Welcome to Scribd, the world's digital library. Read, publish, and share books and documents. See more
Download
Standard view
Full view
of .
Look up keyword
Like this
0Activity
0 of .
Results for:
No results containing your search query
P. 1
13 MJESECI

13 MJESECI

Ratings: (0)|Views: 4|Likes:
Published by Zoran Topalović

More info:

Published by: Zoran Topalović on Jul 05, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/05/2012

pdf

text

original

 
9
TRINAEST MJESECI
1
Nema strasti koja ne ostavlja ožiljke. Ljubav i vrijeme doveli su me
u ovo stanje. Uskoro odlazim u Noćnu zemlju, kamo svi duhoviljudi i životinje čeznu otputovati. Ona nas zove. Osjećam da me
vuče sebi, kao i sve druge. To je posljednja neistražena zemlja,
do koje vodi mračan put. Put pun žalosti. A na kraju nas moždai ne čeka raj. Za svoga sam velikodušno dugog a ipak nedovoljnog 
boravka na zemlji stekao uvjerenje da na onaj svijet stižemo u istom
 jadnom stanju u kojem smo napustili ovaj. Ali, s druge strane, jasam uvijek volio putovati.
Za oblačnih dana, sjedim kraj vatre i ne govorim ništa osim
 jezik Čerokija. Ili sjedim šutke s perom i papirom i pretačem taj jezik u Sequoyino slogovno pismo
1
, a znakovi što mi nastaju podrukom nalik su na nečitljive hijeroglife. Za sunčanih dana, običnose ljuljam na prednjem trijemu umotan u deke i čitam ili uživamu pogledu. Kad sam prije mnogo desetljeća na ovoj sirovoj zemlji
podigao farmu, okrenuo sam pročelje kuće na zapad, da gledaprema najvišem planinskom lancu. Veličanstven je to pogled!
Rijeka i dolina, a zatim uvale i plavi bregovi, uzdignuti i nabranidokle pogled seže.Bear i ja nekoć smo posjedovali svu zemlju što se vidi s mog 
prednjeg trijema, a i mnogo više. Ljudi su govorili da bi naši posjedibili dovoljni da se u staroj Europi na njima osnuje omanja državica.
1 Sequoyah (1767.-1843.), Indijanac iz plemena Čeroki, tvorac slogovnog pisma,koje su Čeroki službeno usvojili 1825. godine.
 
10
Charles Frazier 
Sada imam samo jednu malu uvalu koja se spušta do rijeke. Mojim
prednjim dvorištem prolazi grozna nova željeznica, u kojoj posjedujem
nekoliko dionica. Zadimljeni crni vlakovi nailaze dvaput dnevno,a u proljeće, kad su kućni prozori otvoreni, posluga briše prašinus vodoravnih ploha namještaja barem triput na tjedan. Na drugojstrani rijeke leži staza koja se ondje nalazi kao neka vrsta prolaza
 još od vremena losova i bizona, koji su odavno iščezli. Sada se
mazge što vuku kola sklanjaju u stranu da propuste automobile.
Prije nekoliko dana vidio sam jedan prilično dobar auto, žut poput
kanarinca i ukrašen ulaštenom mjedi, s vjetrobranom nalik na
prevelik monokl. Projurio je brzinom od gotovo jedne milje u minuti,a vrh gotovo jedan metar dugog crvenog šala lepršao je za vozačem.
Nije mi se svidio štropot što ga je automobil proizveo, a ni prašinakoja se zadržala u zraku još dugo nakon njegova odlaska, ali dami je dvadeset godina, vjerojatno bih se potrudio doznati gdje dakupim jedan od tih brzih gadova.Noć je sada elektrificirana. May navečer ulazi u moju sobu. Okret
okrugle kvake na vratima, škljocaj zasuna u bravi. Vrata se otvaraju
bacajući na zid prugu žute svjetlosti iz hodnika. Mayina mršavatamna ruka okreće prekidač i zatvara za sobom vrata. Ne kažemo
ni riječi. Grubo svjetlo dovoljna je poruka. Na žici omotanoj smeđomtkaninom u sredini sobe visi bistra staklena žarulja, a novopostav-ljene žice u ružnim metalnim vodovima protežu se zidom. Sićušnablještava nit gole žarulje utiskuje mi u oči gnjevni lik djeteline, koji
će se ondje zadržati sve do zore. Ili ću ustati da ugasim svjetlo izapalim svijeću uz koju mogu čitati ili ću oslijepjeti.Ustajem i gasim svjetlo.May je dovoljno lakovjerna da mi dopušta držati šibice. Palim
dvije svijeće i podupirem ulašteni limeni poslužavnik za pite da
odražava žuto svjetlo. U prošlom stoljeću na isti sam način osvjet-ljavao stranice knjiga i bilježnica uz tisuće logorskih vatri.
Čitam
Viteza u kolima sramote
, priču koju znam još iz djetinjstva.
Lancelot me čeka na istom mjestu gdje sam ga prošli put ostavio.
 Još uvijek je neodlučan i zabrinut treba li braniti svoju dragocjenu
čast ili se popeti na sramotna kola sa zlokobnim patuljastim voza-čem i tako možda spasiti Genovevu, a možda čak i osvojiti njenuljubav. Pogrešan izbor značit će gubitak svega. Okrećem stranice
 
