PIGMENTI

Rije boja oznaava dva pojma. Prvi, optiki pojam, oznaava fizikalne osobine svjetlosti, tj. osjeaj kojega u oku stvara svjetlost emitirana iz nekog izvora ili reflektirana s neke povrine. Drugi pojam oznaava tvar koja ima svojstvo prekriti i oboji druge tvari. Gdje nema svjetlosti, svi nam se predmeti ine crni, a kad su osvijetljeni, razlikujemo njihove boje. Svjetlo je elektromagnetsko zraenje isto kao i radio ili TV valovi. Nae oko iz velike skale elektromagnetskih valova registrira valne duine 400-700 nm (nm je oznaka za nanometar, 1nm= 10-9 m). Suneva svjetlost sastoji se od niza boja koje ine spektar. Svjetlosni titraji odre ene valne duine izazivaju u naem oku podraaj koji osjeamo kao uto, crveno, zeleno itd. Obojenost neke povrine moemo shvatiti kao svojstvo materije da razlae bijelu sunevu svjetlost, odre ene elektromagnetske valove apsorbira, a druge reflektira i ti izazivaju u naem oku doivljaj boje. Bijela boja povrine znai potpunu (ne zrcalnu, ali ravnomjernu) refleksiju, crna potpunu(ne apsolutnu, ali ravnomjernu) apsorpciju. Crvena povrina apsorbira valove svih boja spektra osim crvenih, koje reflektira pa je i vidimo crvenom. Doivljaj boje nije uvijek uzrokovan apsorpcijom i refleksijom svjetla. Boja plavog neba i veernje crvenilo posljedica su disperzije svjetlosti na sitnim kapljicama vode ili sitnim kapljicama praine. Snijeg, eer... izgledaju nam bijelo jer se svjetlo disperzira na kristalnim plohama sitnih kristala od kojih se te tvari sastoje. U slikarstvu boja je glavno sredstvo izraavanja i najvaniji element slike. Boja je fizikalna mjeavina veziva i pigmenata s dodacima koja ima svojstvo bojanja, pokrivno ili transparentno, povrine na koju je nanesena i povezivanja s njom. Pigmenti su obojeni prah, netopljivi su u vodi, vezivima i otapalima. Sitne estice pigmenata disperzirane su u vezivu i vidljive pod mikroskopom za razliku od bojila ije su estice topljive i toliko sitne da su nevidljive. Najfiniji pigmenti prolaze kroz sito s 16.000 oica / cm2. Osnovno svojstvo pigmenata je obojenost ( boja, kroma) koju vezivo mora to manje mijenjati. Vezivo ne smije mijenjati kemijska svojstva ni valersku vrijednost (franc. valeur = vrijednost, svjetlina boje) pigmenata. Za slikarske svrhe biraju se pigmenti prema svojstvima koje preferira odre ena slikarska tehnika. Na primjer, transparentni pigmenti koriste se za akvarel i lazurne premaze u drugim tehnikama. Pigmenti otporni na alkalije (luine) moraju se koristiti u fresko tehnici. Vezivo pigmenata i podloga trebaju to manje utjecati na promjene boje pigmenta i na njihova kemijska i fizikalna svojstva kako bi slici osigurali autentinost, vrstou i trajnost . Kroz povijest slikarstva odre ena razdoblja bila su ograniena u izboru pigmenata. Najstariji pigmenti upotrebljavali su se u obliku u kojem su na eni u zemlji. Prije 2ooo godina p.n.e. bili su u upotrebi kreda, zelena zemlja, okeri, umbra, crna boja od pougljenjenih ostataka drva ili kostiju. Ljudi kamenog doba oslikavali su svoje spilje ovim zemljanim bojama (obojenim zemljama- veinom utom, crvenom i sme om) koje su nalazili u svojoj okolini. Upotreba metalnog oru a omoguila je upotrebu pigmenata dobivenih usitnjavanjem prirodnih minerala i ruda. U bronano doba u Egiptu (2ooo-1ooo p. n. e ) koriste se azurit, malahit, auripigment, realgar, cinober. Ovi minerali obra eni usitnjavanjem, ispiranjem i sedimentacijom, koristili su se stoljeima.

U Egiptu su se proizvela prva dva sintetika anorganska pigmenta - egipatsko plava i olovno bijela. Egipatska plava je imala iroku primjenu, ali je nestala iz palete izme u 2. i 7. stoljea. Olovno bijela bila je jedini bijeli pigment u tafelajnom slikarstvu, osim krede koja nema dovoljnu pokrivnost i snagu bojenja, sve do otkria cinkovog bjelila poetkom 19. stoljea i titanovog bjelila poetkom 20. stoljea. Rimljani su otkrili grimiz, indigo, verdigris koji nastaje korozijom bakra. Stoljeima je grimiz (purpur) smatran simbolom najvee moi i dostojanstva. Samo su rimski senatori, carevi, kardinali i kraljevi smjeli nositi purpurno obojena odijela. Purpur se dobivao iz sluzi to ih iz posebnih lijezda izluuje vrsta morskog pua s istonih obala Sredozemnog mora. Od 12000 pueva dobiva se 1,4 grama purpura. Ova paleta slikarskih boja koristi se do 13. stoljea, nakon ega je znatno proirena. U upotrebu dolaze organski pigmenti kao, kraplak (iz korijena biljke bro) i vermilion kojeg su dobili alkemiari iz sumpora i ive. Vermilion je svjetliji i pokrivniji od minerala cinabarita. Ova crvena boja imala je veliki efekt na sve tonalitete srednjovjekovne palete. Ultramarin su tako er dobili alkemiari iz lazurnog kamena lapis lazuli koji slui kao ukras i spada u poludragulje. Poslije 14. stoljea slikarska paleta ostaje gotovo nepromijenjena do otkria pariko plave 1704. godine. Pariko plava je zamijenila azurit i skupi prirodni ultramarin. Napuljsko uta 1750. godine zamijenjuje olovno-kositreno utu koja se u srednjem vijeku uglavnom upotrebljavala, uz od davnina poznati otrovni auripigment (engl. oripiment,) uti arsenov blistavac. U 19. stoljeu otkriven je veliki broj anorganskih i organskih pigmenata. Kemija boja bila je izme u 1860. i 1920. god. u industrijskom i znanstvenom pogledu najvanije podruje kemije. Prirodni ultramarin je 1828. godine zamijenjen umjetno proizvedenim ultramarinom. Me u najznaajnije novo otkrivene pigmente spadaju kromovi, kadmijevi i kobaltovi pigmenti- kromovo uta, kadmijevo uta, kobaltno plava, kobaltno uta. Kombinacijom utih pigmenata s pariko plavom dobivala se zelena boja. Viridijan je dobiven tek 1838. godine.

