Veleposlanik Beki: Moju intervenciju u raspravi elio bih zapoeti jednom ilustracijom, koju nisam imao namjeru spominjati

jer je rije o gotovo marginalnoj pojedinosti, ali oko koje se - najvie zbog neurotine atmosfere u kojoj Hrvatska ivi - razvila ak i neka povrna medijska polemika. Naime, ceremonija sveanog potpisivanja hrvatskog Pristupnog ugovora sa Europskom unijom signalizirala je alosno stanje, tonije, insuficijentnost hrvatske kulturne diplomacije i, uope, promocije zemlje, odnosno, kako se to popularno naziva brendiranja Hrvatske u europskoj javosti. Nije, naime, svejedno kako svijet percipira Hrvatsku, pogotovu u takvim posebnim, sveanim trenucima, kao to je potpisivanje Prstupnog ugovora. Nedostatak promiljene strategije, pa ni postojanja bilo kakvog kompetentnog tijela koje bi trebalo planirati i brendirati Hrvatsku, ilustrira, dakle, injenica da je za sveano potpisivnje Pristupnog ugovora Republike Hrvatske sa Europskom unijom (koji, nesumnjivo, spada meu nekoliko kljunih dogaaja u hrvatskoj politikoj povijesti !) premijerka Kosor, potpuno samostalno i privatno odluila da taj dokument potpie s perom koje joj je poklonio Sveti otac, Papa. To joj se uinilo zgodnim, simbolinim gestom, kojim se, valjda, htjela zahvaliti Svetoj stolici na podrci Hvatskoj u borbi za njenu samostalost, odnosno, prilikom meunarodnog priznanja nae zemlje. Meutim, iole kompetentnija, politika i strateka analiza, odmah bi pokazala da - uz duno potovanje Svetoj stolici za njeno dranje u vrijeme meunarodnog priznanja Hrvatske obznaniti svijetu kako Hrvatska svoj Ugovor s EU potpisuje Papinim naliv-perom, jest velika politika pogreka, da ne kaem glupost. Europska Unija utemeljuje se na demokratskim vrijednostima graanskog drutva i njegovoj svjetovnoj tradiciji, inaguriranoj filozofijom Prosvjetiteljstva i idealima Francuske revolucije. Mnoge velike i utjecajne zemlje lanice EU su protestantske i rezervirane prema Svetoj stolici, a u Europskom parlamentu vode se ustre rasprave o pitanjima (pobaaj, genetska istraivanja, manjine drugaije seksualne orjentacije, pedofilija itd) o kojim Sveta stolica ima ili konzervativna stajalita ili se djela pojedinih njezinih predstavnika bitno razlikuju od javnih proklamacija. Politiki protivnici hrvatskog samostaljenja godinama su tvrdili da je samostalna i suverena Hrvatska i nije drugo do rezultat vatikansko-njemake zavjere, pa je potpisivanje Pristupnog govora papinim naliv-perom bila jedna politiki nezgrapna gesta, koja - samo sretnom koincidencijom dogaaja (financijska kriza u Grkoj, odnosno, burna rasprava na Summitu EU oko naina rjeavanja ove krize !) nije izazvala negativne ili - to je jo gore posprdne komentare na raun Hvatske. A njih je ipak bilo, iako zbog samog potpisivanja Ugovora o pristupanju, a ne zbog naliv-pera kojim je stavljen potpis nae premijerke na ovaj povijesni doument. Britanski su listovi, primjerice, s tipino ironinim smislom za humor, postavili pitanje:Hrvatska s entuzijazmom pristupa Europskoj Uniji. to to Hrvati znaju a mi ne znamo? Rijeju, po mom skromnom miljenju, nedopustivo je bilo da premijerka Kosor samostalno i ex privata, bez konzultacija s MVPEI, s koalicijskim partnerima u Vladi (pa i s oporbom!), odnosno, politikim lobistima i PR-ovcima, donijeti jednu simboliku, ali politiki osjetljivu odluku. Umjesto takvog politikog voluntarizma, ja se zalaem za smiljenu, organiziranu i sustavnu politiku, gospodarsku i kulturnu promociju zemlje, u razdoblju koje preostaje do formalnog ulaska u EU ali, dakako, i poslije toga, kako bi se Hrvatska primjereno predstavila svojim partnerima u Europskoj uniji, odnosno razbila neke klieje i derogirajuu percepciju koja u njoj vlada u Europi, i to - najvem dijelom - zbog nae vlastite nespretnosti, bezidejnosti i opeg lamperaja.

