Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more ➡
Download
Standard view
Full view
of .
Add note
Save to My Library
Sync to mobile
Look up keyword
Like this
2Activity
×
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
SINIŠA KRIŽANEC SVI BUTE ME TUŽILI

SINIŠA KRIŽANEC SVI BUTE ME TUŽILI

Ratings: (0)|Views: 1,469|Likes:
Published by kresobilan

More info:

Published by: kresobilan on Jun 24, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, ODT, TXT or read online from Scribd
See More
See less

06/24/2012

pdf

text

original

 
SINIŠA KRIŽANECSVI BUTE ME TUŽILISRIJEDAPlavetnilo upravo pristiglo, koje u meni budi refleks nametnutog zadovoljstva, čudnunagradu u neželjenom trenutku, pojavljuje se u tisućinki sekunde te u meni budi film ukojem sam, čini mi se, već jednom glumio. Unaokolo povici išarani psovkama, vrlo napeta inervozna atmosfera, a sve to u toplom proljetnom danu na cesti koja nizbrdo presijeca tajpitomi, naivni zagorski brežuljak kojega ne možemo kriviti situaciju. Stojim, možda inesvjesnoga pogleda usmjerenog u tu plavu policijsku lampu, sabran u svojoj unutarnjojtajanstvenosti, poznatog mi od ranije događaja. Sjećanja vrtim tražeći san ili možda pričuu kojoj se sve to već dogodilo, željan da saznam ishod, ali odgovora nema.- Vozač Jaguara neka uđe u policijski auto - prolomilo se naređivački i u tili čas pušem ufrulicu, koja ne reagira. Trezvenjak sam već sedam godina, ali ipak sa čudom prihvaćam,da test nema ni trunke alkohola iako se zna da u Zagorju i sam zrak ima 0,05 promila.Vrijeme prolazi, piše se zapisnik, a moje misli stvaraju pravi košmar u glavi. No sada samuz policiju siguran, a do maloprije, da sam i ne povjerujem.Razjarena gomila, koja i ne zna što se zbilo, napala me uz prijetnju smrću, a sirotinja mi,vrijeđajući me jer sam, kao, bogat i sve si slobodan dozvoliti ništa i ne znači pa je zato igazim. To izjavljuje čak i Božica, histerična majka djeteta kojega je ostavila da plače samouz rub ceste. želi me udariti i time još više razjaruje hordu koja se povećava; zaboravlja da je majka, a ja eto ne mogu vjerovati da mi se to dogada i to samo zbog razbijenogžmigavca, i situacije za koju sam najmanje upravo ja kriv. Prisjećam se da je i svjedokrekao Božici da je pogriješila, a i moji suvozači sin Gordan i asistentica Karmen u čudu supromatrali razjarenu koleričnu spodobu koja zapostavlja i svoje dijete da bi agresivnoinscenirala moju krivicu.