Bertha Dudde, br.

8707, 24 i 25 Prosinac 1963

BOŽIĆ (1963)

Sa zahvalnošću i radošću se trebate sjećati Mog rođenja na Zemlji, jer to je bilo djelo neizmjerne ljubavi i (sa)milosti za
vas, time je za vas upaljeno svjetlo koje vam je trebalo osvjetliti put iz mračne duhovne noći... time se za vas ljude
ispunio/završio period najdublje beznadežnosti i počeo novi razvojni period... Bio vam je pripremljen put koji je ponovo
vraćao k Meni... I taj put vam je Svojim životnim primjerom pokazao čovjek Isus, Koji je tu misiju preuzeo iz ljubavi
prema Meni i prema vama, Njegovoj paloj braći... Jer On Mi je želio vratiti Moju djecu, koja su već vječnostima bila
udaljena od Mene i koja su ginula u najdubljoj nesreći.

Ljudski omotač Isus(a) nastanjivala je duša svjetla, biće koje je jednom bilo emitirano iz Mene, biće koje Mi je bilo
predano u ljubavi, i koje je ostalo uz Mene kada se mnoštvo pra-stvorenih duhova odmetnulo od Mene... Ta se duša krila u
djetetu Isusu, i čudo za čudom svjedočilo je već za vrijeme Njegovog rođenja o Božanskom duhu koji je nastanjivao to
djetešce... Međutim, i Isus je morao započeti Svoj zemaljski život isto kao i svaki drugi čovjek, bio je rođen iz Marije,
djevice, koja je bila sasvim čista tako da je na svijet mogla donijeti Božansko djetešce bez da se ogriješila... A Isusova duša
se morala nastaniti u čistom tijelu, jer sam se Ja Sâm htio nastaniti u Njegovoj ljudskom vanjskom omotaču, i zbog toga je
Njegovo tijelo bilo i ostalo čisto i bezgrešno, jer iako je neprestano bio napadan od bića tame koja su Ga htjela navesti na
pad, On im se suprotstavljao, i sve nečisto što je prianjalo uz Njegovu dušu kroz svoju ogromnu ljubav je na taj način
izbavio; On se odupro svim kušnjama i sve neduhovno, što mu je tlačilo tijelo -jer živio je u ovom materijalnom svijetu-, je
'produhovio', On ga je učinio podatnim željama Svoje duše, jer bio je pun ljubavi, a ljubav pobjeđuje sve, i najvećeg
neprijatelja. Čovjek Isus morao je prije toga dovesti do sazrijevanja sve još nezrele supstance koje su prianjale uz tijelo, tek
tada sam se Ja Osobno, Vječna Ljubav, mog-ao/-la nastaniti u Njemu, i tek tada je veliko djelo milosti moglo biti
privedeno kraju, djelo koje je On želio izvršiti zbog grijeha cijelog čovječanstva...

Kad sam se Ja spustio na Zemlju rođenjem Isusa, Moj duh bio je u Njemu, jer je materijalno tijelo u sebi sadržavalo
potpunu/savršenu dušu, koja je time bila iskreno sljubljena (= u savezu) sa Mnom, i Ja Osobno sam Se kroz Njega mogao
izražavati... I prilikom Njegovog rođenja su se događale stvari koje vi želite uvrstiti u područje legendi, ali koje su se
uistinu dogodile, jer potpunom/savršenom duhu je sve moguće... Ali malo je onih koji su doživjeli ta čuda 'na' djetetu
Isusu, oni čija su srca bila puna ljubavi i koji su u djetetu Isusu prepoznali obećanog Mesiju i koji su Ga obožavali... Isto
kao što su i ljudi koji su dolazili u Njegovu blizinu, ljudi čija srca su bila nečista, u Isusu gledali/vidjeli samo jedno dijete
ne različito od ostale dijece... Međutim, najčešće su u Njegovu blizinu dolazili ljudi koje Mu je dovodio njihov duh, koji
su osjećali čudo koje se dogodilo te noći, i koji su Ga obožavali, jer su u Njemu vidjeli/prepoznali obećanog Mesiju.

A to je bilo najveće čudo svih vremena, koje se nikad neće ponoviti, da Sâm Bog dolazi na Zemlju i da se nastanjuje u
(jednom) djetetu. Jer, ljubav je došla na Zemlju, djete Isus je bilo puno ljubavi, jer velika ljubav prema nekada palome,
nesretnome, ponukala Ga je na to da obuče tijelo i da napokon izbriše (= otplati) pra-grijeh, koji je baš od strane ljubavi
jedino i mogao biti izbrisan, jer se sastojao baš u grijehu protiv ljubavi. I to djelo je izvršio čovjek Isus time što je iz Svoje
ljubavi dao Svoj život, time što je prinio najveću žrtvu koju je ijedan čovjek na ovoj Zemlji ikada prinio i koju će ikada
prinijeti... da se On Sâm odrekao sveg svjetla i sve snage/moći, koja je bila Njegova svojina kroz ljubav koja je
boravila/bila... da je On usred mračnog svijeta kao samo čovjek patio i umro najmučnijom mukom na križu...

