KLASINA KNJIEVNOST TEMELJNA CIVILIZACIJSKA KNJIEVNA DJELA BABILONSKO-ASIRSKA KNJIEVNOST GILGAME Gilgame je najvee i najistaknutije djelo babilonsko-asirske knjievnosti.

Najstariji motivi potjeu iz sumerskoga doba, a samo je djelo nastalo oko 1700. prije Krista. Konaan oblik zapisan je na dvanaest nepotpuno sauvanih ploa, a pronaen je u knjinici asirskoga cara Asurbanipala (7. stoljee prije Krista). Ep je sadrajno podijeljen u dva dijela. U prvom dijelu (od prve do sedme ploe) prripovijeda se o prijateljevanju kralja Gilgamea, sumerskoga, babilonskoga i asirskoga nacionalnoga junaka, s Enkiduom, ovjek kojega karakterizira velika snaga i odrastanje u prirodi meu divljim ivotinjama. Drugi dio epa (od osme do dvanaeste ploe) prati dogaanja nakon Enkiduove smrti, a posveen je opisima Gilgameove tuge za prijateljem, Gilgameova straha od smrti i njegovih pokuaja da stekne besmrtnost. Premda je u formalnom smislu jednostavan i siromaan, Gilame se ubraja u najvea djela ovjeanstva: ep obiluje motivima koji e biti razraeni u biblijskoj i grkoj mitologiji (opi potop, ovjek napravljen od gline i oivljen, zmija koja krade besmrtnost, silazak u podzemlje, pojedini Gilgameovi pothvati kao predloak Heraklova mita, itd.) i brojnim uzoritim primjerima, unato pesimistikom ustroju i nesretnom zavretku, upornosti u traenju odgovora na temeljna pitanja ivota i smrti koja su oduvijek muila i mue ljudski rod. HEBREJSKA KNJIEVNOST - BIBLIJA (Knjiga Postanka, Knjiga Izlaska, Judita, Pjesma nad pjesmama, Psalmi, Evanelje po Ivanu) Biblija je zbornik svetih knjiga judaizma i kranstva nazivanih i Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta, a dobila je ime prema grkoj rijei biblia (u znaenju: knjige). Nastajala je od 13. stoljea prije Krista do 1. stoljea za vrijeme Krista. Knjige Staroga zavjeta ine izbor religioznih i svjetovnih tekstova bogate starohebrejske knjievnosti, a za svoje ih je potrebe prikupilo i sredilo idovsko sveenstvo u razdoblju od 400. do 100. godine prije Krista. Svi ti tekstovi, nastajali su od 13. do 1. stoljea prije Krista, svoj konaan oblik dobili su od 10. do 1. stoljea prije Krista, a napisani su u prozi, stihu ili u dramskom obliku, u Bibliji su razvrstani u povijesne knjige (meu njima su i knjige Pentateuha ili idovski Tora Zakon), mudrosne knjige (u njih se ubrajaju i Pjesma nad pjesmama i Psalmi) i proroke knjige. Veina starozavjetnih knjiga napisana je hebrejskim jezikom, a samo manji dio srodnim aramejskim; pojedine su knjige bile donedavno bile poznate samo u grkom prijevodu, a neke najmlae knjige bile su i napisane na grkom. Starozavjetne knjige, nastajale u razliitim razdobljima i pod utjecajem raznih knjievnosti, meusobno se izrazito razlikuju u duhu i izrazu. Biblijski likovi postali su opim dobrom ovjeanstva i beskrajno su puta obraivani u europskoj knjievnosti i umjetnosti (najee: Adam i Eva, Kain i Abel, Abraham i Izak, Lot i njegove keri, Samson i Dalila). Poznavanje Biblije uvjet je za svako dublje poznavanje i razumijevanje europske kulturne batine. Novi zavjet (1. stoljee nakon Krista) priznaju samo kranske crkve, a pisan je najveim dijelom grkim jezikom i sastoji se od evanelja, djela apostolskih, poslanica i Otkrivenja Ivanova ili Apokalipse. Knjievna vrijednost novozavjetnih spisa zaostaje za vrijednou starozavjetnih spisa. Znimku ine pojedini ulomci i Otkrivenje, koje je meu svim novozavjetnim knjigama duhom i izrazom najblie starozavjetnim knjigama. Knjiga Postanka (Geneza, 13. 4. stoljee prije Krista), kojom zapoinje Biblija, prva je knjiga Petoknjija (gr. Pentateuh), koje se prema predaji veim dijelom pripisuje Mojsiju (13. stoljee prije Krista), ali je do nas dolo u tekstu nastalom izmeu 8. i 4. stoljea prije Krista. Jednostavnim, jasnim i jezgrovitim stilom u Knjizi Postanka iznosi se idovsko vjerovanje o stvaranju svijeta, odnosno o stvaranju Zemlje i svemira, o prvim ljudima, o izgonu prvi ljudi iz raja i opem potopu te povijest idova do odlaska u Egipat. U mnogim je dijelovima vidljiva veza s babilonskom i staroegipatskom mitolokom literaturom. U Knjizi izlaska svjedoi se o izlasku Izraelaca iz egipatskoga ropstva. Spoznali su Boju milost i zatitu te su prema Bogu osjeali duboku zahvalnost. Mojsije je iskoristio upravo taj njihov zanos da bi od dvanaest plemena stvorio jedan narod koji e se nadati boljoj budunosti koja je zajamena Sinajskim savezom. Nakon toga Boji je narod kroz pustinju vodio u predvorje Obeane zemlje. U biblijsku knjigu Mudre izreke skupljene su u 6. ili 5. stoljeu prije Krista dvije zbirke poslovica, zbirka pounih

izreka i usporedaba iz kasnijih stoljea. Kao knjievna vrsta mudrosne su pouke bile omiljene na starom Istoku. Autorstvo dvjema zbirkama poslovica predaja pripisuje idovskom kralju i graditelju jeruzalemskoga hrama Salomonu (vladao je u 10. stoljeu prije Krista). Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta. Propovjednik (3. stoljee prije Krista), jedna od mudrosnih knjiga, raspravlja o trpljenju, o smislu ivota i smrti, napisana je najveim dijelom u prozi. Pisac je nepoznat. Izaijina proroka knjiga: najstarija od tzv. prorokih knjiga pripisuje se Izaiji (8. stoljee prije Krista), starozavjetnom proroku i savjetniku na dvoru judejskih kraljeva, premda je vei njezin dio nastao kasnije, kao djelo Izaijinih uenika. Izaija je u svojim spisima predvidio propast Izraela, dolazak Mesije i smak svijeta, pa se novozavjetna literatura esto poziva na njegove izreke. Slikama i izrazom svojih alegorijskih vizija Izaija je djelovao na svu kasniju apokaliptinu literaturu. Pisac je jedne od tzv. biblijskih prorokih knjiga i kraljevski savjetnik i svjedok propasti Jeruzalema Jeremija (7. do 6. stoljee prije Krista), koji je napisao i knjigu od pet tualjki, previenih za pjevanje. Psalmi (nastajali od 11.do 4. stoljea prije Krista) pjesme su za pjevanje uz glazbenu pratnju te najvaniji oblik hebrejske religiozne poezije. Biblijska knjiga psalama sastoji se od 150 pjesama razliita karaktera; to su hvalospjevi (himne), tubalice, zahvalnice, pokornike, liturgijske, hodoasnike, poune i proroke pjesme. Predaja je psalme pripisivala kralju Davidu, kojemu vjerojatno pripadaju najstariji psalmi, a znatan dio psalama nastao je u doba babilonskoga suanjstva. Psalmi su lirski zaokruene cjeline, ali nisu pisani u stihovima, nego u proznim stavcima ili versetima razne duine, koji se ritmiki i sadrajno dijele na dva dijela. Oblik verseta, koji nasljeduje formalne strane egipatske himne i babilonske pokornike pjesme, s paralelizmom lanova, preao je i u ostalu hebrejsku poeziju, a odigrao je veliku ulogu i u stvaranju slobodnoga stiha. Knjiga o Jobu (5. stoljee prije Krista) ubraja se u tzv. mudrosne biblijske knjige, a prethodnike joj pronalazimo u sumerskoj i babilonskoj te staroegipatskoj knjievnosti. Napisano u obliku tetralogije s prologom i epilogom, sa stalnim smjenjivanjem proze i stihova, dri se jednim od najljepih i najdubljih dijelova biblijske knjievnosti. U velikoj je mjeri utjecala na eurospku knjievnost, pa i na Goetheova Fausta. Pjesma nad pjesmama (10. 4. stoljee prije Krista) ubraja se u vrhunska ostvarenja svjetske ljubavne poezije, a najljepe je djelo u ljubavnoj poeziji staroga Istoka. Jedni tumai misle da je to zbornik narodnih ljubavnih pjesama, najveim dijelom svatovskih, drugi da je rije o zatvorenoj lirskoj zbirci, a trei da su to dramski fragmenti, etvrti da je to lirski dijalog. Predaja Pjesmu nad pjesmama pripisuje Salomonu, neki komentatori misle da je zaista nastala na Salomonovu dvoru u 10. stoljeu, a novija kritika stavlja ga u 4. stoljee. Judita (2. do 1. stoljee prije Krista) pripada povijesnim biblijskim knjigama i jednome od najmlaih dijelova Biblije. Da bi uzvisio idovsko domoljublje i religiju, nepoznati pisac izmislio je fabulu koju smjeta u okvir povijesnih dogaanja iz 6. stoljea. Pripada jednome od najdramatskije koncipiranih i knjievno najzaokruenijih biblijskih proznih tekstova. Judita je nadahnula i Marka Marulia, a privlaila je i privlai mnoge umjetnike i knjievnike. Evanelja (gr. Euangelia = dobre vijest) su novozavjetne povijesne knjige, nastale u 1. stoljeu nakon Krista, u kojima se prikazuju poznate zgode iz ivota i djelovanja Isusa Krista. Evanelisti Matej, Marko, Luka i Ivan navode se kao autori tih proznih spisa. Njihovi se iskazi u najveem dijelu tematski poklapaju (posebno prva tri tzv. sinoptika evanelja), ali se ipak meusobno razlikuju u knjievnoj obradi i namjeni: Matej je najsustavniji i najpregledniji, Marko je najblii pukom pristupu i izrazu, Luka je historijski najkritiniji i stilski najuglaeniji, a najmlai Ivan najkontemplativniji je i najpoetiniji. Najstariji evanelje, pripisano cariniku Mateju, jednome od prvih Kristovih sljedbenika i poslanika (apostola), pisano je na aramejskome i poslije prevedeno na grki, a druga tri evanelja, pripisana Marku, Luki i Ivanu, napisana su na razgovornome grkome jeziku. Poslanice Korinanima pripisuju se Pavlu, po roenju idovu iz maloazijskoga grada Tarsa, u kojem je kao slobodni rimski graanin stekao zavidnu humanistiku naobrazbu. Bio je odgojen u strogo tradicionalnom farizejskom duhu, pa je u poetku sudjelovao u progonima krana. Nakon vienja koje mu se ukazalo pred vratima Damaska preobratio se i postao jednim od najveih zagovaratelja kranstva. Zato je poduzeo i nekoliko misijskih putovanja po Bliskom istoku i Grkoj i napisao niz poslanica upuenih pojedinim vjerskim zajednicama. Svoj nauk izlae nekonvencionalnim, jednostavnim, i esto pjesnikim nadahnutim

izrazom. Zbog takva djelovanja Pavao je odveden u Rim i tamo u zatvoru pogubljen. Otkrivenje, odnosno Otkrivenje Ivanovo (gr. Apokalypsis, kraj 1. st. nakon Krista), posljednja biblijska knjiga i njezin tematski zavretak, pripisivana od davnine apostolu Ivanu, sastoji se od prologa i tri dijela. U prvom dijelu Ivan prenosi poruku Kristovu predstavnicima sedam azijskih crkava. U drugom dijelu opisuje niz apokaliptinih vizija. U treem prorie Kristovu pobjedu nad svim neprijateljima i slika sreu i blaenstvo spaenih u novom Jeruzalemu. Knjievno je najzanimljiviji drugi, apokaliptini dio, u kojemu Ivan pjesniki nadahnuto daje seriju od pet vizija (Knjiga sa sedam peata, Sedam anela s trubama, ena, zmaj i Janje, Sedam anela sa sedam aa, Propast Babilona), rabei tematske elemente i simboliku iz starozavjetnih apokaliptinih spisa, ali unosei i niz vlastitih novih motiva i simbola. Otkrivenje se odlikuje alegorijskom slojevitou i tajnovitou svoga simbolikoga izraza, to je karakteristika svih djela apokaliptinoga anra. S knjievnoga gledita to je najzanimljivije djelo novozavjetne knjievnosti koje je nadahnjivalo i nadahnjuje mnoga knjievna i umjetnika djela i utjee na oblikovanje europske knjievnosti od srednjega vijeka do simbolizma i nadrealizma i naih dana. TALMUD Talmud (hebr. Talmud = uenje), jedna od idovskih svetih knjiga. Sastavljena je od Mine, usmenoga uenja o svakodnevnom ivotu, i Gemare, uenih komentara. Konano je redigirana u 6. stoljeu. Talmud je najmanje prevoena od svih idovskih svetih knjiga. Talmud je temelj naina ivota idovske zajednice: u Talmudu su pravila o sijanju, zakoni o svetkovinama, enidbi, privatno i krivino pravo, pravila o osobnoj higijeni, i sl. Kao izvor Talmud ima golemu ulogu u prouavanju idovske zajednice i kulture. Stil Talmuda nije jedinstven, varira od aforistinoga do izraavanja formula. idovska filologija tumaila je odredbe Talmuda dosljedno simbolino. KURAN Kuran (arap. al-Quran = to je za itanje; 612.-653.), sveta knjiga Islama, sadri izreke Muhamedove, koje mu je diktirao melek Dabrail (arkaneo Gabrijel), skupljene izmeu 612. i 639., a redigirane 653. Kuran je sastavljen od 114 poglavlja (sura), poredanih po duini, a sastoji se od moralnih, pravnih i religioznih pouka, ilustriranih najveim dijelom epizodama iz Biblije te idovskih i kranskih apokrifnih spisa. Pisan je ritmikom prozom, metaforinim i bujnim stilom. Nain je izraavanja nesustavan, ali dotjeran i originalan. Jezik Kurana postao je normom i uzorom klasinoga arapskoga jezika. MAHABHARATA Mahabharata (4. st. prije Krista 4. st. nakon Krista) staronidijski je ep kompliciranoga sastava, najopsenije djelo u svjetskoj knjievnosti, koje sadri vie od 200 tisua stihova u 18 knjiga. Prema predaji, a bez znanstvenoga utemeljenja, autor je epa slijepi Vjasas, zajedniki djed obiju vladarskih kua u zapadnoindijskom plemenu Bharata (Mahabharata = velika borba meu Bharatama). Najstariji dio epa i njegovu okosnicu ini ratniki ep o postanku, suparnitvu i stranom ratu Pandava i Kaurava, u kojem pobjeuju Pandave i preuzimaju vlast meu Bharatama. Borba zauzima polovicu Mahabharate, a ostalo su ili umetnuti epovi ili epizode, slabe ili nikakve povezanosti s glavnom radnjom (Pjesma o kralju Nali, Pria o Savitri, itd.), ili jo kasniji umetci filozofskoga karaktera, meu kojima se tatkad nalaze i pjesniki vrhunci (Bhagavadgita). Pjesma o kralju Nali tematizira suparnitvo izmeu dviju loza vladarske kue, Pandava i Kaurava. Nakon raznih sukoba predstavnici obiju loza pristupaju i kockanju: Judhithira, najstariji od petorice brae Pandava, izgubio je igru i zato je prognan s braom u umu; mudrac Vrhadasvo govori Judhithiri priu o niadskom kralju Nali, koji je isto tako, zbog gubitka na kocki, morao bjeati u umu sa svojom enom Damajanti, a ona ga je nagovorila da se sklone u njezina oca Bhime, kralja Vidarbhe. Pjesma o kralju Nali samostalan je ep od 26 pjevanja umetnut u treu knjigu Mahabharate, pisan u esnaesterakim dvostisima (loke) s rijetkim samostalnim esnaestercima ili trostisima. Unato indijskoj bujnosti najblii je europskom ukusu. Bhagavadgita, Pjesma o boanskome, esto nazivana samo Gita, najvaniji je i knjievno najvrjedniji od moralno-filozofskih spisa u Mahabharati. Kao to se kralj Nala nakon mnogih pustolovina vratio i ivio sretno s kraljicom Damajanti, vraaju se i Judhithira i njegova braa iz progonstva. Ali ne prestaje neprijateljstvo izmeu rodova Kaurava i Pandava i sprema se straan konaan obraun meu srodnicima. Arduna, najljepi i najvjetiji borac od petorice Pandova, uoii bitke sumnja u opravdanost rata. Nakon bitke pjeva Sandaja pria slijepom kralju Dhrtaratri, vladaru Kaurava, o razgovoru Ardune i njegova roaka Krne, u kojem je

utjelovljen sam veliki bog Vinu. U samoj Indiji Bhagavadgita je danas najpopularniji dio cijeloga epa. Etike duhovne dvojbe, koje se postupno zaotravaju u umjetniki oblikovanom dijalogu, najvjernija su ilustracija indijske misli. GRKA KNJIEVNOST HOMER (Ilijada /primjer epa/, Odiseja) Pjesnik Homer (oko 800. prije Krista) bio je, prema antikoj tradiciji, najstariji poznati grki pjesnik, autor najveih grkih epova. Premda su neki istraivai tvrdili da je Homer opa imenica koja oznaava pojmove slijepac, prijatelj, sastavlja, Homer je zbiljska osoba koja se vezuje uz ime autora Ilijade i Odiseje. Zbog zagonetnosti autorstva ve se od antikih vremena postavljalo tzv. homersko pitanje, koje se intenziviralo krajem 18. stoljea. Premda je napisano niz legendi, predaja i ivotopisa, nijedan auto ni tekst nije tono odredio vrijeme pjesnikova ivota ni zemljopisno podrijetlo. Sedam se jonskih i drugih gradova natjecalo za ast Homerove domovine, a najvie je glasova dobila Smirna u Maloj Aziji, u kojoj je Homer najvjerojatnije ivio, izmeu 900. i 700. prije Krista. U cijeloj Grkoj potovao se Homerov kult, o emu postoje i povijesni tragovi. Rapsodi su uvali i recitiranjem irili Homerove pjesme. U poetku, u antici, Homeru su se uz Ilijadu i Odiseju pripisivali i drugi epski ciklusi, odnosno niz kiklikih epova s trojanskom ili tebanskom tematikom (Tebaida, Epigoni), epigrami, tzv. homerske himne bogovima, parodija herojskoga epa, odnosno aljiv spjev Boj aba i mieva (Batrahomiomahija) i komina pjesma Margit, a kasnije su mu odricali sve osim Ilijade. S obzirom na homersko pitanje danas prevladava miljenje tzv. unitarista, prema kojima su i Ilijada i Odiseja djelo jednoga genijalnoga stvaraoca koji je uobliio postojeu grau i napisao zaokruene epske cjeline; Ilijadu (u kojoj se epski pjeva o 49 dana u desetoj godini rata izumeu Ahejaca i Trojanaca) je napisao najvjerojatnije u mlaim, a Odiseju (priu o ivotu starih Grka prije nakon Odisejeva /sin itakoga kralja Laerta/ povratka iz Trojanskoga rata, o traganju Odisejeva sina Telemaha za ocem, o Odisejevu desetogodinjem lutanju i povratku u rodnu Itaku i vjernom Penelopinu ekanju, o susretu s ljudoderom Kiklopom, itd.) u starijim godinama. Ilijada i Odiseja pripadaju najveim djelima ovjeanstva: na temelju mitologije i legendi iz Trojanskoga rata (12. stoljee prije Krista), zadirui u tematiku opirno i duboko, odlikujui se prikazom psiholoke produbljenosti likova (Hektor, sin kralja Prijama i najvei junak Trojanaca; Paris, Homerov brat; Ahilej, najvei grki junak; kralj Agamemnon, voa grke vojske; Briseida, robinjica Ahilejeva pa Agamemnonova; Patroklo, Ahilejev prijatelj; Odisej; Penelopa, ena Odisejeva; Nausikaja, ki feakoga kralja Alkinoja; Kiklop Polifem), realistinou i plastinou opisa, otkrivaju nam ivot, obiaje i vjerovanja starih grkih plemena. Pisani su u heksametrima (Ilijada ima 15.696, a Odiseja 12.103 heksametra), a aleksandrijski su ih filozofi podijelili u 24 knjige prema broju slova grkog alfabeta. Ostvarujui vrhunce epske knjievnosti, ovi su Homerovi epovi snano djelovali na kasniji razvoj antike, europske i svjetske kulture. ALKEJ (Lai) Alkej (1. polovica 6. stoljea prije Krista), grki pjesnik s otoka Lezba, jedan je od najistaknutijih predstavnika monodijske melike (to je poezija pisana za solo pjevanje uz pratnju lire). Bio je aristokrat i vojnik te sudjelovao u ogorenim borbama protiv demokratske stranke, a jedno je vrijeme ivio i u progonstvu. Zato su teme veine njegovih fragmentarno sauvanih pjesama politiki motive, rat i fanatina mrnja prema tiranima. Pisao je i pjesme uz gozbe i pijanke, himne bogovima, a sauvani su i neki fragmenti ljubavne lirike. Bio je majstor stiha i forme i uporabljivao je razliite metrike oblike. U pjesmi Lai, kao i u nekim drugim pjesmama, slui se strofom koja je prema njemu prozvana alkejskom strrofom. To je alegorijska domoljubna pjesma koja je nala nasljedovatelje i u antikoj i u modernoj europskoj knjievnosti. Formalno i tematski Alkej je svojim djelom utjecao na rimsku liriku i pjesnike europskoga romantizma. SAPFO (SAPFA) (Ljubavna strast) Sapfa (Sapfo, 1. polovica 6. stoljea prije Krista), najvea grka pjesnikinja, rodom s otoka Lezba, jedna je od glavnih predstavnika eolske monodijske lirike, uz koju je pisala i tzv. epitalamije, korske svadbene pjesme. Upravljala je jednom kolom u kojoj su se kolovale mlade djevojke. Kao i suvremenik joj Alkej, i Sapfa je bila upletena u politika dogaanja te jedanput i prognana s otoka, ali ti dogaaji nisu nali odraza u njezinoj poeziji. Pjesnitvo joj je posveeno ljubavnoj tematici sa irokom ljestvicom ljubavnih osjeaja, a karakterizira ga bogatstvo metrikih oblika, lijep i melodiozan jezik i duboka iskrenost. Sapfina poezija postigla je veliku slavu

ve u antici, a unato injenici to je sauvana samo u fragmentima stekla je trajno mjesto meu vrhuncima svjetske lirike. Pjesma Ljubavna strast, napisana u obliku tzv. safike strofe, izrazito naglaenoga ritma, uz himnu Afroditi jedini je cjeloviti sauvan Sapfin tekst. Poznata je i po parafrazi rimskoga pjesnika Katula, koji je prepjevao prve tri strofe pod naslovom Lezbiji. ANAKREONT (primjer anakreontske lirike/) Anakreont (druga polovica 6. stoljea prije Krista), grki lirski pjesnik, rodom iz Male Azije, vei dio ivota proivio je na dvorovima raznih tirana, kamo se sklonio nakon pada svoje domovine pod perzijsku vlast. U Anakreontovim kratkim lirskim pjesmama, kojima pripada i pjesma Pijuckajmo, slave se vedrina i radost ivota to ih ovjek pronalazi u ljubavi, vinu i veselu drutvu. Anakreontova epikurejska poezija lagana je i nepretenciozna, a uivala je veliku popularnost i nala velik broj nasljedovatelja ve u antici (Anacreontea = naslov sauvane antike zbirke od 60-ak pjesama u Anakreontovu duhu), a snano je utjecala i na zapadnoeuropsku poeziju, najvie u 18. i 19. stoljeu. PINDAR (Pjesnik o ratu) Pindar (oko 518.-442.), rodom iz okoline Tebe, najvei je predstavnik grke korske lirike. Od njegova bogata knjievnog opusa u svim podrujima korske lirike sauvano je samo oko 500 ulomaka i 4 knjige epinikija ili oda u ast pojedinih natjecatelja. Prema mjestu natjecanja epinikije se naslovljuju kao: Olimpijske, Pitijske, Nemejske i Istamske. U tekoj formi oda, metriki raznolikih ali uvijek podijeljenih na niz strofa, antistrofa i epoda, Pindar uz opis natjecanja slavi pobjednika, njegov zaviaj i neko boanstvo i prije svega samu pobjedu kao izraz vrline, dok u sredinjem dijelu, najljepem i misoano najdubljem dijelu pjesme, obrauje neki mit u vezi sa sadrajem. I pjesmu Pjesnik o ratu, kao i druge Pindarove pjesmotvore, odlikuje bujan jezik, smjele metafore, gomilanje asocijacija, dubina misli, uzvien stil, esto teak dananjem itatelju, kojim je u antici stekao glas najveega grkoga liriara, a u europskoj knjievnosti bio nenadmaiv uzor gotovo svim pjesnicima od renesanse do romantizma. EZOP (Basne /primjer basne/) Ezop (6. stoljee prije Krista), grki basnopisac, rodom iz Frigije u Maloj Aziji, najvjerojatnije je robovskoga podrijetla. Pod njegovim imenom do nas je dolo oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerojatno dodali kasniji prireivai. Stare teme Ezop vjeto spaja s otrim promatranjem ljudi i prirode te stvara basnu kao knjievnu vrstu, stvarajui oblik dramski komponirane priice s najee traginim zavretkom, s poantom koja je najee dodana na zavretku i u obliku posebne pouke. U veini Ezopovih basni oblikuju se slike iz ivotinjskoga svijeta (upravo one nalaze najvei broj nasljedovatelja), ali mnogima su protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi, pa ak i bogovi. ivot se prikazuje realistino, vjerno, sa svim nepravdama, pa Ezopove basne nose u sebi elemente pravedne drutvene kritike. Sadraj je Ezopovih pouka realna filozofija ovjeka bogata ivotnim iskustvom koji cijenei i istiui moralne vrline pokazuje svijest o tome da u ivotu i prirodi vlada zakon jaega i pametnijega. Ezopove basne (Cvrak i mravi; avka i sova; Vuk i janje; Lisica i je; Trska i maslina; Zid i avao; Starac i smrt; Govornik Demad) pisane su u prozi, jednostavnim i jasnim stilom, i proete su finim humorom. Ezopa su kao uzor uzimali svi kasniji basnopisci (La Fontaine, Krilov, Relkovi). ESHIL (Okovani Prometej) Eshil (525.-456.), grki pisac tragedija, rodom iz Eleuzine kraj Atene, tvorac je grke tragedije. Bio je suvremenikom grko-perzijskih ratova i raanja atenske demokracije, borac u bitkama kraj Maratona i Salamine. Pjesnik je junakoga duha svoje epohe koji oivljava u herojskim likovima junaka. Napisao je oko 90 drama (70 tragedija i 20 satirskih igara), a sauvano je samo 7 tragedija. Najpoznatije su Okovani Prometej i jedina sauvana antika organska (sadrajno povezana) trilogija Orestija (Agamemnon, rtva na grobu ili Hoefore i Eumenide). Eshil je uveo drugoga glumca, smanjio ulogu kora (zbora), pojaao znaenje dijaloga i na taj nain od lirske kantate stvorio prvu pravu grku dramu. Eshilove tragedije predstavljaju prvi stupanj dramskoga razvoja, radnja im je jednostavna i dosta statina, i koncentrirana oko divovski koncipiranih glavnih dramskih osoba. Lirske zborske dionice imaju znatno veu ulogu nego u kasnijih tragiara. Karakterizira ih svean i uzvien stil s obiljem metafora, duboko suivljavanje sa sudbinom junaka, koji nisu obini ljudi nego idealizirana bia s naglaenim dobrim ili zlim svojstvima, sklonost prema lirskim digresijama i razmatranjima o ovjekovoj sudbini. ovjek je u Eshilovim tragedijama samo igraka u

rukama bogova. U Eshilovim tragedijama otkrivamo i Eshila kao velikoga lirskoga pjesnika. Tragedija Okovani Prometej utemeljena je na grkome mitu o sukobu boga Zeusa i Prometeja koji je darovao ljudima vatru. Hefestu, Snazi i Sili zapovjedio je Zeus da prikuju Prometeja na jednu stijenu na Kavkazu gdje je orao tisuu godina kljucao njegovu jetru. Nije htio prihvatiti slobodu pod uvjetom da Zeusu otkrije tajnu koju mu je majka povjerila. SOFOKLO (Antigona /primjer tragedije/, Kralj Edip) Sofoklo (496.-406.), grki pisac tragedija rodom iz Atene, suvremenik Perikla i najveega procvata atenskoga polisa. Napisao je 123 dramska djela, a do danas je sauvano u cjelini samo 7 tragedija (Ajant, Elektra, Kralj Edip, Antigona, Trahinjanke, Filoktet, Edip na Kolonu), vei dio jedne satirske igre i niz ulomaka. Nasljednik Eshilov, Sofoklo pojaava dramsku radnju ulogu dijaloga, uvodi treega glumca, smanjuje zborske dionice i poveava broj lanova kora na 15, pie prve anorganske (sadrajno nepovezane) i stvara definitivnu formu grke drame. Junaci njegovih tragedija nisu vie divovske osobe kojima upravljaju sudbina (usud) i volja bogova, nego stvarni ljudi koji sami odluuju o svojoj sudbini i svoju veliinu zahvaljuju iskljuivo vsrtoi svoga karaktera. Harmonina kompozicja, jasno ocrtani karakteri, visoka etika naela i duboka humanost to izvire iz njegovih tragedija osiguravaju Sofoklu mjesto najveega i najsavrenijega antikoga tragiara, a duboko ljudski sukobi koje obrauje ni danas ne prestaju biti aktualni. O tome svjedoe i brojne obrade Sofoklovih tragedija u modernom ruhu (npr. Anouilhova Antigona, Gavranova Antigona). U tragediji Kralj Edip doznaje se pria o naslovnom junaku Edipu (= onaj koji ima nateena stopala) koji je napustio Korint i svoje roditelje bojei se proroanstva da e ubiti oca i oeniti vlastitu majku. U Tebi je obranio grad od Sfinge, pa su ga Tebanci u znak zahvalnosti izabrali za svoga kralja. Jokasta, udovica ubijenoga kralja Laja, postala je njegova ena. elio je doznati tko je ubio kralja Laja, a tad ga je poela muiti injenica (susret s prorokom Tiresijom) da je kralj Laj ubijen na krianju cesta gdje je ubio nekoga nepoznatoga starca. Jokasta ga odvraa od stranih primisli priajui mu o sinu kojega su ostavili u planini, a time pojaava njegove sumnje. Napetost je na vrhuncu kad otkriva da su mu svezali noge u strahu od proroanstva da e ubiti oca i oeniti majku. Potpomognut prorokom Tiresijom i komentarima Zbora itatelj/gledatelj skupa s Edipom otkriva da je Edip ubio vlastita oca i oenio se vlastitom majkom. Edip koji se oslijepio zbog strane vlastite tragedije naslvoni je junak tragedije Edip na Kolonu. Tragedija Antigona, trei dio trilogije o Edipu, nazvana je prema imenu keri nesretnoga tebanskog kralja Edipa. Njegovi sinovi Eteoklo i Polinik poginuli su u sukobu oko naslijea u Tebi. Kreont, novoizabrani kralj, a Edipov zet, nije dopustio pokop poginuloga Polinika, pa je zaprijetio smrtnom kaznom svakoj osobi koja to pokua. Unato oekivanoj stranoj kazni Antigona je obavila obred posipanja pepelom tijela svoga brata. Vidio ju je Kreontov straar, pa je u skladu s Kreontovom zapovijedi bila zatvorena u kraljevsku grobnicu. Antigonin zarunik Hemon, Kreontov sin, otvorioje potajno grobnicu nastojei spasiti Antigonu, ali ona je ve izvrila samoubojstvo u strahu od gladi. Nakon toga Hemon se ubio. EURIPID (Elektra) Euripid (oko 485.-406.), posljednji veliki grki pisac tragedija, napisao je oko 90 tragedija, a do danas je sauvano 17. Najpoznatije su: Alkestida, Medeja, Hipolit, Elektra, Ifigenija u Tauridi, Ifigenija na Aulidi. Bio je suvremenik Peloponeskoga rata i ivio u vrijeme kad je prestajalo zanimanje za zajedniki ivot polisa. I kao uenik sofista i njihovih naprednih pogleda Sofoko se udaljuje od opih problema i udubljuje u ivot i psihu pojedinca. Premda se i Euripid slui mitolokom graom, interpretira je na vlastiti nain i prikazuje mitoloke junake kao obine ljude sa svim nedostatcima i strastima, a ne kao divove, kao Eshil, ni kao idealizirane junake, kao Sofoklo. Budui da se udaljio od tradicije, Euripid u svojih suvremenika nije doivi uspjeh svojih prethodnika, tragedijskih pjesnika, ali je vie od svih grkih tragiara djelovao na oblikovanje europske drame svojim utjecajem na novoatiku komediju i na rimsku dramsku knjievnost. U tragediji Elektra uprizoruje se sudbina Elektrine obitelji. Elektra je Agamemnonova i Klitemnestrina ki. S bratom Orestom eljela je osvetiti se oevim ubojicama: svojoj majci i njezinu drugom muu Egistu. Klitemenstra i Egist ubili su Agamemnona nakon to se on vratio iz rata, bogat. Pokuavaju ubiti i Oresta, ali ne uspijevaju jer mu u bijegu pomae sestra Elektra. Orest se vraa nakon sedam godina i eli osvetu, ali ga sestra nagovara da izvri ono to je elio. Prije ubojstva Elektra i Klitemnestra, ki i

majka, razgovaraju. U toj sceni i u drugim prizorima tragedije Euripid duboko zadire u ljudsko srce, posebno u ensku ranjenu intimu. RIMSKA KNJIEVNOST PLAUT (krtac) Plaut, Titus Maccius Plautus (oko 254.-184.), najvei rimski komediograf, . Iako mu se pripisivalo vie od 100 komedija, njegovo je autorstvo nedvojbeno utvreno samo za 21 komediju, a meu njima najpoznatije su: Menaechmi (Blizanci), Hvalisavi vojnik i ktrac. Plaut je nastavlja grke novoatike komedije, a u gotovo svim svojim djelima obrauje scene iz obiteljskoga graanskoga ivota, s rijetkim aluzijama na suvremene rimske prilike, ali u fino tkivo grke komedije unosi elemente grube komike, nerijetko i lakrdije, ubacuje plesne i glazbene umetke, i tako ih prilagouje ukusu rimske publike, eljne prije svega razonode i zabave. Osnovne su karakterisitke vedre i poletne Plautove komedije: vjeto voena intriga, u kojoj odluujuu ulogu igra rob, ivi dijalozi, soan narodni govor, jasno ocrtane, esto i karikirane osobe. Plautove komedije i danas se s uspjehom izvode na sceni, a djelovale su (plautovske, plautistike, eruditne, uene komedije) na niz europskih komediografa, meu ostalima i na naega hrvatskoga renesansnoga knjievnika Marina Dria (komedija Skup, pisana u prozi, za razliku od stihovane Plautove komedije krtac) i na Molirea (komedija krtac). Radnja Plautove komedije krtac bazira se na prii o starcu Euklionu koji je u svojoj kui pronaao aru s blagom i otad ivi kao krtac, u stalnom strahu da mu tko ne ukrade zlato, ili da ga ne bude prisiljen dati keri u miraz. Zato i pristaje udati je za postarijega susjeda, bogata Megadora, koji ne trai miraz. No Euklionovu je ker ve ranije zavolio Megadorov neak Likonid i Megador mu je preputa jer djevojka oekuje dijete. Izmeu Likonida i Eukliona nastaje nesporazum kad Likonid dolazi zaprositi djevojku i izmoliti oprotaj za svoj postupak, a ne zna da je u meuvremenu netko ukrao starcu aru sa zlatom (postupak qui pro quo). KATUL (Jadni Katule) Katul (oko 84. 54.), rodom iz Verone, najvei je rimski lirski pjesnik. Kao pripadnik grupe tzv. novih pjesnika ili neoterika koji su se ugledali u aleksandrijsku poeziju, i Katul je njegovao kult forme i napisao niz duih pjesama u kojima obrauje mitoloke prie. Njegova se slava temelji prije svega na duboko iskrenim kratkim lirskim pjesmama, u kojima je prvi meu rimskim pjesnicima poeo iznositi svoj intimni ivot. Najbolje Katulove pjesme (Lezbijinu vrapcu; ivimo, Lezbijo; Jadni Katule; ena moga srca kae; Mrzim i ljubim; Uvijek me Lezbija psuje; Na bratovu grobu) tematiziraju prijateljstvo, gozbe i pijanke, politika izrugivanja, bratovu smrt i strasnu i trajnu ljubav prema prevrtljivoj i pokvarenoj Klodiji koju je u ast Sapfe opjevao pod imenom Lezbije. Njegov lirski izraz, nadahnut poezijom Alkeja i Sapfe, koju je prevodio, poseban je, samosvojan i svje, i njean i grub, ali uvijek neposredan. Ostao je nenadmaen u rimskoj lirici. VERGILIJE (Eneida; pjevanje II. IV.) Vergilije (Publije Vergilije Maron; 70.-19.), najistaknutiji pjesnik rimske knjievnosti Augustova doba, roen je u Mantovi i odgojen na oevu imanju. Teko se snalazei u gradskoj guvi, premda je bio tienik Augustov i prijatelj Horacijev i lan Mecenatova kruga, vei dio ivota proveo je daleko od Rima, na svom malom imanju u Kampaniji. Njegova ljubav prema prirodi i mirnom seoskom ivotu, u kojima nalazi utoite pred ivotnom stvarnou i okrutnim politikim prilikama, najvie dolazi do izraaja u njegovim Bukolikama ili Eklogama, pastirskim pjesmama pisanima prema uzoru na Teokritove idile. Umjetniki su najdotjeranije Vergilijevo djelo Georgike, didaktini spjev o ratarstvu, u kojem u 4 knjige studiozno obrauje probleme poljodjelstva, voarstva, stoarstva, pelarstva, ujedno uzvisujui povratak mukotrpnom ali sretnome prirodnom ivotu kakav je u to vrijeme propagirala i Augustova ekonomska politika. Najveu slavu, i u antici i poslije, Vergilije je stekao djelom Eneida, junakim epom u 12 knjiga. Premda do smrti djelo nije uspio doraditi, sretnim spojem elemenata homerskoga epa s duhom Augustova doba i dotjeranou izraza aleksandrijskih pjesnika i rimskim neoterika uspio je stvoriti pravi rimski nacionalni ep koji se do romantizma cijenio kao najvii uzor epskoga pjesnitva uope. Od svih rimskih pjesnika Vergilije je ostavio najvie traga u europskoj knjievnosti. U epu Eneida prikazuje se (Drveni konj) kako se trojanski junak Eneja s ocem Anhisom i sinom Askanijem uspio spasiti iz zapaljene Troje te kako po naputku bogova kree u potragu za novom domovinom. Nakon viegodinjega lutanja, kad se njegovo brodovlje ve pribliavalo Italiji, oluja ga je bacila na afriku obalu, u blizinu Kartage, gdje ga je kraljica Didona lijepo primila. Zamoljen da pria o svojim lutanjima, Eneja poinje prikazom propasti

