikroskopom. Starost slika Datiranje paleolitskih slika nije lak posao, i dok se pokretne umjetnine mogu katkad datirati prema slojevima u kojima su naeni, ili evenutalno prema organskom materijalu (ako je rije, primjerice, o kodanoj materiji), isto je tee u sluaju prikaza na stjenama. Stoga se dugo vremena pokuavalo datirati parijetalna umjetnost ili prema asocijacija s predmetima naenim u spilji, ili prema stilovima prikaza. Tek je u poslijednje vrijeme, kada se doznalo da dio pigmenta u slikama sadri ugljen, uvedeno izravno datiranje. Meutim, tu je problem, to datiranje ugljena, recimo prema metodi 14C daje maksimalnu mogudu starost slike, a ne nuno i njezinu stvarnu starost. No i ta je metoda bitno utjecala na spoznaje. Primjerice, dokazalo se da najstarije slike iz spilje Chauveta, koja je bila istraena tek 1990-ih godina, datiraju od prije 30.000 godina! Datiranje slika iz Chauveta promjenilo je i dugodinja shvadena o napredovanju stilova u umjetnost. Naime, primjeri iz Chauveta su bili tehniki odlini, bili su zasad i najstariji utvreni primjeri. S druge strane, neki su istraivai, kada je rije o vrednovanju stilova, spomenuli i problem "amaterizma". Drugim rjeima nisu sve slike koje su naene djelo vrhunskih umjetnika. Neke su moe radovi poetnike, a neke bi mogle biti igrarije djece. U tom smislu, tehnike slabije izvedene slike ne moraju se nuno interpretirati kao odraz starijih ili "primitivnijih" etapa. Treba uzeti u obzira i razvitak tehnika: boja, odnosno pigmenata koji su se koristili, i orua za rad. Koliko je poznato, paleolitski umjetnici u zapadnoj Europi koristili su samo pet boja: crvenu, utu i smeu koju su dobivali od okera, crnu najede od ugljena, i bijelu od kaolinita. Boja se nanosila 58 na stjene ili druge predmete katkad prstima, ali vjerojatno i nekom vrstom kista. A za vrlo este siluete ljudskih ruku, najvjerojatnije se brizgala iz usta umjetnika ili osoba koji su ostavljali te otiske. Sadraj prikaza to se slikalo? to se tie parijetalnih prikaza, nema sumnja da su meu prepoznatljivim likovima prevladavale ivotinje, i to najede konji i bizoni. Prema Leroi-Gourhanau, od ukupno 2,260 analiziranih parijetalnih slika, 610 prikazivale su konje i 510 bizone. Rijei su prikazi pragoveda (ili turova), jelena, kozoroga, riba, ptica, mamuta, nosoroga, medvjeda, velikih maaka, dabara, kukaca, itd. Jedno vrijeme se smatralo da su ljudski prikazi rijetki. Meutim, danas znamo da to nije sluaj. Samo u La Marche imamo oko 115 prikaza ljudi. esti su oblici koje su bili oznaeni tek kao "antropomorfni", tj. koji su imali komponente koje su podsjedali na ljude, i napokon postoje i nekoliko "kompozitnih" likova poluljudi-poluivotinje (najpoznatiji

su tzv. "arobnjaci" iz Spilje trojice brade i iz Spilje Gabillou). Pa ipak, najedi se i na stjenama, a takoer esto na predmetima pokretne umjetnosti, pojavljuju crte i znakove koje ne moemo sasvim shvatiti. Bilo je pokuaja da se neki ti znakovi objasne kao skradene slike predmete: strelica, kuica, toljaga i esto spolnih organa. U tom smislu je Breuil uveo naziv tektiform za oblike nalik na kuice ili kolibe, a Leroi-Gourhan je poslije te iste znakove pretumaio kao enske simbole. Meutim, u novije vrijeme pojavila se zamisao da bi se moglo raditi o