Klasifikacija nekih drevnih pigmenata BOJA NAZIV

bijela kreda; bjelilo gips kaolin; kineski kaolin olovna bijela kotano biijela (kalcinirane kosti ivotinja) crna iz ulja lampe biljno crna (drveni ugljen) ivotinjsko crna (iz slonove kosti zagrijavanjem zraka) piroluzit uta oker (svjetlije boje) sijena (tamnije boje) auripigment crvena hematit bez pristupa MnO2 hidratizirani oksid eljeza, Fe2O3 . n H20 As2S3 Fe2O3

KEMIJSKI SASTAV
CaCO3 CaSO4.2H2O Al2Si2O5(OH)4 2PbCO3.Pb(OH)2 uglavnom Ca3(PO4)2 ugljik ugljik ugljik

vermilion; cinober minij realgar zelena malahit zelena zemlja verdigris (sintetiki) plava azurit egipatsko plava (sintetika) ultramarin; lazurit; lapis lazuli

HgS Pb3O4 AsS CuCO3. Cu(OH)2 Fe hidrosilikat sa silikatnim primjesama Al i Mg bazini bakrov acetat razliitog sastava 2CuCO3.Cu(OH)2 CuO.CaO.4SiO2 (?) S2- ion uklopljen u aluminosilikat

1856. godine proizvedena je prva sintetika organska boja iz katrana kamenog ugljena, a 1868. god. alizarin crvena. U 20. stoljeu otkrivene su titanova bijela, kadmijeva crvena itd., kao i veliki broj znaajnih organskih pigmenata kao hanza, ftalocijanin, kinakridon i t d. Kemijski sastav pigmenata, vrijeme njihove proizvodnje i upotrebe, kao i veliina pigmentnih estica ( umjetnici su ih u starim vremenima esto proizvodili i usitnjavali sami pa su imali grublje estice) daju uvid u starost slikanog djela i u njegovu autentinost. Za analizu se odvoji sa slike mrvica boje promjera 0,5-1 mm (u 50-100 tisuinki grama boje dananjim metodama moderne instrumentalne analize moe se dokazati prisutnost elemenata koji izgra uju pigmente). Boja se stavi u sintetiku smolu koja se nakon stvrdnjavanja izbrusi. Povrina izbruska sadri sloj boje. Promatranjem pod mikroskopom mogu se prepoznati ne samo pojedine pigmentne estice, nego se moe dobiti uvid u tehniku slikanog sloja. Danas postoje nedestruktivne metode kojima se mogu otkriti detalji nevidljivi golim okom na svim povrinama, a ne samo na slici. Ove metode mogu otkriti oku nevidljive strukture, ranije nanesene slojeve boje koje ak ni rendgenske zrake ne mogu identificirati. Otkrivaju se razlike pigmenata, nevidljive tinte, izvlae skice pod povrinom, natpisi, potpisi, vodeni znakovi itd.

SVOJSTVA PIGMENATA
Od pigmenata koji se koriste u slikarstvu zahtijeva se: 1. Netopljivost u vodi, otapalima, vezivima Netopljivost se ispituje mijeanjem pigmenta odre enim sredstvom i stavljanjem na filtar papir. Ovlaeni mokri rub na filtar papiru ne smije biti obojen. 2. Otpornost prema atmosferlijama Odnosi se na postojanost prema vlazi, naglim promjenama temperature, sumpornim plinovima u zraku i drugim initeljima. 3. Otpornost prema kiselinama i luinama

U nekim tehnikama vezivo je kemijski aktivno pa se moraju koristiti pigmenti koji su otporni na to djelovanje. U zidnim tehnikama vapno, cement, kao i aditivi u bojama na bazi akrilne smole djeluju lunato, pa pigmenti moraju biti otporni na luine. Pariko plava u kontaktu s vapnom postaje sme a. Kadmijevi pigmenti s vapnom stvaraju bijeli kadmijev karbonat. Staro ulje je kiselo zbog slobodnih masnih kiselina. Ultramarin, kao i kadmijeva uta nisu otporni na kiseline. 4.Otpornost na svjetlost Pigmenti ne smiju tamniti niti gubiti boju djelovanjem svjetla. U akvarel tehnici pigmenti moraju biti otporni na svjetlo jer ih njeno vezivo titi manje nego u drugim tehnikama. Otpornost pigmenta prema svjetlu tvornice oznaavaju zvjezdicama. Talens i Lefranc koriste jednake oznake: +++ ++ + o potpuna otpornost na svjetlo vrlo dobra postojanost dovoljna postojanost loa (mala postojanost)

5. Mo pokrivanja (pokrivnost) je sposobnost pigmenta da premazanu povrinu uini to manje vidljivom. Za lazurne premaze treba birati pigmente manje pokrivnosti i obrnuto. Pokrivnost ovisi o veliini estica pigmenata, indeksu refrakcije pigmenata i veziva i o koncentraciji pigmenata. to su estice pigmenta manje, svjetlost e se odbijati od veeg broja estica i pokrivnost e biti vea. S veliinom zrna koja lei izme u 1/500 mm i 1/2500 mm svaki pigment ima optimalnu pokrivnost. Ako je veliina zrna iznad ili ispod ovih vrijednosti pigment e postati transparentan. Pigmenti koje su koristili stari majstori grublji su i nemaju jednaku veliinu zrna. Veliina zrna varira izme u 1/50 mm (azurit, smalt) i priblino 1/1000 mm ( (olovno bijela, vermilion). Moderni pigmenti imaju finije zrno veliine izme u 1/500 mm i 1/2000 mm. ak i lazurni pigmenti kao to su kraplak i Indijsko uta postaju pokrivni u odgovarajuoj koncentraciji. Pokrivnost pigmenata moe se malo smanjiti dodatkom kaolina. Pokrivnost ovisi i o vezivu s kojim je pigment vezan. to je vea razlika indeksa refrakcije (loma) IR izme u pigmenta i veziva, bolja je pokrivna mo pigmenta. Indeks refrakcije veziva je 1,4 - 1,6 (zrak 1.00, jaje i tutkalo 1.34, suiva ulja 1.48, smole 1.53, vosak 1.44) a pigmenata 1.5-2.8. Bijeli pigmenti (bjelila) imaju visoki indeks refrakcije (2,0-2,7) pa bjelila daju bijeli pokrivni premaz. Titanovo bjelilo ima jo vei indeks refrakcije i zato ima najveu pokrivnost od svih bjelila. Punila (kreda, kaolin; IR kaolina je 1.55) imaju tako er bijelu boju, ali im je pokrivnost daleko manja jer imaju indeks refrakcije gotovo kao i veziva. Naroito u ulju gube pokrivnost. Pigmenti mogu biti u nekom vezivu prozirni (transparentni, lazurni), poluprozirni i neprozirni (pokrivni). U ulju su pigmenti prozirniji nego u akrilnom vezivu. Kako ulje starenjem tamni i poveava indeks refrakcije, manja je razlika u indeksu refrakciji izme u pigmenata i ulja pa boja postaje prozirnija. Zbog te pojave, prisutne posebno kod bijelih pigmenata, na starim slikama se kroz gornje slojeve boje moe naslutiti crte ili tamnije podslikavanje. Nekada se vide i korekture (pentimenti).

Tvornice pokrivnost oznaavaju na tubama: - boja je lazurna - boja je pokrivna - polu pokrivna - polu lazurna 6. Mo bojenja Mo bojenja (snaga bojenja) je sposobnost pigmenta da u to manjoj koliini moe promijeniti boju drugog pigmenta. Na primjer, ista siva nijansa moe se dobiti tako da se pomijea: 1 dio crne 1 dio crne 1 dio crne ...........2o-ak dijelova titanovog bjelila ............40-ak dijelova olovnog bjelila ............60-ak dijelova cinkovog bjelila