Troje. Laokoonova smrt: Trojanci nisu posluali mudre Laokoonove savjete, ve su se dali zavesti rijeima Grka Sinona, koji im je pao u ropstvo upravo u elji da ih zavara. U tome mu pomae i strana iznenadna smrt Laookonova i njegovih sinova, koju su Trojanci protumaili kao kaznu bogova. Enejin san i poar Troje: No je i cijela Troja spava. Zarobljeni Grk kradomice oslobaa grke junake iz drvenoga konja uvedenoga u grad i oni otvaraju gradska vrata svojim vojnicima. Fama: U Didoninu srcu raspalila je neprijateljica Trojanaca Junona ljubav prema Eneji, nadajui se da e ga tako odvratiti od puta u Italiju. Didona se bori protiv te ljubavi, ali strast je nadjaa i glas o tome brzo se iri. Razdor: Bogovi javljaju Eneji kako je dolo doba da napusti Kartagu i on se potajno sprema na putovanje. HORACIJE (Lidiji; Poslanica Pizonima) Horacije, Quintus Horatius Flaccus (65. 8.), rimski pjesnik rodom iz june Italije, sin je bogatoga osloboenoga roba koji mu je omoguio izvrsno kolovanje u Rimu i Ateni; u mladosti borio se na strani republikanaca, a kasnije ga je Vergilije uveo u Mecenatov krug, blizak Augustu; njegove e politike i drutvene koncepcije i Horacije propagirati i u svojoj poeziji. Horacijev pjesniki opus bogat je i raznovrstan: sastoji se od zbirke satiriki napisanih Epoda ili Jamba, 2 knjige Satira, 4 knjige lirskih Pjesama (Carmina), nazivanih esto i Odama, i sveane rodoljubne korske Pjesme stoljetnice (Carmen saeculare). Napisao je i 2 knjige pjesnikih Poslanica (Epistulae), od kojih je najistaknutija Poslanica Pizonima, prozvana ve u antici Ars poetica (Pjesniko umijee), u kojoj iznosi svoju klasicistiku estetiku, kasnije prihvaenu kao kanon europske normativne poetike. Glavna je znaajka Horacijeve poezije (pjesme Deliju, Lidiji, Moja besmrtnost) refleksivni karakter. U svakom djelu izlae racionalne poglede na ivot i u duhu Epikurove filozofije propagira umjerene uitke i zadovoljstva. Znatno je obogatio izraz rimske lirike (dotad se razvijala najveim dijelom pod utjecajem aleksandrijske poezije), prenijevi u nju komplicirane stihove i strofe velikih grkih liriara (Alkeja, Sapfe, Anakreonta, Pindara, i sl.). Horacijeva je poezija pomalo hladna, ali je do savrenosti formalno virtuozna, pa mu je ve za ivota pribavila glas rimskoga klasika, ali ne i iroku popularnost. U novovjekovlju Horacije je jedan od najitanijih i najprevoenijih rimskih pjesnika. Sentence kojima obiluju Horacijevi stihovi postale su opim kulturnim dobrom. ALBIJE TIBUL (Deliji, I., 3 /primjer elegije/) Tibul (Albius Tibullus, oko 54.-19.), rimski lirik, pjesnik je niza elegija u kojima pjeva o svojoj ljubavi prema Deliji i kasnije Nemezi, o enji za mirnim patrijarhalnim seoskim ivotom i mrnji prema ratu i ratovanju koje mu je oduzelo najljepe godine ivota. Pjesme, pisane u elegijskom distihu, odiu melankolijom i istiu se jednostavnou izraza. Elegija Deliji napisana je na Krfu, gdje se Tibul teko razbolio pratei Mesala u ratnom pohodu na Istok. Mesal je bio rimski vojskovoa i politiar, slavni govornik i prijatelj umjetnosti, zatitnik niza pjesnika, pa i Tibula. Zavretak ove elegije nadahnuo je mnoge pjesnike, pa i francuskoga knjievnika Pierrea Ronsarda i hrvatskoga pjesnika Nikolu opa, koju je ovu elegiju i preveo na hrvatski. MARCIJAL (Siromani pjesnik; primjer epigrama) Marcijal (Marcus Valerius Martialis, oko 40. oko 104.), najvei rimski pjesnik epigrama, rodom je iz Hispanije. Najvei je dio ivota proveo u Rimu, ivei kao tienik raznih bogataa. Njihovu je naklonost stjecao duhovitim i otrim epigramima razliita sadraja u kojima se ogleda cijelo onodobno rimsko drutvo (epigrami: Lijenik grobar; Siromani pjesnik; Krivi izbor). Napisao je na tisue epigrama, a sauvano ih je oko 1500. Svojom konciznou, duhovitou i uspjelom zavrnom poantom postaju uzorom cijelome kasnijemu epigramskom pjesnitvu. SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST SVJETSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST BEOWULF (engleski ep) Beowulf je staroengleski junaki ep, vjerojatno iz 8. stoljea. Obrauje staru anglosaksonsku legendu o gotskom junaku Beowulfu, s povijesnom pozadinom iz 6. stoljea, iz vremena prije invazije anglosaksonskih plemena na britanske otoke. Radnja spjeva smjetena je u Dansku i junu kotsku, a prikazuje okrutan i jednostavan ivot germanskih plemena u ranome

srednjemu vijeku i velia snagu, hrabrost i vjernost. Ep je djelo nepoznata ali kolovana autora koji je na pogansku legendu stavio odreene kranske elemente. Meu junacima istie se danski kralj Hrotgar i Grendel, udovite koje ivi u movari. Sastoji se od 3000 aliteracijskih stihova u kojima se isti glasovi ili skupine glasova ponavljaju obino dvaput u prvome i jednom u drugome dijelu stiha. Djelo se odlikuje slikovitou i jednostavnou izraza. TRUBADURSKA LIRIKA Trubadurska lirika (provansalski troubadour = izumitelj novih melodija, od trobare = nalaziti), pjesnitvo provansalskih minnesngera, veinom iz vitekoga stalea, od 11. do 14. stoljea, posebno od 1150. do 1170., za razliku od poezije profesionalnih pjevaa niega stalea, onglera, koji su, dijelom u slubi trubadura, irili i njihovo pjesnitvo. Trubadursko pjesnitvo nije bilo ljubavna pjesma u uem smislu rijei, nego aristokratska drutvena umjetnost s erotskom tematikom. Trubadur je za svoje pjesme sastavljao tekst i tonsku pratnju, prvotno da bi ih osobno pjevao. Glavni oblici trubadurske lirike bili su dijelom alba (jutarnja pjesma, pjesma o zori, strofina pjesma koja izraava tugu dvoje ljubavnika to dan, koji ih razdvaja, dolazi tako brzo), pasturela (kratka srednjovjekovna dijaloka pjesma u anru dvorske lirske poezije, zasnovana na ustaljenom motivu susreta viteza koji pria priu i pastirice), tencona (polemika u stihovima izmeu dvaju ili vie pjesnika), ali posebno kancona (najpoznatija talijanska lirska pjesnika forma, sastavljena od neodreena broja strofa, koje su sastavljene od neodreena broja jednaesteraca i sedmeraca, razliito rimovanih, a esto se zavrava jednom kraom strofom) i sirventes (vrsta provansalske lirske pjesme, popularne posebno u 12. i 13. stoljeu, prigodnoga karaktera, u kojoj dvorski pjesnik - sirven - pjeva o junakim djelima svoga gospodara), koji su se kao minnesng (usp. sljedeu natuknicu), kao izraz uvjeravanja u spremnost za viteku uslunost i odanost u ast plemkinje pjevali pred dvorskim drutvom, a vjerojatno su nastali pod utjecajem Arapa u panjolskoj, koji su uveli slian kult ene, to se moe potkrijepiti i srodnou motiva. Umjetnost trubadura irila se posebno poslije nemira, ratova protiv Albingeana i na sjevernu Francusku (truveri), sjevernu Italiju i Njemaku, gdje postaju uzorom za Minnesng. Prvi trubadur bio je vojvoda Gilhelm Deveti iz Akvitanije, a zatim su posebno slavni trubaduri bili Bernard de Vantadur, Bernad de Born i dr., meu njima i neplemii kao profesionalni trubaduri. U Hrvatskoj su, do kraja 15. stoljea, u stilu trubadura, pisali hrvatski knjievnici u Dubrovniku. Truveri (francuski trouvre, od trobare, pronalaziti, sastavljati pjesme) su bili lirski pjesnici 12. i 13. stoljea koji su pisali stihove na jednome od narjeja sjeverne Francuske. Truveri su pretrpjeli znatan utjecaj provansalskih trubadura. U konvencionalnim formama ansone, virelaja, pasturela, ronda i balade, itd. i uz glazbenu pratnju truveri opjevavaju kurtoaznu ljubav i pobona osjeanja. Truveri su katkada putujui pjesnici, ali ee plemii i velikai. Okupljali su se u akademijama. PJESAN O ROLANDU (francuski ep) Pjesan o Rolandu (Chanson de Roland, 12. stoljee) najpoznatija je starofrancuska epopeja iz ciklusa junakih epova (chnsons de geste) o Karlu Velikome, vrhunsko dostignue srednjovjekovne junake epike. Daleka je povijesna podloga ovoga djela napad Baska na odstupnicu vojske Karla Velikoga, koji se 778. godine vraao iz panjolske s pohoda protiv Saracena. Pri tome je poginuo velik broj francuskih velikaa, a meu njima i Hrolandus, markgrof Bretanje. Oko toga povijesnoga dogaaja isprela se legenda, uobliena nakon 300 godina u jedinstven, cjelovit spjev, u kojemu su kranski Baski pretvoreni u inovjerne Saracene. 36-godinji Karlo Veliki prikazan je kao legendarni 200-godinji vladar, a lik povijesno nebitnoga Hrolanda prerastao je u hrabroga Rolanda, careva neaka i olienje svih srednjovjekovnih vitekih ideala: junatva, potenja, vjernosti i vazalne odanosti. U zavretku epa opisuje se povratak vojske Karla Velikoga u Francusku nakon sedmogodinjega uspjenoga ratovanja protiv Saracena. Pri prijelazu Pireneja zalaznica na elu s legendarnim junakom Rolandom pada u zasjedu i nakon neravnomjerne borbe izgiba do posljednjega ovjeka. Na popritu ostaje jo jedino teko ranjeni Roland sa svojim legendarnim rogom Olifantom i nepobjedivim maem Durendalom. Ep je napisan u desetercima, vezanima asonancom u strofe nejednake duljine, a sastoji se od 4002 stiha. Kompozicija je djela jednostavna, jedinstvena i cjelovita, to nedostaje veini drugih junakih epova. PJESAN O CIDU (panjolski ep)

Pjesan o Cidu (Cantar de Mio Cid, oko 1140.) epska je pjesma anonimnoga kastilijanskoga pjesnika, najstariji knjievni spomenik na panjolskome jeziku. U epu su opisani dogaaji iz ivota panjolskoga narodnoga junaka Rodriga Diaza de Bivara (oko 1040. 1099.), zvanoga Cid. U povijesti je ostao poznat kao hrabar ali prevrtljiv feudalac koji se iz osobnih razloga esto znao boriti i na strain Maura. Narodna tradicija idealizirala ga je i pretvorila u savrenoga kranskoga viteza, junaka bez mane i straha. Ova epska pjesma ili ep (nekad se naziva i poemom) do naega je vremena dola nesauvana, bez poetka i bez nekoliko listova iz sredine epa. Sadri 3730 stihova, a podijeljena je na tri pjevanja, od kojih prvo opisuje lutanja i pothvate krivo oklevetanoga i iz Kastilije prognana Cida, a drugo i tree razne dogaaje u vezi s udajom njegovih keri. Legendarni lik Cida nadahnuo je mnoge umjetnike i izvan granica panjolske, pa je tako Corneille u razdoblju francuskoga klasicizma, u 17. stoljeu napisao tragediju (tragikomediju) Cid. KALEVALA (finski ep) Kalevala, poznat kao finski ep, a zapravo zbornik finskih narodnih pjesama preteno iz 12. stoljea koje je pod utjecajem probuena zanimanja za narodnu poeziju skupio i prema sadraju svrstao u jednu cjelinu Elias Lnrott (Lenrot, 1802. 1882.), istraiva i skuplja finske folklorne knjievnosti. Iako djelo nije organski jedinstveno, ipak kao autentian zbornik narodnoga stvaralatva vezan uz nekoliko glavnih likova i uz borbe Finaca s narodom sjevera (Laponcima) predstavlja svojevrstan nacionalni ep koji otkriva fantastian misaoni svijet, ivot, obiaje i pretkranska vjerovanja finskoga naroda iz razdoblja ranoga rodovskoga drutva. U zavrnoj redakciji iz 1849. godine Kalevala ima oko 23 000 osmeraca s dosljedno provedenom aliteracijom i povremenom rimom, a podijeljena je na 50 pjevanja ili runa. PJESAN O NIBELUNZIMA (njemaki ep) Pjesan o Nibelunzima (Der Nibelunge Nt, oko 1200.), najvei njemaki srednjovjekovni ep, obrauje legendarnu i povijesnu tematiku vezanu uz staro germansko pleme Burgunda, obraivanu ve i prije u islandskim sagama (Edda, skupni naziv za dva zbornika staroislandskoga pjesnitva, 9. 13. stoljee). Premda je autor nepoznat, pretpostavlja se da je podrijetlom iz Austrije. Ep se dijeli na dva dijela: prvi je vie legendarnoga karaktera i opisuje pothvate, enidbu i smrt Siegfrieda (Zigfrida), a u drugom se dogaaji odvijaju na povijesnoj pozadini, a tematika im je vezana uz dvor hunskoga kralja Atile i propast burgundskih vladara. Obje su teme povezane u cjelinu likom Kriemhilde, ene Siegfriedove i poslije Atiline, koja u prvom dijelu nehotice skrivljuje smrt svoga mua, a u drugom je dijelu krvavo osveuje ubojstvom vlastite brae. Iako se radnja odvija na realnoj povijesnoj i zemljopisnoj pozadini, kao i radnja drugih srednjovjekovnih nacionalnih epova, autor Pjesme o Nibelunzima bio je i pod utjecajem suvremene viteke knjievnosti te je spojio elemente junakoga epa i vitekoga romana (shvaanje ljubavi, fantastika). Djelo je sauvano samo u kasnijim prijepisima, koji se meusobno razlikuju i po naslovu (stariji Der Nibelunge Nt Nevolja Nibelunga i mlai Der Nibelunge Lied - Pjesma o Nibelunzima) i brojem strofa, ali svi se dijele na 39 pjevanja ili avantura, a pisani su u etverostisima s parnim rimama (tzv. nibelunka strofa). Nakon velike popularnosti u srednjemu vijeku djelo je gotovo bilo zaboravljeno. Izdano je tek u 19. stoljeu, kad je svojom tematikom i mranom, krvavom atmosferom steklo mnoge poklonike meu njemakim romantiarima. Nadahnulo je i skladatelja Richarda Wagnera za njegovu opernu tetraologiju Der Ring des Nibelungen (1853.-1874.). ROMAN O TRISTANU I IZOLDI (francuski viteki roman) Roman o Tristanu i Izoldi (Tristan et Iseut, 12. stoljee) srednjovjekovni je viteki roman iz keltskoga ciklusa vitekih romana u kojemu se obrauje poznata legenda o nesretnoj ljubavi Tristana i Izolde. U legendi se velia ljubav kao osnovna pokretaka snaga ljudskoga ivota i opisuju se sukobi izmeu osjeaja asti i dunosti i fatalne snage ljubavne strasti. Ljepota te legende privukla je mnogobrojne pjesnike i od likova Tristana i Izolde stvorila jedan od najslavnijih parova nesretnih ljubavnika u svjetskoj knjievnosti. Od srednjovjekovnih obradbi najpoznatije su francuske verzije Thomasa Broula s kraja 12. stoljea i njemaka verzija Gottfrieda von Strassburga s poetka 13. stoljea, a od novijih obradbi najpoznatija je slavna Wagnerova glazbena drama Tristan i Izolda (1857.). Viteki roman (stfr. romanz = ono to je prevedeno s lat.; otud: ono to je pisano na narodnom jeziku, posebno popularni stari francuski spjevovi, za razliku od uene latinske knjievnosti) srednjovjekovni je narativni

spjev, kasnije esto i prozno prepriavan, na narodnom jeziku, s radnjom po pravilu iz legendarnih izvora. Nositelji su radnje obino vitezovi koji u skladu s konvencijom ljubavi u srednjovjekovnoj dvorskoj knjievnosti dokazuju u neobinim i esto fantastinim pothvatima svoju hrabrost, osjeanje asti i druge vrline koje ih ine dostojnim njihovih dama. Najei su motivi vitekih romana legende o Aleksandru Velikom, keltske legende o kralju Arthuru i njegovim vitezovima Okrugloga stola i keltske legende o Tristanu i Izoldi. Poslije francuskoga osvajanja Engleske u 11. stoljeu one su se posebno rairile po Bretagni (tzv. bretonski ciklus), a odatle u 12. i 13. stoljeu prema vicarskoj i Njemakoj, Italiji i Hrvatskoj, a zatim prema rusko-poljskoj granici. Osim arturskih legendi omiljena je tema srednjovjekovnoga vitekoga romana pria o Tristanu i Izoldi i njihovoj ljubavi iji su otrov ispili u arobnom napitku, o ljubavi koju nita ne moe slomiti. Postoje dvije fragmentarne verzije iz 12. stoljea i dua prozna verzija iz 13. stoljea. I ovaj je roman u prijevodima i preradbama kruio po mnogim europskim zemljama: poznat je u Engleskoj, Italiji, Hrvatskoj, Rusiji. Kao anr viteki roman bio je vrlo popularan i u panjolskoj knjievnosti, a panjolski najpoznatiji viteki roman, naslovljen Amadis iz Galije, sauvan u jednoj kasnijoj obradbi iz 15. stoljea, bio je i temeljni predmet Cervantesove parodije vitekoga romana u Don Quijoteu. Renesansa oznaava i kraj vitekoga romana kao anra, iako e njegova tematika i poslije, a posebno u kasnom romantizmu, ponovno nadahnjivati neke pjesnike. SVETI AUGUSTIN (Ispovijesti, 1. i 9.; autobiografija) Autobiografija (grki autos = sam; biografia = ivotopis) je knjievni anr u kojem se opisuje vlastiti ivot od roenja do trenutka pisanja ili samo odreenih razdoblja ivota (djetinjstvo, mladost). Kao vrsta ima dugu tradiciju. U najstarijim autobiografijama, kojima pripadaju i Ispovijesti Svetog Augustina (4.-5.stoljee), teite je na odgojnoj ulozi. Od renesanse unose se i pustolovni elementi. U 18. stoljeu pretvara se u filozofski i pedagoki traktat, a s razvojem romana u 19. stoljeu poprima niz oblika i uvruje formu. Najkrupniji je problem autobiografije pitanje vjerodostojnosti njezinih citata. Budui da vremenska udaljenost trenutaka o kojima autor pie, subjektivan odnos prema dogaajima i osobama i problem sagledavanja vlastite osobe mogu u velikoj mjeri izmijeniti objektivnu sliku o ljudima i vremenu o kojemu bi autobiografija trebala biti svjedoenje, nuan je velik oprez pri prihvaanju njihova sadraja. Svjesna ovih eventualnih nedostataka, veina se knjievnika pri pripremanju grae za autobiografiju slui svojim memoarima, dnevnicima, zabiljekama, zapisima, arhivskim dokumentima, novinskim vijestima i lancima, itd. Razlikuju se dva tipa autobiografije: prvi tip ima dokumentarno-povijesni karakter, a drugom tipu pripadaju autobiografije osobnoga tona, u kojima se pozornost usmjeruje na samu pievu osobu. Ispovijest je posebna vrsta autobiografije koja manje pozornosti polae na prisjeanja o izvanjskome svijetu, a vie na razvoj u dui, na duevno raspoloenje i na psihiko samootkrivanje te na vlastiti odnos prema svijetu. Za ispovijest je esta oznaka razotkrivanja u religioznom smislu ivotne ispovijesti, a u izvanreligioznom smislu esto se u ispovijesti dolazi do samootkrivanja. Zaetci knjievnoga anra ispovijesti mogu se pronai u djelu rimskoga cara Marka Aurelija (2. stoljee poslije Krista) naslovljenome Sebi samome. Na poetku razvoja anra ispovijesti nalaze se Ispovijesti (Confessiones) kranskoga pisca Svetog Augustina (oko 400.) kao prvi razgovor pojedinca sa samim sobom. Drugu kulminaciju ovaj anr dostie s Rousseauovim Conffesions (1782.) kao Prilogom usporednom prouavanju ljudskoga srca. Otad je ispovijest nazona u mnogim autobiografijama i dnevnicima. Osim toga, oblik je fingirane ispovijesti omiljen u psiholokom romanu, koji na taj nain izbjegava unutarnji monolog (npr. Thomas Mann). OPESLAVENSKI SREDNJOVJEKOVNI KORPUS RNORIZAC HRABAR (O pismenima/Traktat rnosrisca Hrabra) Traktat rnorisca Hrabra (10. stoljee), odnosno tekst autora rnorisca Hrabra O pismenima jedan je od rijetkih neliturgijskih tekstova pisanih staroslavenskim jezikom. Nije utvreno tko se krije iza pseudonima rnorizac Hrabar. rnorizac je onaj tko nosi rnu rizu, odnosno crnu haljinu, dakle sveenik, redovnik. Neki misle da drugi dio njegova imena izraava osobinu njegova karaktera, a drugi tvrde da tu osobinu u srednjemu vijeku nitko ne bi isticao uz redovnika. Traktat rnorisca Hrabra ne pripada hrvatskoj tradiciji nego je dio opeslavenskoga korpusa koji je utjecao na izgled

gotovo svih slavenskih srednjovjekovnih knjievnosti, pa i hrvatske. Najvjerojatnije je rnorizac Hrabar bio iz kruga svete brae Konstantina (irila) i Metoda. Sauvalo nam se sedamdesetak prijepisa toga teksta (od 14. do 18. stoljea). rnorizac, izmeu ostaloga, nabraja rijei koje se ne mogu dobro pisati grkim slovima. Sve te rijei poinju glasovima za koje grki alfabet nije imao znakove. Tu je spomenut i glas b jer u to doba u grkoj pismenosti vlada vitacistiki izgovor, tj. beta je vita (npr. Vizant, Vitliom). rnorizac nakon toga govori i o tzv. trojezinicima, tj. o onima koji su tvrdili da su samo tri jezika dostojna da uu na oltar, a to je znailo - u knjigu uope. To su: grki, latinski, idovski. Ni Istona ni Zapadna crkva nisu to nikad proglasile svojim slubenim stavom, ali praksa je esto bila takva. HRVATSKA SREDNJOVJEKOVNA KNJIEVNOST BAANSKA PLOA (BAANSKA PLOA) Baanska ploa/Baanska ploa (napisana izmeu 1077. i 1100. godine, danas se uva u palai Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu) najvaniji je meu hrvatskim epigrafskim (kamenim) spomenicima. To je ovea kamena ploa ispisana glagoljskim pismom, a uz gornji rub ima borduru s tipinim ornamentom lozice. Ploa je prvotno, kao plutej, bila ugraena u ogradu (sluila je kao pregradna ploa) izmeu prezbiterija (prostor za sveenstvo) i crkvene lae (prostor za puk) benediktinske crkve svete Lucije u Jurandvoru kraj Bake na otoku Krku. Postoje ostatci druge takve ispisane ploe (pluteja). Glagoljica ploe pripada prijelaznome tipu izmeu oble i uglate glagoljice infiltrirane s nekoliko specifinih i irilskih slova. Starohrvatski jezik teksta protkan je elementima crkvenoslavenskoga jezika. Tekst je na vie mjesta neitljiv zbog oteenosti kamena, pa se strunjaci ni danas ne mogu u potpunosti sloiti u itanju, interpretiranju ni u datiranju natpisa. Sadraj ploe nije jedinstven, tj. predstavlja svojevrstan kartular crkve, odnosno opatije svete Lucije koji se nastavljao i na drugoj ploi. U prvom stavku sadrana je noticija kojom opat Driha utvruje da je hrvatski kralj Zvonimir (Zvanimir) u svoje vrijeme darovao svetoj Luciji ledinu (vjerojatno je rije o gospodarskom dobru), zatim navodi imena dostojanstvenika koji su moda bili nazoni pri darivanju, a proklinje one koji bi to darivanje zanijekali. U drugom stavku opat Dobrovit izjavljuje da je crkvu sagradio s devetero brae dakle je postavio i ogradu s ploama (plutejima) za vrijeme kneza Kosmata koji je vladao cijelom krajinom. Vjerojatno je Kosmat vladao, a Dobrovit sagradio crkvu i postavio ploe oko godine 1100. Na malo preostala prostora uklesan je dodatak, trei stavak, koji govori da je u to doba postojala zajednica svete Lucije i svetoga Nikole u Otocu. Znanost jo sa sigurnou nije utvrdila koje je podruje obuhvaala Krajina kneza Kosmata ni koji je to zapravo Otoac. (Krajina o kojoj je ovdje rije svakako je obuhvaala, osim otoka Krka, jedno ire podruje kojemu je bio na elu knez Kosmat, moda istovjetan s Kuzmom koji je godine 1102. bio u pratnji kralja Kolomana u Belgradu.) Baanska/Baanska ploa jedan je od najstarijih spomenika hrvatskoglagoljske pismenosti. Vaan je dokument za povijest pisma (prijelazni tip glagoljice: od oble prema uglatoj) i hrvatskoga jezika i knjievnosti (nazivamo je dragim kamenom hrvatskoga jezika i knjievnosti; zahvaljujui ovoj ploi Hrvati su izronili iz mraka svoje nedokumentirane povijesti). Dokazuje da je kvarnersko podruje bilo u granicama Zvonimirove Hrvatske. U njoj nalazimo prvi put potvreno hrvatsko narodno ime na hrvatskom jeziku. U njoj se prvi put spominje i ime kralja Zvonimira. VINODOLSKI ZAKON Vinodolski zakon (sastavljen 6. sijenja 1288. u Novom) najstariji je hrvatski zakonski spomenik premda je sauvan samo u jednom glagoljskom rukopisu iz 15. stoljea. U slavenskom svijetu od njega je starija samo Ruska Pravda, pa je taj na zakonski prvijenac, pisan glagoljicom, preveden na velik broj stranih jezika. Cilj je pisanja Vinodolskoga zakon (statuta) bio da se normiraju pravni odnosi u situaciji kad su se dotad slobodne vinodolske opine nale u situaciji da su postale feudalno ovisnima o krkim knezovima (kasnije Frankapanima). U Zakonu se istie kodificiranje starih i dobrih obiaja, ali iz teksta se vidi da se posebno ilo za definiranjem kaznenoga prava i za osiguranjem kneevih prava. Iz Vinodolskoga zakona mogu se izvrsno oditavati prilike u naim primorskim gradiima. Posebna je pozornost posveena reguliranju odredbi zakonskoga prava i definiranju knjievnih prava.

LUCIDAR Lucidar (nastao u Hrvatskoj u prvoj polovici 15. stoljea) je srednjovjekova enciklopedija. Prvi tekst enciklopedijskoga karaktera (Elucidarium) napisao je poetkom 12. stoljea Honorije Augustodunensis na latinskome jeziku kao teoloki prirunik. Pod imenom Elucidarium, Elucidarius ili Lucidarius javljaju se u Europi razliiti spisi enciklopedijskoga karaktera. Krajem 12. stoljeu nastala je i jedna kompilacija na njemakom, namijenjena pukom sloju, koja je doivjela velik uspjeh jer je sadravala cjelokupno srednjovjekovno znanje (iz bogoslovlja, alkemije, magije, astronomije, kozmografije, meteorologije, zemljopisa, gospodarstva, medicine, itd.). Prevodili su je, preraivali i izdavali na razliitim jezicima sve do 19.stoljea. Na hrvatski ju je s ekoga preveo istarski glagolja u prvoj polovici 15. stoljea. Svojemu je prijevodu u zemljopisnom dijelu dodao podatak o Istri i Ukoj kojega nema ni njemaki ni eki prijevod, dodao je znanja o hrvatskim i bliskim im zemljama. Lucidar je napisan u obliku razgovora (dijaloga) izmeu Uenika (koji pita) i Uitelja (koji odgovara). Sauivan je u dva glagolsjka rukopisa: u Petrisovu zborniku iz 1468. i u gombievu zborniku iz prve polovice 16. stoljea. ZAPIS POPA MARTINCA Zapis popa Martinca (1493. godine) zapis je suvremenika slavne bitke koja se dogodila na Krbavskome polju 9. rujna 1493. godine. Pop glagolja Martinac pisao je u Grobniku lijepa crna i crvena glagoljika slova ispisivao je brevijar u znanosti poznat pod imenom Drugi novljanski brevijar (uva se u Novom Vinodolskom). Dok je pisao kodeks, dogodila se za Hrvatsku katastrofalna Krbavska bitka i do njega su stizale uznemirujue vijesti koje su djelovale na taj nain da je usred liturgijske knjige, im je zavrio prvi dio kodeksa (tzv. Temporal) zapisao svoje strahove i potresno oslikao teko stanje u Hrvatskoj zbog turskih pustoenja i najezde. Njegov je tekst neposredno povijesno svjedoenje, ali i proza odmaknuta od stilski neutralnoga govora, pisana mjeavinom hrvatskoga i staroslavenskoga jezika. LJETOPIS POPA DUKLJANINA (Hrvatska redakcija; XXVII. poglavlje: pria o smrti kralja Zvonimira) Ljetopis popa Dukljanina (14. stoljee) spis je koji je navodno isprva bio napisan na slavenskom jeziku. Na latinski ga je u svojoj starosti preveo katoliki sveenik iz dukljanske biskupije, vjerojatno u Baru. Spis je nastao u 12. stoljeu, a sadraj mu je rodoslov dukljanske dinastije koja je navodno sad ve vladala manjim dijelom junoslavenskih zemalja. Na hrvatski je preveden vjerojatno u 14. stoljeu, na splitskome podruju, ali tad su mu dodani dijelovi o hrvatskoj povijesti, posebno tuna pria o traginoj smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Tu hrvatsku redakciju, pisanu najvjerojatnije irilskim pismom, naao je Splianin Dmine Papali u Makarskoj krajini u kui kneza Markovia i pepisao ju je. S Papalieva rukopisa preveo je spis ponovno na latinski pjesnik Marko Maruli godine 1510., a zatim je Papaliev prijepis prepisao latinicom godine 1546. Jerolim Kaleti u Omiu. RUMANAC TROJSKI (Roman o Troji) Rumanac trojski (15. stoljee) viteki je srednjovjekovni roman. U hrvatskoj je knjievnosti sauvan u glagoljikim prijepisima iz 15. stoljea (Vinodolski zbornik, Petrisov zbornik) i u mlaemu latinikom prijepisu iz dvadesetih godina 17. stoljea. Oba glagoljika prijepisa pripadaju istoj redakciji, iako je Vinodolski pisan akavski, a Petrisov je kajkaviziran. Latinicom pisani Derekajev prijepis iz 17. stoljea bio je u knjinici Nikole Zrinjskoga (1620.-1664.) Dogaaji iz grke mitologije (Parisovo roenje i mladost, suenje trima boicama, otmica lijepe Jelene, bojevi pod Trojom, itd.) prikazani su prema uzusima srednjovjekovne kulture i knjievnosti. ALEKSANDRIDA Aleksandrida (14. stoljee u Hrvatskoj) je naziv za romane o Aleksandru Velikome. Postoji velik broj knjievnih obrada njegovih herojskih djela, a poele su oko godine 300. poslije Krista, PseudoKalinestovim romanom. Takvim su romanima bogate i zapadne i istone knjievnosti. U 14. stoljeu pojavila se u velikoj mjeri originalna verzija koju moemo pratiti u grkoj, rumunjskoj, bugarskoj, srpskoj, hrvatskoj, a od 15. stoljea i u ruskoj knjievnosti. Mjesto nastanka nije jasno, ali dobri znalci misle da je moralo biti negdje izmeu Crne Gore i Peljeca, ali postoji mogunost da je matica bila akavsko-glagoljska. Naime, u Zadru u jednom inventaru godine 1389. spominje se knjiga o Aleksandru, sauvani su nam tzv. Roudniki rukopis (16. stoljee, akavsko-ikavski, bosanica) i Derekajev rukopis (1621., kajkavski, latinica) koji je prepisan iz Roudnikoga rukopisa. Aleksandar je sin Olimpijade, ene cara Filipa Makedonskoga, ali otac mu je zapravo Nektenab, egipatski car koji se

pred vojskom perzijskoga cara Darija sklonio u Makedoniju, gdje je ivio kao ljekarnik i vra, te se s Olimpijadom sastao u liku boga Amona. Razliite verzije o njegovu oinstvu donijele su mu u kasnijem osvajanju svijeta puno sree jer su ga dovodile u vezu s carevima i bogovima. PISMO NIKOLE MODRUKOGA Pismo Nikole Modrukoga (15. stoljee) napisano je glagoljicom najvjerojatnije izmeu 1477. i 1480. godine. Izvornik nije sauvan. Prvi ga je put objavio Ivan Kukuljevi 1863. u Acta croatica I. Nakon toga ovaj je tekst objavljen vie puta. Premda u nekim pojedinostima sadraj nije jasan, cjelina je razumljiva i donosi prvi polemiki hrvatski tekst koji umnogome slijedi uobiajena retorika naela u prikazivanju i pobijanju protivnikovih tvrdnji. HRVOJEV MISAL Hrvojev misal (1404.) pisan je glagoljicom i jedan je od najljepih rukom pisanih kodeksa iz cjelokupne hrvatske, ne samo glagoljike tradicije. Sauvano je dvadesetak rukopisnih hrvatskih glagoljicom pisanih misala, ali samo ih je pet u domovini (Vrbnik, Novi Vinodolski, Zagreb), a ostalima se ponose glasovite knjinice u inozemstvu (Vatikan, Be, Oxford, Kopenhagen, Pariz, New York, Ljubljana). Hrvojev misal nalazi se u Biblioteci turskih sultana u Carigradu. Pisao ga je pisar Butko za vojvodu Hrvoja Vukia Hrvatinia. Ne zna se tko ga je oslikao. Nai su misali pisani hrvatskom redakcijom crkvenoslavenskoga jezika, pa je to karakteristino i za Hrvojev misal. Ipak, Hrvojev misal odlikuje se veim udjelom hrvatskih jezinih elemenata, posebno ikavskim refleksom jata i novim pridjevskim oblicima (npr. umjesto staroga oblika dobrago dolazi dobroga, i sl.). U njemu se istie Hvalospjev ljubavi (Prva Pavlova poslanica Korinanima, 13, 1-13). MISAL PO ZAKONU RIMSKOGA DVORA Misal po zakonu rimskoga dvora (1483.) najstarija je hrvatska tiskana knjiga. To je prvi europski tiskani misal koji nije otisnut latinicom i nije na latinskom jeziku. Svoju prvu tiskanu knjigu mi smo tako dobili kad i carski Be, a 50 godina prije Berlina i 71 godinu prije Moskve. Vidljivo je iz toga podatka da su hrvatski glagoljai vrlo brzo ukljuili hrvatsku kulturu u Guttenbergovu orbitu. Hrvatski glagoljai imali su velik broj strunih ljudi i dosta materijalnih mogunosti. Mjesto tiska ne moe sa sa sigurnou utvrditi, najee se pretpostavljaju Venecija i Kosinj, ali i neka druga. Misal je knjiga Katolike crkve u kojoj se nalaze biblijska itanja Staroga i Novoga zavjeta te molitve, pjesme i razne upute kako da se iz dana u dan slavi misa. to znae rijei po zakonu rimskoga dvora? Sve do 13. stoljea u Katolikoj crkvi uporabljivali su se razliiti tekstovi za razliite obrede i za njih nije bilo zajednike knjige. Osim toga, u razliitim su krajevima ti tekstovi bili razliiti. Od 13. stoljea rabio se jedinstveni misal za cijeli katoliki svijet, i to onaj to ga je propisao rimski dvor, tj. rimska kurija. Na Prvotisak, otisnut 22. veljae 1483., pripada tom tipu misala. SVIT SE KONA Svit se kona (pjesma zapisana u 14. stoljeu) srednjovjekovna je satirina pjesma koja iba ivot viega klera i redovnika koji u trenutku kad se pribliava Sudnji dan ive u raznovrsnim opainama, za novac podaju duhovna dobra (simonija), slue svome trbuhu, a one koji bi htjeli ivjeti kao pravi isposnici ti isti proglaavaju licemjernima i predaju ih inkvizitorima da im sude, pa se time uzrokuje propast mnogih dua. Zapisana je samo u parikoj glagoljskoj zbirci, odnosno u Parikom glagoljskom kodeksu koji se datira potkraj 14. stoljea, ali se po refleksu ambijenta i ozraja koje u njoj nalazimo pretpostavlja da je po postanju znatno starija. Njezini su dvanaesterci, od kojih se u najveem dijelu sastoji, pravilni (sastoje se od tri lana od po etiri sloga) pa istraitelji naglaavaju njezinu formalnu skladnost, pojaanu izrazitim strofama od po etiri stiha koji su meusobno povezani jednom rimom. Samo je u zavrnom dijelu ova pjesma djelomice iskvarena: od tri posljednje strofe dvije imaju po dva dvanaesterca s dobrim rimama, a posljednja ima dva dobra dvanaesterca bez rime i jedan - posljednji stih - koji ima osamanaest slogova i ne rimuje se. Intonacija i motivika te atmosfera opisana u pjesmi vladali su u raznim europskim ambijentima srednjega vijeka, opeeuropski su: nau hrvatsku pjesmu moemo usporediti s bievateljskim talijanskim pjesmama i s laudama u Italiji u 13. stoljeu i s Carmina Burana iz njemakih krajeva 13. stoljea. Arhetip nae pjesme nije mogao nastati prije posljednjih desetljea 13. stoljea; u njoj se, naime, osuuju svi crkveni redovi, pa i oni osnovani u prvoj polovici 13. stoljea, i to mala braa (franjevci), predikavci (dominikanci) i karmeliani; okreu se prema zemaljskim dobrima, u njih nestaje vjerski ar, izvrgavaju se na taj nain kritici pravih

Kristovih sljedbenika. Takvi odnosi mogli bi odgovarati i prilikama 14. stoljea, tj. predreformatorskim kritikama Katolike crkve. Datiranju pridonosi i impostacija o prbliavanju Antikrista (Sudnjega dana). Naa je pjesma nastala najvjerojatnije u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, gdje je vladao ikavsko-ekavski govor. IBENSKA MOLITVA (Pohvale Gospi) ibenska molitva (najvjerojatnije 2. polovica 14. stoljea) pohvala je Gospi pisana u stilu talijanskih lauda (pohvalnih pjesama) kakve su pisali flagelanti (bievatelji) ili disciplinanti u 13. stoljeu i 14. stoljeu. Lijepa je i pobona molitva Blaenoj Djevici Mariji. Napisana je u recitativnoj, ritmikoj, ritmiziranoj prozi, koja pod svaku cijenu nastoji da se pojedini zazivi (stavci) zavre rimom, makar i nepravilnom. Ovaj je tekst ibenska molitva - dobio ime po nalazitu (Franjevaki samostan u ibeniku), a podnaslov, odnosno drugo ime - Pohvale Gospi - odgovara njezinu sadraju. Pripada najstarijim hrvatskim latinikim tekstovima. Pisana je akavsko-ikavski, vjerojatno u Bribiru (Dalmacija) u drugoj polovici 14. stoljea. U pojedinostima tekst nije jasan, to moda dolazi zbog toga to autor, vjerojatno franjevac, nije dobro znao hrvatski jezik, a ubacivao je i neke latinske rijei, i sluio se nepouzdanom grafijom. U originalu ima latinski naslov Oracio pulcra et devota ad beatam virginem Mariam. VA SE VRIME GODIA (Boina pjesma) Va se vrime godia (najstariji zapisi iz 15. stoljea), prastara boina pjesma, hrvatska je preradba latinske pjesme In hoc anni circulo. Pjevala se u svim hrvatskim krajevima, a najstariji su glagoljiki zapisi iz 15. stoljea (u Petrisovu zborniku, pisanome u uoj Hrvatskoj 1468., u Ljubljanskom glagoljskom brevijaru, pisanome u Bermu u Istri), ali se nalazi i u jednom latinikom rukopisu iz Korule (danas u Beu). Mlaih rukopisa i izdanja ima bezbroj. Ova je puko-crkvena pjesma vrlo popularna i u Hrvatskoj se pjeva se i danas. Metar je u njoj istovjetan s latinskim metrom: strofe su graene od po etiri sedmerca, od kojih prva tri paze na asonancu na zavretku stiha, a zadnji, etvrti, shvaen je kao pripjev. MUKA SVETE MARGARITE Muka svete Margarite (najstariji rukopis s prijelaza iz 14. u 15. stoljee) primjer je srednjovjekovnoga dramskoga teksta. Latinska legenda o Margaritinoj muci i smrti nastala je u ranom srednjem vijeku, irila se u prijevodima na narodnim jezicima, kasnije se pretvarala u stihove, a u 15. je stoljeu dramatizirana. Hrvatska knjievnost poznaje prozne obrade te teme, odnosno prijevode legende u prozi od 14. stoljea (u Parikom zborniku iz 1375., glagoljica), a dramatizacija u osmerakim distisima sauvana je u trima latinikim rukopisma, od kojih je najstariji s prijelaza iz 14. u 15. stoljee (rukopis firentinske biblioteke Laurenziane, prijelaz 14. i 15. stoljea, ibenski /Vraniev/ rukopis iz druge polovice 16. stoljea, Zadarski rukopis iz 17. stoljea, koji na zavretku prenosi datiranje: 1500. godinu). Ova dramatizacija legende pripad starijemu razdoblju naih hrvatskih crkvenih prikazanja ve po svojoj temi svetakoj legendi. Dramatizacija (i versifikacija) nije nije napravljena nip o latinskoj nip o talijanskoj dramatizaciji, nego je nastala u Hrvatskoj na temelju latinske prozne legende. Postoji mogunost da je autor ove drame Marko Maruli, premda se jo uvijek dri da pripada korpusu anonimnih prikazanja, odnosno hrvatskih versificiranih i dramatiziranih svetakih legendi nastalih potkraj hrvatskoga srednjovjekovnoga razdoblja. U njoj prevladavaju figure straha i muenitva (muke) organizirane oko protagonistice - svete Margarite - i protivnika joj, antagonista Olibrija, njezina muitelja.

PREDRENESANSA I HUMANIZAM U SVIJETU DANTE ALIGHIERI (Boanska komedija; Pakao, I.-V.)