ideogramima, a ne o simbolima konkretnih predmeta. tovie, neki su istraivai ukazali na stanovite slinosti nekih znakova, sa najstarijim sustavima pisanja u irem Sredozemnom podruju i drugdje. To je dovelo do zamisli da bi moda znakovi na stjenama i predmetima koji se postojano ponavljaju u vie-manje istom obliku mogli predstaviti neki rano rano pismo, ili neko "predpismo". Tumaenja O tumaenjima demo vie govoriti poslije, no zasad treba navesti samo neke opde smjernice: Jo na kraju 19. st. istraivai poput de Mortilleta bili su skloni milju da paleolitske umjetnike izraze nemaju neko osobito znaenje. Smatrali da je rije jednostavno o estetici, o umjetnosti radi umjetnosti. Poslije, u prvom dijelu 20. st., glavna je tvrdnja bila da je rije o "lovakoj magiji", to se pokuavalo dokazati na temelju etnografskih analogija iz Australije i drugih dijelova svijeta. Navodno je bila rije o stanovitom obliku "simpatine magije", koja je trebala poboljati izglede za lov. Kada se pokazalo da prikazane ivotinje ne odgovaraju stvarnim ivotinjama koje su ljudi lovili i jeli, ipak su istraivai dalje tvrdili da se radi o lovakoj umjetnosti. Primjerice, slike lavova trebali su nekako lovcima prenositi snagu i mod tih ivotinja. Poslije se na temelju usporedbi s umjetnosti Sana ili Bumena razvila razvila teza o amanskoj funkciji barem spiljske umjetnosti. U tom smislu, crte, toke i drugi nejasni oblici bili su protumaeni kao posljedice halucinacija i stanja transa, dok su ivotinje bile viena kao "ivotinje-duhovi" koji pomau amane. Slijedili su interpetacije o kultovima plodnosti, ili pa je tako svaka debela ivotinja, ili svaka figurica debele "Venere" bila zamiljena kao trudna. Potonje se neto poslije i u tzv. "pornografskoj tezi" o prapovijesnoj umjetnosti. 59 Napokon, prve pomake od etnografskih analogiji uinili su sredinom 20 st. Annette LamingEmperaire i Andr Leroi-Gourhan, koji su umjesto etnografskih analogiju poeli statistiki obraivati scene. U odnosu na spiljske crtee, Leroi-Gourhan je na kraju razvio svoju tipologiju o vrstama ivotinja koji su bili povezani s pojedinim dijelovima spilja. Podijelio je ivotinje u etiri skupine: grupa A predstavljao je konj (30%), grupa B bizon i pragovedo (30%), grupa C jeleni, kozorozi i mamuti (30%) i grupa D (10) dabri, velike make i nosorozi. Kada je te grupe usporedio s topografijom spilja, ispalo je da 90% ivotinja iz grupe A i B koncentirano u sredinjim zonama, vedina ivotinja iz grupe C nalazi se blizu ulaza spilja ili bono od sredinje zone, i ivotinje iz grupe D nalaze se u tamnim krajnjim dijelovima spilja. Leroi-Gourhan je nastavio svoju analizu i uoio dualizam izmeu konja i bizona, koje su opdenito najede ivotinje. Bizone je zamislio samo simbole ena (to je oito bilo poprilino nategnuto), a zatim je podijelio znakove naene u spiljama na "tanke" ili "muke" znakove i na "pune" ili "enske znakove. Laming-Emperaire je u poetku slijedila slinu shemu, ali je na kraju prihvatili totemsko gledanje na konje i bizone, koji su navode predstavljale povezane klanove. Scene u sredinjim dvorama spilja zamislila je kao prikaze kreacijskih mitova. Primjeri parijetalnih crtea i gravura U nastavka demo pregledati nekoliko najpoznatih, najtipinih ili pak iznimnih primjera parijetalnih crtea i gravura, kroz koje prapovijest "govori o sebi". Opdenito se moe zakljuiti da se parijetalni izraaj razlikuje od "pokretnih umjetnina", i to barem na dva bitna naina. Prvo, za razliku od pokretnih umjetnin, parijetalni izraaji su trajniji. Pokretni predmeti bre nestaje lake se lome, razbijaju, gube, itd., i to nerijetko tijekom samo jednoga ili u najboljem sluaju nekoliko