Mo bojenja nije jednaka kod svih pigmenata Veliku mo bojenja ima titanova bijela, pariko plava, ftalocijanin plava itd. Mo bojenja ovisi o veliini zrna pigmenata. to pigment ima finije zrno vea je njegova mo bojenja. U vezivima pigmenti dobivaju dublji ton nego u suhom stanju. Razlika indeksa refrakcije pigmenta i veziva je manja, nego razlika indeksa refrakcije pigmenta i zraka . 7. Potroak ulja je najmanja koliina ulja koja je potrebna da potpuno namoi 100 g suhog pigmenta i opkoli svako zrnce pigmenta. Potroak ulja kree se od 15% do 150%. To ovisi o povrinskoj napetosti veziva, specifinoj teini (gustoi) pigmenata, obliku i veliini estica. to su estice pigmenta sitnije, vea je povrina koju ulje mora obaviti. Pigmenti vee gustoe trebaju manje ulja od pigmenata manje gustoe Malu apsorpciju ulja imaju olovna bijela-12%, titanova bijela-14%, vermilion 25% itd.. Puno ulja zahtijevaju kobaltno plava, siena, umbra, crna od a e. Pigmenti koji zahtijevaju veu koliinu ulja sue se sporije. Ako gornji premaz boje sadri malu koliinu ulja, a nanese se na neprosueni donji premaz boje koji je bogat uljem, jer pigment zahtijeva dosta uja, moe doi do pucanja gornjih slojeva boje (krakeliranja) i nastanka mree pukotina (krakelira). 8. Suivost je sposobnost pigmenta da se s vezivom osui kroz odre eno vrijeme. Suenje boje je ovisno i o svojstvima veziva. Suenje moe biti fizikalni ili kemijski proces. U akvarelu, laku i akriliku boja se sui isparavanjem. Kod ulja sui se oksidacijom i polimerizacijom. Suivost ovisi i o svojstvima samog pigmenta, posebno kod uljene boje. Zbog razliitog kemijskog sastava pigmenti se razlikuju po svojstvima i brzini suenja makar tvornice ujednaavaju ta svojstva. Pigmenti koji su po sastavu spojevi olova, mangana, kobalta, koji ubrzavaju suenje ulja (djeluju sikativirajue), najee se pripremaju s makovim uljem koje se sporije sui. Pigmenti koji s uljem reagiraju i stvaraju sapune, daju elastinije i pastoznije premaze. Pigmenti koji se ne odnose aktivno prema ulju omoguuju da ulje a time i boja vremenom vie uti. Titanova bijela je inertan pigment, s uljem uti, pa se industrijski takvi pigmenti pripremaju mijeanjem s aktivnijim materijalima.

9. Kompatibilnost je podnoljivost pigmenata s drugim pigmentima, vezivom i nositeljem. Pigmenti koji sadre sumpor loe se podnose s pigmentima koji su po kemijskom sastavu spojevi bakra ili olova (tamne jer nastaju sulfidi koji su najee tamne boje). Stari majstori su ove pigmente nanosili svakog posebno i dobro zatiivali lakom prije sljedeeg nanosa. Do ove reakcije ee dolazi u vodenim vezivima nego u uljenim. Olovno bjelilo se zbog toga koristi jedino u uljenoj tehnici. Ulje opkoli estice pigmenata neprobojnim slojem i zatiti ih od kemijskog djelovanja sumpora iz pigmenata i zraka. 10. Sposobnost kvaenja Neki pigmenti se teko kvase s vezivom (plivaju na povrini veziva). Ako se mijeaju s vodenim vezivima (topivim u vodi), pigment prethodno treba navlaiti piritom (alkoholom), ocijediti i onda vezati vezivom. Kod mijeanja s masnim vezivima, pigment se moi u terpentinu, a zatim se mijea vezivom. 11. istoa pigmenata Pigmenti moraju biti potpuno isti, ne smiju sadravati primjese, punilo, dodatke radi uljepavanja tona ili radi cijene. Kod organskih pigmenata, katranskih, dodatak slui kao tijelo pigmenta- supstrat. U nekim sluajevima moraju se dodati primjese. Zato se titanovom bjelilu inertnim dodacima smanjuje velika mo bojenja i prilago uje se ostalim pigmentima.

VRSTE PIGMENATA PREMA PORIJEKLU

Pigmenti se prema porijeklu dijele na anorganske i organske.

Prirodni anorganski pigmenti (zemljani pigmenti)

Zemljani pigmenti se dobivaju kopanjem iz zemlje. Daljnja prerada se sastoji od mljevenja, ispiranja, taloenja, suenja i selekcioniranja. Preradom se pigmenti osloba aju topljivih soli i organskih primjesa. Kalciniranjem, zagrijavanjem na viim temperaturama, gubi se kristalna voda, uklanjaju se primjese, poveava se pokrivnost. Peena (paljena) siena je pokrivnija od nepeene (sirove). Ovisno o temperaturi kalciniranja, dobivaju se i razliiti bojeni tonovi pigmenata. Zemljani pigmenti imaju neto krupnije zrno i dobru postojanost na atmosferilije. Spadaju me u najstarije slikarske materijale. Zemljani pigmenti su: kreda, barit, gips, bijeli bolus, crveni bolus, oker, terra di siena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, umbra, zelena zemlja itd.

Umjetni anorganski pigmenti (mineralni pigmenti)

Mineralni pigmenti nastaju kemijskom reakcijom kao talog odre enih bojenih karakteristika, netopljiv u vodi. Filtriranjem, suenjem i mljevenjem prera uju se u kvalitetne pigmente. Imaju istiju kromu, dobru postojanost i mo pokrivanja. Mineralni pigmenti su: olovno bjelilo, cinkovo bjelilo, litopon, titanovo bjelilo, olovni minij, napuljsko uta, krom uta, barit uta, kromoksid zelena, ute i crne boje na osnovi eljezovog oksida, kadmijeva uta, kadmijeva crvena, pariko plava, ultramarin, manganova plava itd.

Prirodni organski pigmenti (biljnog i ivotinjskog porijekla)

Dobivaju se od ivotinjskih i biljnih organizama taloenjem bojila samostalno ili na supstrat. Zbog nepostojanosti i topivosti u vodi i otapalima prevode se u netopivo stanje fiksiranjem bojila na supstrat- teac, kaolin, kredu i sl. Supstratno vezane prirodne organske boje nazivaju se prirodne organske lak boje (manje su pokrivne- transparentne su). Najpoznatiji prirodni organski pigmenti su: indijska uta (ivotinjskog porijekla), kraplak (biljnog porijekla- crvena), indigo (biljnog porijekla- plava), sepija (ivotinjskog porijekla- sme a), asfalt, kaselsko sme a (organski spojevi zemnog porijekla sa sadrajem eljezo oksida), karmin (ivotinjsko porijeklo, od insekata- crvena) itd.

Umjetni organski pigmenti (katranski)

Za razliku od anorganskih pigmenata koji su poznati od davnine, organski pigmenti jako su se razvili u posljednjih tridesetak godina zahvaljujui razvoju kemijske industrije. Od otkria umjetnog kraplaka i umjetnog indiga potkraj 19. stoljea, organska kemijska industrija je proizvela na tisue razliitih bojila za bojenje tekstila, papira, umjetne svile, drva itd. Bojila su, za razliku od pigmenata topljiva u vodi, otapalima i vezivima. Organski pigmenti umjetno dobiveni supstrativnim postupkom udovoljavaju svojstvima slikarskih pigmenata. To su komplicirani organski spojevi ija je polazna sirovina katran kamenog ugljena iz kojeg se dobiva na tisue vrsta bojila. Ove boje nazivaju se i anilinske boje jer su prva umjetna organska bojila proizvedena u 19. stoljeu na osnovi anilina. Danas se proizvode iz drugih sirovina pa taj naziv vie nije pravilan. Umjetni organski pigmenti, naroito za tafelajno slikarstvo, danas na trite dolaze pod razliitim nazivima, kao hansa- boje, permanent- boje, heliogen- boje, kinakridon boje i sl. Po kemijskom sastavu umjetni organski slikarski pigmenti spadaju u sljedee grupe spojeva: 1. Azo-pigmenti sadre u svojoj molekuli jednu ili vie kromofornih azo-grupa (-N=N- ) koje apsorbiraju svjetlost odre ene valne duine. Kromoforna grupa je nosilac obojenosti. Ovi se pigmenti proizvode u mnogim bojama i nijansama, me u kojima prevladavaju uti, naranasti, sme i i crveni tonovi. Hansa uti pigmenti su monoazo pigmenti. Postojani su na svjetlu i otporni na atmosferilije. Ne mijenjaju obojenost u alkalnoj sredini pa se koriste i u fresco slikanju. Sa sintetikim medijima (disperzijskim vezivima) pokazuju najbolje osobine. 2. Ftalocijaninski pigmenti nastaju spajanjem ftalocijanina s bakrom, a ogranieni su na plavu i zelenu boju. 3. Kinakridonski pigmenti zauzimaju posebno vano mjesto me u organskim pigmentima. Osnovna strukturna jedinica ovih pigmenata je kinakridon. Koriste se kao ljubiasti i crveni pigmenti. U usporedbi s anorganskim pigmentima, organski pigmenti imaju vei izbor prijelaznih nijansi, veu jakost krome i mo bojenja, istiji ton, sitnije zrno, izdaniji su, ali su skuplji. Dobre su postojanosti i kompatibilnosti. Openito su organski pigmenti manje postojani na povienim temperaturama i manje pokrivni od anorganskih pigmenata, ali su zato transparentni, to je njihova glavna odlika.