Dante Alighieri (1265.-1321.), rodom iz Firence, najvei je talijanski nacionalni pjesnik. Aktivno sudjeluje u onodobnim politikim borbama izmeu gvelfa i gibelina, pa je nakon pobjede neprijateljske stranke godine 1302. prisiljen sve do smrti ivjeti u progonstvu. Bio je svestran duh filozof, tvorac knjievnoga talijanskoga jezika, politiar i, prije svega, pjesnik. Uz knjievni opus na talijanskom ostavio je i niz latinskih djela, u kojima iznosi svoje filozofske i politike poglede (nedovrena knjiga filozofskih pogleda Gozba, politiki traktat O monarhiji) i razmatranja o talijanskom knjievnom jeziku (O narodnom jeziku). Knjievni rad zapoeo je zbirkom pjesama Novi ivot (Vita nuova, 1292.-1293.) u kojoj je prikupio svoje mladenake stihove posveene ljubavi prema Beatrici Portinari i povezao ih proznim komentarom. U toj je zbirci Beatrice, u skladu s koncepcijama ljubavi pjesnike kole slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo), prerasla u gotovo nadzemaljsko bie i postala simbolom pjesnikova ideala. Kako bi je dostojno uzvisio i nakon njezine smrti, Dante zapoinje rad na svojoj Boanstvenoj komediji (Divina commedia, 1307. - 1321.), djelu koje je preraslo u najvie dostignue srednjovjekovne i predrenesansne knjievnosti i jedno od najveih knjievnih dostignua i ostvarenja ovjeanstva. U obliku uobiajene alegorijske srednjovjekovne vizije zagrobnoga ivota Dante (uz pomo Beatrice i Vergilija) nas vodi kroz Pakao, istilite i Raj i oivljuje grandioznu galeriju likova, od mitolokih i povijesnih likova i osoba pa do svojih suvremenika, predoujui nevjerojatnom snagom izraza svu ljestvicu ljudskih poroka i strasti. Djelo je formalno savreno komponirano pisano je u tercinama (strofama od tri jedanaesterca), svaki od triju dijelova; Pakao, istilite i Raj, ima po 33 pjevanja podjednake duine, a skupa s uvodnim pjevanjem postignuta je savrena brojka 100. Iako je Danteova Komedija jo u mnogoemu srednjovjekovno djelo (forma alegorijske vizije, uloga mistinoga broja 3 i srednjovjekovna simbolika uope u koncepciji i kompoziciji djela, itd.), ipak u njemu ve izbija kritiki duh novoga vremena, koji se ne sustee napasti Crkvu i crkvene dostojanstvenike. S razumijevanjem pokazujui slabosti i veliinu ljudske prirode, uzvisuje napredne tenje ljudskoga duha. Boanstvena komedija imala je golem utjecaj na razvoj kasnije europske knjievnosti, a tragova joj nalazimo i u starih hrvatskih pisaca (Vetranovu, Barakovi, Zorani, itd.). FRANCESCO PETRARCA (Kanconijer) Francesco Petrarca (1304. - 1374.), talijanski pjesnik i humanist, velik je dio ivota proveo u Avignonu, tadanjemu sjeditu papinskoga dvora. Bio je istaknuti humanist i napisao niz knjievnih djela na latinskom jeziku te stekao ast da 1341. bude u Rimu ovjenan kao pjesnik. Ipak, njegova slava poiva na Kanconijeru (Canzoniere), zbirci talijanskih stihova, u kojima je dao intiman lirski dnevnik svoje nesretne ljubavi prema Lauri, za njezina ivota i nakon njezine smrti. U Avignonu se, naime, bliskije upoznao s provansalskom trubadurskom lirikom i tamo je 1327. prvi put ugledao svoju Lauru, vjerojatno enu Huga de Sadea, koja e postati trajnim nadahnuem njegovih talijanskih stihova. Nadovezujui se na tradicije srednjovjekovne ljubavne poezije, Petrarca preuzima od provansalskih trubadura i talijanskih predstavnika slatkoga novoga stila (dolce stil nuovo) njihove pjesnike forme (od 366 pjesama Kanconijera 317 su soneti, 29 kancone, 9 sestine, 7 balade i 4 madrigali) i razvija ih do majstorskoga savrenstva, ali unosi u njih novi duh: opisuje ljubav prema konkretnoj eni, koja ga svojom ljepotom i tjelesno privlai, i prikazuje svoju unutarnju razapetost izmeu srednjovjekovnih moralnih naela i ovozemaljskih tenji za sreom, ime ve navjeuje renesansu. Petrarkina poezija imala je i ima snaan utjecaj na razvoj cjelokupne kasnije ljubavne poezije, a u Italiji je ve za pjesnikova ivoza dobila niz nastavljaa i epigona, pa je njihovim posredovanjem petrarkizam u 15. i 16. stoljeu preplavio cijelu kulturnu Europu. Uvodni sonet Kanconijera, naslovljen itateljima, u kojem su ve nagovijeteni glavni motivi Petrarkine pjesnike zbirke, nastao je u zrelim godinama pjesnikova ivota, a prema poetnim se stihovima sama zbirka talijanski naziva Rime sparse (Razasute rime). GIOVANNI BOCCACCIO (Decameron) Giovanni Boccaccio (1313.-1375.), talijanski pripovjeda i humanist, roen je u Parizu, a kolovao se u Napulju. Boccaccio najvei dio ivota provodi u Firenci, obavljajui razne dravne slube i bavei se knjievnou. Ostavio je opsean knjievni opus sastavljen od djela napisanih na latinskom jeziku u duhu humanizma i od niza djela na talijanskom jeziku, meu njima i nekoliko ljubavnih romana napisanih u stihu ili prozi (napisanih u mladosti) i prvu biografiju Dantea Alighierija, kojega je

prouavao potkraj ivota. Glavno mu je djelo Dekameron (Decameron, 1348.-1353.), zbirka od stotinu novela uokvirenih priom o kugi koja je 1348. harala u Firenci i prisilila sedam djevojaka i tri mladia da napuste grad i prekrauju vrijeme pripovijedajui naizmjence zanimljive prie. Same su prie duhom i sadrajem raznolike, ali najee im je tema senzualna ljubav, stjecanje bogatstva i izrugivanje ljudskoj gluposti i svakom, posebno religioznom licemjerju. Galerija realistiki vjerno i psiholoki uvjerljivo ocrtanih likova iz svih drutvenih slojeva, od trgovaca i prostitutki do predstavnika feudalaca i sveenstva, nemilosrdno razotkrivanje ljudskih poroka i slobodno prikazivanje ivotnih uitaka, otkrivaju itatelju djelo u kojem se definitivno prekida sa srednjovjekovnim predrasudama i u kojem su jasno nagovijetena slobodna shvaanja. Zanimljivost fabule, skladna kompozicija i jasan, odmjeren stil temeljne su znaajke izraza Boccacciovih pria koje su postale uzorom svim kasnijim novelistima. HRVATSKA PREDRENESANSA I HRVATSKI HUMANIZAM MARKO MARULI (Davidijada) Marko Maruli (Marcus Marulus; Split, 18. kolovoza 1450.-Split, 5. sijenja 1524.), latinski i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj, potjee iz splitske plemike obitelji koja se hrvatski nazivala Peeni (Pecini, Picini), a u 15. stoljeu poela se nazivati Marulus ili De Marulus; oblik Maruli nalazi se u posveti Judite. Podatci o njegovu ivotu relativno su malobrojni i nepouzdani. U rodnome Splitu polazio je humanistiku kolu, a nakon toga moda je nastavio kolovanje u Italiji, u Padovi. ivot je proveo u Splitu, putujui povremeno u Veneciju (zbog trgovine) i Rim (na proslavu jubilarne godine 1500.). Neko je vrijeme proboravio u Neujmu na otoku olti, vjerojatno oko 1510. Obavljao je komunalne dunosti egzaminatora, sudca, izvritelja oporuka. Zahvaljujui knjievnom radu postaje sredinja osobnost splitskoga humanistikoga kruga. Maruli je knjievno stvarao na trima jezicima: hrvatskom, latinskom (vie od osamdeset posto sauvanih djela), i manje na talijanskom (sauvana tri pisma i vjerojatno njegova dva soneta). Bio je pjesnik i prozaik, sastavljao je kompendije i zbornike uputa za praktini kranski ivot, moralno-teoloke i kulturnopovijesne rasprave, propovijedi, dijaloge, prie, pisma, epove, poeme i krae pjesme. Prevodio je s latinskoga i talijanskoga na hrvatski i s hrvatskoga i talijanskoga na latinski. Djelo mu je naslonjeno na Bibliju i patristiku i grko-rimsku klasiku i njima nadahnuto. U golemom dijelu opusu pokazuje se kao iznimno zauzeti iritelj i tuma temeljnih zasada kranske moralke, ali uz duboku religioznost i trajnu sklonost prema moralnoj pouci oituje i tipino humanistiku irinu zanimanja (knjievnost, povijest, politika, arheologija, slikarstvo) i svestranu erudiciju te renesansnu sposobnost sinteze hrvatske, latinske i talijanske knjievnosti. ivio je na granici srednjega vijeka i novoga vijeka, preuzimajui mnogobrojne srednjovjekovne sadraje, ali ih obraujui u novim (obnovljenim) oblicima. Istodobno je vie puta i s velikom zauzetou pisao o suvremenim dogaanjima, prije svega o turskoj opasnosti i razjedinjenosti krana. Na Marulieve nazore utjecao je pokret Devotio moderna. Veinu Marulievih latinskih djela ine prozni spisi religiozno-pounoga, moralistikoga i teolokoga usmjerenja. Po opsegu i svjetskom odjeku na prvom je mjestu De institutione bene vivendi per exempla sanctorum (Upuivanje u estit ivot po primjerima svetaca, oko 1496.?), zbirka pounih priica i anegdota iz ivota mnogobrojnih svetaca u est knjiga. Evangelistarium (Evanelistar, 1480.-1500.?), najvanije Marulievo moralno-teoloko djelo, rasprava je u sedam knjiga o praktinoj kranskoj etici, zasnovana na obradbi triju bogoslovnih krjeposti: vjere, nade i ljubavi. U kristolokoj rapsravi De humilitate et gloria Christi (O poniznosti i slavi Kristovoj, 1518.) na temelju starozavjetnih proroka dokazuje da je Krist obeani Mesija. Od manjih proznih spisa na latinskom istiu se: In epigrammata priscorum commentarius (Tuma starih natpisa, poslije 1503.), zbirka od 142 antika natpisa preteno iz Italije i Salone s obilnim stvarnim i moralistikim komentarima; Vita divi Hieronymi (ivot svetoga Jeronima, 1507.), s priloenom polemikom raspravom u kojoj se dokazuje da svetac potjee iz hrvatskih krajeva; Quinqaginta parabolae (Pedeset pria, 1510.), zbirka prispodoba po uzoru na novozavjetne. Maruli je bio i plodan latinski pjesnik. U epu Davidias (Davidijada, 1506. 1517.), u 14 pjevanja s ukupno 6765 heksametara opjevao je djela idovskoga kralja Davida, drei se Biblije, ali u jeziku, stilu i stihu nasljedujui rimske i ranokranske pjesnike. Djelo je koncipirano alegorijski, pa David predstavlja Krista, a aul idove koji ga progone. Na kraju je dodan klju alegoreze: Tropologica Davidiadis

expositio (Alegorijsko tumaenje Davidijade). To je najbolji ep hrvatskoga i vrhunski biblijskovergilijevski ep europskoga humanizma, prvi put tiskan tek 1954. Sauvan je znatan broj Marulievih latinskih pjesama i duhovnoga i svjetovnoga sadraja (anrovski su to elegije, epigrami, poslanice, versificirani saetci svetakih ivotopisa, himne, i dr.). U najnovije vrijeme otkrivene su i Marulieve pjesme ljubavnoga sadraja. Prvi je u Hrvata prevodio Dantea i Petrarku, s talijanskoga na latinski, u dijelovima. Po miljenju mnogih najvaniji hrvatski pisac 15. i 16. stoljea, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku (Judita), klasik kranske knjievnosti i humanist europskoga formata, ije se djela jo uvijek otkrivaju u svjetskim knjinicama i arhivima, postao je prvi hrvatski pisac svjetskoga glasa i do danas najprevoeniji hrvatski autor. Djela su mu prevedena na mnogobrojne svjetske jezike, objavljena s velikim uspjehom u brojnim izdanjima. IVAN ESMIKI (U smrt majke Barbare; Nekom vjerovniku; Prosperu primjer epigrama) Ivan esmiki (latinski pseudonim Ianus Pannonius, Jan Panonije, 1434. 1472., Medvedgrad kraj Zagreba), humanist i latinski pjesnik. Uz latinski pseudonim, po kojemu je poznat, pouzdano se zna i njegovo krsno ime Ivan (Johannes), koje je u Italiji promijenio u Jan (Ianus). Njegovo je obiteljsko ime predmetom dugotrajnih kontroverzija u hrvatskoj i maarskoj historiografji. Najproireniji tradicionalni oblik njegova navodnoga prezimena esmiki - vjerojatno nije toan, pa se u zadnje vrijeme predlae da se usvoji ime kakvo se pojavljuje u tzv. seviljskikm kodeksima: Johannes Pannonius Vitezius, Ivan Vitez Panonac. U pozadini je toga razmimoilaenja oko prezimena i problem tona utvrivanja Panonijeva rodnoga mjesta: prema vlastitu priznanju, roen je blizu ua Drave u Dunav. Kao trinaestogodinjega djeaka ujak Ivan Vitez od Sredne poslao ga je na kolovanje u Italiju. Sedam je godina proveo u Ferrari, u glasovitoga Guarina Guarinija, nauivi temeljito oba klasina jezika. Nakon Ferrare etiri je godine studirao u Padovi, i postao doktor kanonskoga prava. Za boravka u Italiji stekao je brojne ugledne prijatelje. Nakon jedanaest godina u Italiji vratio se u Ugarsku i ubrzo, 1459., s nenavrenih 26 godina ivota, postao biskupom peukim. Potujui elju kralja Matije Korvina (1458.-1490.) prelazi na dvor u Budimu. Otad je stalno u kraljevoj pratnji ili obavlja zadae za kralja: u pohodu na Bosnu, u Italiji pozdravlja novoimenovanoga papu, Pavla Drugoga, sudjeluje u Matijinu obraiunu s ekim kraljem. Imenovan je za slavonskoga bana, skupa s Ivanom Thuzom, ali su obojica smijenjeni. Pridruuje se skupini velikaa, meu kojima je bio i njegov ujak Ivan Vitez i zagrebaki biskup Osvald Thuz, koji su se urotili protiv Korvinove samovlade i ponudili prijestolje poljskom kraljeviu Kazimiru. Urotnici ne uspijevaju u svojemu naumu, pa Ivan mora bjeati. Sklonio se u Osvalda Thuza na Medvedgradu, gdje je i umro 30. 11. 1472. Prvi mu je grob bio u pavlinskoj crkvi u Remetama, ali tijelo mu je poslije preneseno u peuku katedralu i tamo sahranjeno. U Panonijevoj knjievnoj ostavtini tradicionalno se izdavja nekoliko cjelina: dulji sastavci spjevani u daktilskom heksametru (Poemata ili Heroica), elegije (Elegiae), epigrami u raznovrsnim metrima (Epigrammata), prozni prijevodi s grkoga, govori i pisma. U prvom dijelu opusa izdvaja se kolska vjeba s osloncem na Vergilija u kojoj se vjetrovi prepiru tko je najjai, zatim politiki panegirici i prigodnice posveene raznim uglednim suvremenicima, politiarima i prijateljima. U drugome dijelu opusa od 35 Panonijevih elegija najvei dio predstavlja podsjeanje i prisjeanje na vane dogaaje u prijateljskom ili obitelsjkom krugu, a u formi epitalamija, epitafa, epicidija, zahvalnica, pjesama na ispraaju. U ovom se dijelu posebno istiu tekstovi s naglaenim autobiografskim oznanicama, kao to su tubalice u povodu smrti majke Barbare (De morte Barbarae), niz elegija napisanih u napadu bolesti, obeanje vlastitoj dui (Ad animam suam). Uporite je Panonije naao, s obzirom na tradiciju, u Tibulovoj elegiji. Meu vie od 400 epigrama iz treega dijela Panonijeva opusa preteu satiriki i erotski, izrazito opsceni, najveim dijelom nastali za boravka u Italiji. U anrovskom smislu uzor mu je za epigrame bio Marcijal, a od novovjekovnih epigramatiara Antonio Beccadelli. Kao veliki poznavatelj grkoga i latinskoga bavio se i prevoenjem; prevodio je ulomke iz Homerove Ilijade, iz Pseudo-Demostena, Plutarha. Znaajna su i njegova tri politika govora, ali i velik broj pisama otposlanih iz Korvinova ureda. U privatnom dijelu njegova epsitolarija zanimljiva su pisma upuena prijateljima u Dubrovnik i Trst. Jan Panonije najvei je pjesnik ranoga hrvatskoga humanizma, autor kojega ne zaobilazi nijedna meunarodna antologija novolatinskoga pjesnitva. Prerastao je u kultnu figuru srednjoeuropskoga knjievnoga prostora, a tome su osim njegovih vrijednih knjievnih djela pridonijele i dramatine okolnosti njegove smrti te vojni i politiki slom kraljevstva kojega je bio visokim dostojanstvenikom.

ILIJA CRIJEVI (De Epidauro; Epigrami knjinici; primjer epigrama) Ilija Crijevi (Elias Lampridii de Crieva; Aelius Lampridius Cervinus; Dubrovnik, 1463. - Dubrovnik, 1520.) bio je latinist, jedan od najboljih stilista u povijesti nacionalnoga latiniteta. Ne postoje pouzdani podatci o njegovu kolovanju u rodnome gradu. Poetkom osamdesetih boravio je u Ferrari, a 1484. u Rimu, u Akademiji Pomponija Leta, okrunjen je lovorovim vijencem za svoje njene ljubavne pjesme. Prema obiaju latinizirao je svoje ime pa se otad naziva Aelius Lampridius Cervinus. Kao poeta laureates ostaje neko vrijeme u Rimu, 1487. zatjee se u Dubrovniku, ubrzo se eni. Od 1497.do 1504. djeluje kao kolski suravnatelj. Poslije 1505. boravi u Rimu u svojih znanaca. U meuvremenu ostavi udovac, odluuje se zarediti, raunajui da e se kao kanonik rijeiti financijskih potekoa. Sveenik je postao 1510. Ponovno postaje rektorom dubrovake gimnazije, i na tom mjestu provodi zadnje desetljee ivota. Za ivota tiskana su mu samo etiri epigrama ad lectorem. Sav drugi rad, pjesniki i prozni, ostao je u rukopisu. Prozni dio Crijevieva opusa sastoji se od jedanaest pisama, upuenih razliitim crkvenim i svjetovnim velikodostojnicima, i dubrovakim prijateljima, od triju uvodnih raprava o pjesnicima koje je predavao u koli (Plaut, Vergilije, Propercije) i od dvadesetak govora, od kojih su 15 pogrebni govori, orationes funebres, izgovoreni na sprovodima sugraana, a manji dio vezan je uz njegovu sveeniku slubu u kasnim godinama. Stilski i kompozicijski Crijevieva je proza pod Ciceronovim utjecajem. Pjesnika ostavtina Crijevieva sadri 240 pjesama u 9 knjiga. U tematskom pogledu rije je o dvojstvu izmeu nabonoga i svjetovnoga apjesnitva, u kojemu prevladavaju politiki sadraji i prigodnice prijateljima. U cijelom pjesnikom opusu veliku prevlast ima elegijski distih, ali su zastupljeni i drugi metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikonej, asklepijadej, safika strofa. Po obliku to su himne, ode, epigrami, elegije, epiliji. Veliinom se istie nedovreni epilij o osnutku Dubrovnika (De Epidauro, 572 heksametra), stihovana zaviajna povijest za koju je predloak nudila Raguzeida Gian Maria Filelfa. Okosnicu ini jedanaest elegija (po drugoj raunici dvanaest elegija), uz jedan epigram u hendekasilabima i jedan u glikonejima, u kojima je glavni lik Flavija. U oko 800 stihova ispriana je dovrena ljubavna pria: od nagla zaljubljivanja, preko robovanja domini, do odreknua od ljubavi. Premda preuzima anrovski model rimske elegije, Crijevi ga na zanimljiv nain inovira: ljubavni je rival po zanimanju trgovac, dolazi s legendarno bogatih Antila, drukije nego u rimskih elegiara nevjera voljene ene ne pokazuje se samo kao moralno pitanje nego i kao ozbiljan zdravstveni rizik. Crijevi najjai oslonac u tradiciji nalazi u Ovidiju i Properciju, ali je vidljiv i utjecaj lektire rimskih epiara (Vergilije, Lukrecije, Lukan) i antike kranske poezije (Prudencije) ili rane kranske epike. Od svih hrvatskih humanista najdosljednije je branio ideju o nerazdvojivosti filologije i knjievnosti. JURAJ IGORI (Elegija o pustoenju ibenskoga polja) Juraj igori (Georgius Sisgoreus /Sibenicensis Dalmata/ Georgius Sisgoritus /Gorgis/; ibenik, oko 1445. - ibenik, 1509.?) jedan je od najvanijih autora hrvatskoga latinistikoga quattrocenta, sredinja osoba ibenskoga humanistikoga kruga. Prilagodljivost razliitim stilskim i anrovskim izazovima otkriva ga kao kolovana latinista koji se snano oslanjao na antiku knjievnu tradiciju i slikovnost preuzetu iz klasinoga mita. Meu najbolje njegove tekstove ubrajaju se oni u kojima je potresna osobna iskustva uspio posredovati bez pretjerana pokazivanja uenosti. Studirao je u Padovi, gdje je postigao i doktorat iz kanonskoga prava. Kao sveenik obnaao je vane dunosti u ibenskom kaptolu, bio je generalni vikar biskupa Luke Tolentia i njegova nasljednika Francesca Quirinija. U rodnom je gradu imao velik broj monih neprijatelja; u stihovima se ali da je izgubio i oinsko imanje. igori je autor najstarije hrvatske pjesnike inkunabule Elegiarum et carminum libri tres (Tri knjige elegija i lirskih pjesama). Zbirka je posveena ibenskom patriciju Petru Taveliu i obuhvaa 62 pjesme, veinom u elegijskim distisima. Uz neto pjesama koje se bave likovima iz antikog mita ili povijesti u zbirci prevladavaju poslanice, pozdravnice i epigrami upueni prijateljima, znancima, svjetovnim i crkvenim velikodostojnicima. Po vrijednosti istie se pjesnika korespondencija s Traninom Raffaelom Zovenzonijem. Na tragu Ovidijevih Fasta nastao je igoriev kalendar crkvenih svetkovima De diebus Festis, u kojem ima i zanimljivih autobiografskih podataka. Zbirka latinskih pjesama u sapfikoj strofi sastavljena je od 16 pjesama, od kojih su 13 himne apostolima i svetom Pavlu, a za njom se u svojoj zbirci elegija o apostolima poveo Marko

Maruli. Prozna rasprava De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smjetaju Ilirije i o gradu ibeniku) dovrena je 1487. godine, a izdana je prvi put 1899. Rije je o zemljopisno-povijesnom ogledu u 17 poglavlja u kojima igori prikuplja i vrjednuje antike vijesti o svojemu uem zaviaju (Plinije Stariji, Apijan, Polibije, Solin, Cezar), pokazujui istodobno da dobro poznaje i relevantne humanistike izvore (Decembrio, Boccaccio, Gakeotti). Najzanimljiviji su oni odjeljci u kojima igori govori iz vlastita iskustva, bilo da je rije o topografiji (poglavlje 10.-14.), bilo o etnografsikim posebnostima (poglavlje 17., o nekim ibenskim obiajima). Dio je igorieva opusa izgubljen, vei je dio rukopisa sa igorievim tekstovima u Milanu, Veneciji, Rimu neobjavljen. Najvrjedniji dosad neizdan igoriev tekst tubalica je za izgubljenom braom u 49 elegijskih distiha, iz kodeksa koji se uva u Nacionalnoj knjinici u Parizu. ANTUN VRANI (Putovanje iz Budima u Drinopolje) Antun Vrani (Antonius Verantius /Sibenicensis Dalmata/, ibenik, 1504. Preov, 1573.), istaknuti hrvatski latinist, kao putopisac i epistolograf u samom je vrhu hrvatske humanistike produkcije. Najvea mu je knjievna vrlina sposobnost da se predstavi kao vjerodostojan oevidac koji podjednako vodi rauna o uvjerljivosti i zanimljivosti prie. Nakon djetinjstva provedena u Trogiru i ibeniku zahvaljujui ujaku Ivanu Statiliu, erdeljskom biskupu, naao se na dvoru Ivana Zapolje. Nakon kolovanja u Padovi, Beu i Krakovu postaje Zapoljinim tajnikom i uz njega, a poslije i njegovu udovicu Izabelu, ostaje dvadeset godina. Ve kao iskusan diplomat prelazi 1549. u slubu Zapoljina suarnika Ferdinada Prvoga Habsburkoga. Nakon to je postao peukim biskupom, krenuo je kao kraljev izaslanik u Tursku i tamo proboravio etiri godine. Odmah nakon povratka pomaknut je u ast jegarskoga biskupa. Poslije pada Sigeta odlazi drugi put kao izaslanik u Tursku kako bi isposlovao primirje. Najviu crkvenu ast, poloaj nadbiskupa ostrogonskoga i primasa Ugarske, stekao je 1569., a vrhunac svjetovne moi dosegnuo je 1572., kad je imenovan kraljevim namjesnikom. Papa Grgur Trinaesti izabrao ga je za kardinala, ali ga je smrt sprijeila da uiva tu ast. Zbog razlilitih svjetovnih i crkvenih dunosti nije se uspijevao posvetiti knjievnom radu onoliko koliko bi volio. Od mladenakih dana pokazuje sklonost prema povijesnim i zemljopisnim istraivanjima u kojima se oslanja na svoje poznavanje latinskoga i brojnih modernih jezika. Tako nastaju prozni ogledi (napisani na latinskom) o Erdelju, Moldaviji i Vlakoj, o Petru Berisalviu, o ugarskom kralju Ivanu. Mnogi Vranievi tekstovi ostali su nedovreni, poput putopisa koji se bavi prvim izaslanstvom u Tursku 1553.-1557. (Iter Buda Hadrianopolim /Putovanje iz Budima u Drinopolje/ i njegove dijaloke varijante Razgovor s bratom Mihovilom o putovanju i poslanstvu u Carigrad (na latinskom). U nekoliko je navrata odrao prigodne govore na latinskome, a na hrvatskom je ouvana samo njegova Molitva koju sloi i govori svaki dan, tiskana u Mrnavievu Nauku krstjanskom (1627.). Kao kolovani humanist bavio se i poezijom. Jo nije pronaena njegova zbirka elegija objavljena u Krakovu. Zbirka Otia (Pjesme u dokolici) obuhvaa 42 pjesme, od kojih su dvije na talijanskom; dva su sastavka prigodne elegije, a ostatak zbirke tvore epigrami, osim jednoga svi su u elegijskom distihu. Najopseniji i kulturnopovijesno najzanimljiviji dio Vranieve ostavtine njegov je epistolarij, u kojemu je okupljeno oko 1000 pisama iz razdoblja od oko 40 godina, od 1532. do 1573. Pretean dio potjee od samoga Vrania, manje je onih koja su njemu upuena, a najmanje u kojima nije ni potpisnik ni naslovnik. Golema veina pisama napisana je na latinskome, uz koje na maarskome i talijanskome. Na popisu Vranievih korespondenata nalaze se glasoviti suvremenici, od povjesniara Giovija do talijanskoga heretika Palearija, od Pavla Gregorijanca do Janka Drakovia i Trankvila Andreisa. Pisma su prvorazredan izvor za povijest mentaliteta, u njima se oituju Vranievi stavovi o razliitim pitanjima (odnos prema rodbini i zaviaju, teoloki prijepori, knjievni i erotski afiniteti, vanjska politika, medicina, gastronomija).

RENESANSA U SVIJETU

NICCOL MACHIAVELLI (Mandragola) Niccol Machiavelli (1469. - 1527.), talijanski renesansni knjievnik i politiar. Najvanije mu je djelo kratka politika rasprava Vladar (Il Principe, 1513.), u kojoj daje modernu graansku teoriju drave i, uzimajui u obzir potrebe razjedinjene Italije, razvija ideju da u politici cilj opravdava sredstvo, vulgariziranu kasnije pod imenom makijavelizam. Od knjievnih mu je djela najznaajnije drama Mandragola (1513.), prva moderna komedija u europskom kazalitu i najbolje komediografsko ostvarenje talijanske renesanse, u kojoj se istodobno pojavljuje komedija karaktera i otra kritika tadanjega pokvarena ivota i drutva. U komediji Mandragoli prikazuje se stari i bogati messerr Nicia oenjen mladom i lijepom Lucreziom, u elji da dobije nasljednika. Nade mu se ne ostvaruju, pa situaciju koristi mladi Callimaco, koji se zaljubljuje u Lucreziju, predstavlja se starcu kao uen lijenik i preporuuje za Lucreziju napitak od mandragole, uz opasnost da taj napitak u sebi krije mogue opasnosti za onoga tko provede no sa enom koja ga je popila. Callimaco uz pomo ankoliza Ligurija uspijeva nagovoriti messera Niciu da Lucreziji, nakon to popije napitak, privedu najprije nekoga neznanca, raunajui s tim da e to biti upravo on. Nakon to je privolio mua, treba nagovoriti i krjeposnu Lucreziu, a toga se posla prihvaaju njezina majka Sostrata i ispovjednik fra Timoteo, kojemu su obeani bogati milodari. LODOVICO ARIOSTO (Bijesni Orlando) Lodovico Ariosto (1474.-1533.), talijanski renesansni pjesnik, pisao je latinske i talijanske stihove, renesansne komedije i drutvene satire, ali ivotno mu je djelo veliki viteki ep Bijesni Orlando (Orlando furioso, 1516., 1532.), zamiljen kao nastavak nedovrena Boiardova spjeva Zaljubljeni Orlando (1506.), u kojemu Ariosto oivvljuje fantastini srednjovjekovni viteki svijet i pretvara njegove legendarne junake u moderne ljude, sa strastima i osjeajima renesansnoga ovjeka. Djelo nema jednoga glavnoga junaka ni jednu glavnu radnju, nego opisuje ljubav, gospe, borbe, vitezove, odnosno junake i dogaanja vezane uz imaginarnu saracensku opsadu Pariza u doba Karla Velikoga. U nizu glavnih i sporednih radnji razvija se raskona slika ivota u kojoj se isprepleu mata i realnost, prolost i sadanjost. Ep odie ivotnom radou, protkan je finim humorom, pisan s dubokim razumijevanjem za ovjeka i njegove slabosti te, iako mu nedostaje organsko jedinstvo kompozicije, predstavlja vrhunsko dostignue talijanske renesansne epike. Ep je ispjevan u savrenim stancama (strofama od 8 rimovanih jedanaestreaca), a u zavrnoj redakciji sadri 46 pjevanja podjednake duljine. FRANOIS RABELAIS (Gargantua i Pantagruel) Franois Rabelais (oko 1494.-1553.), prvi veliki francuski pripovjeda, uz Montaignea najistaknutiji je predstavnik francuske renesanse. U mladosti bio je redovnik. Zbog navodnih heretikih pogleda bio je prisiljen napustuiti samostan pa studira medicinu, bavi se raznim granama znanosti, a poslije i lijenikom praksom. Napisao je niz znanstvenih spisa. ivotno mu je djelo Gargantua i Pantagruel (1532.-1564.), fantastino-satirini roman u 5 knjiga, od kojih su najpoznatije prve dvije: ivot Gargantuin (1543.) i Herojska djela i prie velikoga Pantagruela (1532.). Autorstvo pete, posmrtno izdane knjige, jo je uvijek sporno. Djelo, pisano u poetku iz razonode i zamiljeno kao fantastina pripovijest o pothvatima jedne obitelji divova poznate iz srednjovjekovne knjievnosti, preraslo je postupno u genijalnu satiru srednjovjekovnih zastarjelih pogleda i institucija i postalo ogledalom vjere renesansnoga ovjeka u mo znanosti i plemenitost ljudske prirode, kojoj treba omoguiti slobodan razvoj na podruju tjelesnoga i duevnoga ivota (tzv. pantagruelizam). Jednostavan realizam, prirodan humor i nepresuno obilje rijei, u uporabi kojih Rabelais ne razlikuje tzv. pristojne od tzv. nepristojnih izraza, temeljne su znaajke njegova jedinstvenoga stila, koji je odraz vedrog optimizma i vjere renesansnoga ovjeka u svemo ljudske prirode. Rabelais opisuje ivot diva Gargantua od trenutka kad je ugledao svijet kroz uho svoje majke i razveselio svog oca diva Grandgousiera, dobroudnoga vladara jedne utopijske dravice, zatraivi odmah nakon roenja gromkim glasom Piti, piti, piti!. Nakon toga slijedi opiran prikaz njegova kolovanja. Nakon to se najprije odgajao u duhu srednjega vijeka u uenoga teologa Tubala Holoferna i pokazivao slab napredak (trebalo mu je npr. 5 godina i 3 mjeseca da naui alphabet od poetka do kraja i od kraja do poetka), otac ga upuuje u Pariz, gdje nastavlja svoje studije u mudroga Ponokrata, elei vidjeti to je Gargantua dotad uio i kako je provodio svoje dane, Ponokrat (gr. marljiv ovjek) ga u poetku puta da se pridrava starih navika, a zatim se razvija cijela pria.

Garargantuin sin Pantagruel (grko-maurska kombinacija rijei, znai otprilike onaj koji je edan) koluje se kao i njegov otac u Parizu, gdje se sprijateljuje s Panurgom (Panurg, gr. koji sve stavlja u pokret, snalaljiv ovjek), simpatinim osobenjakom i lopovom, mladiem iva duha i plitka depa, koji se esto i okrutno poigrava glupou ili naivnou drugih, nekad iz potrebe, a katkad samo zbog manguparije. MIGUEL DE CERVANTES (Don Quijote) Miguel de Cervantes Saavedra (1547.-1616.) najvei je panjolski pripovjeda. Mladost provodi u vojnikoj slubi, gdje je teko ranjen i poslije uhien te mora boraviti u ropstvu. Nakon povratka u domovinu bavi se knjievnim radom i ivi u stalnom siromatvu. Zbog novanih neprilika dolazi i u zatvor, u kojem zapoinje pisati roman Don Quijote. Napisao je 30 drama, niz danas zaboravljenih djela, zbirku pripovijedaka Uzorite novele (Novelas ejemplares, 1613.), i svoje glavno djelo, besmrtni roman Bistri vitez Don Quijote od Manche (prvi dio 1605., drugi dio 1615.). Zamiljen kao satira na preivjele, ali u to doba jo vrlo popularne viteke romane, Don Quijote je tijekom stvaranja prerastao prvotne pieve namjere i postao djelom opeljudske vrijednosti, u kojemu u likovima Don Quijotea i Sancha Panze oivljuju dvije razine panjolske, dvije povijesne epohe, i dvije vjene dvojbe ovjeanstva sukob izmeu ideala i stvarnosti. Plastino ocrtani likovi, stilska iznijansiranost izraza, jednostavan, zdrav i topao humor, kojim je proeto cijelo djelo i koji nezadrivo nasmijava i dananjega itatelja, optimizam i duboki humanizam koji izbijaju iz tragine figure Viteza tunoga lika, stvorili su od Don Quijotea jedno od najvrjednijih djela u povijesti civilizacije i jedno od najpoznatijih i najitanijih djela u povijesti svjetske knjievnosti. Ime Don Quijoteova konja Rocinantea sastavljeno je od rijei rocin (kljuse) i ante (prije). Dulcinea od Tobosa ime je koje je Don Quijote nadjenuo jednoj priprostoj seoskoj djevojci koju je odabrao za vladaricu svojega srca. WILLIAM SHAKESPEARE (Hamlet, San Ivanjske noi, Soneti) William Shakespeare (1564.-1616.), engleski pjesnik i dramatiar, najvei je dramski stvaralac u povijesti svjetske knjievnosti. Roen je u Stratford-on-Avonu, naputa rodni grad oko 1585. i stie u London, gdje ivi kao glumac, redatelj, pisac kazalinih tekstova, a vjerojatno i suvlasnik poznatoga kazalita Globe. U razdoblju izmeu 1590. i 1611., kad se definitivno povlai iz kazalinoga ivota i vraa u rodni Stratford, u kojemu i umire, Shakespeare je napisao 36 ili 37 drama. Mogu se podijeliti na tzv. kraljevske drame ili historije/povijesti, pisane na teme iz engleske povijesti od 13. do poetka 16. stoljea, komedije, tragedije i romantine igre ili idile. U prvom razdoblju njegova stvaranja, koje see otprilike do 1600., nastaje Shakespeareova najvedrija tragedija Romeo i Giulietta i gotovo sve njegove kraljevske drame: Rikard Trei, Henrik etvrti, Henrik Peti, i druge. U to doba pie i svih 10 pravih komedija, od kojih su najpoznatije: Ukroena goropadnica (The Taming of the Shrew, San Ivanjske/Ljetne noi (A Midsummer Nights Dream), Mletaki trgovac, Kako vam drago, Na Tri Kralja ili kako hoete (Twelfth Nihgt or What You Will.), i Vesele ene windsorske (The Merry Wives of Windsor). U drugom razdoblju (1600. -1608.), uokvirenom rimskim tragedijama Julije Cezar i Koriolan, prevladavaju tragini elementi i pesimizam, pa iz toga perioda potjeu sve njegove velike tragedije: Hamlet, Otelo, Kralj Lear, Macbeth i druge i tri tzv. mrane ili tamne komedije: Troilo i Kresida, Konac djelo krasi, Mjera za mjeru, koje predstavljaju neku vrstu modernih drama ideja. U treemu razdoblju (1608.-1611.) javlja se odreena smirenost, pa tad nastaju tzv. romantine komedije, meu kojima je Oluja (The Tempest) jedna od najdubljih i najljepih Shakespeareovih drama. Osim drama napisao je i poeme Venera i Adon i Silovanje Lukrecije (The Rape of Lucrece), koje je sam i objavio (za razliku od svojih drama), a izmeu 1591. i 1597. napisao je i zbirku soneta u kojima probija strukturu petrarkizma unosei osobne osjeaje i temperament. Genijalni stvaralac, Shakespeare u svaku temu, bez obzira na izvor (antika povijest, srednjovjekovne kronike i legende, renesansna novelistika, prianje suvremenika) unosi dah realnoga ivota. Ulaenjem u psihu vlastitih junaka stvara galeriju nezaboravnih i vjenih likova izraavajui veliko bogatstvo ljudskih osjeaja. U svom golemom opusu oivljuje cijeli niz svjetova. Bez obzira na to ili upravo zato to nisu povijesno toni, nikad im ne nedostaje ivotne stvarnosti. Shakespeare snano djeluje na oblikovanje poetike romantizma, a najjae slobodnom srukturom svojih drama. San Ivanjske noi, komedija lirske faze, istodobno je i komedija koja obrauje temu same mate, utjelovljene u vilama, u satririno prikazanim obrtnicima, ili o njoj govori vojvoda Tezej. Naime, prilagoujui vjerovanja engleskoga seoskoga

folklora svojoj svrsi, pjesnik stvara vilinski svijet u kojem se pojavljuju Titanija, Oberon i Puck, mali arobnjak ljubavnih zapleta, svijet koji stoji u ironinom odnosu prema ostala dva ljudska, drutvena sloja drame: prema svijetu Vojvode i njegove zarunice, uz dva ljubavna para, te prema svijetu knjievno i kazalino nastrojenih obrtnika, meu kojima se istie tkalac Bottom, koji su vrsto odluili Vojvodinu svadbu poasriti igrokazom. Uz pratnju razliitih vrsta kaotine zbrke pobjeuju mladi ljubavnici Helena, Hermija, Lisandar i Demetrije, ostvarujui svoju enju. Na kraju komedije ponovno je uspostavljen poredak uz gobnu i brojna vjenanja, ali je to poredak koji se uz pomo arolije Ivanjske noi kristalizirao oko mladih, a ne oko krutoga atenskoga ili egleskoga, elizabetanskoga zakona. Stoljeima strunjaci pokuavaju rijeiti fenomen tragedije, odnosno Hamletova odlaganja da izvri osvetu zbog ubojstva svoga oca, kralja Danske, nad svojim stricem, sadanjim kraljem Klaudijem, u najboljoj tragediji ikad napisanoj, u Shakespeareovu Hamletu. Napisan iz vizure tajne spoznavanja smrti i vlastitih dvojbi, Hamlet u sebi upija tajnu postojanja usreditenu oko Hamletove ljubavi Ofelije, njegove majke Gertrude, prijatelja Horacija, Ofelijina brata Leara, Ofelijina oca Polonija, zaudnih grobara i smjene poretka nagovijetene dolaskom Fortinbrasa na samom kraju tragedije, kad je iv ostao samo Horacije, kako bi priao priu o Hamletu. Nijedna interpretacija nee moi do kraja objasniti tajnu Hamletova zastora i renesansnoga stanja duha i kritike toga stanja u Engleskoj, ali ni sve ljduske i psihike slojeve nazone u svim vremenima i civlizacijama, u svakom ovjeku posebno koji stalno postavlja pitanja o biti ili ne biti sebe, svoje vlastitosti i vlastite egzistencije s drugima. Sami Shakespareovi soneti (objavljeni 1609.), umjesto da pripovijedaju ili barem nagovjeuju neku povezanu priu, kristaliziraju se oko niza tema nabijenih silovitim osobnim emocijama. Tzv. Shakespeareov ili elizabetanski sonet poseban je oblik soneta od tri katrena i jednoga dvostiha, s najeim rasporedom rima ababa cdcd efef gg. Razlikuje se od talijanskoga ili Petrarkina soneta, koji je sastavljen od da katrena i dva tercete ili od jedne strofe od osam i druge od est stihova. Raspored je rima u Petrarkinu sonetu abba abba u katrenima, dok za tercete postoji vie uobiajenih kombinacija. HRVATSKA RENESANSA MARKO MARULI (Judita, Molitva suprotiva Turkom) Marko Maruli (Split, 18. kolovoza 1550. - Split, 5. sijenja 1524.) latinski je i hrvatski pjesnik, prozaist i prevoditelj koji je stvarao na latinskom, talijanskom i hrvatskom jeziku. Potomak je splitke plemike obitelji koja se nazivala Peeni. Jezik Marulievih hrvatskih djela temelji se na splitskoj akavici 15. i 16. stoljea s umjerenim unoenjem crkvenoslavizama, raguzeizama i opetokavskih elemenata. Latinski mu jezik, uz tenju prema klasinoj normi, oituje i srednjovjekovne crte na svim razinama, od leksika do stila (usporedite natuknicu o Maruliu vezanu za predrenesansu i humanizam). Najvanije je Marulievo hrvatsko djelo Judita (Libar Marka Marulia Splianina u kom se uzdari istorija svete udovice Judit u versih harvacki sloena., 1501.), biblijsko-vergilijevski ep u 6 pjevanja (ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca s prijenosnom rimom). Pjesnikom obradbom pripovijesti o hrabroj starozavjetnoj udovici Juditi i neprijatelju Holofernu Maruli je elio pokazati da se prijeteoj turskoj sili moe odoljeti junatvom i vjerom u Boga. Iako se vjerno drao biblijskoga predloka, ep je uobliio prema poetikim pravilima renesansne epske tvorbe, a u versifikaciji je nasljedovao suvremene pjesnike svjetovne tematike (zainjavci). Prozna posveta djela vano je autopoetiko oitovanje. Biblijska poema Suzana, nastala nakon Judite, manjeg je osega (780 stihova) i pjesnikoga dosega. Ostale hrvatske pjesme najveim su dijelom nabone i moralistike tematike (npr. Dobri nauci, Divici Mariji, Od uskarsa Isusova, dijaloka pjesma Utiha nesree). Domoljubna i protuturska zauzetost snano se oituje u Molitvi suprotiva Turkom i Tuenju grada Hjerozolima. Svjetovnoj su poeziji bliske zabavno-poune Spovid koludric od sedam smartnih grihov, Anka satira i Poklad i Korizma. Dramski tekst (takoer u stihovima) Prikazanje historije svetoga Panucija adaptacija je talijanskoga predloka Fea Belcarija. U posljednje se vrijeme poinje pretpostavljati da je Maruli autor jo nekih dramskih djela, pa i prikazanja Muka svete Margarite, ali te teze jo nisu u potpunosti dokazane. Prozna hrvatska djela koja se s pouzdanjem pripisuju Maruliu malobrojna su: izvorna su samo dva pisma Katarini Obirtia i prozni tekstovi u Juditi, dok su Oficij Blaene Dive Marije i Od naslidovanja Isukarstova (1500.) Marulievi prijevodi s latinskoga (ovaj drugi prijevod je djela De imitatione Christi Tome Kempenskoga). Maruli je jedan od najistaknutijih ili najistaknutiji hrvatski