ljudskih narataja, dok crtei i gravure na stjenama mogu trajati tisudljedima. To osobito vrijedi za spiljske primjere, koje su za razliku od vanjskih parijetalnih izraaja (konkretno petroglifa), u pravilu zatideni od utjecaja prirodnih elemenata. tovie, u nekim sluajevima, prirodni elementi mogu ak pomodi da se ouvaju, recimo kada neki odron zemlje ili slina pojava zapeati ulaz u spilju i tako zatiti crtee i od atmosferskih utjecaja i od eventualno destruktivnih djelovanju ljudi. No razmjerno velika trajnost partijetalne umjetnosti nije samo vrlo zgodna okolnost za dananje istraivae prapovijesti. Znakovito je da su se u mnogim dijelovima svijeta iste spilje ili stijene oslikavale kontinuirano tijekom vie stoljeda i na frankokantabrijskom podruju, primjerice, tijekom nekoliko desetaka tisudljeda. Zbog te tendencije, moglo bi se pretpostaviti da su spilje i stjene poprimile stanovito "sveto" znaenje, u smislu odnosa ljudi prema prostoru, ali i prema prolosti. Naime, kada govorimo o "svetom" znaenju ne moramo to nuno povezati sa sferom religije ili boanstvenosti, iako je ta veza izriita u vedini poznatih primjera. No u irem smislu pojam "svetosti" moe se odnositi i na svaki siguran i postojan sadraj ivota, koji pomae ljudima da se integriraju u njihov svijet, u drutvu, u povijest (ili prapovijest), itd. I to nas dovodi do druge bitne razlike izmeu parijetalnih izraaja i pokretnih umjetnina. Parijetalni izraaja, po svemu sudedi, odraavaju kolektivne misli, osjedaje i potrebe u dugom vremenskom hodu, dok to ne mora biti sluaj u primjeru pokretnih umjetnina. 60 Dakako, tono je a neke pokretne umjetnine mogu poprimiti i kolektivne znaajke. One mogu povezivati zajednice putem razmjene, ili zbog kakve funkcije u obredima. Ali one isto tako mogu posluiti potrebama pojedinaca, dok je malo vjerojatno da su barem u prvim epohama prapovijesti pojedinci mogli monopolizirati parijetne izraaja. Gornjopaleolitska parijetalna umjetnost Odmah treba ponoviti da se izraz "umjetnost" (i pojam "umjetnina") u nastavku koristi opdenito za sve crtee i gravure koje demo razmotriti, iako su neki ti izraaji po svemu sudedi imali smisao i funkciju koji bi se teko mogao odrediti kao "umjetniki" Pregled demo zapoeti primjerima iz Francuske i panjolske, koji su ujedno i najstariji u prolosti. Dvije spilje na tom podruju zasluuju posebnu pozornost. I njih demo prodi od dvorene do dvorane, odnosno od galerije do galerije. Rije je o spiljama Chauvet (Chauvet-Pont-d'Arc) u okrugu Ardche (Rhne-Alpes) i o spilji Lascaux u francuskoj Doronji. Zatim demo iznijete neke zanimljivosti, ili teme iz drugih spilja na Zapadu, uz neke krade preglede njihovih sadraja. Potom slijede primjeri gornjopaleolitske parijetalne umjetnost izvan spilja, odnosno u drugim podrujima svijeta. I tu demo podi od primjeri koji su na stanovit nain najblii frankokantabrijskim