- Ali, tata, pa ti nisi kriv, to je jasno. Zašto te ta žena napada i toliko viče? - uslijedilo jepitanje mog 16-godišnjeg dječaka.- Vidiš, sine, svjesna da je kriva, na taj se način brani, a obrana joj je važna najviše predmužem koji će je sigurno napasti zbog štete na autu. Razlog više tolikoj galami je i to što umeni vidi bogataša koji će joj u strahu vjerojatno namiriti štetu. No ono što je sigurno,njezino ime ne utječe na ponašanje, osim ako ona nije Božica koleričnih i uvijenih. Čudan je taj zagorski mentalitet, a kultura odnosa među ljudima na vrlo niskoj razini. Naravno, mise zato ne trebamo prilagođavati takvim ljudima, već naprotiv, našom pristojnošću utjecatida se i oni mijenjaju - odgovaram sinu.- Možete ići - uputi me policajac, a ja sam mu izrazio žaljenje i ispriku što se sve to odigralote svjestan da nisam čak ni najmanje kriv, uputim se pravac dvorca, koji mi je i stvorionepoželjnu i neugodnu popularnost u Zagorju.Personal je jedva dočekao moj povratak, jer sam već kasnio na mnoge zakazane i ranijepotvrđene susrete. Trkom prolazim kroz svoj kutak kako bih se barem malo uredio i dokvežem kravatu pred ogledalom, gledam se u oči, koje otkrivaju totalni zamor, ali u dubinipogleda i nedefiniranu perspektivu.Ulijećem tako po tko zna koji puta u crveni salon ispunjen ljudima koji me čekaju, sjedećiza različitim stolovima. Samo ih je moje kašnjene spojilo u jednom prostoru.- Dobro mi došli... Kus die Hand... Možete li mi uopće oprostiti što kasnim... - pun vedrine iumjetnog, ali dobro odglumljenog pozitivnog zračenja, pozdravljam jedan stol, namjernoglasno, sa željom da me svi u salonu čuju, pa makar ću isto morati ponoviti još nekolikoputa. Radost zbog moje pojave ili pristojnost okupljenih, željnih da obave posao zbog kojegsu došli, navode me na daljnji scenarij pa nastavljam s pitanjem:- Znate li zašto je dobro to što ste čekali? Ne znate? Zbog starenja! Naime, u dvorcuBežanec vrijeme stoji i tu nitko ne stari. Pogledajte najbolji primjer - pokazujem rukama nasebe - Mene, koji imam 59 godina, a još se relativno dosta dobro držim, kaj ne? Ali znate,to je zato što ja živim u dvorcu u kojem vrijeme uistinu stoji. Tako počinje show kojim se želim nametnuti kako bi dominantno vladao situacijom ineutralizirao kašnjene, a da atmosfera u salonu postane ugodna za one koji me još čekaju,
 