pisac 15. i 16. stoljea, nacionalni klasik, tvorac prvoga epa na hrvatskom jeziku, ujedno i klasik kranske knjievnosti te humanist europskoga formata. Ostavio je opsean i raznovrstan opus koji se odlikuje vrsnom knjievnom stilizacijom, anrovskom kompetencijom, sposobnou variranja i prilagodbe raznovrsnoj itateljskoj publici, s poticajnom I zanimljivom zastupljenou i prepletom elemenata i iz srednjega vijeka i humanizma i renesanse. I u stihu i u prozi stvorio je djela goleme vrijednosti i znaenja za nacionalnu hrvatsku kulturu i za europski knjievni i kulturoloki obzor. U novije vrijeme, zahvajujui izdavanju Sabranih djela (dvojezina, kritina komentirana) Marka Marulia, zapoelo je sustavno i intenzivno prouavanje Marulieve knjievne ostavtine, a otkrivena su i nova djela i rukopisi. DORE DRI (Draa je od zlata; Grem si, grem) Dore Dri (Dubrovnik, 1461. - Dubrovnik, 1501.), pjesnik i dramatiar, potomak je graanske obitelji Darsa (Dersa, Dirsa, Dra); stric je knjievnika Marina Dria (r. 1508.). U Dubrovniku je zavrio humanistiku kolu, u Italijii studirao pravo, a devedesetih godina stupio je u sveeniki stale. Pjesme su mu sauvane u Zborniku Nike Ranjine (skupa s pjesmama ika Menetia i nekoliko drugih, djelomice anonimnih pjesnika), u prijepisu iz 17. stoljea i u rukipisu otkrivenu 1965. u Irskoj. Prije otkria irskoga rukopisa mislilo se da je Dore Dri mogui autor nekih anonimnih pjesma iz Zbornika Nike Ranjine, izmeu ostalog i tzv. pjesme na narodnu Odiljam se. U irskom je rukopisu pronaeno dvadesetak novih Drievih pjesama (izmeu ostaloga i pjesma udan san, pjesniki zaetak hrvatske dramske robinje) i dotad nepoznata pastoralna drama (ekloga) Radmio i Ljubmir. Pjesme su mu, s iznimkom prijevoda latinskih crkvenih pjesama Salve Regina i Ave Maria, ljubavne, a na tragu su Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljea. Drieve pjesme tvore motivski ogranien, ali sadrajno cjelovit kanconijer, za koji se vjeruje da poetizira iskustvo jedne jedine ljubavne zgode. Mnoge su pjesme obiljeene autorskim akrostihom. Jezik je mjeavina ikavsko-ijekavsko-tokavskoga, s dosta akavizama. Veina je pjesma ispjevana dvostruko rimovanim dvanaestercem. Iznimno se pojavljuje jedanaesterac po uzoru na tal. endecasillabo, etrnaesterac i petnaesterac. Leksik i metaforika ponekad podsjeaju na domai folklor i puku pjesmu, a izrazita idealizacija opjevane ene zna podsjetiti na koncepciju ljubavi razvijenu u lirici talijanskih stilnovista. Iz repertoara petrarkistike udvarake retorike u njegovim pjesmama pravladava kontemplativno divljenje ljepoti odabranice (vila, gospoja, diklica) i introspektivan pogled u vlasitu duevnost, uznemirenu nemogunou ostvarenja ljubavnih elja. Iz ljubavne igre slabije je zastupljen trenutak suoenja s vilom i razgovor s njom. U kontemplativnim pjesmama opjevanu ensku osobu vrlo esto povezuje s transcendentnim sferama, usporeujui je s anelom, suncem, nebom, inzistitrajui i na onostranom podrijetlu njezine ljepote. Protutea je misli o nebeskom podrijetlu viline ljepote shvaanje ljubavi i zaljubljenosti kao svojevrsne teoloke spoznaje: pogled na mladu diklicu izjednauje se sa slavljenjem boga. Dramolet, odnosno pastoralna ekloga Radmio i Ljubmir, napisan u dvostruko rimovanim dvanaestercima, ima oblik scenski izvodive pastorale u kojoj iskusni i razboriti Radmio bez uspjeha pokuava urazumiti zaljubljenoga Ljubmira. Radmilov diskurs obiljeen je neidealistikim odnosom prema ljubavi i leksikom seoskoga govora iz dubrovakoga zalea. U Ljubmirovim replikama pastirski tematski svijet estetizira se u duhu renesansne pastorale i petrarkistike lirike. Na taj nain uspostavlja se kcontrast koji e postati tradicionalan u komedijama i eklogama, ali i u kominim poemama hrvatskih pjesnika koji su stvarali u Dubrovniku u 16. i 17., ali i u 18. stoljeu. IKO MENETI (Prvi pogled; Blaeni as i hip) iko Meneti (Dubrovnik, 1457. - Dubrovnik, 1527.), petrarkistiki hrvatski pjesnik, potomak je dubrovake plemike obitelji Meneti (Menze). kolovao se u dubrovakoj humanistikoj koli, a zatim se bavio trgovinom i administrativnim poslovima, bio je u dravnoj slubi, bio je knez na ipanu, a zatim i knez Dubrovake Republike. U etrdesetoj godini sklopio je brak s Marom Gunduli, s kojom je imao dva sina i ker. Umro je za epidemije kuge, koja je pokosila i oba njegova sina. U sudskim spisima Dubrovake Republike Meneti se vie puta spominje u ulozi tuitelja, svjedoka, ali i optuenika. Optuuje ga se za nasrtljivost prema enama i za tunjavu u javnim prostorima. Uz Doru Dria iko Meneti najstariji je po imenu poznati svjetovni lirik iz Dubrovnika. Preko 500 njegovih pjesama sauvano je u zasebnu rukopisu i u rukopisnom Zborniku

Nike Ranjine (gdje se nalaze skupa s pjesmama Dore Dria i jo nekolicine djelomice anonimnih pjesnika), a dijele se u tri knjige. Uz mnotvo svjetovnih, preteno ljubavnih pjesama, ispjevao je i 11 pjesama o Isusu. Kao svjetovni lirik bio je pod izrazitim utjecajem Petrarke i talijanskih petrarkista 15. stoljea. Ljubavne pjesme posvetio je veem broju ena, a njihova je imena ili hipokoristike zabiljeio u akrostihovima/akrostisima (u njega je est i autorski akrostih). enski adresat nazivlje gospoa, gospoja, rjee vila. Sve Menetieve pjesme, s iznimkom triju u petnaestercu, ispjevane su u dvostruko rimovanom dvanaestercu s provedenom normom ternarnoga fraziranja. Jezik im je u osnovi jekavsko-tokavski, s neto ikavizama i akavizama. Prevladavaju pjesme u kojima se saeto izvjeuje o suoenjima s gospoom i o duevnim posljedicama susreta, ali ima i kratkih epigramatski komponiranih sastavaka od po 2 ili 4 retka i oveih baladesknih pjesama, s 600 redaka. Dok je lirika Dore Dria preteno kontemplativna, u Menetievim ljubavnim pjesmama ostvaruju se tipine jezine geste petrarkistike lirike: prepriavanje prvih susreta s gospoom, opjevavanje njezine ljeposti, udvaraki pothvati, razoaranje gospoinom suzdranou, odgovarajue negativne reakcije lirskoga subjekta. Gospoa se opisuje bez pretjeranoga idealizma. U metaforama prevladavaju sunce, sunace, zora, cvit i ruica, a u opisu frustrirana zaljubljenika hiperbole bolesti, smrti, umiranja. Suprotnost izmeu gospoine privlanosti i njezine hladnoe uzrokom je mnogih antiteza: ljuvezan boljezan, dresel vesel. Lirski subjet ne zatvara se uvijek u krug individualne duevnosti, esto se obraa tematiziranome ili implicitnom prijatelju, najee gospoi, a nekad i imaginarnoj javnosti, pred kojom svjedoi o gospoinim vrlinama ili prokazuje njezinu ravnodunost. Zna biti autodestruktivan, osvetoljubiv, agresivan. Stanje intimnoga jadikovanja lirski subjekt zna pretvoriti u fikciju sudskoga procesa ili trgovakoga ugovora. Menetieve pjesme o Isusu po retorikoj su formi zamiljene kao iskazi vjernika pred likom raspetoga Isusa. RANJININ ZBORNIK (Leute moj mili; Odiljam se; Djevojka hodi po zeleni travi) Ranjinin zbornik, poznat i pod nazivima Ranjinin kanconijer i Zbornik Nike Ranjine, najstarija je rukopisna zbirka hrvatskih petrarkistikih pjesnika. Nazvan je prema Niki Andretiu Ranjini (Dubrovnik, oko 1494. Dubrovnik, nakon 1582.), zapisivau i prepisivau, moda i pjesniku. Nika Ranjina Andreti, plemikoga roda, kolovao se u rodnome gradu. Mlad je uao u slubu Dubrovake Republike, s dvadeset godina postao je lanom Velikoga vijea, bio je vie puta knez Lopuda i Koloepa te Dubrovake Republike. Godine 1507., kao trinaestogodinji djeak, zapoeo je zapisivati ljubavne stihove prvih hrvatskih petrarkista ika Menetia, Dore Dria, Marina Krstievia, Mavra Vetranovia, Andrije Zlatara i nekih drugih, nepoznatih dubrovakih autora (a nije iskljueno da u njemu ima i pjesama samoga Nike Ranjine). Tako je nastao zbornik, danas poznat ipak najvie pod nazivom Ranjinin zbornik, koji sadri 820 pjesama, ali je imao dodatak od 15 pjesama za koje znamo samo po naslovnim stihovima iz popisa. Rukopis koji se uvao u knjinici zadarske gimnazije nestao je za vrijeme Drugoga svjetskoga rata. Zbornik se sastoji od dva dijela. U prvom su dijelu pomijeane pjesme imunda Menetia i Dore Dria, a u drugome, koji je pisan kasnije, nalaze se stihovi raznih pjesnika 15. i 16. stoljea. Pjesme su petrarkistike, najveim dijelom u ve kanoniziranom dvostruko rimovanom dvanaestercu. Najvei broj pjesama pripada struji kariteanskoga petrarkizma, ali ima i drugih varijanti petrarkiranja. Posebnu skupinu ine pjesme na narodnu. Ranjinin zbornik vaan je po tome to sadri stihove prve dvojice hrvatskih po imenu poznatih petrarkista Dore Dria i ika Menetia, stihove opisane u drugoj polovici 15. stoljea kao i stihove nekih drugih, poznatih i nepoznatih petrarkista. 512 pjesama pripada iku Menetiu, a to je vie od polovice zbirke, a moda ih je i vie jer autorstvo drugoga dijela zbornika nije razjanjeno. Nika Ranjina Andreti stekao je velike zasluge za hrvatsku renesansnu knjievnost skupljanjem modernih ljubavnih pjesama u najranijoj mladikoj dobi, ime je za javnost sauvao pjesme koje su pripadale petrarkistikoj dubrovakoj koli, odnosno pjesnicima koji su ih svakodnevno usmeno izlagali svojim prijatejima i ostalima zainteresiranima.

HANIBAL LUCI

(Jur nijedna na svit vila; Otkad se zamota; iz Robinje: Skazanje drugo, stih 685-755 /Robinja i Derenin/) Hanibal Luci (Hvar, oko 1485. - Hvar, 1553.), lirski pjesnik, dramatiar i prevoditelj, renesansni petrarkist, potjecao je iz bogate hvarske patricijske obitelji. Ne zna se gdje se i kako kolovao. Imao je posjede na Hvaru i Visu. U vrijeme puko-seljake pobune pod vodstvom Matije Ivania (1510.1514.) sklonio se u Split i Trogir, a nakon povratka bavio se obnovom unitenih imanja i obavljao razliite funkcije u komunalnoj upravi (sudac, odvjetnik, branitelj komune). Odravao je veze sa splitskim, trogirskim, dubrovakim, kotorskim intelektualnim krugovima. Nijedno svoje djelo nije za ivota tiskao. U posveti prijevoda jedne Ovidijeve heroide splitskom pjesniku Jerolimu Martiniu, koja potjee iz 1519., pie da je unitio vei dio svoga dotadanjega pjesnikoga stvaranja. Lucieva knjievna djela objavio je nakon oeve smrti izvanbrani mu sin Antun pod naslovom Skladanje izvarsnih pisam razlicih (Venecija, 1556.). U tom nevelikom svesku sadran je sav Luciev knjievni opus, uz iznimku est panegirinih soneta upuenih mletakim dostojanstvenicima na Hvaru, pisanih na talijanskome. Svezak obuhvaa dvadeset i jednu ljubavnu pjesmu, jednu alegorinu pjesmu, koje su tumaenja sporna, dramu Robinja, pjesmu U pohvalu grada Dubrovnika, osam pjesnikih poslanica, dva epitafa i spomenuti prijevod Ovidijeve heroide Pari Eleni. Luciev lirski opus pripada najzanimljivijim pojavama hrvatskoga renesansnoga petrarkizma. To nije tipian petrarkistiki kanconijer, nego prije antologija koja prikazuje iroku lepezu stvaralakih mogunosti, individualna sinteza raznorodnih kola i pjesnikih smjerova. Luci sintetizira iskustva umjetnike i popularne domae hrvatske tradicije i inspiracije koje proistjeu iz najnovije talijanske poezije. U Lucievoj poeziji spaja se senzualizam petnaestostoljetnoga kariteanizma (kariteanizam /naziv prema pjesniku Cariteu/ je kola i smjer nasljedovanja petrarkizma, a karakterizira ga spoj Petrarkina nasljedovanja s trubadurskom i popularno-pukom tradicijom, esta uporaba dosjetke, tretiranje pjesme kao pjesnike igre, mogunost isticanja artistikoga umijea) s neoplatonizmom i esnaestostoljetnim akademskim, klasicizmu sklonim petrarkizmom Pietra Bemba i Ludovica Ariosta, koji su traili povratak na izvorni Petrarkin uzorak. Lucievo pjesnitvo karakterizira neobino versifikacijko umijee, melodinost, zvunost i elegancija stiha te toplina lirskoga izraza nastala zahvaljujui kontaktu s pukom pjesmom (pa je njegovo djelo sauvalo vrijednost ive tradicije sve do danas). Lucieva pjesma Jur nijedna na svit vila dri se njegovim najveim pjesnikim dostignuem i remek-djelom renesansne poezije. U njoj Luci na majstorski nain povezuje popularno-puku melodiju s istim Petrakinim tonom. U cijelosti Luciev lirski opus svjedoi o promaknuu lirike, karakteristinom za esnaestostoljetnu europsku poeziju, o podizanju njezine stilistike razine i o zauzimanju viega mjesta u hijerarhiji knjievnih vrsta. Veliko znaenje ima i Lucieva drama Robinja, jedina drama u uem smislu u starijoj hrvatskoj knjievnosti, koja je, prema autorovoj tvrdnji, izvedena na pozornici, vjerojatno prije 1530. Robinja je jedan od najranijih dramskih tekstova sa svjetovnom tematikom u hrvatskoj knjievnosti. Luci u Robinji polazi od motiva osloboenja zarobljenice, a taj je knjievni postupak, koji prerasta u anr hrvatske dramske robinje karakteristian za stariju hrvatsku knjievnost, poznat u folkloru (u dramskoj formi u obliku moreke, popularne u Hrvatskoj i u cijelom Sredozemlju) i u ranijoj hrvatskoj umjetnikoj knjievnosti (Dore Dri, Mavro Vetranovi, Nikola Naljekovi). U dramskoj i scenskoj slici Luci se oslanja na iz Aristotela i antike poteklu teoriju o jedinstvu mjesta, vremena i prostora i na teoriju o antikom (traginom) junaku i krivnji te na hrvatsku tradiciju srednjovjekovnoga kazalita. Motivu djevojina osloboenja, koji zavrava matrimonijalizacijom (brakom, vjenanjem), Luci je dodao povijesnu i zemljopisnu konkretizaciju, oblikujui kao junake drame dva potomka hrvatskih velikakih rodova: Derenina i Majer-Podmanickih, i lokalizirajui radnju u Dubrovnik(u) (na jednom dubrovakom trgu, u gradu koji je u to vrijeme bio jedini potpuno slobodan hrvatski grad), ali je i otvarajui prema irokoj pozadini izvanscenskoga prostora koji obuhvaa prostrana podruja UgarskoHrvatskoga Kraljevstva. Dio grae Luci je mogao preuzeti iz usmene knjievnosti. Dramska konstrukija djela najvie je bazirana na dugim monolozima u kojima itatelj/gledatelj doznaje sve o prolim dogaajima, ali autor poantira radnju umetcima duhovita pukoga razgovora, odnosno komentarima slukinja koje promatraju dogaanja oko vjenanja, i zavrnom kulminacijom/apoteozom slavlja vjenanja i dubrovake, odnosno hrvatske slobode. Robinja je vrlo popularna, a njezina se puka preradba jo uvijek izvodi na Pagu (tzv. Paka robinja). U pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika i u pjesnikim pismima - poslanicama Luci izraava svoje uvjerenje o

ispravnosti aristokratskoga drutveno-politikoga poretka jamca slobode i ope sree. Luciev je jezik akavtina, obogaena tokavskim elementima, posredovanim poezijom Dubrovana i pukom poezijom. U Lucievu jeziku esto se primjeuje i posezanje za crkvenoslavizmima, podrijetlom iz hrvatske srednjovjekovne knjievnosti, koje koristi za oblikovanje visokoga stila. MAVRO VETRANOVI (Pjesanca upomo poetam; Moja plavca ; Posvetilite Abramovo) Mavro Vetranovi (1482.-1576.) jedan je od najistaknutijih predstavnika hrvatske knjievne renesanse, autor je golemoga i anrovski bogata knjievnog opusa. Obiteljskoga nadimka avi, roen je u Dubrovniku 1482. godine, a umro u rodnom gradu 15. sijenja 1576. godine. Nakon zavrene puke i humanistike kole u Gradu Niko, odnosno Nikola Vetranovi, prvo od estero djece u obitelji puana, za sveeniko zvanje sprema se u benediktinskoj koli na Mljetu, a 1509. mijenja ime u redovniko; u samostanu na otoku Lokrumu u neposrednoj blizini Dubrovnika polae zavjet benediktinskom redu pod imenom Mavar (Mavro); kolovanje nastavlja u benediktinskom zavodu u Monte Cassinu. U Dubrovnik se vraa 1515. i ivi u samostanu na Mljetu. U nekoliko je navrata opatom samostana, a dva puta predstojnikom mljetske kongregacije. Kad zbog nekih problema u reorganizaciji Reda dolazi u nemilost duhovnih vlasti, godine 1517. bjei u Italiju, nekoliko godina boravei u progonstvu, a dubrovaki Senat kanjava ga izgonom. Godine 1522. bijeg mu je oproten; vraa se na Lokrum poinjui obnaati asnike dunosti svojega reda. Godine 1524. opatom je na Mljetu, a 1527. starjeinom sjedinjenih samostana na osamljenom otoiu sv. Andrije i samostana sv. Jakova. 1531. priorom je na otoku sv. Andrije. U 67. godini ivota, nakon 25 godina slubovanja unutar Reda, potaknut razmiricama, ali i osobnim iskuenjima, potpuno se povlai, ivei kao pustinjak, eremit (priklanjajui se misticizmu) na tom otoiu kraj Dubrovnika gotovo do kraja ivota, kad zbog nemoi prelazi u samostan sv. Jakova na Vinjici, u Dubrovniku. Tamo mu je u ploniku urezan grob. Osim knjievnou bavio se i astronomijom: na otoiu sv. Andrije napravio je astronomski atlas (poslije 1543. godine). Od est opsenih knjiga Vetranovievih stihova ("Pjesni razlike") to ih spominju dubrovaki biografi tri su izgubljene, a tri (zadnje) dole su do nas zahvaljujui rukopisima, odnosno prijepisima uglavnom iz 17. stoljea. Najvei dio uva se u Knjinici Male brae u Dubrovniku (znameniti rukopis in folio pod brojem 77, na 98 listova, glavni je izvor za nedramatske pjesme, odnosno IV., V. i VI. Vetranovievu knjigu) i HAZU u Zagrebu. Nijedan Vetranoviev autografni rukopis nije sauvan. U nepotpunu prijepisu sauvane su dvije mitoloko-pastoralne scenske igre, odnosno dva pastirska dramska prizora te mitoloka drama o Orfeju. Spjev Pelegrin (Piligrin), sauvan u prijepisu VI. knjige, ostao je nedovren. Poetkom 20. stoljea pronaeno je ili autorski identificirano dvadesetak Vetranovievih pjesama. Pripisana su mu i dva prikazanja dotad pogreno atribuirana: Prikazanje od poroda Jezusova i Prikazanje kako bratja prodae Jozefa. Jo uvijek najpotpunije izdanje djela Mavra Vetranovia avia objavljeno je u kolekciji Stari pisci hrvatski u dvije knjige (III. i IV.) u Zagrebu u 19. stoljeu. Sauvan opus sadrava oko 40 000 stihova, tonije 132 pjesme (meu kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovren spjev Pelegrin. Vetranovievo knjievno stvaranje moe se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvaralake faze. Sauvan Vetranoviev opus sadrava oko 40 000 stihova, tonije 132 pjesme (meu kojima 5 maskerata), 8 drama i nedovren spjev Pelegrin. Vetranovievo knjievno stvaranje moe se podijeliti u tri razdoblja, odnosno stvaralake faze. U prvom razdoblju, u vremenu do 1527./1530., Vetranovi pie ljubavnu poeziju, najvjerojatnije u duhu onodobne leutake, petrarkistike, odnosno trubadurske lirike (o danas izgubljenu takovrsnu pjesnitvu doznajemo iz Vetranovieve Pjesance u vrijeme od poljice), maskerate, pastirske prizore (pastorale) i dramu Orfeo. Prevladava mitoloka i ljubavna tematika, odraz svjetlijeg dijela renesansnoga duha. Mogue je da je u tom razdoblju nastala i biblijska drama Suzana ista. Drugo razdoblje Vetranovieva stvaralatva traje od 1530. do 1549./1550. Obiljeeno je naputanjem ozraja vedre petrarkistike lirike (ali i strukturnim zadravanjem petrarkistikih, pastoralnih, idilinih, mitolokih i pokladnih slojeva tipinih za renesansu), okretanjem sumornom raspoloenju i razoaranju. Karakterizira ga tematizacija subjektivnoga doivljaja svijeta, prikazba ovozemaljske muke i patnje, filozofija boli, okrenutost pitanjima ivota i smrti, refleksija, usmjerenost Bogu i Bojoj ljubavi (preokret: epidemija kuge, poljice u Dubrovniku od 1526. do 1527.). Tad nastaju etiri crkvena prikazanja (Uskrsnutje Isukrstovo, Kako bratja prodae Jozefa, Posvetilite Abramovo, Od poroda Jezusova), a moda i biblijska drama s elementima sudske drame, odnosno drame pravednosti - Suzana ista), nabona i

satiriko-politika poezija te raznovrsni slojevitiji, najee refleksivni, pjesniki tekstovi razliite duine (egzistencijalni problemi, drutveni odnosi, svakodnevni ivot, etiko-moralna kategorija). Tree razdoblje Vetranovieva stvaralatva traje od 1549./1550., a obiljeeno je mistinou, okrenutou ivotnoj sintezi, pitanju prolaznosti, ali i zrelom ushienou udom ivota i suivotom ovjeka i prirode. Osim epa Piligrin tad nastaje sedamnaest pjesama (kao uvodne u estoj knjizi) pod naslovom Pjesni razlike (tiskane tek 1872., u Zagrebu, sve u dvostruko rimovanim dvanaestercima). Zanimljive su Vetranovieve pjesme u kojima su vidljivi odjeci autorova prirodoznanstva, astronomije, astrologije, fizike, prirodofilozofijskih stavova. Sve pjesme nastale u zadnjim godinama ivota spoj su invokacije, ivotne tuge i enje za izlazom iz mraka, za svijetom mira i sree, s naznakom utopijskoga projekta bez boli i rata. Pjesma upuena Mladosti nasluivanje je Piligrinova puta kroz vatru i vodu, ali i ocrt gorkoga ljubavnoga iskustva. U pojedinim religiozno impostiranim pjesmama (Pjesanca djevici) slijedi Dantea i Petrarku (canzona Vergine bella, che di sol vestita). Vetranovievo najopsenije i nedovreno (4374 stiha), a moda i najzanimljivije djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin (Piligrin) - fantastino-alegorijsko-filozofijski je spjev s autobiografskim punktovima o putniku, hodoasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasine i kranske mitologije. Zanimljiva fabulativno-koncepcijska nit, sa snanim uporitem u slikanju doivljenih krajolika, konkretizira trojstvo grijeh-pokora-milost, dogmu o ispovijedi i priesti, ali i priziva komediju dua, odnosno srednjovjekovnu viziju. Ovo epsko djelo u hrvatskoj knjievnosti (prizivajui groteskno-kominu alegorijsku podlogu Prudencijeve Psihomahije, srednjovjekovne bestijarije, angeologije i demonologije, Maruliev Poklad i Korizmu te fantastino putovanje i groteskne likove Drieva Prologa Dugoga Nosa..; a nagovjeujui devetnaestostoljetni Kazalijev ep oso, prozu hrvatskih borgesovaca - fantastiara druge polovice 20. stoljea...), zauzima posebno mjesto, otvarajui podvojenou na putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno znaenje - prostor maniristikoj knjievnosti. Pet maskerata (Dvije robinjice; Trgovci Armeni i Indijani; Lanci Alemani, trumbetari i pifari; Remeta; Pastiri; nastale u prvim desetljeima 16. stoljea, tiskane u Zagrebu 1871.) rubni su pjesnikoglazbeno-scenski oblici, namijenjeni izvedbi u pokladnim danima; u hrvatskoj renesansi piu ih i Naljekovi, Pelegrinovi, Sasin...., a u talijanskim gradovima popularne su kao canto carnascialesco. U Vetranovia prevladava blago aljiv, kadikad i rodoljubni, odnosno domoljubni ton, a manje za Naljekovia karakteristiniji erotski pokladni naboji. Pastirski prizori prvi i drugi, odnosno pastirska prikazanja naslovljena Istorija od Dijane (naslov i Dijana) i Pastirski prizor (naslov i Lovac i vila) nastali su poetkom 16. stoljea, a organizirani su oko motiva oslobaanja zasunjene djevojke i enje za slobodom. U kratkoj mitolokoj drami Orfeo (Orfej i Euridika) prekinuta zavretka, a moda i izostavljena poetka (nastala na poetku 16. stoljea) Vetranovi ponovno spaja mitoloku i kransku simboliku, ovaj put utjelovljujui vieputno obraenu priu o mitolokom pjevau Orfeju koji pjesmom i sviranjem (lira) pokuava izvesti voljenu Euridiku iz podzemnoga svijeta; izvorno je preokreui u Euridikinu (Euridie), a ne Orfejevu, sudbonosnu pogreku: okrenuvi se unato zabrani (figura oslobaanja Orfeja od grjenosti), Euridie ostaje osuena na vjeni boravak u podzemnom svijetu; Karon je prevozi na drugu obalu rijeke na poziv Duha, slubenika Kralja paklenoga. Sauvan sredinji dramski prizor (moda i jedini) prikazba je zbivanja pred vratima pakla i u paklu kojemu simultana srednjovjekovna pozornica daje drukije znaenje: postavljenost pakla na jednoj i vjenoga prebivalita - raja na drugoj strani renesansnu orfejsku temu (melankolija, enja, putovanje) stavlja i u okular ranokranskoga (srednjovjekovnoga) nadahnua o vienju Krista u liku Orfeja: Orfeo stoji pred vratima pakla kao i Krist, Spasitelj (kristoliki Orfeo prikazuje parabolu kranske povijesti ostvarujui iskupljenje u drugim prostorima mita, u pretpovijesti). Suzana ista dramatizacija je starozavjetne biblijske legende o starcima Ilijakinu i Izaku koji pokuavaju zavesti istu Suzanu. S prethodnicom u Marulievoj pjesmi o Suzani i dramskim nasljedovateljima u dramici Il giudizio di Daniele, pria o kleveti na tetu nevine Suzane zgusnutom strukturom i gotovo psiholokim ustrojem dramskih osoba te smanjenjem didaktine oiglednosti, pobonosti i utilitarnosti, ali i usmjerenou na proloku politiku aktualizaciju, vie je drama pravednosti nego tipino prikazanje; a sudite i suenje u sreditu dogaanja, u treem inu, organizirano kao pravi i istinit proces voen prema proceduri onoga doba, s raspravom koja se vodi kao pred dubrovakim suditem, s tekstom angairano upuenim dubrovakim sucima i starim popovima povezuju je i s Naljekovievima Komedijom drugom i Komedijom treom, ali i s

Lucievom Robinjom. U tekst je upisana modificirana simultana pozornica (najee uporabljivana u srednjovjekovnom kazalitu). Posvetilite Abramovo prikazano je 1546. pred Kneevim dvorom u Dubrovniku, a pet verzija razliite duine, uvjetovane nazonou ili nenazonou pastoralnih i kominih elemenata, svjedoi o popularnosti toga djela. Ova dramatizacija starozavjetne teme Izakove rtve avievo je najautorskije dramsko djelo. Odstupajui od naiviteta crkvenih prikazanja, prilagouje se ukusu publike; razvijajui radnju elementima pastoralnoga anra (ulazak prirode odsutne u dramskim djelima prolih stoljea pothranjen paljivim itanjem klasika i talijanskih pisaca), pa ak i komedije (seoske scene, opis seljakoga ivota), dok su elementi farse tek naznaeni. Dramski momenti baziraju se na dvama prizorima prie o posvetilitu (rtvi); na udjelu Abrahamove ene a majke Izakove, Sare u radnji i na problemu utnje starozavjetnoga izvora o njezinu ponaanju za vrijeme posvetilita te na Abrahamovu prosvjedu i njegovu odnosu spram Boje zapovijedi, retorici njegova odgovora i njegovu posluhu. Vetranovi u dramu uvodi biblijski uteu Saru. Dinamiziranje Sare 1546. godine unosi elemente svakodnevice (brijanje, jutarnje buenje). Abrahamov odgovor Bogu u kraim Vetranovievim verzijama postoji u obliku pogaanja, cjenkanja, a u duim (vjerojatno nastalim kasnije i pretvorenima u osobniju i intimniju dramaturgiju) svodi se na kratko pristajanje. Snana nazonost enske nositeljice radnje pridonosi dubokom oslikavanju osjeaja i stanja due, majine bolne patnje, dajui novu dimenziju figuri Sarinoj. Prikazba nonoga trenutka i svanua upuuje na vrijeme odvijanja predstave naznaeno u epilogu od poslijepodne do predveer, sviranje i pjevanje na pokladno vrijeme, obraanje publici na socioloku ljestvicu tono stupnjevanu od seljaka, puka, do vlastele, bana i knezova. U drugom razdoblju osim drama nastaje i najvei dio Vetranovieve poezije: nabona poezija, nadgrobnice, moralistiko-pouni stihovi. esto je ozraje iskrenoga zanosa i, osobito u pjesmi naslovljenoj Remeta, ivosti u opisima prirode i pustinjakog ivota te smisao za humor. Vetranovi pie i refleksivnu poeziju, sa sklonosti filozofskom razmatranju svijeta, i s naglaenom individualnom perspektivom. Iskazuju se unutarnji prijepori, renesansna proturjeja, suoenost s hrvatskom i svjetskom zbiljom. Politiko-satirika odnosno rodoljubna poezija usmjerena je na moralnu izopaenost vlastita vremena. Vetranovievo najopsenije i nedovreno, a moda i najbolje djelo, vrhunac stvaranja, Pelegrin (Piligrin) - fantastino-alegorijskofilozofijski je spjev s autobiografskim elementima o putniku, hodoasniku slojevite strukture, alegorike i metaforike, s elementima klasine i kranske mitologije. Zanimljiva fabulativnokoncepcijska nit ima snano uporite u slikanju doivljenih krajolika: pjesnik alje svoju svijest u bijeli svijet kako bi pronala mjesto njegova spokoja i sree; u liku Pelegrina (putnika) pjesnik se za boine noi upuuje na putovanje uprtivi mijeh na lea u koji zatvara svoje misli, koje bjee; na putovanju doivljuje preobrazbe, vienja, peripetije, susrete; iza zlatnih vrata, pred kojima je pjesnik, stoji prekrasna djevica Grazia, ali ih ne uspijeva prekoraiti. Ozbiljuje se trojstvo grijeh-pokoramilost, dogma o ispovijedi i priesti, ali i priziva komedija dua, odnosno srednjovjekovna vizija. Vidljive su reminiscencije iz Dantea, Ovidija, Teokrita, Petrarke i Ariosta. Pelegrin je izgraen na temelju pomaka od srednjovjekovnih peregrinacijskih poetskih i retoriko-konvencionalnih alegorija (mijeh s mislima i mravima koje ih zoblju, mojemua), na poetici groteskno-karikaturalno-kominoga i fantastinoga prikazivanja svijeta (raznovrsne prijetvorbe, npr. ovce u djevojku; fantastini motivi, npr. pria o siru u kljunu gavrana pretvorenom u postole, veinom na podlozi grke mitologije i hrvatskoga folklora). Nakazno-humoristian "ja"-pripovjeda glavni je lik koji pripovijeda, u dvostrukorimovanim dvanaestercima, u spoju ivotinjskoga i ljudskoga oblija (Piligrinova grba kao kazna za traenje ovozemaljske sree, oslee ui - zadovoljstvo vlastitim koritom, zubi vepra -zadovoljstvo u gnusobi, oi sove - sljepoa za istinu) o "udnim i nevjerojatnim dogaajima u nekom nepoznatom svijetu". Pelegrin u hrvatskoj knjievnosti zauzima posebno mjesto, otvarajui podvojenou na putenost i religioznost, apsolutno dobro i apsolutno zlo, izravno i neizravno znaenje, prostor maniristikoj knjievnosti, oitovan kao razbijenost strukture knjievnoga djela nastale iz egzistencijalne nesigurnosti. Vetranovievo knjievno djelo nastalo je najveim dijelom u trenutku stvaranja drugoga narataja hrvatskih renesansnih knjievnika, odnosno oko polovice 16. stoljea. Jedan od najplodnijih i anrovski najraznovrsnijih hrvatskih knjievnika, stvaralac novih knjievnih oblika, pisac "polivalentne i kompleksne produkcije", s fokusom u egzistencijskoj raznovrsnosti i ljubavi prema hrvatskoj domovini i batini, vrstan poznavatelj klasine, latinske, hrvatske i talijanske knjievnosti, dugovjean suvremenik mnogih znaajnih knjievnika, Mavro Vetranovi mogao bi se svrstati "meu prve figure hrvatske renesanse". Uivao je velik autoritet u

krugu hrvatskih renesansnih knjievnika, umjetnika, mislilaca i intelektualaca. avieve drame tek se zadnjih desetljea 20. stoljea (Dubrovake ljetne igre) i na poetku 21. stoljea (Kazalite Marina Dria, Dubrovnik, 2001., praizvedbe drama Suzana ista i Orfeo, obje 2001.) poinju s uspjehom scenski izvoditi i prikazivati javnosti. (M. M.) BRNE KARNARUTI (Vazetje Sigeta grada: Treti dil, stih 597-638) Barne Karnaruti (Brne Krnaruti) (Zadar, izmeu 1515. i 1520.), epski pjesnik, potomak je stare plemike obitelji. Nakon kolovanja u Zadru najvjerojatnije je studirao pravo u Padovi. Sluio je kao kapetan hrvatske konjice u mletakoj vojsci, a zatim prelazi u slubu gradske administracije u Zadru. Bio je gradski sudac, orator pred mletakim dudom, prokurator crkava i samostana, a zatim se posvetio odvjetnikom zvanju. Karnarutiev knjievni opus nije velik. Sauvana su dva njegova djela. Epilij Izvarsita ljubav i napokom nemila i nesrina smart Pirama i Tibe (1586.) nastao je na fabulativnoj osnovi IV. Ovidijeve Metamorfoze. Djelo je sloeno u dvostruko rimovane dvanaesterake katrene. U pet libara (1561 stih) opjevava se nesretna i tragina ljubav babilonskih zaljubljenika, s mnogim proirivanjima opisa pojedinih zgoda u odnosu na antiki predloak. Jasno se razabire utjecaj petrarkistike lirike. Opjevavanjem teme iz antike klasine batine (ista je metamorfoza bila predmetom obrada i Dominka Zlataria i Ignjata urevia) Karnaruti iskazuje pripadnost humanistiko-renesansnom knjievnom krugu. U epiliju je naglaena i kransko-moralistika funkcija. Drugo Karnarutievo djelo, Vazetje Sigeta grada, prvi je hrvatski povijesni ep. Posveen je sinu sigetskoga branitelja Jurju Zrinskom, a opjevava sigetsku bitku iz 1566. Kao graa za ep Karnarutiu je posluila kronika sigetske bitke Podsjedanje i osvojenje Sigeta Ferenca rnka, napisana u stilu humanistikih kronika, s dosta detalja i podataka. Vazetje Sigeta grada ima etiri dijela, a sastoji se od 1056 dvostruko rimovanih dvanaesteraca. U prvom pjevanju pripovjeda epa predstavlja glavne sudionike povijesnoga dogaanja: sultana Sulejmana Velianstvenoga i Nikolu ubia Zrinskog, a zatim potanko opisuje tursku vojsku. U drugom pjevanju pripovijeda se i izvjeuje o pripremanju turske vojske za napad. Tek u treem pjevanju epa poinje pripovijedanje i izvjeivanje o tijeku sigetske bitke. Pripovijedanje katkad prekidaju dijalozi ili monolozi epskih junaka, od kojih je najvaniji Nikolin govor vojncima u kojem ih priprema na asnu smrt za obranu domovine i kranske vojske. U etvrtom dijelu prvo se izvjeuje o smrti staroga sultana Sulejmana Velianstvenoga i opisuje se novi zapoivjednik turske vojske Mehmed-paa Sokolovi, a zatim se izvjeuje o svim fazama borbe za sigetsku utvrdu. Prije zavrne bitke Zrinski svojim vojnicima dri govor u kojem tursku opsadu tumai kao kaznu za grijeh, za moralne propuste krana u cijeloj dravi. Slijedi opis posljednje bitke u kojoj se Zrinski hrabro bori, ali ga netko ubija iz puke. Mehmed-paa Sokolovi predaje Hrvatima glavu Zrinskog, a oni ga pokopaju u samostanu svete Jelene blizu akovca. Pripovijedanje u epu zgusnuto je, obje zaraene strane pripovjeda nastoji prikazati epski objektivno s pozicija odmaknuta, distancirana epskoga pripovjedaa. Vazetje je ispriano kao objektivna i istinolika kronika. Nekim svojim osobinama pokazuje da je njegov autor poznavao vergilijanski ep i njegovu epsku tehniku (katalozi vojske, opisi junaka, itd.). Karnarutiev ep prvi je ep s temom iz nacionalne povijesti u hrvatskoj knjievnosti. Svojom temom stoji na poetku niza epskih djela u hrvatskoj knjievnosti koja e opjevati isti dogaaj (Vladislav Meneti, Petar Zrinski, Pavao Ritter Vitezovi, Andrija Kai Mioi i dr.). Karnarutiev je ep i prvo knjievno djelo u hrvatskoj knjievnosti koje je oblikovalo najvanije idelogeme hrvatske nacionalne povijesti: borbu krsta i nekrsta, pravednih i nepravednih, hrvatske zemlje kao predzie kranstva, pravedna borba Hrvata protiv nasilnih osvajaa, Nikola ubi kao karizmatina osoba hrvatske piovijesti, itd. Piramom I Tibom I Vazetjem Sigeta grda Karanaruti je unio u hrvatsku knjievnost dva vana renesansna epa: ljubavni epilij, odnosno stihovanu ljubavnu pripovijetu I svjetovni, nacionalnopovijesni ep iz suvremene povijesti. PETAR ZORANI (Planine; Otkuda bura ishodi i za se zove; Za se grad Nin zove i gdo ga najpri sazda; Perivoj od Slave/slave i u njem vile) Petar Zorani (Zadar, 1508.? - prije 1569.), prozaik i lirik, autor prvoga hrvatskoga romana, jedan je od autora iz starije hrvatske knjievnosti o ijem se ivotu i kolovanju najmanje zna iz arhivskih podataka. Neke podatke o svojoj obitelji iznosi Zorani u Planinama, ali se ne zna jesu li vjerodostojni. Predci su mu bili plemii Tetaii (Kurjakovii) iz Like. Pjesnikov pradjed Zoran