izraajima (Dolina rijeke Coa u Portugalu, Kapova i Ignjeteva spilja na Uralu). Zatim demo razgledati izbor najstarijih crtea ili gravura na stjenama u Indije, Americi, i u drugdje, premda se mora redi da se vedina tih primjera ne odnosi na gornji paleolitik, nego na mezolitsko, neolitsko ili kasnija kulturoloka razdoblja (koja demo pokuati saetno predstaviti poslije). Chauvet Spilja Chauvet nalazi se u junoj Francuskoj, u dolini rijeke Ardche (u regiji Rhne-Alpes). I jedno od najvanijih znaajki ove spilje, osim njezinog vrlo vanog sadraja, polazi od injenice da je bila otkrivena tek sredinom 1990-ih godina. Trojica francuskih istraivaa, Jean-Marie Chauvet (po kojem je spilja dobila ime), liette Brunel i Christian Hillaire, sluajno su je otkrili 18. prosinca 1994. godine. Zatim je slijedila serija pravnih zavrzlama i sporova pko prava na koritenja i opisa spilje, koji su bili razrjeene tek 1998., kada je Francusko ministarstvo kulture dopustilo danas vodedem francuskom autoritetu za spiljsku umjetnost, Jeanu Clottesu, da dovede ekipu strunjaka u Chauvet. To kasno otkride, dakako, omogudilo je da se u daljnjoj analizi primjene najnovije tehnike iz struke, i da se spilja Chauvet zapravo bolje obradi od gotovo svih prije otkrivenih lokaliteta na frankokantabrijskom podruju. I ne samo to! Koristedi nove metode datiranja crtea, utvrdilo se da su najstarije prikazi u Chauvetu

nastali prije 30.000 godina, to je bio zasad najstariji datum na itavom frankokantabrijskom podruju, i vjerojatno i u svijetu. Dakako, arheoloki materijal u spilji pripada razliitim slojevima od najstarijih faza orinjake kulture, preko razdoblja gravetijenske kulture do magdalenskog razdoblja. Lascaux Spilja Lascaux, blizu mjesta Montignac u Dorogni nedvojben je najpoznatiji ukraena spilja, eventualno uz Altamiru, u frankokantabrijskom podruju. Otkrili su je 1940. etvorica djeaka u potrazi za izgubljenim psom (to je slino sluajnom otkridu Altamire). 61 Starost crtea i gravura procjenuje se na izmeu 18.000 i 15.000 godina, to bi odgovaralo solitrejskom razdoblju i starijem magdalenskom. Spilju je prvo opisao Hnri Breuil, i zatim Andr Glory (19061966), koji je prebrojio ukupno 1.433 grafikih izraaja (danas se taj broj procjenjuje na 1.900). Ukupna podna povrina spilje je 250 m2, to je manje, primjerice, od spilje Chauvet (koja ima duina od oko 500 m). Zbog mnogobrojnih viebojnih crtea, spilja je stekla nadimak "sistinska kapela prapovijesti". Zbog svoje glasovitosti spilju su tijekom godina posjedivala velika mnotva turista, a taj ljudski kontakt utjecali je na promjenu njezine unutranje atmosfere, to je dovelo do propadanja crtea. Iz toga razloga spilja je bila zatvorena za javnost, meutim oko 200 metara od nje bila je izgraena viamanje vjerna kopija, koja je bila slubeno otvorena 18. srpnja 1983. godine. Izbor drugih primjera gornjopaleolitske parijetalne umjetnosti Arcy-sur-Cure Cosque Marsoulas Los Casares Maltravieso Pair-non-Pair Gargas Abri du Poisson Cussac Grotte Margot la Pileta Pech Merle Foz Coa El Castillo la Mouthe Ekain Badanj Bara-Bahau Bernifal Combarelles Grotte du sorcier Niaux Trois Frres Altamira Grotte des Fadets Laugerie-Basse Rouffignac Tuc d'Audoubert La Marche Font-de-Gaume Gabillou