Specijalni pigmenti
Specijalnim se pigmentima postiu posebni optiki (sedefasti, svijetlei) i zatitni efekti (antikorozivni pigmenti; cink-tetraoksikromat, cink-fosfat, minij). Magnetski pigmenti slue kod prenoenja informacija. Sedefasti pigmenti (irizirajui-prelijevaju se u duginim bojama i sjajni; engl. luster) sastoje se od vrlo tankih djelomino prozirnih listia koji snano lome svjetlo. Svjetlo se ne reflektira samo s povrine, ve i s pigmentnih estica iz unutranjosti materijala, pa se dobiva optiki dojam sjaja iz dubine s prelijevajuim bojama. Sedefasti pigmenti se nalaze u ljuskama nekih riba i na ljuturama koljaka iz kojih se izoliraju. Me u sintetskim sedefastim pigmentima najvie se trai pigment dobiven od titan dioksida koji se nanosi na prikladan nosa (supstrat), kao to je silikatni mineral- tinjac (mika). Ovi pigmenti su stabilni i neotrovni pa se koriste i u kozmetici. Svijetlei pigmenti (luminiscentni) mogu emitirati vidljivo zraenje kao posljedicu nekog netermalnog procesa. Obino se koristi isti cinkov sulfid u smjesi sa sulfidima drugih elemenata (najee s kadmijem) uz vrlo malu koliinu aktivatora (srebro, bakar ili mangan). Magnetski pigmenti se koriste za prenoenje i uvanje informacija na magnetskim tonskim, video i kompjutorskim vrpcama. Kromov (IV) oksid, CrO2 se ve godinama koristi kao magnetski materijal za prenoenje i uvanje informacija na magnetskim vrpcama. Magnetski pigmenti disperzirani u prikladnom vezivu nanose se u vrlo tankom sloju na vrpcu od plastinog materijala.

VRSTE PIGMENATA PO BOJI

Bijeli pigmenti
Ovu grupu ine umjetni i prirodni anorganski pigmenti. PUNILA Prirodni bijeli pigmenti obino se koriste kao punila (filer) jer nemaju dovoljnu mo bojenja i pokrivnost naroito s uljem. Sastavni su dijelovi kitova, preparacija, supstrat za taloenje organskih boja.

KREDA Kreda je amorfna modifikacija kalcijevog karbonata, CaCO3. Vapnenac i mramor su kristalne modifikacije kalcijevog karbonata. Kreda je nastala taloenjem i okamenjivanjem ljuturica sitnih morskih ivotinjica i raznih algi na morskom dnu. Geodinamskim pokretima naslage krede dole su na povrinu zemlje. Daljnja prerada sastoji se u ispiranju i mljevenju. Najkvalitetnije vrste, kao ampanjska kreda, samo se melju i prosijavaju. ampanjska kreda ljubiaste etikete je najkvalitetnija, elastinija je od drugih vrsta. Kreda je mekani prah. esto sadri primjese - glinu,

silikate, kvarc, spojeve eljeza. Ton krede zbog primjesa varira od bijele prema sivkastim ili ukastim nijansama. Gorska ili brdska kreda (birkreda) je mljeveni dolomit. Pored kalcijevog karbonata sadri i magnezij karbonat i primjese pa ima sivkastu boju. Koristi se za kitove koji su nakon suenja tvrdi pa se mogu brusiti i polirati. mineral kalcit Talona ili precipitirana kreda dobiva se umjetnim putem. Odlikuje se bjelinom i mekoom. Najvie se koristi u medicinske i kozmetike svrhe. Ako je premekana za slikarske svrhe, mijea se s gorskom kredom. Mljevene vrste lapora su prirodni produkti koje pored kalcij karbonata sadre i oko 20% gline. Pri vlaenju daju karakteristian zadah po glini. Kreda se otapa u kiselinama uz osloba anje ugljikova (IV) oksida, CO2. Primjese u kredi, kao glina, silikati i sl., ostaju kao talog. Zbog primjesa (kristalizirani kalcij karbonat, silikati, kvarc) ove tvr e krede se tee kvase u vodi, malo upijaju, ali zbog krtosti nisu pogodne za pripremu elastinih nositelja. GIPS (tal. gesso) Od davnine su talijanski slikari koristili gips kao punilo. Gips se dobiva iz sadre (sadrovca) peenjem. Na temperaturi od 130-1800C nastaje kalcijev sulfat, CaSO4.1/2H2O, poluhidrat koji prima vodu i prelazi u dihihrat, CaSO4.2H2O. Pritom dolazi do vezivanja i gips ovrsne. Na trite ovakav gips dolazi kao alabaster, kiparski ili modelarski gips, gra evinski ili tuko gips. Ve su slikari u 15. st. gasili gips u vodi u omjeru od 1:4 do 1:10 dijelova vode. Nekoliko tjedana se gips ispirao da se dobije to istije i meke punilo. Gesso je klasina gipsana preparacija. Sastoji se je od jednog grubljeg premaza- gesso grosso i nekoliko gornjih slojeva iz finijeg praha- gesso sottile. U literaturi se pod terminom gesso sottile podrazumijeva bolonjska kreda (bolonjeki gips). Dobiva se iz kiparskog gipsa taloenjem i prekristalizacijom u fini svileni prah koji se moe polirati. Koristi se za pripremu podloge za pozlatu (tal. gesso a dorare). Na platnu nije preporuljiva upotreba bolonjske krede kao punila u preparaciji jer je ona porozan materijal koji snano upija vezivo boje. Peenjem na temperaturi iznad 3000C nastaje mrtvi ili mrtvo peeni gips koji nema svojstvo vezivanja. To je potpuno bijeli sitno mljeveni prah koji se naziva analin, a slui kao punilo preparacija, naroito na drvenim nositeljima. Peenjem na 10000C nastaje estrih gips koji stvrdnjava sporije, ali dobiva veliku vrstou. Koristi se za izradu buke, podova i pregradnih zidova. KAOLIN Po sastavu je hidratizirani aluminijev silikat. Naziva se i bolus (grki, bolus= grumen zemlje). Koristi se za pripremu pastela, crtaih kreda, kao supstrat i punilo. Sirovina je u industriji porculana. Kaolin je mekan, mekog opipa, higroskopan (upija vlagu), suenjem se skuplja i puca. Ne moe se koristiti kao samostalno punilo u preparaciji jer uzrokuje pucanje i ljutenje zbog mekoe i higroskopnosti. Moe se koristiti u kombinaciji s kredom. Ulje glini poveava lazurnost, relativno se sporo sui. Kaolin se ne otapa u kloridnoj kiselini, ali sediment bubri. Najpoznatiji je kineski kaolin (engl. China clay). Crveni bolus je glina prirodno obojena eljeznim i manganovim spojevima. Preperacija pripremljena od crvenog bolusa i tutkala izvanredno je vrsta i trajna, jako gusta i malo upija. Poznat je armenski bolus koji se koristi kao podloga je za pozlatu.