doselio se u 14. stoljeu na jadransku obalu, pa je obitelj promijenila nekoliko boravita i prezime u Zorani. Jedna grana obitelji odvojila se od plemike matice i nastanila u Ninu. Zorani se rodio u Zadru, otac mu se zvao Ivan, a majka mu je bila Elizabeta Medulla. Ne zna se gdje se kolovao, a najvjerojantije je imao pravniku naobrazbu jer je radio kao notar i egzaminator javnih spisa. U posveti Planinama naziva ninskoga kanonika Mateja Matijevia svojim uiteljem, a bio je povezan is Jurjem Divniem, biskupom ninskim, kojega slavi u svojemu romanu, a koji se bavio knjievnou. U romanu se slavi i plemenita Jele za koju se pomilja da bi mogla biti Zoranieva majka te se nagaa da je odigrala istaknutu ulogu u njegovoj izobrazbi. Od Zotanieva knjievnoga djela sauvano je samo djelo Planine, pisano prozom i stihovima (prozimetrom), a koje se obino odreuje kao prvi hrvatski pastoralni roman (datirano je 1536. u Ninu, a tiskano 1569. u Veneciji). Za druga dva Zoranieva djela Ljubveni lov i Vilenicu, koja su nastala prije Planina, zna se samo po naslovima: spominju se u Planinama, u poglavlju Perivoj od slave. Planine, prvi hrvatski izvorni roman nakon srednjovjekovnih anonimnih i prijevodnih Rumanac Trojski i Aleksandrida u 24 poglavlja opisuju i pripovijedaju o putovanju pastira Zorana, pod ijim se likom krije sam pisac, po krajevima svoga zaviaja, kako bi se rijeio ljubvenoga betega. Put glavnoga junaka Zorana zapoinje u Vodicama kraj Nina, ide morskim putem do dananjega Starigrada, penje se Velikom Paklenicom na vrh Velebita, a ide prema istoku do Dinare, od Dinare rijekom Krkom do ibenika i od ibenika morem mimo Zadra do Zatona pred Ninom i na koncu kopnom do samoga Nina. Fabula romana oblikovana je kao putovanje po zbiljskim predjelima na kojemu putovanju Zoran susree razne pastire i vile (Zorica, Milost, DejaniraDinara, Latinka, Kaldejka, Grkinja, Hrvatica) koji se pojavljuju i kao junakovi vodii u zbiljske i fikcionalne predjele (npr. Perivoj od slave) i kao njegovi uitelji i savjetodavci. Pria zavrava vienjem Divnia, J. Divnia, sv. Jeronima i Istine, apoteozom Slave i Istine te pjesnikovim prihvaanjem savjeta da se odrekne tjelesnoga ivota i ljubavi prema eni i da prihvati moralnokranske vrijednosti. Osim u doslovnom smislu roman treba itati i kao alegoriju: Milost Boja vodi ovjeka kroz zemaljska zla do konane spoznaje boanske Istine. Napisane u znaku broja sedam, simbolikoga broja estoga inae u srednjovjekovnoj knjievnosti, Zoranieve su Planine sedmodnevnim Zoranovim putovanjem predoile sedmogodinje trajanje Zoranove (nesretne) ljubavi. Istodobno to se putovanje tumai kao domoljubno, rodoljubno putovanje u okolicu Zadra i Nina kako bi se divio ljepotama vlastite baine i, u treem putovanju-itanju smisla, kreui na domoljubno knjievno putovanje proplamsajima hrvatske knjievnosti knjievne baine. Istodobno, etvrto je fiktivno putovanje prolaenje svijetom fikcije, prepoznavanja protagonista kao poznavatelja klasinih djela, od Ovidijevih Metamorfoza, Danteove Boanstvene komedije, Sannazarove Arkadije, Petrarke Planine su pastirski, autobiografski, povijesno-drutveni, ali i alegorjski roman skladan na zasadama humanistike poetike (posebno vrijedne biljeke na marginama s navodima iz klasinih i kranskih djela) Ovaj je renesansni roman jedno od najcjelovitijih i najkompleksnijih djela hrvatske renesansne knjievnosti. PETAR HEKTOROVI (Ribanje i ribarsko prigovaranje) Petar Hektorovi (Stari Grad, 1487. Stari Grad, 1572.), pjesnik, filozof, melograf (zapisiva pjesama), prvi hrvatski folklorist, graditelj, roen je u Starom Gradu (Starigradu) na otoku Hvaru u cijenjenoj obitelji hvarskih plemia. kolovao se u Splitu, u kojem najvjerojatnije zavrava humanistiki kolu i stjee humanistiku naobrazbu, znanje latinskoga jezika i filozofije. Kao mlad plemi doivljuje bunu puana protiv plemstva koja je pod vodstvom Matije Ivania trajala od 1510. godine. U redovima protiv obespravljenih bio je svrstan i Petrov otac. Petar Hektorovi bio je nasljednikom bogatih oevih imanja na Hvaru i Visu. Preivio je kugu na Hvaru. Da bi spasio ivot, kao i velik broj njegovih suotoana, godine 1539. pred provalom Turaka na otok Hvar bjei u Italiju. Osamnaest godina provodi u brodici na puini, s mislima na staru majku. O tome pie u pjesnikoj poslanici dubrovakom prijatelju, renesansnom knjievniku i znastveniku Nikoli Naljekoviu. U Italiji ostaje godinu dana. Vrativi se na Hvar, nalazi velik nered, ali ne odusatje od gradnje dvorca, odnosno tvrave Tvrdalj, najvie potaknut strahoim od Turaka i gusara. Hektorovi sam projektira, gradi i nadzire Tvrdalj, arhitektonski i kulturni spomenik sauvan do danas. Kad je nakon dugi niz godina zavren, s morske strane izgledao je kao utvrda, a s unutarnje kao ljetnikovac s perivojem i ribnjakom. Tvrdalj odie humanistikom i renesansnom kulturom, a u zidovima su uklesane poslovice i opomene na latinskom i

hrvatskom jeziku. Cijeli svoj ivot Hektorovi provodi upravljajui svojim imanjem, piui i organizirajui knjievne susrete. Znaajnu godinu u Hektorovievu knjievnom djelovanju predstavlja njegovo gostovanje 1557. u Dubrovniku, najveem hrvatskom renesansnom sreditu, u kojem posjeuje stare knjievne prijatelje i stjee nove, o emu pie u pjesnikim poslanicama. Hektorovi umire 13. oujka 1572., u 85. godini, u rodnom Starom Gradu, gdje je i pokopan, preivjevi bunu puana, dvije epidemije kuge i dvije provale Turaka (1539. i 1571.). Imao je izvanbrano dijete. U svojih suvremenika, s kojima se esto dopisivao, stvarajui poseban hvarsko-dubrovaki renesansni knjievni krug, uivao je velik ugled i knjievnu slavu, a njegovi suvremenici isticali su Hektorovievu estitost, ozbiljnost i dostojanstvo. Petar Hektorovi pisao je na hrvatskom, latinskom i talijanskom jeziku i bio zapisivaem hrvatskih narodnih pjesama. U mladim danima pisao je ljubavne pjesme, ali nisu sauvane. Osim najpoznatijega Hektorovieva djela, idilinoga spjeva, odnosno ekloke poslanice ili ekloge napisane na nain poslanice, naslovljene Ribanje i ribarsko prigovaranje (1565.), do naih dana ostao je sauvan nevelik broj Hektorovievih djela, koja u venecijanskom izdanju iz 1568. (knjiga je naslovljena Ribanje i ribarsko prigovaranje i razlike stvari ine sloene po Petretu Hektoroviu Hvaraninu) stavlja pod naslovnu sintagmu Razlike stvari ine. To su pjesnike poslanice upuene Nikoli Naljekoviu, Hijeronimu Bartueviu, Mavru Vetranoviu, Graciozi Lovrinevoj, Frani Hektoroviu, zatim pismo u prozi Miki Pelegrinoviu. Hektorovi je napisao i Knjige Ovidijeve od lika ljubenoga (prepjev u dvostruko rimovanim dvanaestercima /166 stihova/ prvoga dijela Ovidijeva epa Remedia amoris, dodajui moralno-didaktinu tendenciju, ali i pjesniku svjeinu izvornost. Od tekstova koje je napisao na latinskom i talijanskom jeziku treba spomenuti pismo u prozi Vincencu Vanettiju, doktoru umjetnosit i medicine. Neki povjesniari knjievnosti pripisuju mu i Prikazanje o sv. Lovrincu. Hektorovi je, prema iskazanoj poetici i stilu, pripadnik drugoga narataja hrvatskih renesansnih knjievnika, iako je suvremenik tree generacije. Najpoznatije je djelo Petra Hektrovia Ribanje i ribarsko prigovaranje, iz 1556. a izdano 1568.u Veneciji. U povijesti starije hrvatske knjievnosti ostalo je zabiljeeno kao najrealistinije djelo. Istinosan je i sam okvir: Hektorovi upuuje djelo kao pjesniku poslanicu prijatelju Hijeronimu Bartueviu. Vjerodostojna je i tematsko-motivska podloga: autor djela Petar Hektorovi istodobno je i protagonist, ali i pripovjeda, komentator i opisiva dogaanja (djelo je okvirno napisano kao pismoposlanica koje prijatelj kao dar upuuje prijatelju). Hektorovi opisuje trodnevno vlastito putovanje brodom s najboljim hvarskim ribarima Paskojem Debeljom (ovjek dobar i pravi) i Nikolom Zetom (mlad i gizdavi) te Paskojevim neimenovanim malim sinom na koje se otputio kako bi se odmorio od svakodnevnih briga, a najvie od gradnje svoga dvorca-tvrave. Zbiljska su i mjesta do kojih dolaze ili pristaju: sluajui ili govorei ribarske prie i pjesme, razgovarajui i hvatajui ribu, etiri protagonista (Paskojev sin ostaje nijemim svjedokom, cijelo vrijeme ne progovarajui) putuju od Staroga Grada na Hvaru do Neujma na olti i natrag do Staroga Grada. Sva mjesta u koja dolaze i lokacije koje spominju mogu se i danas prepoznti, pa je jedan od okvira ovoga djela, ribarske ekloge (razgovora), dokumentarni putopis. Djelo je podijeljeno u tri dijela organizirana prema danima provedenima na moru. Od 1684 stiha veinu zauzimaju dvostruko rimovani dvanaesterci, a ostatak stihovi usmenoga narodnoga stvaralatva umetnuti u djelo. U djelo su iz usmenog stvaralatva umetnute tri poasnice, odnosno zdravice (sve tri u Parvom danu odnosno u prvom dijelu: Na gospodin poljem jizdi; Majka mu je lipo ime dala; Lipo ti je, brajo, pogledat)), zatim lirska pjesma I klie djevojka i dvije bugartice/bugarice (sva tri zapisa u drugom dijelu, odnosno Drugi dan). Hektorovi je zapisao i notni zapis bugartica, a muzikolozi su notni zapis protumaili kao madrigalski uzorak. Jedna od najveih vrijednosti Hektorovieva djela upravo su te dvije bugartice, najstarije potpuno zapisane hrvatske narodne pjesme. Zapisao ih je 1555. godine, a u Ribanje i ribarsko prigovaranje uvrstio ih je 1556. godine, a objavio 1568. Prije Hektorovia bugartice su zapisivali Hrvati izbjegli u Italiju, ali samo u ulomcima. Hektorovi je zapisao dvije bugartice: o Marku Kraljeviu i bratu mu Andrijau te o Radosavu Siverincu i Vlatku, udinskom vojvodi. Prema vlastitom priznanju Hektorovi ih je uo od ribara I uvrstio u svoje djelo kao mali prizor. Treega dana putovanja Paskoj i Nikola meusobno se nadmeu odgojnim, mudrim, vjerski pounim izrekama. Meu njima nalazi se I nekoliko poznatih poslovica, zagonetki, pitalica. Cijelo djelo Ribanje i ribarsko prigovaranje odzrcaljuje Hektorovievo poznavanje talijanskoga knjievnika Jacopa Sannazara, njegova pastoralnoga romana Arcadia i Ribarskih ekloga (u knjievnost je tim talijanskim djelom uveden poseban tip ekloge, odnosno pastirskoga razgovora koji se zove ecloga

piscatoria, a u kojem su umjesto pastira protagonisti ribari). Na samom zavretku djelu, u zavrnom Hektorovievu obraanju Bartueviu, razjeuje se alegorinost djela (knjievno djelo kao ljudski i boanski, vjean dar, umjesto ribarskoga, prolaznoga, ulova), ali i zaokruuje kompozicija, te otkriva isprepletenost fikcije i fakcije, ribanja i prigovaranja. MIKA PELEGRINOVI (Jeupka/Jejupka) Mika Pelegrinovi (Hvar, oko 1500?. - Zadar, 26. 12. 1562.), hrvatski renesansni pjesnik, pisac maskerata, spominje se prvi put 1519. kao punoljetan graanin hvarske komune (kum keri jedne puanke). Pretpostavlja se da je polazio javnu humanistiku kolu u Hvaru, a studij prava nastavio u Italiji, u Padovi. Bio je defenzor hvarske komune, notar u Koruli, kancelar "in criminalibus" (sudac) u Zadru. Pelegrinovievo glavno djelo Jejupka (Jeupka, Ijupka, Jupka) sauvano je u dvije inaice: kraoj, dubrovakoj (venecijansko izdanje iz 1599., kao autor naveden Andrija ubranovi, pa se nekoliko stoljea mislilo da je Pelegrinovi plagijator) i duoj (zadarska, Pelegrinovi), sauvanoj u prijepisima (trogirski i Maibradiev rukopis). Jejupka je napisana izmeu 1525. i 1527., a zna se da se recitirala u Dubrovniku 20. srpnja 1527. Problem oko autorstva Jejupke (u Dubrovniku prozvane Jeupka) objanjen je u 20. stoljeu. Pelegrinovi je u treem desetljeu 16. stoljea napisao krau varijantu djela koja je imala uvod i est maskerata (zakoni renesansne simetrije: uvodna pjesma od ezdeset stihova, odnosno petnaest katrena; svaka maskerata, naslovljena Prvoj gospoi, Drugoj gospoi..., po etrdeset stihova, odnosno deset katrena, sve skupa tono tristo stihova). Da bi zaustavio kvarenje djela nastalo prikazivanjem i prepisivanjem, Pelegrinovi je 1556. sastavio konani oblik zbirke (posveene Dubrovanima) koji je imao uvod i dvadeset "srea" (Prva srea, Druga srea...); svaka "srea" (sudbina, proricanje) zavrava Uzdarom (osmeraki katren) u kojem se poantira misaona potka pjesme. esta pjesma (iznimno uspjeno petrarkistiko ljubavno oitovanje; devedeset katrena; iza Jeupkine maske potpuno se otkriva zaljubljeni pjesnik) ne postoji u opirnijoj verziji, ali je uklopljena u prvu, krau verziju Jeupke, pa je u Dubrovniku uvrtena i u izdanje koje Maro Battitorro(e) posveuje Tomi Nadalu Budislaviu, a ovaj autorstvo Jeupke pridaje nepostojeem Andriji ubranoviu Zlataru (kontaminacija imena: Andrija ubranovi, vjerojatni dubrovaki prepisiva jedne varijante, i Andrija Zlatar, pjesnik zastupljen u Zborniku Nike Ranjine). U anrovskom smislu Jejupka je zbirka prigodnih pokladnih pjesama, maskerata, cingareska, "jeupijada", nastala, kao i "udijate" (maskiranje u idove), iz pokladnog okruja, najjae izraenog u Dubrovniku, s naznakama dramsko-scenskog okvira (maska, obraanje publici), ali s prevladavajuim elementima ljubavne poezije, nerijetko s aluzijama usmjerenima na razotkrivanje raznih aspekata suvremenoga ivota. U uvodnoj se pjesmi Ciganka (Egipanka, Jeupka), proroica, zapravo maskirani pjesnik odnosno recitator obraa nazonim gospoama kazujui im svoju zlu sudbinu, a u ostalim pjesmama obraa se pojedinoj gospoi proriui joj sudbinu odnosno gatajui "sreu" vezanu najvie uz ljubavni i brani ivot i molei od nje dar. Dominira renesansni radostan ivotni ugoaj. Jeupka je "leksiki, stilski i ritmiki ujednaeno djelo". Napisana je ikavskim narjejem hrvatskoga jezika, simetrinim osmercima akavskoga tipa s obgrljenim srokom. Pelegrinovi je napisao i jednu poslanicu (1557.) dubrovakom pjesniku - Pelegrin Sabu Mietiu, isto u osmerakim katrenima, koja svjedoi da je ovaj hvarski knjievnik autor i niza (danas izgubljenih) pjesama te da je odravao veze s drugim hrvatskim renesansnim knjievnicima (posebno hvarskog i dubrovakoga kruga: Hektorovi, Vetranovi, Naljekovi, M. Dri, Bobaljevi). Tragovi Pelegrinovieve "jeupijade" vidljivi su u anonimnim dubrovakim "sibilama", u Vetranovievim, Naljekovievim, Sasinovim maskeratama, u Gundulievu Osmanu, u Palmotievoj Kristijadi... Postoje jo tri dubrovake Jeupke - Bobaljevieva, Horacija Maibradia i jedna nepoznata autora. Karnevalsko (ulino) okruenje i ugoaj spaja je s tadanjim talijanskim cingareskama (Bastiano di Francesco Linaiuolo, Giuglielmo Giuggiola). Jeupka je izvorno djelo, "dobro komponirano i usklaeno". Odlikuje se duhovitou i lascivnou, "protagonistovom" uvjerljivou, ritminou. Jedno je od najpopularnijih i najutjecajnijih djela starije hrvatske knjievnosti.

MARIN DRI (Skup /primjer komedije/; Dundo Maroje; Novela od Stanca) Marin Dri (Dubrovnik, 1508.? Dubrovnik, 1567.), pjesnik i komediograf (neak Dore Dria) Marin Dri,

zvan Vidra (zbog snalaljivosti i inteligencije), rodio se (u kui blizu Kneeva dvora) u dubrovakoj pukoj, trgovakoj i posjednikoj obitelji (u starini se zvala Drimir ili Dersimiri /1295./, a i skraeno Dra/Dersa/Dersia/Derxa, a do oblika Dri prvi put dolazi 1326.). Drieva obitelj imala je nasljedno pravo protektorata nad crkvama svih svetih (Domino) u Dubrovniku i svetoga Petra na Kalamoti (Koloepu), imanja u Konavlima, Gruu, Rijeci dubrovakoj, Stonu i Kalamoti, ali je naglo osiromaila, pa 1538. moraju prodati i vlastitu obiteljsku kuu. Srednje kolovanje proao je Dri u Dubrovniku, a 1526. kao klerik postao je rektorom dviju crkava. Kad obitelj poinje materijalno propadati (Marin je najmlai od petero brae, ima i dvije sestre, a bilo ih je dvanaestero prije nego su neki umrli), Dri prihvaa dunost orguljaa u dubrovakoj Katedrali. Od Senata iste godine, 1538., meutim, prima jednokratnu pomo i kree na studij u Sienu. 1541. u Sieni je izabran za rektora studentskog konvikta Sapientiae i za prorektora Sienskoga sveuilita (ima vlastitu sobu u domu, dvoje slugu, potrebnu hranu). Studirao je pravo, knjievnost, filozofiju i glazbu (znao je izvrsno svirati nekoliko instrumenata, a poznavao je i nekoliko stranih jezika). Zna se takoer da je kanjen ukorom jer je za vrijeme panjolske okupacije kao glumac (igrao je ljubavnika) sudjelovao u zabranjenu izvoenju nepoznate komedije, u stanu jednog sienskog graanina. Dri se 1545. vraa u Dubrovnik; braa su ve bankrotirala (Driev se brat Vlaho bio u Veneciji afirmirao kao slikar) i Marin Dri morao je poeti raditi kao pisar. Krajem te godine u Dubrovnik je doputovao pustolovni austrijski grof Christoph von Rogendorf i Dri postaje njegov zabavlja, sobar i tajnik (imao je plau od dva dukata i dva odijela godinje). Zajedno putuju u Be i Carigrad. Godine 1548. Dri postaje akon, a dvije godine kasnije prezbiter. Poinje Drievo zlatno razdoblje hrvatskoga kazalita. Prikazuju se: eruditna komedija Pomet (izgubljena, prikazana 1548. Prid Dvorom), pastoralna drama u stihu Tirena (1549., predstava ispred Kneeva dvora prekinuta zbog nevremena, izvedena ponovno, s novim prologom, 1551., na svadbi Vlaha Dria), rustikalna farsa u stihu Novela od Stanca (1550., palaa Frana Kabuia, svadba Martolice Damanjia), rustikalno-mitoloka drama u stihu Venere i Adon 1551., palaa Sinievia, svadba Vlaha Dria), eruditna (uena, plautistika) komedija u prozi Dundo Maroje (1551., u vijenici Kneeva dvora, nakon neposredne zabrane izvedbe Pred Kneevim Dvorom ili navodnoga nevremena). Pjesni ljuvene izlaze 1551. u Veneciji u jedinoj Drievoj knjizi objavljenoj za njegova ivota; naslovljena je Pjesni Marina Dria ujedno stavljene s mnozim druzim lijepim stvarmi, a u njoj su osim ljubavnoga kanconijera i nekoliko pjesama razliite tematike objavljene sve Drieve dotadanje drame u stihu (Tirena, Venere i Adon, Novela od Stanca). Da je knjiga bila izvrsno prihvaena, dokazuju jo dva njezina izdanja, 1607. i 1630. 1553. Dri postaje pisar u solani (za plau od pet perpera). Tih je godina izvedena pastoralno-rustikalna drama u prozi ili komedija Duho Krpeta (1554.?, svadba Rafa Guetia, sauvana samo u fragmentima), eruditna (plautistika) komedija u prozi Skup (1555.?, svadba Saba Gajina), rustikalno-mitoloka drama u prozi i stihu Plakir iliti Griula (1556., oba naslova potjeu od istraivaa, autorski se naslov nije sauvao). Vrijeme premijere plautistike komedije u prozi Pjerin (sauvana samo u fragmentima, izvedena na svadbi Dona Mikinova), vrijeme premijere komedije u prozi Tripe de Utole ili Mande (autorski naslov nije sauvan, oba su naslova dali istraivai) i komedije u prozi Arkulin nije se do danas utvrdilo. Zna se da je 1557. u Hvaru ili u Zadru Marin Dri posjetio Miku Pelegrinovia. Drieva tragedija Hekuba, prva sauvana hrvatska tragedija, izvedena 1559., izvorna je adaptacija istoimene Euripidove tragedije na temelju talijanske preradbe Lodovica Dolcea. Izvoai Drievih dramskih djela bile su amaterske druine mladia (koji su glumili i enske uloge): Pomet-druina, druina Gardzarija i Od Bidzara, Njarnjasi, itd., sastavljene od mladih plemia, ali ponekad i od skupnoga nastupa mladih vlastelina i graana. Posljednje godine Drieva ivota ovijene su tamom: nestao je iz Dubrovnika, ne zna se emu se posvetio nakon to je napustio teatar. Od 1562. do 1567. u Veneciji je kapelan tamonjeg nadbiskupa. Nezadovoljan stanjem u Dubrovniku, razmilja o obaranju oligarhije, odnosno "vlade ludijeh nakaza" i uspostavljanju demokratske vlasti. Ta je epizoda iz Drieva ivota ostala prilino nerazjanjena i baca novo svjetlo na ovjeka i komediografa (prvenstveno) Marina Dria. Naime, Dri iz Firence (gdje se iznenada naao) pie 1566. toskanskom vojvodi Cosimu I. Mediciju urotnika pisma (zna se da ih je bilo pet, ali su etiri sauvana; prvo je napisano 2. srpnja i bilo dugo etrnaest stranica, a posljednje je poslano 28. kolovoza) na talijanskom jeziku, pravi biser autobiografsko-memoarsko-polemike proze. Iako je u potpunosti zamislio urotniki plan, na pisma nikad ne dobiva odgovor. Ne zna se je li Drieva iznenadna smrt u Veneciji 1567. povezana s tim pismima (pokopan je 2. svibnja 1567. u crkvi Sv.

Ivana i Pavla u Veneciji). Drieva lirska poezija nastavlja se djelomice na raniji hrvatski petrarkizam, koji u glavnom posruju svoga stvaranja drami parodira. Dramski opus, koji je bio izvoen iskljuivo o pokladama i na svadbama (nekoliko puta godinje, ne cijelu godinu), ini pastoralni (idilini) i komediografski dio. U pastoralnom dijelu posee za domaom tradicijom (npr. Dore Dri), za oblicima talijanskoga pastoralnoga kazalita i za oblicima rustikalnoga kazalita s izvorima u srednjovjekovnoj protuseljakoj farsi i pukom kazalitu. Temelj Drievih drama ini antiteza (pastoralno-mitoloko: rustikalno, vii slojevi: nii slojevi, stih: proza; svijet poezije: realni svijet), ime iz renesansne poetike prelazi u maniristiku poetiku (suprotstavljanje umjetnika politici; zrcalna dramaturgija zamjenjuje dotadanju dramu tzv. realistikoga oponaanja). Drievo komediografsko stvaranje najveim je dijelom bazirano na eruditnoj (uenoj, plautistikoj) komediji (prolog, 5 inova, jedinstvo mjesta (renesansni trg), vremena i radnje, stalni i karakteristini tipovi, karakteri, dramske osobe: krti starci, zaljubljeni mladii, djevojke, sluge, slukinje, gospodari, prostitutke, hvalisavi vojnici, stranci, krmari; zaplet na prepoznavanju i zamjeni: qui pro quo), s podlogom radnje u svakodnevici, u talijanskoj novelistici i plautovskim komedijama. Za suvremenu talijansku komediografiju vezuje ga posebna uloga jezika i jezinih stilizacija kao izvora komike. Priklanjajui tome karnevalsku tradiciju, autobiografska izvorita kljueva za interpretaciju, urotniki pogled na drutveno-ploitiku situaciju, scenski arm, inteligenciju, lucidnost stvara potpuno originalan i genijalan komiki teatar koji predstavlja vrhunac hrvatske renesanse i manirizma, vrh hrvatske i jedan od vrhunaca europske knjievnosti i kazalita Prevoen na brojne jezike i izvoen na mnogobrojnim hrvatskim i svjetskim pozornicama s golemim uspjehom, Dri postaje i ostaje i na suvremenik. Tri su vrhunca Drieve komediografije: Novela od Stanca, Dundo Maroje, Skup. Pirna komedija, mala pokladna igra, komediola, farsa Novela od Stanca, sastavljena od 316 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, pravo je remek-djelo hrvatske drame i kazalita. Prikazivala se za vrijeme poklada na piru vlastelina Martolice Hajdinova Damanjia i Anice Kabui, 1550. ili 1551. Scenografija je predoivala prostor ispred Velike Onofrijeve fontane, koja se i danas nalazi u Dubrovniku na istom mjestu, a drama inscenira istinit dogaaj iz renesansne dubrovake svakidanjice, kad tri nonika (dubrovaki mladii Vlaho, Miho, Divo Peica, koji u tome ima glavnu ulogu) izlaze nou iz svojih kua, skriveni od strogih oeva, za vrijeme karnevala, da bi susreli djevojke u za to odreenim dubrovakim kuama i da bi napravili alu sa Stancem. Stanac je starac toga imena, a Dri starom seljaku iz dubrovakoga zalea, iz Hercegovine, daje to ime zbog vie razloga: Stanac se povezuje i s kamenjarom iz kojega dolazi (stanac-kamen = kamen koji se ne moe razbiti), sa stanom (u Dubrovniku trai stan, prenoite, a doao je prodati kozlia i maslac), sa zimskim i snenim suncem koje je stalo na nebu. Divo Peica prevari ga da se on sam pomladio kad je doao u Dubrovnik, na Ivanjdan (tri dana nakon ljetnoga suncostaja, 21.lipnja), pa figura staroga Stanca predouje cijeli splet simbolinih znaenja iz dubrovake i hrvatske tradicije i europskoga folklora i kulture. Stanac lakovjerno povjeruje u priu, pristajui da njega pomlade uz pomo vila (maskiranih mladia u pokladnoj noi), ali mu mladii ostrigu bradu i ostave novac za kozlia i seljake proizvode. U furioznom tempu tee radnja ove jednoine komediole u kojoj se smjenjuju kontrasti i antiteze (mladstar, lukav-glup, no-dan, istina-la, toplo-hladno itd.), a zapravo se prikazuje pria o pobjedi proljea nad zimom, mladosti nad starou, Dubrovana nad doljacima, ali i pria o smjeni paradigmi srednji vijek (prevareni starac) - renesansni hedonizam (skloni ali i pametni, snalaljivi mladii). Dundo Maroje, eruditna komedija u pet inova, najbolja je i najvea komedija u hrvatskoj drami i kazalitu i jedan od vrhunaca svjetske komediografije. Uobliuje priu o hodoasnikoj godini 1550. u Rimu, u koji dolazi cijeli svijet, pa i nai Dubrovani: naijenci, okupljeni oko prie/ dogaaja o raspusnome sinu Maru (velika doza autobiografskih elemenata) koji vara oca i umjesto da se bavi trgovinom suknom u Italiji i Sofiji, kamo ga alje otac, stari Dundo Maroje davi mu 5000 dukata, iz Dubrovnika poe u Anconu, a zatim umjesto u Firencu krene u Rim, gdje troi novac na najveu rimsku kurtizanu Lauru. Na poetku komedije stari (i krti i bogati) dubrovaki trgovac Dundo Maroje dolazi spasiti jo preostalih 2000 dukata, ali do kraja treega ina Maro (stra je dvadeset i jednu godinu) i njih potroi, pa se pokuava ponovno dodvoriti ocu (dvostruki mehanizam qui pro quo: u prvom dijelu komedije Maro se pravi da ne prepoznaje oca, a u drugom dijelu komedije otac se pravi da ne prepoznaje sina). Sve konce komedije vue sluga njemakoga bogataa Uga Tudeka Pomet Trpeza, koji u komediji ima dvostruku ulogu: lukavoga sluge koji ivi hedonistiki, odnosno pametnoga, inteligentnoga i sposobnoga renesansnoga ovjeka koji se vremenu akomodava, i sluge-filozofa koji u monolozima

govori parafraze makijavelistike flozofije i politike u komedijskom ruhu, pokazujui se kraljem od ljudi. Oko svakoga od 30 dramskih osoba zaplee se zanimljiva i puna dogaanja pria, mala drama, zanimljiva komedija, pa se ini da Dri inscenira susret svih tipova, karaktera, osoba, na rimskom trgu, na babilonskom i kriinom trgu svjetske protonosti. Meu njima svojom se autentinou i ivotnou istiu stari sluga Dunda Maroja Bokilo, Tripe Kotoranin, kurtizana Laura, lijepa Laurina slukinja Petrunjela, Marov sluga Popiva, Marova zarunica Pera, lihvar Sadi udio, i brojni drugi upeatljivi naijenci. Komedija zapoinje prolozima: u maestralnom prvom prologu, koji govori Negromant, Dugi nos (vjerojatno sam Dri), arobnjakovim (redateljevim knjievnikovim, glumevim) potezom Dubrovnik se pretvara u Rim, a prije toga doznajemo priu o Starim, Novim, Velikim i Malim Indijama, o otkrivanju svijeta, o ljudima nazbilj i ljudima nahvao koji e obiljeiti cijelu Drievu dramaturgiju. Dvostrukom komedijskom preobrazbom vlastela, mislei da gledaju komediju o ljudima nahvao puanima, glumcima, gledaju zapravo priu o sebi - ljudima nahvao, a nevlastela se pokazuju kao ljudi nazbilj, pravi, moralni, poteni ljudi, razliiti od lanih glumaca. U drugom prologu doznaje se fabula izgubljene komedije Pomet i temeljni zaplet Dunda Maroja, a govori ga Pomet i Pomet-druina. Zavretak je Dunda Maroja izgubljen, a kraj su pokuavali rekonstruirati istaknuti hrvatski knjievnici i povjesniari te teatrolozi: Mihovil Kombol, Ranko Marinkovi, i dr. Do danas najbolja izvedba komedije Dundo Maroje dogodila se u Dubrovniku, na Dubrovakim ljetnim igrama, u njihovo zlatno doba, u reiji Koste Spaia, a prikazivala se od 1964. do 1971., u izvornom dramaturgijskom i jezinom smislu, bez mijenjanja i iskrivljavanja melodioznoga dubrovakoga govora (to je u zadnje vrijeme postalo uobiajeno). Komedija u pet inova Skup, kojoj je izgubljeni zavretak vie puta rekonstrurian, a prolog govori Satir, predoujui okupljenoj svadbenoj i kazalinoj publici da Dubrovkinje navodno vie vole pastorale u stihu nego komedije u prozi, zasnovana je na fabuli Plautova krtca, ali je snaga njezine izvornosti u mnogo emu premaila i nadmaila antiki motivski sklop. Skup je najdubrovakija Drieva komedija: u njemu su sve dramske osobe, osim Kotoranina Pasimae Dubrovani. Svi su skupovci, osim toga, stanovnici urbane jezgre Dubrovnika, staroga grada. Premda se prostor Skupa pokorava zakonitostima renesansne eruditne komedije, pa se zato cijela radnja odigrava na renesansnom trgu s nekoliko kua, Dri umanjuje prostorne dimenzije po mjeri Grada Dubrovnika, i time pojaava osjeaj dubrovakosti, ali i klaustrofobinosti. U Skupu se osim Satira pojavljuje trinaest imenovanih dramskih osoba, a radnja se plete oko dviju fabulativnih niti/osi: one ljubavne i one zlatne. Ljubavna nit zaplee se oko Skupove mlaahne (16 godina) keri Andrijane: starac Skup eli vjenati svoju ker Andrijanu za staroga i bogatoga Zlatikuma, da ne bi trebao dati priju (dotu, miraz), a Andrijana je zaljubljena u mladoga Kamila, neaka Zlatoga Kuma. Petrarkistiki pretjerano zaljubljenome Kamilu u njegovim namjerama nastoji pomoi djeti mladi sluga Munuo, a Andrijani stara Skupova slukinja Variva i mlada Divova (sredovjeni dubrovaki vlastelin liberalnih shvaanja) slukinja Gruba. Druga fabulativna nit ispletena je oko blaga i krtosti, a u objema sudjeluje i Zlatikumova sestra Dobre, Kamilova majka. Starac Skup, dubrovaki vlastelin koji se pretvara da je jako siromaan a ujedno se bavi lihvarenjem, naao je blago (tezoro) i skrio ga u vlastitu kuu, u ognjite, u munjelu (zemljani loni). Kako se Skup stalno boji da e mu netko ukrasti tezoro, munjelu skrije u oblinju crkvu. Briljantnim mehanizmima qui pro quo spajaju se ove dvije fabulativne linije, u kojima se zamjenuje ljubav prema keri ljubavlju prema zlatu, uz dodatne ljubavne i bogatake zaplete osoba koje predstavljaju dubrovakoi drutvo u malom. Genijalno koncipirana osoba staroga Skupa, toliko ivotna da nam se ini da je na susjed, antologijsko je ostvarenje i hrvatskoga glumca Izeta Hajdarhodia ostvareno na Dubrovakim ljetnim igrama pod dirigentskom palicom redatelja Kote Spaia, specijalista za reiju hrvatske, posebno dubrovake, dramske batine. BAROK U SVIJETU PEDRO CALDERN DE LA BARCA (ivot je san) Pedro Caldern de la Barca (1600.-1681.) najvei je dramatiar panjolskoga baroka i posljednji veliki pisac zlatnoga vijeka panjolske knjievnosti. Pedro Caldern de la Barca roen je u Madridu. Isusovaki ak (teologiju je studirao u Salamanki) i svjedok propadanja panjolske moi, Caldern je pjesnik razdoblja koje je ivjelo u obmanama slavne prolosti, pa spontanost i ivotnu snagu jednoga Lope de Vege zamjenjuje

poniranjem u psihu svojih junaka/dramskih osoba i majstorskom dramskom tehnikom. Napisao je oko 200 drama, od kojih su 80 kratka crkvena prikazanja u jednom inu (autos sacramentales), pisana veinom potkraj ivota kad je stupio u sveeniki stale (zaredio se u pedesetoj godini ivota i ivio na kraljevskom dvoru kao kapelan, prepustivi se mirnom i samotnom ivotu). Od svjetovnih su drama Calderna de la Barce najpoznatije ivot je san (La vida es sueo) i Zalamejski sudac/Sudac zalamejski (El alcalde de Zalamea), a napisao je i drame Ljubav nakon smrti, Postojani princ, udesni arobnjak.... U drami ivot je san poljski kralj Bazilije zatvorio je odmah nakon roenja svoga sina Sigismunda u samotnu tvravu jer mu je proroanstvo nagovijestilo da e kraljevi postati lo vladar, zlotvor i tiranin. Meutim, nakon niza godina Bazilije ipak odlui provjeriti Sigismunda i preispitati sudbinu: omamljena sina prebacuje na kraljevski dvor i daje mu vlast u ruke. Sigismund se pokae kao okrutan vladar: zbog samakoga ivota, zbog proroanstva, spleta ivotnih okolnosti....? Otac ga ponovno, uspavana, vraa u osamu tamnice. Sutradan kraljevi ne moe razluiti san od jave. Naravno, Caldern se ne zaustavlja na tome: u drami bogatoj obratima Sigismund se ponovno nae na prijestolju, ali njegove odluke postaju mudrije i trezvenije. Filozofska drama zlatnoga vijeka panjolske knjievnosti preispituje egzistencijalna pitanja trajanja i smisla ivota, postojanosti vlasti, slobode odgoja, vjerovanja u sudbinu i zvijezde, pravdu i nepravdu, dobro i zlo, istinu i la. Univerzalnost i poetizam dovode dramu ivot je san na vrhove svjetske dramske knjievnosti, a redatelja, glumce i sve suradnike pred zagonetku koju postupno odgonetaju ulazei u svijet simbola i kultiviranoga svijeta, reduciranih pojavnosti. Klju za interpretaciju u itateljevim je i gledateljevim oima, u naim i vaim rukama. Ulazimo zajedno u tajne smisla ivota i filozofiju postojanja. TORQUATO TASSO (Osloboeni Jeruzalem; I. i II. pjevanje) Roen u Sorrentu u Napuljskom Kraljevstvu, u obitelji koja je postupno gubila bogatstvo, kao dvanaestogodinjak nakon majine smrti pridruuje se ocu, pjesniku Bernardu Tassu, u egzilu u Rimu te boravi na dvoru urbinskoga vojvode. Nakon boravka u Veneciji kao mladi zapoinje rad na epu Gerusalemme koji dovrava pod naslovom Rinaldo. Najvjerojatnije je na studiju prava i filozofije u Bologni i Padovi zapoeo pisati svoje rasprave o pjesnikoj umjetnosti Discorsi dell arte poetica u kojima je vidljivo poznavanje Aristotelove Poetike. Boravei u Ferrari stupa u slubu kardinala D Este i svoju liriku posveuje sestrama vojvode Alfonsa Drugoga D Este. Nakon oeve smrti s kardinalom odlazi u Pariz i tamo upoznaje francuskoga pjesnika Pierrea Ronsarda. Pie pastoralnu dramu Aminta koju na hrvatski odmah prevodi Dominko Zlatari i tiska je u Veneciji. Zatim dovrava djelo koje je pisao deset godina, od dolaska u Ferraru, i po kojemu ostaje najpoznatiji do danas: Osloboeni Jeruzalem (La Gerusalemme liberata). Nakon kraega boravka u Rimu, uvjetovano i nekim kritikama, zapoinje reviziju i prepravljanje epa. Veliki psihiki pritisci i napor uvjetuju duevne smetnje zbog kojih sedam godina provodi u bolnici SantAnna. U bolnici pie moralnofilozofske dijaloge. Prvo izdanje Osloboenoga Jeruzalema izaziva polemike i suprotna gledita, najvie u vidokrugu gledanja na Ariosta i njegov ep Orlando Furioso (Bijesni Orlando), u kojima sudjeluje i sam Tasso. Nakon izlaska iz bolnice jedno vrijeme boravi na dvoru princa od Mantove, na kojemu dovrava tragediju Galealto, kojoj e kasnije promijeniti naslov u Torrismondo. Nakon Mantove boravi u Rimu i Napulju i dovrava pjesme Monte oliveto i Le sette giornate del mondo creato. Skrasio se u Rimu, u neaka pape Klementa Osmog, kojemu posveuje dovrenu promijenjenu inaicu Osloboenoga Jeruzalema, koju naslovljuje Osvojeni Jeruzalem (La Gerusalemme conquistata). Pie i dvije religiozne poeme, tzv."plaeve": Suze djevice Marije (Lagrime di Maria Vergine) i Suze Isusa Krista (Lagrime di Gesu Cristo). Za kratkotrajna boravka u Napulju dovrava neke krae poetike rasprave, a zatim se vraa u Rim i uiva papinu naklonost i godinju mirovinu. Umire u samostanu Sant' Onofrio. Zbog raznih polemika vezanih za njegovo djelo i zbog duevne bolesti Torquato Tasso bio je stalna zanimljiva tema i mnogobrojnih legendi o njegovu ivotu. To je ponukalo i Johanna Wolfganga Goethea da napie dramu Torquato Tasso. Premda Tassov ep Osloboeni Jeruzalem govori o dogaajima iz srednjega vijeka, budui da nastaje u vrijeme protureformacije, u razdoblju nakon Tridentinskoga koncila, istaknuta je njegova sastavnica kranski svjetonazor, vidljiv ve od samoga naslova: u vrijeme dok traju vjerske borbe (ugroenost krana iznutra meusobnim sukobima i izvana prodorom Turaka u Europu), Tassov spjev govori o jedinstvu kranske civilizacije i o borbi krana za ouvanje "prave" vjere. Osim toga, Tassov se ep nadovezuje na epsku tradiciju koja obrauje temu grada pod opsadom, od Homerove Troje do neposredna