 Kapova spillja Bdeilhac Gnnersdorf Akakus (uglavnom poslije paleolitika) Siniid spilja (jo upitno) Parijetalna umjetnost mezolitika i neolitika Bhimbetka Pedra Furada Gobustan Ignatjevska spilja Val Camonica Donja Kalifornija (Sierra de San Francisco) Ubirr (Australija) El Cogul Tassili n'Ader (franc. Tassili n'Ajjer) Tibesti Valltorta Zalavruga Alta Sjeverska pisanica Tomska pisanica Astuvansalmi Kanozero Sydney Kasna prapovijest (bronano doba, ili starija tehnoloka razdoblja izvan Europe Baga Zarja Beli (Cres) Sajmaluu-Ta Sulekska pisanica Val de Merveilles Tanum Twyfelfontein Brdo Brandenberg Hua Shan Freemont Kondoa Primjeri pokretnih umjetnina Pokretne umjetnine, kao i parijetalna umjetnost, takoer prenose znaenja, ali u pristupu tom problemu moe se iznijeti teza da su pokretne umjetnine, za razliku od grafikih prikaza u spiljama ili na stjenama na otvorenom, vie okrenute prema pojedincu ili barem uoj (obiteljskoj) zajednici, nego prema irem rodu, plemenu ili narodu. Takva teza proizlazi iz injenice da su pokretne umjetnine po samoj definiciji prostorno nefiksirane, to dovodi do toga da su i vie izloene nestanku ili odbaivanju, ukoliko ih pojedinci osobno ne uvaju, ukoliko im se ne odrava ili obnavlja vrijednost iz narataju u narataj, itd. Opdenito moemo redi da su pokretne umjetnine "fluidnije" i vie ovisne ovisne o sluaju nego to su parijetalni izrazi. I osim toga moemo pretpostaviti da su primjeri pokretne umjetnosti koji su se zadrali do danas, pa tako u drugom smislu potvrdili svoju trajnost, esto bili iznimi. Naime, ljudi koji su se trudili urezati likove ili grafike znakove u komade kosti, slonovae ili kamena, ili koji su te tvrde materijale klesali, zacijelo su pravili mnogo vie umjetnine u lakim medijima poput drveta ili koe. Ne moemo znati omjer, primjerice, izmeu broja umjetnina pravljenih u drvu i broja pravljenih u kosti ili kamenu, ali je po svemu sudedi bilo mnogo izraavanja u drvu i u drugim lakim medijima,

koji se nisu odrali do danas. No znai li to da su izraaji u teim medijima imali neku iznimnost i onda kada su nastali. Drugim rijeima, je li svojedobna vanost neke pokretne umjetnine odreena prema njezinom fizikom materijalu, to bi znailo da je ono to se ouvalo do naih dana bilo vano i onda kada je nastalo. Ne nuno! To moda stoji za neke figurice ivotinja i ljudi iz kamen ili slonovae koje su stigli do nas s jakom patinom zbog vie narataja rukovanja, to svjedoi o njihovoj vrijednost za drutva u kojima su nastali, ali imamo i vrlo mnogo kamenih ploica s crteima koji su vie puta precrtavani i napokon baene na pod spilja u kojima su naene. Takvi su primjeri ploice iz panjolske spilje Parpall i francuske spilje La Marche. Za dananje istraivae te su ploice fascinantne, jer na njima moemo vidjeti i lica ljudi iz kamenoga doba. Ali ini se da autori tih prikaza nisu im pripisivali trajnu vrijednost. Neki su autori sugerirali da bi ploice iz nalazita kao to Parpall i La Marche mogle biti tek "studentski pokusi" u nekim likovnim akademijama gornjega paleolitika. Vrste pokretnih umjetnina Prvi kriterij za razlikovanja pokretnih umjetnina odnosi se na praktinu korisnosti. Je li rije o ukraavanju predmeta utilitarne namjene (recimo bacaa koplji ili druge vrste oruja ili orua), ili o neutilitarnim