BARIT ili TEAC Po sastavu je barijev sulfat. esto se nalazi u prirodi pomijean s kredom. isti se ispiranjem vodom. Neosjetljiv je na vlagu i visoke temperature pa se koristi kao punilo skupih boja i kao supstrat organskih pigmenata. Otporan je na svjetlo, kiseline i luine. Danas se proizvodi i umjetnim putem i takav dolazi u trgovinu pod nazivom blanc fix. Ima finije zrno i bolju pokrivnost od prirodnog barita. Koristi se u fresco slikarstvu i kod pripreme vodenih boja. Izuzetno je izraajan bijeli pigment. Po Ostwaldovoj skali blanc-fix se uzima kao standard za odre ivanje stupnja bjeline ostalih bijelih boja. BJELILA 1. Olovno bjelilo (olovna bijela; njem. kremser weiss = kremka bijela) Olovno bjelilo je bazini olovni karbonat, 2PbCO3Pb(OH)2. Jo u antikim vremenima proizvodio se umjetnim putem, djelovanjem vinskog octa i ugljik (IV) oksida na metalno olovo pri temperaturi od 700C. Sve do 19. stoljea bio je jedini bijeli pigment u evropskom slikarstvu. To je mekani prah intenzivne bjeline, velike specifine teine. Najvie se koristi u kombinaciji s uljnim i emulzijskim vezivima. Postojan je na svjetlu, ali reagira sa sumpornim spojevima iz zraka i pigmentima koji u sastavu imaju sumpora stvarajui tamni olovni sulfid, PbS. Do tamnjenja olovnog bjelila dovode i pigmenti koji kao primjese sadre slobodni sumpor. Ulje je jedino vezivo koje zrno pigmenta opkoli i ne dozvoljava kontakt sa sumpornim spojevima. Na ulje djeluje sikativirajue, ubrzava suenje. S uljem stvara olovne sapune (olovne linoleate).

olovna bijela

cink bijela, prah

Otrovan je pigment pa se zbog toga rje e koristi u suvremenoj slikarskoj paleti i pored dobrih osobina kao to su: spajanje s uljem u pastu izvrsne plastinosti, elastinosti osuenog premaza, odline moi pokrivanja (pokriva bolje od cinkovog bjelila, a slabije od titanovog bjelila). Otapa su u razrje enoj nitratnoj kiselini. Mogui sadraj teca ili blanc-fixa ostaje kao talog. 2. Cinkovo bjelilo ( cinkova bijela, njem. zink weiss) Po sastavu je cinkov oksid, ZnO. Nastaje oksidacijom para rafiniranog cinka. Poznato je jo u srednjem vijeku, ali ne kao slikarski materijal, ve kao farmaceutski preparat. U 19. st. poinje se proizvoditi industrijski i koristiti kao bijeli pigment.

To je amorfni prah finog ujednaenog zrna, otporan na svjetlo, blage luine, osjetljiv na kiseline. U kontaktu sa sumpornim plinovima iz zraka stvara cinkov sulfid, ZnS, koji ima bijelu boju. Upotrebljava se u svim slikarskim tehnikama. S uljem se djelomino osapunjuje, sui se sporije, a

10

osueni film nema zadovoljavajuu elastinost, zato zahtijeva tanki premaz. Manje je pokrivan (lazurniji je) od drugih bijelih pigmenata pa se esto kombinira s olovnim ili titanovim bjelilom. Upija vlagu i bubri to loe utjee na preparaciju u kojoj nije zatien uljnim omotaem. Upijanjem vlage zrnca pigmenta bubre, suenjem se skupljaju, to izaziva pucanje. S vlagom i CO2 iz zraka prelazi u cinkov karbonat, ZnCO3, koji ima vea zrna i sivkastu nijansu. Mora se uvati u dobro zatvorenim posudama. Po kvaliteti obojenosti i finoi zrna razlikuju se: bijeli peat zeleni peat crveni peat plavi i sivi peat

Bijeli peat je najkvalitetniji, a sivi zbog neoksidiranog cinka ima grubo zrno i sivu nijansu. Cinkovo bjelilo djeluje antiseptiki. 3. Litopon U upotrebu ulazi krajem 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je barijev sulfat, BaSO4 i cinkov sulfid, ZnS. Postojan je prema svjetlosti, luinama i sumpornim plinovima iz zraka. Podnosi se sa svim pigmentima pa se koristi u svim slikarskim tehnikama. Najvie se koristi u kombinaciji s uljima i emulzijskim vezivima te kao punilo i pigment za preparirnje podloga, naroito kad sadri kobaltne spojeve koji ubrzavaju suenje. Koristi se u proizvodnji sintetskih disperzija. srebrni peat je najkvalitetniji, sadri 60% cink sulfida zeleni peat sadri 40% cink sulfida

4. Titanovo bjelilo Po sastavu je titanov oksid, TiO2. Koristi se kao mijeani pigment s barijevim sulfatom, zinkovim oksidom i kalcijevim karbonatom u kojem titanovog oksida ima najmanje 20%. U upotrebi je najee pod nazivom Kronos Standard T i sadri 25% TiO2 i 75 % BaSO4. To je pigment vrlo intenzivne bjeline, ujednaenog oblika zrna, to boji daje glatkou i sjaj. Ima najveu snagu pokrivanja me u bijelim pigmentima i veliku mo bojenja (nijansiranja). Otporan je na svjetlo, kiseline i luine, kao i prema atmosferilijama. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. U kontaktu s uljem ne ubrzava suenje kao olovno bjelilo niti stvara krti film kao cinkovo bjelilo.

Prirodni minerali za dobivanje titanovog bjelila:

Proizvodi se u anatas i rutil formi. Anatas je osjetljiv na svjetlo pa se koristi za unutranje radove. Rutil je stabilniji i pokrivniji pa je podesan za radove u eksterijeru.

anatas (lijevo) i rutil

11

uti pigmenti

Auripigment ( uti arsenov blistavac , engl. orpiment,) je davno poznati uti pigment. Po sastavu je arsenov sulfid As2S3. Jako je otrovan. Danas se vie ne koristi. Najljepe vrste ovog pigmenta dolazile su iz Perzije.

1. Napuljska uta Smatra se da je njena upotreba u keramici i uto obojenom egipatskom staklu stara nekoliko tisua godina.

bindheimit U evropskom slikarstvu koristi se prirodna vulkanska zemlja s padina Vezuva. Talijanski slikari esto su je koristili pod nazivom giallorino. Proizvodi se i umjetnim putem. Po kemijskom sastavu je olovni antimonijat, Pb(SbO)2. Ovisno o sirovinama i temperaturi arenja, ton boje varira od obojenosti slame do nijansi koje imaju crvenkasti prizvuk. Dosta je osjetljiva na sumporne plinove pa se zna dogoditi da u akvarel tehnici potamni. Ne koristi se za slikanje u eksterijeru. Po svojstvima je slina olovnom bjelilu. S uljem daje pastu izvrsne plastinosti. Dobro pokriva. Zahtijeva oko 15% ulja. Sui se brzo zbog niske apsorpcije ulja i kemijskog sastava (spoj olova-djeluje sikativirajue ) zato se vee samo s makovim uljem. Otrovna je zbog olova.