(25 Prosinac 1963) Isus... biće iz sfere svjetla... dobrovoljno se ponudio za tu misiju, da kao čovjek prođe ovom zemljom i
da izvrši djelo okajanja, neshvatljive patnje i boli, kako bi pomogao paloj braći.

Ljubav je ispunila sva bića koja su proizišla iz, i ostala uz Mene, nakon što se Lucifer okrenuo od Mene sunovraćujući
time sa sobom u ponor bezbroj duhovnih bića... I Isusova ljubav je bila tako jaka, da Mi je željela 'izvršiti okajanje' zbog
neizmjernog prekršaja protiv Mene, njihovog Boga i Tvorca, protiv Same Vječne Ljubavi. I tu Ljubav, koju Mi je Isus
prinio, Ja sam primio kao Njegovu žrtvu, jer ju je prinijela ljubav i jer je jedino putem ljubavi pra-grijeh mogao biti
otplaćen/obrisan... I tako je biće svjetla koje je uzelo tijelo poput ostalih ljudi, hodalo zemljom, opterećeno teškim
zemaljskim tijelom, koje je za to biće koje se nalazilo u svjetlu i slobodi, predstavljalo okove, koje je duša doživljavala kao
izuzetno mučne/tegobne. Ali On je kao čovjek morao prevaliti zemaljski put, jer je Svojim bližnjima trebao poslužiti kao
primjer, kako bi Ga slijedili. Morao se boriti sa istim slabostima i opiranjima koji prirodno opterećuju svakog čovjeka, jer
se trebalo osloboditi svih slabosti i mana kroz vlastiti rad na duši... Čovjek Isus nalazio se usred zemaljskog/materijalnog
1
svijeta, na području koje je pripadalo Mome protivniku, i za dušu iz carstva svjetla bilo je duplo teže postići svoj cilj u
ovom mračnom području, oduprijeti se svim sotonskim kušnjama koje su Ga trebale navesti na pad, i djelovati na sve
neduhovno u tijelu i u okolini, jer i Njegovo tijelo je bilo žestoko pritiskano (= u neprilici) od ne(sa)zrelog duhovnog,
kome se Isusova duša nije odupirala, jer je On u Svojoj mudrosti spoznao da je i to duhovno željelo biti oslobođeno, i
Njegova ljubav je neprestano bila spremna pomoći svemu što je još bilo nesretno. Njegova duša je neizrecivo patila kroz
svoju okolinu, ona je bila naviknuta na slobodu, svjetlo i ljubav i time i najviše blaženstvo/sreću, a ovdje se nalazila u tami,
sputana tijelom, i u okolini lišenoj/bez ljubavi. I tako je i Njegov životni put još od djetinjstva bio stanje patnje, kroz koje
je On otplatio/okajao vrlo mnogo krivice/duga Svojih bližnjih... sve dok na koncu nije prinio veliku 'žrtvu-pokajnicu’,
dajući Sâm Sebe za pra-krivicu svih ljudi sadašnjice, prošlosti i budućnosti...

Nikada vi ljudi nećete moći shvatiti/obuhvatiti ovo djelo milosti, jer niti jedan čovjek svjestan završetka ne bi bio u stanju
na sebe uzeti takvu mjeru/količinu muke, jer Njegov kraj Mu je neprestano bio pred očima i spriječavao Mu je radost; On
je osjećao kao čovjek i proživljavao je i sve strahove koje su Mu prouzrokovale misli o onome što predstoji. I On je
izdržao do kraja, ljubav u Njemu, prema Meni i prema svemu neotkupljenom/nespašenom neprestano se povećavala i
davala Mu snagu za sprovođenje Njegovog djela milosti... Ja Sâm sam Ga na taj način mogao skroz prožeti/prosvjetliti, Ja
Sâm sam u Mome pra-biću bio prisutan u Njemu, i Ja sam dakle bio Onaj Koji je otplatio sagrešenje ljudi, jer ljubav je bila
ona koja je Isusu dala snagu da pati i da umre na križu, kako bi ljudi bili spašeni, kako bi bila izmirena velika pra-krivica,
koja je jedino putem djela ljubavi mogla naći pravedno izmirenje, kakvo je na križu izvršio čovjek Isus.

AMEN