izraajima kao to su kipovi ivotinja ili crtei na kamenim ploicama. I kada se utvrdi da umjetnina nije (vjerojatno) imala neku praktinu namjeru, treba se vratiti tezi iznijetoj na poetku ove teme i stupnjevati mjeru do koje je okrenuta prema pojedincu ili prema iroj zajednici. Konkretno, kategorija koju moemo oznaiti kao "nakit" najvie je usmjerena na pojedincu. Nakit nose u pravilu pojedinci i radi se o vrsti predmeta koja je stoga, barem prividno, usko vezana za osobu koja je nosi. Relativnost zamisli Dakako, spomenite su kategorije (utilitarnost, stupanj osobnosti) relativne, jer mada je, recimo, nakit prividno najosobnija vrsta pokretne umjetnine, njegova vrijednost je esto i drutvena. Bogatstvo 63 nakita nerijetko potvruje vanost osobe u drutvu, i osim toga vrsta nakit moe odrediti i pripadnost drutvu. Pripisivanje vrijednosti kljuni je problem u pristupu pokretnoj umjetnosti iz prapovijesti. Teza s kojom smo poeli ovu temu je logina, ali i diskutabilna. Upravo je zato i iznesena. Parijetalna umjetnost pogotovo u spiljama na ijim su stjenama ljudi crtali ili urezivali znakove nekoliko tisuda godina lako se moe povezivati s potrebama integriranja vedih drutvenih zajednica, ali i pokretne umjetnine, premda su manje trajne, mogu barem posredno svjedoiti o irim vezama u drutvu. Zajednitvo stila, vjebanje toga stila (eventualno na kamenim ploicama), izraavanje ideoloke ikonografije svoga drutva, a napokon i mogudnost razmjenjivanja pokretnih predmeta koji odraavaju drutvene vrijednosti, sve redom pomae u integriranju i ljudi i manjih zajednica u ire drutvene cjeline. U nastavkom demo razmotrite neke primjere pokretnih umjetnina iz gornjopaleolitske Europe. Zatim u posljednjoj temi razmotrit demo tipine umjetnina s ljudskim likovima. Pokretne umjetnine nepraktine namjene gravirane ploice Po broju, ini se, ovakvih je primjera najvie ouvano iz gornjega paleolitika. Rije je o razliitim motivima urezanim na kamenim ploicama (obino od vapnenca), ili na komadima kosti ili roga odnosno slonovae. Kao i u sluaju parijetalne umjetnost, neki se motivi mogu jasno prepoznati (likovi ivotinja ili ljudi), dok su drugi nejasni, i moda imaju neko simboliko znaenje. Nije jasno kakva se vrijednost pripisivalo tim predmetima. U lokacijama gdje je najvie pronaeno, ini se da su te ploice odbaene nakon to su bile gravirane, ili su nove gravure urezane povrh prijanjim. Zbog toga se ini da su to bili obini pokusi, ili moda razibrige, koje nisu imale neku trajniju vrijednost. No mogude je da im je vrijednost bila obredna u trenutku kada su nastale, i da je njihovo odbacivanje ili unitavanje poslije obreda bila logina, jer je svaki nov obred zahijevao bi novu plou (ili ploe). To bi objanjavalo i zato se toliko mnogo ploica nalo u odreenim lokacijama, recimo u spilji