Dozvolite da iznesem jo jednu, inae, nejavnu, internu pojedinost, vezau za navedeni sluaj potpisivanja Pristupnog ugovora s EU, papinim naiv-perom. im je ta premijerkina namjera bila objavljena u tisku, ja sam - zgroen ovom odlukom i iskreno zabrinut zbog moguih politikih i civilizacijskih konzekvencija, na najvie instance poslao prijedlog da se, mjesto papinim naiv-perom, govor o ristupanju EU potpie s originalnim perom Slavoljuba Penkale, velikog hrvatskoga izumitelja koji je 1910. u Zagrebu imao tvornicu od 850 radnika, koji je suraivao s Edisonom i koji, simboliki gledano, predstavlja upravo onu vrstu Hrvatske kakvu Europa oekuje i eli i oeuje u svojim redovima: naprednu, industrijaliziranu, kreativnu, inovativnu. Ali moja zamisao nije prola, jednostvno, nije bilo nikakvog odjeka. A imali su mjesec dana vremena da se organiziraju... Eto to je jedna mala anegdota o tome kako funkcionira ulturna, pa i politika promocija Hrvatske Ja imam 18 godina iskustva kao rvatski veleposlanik i u tom razdoblju radio sam na mnogobrojnim projektima kulturne promocije Hrvatske, ali sve individualno, na temelju, lastitih ideja i entuzijazma Od Odjela za kulturu MVPEI, zahvaljujui osobnom zalaganju i entuzijazmu gospoe Weber, u nekoliko prilika dobio sam skromnu financijsku pomo, a sve drugo sam morao odraditi sam, dosno, uz omo privatnih sponzora i donatora. Znate li tko je uredio kulturni centar Hvatskog veleposlanstva u Rabatu, u Maroku? Bonjaki iseljenici, ina, bivi zagrebaki studenti, koji su pred ratnim stradnjima izbjegli u Maroko jo 1992. Oni suHvatskom veleposlanstvu dali 10 000 eura za ureenje Kulturnog centra. A sad dozvolite da - osim osobnih iskustava i izraza osobne frustracije, zbog svega to sam bio prisiljen proivljavati iznesem neka razmiljanja na vioj razini uopavanja, o problemu javne i kulturne diplomacije te tzv.brendiranja nacije. Pri tome moram poi od injenice da u sklopu Diplomatske akademije MVPEI ve desetak godina ivo raspravljamo o ranim aspektima javne diplmacije, pa tako i o pitanju brandiranja nacije. Sve je, zapravo, poelo kada je Simon Einholt, moda najvei svjetski strunjak za brendiranje nacije bio na jednom seminaru Diplomatske akadeoije o javnoj diplomaciji, prije desetak godina kada smo s njim imali prilike o tom fenomenu opirno raspravljati, pa i polemizirati. Tom sam prilikom, naime, s Einholtom upao u konceptualnu polemiku o samoj biti brendiranja nacije, koji je on, kao pokreta i glavni urednik istomenog londonskog asopisa (Branding of the Nation) usrdno branio i promovirao.