12

Danas se proizvodi imitacija originalne nijanse mijeanjem kadmijeve ute, cinkovog ili titanovog bjelila i okera. Najvie se koristi u tehnikama emulzijske tempere i u uljenom slikarstvu. 2. Kadmijeva uta Prona ena je poetkom 19. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfid, CdS. Dobiva se taloenjem i arenjem u vie nijansi, od svijetloutih (limun) do naranastih. Podnosi se sa svim pigmentima i vezivima, osim gaenim vapnom, iako je otporna na luine. Reakcijom s gaenim vapnom stvara bijeli kadmijev karbonat, CdCO3. Neotporna je u kiseloj sredini, otapa se. U kloridnoj kiselini se otapa bez bojenih ostataka. Kao uljena boja usporava suenje. Zahtijeva 40% veziva (srednja koliina) uz dodatak 2% voska.

greenochite

Prirodni mineral tzv zeleni ochit nije bio koriten za dobivanje pigmenta

3. Kromova uta Otkrivena je krajem 18. stoljea. Komercijalno se proizvodi tek u drugoj polovini 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je olovni kromat, PbCrO4. Dolazi u svijetloutim do tamno uto naranastim nijansama. Svijetle nijanse nisu dovoljno otporne na svjetlo, raspadaju se na kromov oksid i olovo. S uljem te nijanse postaju neisto zelene.

prirodni kromov pigment -rijetki mineral crocoit

Podnosi se sa svim pigmentima, osim s onima koji sadre sumpor. Reakcijom nastaje olovni sulfid, PbS, zbog kojeg dolazi do tamnjenja. Kao uljena boja zahtijeva 20% makovog ulja i 2% voska. Izloena svjetlosti potamni ili pozeleni. Koristi se za proizvodnju jeftinijih boja.

4. Kobaltova uta (aureolin) Spada me u skupe pigmente. Po sastavu je kobaltov kalijev nitrit, zlatnoute obojenosti. Izrazito je transparentna. ee se koristi u akvarelu nego za pripremu uljenih boja. Ne koristi se u fresco tehnici.

13

5. Indijska uta Spada u prirodne organske pigmente. Proizvodila se u Indiji iz urina krava koje su bile hranjene liem mango drva. Danas se priprema umjetnim putem mijeanjem raznih utih pigmenata. Ima zlatnoutu nijansu. Lazurna je. Upotrebljava se u akvarel tehnici, kao i svi organski pigmenti, ali i u ulju. 6. Mars uta To je umjetno proizvedeni oker. Za razliku od prirodnog okera uvijek ima istu kvalitetu i ivlju nijansu. Na temperaturi od 5000C ute nijanse koje sadre do 90% eljezovog hidroksida (hidratizirani eljezov oksid) postaju blijedo crvene. Kao i oker, i mars uta se upotrebljava u svim tehnikama. 7. Nikal-titan uta Po sastavu je nikaltitanat. Otporna je na svjetlost, kiseline, luine i atmosferilije. Podnosi se sa svim pigmentima pa se moe koristiti u svim slikarskim tehnikama. 8. Okeri Okeri su prirodni zemljani pigmenti. Koriteni su jo u antikom slikarstvu. Po sastavu su eljezov hidroksid Fe(OH)3 s primjesama gline, manganovih i kalcijevih spojeva.

Prema sadranoj koliini eljezovog hidroksida i gline okeri dobivaju svijetloutu, zlatniju ili tamniju nijansu. utom okeru obojenost daje eljezov hidroksid. Zbog primjesa manganovog oksida i eljezovog oksida okeri dobivaju sme e ili crvenkaste nijanse. Sme im okerima ton daje prisustvo manganovog oksida. Zlatni okeri obino se dobivaju mijeanjem s kromovom utom. Razne kombinirane vrste okera dobivene mijeanjem prirodnih i umjetnih pigmenat nazivaju se satinoberi.

grumen utog okera

Kvalitetne vrste istih okera traeni su slikarski pigmenti, otporni na svjetlo, vodu i luine, a osjetljivi na kiseline. Organske materije u okeru doprinose nestabilnosti boje. Za slikarske svrhe najbolji su francuski i rimski okeri. Okeri se koriste u svim slikarskim tehnikama ako su isti. Kad sadre kalcijeve spojeve (gips) ne smiju se koristiti u tehnici vodenog stakla (lunato vezivo, vodena otopina alkalijskih silikata) jer bi se boja zgusnula i postala neupotrebljiva. S uljem daju polulazuran premaz, a ako imaju vei sadraj gline sporije se sue. Sijenska zemlja, (tal. terra di siena) spada u niz prirodnih okera. Najbolja siena dolazi iz Toskane u Italiji. Zbog prisustva manganovih spojeva ima zagasitiju utu nijansu. Izrazito je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 200% ulja pa je jo prozirnija. Zbog velike koliine ulja brzo tamni. Koristi se u svim tehnikama, posebno fresko tehnikama. arenjem dobiva topli crvenkastosme i ton i postaje pokrivnija (peena siena). eljezov hidroksid otputa vodu i prelazi u oksid koji ima crvenu boju.

14

Sme i pigmenti

1. Umbra
Umbra je prirodna sme a zemlja. To je vrsta sme eg okera. Osim eljezovog hidroksida sadri i manganov hidroksid. Najpoznatija i najvie cijenjena je umbra s otoka Cipra koja ima zelenkastosme i ton zbog prisustva eljezovog silikata. Podnosi se sa svim vezivima. Zbog prisustva mangana u uljenim bojama ubrzava suenje. Stari slikari su umbru dodavali ulju zbog njenog sikativnog djelovanja. Kao uljena boja zahtijeva 100% ulja zbog ega esto tamni naroito u donjim slojevima. Osueni premaz je postojan i elastian. Kalciniranjem umbre dobije se peena umbra sme ecrvenkastog tona.

2. Kaselska zemlja Kaselska zemlja je mekani sme i ugljen s humusom. Koristi se od kraja 17. stoljea. Nalazita su u Njemakoj. Koristio ju je Van Dyck pa je po njemu i dobila naziv Vandyke sme a. Rubens je kaselsku sme u esto mijeao s okerima. 3. Sepija Sepija je prirodni organski pigment, dobiva se iz sipe. Lazurna je i koristi se samo u akvarelu. U upotrebu ulazi krajem 18. stoljea. 4. Asfalt Asfalt nema nikakvu primjenu u suvremenom slikarstvu. Zbog djelomine topljivosti u ulju i organskim otapalima (terpentin, benzin...) proima okolne dijelove na slici sme im tonom. Muzejska patina na slikama 18. stoljea, kad se asfalt najee koristio, posljedica je njegove topivosti.

6.3.4. Crveni pigmenti

realgar

15

1. Prirodni crveni okeri Prirodni crveni okeri su crveno obojene zemlje. Nositelj obojenosti je eljezov oksid, Fe2O3- (hematit). Nalazita su u blizini vulkanskih podruja pa ih moemo smatrati prirodno peenim utim okerima. Leita prirodnih crvenih okera su u Italiji, panjolskoj, Indiji i Perziji. Po njima su i dobili nazive kao indijsko crvena, perzijsko crvena, pompejansko crvena, venecijansko crvena. Prirodne i umjetne vrste crvenog okera (sadre eljezov oksid i aluminosilikate) dolaze na trite kao eljezo crvena, englesko crvena, caput mortum, venecijansko crvena, crveni bolus, terra di pucoli itd. Crveni bolus (armenski bolus) koristi se kao podloga za pozlaivanje, tzv. crveni poliment. 2. Kadmijeva crvena Spada me u najljepe i najpostojanije pigmente novijeg vremena. U iru slikarsku upotrebu uvedena je poetkom 20. stoljea. Po sastavu je kadmijev sulfoselenid, 3CdS 2CdSe. Kadmijeve boje imaju iroku skalu tonova, od naranastih do duboko crvenih. Svi su otporni na svjetlu, dosta su pokrivni, upotrebljavaju se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici. Najsvjetliji pigment se koristi kao zamjena za cinober. Kadmijeve crvene boje reducirane barijevim sulfatom uvedene su u upotrebu 1926. godine. Ovi crveni kadmoponi imaju sve osobine osnovnog pigmenta, osim to s uljem slabije pokrivaju.