Parpall u pokrajini Valencije u panjolskoj, ili u spilji La Marche u Francuskoj. To su mogle biti ili obredbe lokacije, ili alternativno kako je bilo sugerirano mjesta nekih "umjetnikih kola". Imamo graviranih ploica i iz najstarijih razdoblja prapovijest, no najvie je ih ouvano iz solitrejskog i magdalenskog vremenskog i kulturnog razdoblja. Parpill U ovoj spilji naeno je dosad ukupno ak 7.514 ploica, od kojih se najstarijih pripisuju ranom solitrejskom razdoblju. Uglavnom se radi o graviranim ploicama, iako ima nekih primjera crtea s uporabom pigmenata. La Marche i Enlne Kao i Parpill, spilje La Marche i Enlne istiu se po grafikim izraajima na kamenim ploicama. U prvom sluaju, najvie su pozornosti privukli portreti ljudi iz paleolitika koje smo razmotrili u prijanjem predavanju (v. podsjetnik desno). Enlne je pak najpoznatiji po tzv. velikoj ploi, na kojem se nalazi i scena koju neki istraivai tumae kao prikaz spolnog ina. Pokretne umjetnine nepraktine namjene nakit Kategoriju nakita odredili smo kao osobit oblik umjetnina koji je osobito usmjeren na pojedinca. 64 Dakako, nakit esto ukljuuje samo povrno modificirane prirodne predmete (koljke, ivotinjske zubi), iako to ne mijenja nuno njezino potencijalno simboliko znaenje (odnosno sadravanje neke poruke). S druge strane, ak i prirodno modificiranje moe zahtijeva vrlo vrlo velik trud. Primjerice, procjenjuje se da je za izradu jednog bisera iz slonovae bilo potrebno oko 45 minuta rada a u gravetijskom nalazitu u Sungiru u Rusiji bilo je naeno ukupno oko 3500 takvih bisera. Nakit je poznat jo iz srednjega paleolitika, tj. ako bi bilo tono (kao to je vjerojatno) da su koljke probuene u spilji Blombos na Jugu Afrike bile povezane u ogrlice ili sline vrste nakita. Meutim u gornjem paleolitiku pojavljuje se i okrugle ploice iz kosti ili slonovae, tzv. rondele, koji su moda imale i neko kolektivno identifikacijsko znaenje za pojedince koje su ih nosili. Pokretne umjetnine nepraktine namjene skulpture Prve skulpture su se takoer moda pojavile ved u srednjem paleolitiku, tj. ako su figurice poput tzv. "Venere iz Berehat Rama" doista bile oblikovane (pra)ljudskim rukama. Dakako, prve vrlo jasne skulpture datiraju od samoga poetka gornjega paleolitika, tj. u Europi iz orinjakog razdoblja. U kategoriju skulptura moemo ukljuiti i likove ivotinja i ljudi, kao i drugih predmeta koje moemo ili jasno prepoznati ili barem zakljuiti da su imali neko simboliko znaenje. Potonje se odnosi na sluajeve kada je, primjerice, neka kost oito svijesno izrezbarena, ali ne moemo utvrditi njezin figurativni predloak, ili eventualno redi da je bila dio nekog praktinog orua. No govoriti tada o nekom simbolikom znaenju ne mora uvijek biti tono. Mogude je jednostavno da ne poznajem predloak prema kojem je takav predmet bio izraen, ili ne poznajem orue iji je bio dio. Na idudim slajdovima prikazat demo neke tipine primjere, a neke druge demo prikazati u nastavku, u vezi s tematikama ukraenih utilitarnih predmeta i ljudskih likova. Dodue, bit de nekih poklapanja, jer je katkad teko razlikovati je li neki predmet bila samostalna skulptura ili dio atlatla ili druge vrste oruja ili orua. Muki i enski likovi (lovci i venere) U sklopu ove teme pregledat demo slijedede podteme. Najstariji figure ljudskih likova (Venera iz spilje Fels, ovjek-lav, venera iz Galgenberga ili Fanny) Najpoznatije "venere" (Willendorf, Laussel, Brassempouy, Doln Vstonice, Lespugne, Maljta, Moraviany,) Razmjenska uloga enskih figura: razvitka profilnog lika ene od primjera slinih prikazu na ploici iz spilje des Fadets u Francuskoj, do primjera u Njemakoj (Gnnersdorf, Peterfels) te do krajnje apstrakcije u sklopu poljskoga magdalenijena (Wilczyce).