i u ijem istoimenom asopisu imam ve gdinama ast biti lanom urednitva, da najvei imali smo priliku u Dubrovniku s njime raspravljati, pa i polemizirati i ve tada ja sam s njim upao u jednu polemiku oko toga to znai brendiranje nacija. to je brend? Brend je oznaka za robu. Znai nacija je roba. U krajnjoj liniji, ako smo svi individualno zadueni za promociju zemlje, mi smo roba. to je kulturna diplomacija? Kulturna diplomacija je u kategorijalnom sustavu neoliberalnog kapitalizma oblik stvaranja kulturne supremacije, kulturne hegemonije, ali u slubi ne drave kao to se ovdje u nekoliko navrata spomenulo, nego kapitala. A to je javna diplomacija? Ona je javna i transparentna zato to neoliberalni kapitalizam i njegova ideologija kae neemo vie vodit ratove, nego emo trgovati. Trgovina zamjenjuje ratovanje. To je veliki napredak u povijesti civilizacije. Ali kako se onda evo, i to posebno kaem zbog naih njemakih domaina i prijatelja koji su ovdje, to znai onda javna diplomacija kao oblik prevladavanja neprijateljstava u svijetu, uspostave meunarodne suradnje i tako dalje. To znai, na primjeru grke, da jednom narodu velike i jeftine kredite da bi ti kupovao tvoju

robu, da mu jeftino proda, a onda kad se on duboko zadui zbog svoje kratkovidnosti, onda ga proglasi divljakom i pijancem koji je sve rastroio. To je onda javna diplomacija i to je onda stav medija takve zemlje koja popljuje grke zato to nisu znali da se ponaaju i nisu znali se tedljivo odnosit prema jeftinim kreditima koje su dobili od njemakih i francuskih banaka. Znai, smatram da sva ova, sve tri kategorije, nevjerojavatno vane u suvremenom svijetu, da one spadaju i da ih se mora gledati kao kategorije neolibrealne strategije kapitalizma koji pred naim oima se uruava. I to znai molima vas konkretno, na hrvatskom, na razini hrvatske, brendiranje Hrvatske. Mi prisustvujemo kulturnoj katastrofi u Hrvatskoj. Evo, kolegica iz instituta za meunarodne odnose pokazala mi je jednu studiju iji je naslov Afirmiranje ili Animiranje privatnog sektora u kulturi. Ali upravo taj problem, ja ne znam to pie u studiji, nisam je itao, vjerujem da je vrlo ozbiljna i vrijedna studija, ali u praksi kad gledam to je animiranje privatnog sektora u kulturnoj promociji Hrvatske donijelo, to je jedna nacionalna katasrofa. Kolega neto iz austrijskog centra je govorio o tome. to vi imate u ovom asu u Hrvatskoj kao kulturnu promociju zahvaljujui angamanu lokalnih zajednica, upanija, gradova opina i tako dalje? Imate jednu podjelu, mislim pojednostavljeno naravno govorei, na sjeverni dio Jadrana koji na najkiastiji nain promovira K und K nostalgiju gdje vrhunac tog kulturnog kretenizma se odvija u Rijeci, pardon u Opatiji gdje potomci barkarijola, sluga, konobara i sobarica oblae kostime svojih nekadanjih petanskih tajkuna i bekih velmoa i preetavaju se Opatijom na sramotu nas hrvata koji pretendiramo da neto vie vrijedimo nego da se maskiramo u bive imperijalne vlasnike i tajkune u Opatiji. Na drugom dijelu, u junom dijelu Dalmacije imamo renesansu najprimitivnijeg stvaranja nove nepostojee historije gdje lokalne zajednice, upanije izmiljaju neke tradicije koje nikad nisu postojale, to je najgore, na dan kada je u Arapskom zalijevu jo jedna otmica piratska izvrena mi u Metkoviu slavimo brodsku regatu i veselimo se i slavimo svoju pirateriju kao nacionalnu vrijednost za koju najvii dunosnici koji su prisutni toj manifestaciji kau eto to su nae nacionalne vrijednosti s kojima mi idemo u Europu. Dakle, naa tradicija je povijest naeg piratstva. S tim mi idemo u Europu. I to je kao veliki na doprinos. Jedna od najstranijih stvari su isto izmiljanje ove, tog fenomena, manifestacije udije. Te udije su kao to znate krini put Isusov koji je doista postojao kao folklorna tradicija u nekoliko mjesta. Sada je to postala jedna opehrvatska manija. U svim mjestima gdje nikada to nije bila tradicija se ljudi presvlae i maskiraju u rimske legionare, u Isuse koji padaju, vrite po podu, prevru se kao da imaju epilepsiju. To je neto strano to se dogaa u Hrvatskoj. I to sve lano. Izmiljanje jedne nove povijesti, jedne potpuno nepostojee tradicije. Dakle, mi u tom svijetu kad treba brendirati naciju, mi se vraamo stvarno u kameno doba kulture, u najgori mogui ki da bi zadovoljili interese lokalnih gostioniara, ne znam ovih restoratera, turistikih i lokalnih zajednica, privatnih iznajmljivaa soba i onih koji prodaju na gradele i zasmruju cijela ta mjesta sa smradom od sardela na gradele. S time zavravam.