3. Cinober (vermilion)

Prirodni cinober:

Ovaj intenzivno crveni pigment spada me u najstarije poznate boje. Koristi se u Kini, Egiptu, Grkoj, a na en je i na rimskim i pompejanskim zidnim slikama. Po kemijskom sastavu je ivin sulfid, HgS. U prirodi se nalazi kao mineral cinabarit. Proizvodi se i umjetnim putem. arko je crvene boje i jake pokrivne moi. Osjetljiv je na svjetlo, neke vrste potamne pod direktnim djelovanjem suneve svjetlosti. Tamnjenje je izrazitije u vodenim vezivima. Otporan je prema kiselinama i luinama. 4. Molibdat crvena Po sastavu je olovni molibdat mijean s olovnim kromatom. Ima slina svojstva kao kromova uta. Koristi se u disperzijama, uljenim bojama i akvarel bojama. Osjetljiva je na vapno pa nije preporuljiva u fresko tehnici. 5. Kraplak

16

Dobiva se iz korijena biljke broa (rubia tinctorum). Bio je poznat jo prije nae ere. Vei znaaj dobiva tek u 17. i 18. stoljeu. Nije otporan na svjetlo. Zamijenjen je sintetskim alizarinom, koji je postojaniji pigment.

6. Alizarin Alizarin je izoliran iz korijena biljke broa taloenjem na glini. Danas se proizvodi umjetnim putem. To je prvi organski pigment dobiven sintetskim putem (1868. god.). Izrazito je transparentan. Koristi se u svim tehnikama, osim u fresko tehnici s kazeinom jer je nepostojan u lunatom mediju. S uljem zahtijeva veu koliinu ulja pa se sporo sui. Na meki premaz koji daje alizarin ne smije se slikati bojama koje se sue brzo i koje nemaju dovoljnu elastinost. Najnovija zamjena alizarina je naftol crvena, koja pripada grupi organskih azo-pigmenata. 7. Karmin Dobiva se iz organizma insekata (cocus cacti) koji ive na jednoj vrsti kaktusa u Centralnoj Americi. Tjeleca sasuenih enki kuhaju se u vodi kako bi se pigment izdvojio. initelj obojenosti je karminska kiselina. Dobro se podnosi s vodenim i uljnim vezivima. U spoju s uljem je izrazito lazuran. Zbog lazurnosti je pogodan u akvarelu. Nepostojan je na svjetlu. Zamijenjen je naftol crvenom i alizarin sintetskim pigmentima.

cocus cacti

8. Minij crvena Jjedan od prvih umjetnih pigmenata( antika), po sastavu je oksid olova..Ime minij dobila je po rijeci Minius na sjeveru panjolske.Ubrzava suenje ulja...

17

minij

9. Kinakridonski pigmenti Dolaze pod razliitim nazivima. Po postojanosti na svjetlu, otpornosti prema atmosferilijama, toplini i otapalima spadaju u visoko vrijedne pigmente. Transparentni su. 10. Permanent crvena (helio crvena, pravo crvena) Umjetni je organski pigment dobiven supstrativnim postupkom. Zamjena je za cinober. isti pigment je otporan na svjetlo i blage luine. Podnosi se sa svim pigmentima. Ima dobru mo pokrivanja i bojenja. Najvie se koristi kod proizvodnje uljenih boja i emulzijskih (tempera) boja.

Plavi pigmenti

egipatsko plava

smalt

Egipatska plava spada me u najstarije pigmente. Slikari Egipta koristili su je ve prije 4000 godina. Zamijenjena je kobaltovom plavom.

kralj Ramzes III

Smalt je na en u plavo obojenom staklu ranih kultura. Izrazito je transparentan. Po sastavu je kalijevo staklo obojeno kobaltovim oksidom. U evropskom slikarstvu dobiva znaaj tek poetkom 17. stoljea. Zamijenjen je kvalitetnijom kobalt plavom i ultramarinom. Azurit je bazni bakrov karbonat /2CuCO3.Cu(OH)2 / dobiven iz minerala koji je dosta rasprostranjen u prirodi. U evropskom slikarstvu izme u 15. i 17. stoljea koristi se ee nego skuplji lapis lazuli

18

azurit u prirodi
1. Ultramarin Prirodni ultramarin se dobiva iz poludragog kamena lapis lazuli, koji se jo u starom Egiptu koristio za ukrasne svrhe. Sloenim procesom ispiranja dobivao se pigment koji se u evropskom slikarstvu poeo koristiti tek u srednjem vijeku. boja mu je dubokoplava s intenzivnim sjajem. Oko 1826. godine istovremeno su kemiari u Francuskoj i Njemakoj proizveli pigment slian prirodnom.

lapis lazuli

Zbog niske cijene proizvodnja umjetnog ultramarina potisnula je iz upotrebe mnoge plave pigmente. Proizvodi se arenjem smjese kaolina, kvarca, natrij sulfata ili natrij karbonata i ugljena. Po sastavu je kompleksna sol, natrijev-aluminijev silikat. Sadri sumpor pa moe aktivirati pigmente koji sadre bakar ili olovo. Upotrebom sode dobivaju se odmah plave nijanse. Upotrebom sulfata nastaje zeleni ultramarin, koji arenjem prelazi u plavi razliitih nijansi. Sve vrste su postojane na svjetlu. Neke vrste nisu postojane u vapnu. Ultramarin je osjetljiv na djelovanje kiselina. Slobodne kiseline iz starog ulja, kiseli konzervansi u tempernim emulzijama i stipsa djeluju na promjenu boje. Kao uljena boja zahtijeva 40% ulja i 2% voska jer se od ulja lako odvaja. Zbog higroskopnosti ultramarina, po povrini slike moe se pojaviti bjeliasta prevlaka, ultramarinska bolest koja se uklanja alkoholnim parama. 2. Kobaltova plava

Po sastavu je kobaltov aluminat. Dolazi u dvije nijanse, svijetloj i tamnoj. Otporna je na atmosferilije, kiseline i luine pa se koristi u svim tehnikama. Naroito je kvalitetan pigment za fresko slikanje. Dosta je lazurna. Kao uljena boja zahtijeva 80-100% ulja. Ubrzava suenje pa se vee makovim

19

uljem.Kobalt plavu moemo lako dobiti i u laboratoriju zagrijavanjem mjeavine aluminijevog i kobaltovog klorida za svega nekoliko minuta.

Dobivanje kobalt plave u laboratoriju

3. Celinska plava ( ceruleum plava) Prona ena je poetkom 19. stoljea. Po kemijskom sastavu je kobaltov stanat (spoj kobalta i kositar oksida). Ograniene je moi bojanja. Ova svijetloplava boja malo zelenkastog tona postojana je na svjetlu i u svim vezivima. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja, vee se makovim uljem. Dosta je skup pigment.

ploha oslikana celinsko plavom

4. Manganova plava (mangan celinska plava) Noviji je plavozeleni pigment ivlje nijanse. Upotrebljava se u svim tehnikama. Francuski proizvod dolazi pod nazivom bleu azural (azurno plava). 5. Pariko plava (prusko plava, berlinsko plava, milori plava) Proizvedena je poetkom 18. stoljea. Po sastavu je feri-ferocijanid, formule Fe4/Fe(CN)6/3 (ferispojevi trovalentnog eljeza, fero-spojevi dvovalentnog eljeza). Nije otrovna. Ima izuzetno jaku mo bojenja. Otporna je na kiseline, osjetljiva na luine-postaje sme a. Osjetljiva je i na vlagu. Kao uljena boja zahtijeva dosta ulja pa zbog uenja ulja lazurni premazi mogu dobiti zelenkastu nijansu. Djeluje ubrzavajue na suenje ulja. Sve vie se zamjenjuje ftalocijanin plavom (ftalno plavom). Pariko plava se esto mijea s gipsom, baritom i kaolinom pa na trite dolazi kao berlinsko plava, prusko plava, milori plava.

20

pariko plava , pigmentni prah Dobivanje pariko plave kem. reakcijom ferferocijanida i eljezo III klorida

6. Ftalo plava (ftalocijanin plava) Po sastavu je ftalocijanin bakra. Ima duboki tamni ton kao pariko plava i veliku mo bojenja pa se za slikarske svrhe reducira inertnim pigmentima. Otporna je na svjetlo, kiseline i luine. Njemaki proizvod dolazi pod nazivom heliogen plava. Monastral je engleski proizvod.

