FILOZOFSKA ANTROPOLOGIJA
PITANJE O ČOVJEKUŠto je čovjek?Emerich Coreth, O smislu života u OŽ 4 (1998) (hegelijanac)
To je pitanje kao i svako drugo, ali ipak potpuno drugačije. Čovjek se pita o samomsebi. Pita se o svojoj biti i o smislu svoga postojanja.
Prvi odgovor je da je čovjek pitalac i dapitati mora, i pitati može jedino čovjek.
Jedino je čovjek samog sebe svjestan.Koji su uvjeti mogućnosti postavljanja tog pitanja? Kojim putem krenut? Koju metodu koristiti?Moramo početi od samog pitanja. Što to pitanje u sebe uključuje da bi ono bilo uopćemoguće? (Pitanje je početak metafizike – Coreth) Znači pitamo se o pitanju. Pitanje o pitanju.Predznanje je potrebno kao preduvjet pitanja.Svako pitanje posjeduje svoje mogućnosti. Mogu pitati samo onda ako o tome ne znam.Mogu pitati o onome što ne poznajem. Kad bih to poznavao onda bi to pitanje bilo prevaziđeno.Ali ako mogu pitati to opet znači da ipak nešto o tome znam (to je neko predznanje). Ipak to predznanje je nekako prazno, ja znam da ne znam. To je dakle pitanje o granicama znanja – DOCTA IGNORANTIA – učeno neznanje (znanje koje u sebi skriva neznanje). Ono je tadanadilaženje, proširivanje granica. Mi posjedujemo bezuvjetni (neograničeni) horizont koji unama stalno pobuđuje pitanja.Međutim, TO ZNANJE TREBA TEMATIZIRATI.Čovjek se pita o svom vlastitom bitku. To je moguće jer čovjek oduvijek zna za sebe.Čovjek zna samoga sebe i poznaje samoga sebe, zato se može pitati o sebi. Ali čovjek ne shvaćasamoga sebe u potpunosti. Zato on može i mora pitati o svom vlastitom istinskom bitku. Čovjek s jedne strane, kao duhovan, ipak nije sam sebi potpuno proziran, jer je utemeljen u materiji.Moramo ono što je poznato, ono predznanje staviti u prvi plan (tematizirati) No, to nijemoguće na način iskustvenih znanosti (staviti si to kao predmet, predmetnuti).
PROBLEM METODE
Što je filozofska antropologija? Kako je započeti i voditi? To je problem metode.Metoda – put kojim treba krenuti da bi postigli cilj proučavanja i istraživanja.Veliki broj empirističkih znanosti stoji u službi antropologije. Zapravo sve ono štoobuhvaća humanističke znanosti može stajati u službi antropologije. Svi pojedinačniupotrebljavati kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva. Prinuđeni smo da svakog čovjeka bezuvjetno poštujemo (bez iznimke.) U dohvaćanju biti čovjeka pomoći će nam i refleksija na povijest filozofske misli.ANSATZ – polazište. Trebamo pronaći jednu točke od koje treba početi studirati.Možemo poći od onih fenomena.Agere exqutur esse – bit se nekog bića razotkriva iz njegova načina djelovanja.Eksplicitan duhovni čin – je onaj u kojima čovjek sam dolazi do izražaja.1. treba poći od sebe-svijesti, sposobnost čovjeka da razmišlja o sebi i na i svojim načinima tj.treba poći od načina spoznanvanja.2. Čovjek treba imati mišljenje na način suda.3. Čovjek treba imati mišljenje na način zaključka da u svojim činima može slobodnozaključivati.1
4. Da može slobodno odlučivati.Kod metode, mi promatramo izvana i postavljamo pitanje što uzrokuje takvo ponašanje i princip kao temelj takvih čina.