Tassova prethodnika Ariosta i njegova Bijesna Orlanda u kojem je pod opsadom Pariz. Temeljnu povijesnu okosnicu Tassova epa ine dogaaji s kraja 11. stoljea, odnosno posljednji mjeseci prve kriarske vojne kad su krani pod vodstvom Godfreya de Bouillona zauzeli Jeruzalem. Na to nadovezuju se i isprepleu, kao i u drugim epovima, brojne imaginarne i fantastine epizode. Osim toga, Tasso je elio stvoriti herojski ep prema uzoru na velike antike epove, Homera i Vergilija, ali i ep u skladu s pravilima poetika koje su se temeljile na otkriu Aristotelove Poetike; karakterizira ga pravilnost u broju pjevanja, jednostavan zaplet i jedinstvo radnje (osvajanje Jeruzalema i oslobaanje Kristova groba), ogranien broj epizoda te, za ep uobiajeno, posredovanje neba i pakla u epskom dogaanju te nastojanje da se fantastini, mitoloki i legendarni svjetovi i likovi poveu s povijesnim dogaajima i stvarnim osobama prema naelu vjerojatnosti, kako propisuje renesansna poetika. Dok jedni knjievni povjesnici tvrde da je rije o renesansnom epu, drugi su zagovaratelji tvrdnje da je Osloboeni Jeruzalem maniristiki ep, a trei da je ovim epom Tasso pokuao pomiriti "romantini", viteki ep (graom slijedi Ariostov uzor, za temu preuzimajui vjersku borbu) s "klasinim" epom sloenim u skladu s antikim modelom i aristotelovskim poetikim uputama. Tassov ep, kao i Ariostov, napisan je u strofi karakteristinoj za talijansku epiku (stanca ili ottava rima). Glavni su junaci u epu: Goffredo, vojvoda i voa koji vodi pohod na Kristov grob u Jeruzalemu, u sedmoj godini kriarskoga ratnoga nastojanja; Aladin, kralj Jeruzalema; mladi ljubavnici Sofronia i Olindo; lijepa ratnica Clorinda iz arapskoga tabora, Idroat, kralj Damaska; njegova lijepa neakinja Armida koja bi ljepotom trebala zavesti Goffreda; Rinaldo, jedan od glavnih kriarskih junaka; Tancredi, iz kranskoga tabora, zaljubljen u Clorindu, dok je u njega zaljubljena Erminia, ki kralja Antiohije, koja se presvlai u Clorindu. Zavretak radnje epa okonava se pobjednikim ulaskom kriara u Jeruzalem i klanjanjem Svetom grobu. Prije toga kranska je vojska u krizi, Goffredo poziva Rinalda iz progonstvajer je Jeruzalem nemogue zauzeti bez Rinalda (Rinaldo je na Otocima Sree s Armidom, Armida bjei u Egipat i obeaje se onome tko ubije Rinalda). Nakon Rinaldova povratka, u sveopem kriarskom napadu na Jeruzalem, Tancredi, dovravajui dvoboj, ubija Arganta, a Erminia pomae u otkrivanju zavjere protiv Goffreda. IVAN GUNDULI (Suze sina razmetnoga; Dubravka; Osman) Ivan (ivo/Divo/Gjivo) Gunduli (Dubrovnik, 1589. godine Dubrovnik, 1638.) hrvatski barokni knjievnik, lirik, epik i dramatik roen je u staroj i vrlo uglednoj vlastelinskoj obitelji, u kui Frana Gundulia, dubrovakoga trgovca i pet puta kneza Dubrovake Republike, i ive Gunduli, u starom dijelu ulice Luarica, u blizini dananje Gundulieve poljane, na kojoj je Gunduliev spomenik secesijske 1892. godine napravio kipar Ivan Rendi. Otac Frano odgoj trogodinjega sina povjerava trojici skrbnika. koluje se u dubrovakoj humanistikoj gimnaziji, a profesori su mu Petar Palikua, prevoditelj ivota Carla Borromea, i Camilo Camilli, nadopunjiva Tassova epa Osloboeni Jeruzalem. Kad je imao petnaest godina, sugraani su ga prozvali Maica. Godine 1608. postaje punopravnim lanom Velikoga vijea i od toga trenutka obavlja cijeli niz dravnih slubi. U mlaim je danima pisao poeziju. Sauvan je samo prepjev triju pjesama Girolama Prettija pod naslovom Ljubovnik srameljivi. U Dubrovniku se "s velicijem slavam" izvode pred Kneevim dvorom Gundulieve drame Galatea, Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana, Armida, Posvetilite ljuveno, erera, Kleopatra, Adona, Koraljka od ira. Godine 1620. pie Posvetu Maru Mara Buniu u kojoj govori o svom "porodu od tmine", navodi svoja "razlika sloenja", a spominje i da su mu drame prikazivane s velikim uspjehom i na "oitim mjestima". U Posveti pie i o svojoj namjeri da prepjeva Tassov ep i da ga posveti poljskom kralju. Od "poroda od tmine" do nas su dole etiri drame: Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Godine 1621. u Rimu su tiskane Pjesni pokorne kralja Davida u izdanju koje se otvara spomenutom Posvetom. Knjiga se sastoji od sedam psalama te jedanaest pjesama to su ih u ast Ivana Gundulia, "kralja ilirskoga pjesnitva", spjevali suvremenici. U Rimu je tiskana i Gundulieva pjesma Od velianstva Boijeh. Godine 1622. u Veneciji izlazi poema Suze sina razmetnoga. Ivan Gunduli posveuje je svom stricu Jeru. U stihovima o prolaznosti, grijehu i nezahvalnosti probija se osjeaj gorine i bespomonosti u nezaustavljivom protjecanju vremena. Horacije Maibradi pie poslanicu Plavkoviu, tj. Ivanu Gunduliu, spominjui pievu ljubavnu poeziju koju e svud pojati i gospoda i gospoje. Zapoinje prevoditi Tassov ep, ali ubrzo odustaje. Poinje pisati najznaajniji ep u hrvatskoj knjievnosti - Osman. Godine 1624. umire mu otac Frano, a 1627. majka ive. Ostala je njezina oporuka napisana na hrvatskom jeziku. Gunduli se ubrzo nakon majine smrti zaruio. Vjerenica mu

je bila Nike Sorkoevi, siromana vladika. Godine 1628. pjesnik se oenio. Odmah poslije vjenanja morao je biti u slubi kapetana noi. Tad mu je i izvedena drama Dubravka. Bio je to najvei kazalini dogaaj. Dogodio se u Dubrovniku ispred Kneeva dvora, na blagdan svetoga Vlaha. Dubrovani su nakon izvedbe, kad je odlueno da se na Dan slobode u Dubravi vjenaju Dubravka i Miljenko, gromoglasno pljeskali i vikali: "Bravo!" Godine 1630. rodio se ivu i Niki sin Frano, kasnije austrijski asnik i autor zanimljivoga putopisa po Rusiji. Tiskano je drugo izdanje Pjesama pokornih. Godine 1633. rodio im se sin iko, kasnije pjesnik i knez Republike. Gunduli je imao i dvije keri, Madu i ivu, koje su postale asne sestre, ali nije poznato ni kad su roene ni kad su umrle. U Anconi je tiskana Arijadna. Godine 1636. Gunduliima se rodio sin Mato, kao i brat mu iko zapamen kasnije i kao spisatelj i kao knez Republike. Godine 1637. Ivan Gunduli, slavni predstavnik hrvatskoga knjievnoga baroka, napisao je pjesmu U slavu visine Ferdinanda Drugog, velikog kneza od Toskane. U to vrijeme ivo Gunduli ve dugo priprema svoje ivotno djelo, ep Osman. lan je poznate napuljske Akademije. U pedesetoj godini ivota, u prosincu 1638., u Dubrovniku je umro vlastelin dubrovaki Ivan ivo Gunduli zvani Maica, prema miljenju mnogih najvei hrvatski pjesnik svih vremena. Bio je tako mladolik da su ga sveenik i medicus pomladili za deset godina. Napustio je ovaj svijet nekoliko dana prije nego to je trebao postati knezom Dubrovake Republike. Da je u Dubrovniku bio izrazito omiljen, svjedoe i dva groba: onaj fiktivni u dominikanaca i onaj pravi u franjevaca. Pokopan je pokraj glavnoga oltara u crkvi svetoga Franja, u Franjevakom samostanu u Gradu, gdje ga i na pragu treega tisuljea posjeuju brojni posjetitelji iz Hrvatske i cijeloga svijeta. Gundulievo djelo, prevedeno na mnoge jezike, neprestani je uzor hrvatskim pjesnicima, a pojedini stihovi postali su "ope dobro" svake hrvatske obitelji. Njegova drama Dubravka posveta je Gradu, Gunduliu i Slobodi i s uspjehom se izvodi i u naem vremenu u kazalitima od Dubrovnika do Zagreba. Napokon, koji Hrvat ne zna Gundulieve stihove iz Dubravke koji odjekuju na otvaranju Dubrovakih ljetnih igara svakoga 10. srpnja: O lijepa, o draga, o slatka slobodo,/ dar u kom sva blaga vinji nam bog je d Divo Frana Gundulia, zvani Maica, proivio je svoj vijek kao ugledan, cijenjen i potovan dubrovaki plemi (izbjegavajui sjednice Velikog i Malog vijea), a to je - u ideolokom pogledu bitno odredilo njegovo knjievno djelo. Za pjesnikova ivota boravili su u Dubrovniku i Bartol Kai i Jakov Mikalja, gdje su - s punom svijeu o jeziku - prikupljali jezino blago i razmiljali o izgradnji i normiranju jedinstvenoga hrvatskoga knjievnoga jezika; to je, svakako, utjecalo i na Gundulieve koncepcije o knjievnom jeziku. Isto je tako relevantan i podatak da je Gunduli kao mladi vjerojatno posjeivao kuu Nikole Guetia (1549.-1610.), pisca dijaloga o Ljubavi i Ljepoti (1581.), koji se temelje na estetskim koncepcijama neoplatonizma o posvudanjosti Ljepote, te tako cijeli svemir ima estetska obiljeja. U anrovskom smislu od cjelokupna Gundulieva djela sauvale su se samo etiri melodrama iz poroda od tmine. Dramskoj vrsti, neobino rairenoj u renesansi i baroku, pripada i pastirska igra Dubravka, koja se - kako kau sauvani rukopisi - prikazivala u Dubrovniku 1628. Suze sina razmetnoga (Mletci, 1622. i 1623.) religiozna su poema koja obrauje biblijsku parabolu iz Evanelja po Luki o grenom, razmetnom sinu. Osman, ep u 20 pjevanja, koji je do nas doao okrnjen, slavi pobjedu poljskog kraljevia Vladislava i slavenskog naroda nad Turcima i mladim sultanom Osmanom u bitki kod Hoima (1621.). Gunduli mijenja smisao i znaenje to su ih knjievni oblici pastorale, epa i plaa u knjievnom baroku imali. Ta se injenica moe objasniti kao nacionalna osobitost, moe se tumaiti tradicijom hrvatske knjievnosti do Gundulia, a moe se shvatiti kao izraz veliine Gundulieva talenta. Djelo Ivana Gundulia ubraja se u vrhunce hrvatske knjievnosti uope. Pokazanom iznimnom ljepotom i slojevitou hrvatskoga jezika, opsegom i anrovskom profilacijom opusa, privlanou scenskih i epskih prizora, baroknom frazom i otrinom religioznih i misaonih uvida Gunduli je stekao status klasika, koji nadvisuje veinu pisaca svojega vremana. Statut klasika Gunduli zadrava i danas, a potvruje ga i stalno zanimanje znanosti za njegov djelo ili ivot i ivot njegova opusa na kazalinim pozornicama i na kroatistikim i slavisitikim katedrama u cijelome svijetu. Suze sina razmetnoga inovacija su u anrovskom sastavu hrvatske starije knjievnosti: uzor su religiozne poeme, najveim dijelom napisane kao monolog, a ispunjene pokornikim iskazima uzornoga grjenika (pisali su ih i talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone). Svoj lik grjenika Gunduli je naao u starozavjetnoj paraboli (Evanelje po Luki) o povratku i pokajanju rasipnoga sina. Narav je djela barokna (sklonost bogatoj metaforici, konetu, antitetici, figurama nabrajanja), a ispjevano je u osmerakim sestinama (ABABCC). U drami

u stihu Dubravki radnja se dogaa u imaginarnoj poganskoj Dubravi, u kojoj se jednom godinje obavlja obredno vjenanje najljepega pastira i pastirice. Ovaj put to su Dubravka i Miljenko. Peripetije uzrokuje runi Grdan, nijema dramska osoba (figura in absentia), koji svoju protupravnu enju za Dubravkom nastoji ostvariti potkupljivanjem sudaca. Ali u radnju se umijea bog Lero, omoguujui ostvarenje Grdanove intrige, i ispravlja nepravdu . U glavnu radnju umeu se sporedne epizode sa ivotno i duhovito koncipiranim satirima Gortakom, Divjakom, Vukom i satiricom Jeljenkom, i njihovim ljubavnim zapletima. Zbog brojnih idilsko-pastirskih scena Dubravka se u starijoj knjievnopovijesnoj literaturi doivljavala kao pastorala, a noviji prouavatelji upozorili su na njezinu vezu s baroknom melodramom, s kojom je povezuje alegorinost poprita, likova i zapleta: Dubrava (nastala od rijei Dubrovnik, a manje od rijei dubrava - uma) nije imaginarna arkadija, nego alegorija politikoga teritorija (jasno se to vidi i u dijalogu domaega pastira Radmila i dolutaloga Ribara iz ratom zahvaene Dalmacije). Grdan nije nametljivi a nevoljeni satir tasovske pastorale, nego drutveni uljez, spreman na potkupljivanje i prijevaru. Iako Gunduli slavi slobodu Dubrovake Republike, pokazuje, tipologizacijom stanovnika Dubrave, slojevitu drutvenu zajednicu, nagrienu sebinou i drutvenim interesima. Politika alegorinost Dubrave pridonijela je njezinu uspjehu na hrvatskim pozornicama u 19. i 20 stoljeu. este izvedbe i tri uglazbljenja (Ivan Zajc, Antun Dobroni, Jakov Goovac) nainili su je vjerojatno najpoznatijim Gundulievim djelom, a njezini stihovi o slatkoj slobodi ponekad su sluili kao geslo raznim ideologijama ili njihovim parodijama. Ep Osman ostao je nedovren, a Gunduli mu je posvetio posljednje desteljee svoga ivota. Osman je povijesno-romantini ep u 20 pjevanja (18 dovrenih), ispjevanih osmerakim katrenom (ABAB), a dikcija mu je umjereno barokna. U njemu se, iz male vremenske udaljenosti, opjevavaju povijesni dogaaji u vezi s turskim sultanom Osmanom Drugim: njegov nasilan dolazak na vlast, njegov poraz u sukobu s poljskom vojskom kod Hoima 1621. i njegovo svrgnue sljedee godine. Neki knjievni historiografi vide ga kao nejedinstveno djelo, drugi istiu cjelovitost njegova tematsko-kompozicijskoga nacrta, neki ga razumiju kao iskaz o kransko-islamskom sukobu, a drugi stavljaju teite na prizore iz turskoga graanskoga rata u posljednjim pjevanjima epa. Jednoduno mu se priznaje dubina svjetonazorskih iskaza i poetska uspjelost kljunih epizoda (opisi hoimske bitke, Alipaino balkansko putovanje i dilomatski posjet varavskom dvoru, romantine epizode sa Sokolicom i Krunoslavom, prizori nemira i nereda u Carigradu). Osman je nastao pod utjecajem Tassova Osloboena Jeruzalema, to se oituje podjednako na razini izraza (opisi enske ljepote, vitekih dvoboja, kronografija, topografija) i u tematsko-kompozicijskoj srukkturi, koja ukljuuje tri tipina tematska svijeta tasovskoga epa: povijesni, romantini i eshatoloki. U srunoj literaturi razliito se tumai nedovrenost spjeva: u starijih istraivaa susree se miljenje da su dva danas nedostajua pjevanja, 14. i 15., izvorno postojala pa su se izgubila ili su namjerno unitena, ili ukradena, a u doba nakon 1900. prevladava miljenje da je prazninu u srednjem dijelu epa uvjetovao ili diskontinuitet pjesnikova rada ili nedovoljna koordinacija povijesnih i romantinih epizoda spjeva, koje je glavne romantine radnje uinila nedovrivima. 14. i 15. pjevanje u vie su navrata nadopunjivali hrvatski istraivai i knjievnici, a do danas je najpopularnija ostala nadopuna Ivana Maurania. IVAN BUNI VUI (Plandovanja; pjesme: Nemoj, nemoj, ma ljubice; Tvrda je vil moja; Prsi ima od leda vil moja gizdava; Slatka duo mom ivotu; Vrhu smrti) Ivan Buni Vui (Dubrovnik, 1592. Dubrovnik, 1658.), lirski pjesnik, sin Sara Damjanova i Dese, roene Martinui, potomak je stare dubrovake aristokratske obitelji koja se spominje jo od kraja 13. stoljea. Ivan (Divo) bio je najstariji sin, imao je jo tri brata i etiri sestre. Rano su mu umrla oba roditelja pa se brinuo o malodobnoj brai i sestrama. kolovao se u dubrovakim kolama, a nastavnici su mu bili Pavao Andrijin, Petar Palikua, Camillo Camilli. Od 1611., kad ulazi u Veliko vijee, obavlja razne dravne slube, a pet puta bio je i knez Republike. Uspjeno se bavio i trgovakim poslovima. Godine 1624. oenio se Marom, keri Nikole Luke Bua, i s njom imao dva sina, Sara i Nikolicu, koji su se takoer bavili pjesnitvom, i sedam keri. Pjesnitvom se Buni najverojatnjie bavio u mladosti, ali moda i u zrelijim godinama. Najvanije mu je djelo kanconijer Plandovanja, koji nije bio objavljen za njegova ivota. Mandalijena pokornica objavljena je za pjesnikova ivota najvjerojatnije dva puta, no nijedan primjerak tih dvaju izdanja nije sauvan. Trei

put poema je tiskana godinu dan nakon Bunieve smrti 1659. u Veneciji. Bunievo pjesniko djelo nastaje u prvim desetljeima 17. stoljea, kad u hrvatsku knjievnost Dubrovnika i Dalmacije poinju prodirati elementi baroka novoga knjivnoga stila zapadnoeuropske umjetnosti. Dok Bunievu ljubavnu liriku obiljeavaju duh baroknoga senzualizma i hedonizma, njegovu religiozno-refleksivnu liriku, a posebno poemu Mandalijenu pokornicu, obiljeava duh katolike obnove. Mandalijena pokornica, nastala u slijedu talijanskih religoznih poema i Gundulievih Suza sina razmetnoga, u tri cviljenja opjevava priu o Mandalijeni pokornici, a napisana je u osmerakim katrenima. U Bunievu kanconijeru Plandovanja (plandovanje je prvobitno znailo podnevni poinak stoke na ispai, a zatim je bilo metafora za dokolicu) najvie je ljubavnih pjesama (75), ali ima i razgovora pastirskih (5), manji broj nadgrobnica, vei broj duhovnih pjesama, tri prepjeva psalama, a kanconijer zavrava slavljenjem dubrovake slobode. Na Plandovanja su utjecali talijanski pjesnici, ponajprije G. B. Marino i njegovi sljedbenici marinisti, kao i Petrarca, a u nekim se pjesmama uoavaju utjecaji talijanskoga antipetrarkista i antimanirista Chiabrere, a od hrvatskih pjesnika nastavlja se na djelo D. Dria, . Menetia, H. Lucia, D. Zlataria i D. Ranjine. Najvei je broj pjesama u Plandovanjima u osmercu ili dvanaestercu, a u desetak pjesama rabi drukije stihove. Nain na koji povezuje stihove u strofe nije poznat u dotadanjoj hrvatskoj poeziji, ali je uzor pronalazio u suvremenoj talijanskoj poeziji. Ljubav i ljepotu Buni opjevava povezujui ih s prolaznou, pa taj opis zadobiva melankolini i efleksivni ton. Koristei se uporabom izrazito novoga baroknoga stila (stile acuto), Buni rabi verbalne domiljatosti, lucidnosti, concetto, bizarne i neobine metafore pokazujui kako je u baroku stil nadreen ostalim tekstualnim slojevima. Shvaa liriku kao pjesniku igru koja omoguuje slobodan zalet ingenija i mate. Ljubavne pjesme obvijene su mu humorom i ironijom, pa je njegova lirika manjih formi predstavnica prve izrazito moderne ljubavne poezije u hrvatskoj knjievnosti. Uz Gundulieva, Palmotieva, Kanavelieva i urevieva djela Bunieva lirika oznaava vrhunac naroknoga pisanja u hrvatskoj knjievnosti, istiui se rafiniranom neporednou (prvi put i obraanje crnici, eni crne kose, u ljubavnoj hrvatskoj lirici za koju je dotad bila uzor iskljuivo ena plave kose) i suptilnom maniristinou. JUNIJE PALMOTI (Pavlimir) Junije Palmoti (Dubrovnik, 1607. Dubrovnik, 1657.) jedan je od najplodnijih hrvatskih knjievnika svih vremena. Zlatnim barokom okruen Dubrovanin za ivota tiskao je samo jedno djelo - latinsku prigodnicu posveenu isusovcu Giovanniju Bargioccu, 1633. godine. Mladost je proivio u kui ujaka Miha Gradia, knjievnika, a u Gradu nakon toga, kao pripadnik vlasteoskoga stalea, obavljao je upravne dunosti i najtee ali najbolje plaene slube, cijeli ivot otplaujui dugove mlaega brata Ivana, kojemu je bio jamcem. Bio je knez na Mljetu, tri puta knez u Konavlima i na Lastovu. Glumio je u kazalinim druinama Orlovi, Smeteni i Isprazni koje su mu izvodile mnogobrojne drame. Godine 1656. prvi je put bio izabran u Vijee umoljenih, ali je umro godinu dana poslije, ne navrivi pedesetu, kad je prema dubrovakim zakonima mogao postati knezom Dubrovake Republike. Kazalite naih dana pamti izvrsnu predstavu za vrijeme zlatnoga doba Dubrovakih ljetnih igara, praizvedenu u kolovozu 1971. u reiji Koste Spaia, u izvoenju Festivalskoga dramskog ansambla, u prepunom povijesnih silnica kamenoliku ambijentu Parka Glazbene kole, nazvanu Prikazivanje Pavlimira ljeta 1971., nastalu prema najuzoritijoj Palmotievoj drami Pavlimir u Spaievoj adaptaciji, prvi i jedini put prije toga izvedenu u Dubrovniku 1632., hrvatsku Eneidu s impulsima itanja Orbinijeve knjige o kraljevstvu Slavena. Ta je vieslojna fabulativna dramska tapiserija, s prepletima legende o svetom Hilarionu i kronike popa Dukljanina, djelomice protureformacijski intonirana pohvala Dubrovnika, njegove slobode i slave, s protagonistom Pavlimirom kao scenskim vitezom katolike obnove (koji se iskrcava na dubrovake hhridi), na uglednom dubrovakom ljetnom festivalu doivjela modernu praizvedbu u kontektu teatra u teatru, suvremene nam glumake druine koja izvodi predstavu iz narodnomudrosnoga motrita svlaenja povijesnih kostima ljepotom narodnoga knjievnoga i plesno-glazbenoga stvaralatva. Pavlimir je anrovski povijesno-fantastina drama, sinteza mitova i lektire, politike i fantazije koja prikazuje nastanak Dubrovnika snagom izbjeglih iz antikog Epidaura (dananjega Cavtata), ali i pobjedu kranstva i katolianstva nad poganstvom, u alegorijskom pohodu svetoga Pavla i Ivana Krstitelja, dvorskih vekikodostojnika i personificiranih toponima dubrovakoga i cavtatskoga, konavoskoga i upskoga kraja. Trinaest godina nakon Palmotieve smrti, 1670., roak mu Stjepan Gradi objavljuje u Rimu opsean ep Kristijada,

posveen vedskoj kraljici Kristini, preradu istoimenoga latinskoga epa Girolama Vide. Pobonim stihovima pripada i Palmotieva pohvala svecima Kuzmi i Damjanu i lirska poema o svetoj Katarini Sijenskoj. Satirina poema Govnaida, kritian napad na jednoga suvremenika, u sestinama, ali vulgarnoga izraza, najblia je talijanskoj La Merdaide Tomasa Stiglianija. Od manjih lirskih cjelina istie se atraktivna Muze na piru, prikaz ljubavne igre uz pomo igraih karata. Palmotiev prvi kazalini tekst, Atalanta, izveden 1629., mitoloka je igra, dramatizirana epizoda iz Ovidijevih Metamorfoza o brzonogoj Atalanti i lukavom proscu Hipomenu, nastala na iskustvima operne libretistike. U duhu naela isusovake poetike napisan je mali scenski prizor Kolumbo, u kojemu se otkriva Amerike pokazuje kao isusovaki misionar. Nizu Palmotievih scenskih tekstova potaknutih mitologijom pripadaju: Ipsipile; Akile; Natjecanje Ajaa i Akila za oruje Akilovo; Elena ugrabljena; Lavinija. Talijanskom modernom epikom nadahnute su drame: Alina, Armida, Andromeda (replika Gundulieve Arijadne). Pseudohistorijske tragikomedije Danica, Captislava i Bisernica prikazuju romantine fabule na nain venecijanskih libreta, s dvorovima u Dubrovniku ili u Bosni koji djeluju u skladu s katolikim slovinstvom. Najuspjeniji hrvatski barokni dramatiar, Junije Palmoti u svom kazalitu prikazuje sublimiranu, odgoenu stvarnost, drugotne, romantine svjetove, sukobe pretvarajui u razgovore snova i realnosti, u prepletanje ovozemaljskoga i onozemaljskoga, fantastinoga i realnoga, povijesnoga i fiktivnoga, mitova i politike, paklenih sila i morskih prizora, galantnih dvorskih ceremonijala i nakaznih ili udesnih fantazmagorija. Svoje je osmerce i raznovrsne kratke stihove, koji su se nerijetko zborski pjevali i melodram(at)ski uglazbljivali, spojio s iskustvima isusovake dramatike, talijanske libretistike i tragikomedijskoga anra, na taj nain pribliavajui se Racineu ili Calderonu ili talijanskim piscima opernih libreta. Neiscrpnom dramatskom energijom i stalnim stvaranjem novih scenskih svjetova i novih dramskih figura, plodnou i raznovrsnou stvorenoga Junije Palmoti pravi je hrvatski Lope de Vega. IGNJAT UREVI (lirika: Slici svojoj u ruci gospoe, Raklici koja je sumnjila bit ljubljena, Ljubovnik rasreni; Uzdasi Mandalijene pokornice; Suze Marunkove) Ignjat urevi (Dubrovnik, 1675. Dubrovnik, 1737.), pjesnik, povjesnik i redovnik, potomak je dubrovake obitelji Giorgi koja je primljena u plemstvo nakon potresa godine 1667. Polazio je isusovaku gimnaziju u Dubrovniku, a nakon kolovanja obavljao je administrativne slube (knez na ipanu, zapovjednik tvrave Lovrjenac). U mladosti ivio je slobodno i raskalaeno, dolazei eso u sukobe sa sugraanima. Godine 1697. naglo odlazi u Rim, zbog jedne ljubavne pjesme, i pristupa isusovakom redu. Nakon trogodinjega teaja filozofije uiteljevao je u isusovakim kolegijima u Italiji. Godine 1705. izlazi iz isusovakoga reda, vraa se u Dubrovnik, gotovo je zatvoren zbog dugova, pristupa benediktincima i od Nikole proziva se Ignjatom. Umijeao se u tui pravni spor i bio prognan u Apuliju. Od 1713. opet je u Dubrovniku, zatim propovjednik na Mljetu, benediktinski opat na ipanu. Godine 1718. izabran je za presjednika Akademije ispraznijeh. Do kraja ivota boravi u dubrovakim samostanima, odlazei povremeno u Italiju, u Veneciju, zbog tiskanja vlastitih djela. Posljednje je godine predsjednik Mljetske kongregacije i opat Svetoga Jakova. Postoji sumnja da je zapravo bio otrovan jer mu je smrt bila naprasna. urevi je autor bogata i raznovrsna opusa koji je samo djelomice tiskan. Pisao je svjetovnu i religioznu liriku, na hrvatskom i latinskom, ispjevao je religioznu poemu, na tragu baroknih plaeva, odnosno dubrovakih duhovnih plaeva, i Mandalijene pokornice Diva Bunia, pod naslovom Uzdasi Mandalijene pokornice, puno je prevodio, pisao nabona djela na hrvatskom, a potkraj ivota pisao je eruditnoo-historiografske rasprave. Sve urevieve pjesme na hrvatskom, s iznimkom Uzdaha i Psaltira, okupljene su u rukopisnoj zbirci Pjesni razlike. Dijele se u nekoliko skupina (ljubavna lirika, nabone pjesme, idilsko pjesnitvo, dulje pripovjedne pjesme, prijevodi basana, pjesme u folklornom tonu, fragment tragedije o Juditi, nekoliko prepjeva). Pie okupiran tradicijom svoga Grada. urevieve Ljuvene pjesni nastavljaju Bunieva Plandovanja i odlikuju se odnjegovanim jezikom i sloenom sintaksom, ali i tematskim dvosmislicama, tj. tematizacijom predmeta koji su istodobno i stvar i znak, npr. cvijeta, pisma, slike. Jedan od urevievih pjesnikih i knjievnih vrhunaca - Uzdasi Mandalijene pokornice nastavljaju se na Gundulieve Suze sina razmetnoga, dok se za Suze Marunkove moe utvrditi da vuku korijene iz komine poeme Dervi Stijepa urevia. urevieva komina poema Suze Marunkove zasluuje posebnu pozornost. Nastavljajui putem renesansne aljive ljubavne lirike, paodirajui zanesenost

petrarkista i suprotstavljajui im priprosti puki i seljaki ljubavni izraz, pjesnik je napravio uspjelu poemu i stvorio jo jedan lik smijenoga, kominoga udvaraa. To je seljak s otoka Mljeta koji nam se predstavlja u bogatstvu mljetske i osobne posebnosti. Nastavljajui se na tradiciju hrvatskoga duhovitoga, kominoga pjesnitva, s usporedbama iz ivotinjskoga i seljakoga svijeta, urevi razrauje Marunkov prijelaz od ljubavnoga zanosa u konanu gronju da e svoju Pavicu tuiti kao vjeticu. Trijenjenje nesretnoga Marunka prirodno je: sam uvia da je sve tlapnja, da sve govori on sam sa sobom, da je Pavica daleko, a on, zalubljenik, da je sam. Ignjat urevi posljednji je znameniti pjesnik koji pie hrvatski u Dubrovniku u 18. stoljeu, a vrijednou svoga djela priklanja se svojim prethodnicima Driu i Gunduliu. Uz Ivana Diva Bunia Vuia najvei je lirik Seicenta. Veinu svojih znanstvenih djela napisao je na latinskom jeziku FRAN KRSTO FRANKOPAN Fran Krsto Frankopan (1643.?-Beko Novo Mjesto, 1671.), pisac i plemi, sin Vuka Krste Frankopana i Dore udovice Paradeiser, roene Haller de Hallerstein, brat Katarine Zrinske roene Frankopan (isto tako hrvatske knjievnice, ije je ime skriveno i u akrostihu jedne Frankopanove pjesme) i urjak Petra Zrinskoga. Pod vodstvom Petra Zrinskoga sudjelovao je u pobjedonosnoj protuturskoj bitki kraj Jurjevih stijena 1663. godine. Bio je ogulinski kapetan, a 1669. trebao je biti imenovan i senjskim kapetanom, emu se usprotivila austrijska vojna adminstracija. Iste je godine doznao za protuaustrijsku urotu hrvatskoga i ugarskoga plemstva kojoj je na elu bio Petar Zrinski i odluio joj se prikljuiti. Poekom 1670. urotnici su prokazani, a austrijske su ete upale u Hrvatsku. Pod dojmom nepovoljna obrata Frankopan skupa sa Zrinskim kree 13. travnja u Be, da u izravnom suoenju s carem izmoli oprost. U Beu su obojica uhiena, odvojeno zatoeni i stavljeni pod istragu, a zatim prebaeni u zatvor u Bekome Novom Njestu. Osueni su na smrt odsijecanjem glave, to se dogodilo 30. travnja 1671. Za Frankopanom su u Beu ostali brojni rukopisi, koji su pod skupnim naslovom Frangepanische Akten doli u beki Dravni arhiv. S iznimkom jedne latinske pjesme u Italiji, u tom je rukopisu sauvan sav Frankopanov poznati knjievni opus. On obuhvaa lirsku zbirku pod naslovom Gartlic za as kratiti, neto nabonih i svjetovnih pjesama neuvrtenih u Gartlic, zbirku poslovica Sentencije svakojake, zbirku zagonetaka Zganke za vrime kratiti, prozni ulomak pod naslovom Trumbita sudnjega dneva i prijevod prvoga prizora Molireove komedije Georges Dandin ou le mari confondu (Jarne bogati; preveden izravno s francuskoga u tamnici pred pogubljenje; vrhunski poetak znatno kasnijih takvih prijevoda u Europi) te nekoliko pjesama na talijanskom. Jezgru Frankopanova knjievnoga djela tvore tri skupine hrvatskih pjesama: zbirka Gartlic za as kratiti (109 pjesma nejednake duljine i anrovskih odredica), 18 nabonih pjesama i ciklus Dijake junake (8 pjedama). Pjesnik se slui gotovo svim metrima ostvarivima unutar starohrvatskoga silabinoga stihovnoga sustava. Jezik je specifian: zasniva se na akavskom govoru, uz estu uporabu kajkavskih i povremenu uporabu tokavskih elemenata. Frankopanov opus raznolik je i ukorijenjen u duboke slojeve stare europske knjievnosti, s uzorima starijima od renesanse i baroka, s oslanjanjem i na petrarkistiku i predrenesansnu tradiciju i na folklor, pa svjedoi o knjievnoj kulturi kontinentalne Hrvatske nakon 1600. godine. ANTUN KANILI (Sveta Roalija) Antun Kanili (Poega, 1699. Poega, 1777.), pjesnik i redovnik, djelovao je u raznim isusovakim kolama u Banskoj Hrvatskoj, Slavoniji i Maarskoj, a od 1752. ponovno boravi u rodnom gradu. Od 1759. objavio je jedno za drugim nekoliko opsenih vjersko-moralnih i propagandistikih djela od kojih neka, uz velik broj moralistike proze, sadre crkvene pjesme i stihovane molitve. Posmrtno su mu objavljena jo dva djela: Kamen pravi smutnje velike (1780.), velika teoloka i crkvenopovijesna rasprava posveena problemu crkvenoga raskola, i Sveta Roalija, panormitanska divica (1780.). Sveta Roalija odulja je stihovana pripovijest o svetoj Rozaliji (Rozi) iz Palerma koja se na dan zaruka povukla iz svjetovnga okruenja, otiavi u divljinu i prihvativi pustinjaki nain ivota. Ova religiozna poema izdaleka slii dubrovakim religioznim poemama, ali se od njih razlikuje veim opsegom, kompozicijskom arolikou, veom sklonou alegorijskom jeziku, i sloenijom retorikom formom. Dok u dubrovakim religioznim poemama pripovjeda, s kojim se identificira pjesnik, uvodi lik egzemplarnoga grenika i preputa mu rije, u Svetoj Roaliji govori samo Roalija, i to kroz fiktivni razgovor s pismom koje namjerava poslati roditeljima. Premda je u Kanilievu djelu vidljivo poznavanje dubrovakoga baroka, u strunoj se

literaturi namee miljenje o njegovim doticajima s umjetnikom kulturom rokokoa, ali se primjeuju i tragovi predrenesansne alegorike.

HRVATSKA KNJIEVNOST 18. STOLJEA (PROSVJETITELJSTVO) MATIJA PETAR KATANI (Jesenji/Jesenski plodovi) Matija Petar Katani (Valpovo, 1750. - Budim, 1825.), hrvatski i latinski pjesnik, prevoditelj, estetiar, povjesniar i teoretiar knjievnosti, leksikograf, arheolog, povjesniar, geograf, numizmatiar, kartograf, franjevac, roen je u obrtnikoj obitelji, kolovao se u vie maarskih gradova, filozofiju je uio u Budimu, a u Bau u Bakoj svrio je franjevaki novicijat i dobio ime Petar. Teologiju i filozofiju zavrio je u Osijeku, a u akovu je zareen za sveenika. Na Filozofskom fakultetu u Budimu studira humansitike znanosti, nakon studija u Budimu predaje u franjevakoj gimnaziji u Osijeku te u arhigimnaziji u Zagrebu Profesorom je arheologije, stare geografije i numizmatike na Sveuilitu u Peti, istodobno i kustos Sveuiline biblioteke. Umirovljen, ostaje u franjevakom samostanu u Budimu sve do smrti. Kao znanstvenik i filolog okuao se u brojnim disciplinama. Pjesniki mu rad nije velik: ostavio je jednu pjesniku zbirku latinskih i hrvatskih pjesama Fructus auctumnales (Jesenski plodovi) i nekoliko prigodnica neuvrtenih u zbirku na maarskom, latinskom i hrvatskom jeziku. U rukopisu je ostala i Katanieva opsena autobiografija, za koju se ne zna gdje se nalazi. Jesenski plodovi zbirka je koja se sastoji od 39 latinskih i 18 hrvatskih pjesama i koja je nastajala u pjesnikovim mlaim danima. U njoj su vidljiva naela pobornika klasicistike poetike i pjevanja po klasinim, metrikim i anrovskim uzorcima. Neke su pjesme (eva, Vinobera u zelenoj Molbice dolini) oblikovane kao lirske minijature, anrovske sliice. U pojednim svojim pjesmama slijedi naela klasine stope, kvantitativne metrike, a u pojedine stihove gradi akcenatski, pribliavajui se lakoi usmene lirske pjesme. Hrvatska lirika Matije Petra Katania uzoran je primjer klasicistikoga pjevanja u hrvatskoj knjievnosti. Ostvario je reinterpretaciju antike knjievne batine i antikoga mitolokoga svijeta. MATIJA ANTUN RELJKOVI (Satir iliti divji lovik) Antun Matija Relkovi (Reljkovi) (Svinjar, danas Davor, 1732.-Vinkovci, 1798.), epik-satirik, prozaik, basnopisac, aforist, prevoditrelj, gramatiar, gospodarstveni i pravni pisac, osnovno je kolovanje dobio u franjevakome samostanu u Cerniku, niu je gimnaziju zavrio u Ugarskoj. Sa esnaest godina stupio je u vojsku kao obian vojnik, brzo je napredovao u slubi, prvo u gradikoj, pa u brodskoj pukovniji. Godine 1757. zarobljen je i poslan u Frankfurt na Odri. Tu se sluio knjinicom svojega domaina, brzo nauio francuski i upoznao se s prosvjetiteljskim idejama koje su iz Francuske dolazile u Njemaku, posebno s fiziokratskim stajalitima koja su poljoprivredu drala glavnim izvorom gospodarskoga razvoja zemlje, a seljaki stale stupom drutva i temeljem bogatstva drave. Nakon zarobljenitva vraa se u domovinu, esto ratujui i napredujui do ina kapetana. Umirovljen je 1786., a carskom diplomom dobio je plemsvo. Jedan njegov sin - Josip Stjepan bio je gospodarstveni pisac. Osim knjievnou bavio se i prevoditeljstvom (preveo je s njemakoga gospodarsko djelo o uzgoju ovaca, pod imenom W. I. Pauls, a s latinskoga djelo o naravnoj pravici), a autor je i gramatike Nova slavonska i nimaka gramatika molitvenika Slavonske libarice, namijenjena vojnicima i prevedena s francuskoga. U zarobljenitvu u Saskoj napisao je svoje najvanije djelo: satiriko-narativni spjev Satir iliti divji ovik (1762.), u kojem u jedanaest pjevanja i u desetercima opjevava slavonsku zemlju i njezine prirodne ljepote, a njezine stanovnike - slavonske seljake ocrtava koa zaputeni i gospodarsko zaostali dio puanstva savjetujui ih kako bi trebali nastojati na napretku. Razloge zaostalosti nalazi u turskim skulama, odnosno obiajima (prelo, moba, kolo, dugo rasipno svatovanje). Pripovjeda i govornik u Relkovievu spjevu, Satir, antiko mitoloko bie, na duhovit i jednostavan nain nudi Slavoncima niz savjeta u uputa za obnovu i razvoj zemlje, u duhu gospodarskih reformi. Godine 1779. tiskano je i drugo izdanje u kojem se uz lik Satira pojvaljuje i lik slavonskoga seljaka koji Satiru odgovara i pokazuje mu kako je prihvatio njegove kritike i unaprijedio svoj ivot i rad. Satir je prosvjetiteljsko knjievno djelo koje nosi i obiljeja klasinoga knjievnoga