kao i za one koji započinju svoju priču zbog čega su došli. U trenutku percipiram od kojegastola trebam početi, i to ne po redoslijedu dolaska ili interesu, već mi je prioritet -nestrpljivost. Sjedam tako s tri milostivice u poodmaklim iskusnim godinama i slavimpobjedu svojeg osjećaja za izbor stola. Gošće me maksimalno hvale i obasipajukomplimentima, što drugi, kako im je promišljeno nametnuto, pomno slušaju.Andeoski smješak, prihvatljiva fasada te skroman pogled u neutralnoj kombinaciji šestočiju, a unutra misli pretražuju baznu memoriju. Prisjećam se kako sam nekada, još 1991.,u samom početku rada dvorca namjerno ugovarao više susreta s raznim ljudima u istovrijeme. Znalo se dogoditi da sam istodobno razgovarao s raznim ljudima za osam stolova.čemu sve to? Najskuplje u startnoj poslovnoj poziciji je građenje imena, što iziskuje velikenapore, ali i domišljatost. Kako bih se predstavio svima kao izuzetno tražena osoba,predstavljajući pritom usluge dvorca, ostavljao sam najbolji dojam u punom lokalu, ukojem su svi čekali na red, a pritom bili još i svjedoci umješnosti komuniciranja, uvijekzačinjenog s dosta prihvatljivog humora. Moji, u to vrijeme još jako nevješti pomagači,znali su se pitati zašto baš svi sastanci u jednom danu u istom satu?!A upravo tako se polako gradila moja poslovna politika koja se nije nigdje mogla naučiti ilividjeti, već je sve to bio dio izvorčića ideja koje su me nosili ususret beskrajnomoptimizmu.Vrtim tako misli jednim dijelom unatrag, a drugim pomno upijam sve oko sebe, i utrenutku do odluke procjenjujem da treba pokloniti i drugima pažnju:- Gnadige Frau, oprostite na prekidu, ali ponukan komplimentima dozvolite mi da Vamkažem hvala, na način kako to sada osjećam. Iako sam prošao trnoviti put i raskrčio dosadmnogo korova, neprihvaćen i svakodnevno ponižavan, ipak se današnjim danom osjećamadekvatno nagrađen za djelo pod geslom 'čovječanstvu na korist domovini na ponos',nagrađen i počašćen, jer imam ovdje, u Vašem i mojem dvorcu, ovako drage gošće kaošto ste Vi...Uvijek zaokupljen mišlju da treba stalno regrutirati svoje ambasadore, prilagođavao samse situacijama, pogađao najbolje momente i načine. Zato nastavljam priču s damama, sprijedogom da prihvate čašćenje palačinkicama punjenim sladoledom pa potomprelivenim višnjama zakuhanim u crnom vinu, ( recept )kako bih ih još više impresionirao,a za sebe ugrabio vrijeme da stignem obići ostatak svijeta koji me čeka.- Gospodine Križanec, oprostite na smetnji, ali imate hitan poziv spojen na liniju u kuhinji -pomalo bojažljivo, kao i uvijek, nastupio je prvi konobar Očić.Zahvaljujem mu glasno, a u sebi još i više telefonskom pozivu koji je isprika za napuštanjedama, krećem put kuhinje, koristeći pritom da najsrdačnijom gestikulacijom pokažemnaklonjenost svima koji me još čekaju, dakako, uz duboki naklon isprike.- Halo, Križanec! Ljubazno molim, izvolite - govorim podignuvši slušalicu.- Moje vam ime neće ništa značiti, ali ja sam čula mnogo o vama i znam da skupljateumjetnine, osim što i sami obnavljate dvorce, pa vam želim ponuditi nešto ukoliko stezainteresirani. Gledala sam vas i na televiziji, znate, a ja sam stara i nemam prihoda,mirovina mi je jako mala, a htjela bih pomoći i svojoj djeci koja su ostala bez posla. Imamtri unuka, a suprug je pokojni već pet godina, nastradao je oko Vukovara u ratu - mirnim isimpatičnim glasom predstavila se, po prvom dojmu, vrlo dobroćudna super-baka.Saznavši da mi nudi slike Medovića, Ivekovića, Krizmana i Bukovca odgovaram:- Milostiva gospođo, hvala Vam na pozivu i lijepim riječima koje ste mi uputili. želim Vampomoći, ali moje mogućnosti, bez obzira na povoljnu cijenu, nisu Vam naklonjene. Radobih imao u kolekciji djela spomenutih majstora, no ekonomske neprilike u kojima senalazim, nesavladiva su barijera, ali mogu Vam pomoći da ukoliko želite, izložim djela udvorcu te možda na taj način pronađem kupca što je prije moguće.- Prihvaćam prijedlog, ali znate, mi nemamo automobila da ih prevezemo do vašegadvorca, a taksi je preskup. Možete li nam tu možda pomoći, a mi ćemo vam refundirati akose slike prodaju - skromno me upitala super-baka.- Da, rado ću to učiniti, i molim Vas da prihvatite moju ispriku što Vam nisam pomogao, ali,nametnuo sam si obnovu tri dvorca i prioritet imaju ulaganja vezana uz osnovnekonzervatorske radove, u kojima i uz izuzetno visoke troškove i jedva uspijevam s onimosnovnim. Nažalost, jer mi rad nije prepoznat od onih koji su i sami krivi za kontinuitet
 