Vrste metoda
Fenomenološka – istraživanje čovjeka u pojavnom svijetu.Transcendentalna – upućuje čovjeka na apsolutno, na BogaOntološka
Sloboda u Grčkoj misli
Grčka riječ ELEUTHERIA (sloboda) izvorno označuje pravo političke slobode.Slobodan je grad-država koji nije pod tuđinskom vlasti. Slobodan je građanin sa svim svojim pravima i dužnostima. Ipak, ubrzo dozi do svijesti i vlastito-osobne slobode i etičkeodgovornosti. Dolazi do izražaja, razlika između vanjske i unutarnje slobode.
Unutarnja(subjektivna) sloboda
pojavljuje se bitan svijest moralnog djelovanja. Sloboda nije dopuštanje bilo kakvih vrijednosti, već je ona po samoj svojoj biti moralna sloboda.
Izvanjska(objektivna) pravna ili socijalno-politička sloboda
pretpostavlja i osobno moralizira slobodui odgovornost pojedinca kojih je ona objektivan odraz. Kršćanstvo se usredotočuje nasubjektivnu slobodu, kao sposobnost za dobro.
ANTROPOLOŠKA SLIKA ČOVJEKA KROZ POVIJEST – povijesna pozadina
Filozofsko mišljenje odgovara čovjekovoj naravi ili drukčije čovjek filozofira premasvojoj naravi. Čovjek pita o temeljima i razlogu svega (arhe panton – temelj svega). Ovo jetemeljno filozofsko pitanje. Ono je postavljeno od čovjeka za čovjeka kako bi spoznao svojemjesto i svoju zadaću. Filozofsko je mišljenje uvijek antropološki obilježeno. No, taantropološka crta u povijesti filozofije nije uvijek bila izričita. Sve do skorijeg vremena nije postojala jedna filozofska grana koja bi se izričito time bavila.
ČOVJEK U GRČKOJ MISLI
Filozofija grčke antike bila je obilježena objektivnom misli upravljenom na kozmos.Pokušava se doprijeti do biti, uspostaviti red stvari – od neživih stvari pa sve do duha.(vegetativna, osjetna i duhovna stvarnost). U ovom univerzalnom redu čovjeku pripadasredišnje mjesto. Čovjek je mikrokozmos (Demokrit), u njemu se ujedinjuju svi stupnjevi životai sve razine kozmosa. On je dio prirode i pripada fizici (sve ono što postoji neovisno o ljudskojvolji i što je podložno promjeni). No ipak ono što čovjeka obilježava jest njegova duša (psyhe) izato nju treba proučavati. Ona je nešto najplemenitije (Aristotel – O duši). Rad se o duši a ne očitavom čovjeku, radi se o psihologiji a ne čitavom čovjeku. No, ipak u ranoj grčkoj filozofskojmisli nalazimo i neke antropološke elemente. Pokušava se dokučiti pravi smisao čovjeka kroznjegovu dušu koja je božanskog porijekla. Ovdje se već uočava dvojnost duše i tijela. To suzačeci antropološke misli.Kada u VI st. Pr.Kr. započinje prvo filozofsko mišljenje, čini se da pitanje o čovjeku pada u drugi plan. Filozofi se pitaju (Tales) što je uzrok svega. Ali to pitanje postavlja čovjek iodgovor služi čovjeku. Po Heraklitu najvažnije je razumijevanje (logos), smisla svjetskogdogađanja koji leži u neprestanoj borbi suprotnosti. Prema njemu čovjek ima sposobnostrazumijevanja toga. Njemu se suprotstavlja Parmenid kod kojega nema nikakve promjene. No i2
kod njega je čovjek sposoban doći do biti. Od Parmenida do Platona shvaća se da je čovjek prije svega razumno biće i da je sposoban otkriti smisao svojeg postojanja.U sofistici dolazi do kritičke skeptičke refleksije. Je li čovjek sposoban spoznati istinu,nije li čovjek mjera svih stvari (mentron panton – Protagora), No, Sokrat otkriva da je čovjek uvjetovan moralnim vrijednostima i normama. On otkriva božanski glas u sebi (svijest) postojinepromjenjiva istina koja se mora slijediti.