naslijea. Nek je svata (1795.) zbirka je raznih pukih zabavnih priica. Relkovi je preveo i velik broj Ezopovih i Fedrovih basni i Pilpajevih fabula, kojima se ubraja u najplodnije hrvatske svjetovne prozaike 18. stoljea. Djelo Nauk politian i moralski od Pilpaj-bramine, filozofa indijanskoga, zbirka je aforizama, nakon Dimitrievih Priica izetih iz Svetoga pisma i filozofa jedino svjedoanstvo takve vrste u starijoj hrvatskoj knjievnosti. Knjievno djelo M. A. Relkovia najjae je svjedoanstvo o prisutnosti prosvjetiteljskih ideja u hrvatskoj knjievnoj kulturi. ANDRIJA KAI MIOI (Razgovor ugodni naroda slovinskoga) Andrija Kai Mioi (Brist kraj Makarske, 1704. Zaostrog, 1760.), epski i vjerski pisac. Krsno mu je ime Antun, a Andrija redovniko. Prezimenom Kai potpisuje se od 1751., nakon to je u Veneciji dao ovjeriti svoje rodoslovlje prema kojemu je njegova obitelj grana stare plemike obitelji Kai koja je sredinom 17. stoljea dobila mletako plemstvo. Osnovnu naobrazbu stekao je u franjevakom samostanu u Zaostrogu, a viu najvjeorjantije u Osijeku. Naon studija vratio se u Dalmaciju, gdje je primio sveenike redove. Bio je uitelj u filozofskoj koli u zaostrokom samostanu, predavao je na Generalnom teolokom zavodu u ibeniku. Napisao jei objavio na latinskom jeziku prirunik skolastike filozofije za potrebe toga rada. Boravio je u samostanu u Sumartinu na Brau, gdje je bio i predstojnki. Posljednjih deset godina ivota proveo je u Zaostrogu kao predstojnik samostana, ali tu se uglavnom posvetio knjievnom radu i u to vrijeme tiskao svoja djela. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, najvanije Kaievo djelo, anrovski je teko odredljivo. Rije je o mjeavini stiha i proze kojima su prikazani dogaaji iz povijesti slavenskih zemalja, najveim dijelom kransko-turski ratovi. Djelo je za autorova ivota tiskano dva puta, drugi put znatno proireno. Djelo je namijenjeno slabije naobraenoj itateteljskoj publici, koja poznaje samo hrvatski (slovinski) jezik. Trebalo je pruiti osnovna znanja o hrvatskoj prolosti koja je prikupio iz historiografske literature pisane talijanskim, latinskim i hrvatskim te iz povijesnih dokumenata i iz usmene tradicije. Kompozicija je djela kronoloka, a tematika se prostire od antike povijesti Ilira do autorova vremena. U prvom dijelu knjige, prije prevlasti turske teme, dominira proza nad stihom, a u drugom se dijelu odnos mijenja u korist stiha. Sve su pjesme napisane asimetrinim epskim desetercem (4-6), osim dvije koje su pisane kriano rimovanin osmercem. Neka poetika obiljeja i motivi vezuju ovo djelo s Grabovevim djelom Cvit razgovora naroda i jezika ilirikoga aliti rvackoga (Venecija, 1747). Razgovor ugodni utjecao je na franjevake picse i na slavonske pisce 18. stoljea. Protuturska tematika i jezik djela, tokavska ikavica, pridonijeli su velikoj popularnosti knjige od Jadrana do Drave, a u seoskim je sredinama imala i funkciju poetnnice iz koje se uilo itati I pisati. Neke su pjesme iz Kaieva djela uvrtene u knjige predromantiarskih i romantiarskih eurpskih knjievnika. U 19. stoljeu to je najizdavanija knjiga starije hrvatske knjievnosti. Korabljica Pisma svetoga (1760.) kronika je biblijske i svjetovne povijesti, a tiskana je ak sedam puta. Didaktina funkcija i zanimanje za svjetovne teme, oslanjaanje na narodni govor, a u Razgovoru ugodnom i na poetiku narodne pjesme, osnovna su obiljeja koja Kaiev opus vezuju za hrvatsku inaicu prosvjetiteljstva, okrenutoga uglavnom slabije izoobraenome puku. TITU BREZOVAKI (Matija Grabancija dijak) Titu (Tito) Brezovaki (Zagreb, 1757. Zagreb, 1805.), komediograf i pjesnik, isusovaku gimnaziju polazi u Varadinu i Zagrebu; na pavlinskom sveuilitu u Peti zavrio je teologiju i filozofiju, a zatim je bio profesor u gimnaziji u Varadinu. Pavlin ostaje do ukinua reda u Austriji 1786. godine. Kao dijecezanski sveenik nakon toga slubuje u sjevernoj i zapadnoj Hrvatskoj, a od 1799. do smrti u zagrebakoj upi svetoga Marka. Veinu svojega djela na hrvatskom jeziku napisao je kajkavskim narjejem: drama Sveti Aleksi, komedije Matija Granancija dijak i Diogene te poema Jeremija. Dvije su njegove sauvane pjesme napisane tokavskom ikavicom, a neke je prigodnice sastavio njemakim i latinskim jezikom. Osim kratke polemike rasprave o unutarnjim pitanjima Zagrebake biskupije u njegovoj latinskoj ostavtini zatjeemo 13 prigodnica u razliitim metrima, malo manje od 1000 stihova. U tim je pjesmama nazona najava krupnih mijena koje e se uskoro dogoditi u hrvatskoj knjievnosti i drutvu u cjelnii, a Brezovaki se pokazuje kao estok branitelj hrvatske

drave i kulturne samosvojnosti protiv maarizacije. Djelujui kao hrvatski knjievnik od svretka 18. do prvih godina 19. stoljea, Brezovaki je pripadnik prosvjetiteljstva, sa svim obiljejima dopreporodnih tenji, kad uz didaktinost i moralizatorske namjere u knjievost sjeverne Hrvatke poinju ulaziti brojne kritike promjene u drutvenom i politikom ivotu. Jedan je od najistaknutijih kajkavskih pisaca. Cijenimo ga ponajprije kao komediografa, jednoga od najveih u hrvatskoj knjievnosti i kazalitu. Izravno citirajui Horacija, u predgovoru svoje komedije Matija grabancija dijak daje koncepciju svojega dramskoga djela, istiui smijenoi u propedeutikoj funkciji kazaline umjetnosti, a potujui tadanje kanone dramaturgije koji su traili da kazalite bude kolom ivota, oslanjajui se osim antikoga poetiara i na klasicistikoga Boileaua. etveroina drama u prozi Sveti Aleksi (1796.) tematizira hagiografsku priu o rimskom senatorskom sinu Aleksiju koji se u prvoj branoj noi iskrao iz lonice, napustio nevjestu i roditeklje te je najprije sedamanest godina ivio u tuini, a zatim je iduih 17 proboravio kao prosjak pod stubama roditeljskoga doma, da bi mu tek nakon smrti bio otkriven identitet. Lik sluge Favorina u tom djelu nastalome po uzoru na isusovake drame najavljuje kasnijega komediografa. Matija grabancija dijak (praizvedba 1804. u Zagrebu) troina je prozna komedija, pokladna igra locirana u hrvatski glavni grad. Sredinja je dramska osoba ak grabacija, mladi koji je po pukoj predaji sjevernohrvatskih krajeva osim dvanaestogoidnjega kolovanja zavrio i trinaestu kolu, u kojoj je stekao nadnaravne moi. Uporabom toga lika kao dramaturkoga sredstva Brezovaki svoje sugraane upozorava na mane i poroke kojih su zarobljenici. Komedija obiluje arobnjakim elementima i farsiim sredstvima pruzetima iz komedije dell arte. Komedija Diogene (praizvedba u Zagrebu tek 1925., nastala oko 1805.) vrhunac je kajkavske drame i kajkavskoga jezinoga izraza u kojem se istie spoj barokne fraze i svakodnevnoga pukoga govora. Sinteza sentimentalnoga (motiv o dvojici izgubljene brae plemenita roda i estita karaktera) i kominoga (putujui ak Zmeknirep i gostioniar Medobuz), sentenciozne punosti i scensko efektnih komediografskih znaajki raa spoj plautistiko-molijerovske komedije i prosvjetiteljske drame, upozorujui na zastranjivanja javnih slubenika koja su zaprijetila propau temeljnih moralnih vrijednosti hrvatskoga drutva. EUROPSKI KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO PIERRE CORNEILLE (Cid) Corneille se smatra tvorcem francuske tragedije, ali kad je rije o klasicistikoj tragediji, tu nije imao toliko uspjeha kao Racine. Corneille, naime, stvara u jo prvoj polovici 17. stoljea, ne kao Racine u drugoj koja je pravo doba klasicizma. Cid je zapravo tragikomedija, vie drama u uem smislu nego prava tragedija, dovoljno je ve to to ne zavrava tragino, zapravo zavretak joj je vieznaan, otvoren to je jo gore kad je rije o tragediji. Pogotovo je to loe kad je rije o klasicistikoj tragediji. Takoer istina, Cid je npr. pisan u stihu (aleksandrincu) i u njegovu je sreditu sukob emocija i razuma (ljubavi i dunosti), to sasvim odgovara klasicizmu, ali klasicizmu nikako ne odgovara razvedenost njegove fabule (prematovita je, prezabavna za utogljen klasicistiki ukus), a ne odgovara mu ni predugo vrijeme radnje (neto due od zadanog jednog dana). Iz tih je razloga Corneille bio napadan od suvremene mu kritike. JEAN RACINE (Fedra) U klasicizmu je sve podreeno idealu racionalnosti, pa i racionalizacije. Klasicistika tragedija mora zadovoljiti kriterij triju jedinstava (pogreno pripisivan Aristotelu) mora se dogaati u jedinstvenom prostoru ili na to manje prostora, u jednom danu i fabula ne smije biti razvedena. Takva redukcija nuno u prvi plan stavlja koncentraciju na dijaloge i na psihologiju likova (jer je onemogueno razmahivanje izvanjske radnje), unutarnju dinamiku nadreuje izvanjskoj, kvalitativnost potiskuje kvantitetu. Klasicistiki su dijalozi zapravo svojevrsni monolozi, sugovornici su u slubi uha za ispovijedi drugoga. Kako je bitno ogranien prostor slobodnoj mati, tako i dramska lica moraju biti uvjerljiva i dolina. Takva su ako ih vodi naelo razuma i asti. Ali prikaz strastvenosti dramskih osoba ak je i poeljan ako im se ta strastvenost obije o glavu. U klasicizmu se ne cijeni originalnost, nego je na posebnoj cijeni pribliavanje antikim uzorima, pa se i uvjerljivost djela odmjerava prema slinosti tim uzorima. Fedra je tipina uzorna klasicistika tragedija. Preuzela je temu iz antike, organizirana je u pet inova, napisana u stihu (aleksandrincu), prikazuje psihologiju

glavne i naslovne junakinje, ija je tragina krivnja, kao i isto takav zavretak, upravo u njezinoj strastvenosti i nedovoljnoj kontroli razuma nad iracionalnom stranom njezina bia. MOLIRE (krtac) Molire je jedan od najboljih svjetskih komediografa svih vremena. Radnja krca, komedije u pet inova, dogaa se u Parizu. Harpagon je starac kojemu je krtost sredinja osobina, toliko izraena da zasjenjuje sve druge i da potpuno odreuje njegov karakter i njegovo ponaanje u gotovo svakoj situaciji, i on je i naslovni i glavni lik ovog djela. Osim njega, imamo jo puno likova koji sudjeluju u vrlo sloenoj, ali vjeto voenoj i vjeto na kraju raspletenoj fabuli. Molire pie u prvom redu komediju karaktera, ali slui se i komedijom situacije. Ono to je klasicistiko u ovom djelu jest uvjerljivost sadraja, osmiljenog racionalno i bez nerealne matovitosti, te komedijska tehnika nadahnuta antikom komedijom (Plaut). Iz Plauta je posuena i osnova fabule i sredinji lik, a razlike (nemale) su u tome to je Molire odavna poznatu fabularnu okosnicu i tipini karakter lokalizirao u Pariz njegova doba. U tome bi bilo i udaljavanje od klasicizma (jer klasicizam je ipak za veu bliskost s uzorima), a s klasicistike je pozicije posebno problematino to to je tekst napisan u prozi. Prozu klasicizam ne priznaje kao prikladan oblik za pisanje visoke knjievnosti. VOLTAIRE (Candide) Voltaire, filozof i knjievnik, jedan od najistaknutijih predstavnika francuskog prosvjetiteljstva i jedan od najosebujnijih intelektualaca u povijesti europske kulture, poznat je i po svojim filozofskim novelama, pripovijetkama i romanima. Knjievnost u prosvjetiteljstvu ima sasvim jasnu ulogu ulogu prosvjeivanja svojih itatelja. Iako od klasicizma nasljeuje vrhovno naelo razuma, prosvjetiteljstvo se u knjievnosti nee odrei mate i neobinih dogaaja, jer to moe biti vrlo korisno u novoj, pounoj funkciji literature. Voltaireov Candide, koji zavrava zakljukom kako je najbolje obraivati vlastiti vrt, replika je filozofu Leibnizu koji je tvrdio da mi ivimo zapravo u najboljem od svih moguih svjetova i slinim nazorima. Candide je napisan kao pustolovni roman, roman kretanja, u kojemu glavni lik (naslovni) doivljava puno razliitih zgoda koje po njega redom zavravaju loe. Taj se roman moe itati i na toj doslovnoj, zabavnoj razini, a njime se moe dobro zabaviti i obrazovan duh koji e prepoznati brojne aluzije razbacane po tekstu. Autor bi vjerojatno prieljkivao jedan smjer itanja koji bi bio izmeu navedena dva da se italac zabavi, a pritom dosta toga naui, posebno shvati i tako se prosvijetli. CARLO GOLDONI (Gostioniarka Mirandolina) Mirandolina, naslovna junakinja Goldonijeve komedije, privlana je ena i vlasnica gostionice koju je naslijedila od oca, ali njezina glavna osobina bila bi pamet ona je razumno bie koje se razumom vodi u ivotu, i to je sasvim u skladu s duhom epohe u kojoj je djelo pisano, 18. stoljea i prosvjetiteljstva. Takoer, ova bi komedija trebala svoje itatelje/gledatelje i pouiti, i ivotu i moralu. Cijela se radnja odvija u gostionici, fabula je zamrena, a sve zavrava sretno. Upoznajemo likove koji imaju i obiljeja tipova, ali i obiljeja koja pokazuju Goldonijevo poznavanja suvremenog mu ivota. Carlo Goldoni smatra se reformatorom i obnoviteljem talijanske komedije. Naime, on se pojavio u jednoj praznini talijanskog kazalita, u vrijeme zasienosti commediom dell'arte koja je bila na svom zalasku. Goldoni je svojim tekstovima donio nove sadraje i novu dramsku tehniku, jednu svjeinu vrsto utemeljenu na europskoj komediografskoj tradiciji. EUROPSKI PREDROMANTIZAM I ROMANTIZAM JOHANN WOLFGANG GOETHE (Patnje mladog Werthera) Goethe je istaknuti predromantiar, ali i njemaki klasicist. Iznimno obrazovan ovjek, spada meu najvee europske duhove svih vremena. Svakako je prvo ime njemake knjievnosti i kulture. Patnje mladog Werthera spadaju u njegovu predromantiarsku fazu. To je epistolarni roman (u formi pisama) pisan, dakle, u prvom licu. Pripovjeda i glavni lik je mladi Werther koji je jedna hipersenzibilna osoba za koju nema mjesta u drutvu. Drutvene norme preuzak su okvir za njegovo osobno ostvarenje, one ga gue i spreavaju i u njemu najvanijoj stvari realizaciji ljubavi prema Lotti, udanoj eni koja mu osjeaje prema njemu

(sve do kraja romana, ali i tada se brzo povlai) ne moe izravno pokazati ba zbog svoje suspregnutosti tim normama. Werther je nesretna osoba, on osjea svjetsku bol (specifian predromantiarski i romantiarski osjeaj) i na kraju romana zavrava samoubojstvom jer ne moe izdrati takav ivot. (Pred)romantiarski su likovi takvi, hipersenzibilni, s titanskim svojim ja, egocentrini i posve krhki. U sudaru s realnim svijetom oni bivaju potpuno razbijeni. Takoer i to to je roman pisan u epistolarnom obliku sukladno je duhu epohe koja na vrh hijerarhije knjievnih rodova i vrsta stavlja liriku i lirsku pjesmu i u kojoj je epika mogua samo u kombinaciji s lirskim elementima. Za predromantizam, a pogotovo romantizam karakteristine su hibridne knjievne vrste, a u svakom sluaju prevladava lirsko naelo. FRIEDRICH SCHILLER (Razbojnici) Friedrich Schiller, autor teksta dananje europske himne Oda radosti, pod stare dane njemaki klasicist, u mladosti je bio lan buntovnikog predromantiarskog pokreta Sturm und Drang i u toj fazi napisao svoj prvi dramski tekst Razbojnici. U njemu je sredinja dramska osoba moralno vrli njemaki plemi Karl Moor koji se naglo preobraava u vou razbojnike bande i preputa neobuzdanosti iracionalne strane svog bia koja ga nagoni da ini razna zlodjela. Emotivna, pustolovna, pravdoljubiva i potena Karla nagnao je na to ne apstraktni osjeaj svjetske boli, nego konkretan in njegova po svemu inferiorna, a uz to i nemoralna, brata Franza, koji da bi sebi osigurao budunost kakvu ne zasluuje, okree oca protiv njega. Karla moe zaustaviti samo ostvarenje cilja, a to je osveta, koju nakraju ostvaruje posredno Franz, koji mu je pokuao preoteti i zarunicu Amaliju, ubija se sam u strahu od kazne. Amaliju ubija Karl, ali po njezinoj elji, jer ne moe ivjeti bez njega, koji se kao svojevrsni moralni pobjednik na kraju svog olujno-nagonskog puta predaje vlastima. Karlovo preputanje strasti itatelji, kao ni onodobni gledatelji scenske praizvedbe Schillerova teksta, ne osuuju, nego napeto prate s punom emocionalnom potporom, to govori o bitnoj suprotstavljenosti ovog teksta klasicistikoj poetici. Ono to smeta dananjem itatelju jest to to je ova drama o buntu neponovljive individue, jednog titanskog ja protiv drutva i nepravde napisana u patetinim i deklamatorskim dijalozima. GEORGE GORDON BYRON (Hodoae Childea Harolda) Engleski lord Byron, Londonac roenjem, od roenja hrom na jednu nogu, emocionalno nestabilan, hipersenzibilan i egocentrian, ivio je tek trideset i est godina i nekoliko mjeseci. Od toga je dvije godine, u svojim ranim dvadesetima, proveo putujui mediteranskim zemljama, a posljednjih osam godina proivio je izvan Britanije, u vicarskoj i Italiji te u Grkoj gdje je i sudjelovao u ustanku i umro od groznice. Kao i autora, i mladog engleskog aristokrata Childea (to je titula kandidata za viteza) Harolda ispraznost i zaguljivost ivota u civiliziranoj domovini potjera na putovanje u egzotine krajeve u potrazi za slobodom bez granica, idealom romantiara. Harold je proputovao Portugal, panjolsku, Albaniju, Tursku, Grku, Belgiju, Njemaku, vicarsku i Italiju (kojoj je posveeno cijelo etvrto, posljednje pjevanje). Naglasak nije na dogaajnosti, nego na impresijama i refleksijama glavnog lika i pripovjedaa (napravljenog na sliku i priliku autora), obiljeenog osamljenou, melankolinou i snanom udnjom za slobodom, slobodom koja se ovdje shvaa i kao individualna i kao nacionalna i kao opeovjeanska. Dakle rije je o junaku romantiarskog doba, koji nije samo oblikovan razdobljem u koje spada, nego je i snano utjecao na oblikovanje tog razdoblja i njegovih junaka u mnogim europskim knjievnostima. Na europskoj knjievnosti u cjelini traga je ostavila i forma Byronova teksta, lirsko-epskog spjeva radikalno udaljenog od tradicionalne epike, pa tako osim pojma bajronizma (specifinog pesimistinog svjetonazora i osjeanja svijeta), i dananji pojmovnici pamte i bajronovsku poemu. Svjetovno Hodoae Childea Harolda ispjevano je u Spencerovoj stanci, strofi od 9 jampskih stihova, osam deseteraca i zavrnog dvanaesterca. ALEKSANDAR SERGEJEVI PUKIN (Evgenij Onjegin) Evgenij Onjegin je roman u stihovima, to nimalo ne iznenauje kad znamo da je rije o djelu iz razdoblja romantizma. Peterburki plemi Evgenij Onjegin, navikao na moderni gradski ivot, odjednom se nae u svijetu ruskoga sela (stric mu je na samrti). Onjegin se tamo drui s pjesnikom Lenskim, a zatim i s djevojkama iz obitelji Larinih Tatjanom i Olgom. Tatjana, djevojka dobrim dijelom odgojena na sentimentalistikoj literaturi, zaljubljuje se u Onjegina, ali on je za nju

nezainteresiran. On je vie zainteresiran za Olgu, ali iako ta zainteresiranost nije naroito ozbiljna, Onjegin zbog nje u dvoboju ubija Lenskog. Poslije toga naputa selo i vraa se u grad. Poslije duljeg vremena u gradu e susresti Tatjanu, koja je sad ve udana i sazrela kao osoba. Sad je situacija obrnuta, Onjegin se zaljubljuje i priznaje joj to, ali Tatjana ga odbija iako ga voli. Odluuje se za siguran put, bez krenja drutvenih konvencija. U tom trenutku Onjegin, koji je bez vrstog oslonca i bez pravog mjesta cijeli svoj ivot, potpuno se miri sa svojom sudbinom i odluuje ostatak ivota prolutati. Onjegin je pravi romantiarski suvini ovjek. Pukin, jedan od najboljih pisaca u povijesti ruske knjievnosti, napisao je vrhunsko umjetniko djelo. Evgenij Onjegin uzoran je romantiarski tekst koji se u svom romantizmu ne iscrpljuje Pukin postie izvrsnu psiholoku analizu, ali i daje prikaz suvremenog mu ruskog drutva, i seoskog i gradskog. Posebno se istie majstorstvo jezika, stila i versifikacije ovog teksta. MIHAIL JURJEVI LJERMONTOV (Junak naega doba) Ljermontov, koji je bio zatvaran zbog pjesme o Pukinu (U smrt pjesnika), nije doivio ni etrdeset godina jer je ubijen u dvoboju. Najpoznatiji su mu tekstovi drama Maskerata, koja se i danas izvodi, te roman Junak naega doba, jedan od popularnijih lektirnih naslova. Junak naega doba psiholoki je roman, u veoj mjeri nego Pukinov, a Peorin, glavni lik, jo je izrazitiji primjer tzv. suvinog ovjeka od Pukinova Onjegina (to nita ne govori o vrijednosnoj usporedbi djela tih autora). Peorin je ono to na okupu dri Ljermontovljev roman, inae komponiran kao ciklus novela, kojih ima pet: Maksim Maksimi, Bela, Kneginjica Mery, Tamanj i Fatalist. Osim toga to je sredinji lik i svjetonazor koji lebdi nad djelom strukturiran potpuno romantiarski, i radnja se dogaa u romantiarski egzotinim prostorima. Mutnost Peorinova lika, njegova gotovo demonska priroda, iskorijenjenost iz drutva i pesimistian pogled na svijet, izazivaju usporedbu Ljermontovljeva djela s Byronovim, ali ne treba njihov odnos promatrati iskljuivo kao odnos utjecaja, nego u prvom redu kao odnos paralelnosti. HRVATSKI ROMANTIZAM PAVAO TOOS (Kip domovine vu poetku leta 1831.) Vre i svoj jezik zabit Horvati / Hote, ter drugi narod postati pjeva se u pjesmi Kip domovine vu poetku leta 1831. na kajkavskom knjievnom jeziku, jer jo se nije dogodio tokavski obrat, i u stihu desetercu (s cezurom iza petog sloga). U pjesmi se konstatira to da Hrvati zapostavljaju i zaboravljaju svoj jezik i uope svoj identitet i okreu se stranome, pogotovo njemakome. Vano je da se to konstatira kao opepoznata injenica : Neg' kaj rastepljem rei po svetu, / Kad je ve istom znano detetu ime se naglaava osjeaj nemoi, pesimizam i elegino raspoloenje lirskog subjekta koje ima isprovocirati itatelja. itatelj, dakle, nije pozvan na suosjeanje s pjesnikom i narodom (koji je neodrediv bez jezika), nego se u njega preslikava takvo raspoloenje i neizravno ga se poziva na nezadovoljstvo, revoltiranost takvom slikom (kajkavski kip = slika). Nije nevano ni to to se u tim stihovima uje i osobni lirski glas, a ne samo glas kolektiva, to pridonosi njihovoj pripadnosti romantizmu. Autor im je Pavao toos, najstariji od preporoditelja iz dananjeg gimnazijskog programa (inae je stariji npr. ban Jelai), sveenik koji se bavio knjievnou i glazbom. LJUDEVIT GAJ (Horvatov sloga i zjedinjenje) Horvatov sloga i zjedinjenje ili, prema prvom stihu, Jo Horvatska ni propala jest budnica, pjesma pjevnog karaktera, s izraenom (i jedinom) izvanknjievnom svrhom tzv. buenje nacionalne svijesti. Napisana je kajkavskim, jasno i jednostavno, u deset strofa, osmerostiha u kojima se izmjenjuju osmerci i peterci, koji su tako i rimovani: osmerci s osmercima, peterci s petercima. Polazi se od loeg nacionalnog stanja, stanja uspavanosti i rascjepkanosti, ali takvo stanje ne rezultira pesimizom, nego upravo suprotno: golemim optimizmom, to se vidi ve iz naslova u kojemu je vizija idealne budunosti, ali i odlunog poetnog dvostiha ( Dok mi ivimo). Nema tu pojedinca i njegove intime, pjeva se s pozicije kolektiva i pjeva se kolektivu. Uostalom, pjesma je i pisana za javno usmeno izvoenje (pjevanje!), i izvodila se u 19. stoljeu kao jedna od nekoliko neslubenih hrvatskih himni. U pjesmi je i mitsko kolo hrvatskih narodnih ogranaka, ali i junoslavenskih, koje se u hrvatskoj knjievnosti nalazi jo u predilirskom periodu. Zavretak je opeslavenski i nazdraviarski,

to ne moe ne podsjetiti na Preerenovu Zdravicu iako svoju perspektivu ne iri na ovjeka i ovjeanstvo uope. Ljudevit Gaj bio je voa i glavni ideolog iliraca, autor Kratke osnove horvatskoslavenskog pravopisanja i lanka Pravopis, po njemu se hrvatska abeceda (koju je predloio gotovo u dananjem obliku) katkad naziva gajicom, pokreta i urednik hrvatskih/ilirskih/narodnih Novina s kulturnim prilogom Danica Jedan od najutjecajnijih ljudi u hrvatskoj politikoj, kulturnoj i knjievnoj povijesti.

DIMITRIJA DEMETER (Grobniko polje Pjesma Hrvata) U poemi Grobniko polje, najee odreivanoj tipino bajronovskom, pria o pobjedi Hrvata nad Mongolima na Grobniku (u 13. stoljeu) ispripovijedana je kao osobno prisjeanje pripovjedaa (istodobno lirskog subjekta) na slavni dogaaj iz daleke nacionalne prolosti, dakle u osnovi lirskim postupkom. Romantiarska je tu hibridnost knjievne vrste epska tema u lirskom okviru i s lirskim obiljejima izlaganja, zatim zanimanje za povijest, pa ve i sama po sebi egzotinost Mongola. Grobniko polje manje je epsko i vie uklopivo u zapadnoeuropski romantizam od Mauranieve Smrti Smail-age engia. Pjesma Hrvata, koja zapoinje poznatim stihom Prosto zrakom ptica leti, moe se promatrati izdvojeno iz cijele poeme, a katkad i mora jer uglazbljena je i samostalno izvoena (i jo se izvodi) kao jedna od najpopularnijih iz hrvatskog budniko-davorijskog repertoara. Poetni bi stihovi mogli nagovijestiti temu osobne slobode, ali ovdje je rije iskljuivo o nacionalnoj. O njoj se u etiri katrena pjeva beskompromisno, s pripjevom, borbenim usklikom U smrt, u smrt, mili rode, / Trh je ivot bez slobode! (trh = teret), i upravo se zbog te borbenosti pjesma svrstava u davorije, lirski anr nazvan po slavenskom ratn(ik)om bogu Davoru. Dimitrija Demeter, podrijetlom Grk, svoje je prve tekstove napisao na novogrkom, a kasnije je postao jedan od vodeih hrvatskih pjesnika 19. stoljea, takoer i jedan od najvanijih dramatiara (Teuta i libreta za Lisinskijeve opere) i kazalitaraca (intendant HNK). STANKO VRAZ (ulabije; dral putuje k toplom jugu/Gazela; Otkud modre oi?) Stanko Vraz ne samo da nije knjievnost motrio kao sredstvo politike nego se takvu pogledu i djelatno opirao (pa se raziao s Gajem i osnovao asopis Kolo). Vraz je proglaen prvim hrvatskim knjievnim kritiarom, a bio je jedan od najboljih onodobnih hrvatskih pjesnika, i to pravi (hrvatski) romantiar: okrenut i domoljublju i posebno svojoj intimi, s osjeajem (svjetske) boli, zasnivajui svoj izraz na usmenoj tradiciji i na Dubrovanima. Napisao je i putopis Put u Gornje strane. Osim tih injenica, u red onih najee vezanih uz Vraza ide i ona o njegovu pravom imenu Jakob Frass i slovenstvu. ulabijama (sorta crvenih jabuka) podnaslov je Vijenac popjevaka dragoj i domovini, iz kojega je razvidno isprepletanje tih dviju tema u ovom kanconijeru, jedne operomantiarske (ljubavne) i jedne karakteristine naroito za romantizme istonoeuropskih i junoeuropskih nacionalnih knjievnosti (domoljubne). Draga je Ljubica Cantilly, crnooka i crnokosa Samoborka. Te dvije ljubavi, te ona prema ovjeku i ovjeanstvu uope, ispjevane su u krakovjaku, poljskom obliku u kojemu je osam stihova rasporeeno u dvije strofe, a to se tie stila i motiva, Vraz se obilno sluio usmenoknjievnom batinom. dral putuje k toplom jugu u obliku je gazele (8 13 stihova obino ljubavnog sadraja), orijentalnog oblika do nas stiglog preko njemakih romantiara. Prevladava u njoj izvorna romantiarska tuga, bolni pesimizam. Predodreenost, sudbina, motiv mrtve ljubavi, neobinost, zagonetnost, ljubav bez granica sva ta obiljeja romantizma nalazimo u sonetu Otkud modre oi?, postumno objavljenoj pjesmi koja svojom zaigranom osnovom (prepoznavanje mrtve crnooke i crnokose drage u mladoj i ivoj plavojki) podsjea i na stare dubrovake pjesnike. I taj motiv mrtve ljubavi povezuje Vraza, kao i Preradovia (Mrtva ljubav), s romantizmom europskog kulturnog kruga, npr. s Amerikancem E. A. Poeom (Annabel Lee), kojemu ionako pripada.

PETAR PRERADOVI

(Rodu o jeziku; Zora puca; Putnik; Mrtva ljubav; Ljudsko srce; Pjesnik) Ne razumije pjesma zapovijedi / Slobodna je, svome glasu slijedi stihovi su iz Preradovieva Djeda i unuka. Preradovi doista nije klasicistiki pjesnik (klasicizam je prvo to mora pasti na pamet kad je rije o knjievnim pravilima), ali nije ni tipini neobuzdani romantiar koji ne vidi nita osim sebe, svoga ja, i pjeva samo sebe, ushienog ili skrenog u sudaru sa svijetom. Pisao je utilitiranu, didaktinu domoljubnu liriku, ali i intimnu, ljubavnu i refleksivnu sam je svoje pjesme podijelio na ljubovke, rodoljupke i one ostale, razline, dakle tipini je hrvatski romantiar, to e rei s bitno prosvjeujuom primjesom. Rodu o jeziku oda je koja ne skriva da joj je uloga probuditi u itatelja svijest o vanosti jezika kao obiljeja nacije, ali ne samo svijest nego i ljubav i skrb prema nacionalnom jeziku. To je pjesma koja itatelja eli neto vano nauiti, upravo ga nacionalnojezino prosvijetliti i koja zahtijeva od njega brzu (re)akciju. Zora puca optimistina je pjevna budnica, koja na gradaciji polno zora dan, i uz motive preuzete iz tradicije (gusle, vila), uz ponavljanja (varijacije) prvih i posljednjih stihova u svih pet strofa, gradi zanesenost svijetlom nacionalnom budunosti, kojoj e bitno pridonijeti Zora Dalmatinska, za iji je prvi broj pjesma i pisana. Putnik, dulja pjesma na granici poeme, kazuje kako je prava srea i sigurnost za pojedinca mogua samo u domaem okruju, u domovini, pa zapoinje jaukom: Boe mili, kud sam zao! / No me stigla u tuinju ne mistina romantiarska no, nego no kao nesrea, tuga, izgubljenost, nesigurnost, stranost Mrtva ljubav (Preradovieva pokojna Pavica de Ponte), u kojoj se mrtva draga apostrofira, uklapa se svojom temom u europski romantizam. Ljudsko srce i Pjesnik pripadaju refleksivnom krugu Preradovievih pjesama. U prvoj, sonetu, razmatra se nemir ljudske due, a u drugoj, takoer jedna uopena tema, pjesnik se prikazuje kao razapet izmeu neba i zemlje. Bijeli sokol u Pjesniku na pjesnikov je prozor doao iz usmene knjievnosti, to ne iskljuuje ni daleko srodnitvo s Poeovim gavranom. IVAN MAURANI (Smrt Smail-age engia) Konteksti koji se nuno nameu u itanju Smrti Smail-age engia jesu: ep, povijest epa i hrvatska epska tradicija, europski i hrvatski romantizam. Obiljeja epa moemo razvrstati na ona koja se tiu njegove drutvene uloge i na ona koja se tiu epa isto kao knjievne vrste. Ep je bitno odreen svojim drutvenim kontekstom epski pjesnik govori uime kolektiva i govori kolektivu neku priu koja je za taj kolektiv sudbonosna i bitna i koja je tom kolektivu ve poznata. Kroz ep dakle kolektiv sam sebi govori o sebi, kako bi sebi objasnio svijet i svoj poloaj u svijetu i kako bi se ako kolektiv dodatno uvrstio, na neki nain obnovio. Nakon katolikog Tridentskog koncila (sredina 16. stoljea) ep jo vie pojaao svoju didaktinu slubu. Tom opisu u dobroj mjeri odgovara Mauraniev tekst, u kojemu slobodarski Crnogorci i njihov otpor turskim tlaiteljima imaju uputiti na aktualnu hrvatsku situaciju i uope na vanost naroda i narodnosti. (Sam izbor Crnogoraca moe se protumaiti i interesom romantiara za egzotino, izvorno.) Zato to je fabula epa, pa i njegov smisao, primateljima (kolektivu) ve otprije poznata, kao i zato to je sadraj epa za zajednicu prevaan, epski e pripovjeda pripovijedati naroito opirno i iscrpno, zaustavljajui se na gotovo svakom detalju i teit e tome da svoj tekst nikada ne dovri. U tome e mu pomoi razliita sredstva retardacije (digresije, epizode, ponavljanja, formulaian stil). S obzirom na te, isto knjievne karakteristike, Mauraniev spjev znatno je udaljen od epa. Smrt Smail-age engia prekratka je s tog motrita i njezino je pripovijedanje vrlo ekonomino, osim toga ima i lirska i dramska obiljeja. Prema tome bi se ovo Mauranievo djelo najbolje moglo odrediti kao poema, i to romantiarska poema. Romantizam se nalazi i u njezinoj formi, djelominoj hibridnosti knjievne vrste, kao i u inzistiranju na prikazu psihologije glavnog lika, Smail-age. Osim toga, to je ve bitna karakteristika istonoeuropskih i junoeuropskih romantizama, pa tako i hrvatskoga, u ovoj poemi glavna je tema nacionalne slobode. Stih osmerac upuuje na hrvatsku epsku tradiciju (Osman!), deseterac na usmenoknjievnu. U jeziku su takoer, osim funkcionalno upotrijebljenih turcizama, vrlo primjetni utjecaji Dubrovana i usmene knjievnosti. Ovaj se tekst moe promatrati kao bogat katalog i riznica stilskih figura, to ga vee s klasicistikom poetikom.

HRVATSKI PROTOREALIZAM

AUGUST ENOA (Zlatarovo Zlato; Seljaka buna; Prijan Lovro; Budi svoj; Propast Venecije) Cijelo jedno razdoblje u hrvatskoj knjievnoj povijesti naziva se po Augustu enoi, knjievniku, kulturnom i javnom djelatniku koji je, meu ostalim, pisao povijesne romane, realistike pripovijetke, domoljubnu poeziju. Zlatarovo zlato i Seljaka buna povijesni su romani. Njima enoa namjenjuje izvanknjievnu misiju, koju ne skriva: pouiti narod analogijama izmeu povijesti i sadanjosti, a pouiti ga u nacionalnim pitanjima. enoa istrauje povijesne dokumente i nastoji to vjernije prikazati povijesne dogaaje. Izlae ih pripovijedanjem isprepletenim s pripovijedanjem izmiljenog sadraja avanturistikog i ljubavnog trivijalnoknjievnog podrijetla (u skladu s im je i crno-bijela karakterizacija likova, dakle idealiziranje odnosno karikiranje, te likovi intriganata). Time on uspijeva narod, horacijevski, pouiti i zabaviti (pa i 19-stoljetni asopis V(i)jenac, kojega ureuje i enoa, nosi podnaslov horacijevski podnaslov: Vijenac zabavi i pouci!), zabavnom dimenzijom privui ga didaktinim, povijesnim sadrajima. enoa uspijeva i u jo jednoj prosvjeujuoj namjeri privui itatelje domaoj knjizi. O tome govori i na poetku pripovijetke Prijan Lovro, u razgovoru pripovjedaa i crne udovice, domae itateljice nezadovoljne domaom literaturom. Prijan Lovro prstenasta je pripovijest (u navedenim povijesnim romanima sie je izgraen paralelno) ija se radnja dogaa u suvremenosti i koja se u dobroj mjeri bavi aktualnom drutvenom problematikom. Po tome je ta pripovijetka, koja umnogome anticipira kasniju hrvatsku knjievnost (npr. problem intelektualca, problem selo-grad, ak i motiv fatalne ene, ovdje istina samo dodirnut potkraj teksta), u dobroj mjeri realistika. Povijesne romane odreujemo kao puno vie romantiarskima (ve prema zanimanju za povijest). Budi svoj moralistika je pjesma koja eli poticajno djelovati na itatelja kako bi ovaj ouvao svoju slobodu i identitet te dostojanstvo. Propast Venecije spada u povjestice, knjievni anr koji je promovirao upravo enoa, lirsko-epske pjesme, esto i s dramskim elementima, zainteresirane, kako im i samo ime kae, za nacionalnu povijest, a kako nam iskustvo ostatka enoinog djela kae zainteresiranima za pouavanje italaca. EUROPSKI REALIZAM I NATURALIZAM NIKOLAJ VASILJEVI GOGOLJ (Kabanica) Gogolj u svom djelu ima obiljeja romantizma, ali je ve uinio presudan korak prema realizmu. Dostojevskom, ispod ije je kabanice izaao dobar dio moderne europske proze, pripisuje se izjava: Svi smo izali ispod Gogoljeve kabanice. Novela Kabanica jedna je od omiljenih srednjokolskih lektira. U tom tekstu iskombinirani su komini i fantastini elementi s drutvenom analizom, dakle s elementom realizma. Ve bezlino ime Akakija Akakijevia upuuje da je taj lik literarni konstrukt i da pozornost eli privui svojom svedenou na svoj drutveni poloaj. Pripovjeda se prema liku odnosi s jasnim stavom, promatra ga kao svojevrsnu karikaturu. Dakle nerealistikim postupcima (realizam tei objektivnosti i nepristranosti u pripovjedaevu glasu) postiu se realistiki uinci govor o aktualnoj stvarnosti i kritika drutva. Od realizma naroito odstupa zavretak novele, fantastina pojava duha, koja upuuje na romantiarsku matovitost, ali i na sklonost ruske knjievnosti fantastici, koju nasljeuje i iz usmene tradicije (to se vidi i kod Pukina, npr., a u modernoj knjievnosti npr. u Bulgakovljevu romanu Majstor i Margarita). IVAN SERGEJEVI TURGENJEV (Lovevi zapisi Nadstojnik (pan); uma i stepa) Lovevi zapisi novelistika je zbirka, ciklus povezan pripovjedaem, stilom i sadrajima kojima se novele bave. Uz Turgenjeva se vee sintagma poetski realizam (ili lirski) koja se odnosi na to da se nastoji prikazati drutvena problematika, ali i da je naglasak na ugoajnosti, na prikazima u prvom redu likova i na lirskim opisima pejzaa. Drutvo koje Turgenjev prikazuje jest drutvo ruskog sela u 19. stoljeu, svijet vlastelinskih posjeda na kojima rade kmetovi, i taj svijet prikazuje se u oekivanju gaenja feudalizma. Turgenjevljev pripovjeda negativno prikazuje vlasteline i na strani je kmetstva, pa je prema tome izrazito drutveno kritian. Takva je novela npr. Nadstojnik, a uma i stepa pribliava se svojom defabulativnou pjesmi u prozi. Iako Turgenjevljeva kritinost s dananje pozicije izgleda bezazlenom, s pozicije tadanje ruske vlasti bila je i vie nego problematina, pa je pisac zbog nje bio sankcioniran. Zanimljiv je podatak da je zbog nekrologa Gogolju zavrio u zatvoru.