Ljubiasti pigmenti

Najznaajniji ljubiasti pigmenti su spojevi kobalta i mangana.

1. Kobaltova ljubiasta Proizvodi se kao svijetli pigment (kobaltov arsenat) koji je otrovan jer sadri arsen. Koristi se u svim tehnikama, osim u pastelu. Tamniji pigment (kobaltov fosfat) nije otrovan pa se ee koristi. Polulazuran je, nije postojan na luine. Prilikom rada s kobalt ljubiastim bojama treba biti oprezan jer se pripremaju i kao mjeavine pa mogu biti otrovne. 2. Manganova ljubiasta Po sastavu je manganov amonijev fosfat. Postojana je na svjetlu. Dublje je obojenosti od kobaltnih pigmenata. 3. Ultramarin ljubiasta

21

Dobiva se iz plavog ultramarina djelovanjem klora i vodenih para. Najvie se koristi u zidnim tehnikama. Ima blijedoljubiastu nijansu.

Zeleni pigmenti
1. Verdigris (vert de Grece, grka zelena) je stariji pigment, intenzivne zelenoplaviaste obojenosti, otrovan i izbaen iz upotrebe poetkom 19. stoljea. Dobivao se djelovanjem octene kiseline na bakar. Po sastavu je bazini bakrov acetat. Nepostojan je, pa se morao odmah lakirati. Tako se sprjeavalo kemijsko aktiviranje s drugim bojama prema kojima je osjetljiv. Sklon je pucanju, to je uoeno na dijelovima slika oslikanih tom bojom. 2. Malahit je prirodni mineral, bazini bakrov karbonat, formule CuCO3.Cu(OH)2. U evropskom slikarstvu se koristio do 18 stoljea, ee u temperi jer u ulju gubi obojenost. Zamijenjen je imitacijama prirodnog tona.

Mineral u prirodi-razne forme:

3. vajnfurtska zelena (emerald zelena) Uvedena je u slikarsku upotrebu poetkom 19. stoljea. Po sastavu je spoj bakra, arsena i octene kiseline. Otrovna je i danas nema nikakav znaaj. Dananja emerald zelena proizvodi se od ftalocijanin zelene i cinkovog ili titanovog oksida.

22

4. Zelena zemlja (tal. terra verde) Po sastavu je eljezov hidrosilikat sa silikatnim primjesama aluminija, magnezija itd. U slikarstvu se koristi jo od antikih vremena. Najvie se koristi s emulzijskim vezivima (srednjovjekovnih tempera) i fresko slikarstvu. Ranijim talijanskim slikarima, naroito majstorima jajane tempere, sluila je kao jedan od najvanijih tonova za podslikavanje inkarnata. Nalazita poznate tzv. veroneke zemlje (iz okoline Verone, Monte Baldo)) hladnog plaviastozelenkastog tona davno su iscrpljena. Najljepe vrste danas dolaze s otoka Cipra. Tople sme ezelene nijanse eke i tirolske zemlje su manje cijenjene. Njemaka zelena zemlja ima sivozeleni ton. arenjem zelena zemlja dobiva crvenkastosme i ton i veu pokrivnost. Otporna je na svjetlo i luine, osjetljiva je na kiseline. Po svojstvima je slina okerima. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima. U uljenim bojama daje transparentne filmove. Zbog intenziviranja obojenosti esto sadri krom oksid ili krom hidroksid.

5. Kromoksid zelena Po sastavu je kromov oksid, Cr2O3. Poznata je jo od poetka 19. stoljea. Maslinasto je zeleni pigment, visoke kvalitete. Podnosi se sa svim vezivima i pigmentima pa se koristi u svim tehnikama. Postojana je na svjetlu, otporna na kiseline i luine. Dobro pokriva za razliku od krom hidroksida. 6. Kromoksihidrat zelena (kromhidroksid zelena, engl. viridijan) Po sastavu je hidratizirani kromov oksid, Cr2O3.2H2O. Najljepi je i najpostojaniji zeleni pigment. Ima plavozelenkasti ton. Upotrebljava se u svim tehnikama. Pomijean s kadmijevom utom daje kadmijevu zelenu. Ako je pomijean s tecem dolazi pod nazivom permanentno zelena.

Borna kiselina i potaa se homogeniziraju(1), zagrijavaju 6h na 500 c(2).Dobiveni krom III oksid se hidratizira i prelazi u ivi zeleni ton(3).
7. Kobalt zelena U upotrebu dolazi krajem 18. stoljea. Dobiva se taloenjem i arenjem pa dolazi u vie nijansi. Po sastavu je kombinacija oksida kobalta i cinka , a danas titanovog oksida. Kao uljena boja ubrzava suenje.

23

Cobalt(II)-oxide-zinc(II)-oxide

Kalciniranje kobalt(II)-klorida i cink(II)-oksida pri srednjim temperaturama 8. Heliogen zelena Spada u grupu ftalocijanina. Lagani je prah pa je izdaan, pokrivan, otporan na kiseline, luine i svjetlo. Upotrebljava se u svim tehnikama.

Crni pigmenti
1. Kotano crna (slonokosno crna) To je umjetno proizveden organski crni pigment. Dobiva se arenjem ivotinjskih odmatenih kostiju bez pristupa zraka. Po sastavu je 84% kalcijev fosfat, 6% kalcijev karbonat, 10% ugljik. Crna boja dobivena od slonovae (elefantinum) bila je poznata jo u grkom slikarstvu. Ima odlinu pokrivnost. iste i kvalitetne vrste otporne su na svjetlo, luine i kiseline. Prije ribanja s vodenim vezivima, zbog male specifine teine, mora se navlaiti alkoholom i tek onda vezati s vezivom. Kao uljena boja sui se sporo. Osueni premaz je izrazito mekan. Kvalitetne vrste (isti ugljik) mogu se koristiti u fresko tehnikama, dok neiste vrste s vlanom podlogom dovode do cvjetanja boje (eflorescencija) zbog natrijevih i kalijevih soli topljivih u vodi koje izlaze na povrinu i kristaliziraju. 2. Trsna crna (lozova crna, jezgrasta crna) To je organski pigment. Dobiva se arenjem okota vinove loze bez pristupa zraka. Otporna je na svjetlo, dobro pokriva. Koristi se u svim slikarskim tehnikama.

24

3. a a Crne boje od a e dobivaju se sagorijevanjem organskih materijala. Njena upotreba poinje u dalekoj prolosti i traje do danas. Najstarije vrste dobivale su se spaljivanjem drva bogatog smolom ili same smole. Bolji pigmenti dobivali su se kasnije sagorijevanjem masti i ulja. Od druge polovine 19. stoljea dobiva se od zemnog plina (plinska a a). Po sastavu je isti ugljik s neznatnim rimjesama. Veoma je lagan i postojan pigment. Kod pripreme boja treba ga ribati s gustim vezivom. Za pripremu uljene boje zahtijeva i do 150% ulja. Usporava suenje. Ne koristi se u zidnom slikarstvu. 4. eljezno oksidno crna (Mars crna) Po sastavu je eljezov oksid, Fe3O4. Ona je umjetno anorganski pigment. Podnosi se odlino sa svim vezivima i pigmentima. Dobre je pokrivnosti i postojanosti na svjetlo. Koristi se u svim slikarskim tehnikama, a najvie u zidnim tehnikama.

5. Manganova crna Manganova crna je prirodni anorganski pigment Po sastavu je manganov oksid, MnO2. Otporna je na sve utjecaje. Koristi se u svim slikarskim tehnikama. Odlino pokriva i boji. Kao spoj mangana u ulju djeluje sikativirajue.

25