propadanja spomenika kulture. No, nadam se boljim vremenima. Doći ću čim uzmognempo slike.Cijelo vrijeme razgovora, prateći rad kuhinjskog bloka i zatvorene točionice, uočavampotrebu da osoblju skrenem pažnju na momente gdje možemo njihov rad unaprijediti pasam u trenutku započeo sa savjetima. Kuharici Mirjani: "Stavi malo više nolly prata uvrhnje za umak svježi bakalar." (recept) Poznavajući gosta, učeniku na točionici: "Martinimora biti vrlo suh zato stavi malo vermuta na puno džina i ni za Boga ne zabadaj čačkalicuu zelenu maslinu!". - - Slastičar Aleks neka pripremi VIP kolačiće za goste koji još čekaju narazgovor sa mnom - govorim izlazeći iz kuhinje.Vraćam se u crveni salon i pogledom rekapituliram stol broj 13, koji me čeka zbogdogovora za svadbenu svečanost pa stol broj 17, za ugovaranje kongresa zubara, zatimstol broj 11, za kojim će tražiti sponzorstvo za nešto te broj 15, gdje mislim da je u pitanjupromocija ili krstitke... A ostali? Ne sjećam se više, ali moram požuriti. No, svi ti ljudiizgledaju kao i da im se previše ne žuri. Hm, možda ono sa 'stoji vrijeme' ipak pali!"Sreća svuda oko nas", da li se tako zove toga dana epizoda koju privodim kraju nazadovoljstvo svih? Ili je to već ritam normalnog i uobičajenog za poslovanje usvakodnevnim složenim situacijama. Bogatiji za nekoliko banketa i seminara, ispraćamposljednje goste iz crvenoga salona i stigavši im tek mahnuti u znak pozdrava, pogledamprema prekrasnom starom Jaguaru, kojem sam ja danas ni kriv ni dužan napravio štetu.U žalosnim mislima, potpuno opterećenim tim događajem, trgne me zvuk telefonskogzvona.- Hoćete li sada nešto pojesti? - pita Mirjana iz kuhinje.- Da, hvala ti, bilo bi dobro.- Umjesto ručka kojega ste preskočili, skuhala sam vam teletine u povrću.- Da, da, super! Dolazim – odgovaram, uputivši dečka na ulazu, da organizira zalijevanjecvijeća te čišćenje stazica u perivoju ,od izraslog radiča te krećem prema recepciji dausput pogledam današnje upite, siguran da imam desetak minuta dok se postavi stol ukuhinji.Lijepo je da su svi upiti usmjereni traženju usluga dvorca skoro ujedno i potvrderezervacija. Kao i ranije, svi koji nešto postave kao traženje ponude, već znaju da to ihoće, pa je stoga mnogo lakše i ugovarati poslove. Ali, bilo je dana, a bogami i godinakada nije bilo tako. Užurbano šaljem E-mail. Prvo, u London, zahvalu gostima napohvalama, a zatim brzo pišem fax potvrdu Uredu Ujedinjenih naroda koji žele kraći radniboravak pa opet zazvoni telefon:- Jelo je gotovo, hoćete li i čaj od koprive? (recept).- Da, hvala. Dolazim.I tada, u trenutku kada me od gladi djeli spasonosnih 150 koraka, prolomi se, nošen jekomunutar starih zidina, iznenadni povik:- Chief, imamo autobus!- Kakav sad autobus, u sumrak bez najave - pomislim i polako sa znatiželjom krenem usmjeru ogromnih drvenih vratiju na samome ulazu dvorca, do kojega su već dopiralirazdragani povici.- Mi smo iz Zagreba. Umirovljenici. Bili smo danas na izletu po Zagorju i bojali smo se prijedoći do vas, jer nemamo mnogo novaca, pa smo vas mimoišli, misleći da je skupo, ali smočuli od profesora Štimca - Zmaja taborgradskog, mnogo lijepoga o Vama i ipak smo seodlučili doći, ukoliko nas želite primiti - rekao mi je srdačno njihov voditelj pružajući ruku uznak pozdrava.Stojim uz grupu pedesetak opuštenih, uglavnom vrlo vitalnih, sretnika treće starosne dobi,i predočujem si sebe u tim godinama. Da li uopće u tim? Gledam ljude koji su zaslužni dioklase koja nesvjesno uopće održava sistem u kojem živimo. Pa zar njih milijun ne treba,proporcionalno brojci, mlijeka, kruha i svega drugoga primarnog da bi preživjeli? Zar netroše svakodnevno sve što imaju o time potiču balans u tako važnoj prehrambenojindustriji koja bi, inače da ih nema, već davno kolabirala. Za nas to što nemaju novacauopće nije važno, jer mi ionako gledamo stvar kulturološki i želimo prijatelje kuće paprema tome, ne trebaju svi imati novac da bi bili dobro došli.- Gledali smo Vas na televiziji, ali ovako u živo ste nam lepši, mladi gospon gazda -dobacila mi je oniža ženskica s prekrasnom plavom kašmir maramom.

You're Reading a Free Preview

Download
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->