Prema Platonu
– čovjek po svom duhu pripada inteligibilnom svijetu koji je pravastvarnost nasuprot svijetu pričine (materijalnom). Ta prava stvarnost jest i ne može ne biti. Njojčovjek svojom dušom pripada i po svojoj biti duša je besmrtna (pripada nepropadljivomsvijetu). Bit i dostojanstvo stavljeni su samo u duh. Međutim, to ne ide uz grčki duh,zanemarenost tijela i materije. U ovom dualizmu tijelo se pojavljuje kao tamnica duše koja težisvom zavičaju. Smisao života se sastoji u što većem oduhovljenju i negiranje materije i tijela(prema Platonu). Duh je um (nosu) Spiritualizam se poistovjećuje s čovjekovimintelektualizmom.
Prema Aristotelu
čovjek nadilazi sve stvari po svom umu. No on nastoji prevazići ovajdualizam. Tako njegov
hilemorfizam
dušu poistovjećuje s formom koja oblikuje tijelo (prvauloga duše da oblikuje tijelo). To daje sliku jedinstvenog čovjeka. Druga uloga duše je e da produhovljuje i oživljuje i čini tijelo ljudskim tijelom. Tijelo prima određenje i dajeindividualizaciju duše (anima forma corporis). Čovjek se razumije kao povezujuće središtecijelog bitka. No, Aristotel nije potpuno nadišao Platona. Duh je um, moć spoznaje, ne gleda sekao moć ljubavi, slobode. Dakle, i dalje prevladava intelektualizam. Platonova teorija ideja idalje se odražava u Aristotelovoj formi koja sada samo nije toliko transcedentnta.Značenje povijesnog dolazi tek do punog izražaja u kršćanstvu kao povijest spasenja. Tuse povijest prepoznaje kao ono u čemu se čovjeku nudi spasenje.
Shvaćanje povijesti u grčkoj misli
Naučava se Božja sloboda i sloboda čovjeka. Spasenje se događa u povijesti u dijaloguizmeđu Boga i čovjeka. Ovaj svijet i čovječanstvo proizlaze iz slobode Božjeg čina. Čovjek jestvoren da bude slobodan. No, Bog djeluje tako da čovjeka uključuje u svoj spasenjski plan kojise ostvaruje u Isusu Kristu (
kairos
– presonificirani izraz za povoljan trenutak). Objava donosi poruku spasenje konkretnom čovjeku. Nova slika čovjeka bila je implicitna i pretpostavljena.Čovjek stoji u sredini, između materijalnog i duhovnog tijela. Duša je mjesto duhovnogživota. Ona je stvorena od Boga iz ljubavi. Duša više nije shvaćena samo intelektualno, negokao volja i sloboda te ljubavi.Sveti Augustin i franjevačka škola (Bonaventura) stoje pod utjecajem Platona. Stavljajunaglasak na slobodnoj volji i ljubavi po kojima se dolazi do spoznaje (po čitavom srcu). SvetiToma i dominikanska škola preuzimaju intelektualizam (Aristotel) a ljubav i volja dolaze ondasami po sebi (preuzimaju hilemorfizam).
Aristotel – O duši
To je spis koji se sastoji od tri dijela. Proučava ljudsku dušu.U prvoj knjizi donosi pregled filozofskih mišljenja koja su tada razmatrala problem duše. Zaneke je duša samo snaga koja pokreće tijelo, drugi tvrde da je materija, ili pak treći da je vatrasastavljena od finih dijelova. Aristotel navodi dva razloga zbog kojih duša zavređuje da bude promatrana.U drugoj knjizi daje dvije definicije duše:3
Search History:
Result 00 of 00
00 results for result for
p.
Recommended
More From This User
Notes
Load more