11
TRINAEST MJESECI
i nastavljam čitati nadajući se da će Lancelot, ako mu se pruži još jedna prilika, bolje izabrati. Volio bih da stavi ljubav iznad svega,ali on to zasad nije učinio. Koliko li ću mu još prilika moći dati?Bit je priče u tome da nam, čak i ako izgubimo sve ostalo, još
uvijek ostaje želja. Jedna je od rijetkih dobrodošlih pouka koje
donosi starost da jedino želja nadvladava vrijeme.Dobro bi mi došlo piće prije spavanja. Svi mi jednom dođemodo točke u životu kad nam trebaju lijekovi da bismo mogli krenutidalje, neka sitnica da nam ublaži bol i olakša nastavak puta. Aliliječnik mi zabranjuje alkohol, pa mi je dom postao strog kao daga vode nepopustljivi baptisti. Sjećanje je gotovo jedina droga kojami je još preostala.Čitam dokasno u noć, sve dok kuća ne utone u tišinu. Lancelot
 je beznadan slučaj. Zanosim se snovima misleći da će jednom bolje
izabrati.
U neko doba spuštam knjigu i podižem dlan prema svjetlu.Svrbi me srebrnasti ožiljak što mi poprečno presijeca duge crte
dlana, ali češkanje mi ne pomaže.
U gluho doba noći, vrata se opet otvaraju. Vrelo metalno svjetloiz hodnika slijeva se u sobu. May ulazi i prilazi mom krevetu. Boja
njene kože nalik je na jelensku, mješavina nekoliko rasa, bijele,crvene i crne, dovoljno zamršena da zbuni sve one zakonodavce
koji ustrajno zahtijevaju da se imenuje svaka nijansa do trideset idrugog djelića. Kako god da glasi točna formula za May, učinak jeprekrasan. Previše je lijepa da bi bila stvarna.
Poznavao sam joj djeda još u danima ropstva. Da budem iskren,
ne samo poznavao nego i posjedovao. Još uvijek se pitam zašto
mi jedne noći nije prerezao grkljan dok sam spavao. Bio bih to i
zaslužio. Svi mi veliki ljudi to zaslužujemo. Ali iz neke neshvatljivedobrote, May je isto tako velikodušna i zaštitnički raspoložena kao
što joj je bio i djed.May mi uzima knjigu kao usnulom djetetu, odlaže je na noćni
ormarić i gasi svijeću vlažnim dahom, punih usana skupljenihu oblik luka. Čujem nagovještaj hripanja u njenim plućima dok
izdiše zrak. Zabrinut sam za nju, premda mi liječnik kaže da za tonemam razloga. Ali sušica je mučan način umiranja. Vidio sam je

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->