LAV NIKOLAJEVI TOLSTOJ (Ana Karenjina) Ana Karenjina ruskog knjievnika Tolstoja drutveni je, obiteljski i ljubavni roman, s obzirom na nain izgradnje siea strukturiran paralelno. Pratimo tri braka. Anin brak obiljeava meusobno potovanje suprunika, ali i dosada Ane uzrokovana izostankom emocija i strasti. Doli i Oblonski imaju slian problem, ali njima su djeca dovoljan razlog za opstanak braka. Kitty i Levin jedan su uspjean primjer ivota u ljubavi i meusobnu potovanju, jedna idila prosjenosti. Tolstoj prikazuje onodobno rusko drutvo, uglavnom aristokraciju, i u njegovu kontekstu funkcioniranje braka kao drutvene institucije. Ana je sredinji lik romana zato to ona neupitnost te institucije, pa tako i drutvenog ustroja, dovodi u pitanje. Ana se kao pojedinac suprotstavlja drutvu, preputa se emotivnoj strani svog bia, strasti prema Vronskom, i naputa brak. Meutim, i tako ostvarena srea, u novostvorenom prostoru slobode, samo je djelomina i ne moe ispuniti pojedinca dokraja. Ani nedostaje dijete i odgovara joj ni drutvena izoliranost. Osim toga, nesrea je pogodila i njezinu obitelj. Vronski mora rtvovati karijeru i takoer podvri se drutvenoj izolaciji. Ta se situacija razrjeava na dva naina. Vronski e se vratiti na svoje mjesto u drutvenom mehanizmu, ali za Anu usreujueg povratka nema ona izabire samoubojstvo. Tolstoj, iako stvara psiholoki uvjerljive likove, u prvom je redu zainteresiran za socijalnu analizu i po tome je, kao i po tehnici pisanja, jedan od tipinih predstavnika realizma. FJODOR MIHAJLOVI DOSTOJEVSKI (Zloin i kazna) Dostojevski je, prema opem miljenju, jedan od najboljih svjetskih pisaca, pogotovo romanopisaca. U kontekstu realizma njegova se proza izdvaja i svojim sadrajem (psihologija, i to gotovo nenadmane psiholoke karakterizacije likova, te refleksivnost: vjerska, moralna, filozofska pitanja) i svojim izrazom (unutarnji monolozi i intelektualizirani dijalozi kojima se razgrauje matrica realistikog pripovijedanja). Upravo time otvorio je taj ruski knjievnik nove prostore modernoj prozi koja e uslijediti, i koja e ga i svjesno i nesvjesno slijediti, ponudio joj je i nove teme i nove tehnike pisanja. Ne samo da je neprestano zanimljiv i izazovan knjievnicima i knjievnim znanstvenicima i uope intelektualnom svijetu nego Dostojevski ne prestaje biti ni itateljski iznimno atraktivan. Zloin i kazna u samom je vrhu kolske lektire s obzirom na prihvaanje uenika. Gledajui poetiku, nain strukturiranja, taj roman kree od realistike matrice koju zatim razgrauje, ali ne na nain namjernog suprotstavljanja tradiciji kako bi je se negiralo, nego na nain transformacije realistikog naina pisanja koju zahtijeva sam sadraj. Realistika tehnika pretijesna je Dostojevskom, on je ne gura da se urui u svojim pukotinama, nego njezine pukotine koristi kako bi je produbio i time omoguio da se ispripovijedaju neki novi sadraji. Dakle niti je avangardan u smislu svjesnog prevrednovanja svijeta i knjievnosti, niti je dokraja moderan u smislu nezainteresiranosti za drutvo i objektivnu stvarnost (kako je shvaa realizam). Realistika pria o Raskoljnikovu posve bi se usredotoila na problem novca, na prikaz socijalne sredine i likova koji su njome odreeni i za nju tipini. Dostojevski ide dalje, zanima ga kako drutveni i materijalni poloaj, upravo bijeda, mijenja ljude, deformira ih u moralnom smislu, u prvom je planu dubinska psihologija likova kao individua koje nisu oblikovane samo drutveno, odgovarajuim knjievnim postupcima analizira problem svijesti i nesvjesnog (san) te pitanje odnosa dobra i zla na vioj razini, zloina i kazne. Sve to se relativizira (i svijest, percepcija i moral), ali ne radikalno kao u 20. stoljeu jer nakraju je ipak jasan autorov moralni stav. I ba zbog takvog pokuaja dubinskog razumijevanja ovjeka, drutva i svijeta, i naroito zbog uspjenosti tog pokuaja, kao i zbog naina pisanja i duboke moralnosti i humanosti svoje proze, Dostojevski ostaje u samom vrhu, neodoljiv i tzv. eliti i tzv. obinom itatelju. HONOR DE BALZAC (Otac Goriot) Roman Otac Goriot prava je realistika studija drutvenog ivota. Balzac nam daje analizu parikog drutva u prvoj polovici devetnaestog stoljea, i to kritiku analizu koja ima ukazati na moralnu problematinost. Isprepletene su ovdje tri prie: pria o Goriotu kao prebrinom ocu kojeg pogrean model odgoja dovede do situacije nepriznavanja od svojih keri, pria o mladiu Rastignacu koji se pokuava uspeti na drutvenoj ljestvici velikog grada, a taj put se moe prijei samo odustajanjem od moralnih principa, te pria o Vautrinu, vrlo inteligentnom ovjeku koji je na temelju dosadanjeg ivotnog iskustva dekonstruirao sustav drutvenih vrijednosti i kojemu se zloin ini kao najnormalnije sredstvo. Kroz sve se provlai problem novca, tipian za realizam. I

pripovijedanje je realistiko, sustavno osmiljeno, s detaljnim opisima ambijenata i uvjerljivim prenoenjem ugoaja, s minucioznim portretiranjem i karakteriziranjem likova. GUSTAVE FLAUBERT (Madame Bovary) Nesretan ivot Eme Bovary nesretno je i zavrio, njezinim samoubojstvom, a do toga je dovela nemogunost ostvarenja udnje za osobnom sreom. Nemogunost je uvjetovana i time to je san o srei bio sam po sebi neostvariv (Ema je svijet gledala oima uglavnom trivijalne literature koju je u velikim koliinama itala u mladosti u samostanu, a koja je od realnog svijeta nepremostivo udaljena zbog toga se usporeuje i s Don Quijoteom) te zato to u drutvu za takvu Emu nije bilo mjesta. Flaubert se slui jednim zanimljivim karakterom i kako bi napisao jednu psiholoku studiju i kako bi, u jo veoj mjeri, izanalizirao drutvo, i francuski grad i francusku provinciju, mehanizme njegova funkcioniranja i njegovu nemoralnost. Knjiga je u svoje vrijeme bila iznimno provokativna, pa je i zavrila na sudu gdje se autor uz pomo vrsnog odvjetnika ipak uspio obraniti od optube za nemoral. Flaubertov stil u strunoj se literaturi redovito proglaava uzorno realistikim, po svom smislu za stvarnost, osjeaju za objektivnost, preciznost i detalj, to doprinosi promatranju Flauberta kao jednog od najvanijih realista i kao pisca koji je svojim djelom prokrio put kasnije nastupajuem naturalizmu. MILE ZOLA (Germinal; Thrse Raquine) Zola je glavni predstavnik naturalizma, smjera u povijesti knjievnosti (u okviru razdoblja realizma) koji inzistira na znanstveno preciznom prikazu stvarnosti, na odreenosti likova miljeom (drutvenom sredinom), trenutkom (vremenom) i rasom (svojim genetskim naslijeem i svojom biologijom), dakle uz socijalnu uvodi i bioloku motivaciju likova, i uz koji se vee pojam estetika runoe (odnosi se na prikazivanje svijeta bez uljepavanja i bez izbjegavanja runih strana). Pisac se priprema za pisanje tako to provodi drutveno istraivanje, i to metodom vlastite koe. Tako je Zola pripremajui se za pisanje Nane obilazio javne kue, a pripremajui Germinal rudnik i radniki trajk. Germinal je prikaz bijednog rudarskog ivota i njihove pobune u obliku iscrpljujueg trajka koji zavrava neuspjehom. U kritici se istie izvrstan prikaz radnike mase, koja bi bila i glavni lik ovog romana. Ipak imamo i jedan individualiziran glavni lik, a to je Etienne Lantier. Roman je uokviren njegovim dolaskom i odlaskom iz rudarstva, a s priom o rudarima isprepletena je i osobna Etiennova pria, ljubavni trokut koji uz njega ini Catherine i Chaval, iji su odnosi motivirani i drutveno-materijalnim poloajem (Catherinina udaja za Chavala) i psiholoki. Carherinino priklanjanje Chavalu u kljunom trenutku zarobljenosti u rudniku motivirano je bioloki, glau. Etiennov odlazak na kraju, motiviran runom stranom rudnika i svog vlastitog iskustva u rudniku (bijeda, neuspjeh trajka, Catherinina smrt, njegovo ubojstvo Chavala), prati simbolino buenje zemlje u ijoj utrobi radi rudarska masa, to je znak nade i optimizma. Ljubavni trokut u romanu Thrse Raquine, ija je radnja smjetena u jednu pariku radniku etvrt, razrjeava se takoer ubojstvom. Razlika je u tome to ovdje ubojstvo nije uinjeno u afektu i u graninoj situaciji, nego je unaprijed osmiljeno i zajedniki provedeno od Tereze i Laurenta. Sredinji lik je Tereza koja je karakterizirana u prvom redu bioloki, s obzirom na svoju genetiku i psiholoko ustrojstvo i svoje iz toga proizale potrebe. Likovi se iz ovog romana odreuju kao temperamenti (a ne npr. karakteri ili tipovi), to je sasvim u duhu naturalistike poetike. GUY DE MAUPASSANT (Na vodi) Maupassant, iako je pisao i romane i druge knjievne vrste, poznat je najvie kao jedan od najboljih novelista u povijesti svjetske knjievnosti. Tristotinjak novela koje je za ivota napisao moe se razvrstati na one u kojima prikazuje ivot normandijskog sela (sam je roen u Normandiji), one u kojima prikazuje pariko drutvo i one psiholoko-fantastine. Po drugom kriteriju dijele se na one kojima je u prvom planu fabula, na novele karaktera, novele problema i lirske novele. Istie se Maupassantova vjetina kompozicije i psiholokog karakteriziranja, a s obzirom na svjetonazor pesimizam. Na vodi se moe okarakterizirati kao lirska novela. U njoj pripovjeda (u prvom licu) prikazuje svoju neobinu i uzbudljivu zgodu i kako se ona odrazila na stanje njegovo psihiko stanje, a na kraju vjeto poantira.

HRVATSKI REALIZAM VJENCESLAV NOVAK (Posljednji Stipanii; Tko je to?) Vjenceslav Novak, ne samo najplodniji pisac u hrvatskom realizmu nego i muzikolog i glazbeni pedagog, Senjanin kao i Kranjevi, ekog podrijetla kao i enoa, na knjievnoj se sceni pojavljuje u godini enoine smrti, dakle na samom poetku realizma u hrvatskoj knjievnosti. Prozna skica Tko je to? objavljena je postumno. U tom tekstu prikazan je hrvatski malograanin, nizanjem njegovih osobina, kao osoba licemjerna, sebina i nestalna u stavovima. Poinje se govorom o tajanstvenom biu, a zavrava otkrivanjem o kome je rije te poantira taj je malograanin ipak dobar u dui, samo je slab, i autor ga voli iako se ne osjea dovoljno snanim pruiti mu ruku koja bi ga pridigla. Posljednji Stipanii tipian su primjer realistikog romana. Realizam se oituje i u tehnici pripovijedanja i u sadraju. Pria o patricijskoj obitelji Stipania sasvim je usidrena u preporodnu Hrvatsku i u njoj rubni Senj, ona je tipina za svoje vrijeme i prostor. Njezina je propast motivirana u prvom redu socijalno, i na mikro i na makrorazini. Na mikrorazini problem je u samom patrijarhalnom ureenju. Valpurga i Lucija njegove su glavne rtve. Valpurga je nesposobna za ivot, za nju se brinuo suprug i ona nakon njegove smrti ne moe financijski preivjeti. Lucija je takoer nesposobna i prekrhka, jer ivjela je pod staklenim zvonom, pod kojim pak nije maena, nego guena u svojoj mladosti. Juraj je, kao prvoroenac i kao sin, uivao potpunu panju, ukljuujui i materijalnu. Ante je bio glava patrijarhalne obitelji i time glavni uzrok njezinih problema. Izvanjska socijalna motiviranost, ona na makrorazini, izravno se oituje na primjeru Jurja i Ante. Ante propada jer se ne snalazi u novim drutvenim okolnostima, a Jurjeva se propast moe tumaiti (s autorske pozicije) kao izbor pogrenog puta, odnaroivanja (otuenje od obitelji uzrokovano je njezinim ustrojstvom). Dakle, propast je socijalno motivirana, ali nije samo socijalna, nego i duevna, psiholoka (u prvom redu Lucija) i moralna (Ante i Juraj). Pria o Stipaniima pripovijeda se kao pria iz prolosti (roman poinje u sadanjem trenutku, prebacuje se u prolost, pa vraa u sadanjost u kojoj se pria nastavlja) koja e objasniti uzroke sadanjeg stanja. Prikazano je propadanje plemikog sloja, uspon graanstva, socijalno-ekonomski i politiki ivot Senja i onodobne Hrvatske. Na kraju romana uje se, kao znak novog vremena, Gajeva budnica. ANTE KOVAI (U registraturi) Kovaiev se roman U registraturi, kao i svaki drugi tekst, moe motriti u svojoj unutranjoj strukturiranosti i u razliitim kontekstima. Pria o ivotu Ivice Kimanovia takoer je i pria o hrvatskom drutvu u drugoj polovici 19. stoljea pretrpana razliitim zanimljivim likovima. Problematizira se suodnos sela i grada, tako da je selo na poziciji dobra, ali naivnog, a grad je u odnosu prema selu prostor iskvarenosti i vrebajue opasnosti i on je nadmoniji. Ivica Kimanovi nesretni je primjer seljaka u gradu, ali njega nije unitio samo grad, nego i nesretni spletovi okolnosti, pokrenuti i iracionalnim silama. Iracionalno je u romanu utjelovljeno u liku Laure, najpoznatije fatalne ene hrvatske knjievnosti, koja je okarakterizirana i socijalno, dakle realistiki, ali i romantiarsko-naturalistikim koktelom neto je mutno u njoj, ne samo njezina prolost koja se krije u kovegu. Kumordinar or zanimljiv je hibrid seljaka i graanina, komian lik, izoblienou svog karaktera s vie lica na rubu je groteske i ba zbog toga ne moe ga se promatrati saalno, nego i kao signal opasnosti. U trodijelno komponiranom djelu u ulozi pripovjedaa nastupaju Ivica Kimanovi, koji pripovijeda svoje djetinjstvo, i uopeni, sveznajui pripovjeda, koji govori u treem licu, a pripovijeda i jedan pravni spis, i to onaj Kimanoviev, iz registrature. Dogaaji nisu nanizani strogo vremenski ni uzrono-posljedino, i ta se rastrzana neurednost siea moe pripisati tome to je roman pisan i objavljivan u nastavcima (u Vijencu, a kao knjiga tek dvadesetak godina poslije Kovaieve smrti), a katkad se tumai i kao sukladna slici Iviine psihe, u svakom je sluaju vrlo funkcionalna u izgradnji znaenja romana. Sve je uokvireno dogaanjem u registraturi, u kojoj sve poinje i zavrava i prema kojima je ostatak dogaanja u naelno podreenom poloaju (kao razrada, objanjenje), ali u tom se kljuu roman rijetko ita. Heterogenost je teksta poduprta i jezino-stilskom raslojenou, npr. esto se istie govorna karakterizacija ora, zatim esta patetika, itd. Takoer je nezanemariva komika, kao i element fantastinog. U registraturi moe se promatrati npr. u kontekstu Kovaieva ivota i djela, u kontekstu hrvatskoga realizma i povijesti (hrvatskoga) romana. Jasno je da ovaj

osebujni tekst ne pripada enoinskom tipu romana kao i to da nije tipian primjer realizma (usporedi Novakove Posljednje Stipanie). U razvoju Iviina karaktera razvidan je trag romana odgoja (Bildungsromana), jedne od najilavijih pripovjednih matrica uope. Tragian Iviin zavretak i fatalnost Laurina, npr., mogu se usporeivati s brojnim kasnijim hrvatskim romanima To je najbolje djelo Ante Kovaia, pisca koji je proao put od seljaka do graanina, koji je imao buran javni ivot i obitelj s puno djece, bio pravnik i prava, i koji je umro kao tridesetpetogodinjak pomraena uma. U registraturi, osim to je vrlo popularno djelo, dri se i jednim od najzanimljivijih hrvatskih romana uope. EUGEN KUMII (Urota zrinjsko-frankopanska) Urota zrinjsko-frankopanska slijedi enoinski smjer hrvatskog romana. Kumii je temeljito prouio povijesnu grau i na nain zanimljiv irokoj publici izlae je ne da bi otkrio neku pravu povijesnu istinu, nego da bi tu istinu pribliio svojim itateljima kako bi oni shvatili to se dogaalo i to se dogaa s njihovom nacijom, da bi izvukli vane pouke i uvrstili svoje domoljublje, koje se najbolje budi i uvruje upravo priama, nacionalnim mitovima, a tragina zrinjsko-frankopanska pria jedan je od najsnanijih hrvatskih mitova uope. itatelji dakle, osjeajui se dijelom kolektiva, itaju vanu priu o samima sebi, o svojoj (povijesnoj) sudbini. Trebaju prepoznati dobre i loe stvari i prema tome djelovati u sadanjosti i budunosti. Pria je proarana sadrajima iz repertoara tzv. zabavne ili trivijalne knjievnosti: idealizacija likova, sentimentalno shvaanje ljubavi, i time se, kao i interesom za povijest i domoljublje, pribliava romantizmu. KSAVER ANDOR GJALSKI (Pod starimi krovovi Perillustris ac generosus Cintek) Perillustris ac generosus (ugledni i plemenitog roda) Cintek kao da je usnuo ruan san u kojem su plemenitai Hrvatskog zagorja iz glavnih preskoili u sporedne uloge, sasvim nespremni na novu situaciju. Cintek iji se obrisi pred itateljem pojavljuju postupno, raste u itateljevim oima i u prenesenom smislu od u svom automatiziranom plemenitakom koprcanju kominog do u svom razruenom svijetu traginog lika. Pripovjeda ne izlae svoj sredinji lik itateljevu ismijavanju, ak ni zdravom smijehu, nego tek suosjeajnom smijeku, i to zato to prema njemu nije ni ravnoduan, a kamoli da bi likovao nad njegovim potonuem. Gjalski pie o propadanju plemenitakog sloja, gaenju idile pod starimi krovovi starih hrvatskih zagorskih kurija. Tema je socijalna, tipino realistika, ali Gjalskijeva novelistika zbirka u prvom je redu sentimentalna i pisana kao sjetno prisjeanje. Pripovijedanje je statino, atmosferino, dogaajnost, pa i drutveni procesi u pozadini su. Po tome Gjalskijev realizam poetski, lirian, modernizmu upuen i po zanimanju za individualne psihologije. Uglavnom se usporeuje s Turgenjevim, ije je djelo Gjalski poznavao, ali treba istaknuti i neke razlike, npr. to da je Turgenjev u Lovevim zapisima prema vlastelinima bio vrlo kritian i nije skrivao svoje simpatije prema kmetovima. Pisac, pravim imenom Ljubo Babi, autor je npr. i romana U noi u kojem u prvi plan stavlja upravo drutveno-politike procese. JOSIP KOZARAC (Tena) U Kozarevoj noveli prati se moralna propast naslovnog lika. Pripovijedaju se odnosi tjelesno atraktivne Terezije Pavleti (to je puno Tenino ime i prezime) s etvoricom mukaraca: uglednim i imunim Slavoncem Jozom Matijeviem, austro-ugarskim vodnikom Jaroslavom Beranekom, francuskim trgovcem Leonom Jungmanom i Ciganinom orem. Peti vaan mukarac u njezinu ivotu bio je njezin otac Jerko, od kojega je naslijedila osnovne karakterne crte. Tenina majka, zatim Jozina supruga Ivka i oreva Maruka enski su likovi u noveli. Tenin lik, pa i njezina propast, motiviran je i socijalno i bioloko-psiholoki, njezinim fizikim izgledom, njezinim od oca naslijeenim temperamentom. Kozarac nastoji prikazati drutvenu stvarnost onodobne Slavonije u koju ulaze kapitalistiki odnosi. Moe se rei da i sudbina igra ulogu u ovoj prii. Na nju upuuje in poklanjanja kobne marame Teni od Maruke, koja je Ciganka i samim time nositeljica znaenja neega ne dokraja razumljivog, iracionalnog, tajnovitog, a upuuje i ponovni susret Tene i Jaroslava na kraju, susret nade. Tena je realistiki tekst, po tematiziranju socijalnog, s tragovima romantizma (sudbina) i naturalizma (biologija), ali okrenut modernizmu (psihologija).

SILVIJE STRAHIMIR KRANJEVI (Moj dom; Mojsije; Eli! Eli! lama azavtani?!; Gospodskom kastoru) Nakon budnica i davorija i preteno domoljubne i prosvjetiteljske preporodne lirike, proarane Vrazovom ljubavnom poezijom, takoer Preradovievom ljubavnom i refleksivnom, zatim nakon takoer didaktinih i patriotskih stihova enoina doba (enoa, Harambai) te klasicistikoromantiarskih Cirakijevih elegija, dolazi pjesnik dotad (u 19. stoljeu) neviene energije Silvije Strahimir Kranjevi. U romantizmu pjesnik je esto shvaen kao nacionalni prorok, Kranjeviev lirski subjekt to je na specifian nain, domovina je njegov snaan unutranji doivljaj, njegovo osobno ivotno pitanje (Moj dom). Ali to se odnosi tek na dio Kranjevieve poezije. U svojim pjesmama Kranjevi otvara nove tematske krugove, uvodi socijalnu tematiku, religioznu i refleksivnu. U Mojsiju, ije je gradivo preuzeto iz Biblije, pjesnik nije shvaen kao predvodnik nacije u njezinu nacionalnom i politikom osvjetavanju, nego drutva i ovjeanstva u njegovu ivotu u vrlo uopenom smislu, dakle drukije shvaen genij od onog romantiarskog, svedenog na svoju hipersenzibilnost. Razmatra se tu biblijskim stilom o poloaju ovjeka u svijetu, izmeu zemlje i neba, u odnosu prema Bogu, o ljudskom drutvu, kombinira se religiozni i refleksivni sadraj i iznose mnoge velike misli, aforizmi (na ipak jednoj vioj razini od takoer brojnih Preradovievih), npr. I narodi su djeca velika / to lako im je kupit igrake. Poznat je provodni motiv: I tebi ba to gori plamenom / Od ideala silnih, vjeitih, / Ta sjajna vatra crna bit e smrt, / Mrijeti ti e kada pone sam / U ideale svoje sumnjati. Religiozna i socijalna tematika isprepletene su u Eli! Eli! lama azavtani?! (Gospode, Gospode, zato si me ostavio), pesimistinoj i prijekornoj pjesmi. MODERNISTIKA POEZIJA I DRAMA CHARLES BAUDELAIRE (Suglasja; Albatros; Stranac) Baudelaire se smatra jednim od najveih i najutjecajnijih svjetskih pjesnika uope. Boem, pie o runim stranama gradskog ivota i morala, o slabim stranama grada, ne prosvjetiteljski ili realistiki, nego s osobne pozicije. Glavni mu je ideal ljepota apsolutna, metafizika, povezana s tajanstvenim i iracionalnim. Izraziti je simbolist, ali njeguje i kult forme, to ga pribliava parnasovcima. Obnovio je tad ve ugaslo zanimanje za formu soneta, a snano promovirao i tad nedavno nastali pjesniki oblik lirsku pjesmu u prozi. Najpoznatija mu je zbirka Cvjetovi zla, iji je naslov znakovit kao i naslov prozne lirske zbirke Spleen Pariza. Suglasja svojim naslovom upuuje na sinesteziju, uinak udruivanja i meudjelovanja razliitih osjetila, za Baudelairea i za modernistiku poeziju vrlo karakteristinu. U toj pjesmi priroda pojmljena kao hram simbola, a ovjekov poloaj u svijetu kao razapetost izmeu razuma i iracionalnog. Albatros u istoimenoj pjesmi simbolizira iznimne pojedince, upravo prave pjesnike kako ih shvaa Baudelaire, izdvojene iz drutva koje se prema njima odnosi vrlo okrutno. Zanimljivo je da su albatrosi rune ptice, to upuuje zapravo na nemogunost ostatka drutva da pojmi njihovu ljepotu. Albatros se po temi moe usporeivati npr. s Cesarievim Oblakom. Oblake imamo u pjesmi u prozi Stranac, u kojoj oni ne simboliziraju umjetnike, ve po svojoj prirodi u drutvu marginalizirane, nego predstavljaju ideal ljepote, idealne i prolazne istodobno, kojem ti iskorijenjeni pojedinci, stranci, tee. Stranac bi mogla biti programatska pjesma umjetnika-boema. PAUL VERLAINE (Jesenja pjesma) Meu obiljejima Verlaineove poezije istie se u prvom redu muzikalnost, istaknutost zvukovnog sloja pjesme. Verlaine stvara u drugoj polovici 19. stoljea i na razmei je parnasovake i simbolistike poetike, u svakom sluaju glas njegova lirskog subjekta osoban je i emotivan. U Jesenjoj pjesmi tematiziran je pejza kao odslik duevnog stanja, dogaanja u pejzau sukladna su raspoloenju lirskog subjekta. U Verlaineovoj biografiji zanimljiva je intimna epizoda s pjesnikom Rimbaudom. JEAN ARTHUR RIMBAUD (Samoglasnici) U trojci Baudelaire Verlaine Rimbaud ovaj posljednji je najmoderniji u estetskom smislu. Rimbaud je pravi simbolist, simboli su u njegovoj poeziji izrazito individualni. To i upuenost onostranosti, sadrajima dokraja neprevodivim u jezik, rezultira slabijom komunikativnou, dakle njegova je poezija iroj publici nerazumljivija i iziskuje vei itateljski i interpretatorski napor. Takva je ve od mladalake poeme Pijani brod, koju je napisao

kao osamnaestogodinjak. U sonetu Samoglasnici lirski subjekt nie svoje asocijacije vezane uz pet samoglasnika koje su potpuno individualne. HENRIK IBSEN (Lutkina kua) Ve to to je Lutkina kua poznatija pod nazivom Nora ukazuje da je u sreditu te drame osoba Nore Helmer i neki njezin problem. Norin je problem u njezinu poloaju u drutvu, konkretno u drutvenoj instituciji koja se zove brak. Norin i Torvaldov brak tradicionalan je, nimalo netipian za svoje doba, a poloaj ene u njemu podreen je suprugovu. Nora je pritajeno nezadovoljna time, ali ne poduzima, naravno, nita, sve do situacije u kojoj se ona kao prekriteljica drutvenih normi (krivotvorila je potpis na mjenici, to je uinila kako bi omoguila muevo lijeenje) nae na Torvaldovu udaru. U tom trenutku u Torvaldovim oima Nora postaje nedostojna i takva poloaja u kakvu je dotad bila. Nori taj trenutak otvara oi i njoj je posve jasno da u takvu braku nije sretna i da u njemu ne moe ostati, i Nora odlazi, kao prava emancipirana ena, bez obzira na to to se Torvald predomilja i eli da sve ostane po starom, jer i to po starom (u kojem je modelu ona lutka, kao to se kae u naslovu) ispod je minimuma na koji novoosvjeena Nora moe pristati. Drama je pisana realistiki i kao kvalitativna, reducirani su vrijeme i prostor, broj likova nije velik (osim Nore i Torvalda Helmera, tu su jo gospoa Linde, Krogstad i doktor Rank) i sve to omoguuje koncentraciju na psihologiju likova i na njihove meusobne odnose. Modernost teksta u prvom se redu nalazi u njegovu tretiranju enskog lika. Ibsen, kazalini ovjek i dramatiar, najpoznatiji je norveki pisac. HRVATSKA MODERNA JANKO LESKOVAR (Misao na vjenost) uro je Marti poludio poznata je reenica kojom zavrava Leskovarova novela (pisac ju je nazivao crticom). Nije takav kraj tog lika iz Misli na vjenost uzrokovan drutveno, nego isto psiholoki. Istina, uro Marti je bijedni seoski uitelj, lik kakav zanima realiste, ali njegov problem nije u drutvenoj sredini. Njegov je problem u njegovoj glavi. uru Martia mui njegova vlastita s(a)vijest i ono to ona proizvodi, udne slike prolosti koja zapravo nikad ne prolazi i kojoj se ne moe pobjei. Leskovarova novela napisana je 1891., u razdoblju realizma, ali je po svom sadraju, pa po i nainu njegove obrade (imamo u njoj i unutranji monolog), pravi modernistiki tekst. Janko Leskovar pisao je novele i romane, redom psiholoke, njegove se likove naziva leskovar(ov)cima, a sve ih obiljeava intenzivan psihiki ivot i optereenost savjeu. ANTUN GUSTAV MATO (Utjeha kose; Notturno; Jesenje vee; 1909.; Stara pjesma; Cvijet sa raskra; Camao; Umjetnost i nacionalizam) Mato je sredinji pisac hrvatske moderne, godina ije se smrti (1914.) uzima i kao jedna od moguih godina zavretka tog razdoblja u povijesti hrvatske knjievnosti. Utjeha kose pjesma je u kojoj se obrauje motiv mrtve drage, motiv omiljen u romantizmu, ali ovdje se ne nastoji dati sjeanje na mrtvu dragu u nekom bajkovitom obliku, mistificirati ljubav na romantiarski nain (kao to ini Poe u Annabel Lee) ni idealizirati je u bilo kom obliku (Preradovi, Mrtva ljubav), ovdje je naglasak na snanoj atmosferi, ugoaju susreta lirskog subjekta s mrtvim tijelom voljene koje lei na odru, na pjesnikoj impresiji. Naravno da su ukljuene emocije, ali one su ba ukljuene u cjelokupni dojam, koji se na kraju neobino preokree uoavanjem ivotnosti dragine kose koje rezultira smirenim zakljukom: U smrti se sniva. Mato je, dakle, impresionist, poeziju gradi na dojmu lirskog subjekta i njegovoj uronjenosti u ugoaj. U pjesmi Jesenje vee tmurna slika prirode uzrok je ovjekova osjeaja osamljenosti, a istodobno i odslik njegove psihe. U Notturnu je pejzano odreenje pjesme jo vie u sjeni refleksivnog. To je pjesma o naputanju fizikog svijeta, ona zavrava time to eljeznicu guta ve daljina, uostalom i napisana je u samrtnikoj postelji. Mato je pisao i domoljubnu liriku, vrlo daleku deklamatorskoj iz 19. stoljea. Mato je angairan na nain potpune kritinosti, koja proizlazi upravo iz emotivne povezanosti s domovinom. U 1909. progovara lirski subjekt ogoren nad oajnom nacionalnom situacijom uzrokovanom izvana, lirski subjekt poistovjeuje se s domovinom, a u Staroj pjesmi ogoren je situacijom iznutra, samom nacijom odnosno nesvjesnou, kukavilukom i pasivnou hrvatskih ljudi. Sve su navedene pjesme soneti, talijanskog (Petrarkina) tipa, u svima se velika pozornost pridaje formi, vezanom stihu, zvukovnim uincima. Dakle, one jesu angairane i humano i nacionalno, ali su u prvom redu estetski predmeti, u skladu s modernistikim kultom ljepote.

Cvijet sa raskra kratka je impresionistiko-simbolistika novela, u kojoj pripovjeda Solus neoekivano susree u slijepoj djevojci Izabeli personifikaciju idealne ljepote i ljubavi, zapravo ivotnog smisla kojemu se svim silama tei, koja se u tom trenutku ini nadohvat ruke, ali ipak je nemogua, nedostina i kontakt s njom mogu je samo trenutano, a trajno neostvariv. I u noveli Camao simbolizam igra kljunu ulogu, ali tu je Mato uronio svoj lik, Kamenskog, u jedan halucinantan, iracionalan i bizaran svijet. I sam autor za papigu iz naslova kae da je simbol onog tamnog, dumanskog u stvarima i ivotinjama, ubijajui, izdajui nas u najjaim naim asovima. U eseju Umjetnost i nacionalizam Mato vrlo uvjerljivo odbacuje izolacionizam nacionalne knjievnosti kao promaeni put, naglaava kako je domoljublje samo dio emotivno-misaonog svijeta ovjeka kao pojedinca, ali i ne priznaje mogunost postojanja knjievnosti iskorijenjene iz nacije. DINKO IMUNOVI (Muljika) Muljika, iako se bavi drutvenim kontekstom pojedinca, iako prikazuje primitivni, patrijarhalni kolektivistiki svijet Dalmatinske zagore, moderna je novela po svom zanimanju za psihologiju i po svom tretiranju pejzaa. Boja, djevojka nazvana muljikom prema mekanu, bijelu, katkad bijelo-utu kamenu, jedno je posve krhko bie, koje se upravo tom svojom osobinom izdvaja iz zajednice u kojoj se mora biti naroito zdrav i vitalan kako bi se preivjelo u okrutnom prirodnom okoliu. Boja je, dakle, ono ega se sredina plai i to sredinu na poseban nain ugroava, ukazujui na mogunost razliitosti i slabosti. Sredina zato prema njoj moe biti jedino okrutno. Bojina psihologija suprotstavljena je kolektivnoj, ali ona nije samo drutvom odreena, nego je shvaena i kao individuum. S psihologijom, stanjima due, povezan je i pejza kao njihov izraz, odnosno pripovjedaeva takva impresija krajolika. VLADIMIR VIDRI (Jutro; Pejza I.; Pejza II.; Dva levita; Adieu) Izvorna neobuzdanost u pjesmi Jutro zavodi itatelja, ali prikazana nekako prigueno ne doputa mu da se dokraja uljuljka u njezin svijet, nego ga navodi da nasluti pukotine u toj idilinoj slici sasvim skladna i savrena svijeta iz kojih vreba osjeaj nesigurnosti, nekakve duboke nelagode. Nesklad je u Vidrievim pjesmama razliito izraen, ovdje je on uzrokovan upravo napetom savrenou prikazanog svijeta, mitskog i mitolokim biima nastanjenog pejzaa u kojem nema ovjeka, kao kad se u igranim filmovima esto najstraniji prizori najavljuju idilinima (npr. vesela djeja igra popraena ugodnom glazbom koja prelazi u zastraujuu ovdje tu zastraujuu glazbu svira itatelj). Slino je u Pejzau I., u kojem je dubinska bol obloena debelim slojem snanih boja: cvjetovi se ute, pele su zlaane, stabla sjenata, oblaci se bijele, nebo se plavi, krovovi su crveni, polje je zlatno koje ispunjavaju velik prostor (nebo je visoko, polje se s huma k humu vere). Za razliku od Jutra ovaj je svijet ispranjen od bia, ljudskih ili ovjekolikih, ali naznaeni su tragovi ovjeka, i to podnevnim zvonom i crvenim krovovima, zlatnim poljem U objema pjesmama nesigurnost, nelagoda, bol i slino sekundarni su, nalaze se iza slike, iako ih slika priziva. Pejza II. uglavnom se interpretira u usporedbi s Pejzaom I. Navodi se kako je u njemu upotrijebljen oblik za prolo vrijeme (perfekt) i time postignuto pripovijedanje, protjecanje vremena (nasuprot prezentu Pejzaa I. koji sugerira svevremenost) Pejza II., jedna od najzanimljivijih hrvatskih pejzanih pjesama, organizirana je kao kratka pria o neobinoj nokturalnoj zgodi lirskog subjekta kojemu se obratio tajanstveni razigrani glas prirode i s kojim je ovaj vodio vrlo kratak razgovor u noi prikazanoj, naravno, prekrasnim vidrievskim slikama. U svim se Vidrievim pjesmama neto dogaa i to se pripovijeda, nisu one slikarske ili pjesme oka po tome to bi se u njima nizale oznake predmeta, stavljala jedna uz druge njihova imena, u njima se niu i umreuju procesi, ali na specifian nain, nekako prigueno i prerueno u ljepukasto ruho klasinih i pejzanih motiva, u jezik koji odie jednostavnou, jasnoom, vedrinom i zavodljivom starinom. Upravo iz sudara lepravosti i nasluene teine esto proizlazi velika napetost i osjeaj velike boli. Katkad je to naznaeno vrlo neizravno, a katkad eksplicitnije. Dva levita (sveenika) duboko ude za divnom blijedom enom cara Salamona, i pjesma je zasnovana na toj neiskazivo snanoj napetosti izmeu njih i nestvarnog objekta udnje, bio on erotski, emotivni, misaoni, metafiziki, ali u svakom sluaju nedostian i neprebolan. Adieu (franc. zbogom) kratka je, skladna pjesma o trenucima odlaska, rastanka, zaokruena, ali nedoreena, pa je moemo itati npr. kao ljubavnu ili misaonu, pjesmu o

pjesnikovanju, ali moemo i uitati u nju podatke o tome kako je posljednja u jedinoj Vidrievoj za ivota objavljenoj zbirki, nakon koje je ubrzo umro, dakle itati je kao konanu oprotajnu pjesmu. Danas se Vidria ne ita samo kao pjesnika dionizijskog nadahnua i lijepih pejzanih pjesmica, nego se, pogotovo nakon eseja Antuna Barca Umjetnost i bol, u njegovim pjesmama itaju mnogi ozbiljni sadraji: emotivni, ljubavni, misaoni, drutveni i povijesni Nemogue je Vidria preskoiti kad je rije o najvanijim pjesnicima hrvatske moderne, razdoblja u koje se savreno uklapa svojim impresionizmom, zanimanjem za ljepotu, za pejza, modernom upotrebom klasinih motiva, skladnou forme (u emu je znatno nediscipliniraniji od Matoa) Iako nije doivio svoj trideset i peti roendan i premda je napisao svega etrdesetak pjesama, jedva dovoljno za jednu zbirku, nemogue je Vidria preskoiti ni kad je rije o samim vrhovima hrvatske knjievnosti. VLADIMIR NAZOR (Cvrak; Zvonimirova laa; Seh du dan) Nazorov je opus velik i raznorodan. Cvrak ga predstavlja kao hrvatskog pjesnika mediteranskog kruga, pjesnika uz kojega moemo povezati sljedee kljune rijei: mediteranski pejza, univerzalnost, optimizam, mit, usmena tradicija, naroita zvukovnost Cvrak je moderan ditiramb napajan motivima iz narodne knjievnosti, motivima klasinim i, najvie, sredozemnim pejzaom, u kojemu se u snanu zanosu slavi svijet koji je lijep i ivot koji je dar s neba. Uzvienim tonom pjeva i lirski subjekt pjesme Zvonimirova laa, ali on je zanesen nacionalnom opstojnou usprkos nimalo joj sklonoj povijesti. Nazor je vaan dijalektalni pjesnik. Galiotova pesan, objavljena kao i Zvonimirova laa u zbirci Hrvatski kraljevi 1912. godine, smatra se poetkom moderne akavske poezije (poetkom kajkavske smatra se Matoev Hrastovaki nokturno). Seh du dan (Svi sveti) alopojka je koju nad sinovim grobom izgovara njegova majka. Pripjev (Ninaj, nanaj, lepi sin!) daje joj dimenziju uspavanke. FRAN GALOVI (Crn bel) U kajkavskoj pjesmi Crn bel (a crn bel je onomatopeja za glasanje zrikavca) zvukovnou se i pjesnikim slikama doarava (pred)jesenska atmosfera, atmosfera sjete obiljeena motivom prolaznosti. Moderna je ovdje ugoajnost i impresivnost, kao i usklaenost osjetilnih podraaja. Galovi je ivio dvadeset i sedam godina, vojna je rtva Prvog svjetskog rata, ali ipak je stvorio opsean opus. Nevelik je dio tog opusa kajkavski (za ivota objavljena zbirka Z mojih bregov), ali upravo taj dio smatra se najvrednijim i dovoljnim da se Galovia svrsta meu najbolje hrvatske pjesnike, ne samo kajkavske i ne samo dijalektalne. IVAN KOZARAC (uka Begovi) Tridesetak godina mlai i knjievno moderniji i provokativniji od dvaju Kozaraca u hrvatskoj knjievnosti, Ivan, ivio je gotovo upola krae od Josipa, tek dvadeset i pet godina. uka Begovi objavljen je postumno. To je pravi roman lika i pravi psiholoki roman, i to u veoj mjeri od Bijega Cihlara Nehajeva, jer u njemu je uloga drutva manja. uka Begovi u stalnom je bijegu od svijeta, na svoj osebujan nain. On ne bjei tiho, uzmiui, on bjei na sav glas, ne u sebe, nego prema van, u svijet, onakav kakav njemu odgovara. Radikalno se suprotstavlja svemu to bi uspjean slavonski seljak trebao biti. Odbija biti normalan, miran ovjek, predan obitelji i ozbiljnom radu. uka Begovi je neradnik i rasipnik, hedonist koji se opija i obilno uiva u tzv. lakim enama. Neto je demonsko u njemu, a to dolazi iz njegove genetike i iz odgoja od oca ime. Njegovo ubojstvo ime moe se tumaiti kao obraun sa samim sobom. Ali obraun nije konaan, jer i ne moe biti. ukin je ivot povijest neobuzdanosti i sumanutih naleta prema tome neemu mutnom, valjda potpunoj slobodi i srei, naravno bolno nedostinoj. U tim je naletima vie puta posustao. Na zemlju su ga uglavnom sputali valovi brige prema kerki Smilji. Ali svaki se put vraao u svoju borbu. Nakraju uku ostavljamo praktiki u okovima, potpuno u vlasti drutva ije norme nikako ne moe podnijeti, ali i pripovjeda napominje da je to moda samo privremeni smiraj. uka Begovi zanimljiv je i po stilu koji prati temperament naslovnog junaka. MILUTIN CIHLAR NEHAJEV (Bijeg) Na kraju romana ne samo da glavni lik bjei sa svijeta bacajui se u more nego je pobjeglo i njegovo mrtvo tijelo, jer leine mu nigdje nisu nali. uro Andrijaevi pokuava opstati i ak uspjeti u svijetu, ali doivljava potpun neuspjeh jer je tako unaprijed odreeno, u crtama njegova karaktera (svojevrsna

psiholoka, a ne, kao u naturalizmu, bioloka predodreenost). Tragian zavretak uzrokovan je u prvom redu neprilagodljivou mladog intelektualca. Naglasak je na njegovoj premisaonosti i prevelikoj sklonosti autoanalizi te nedostatku ivotne energije, dakle nije to romantiarski junak koji propada u sudaru svog hiperboliziranog slobodarskog ega s prenormiranim svijetom. Andrijaevi se ne snalazi u velikom gradu, pogotovo se ne snalazi u hrvatskoj provinciji, ali socijalna motivacija njegova sloma sekundarna je. Psihologija je u prvom planu i po tome je ovaj psiholoki roman lika moderan, kao i po tome to sama fabula nije u sreditu. Bijeg se esto oznaava kao romaneskni vrhunac hrvatske moderne. Moe ga se promatrati u nizu hrvatskih proza koje se bave ivotnim slomom mladih intelektualaca, nizu koji poinje sa enoinim Prijanom Lovrom. U prikazu Lovrine tragedije, naprimjer, ipak je vea uloga drutvenih imbenika. Slika drutva nije ono zbog ega je Cihlarov roman pisan, ali ne moe se rei da pripovjedaa drutvo, konkretno senjska uska varo, uope ne zanima. Ne treba spominjati da mu nikako nije svrha prosvijetliti itatelje, a kamoli ih itateljski odgojiti. Od realizma se Bijeg odvaja u prvom redu svojom psihologinou, zamecima defabularizacije, pa i kratkoom. Da je uri Andrijaeviu intuitivno jasno u emu je problem, iako u svom oprotajnom pismu, upuenom prijatelju Toi i napisanom neposredno prije bijega, kae da mu je to zagonetka, i da nakraju zapravo bjei od samog sebe, takvog sebe, moe se naslutiti iz posljednje reenice tog pisma: Ako ima sina, ne priaj mu o meni. IVO VOJNOVI (Ekvinocij; Dubrovaka trilogija) Vojnovieve su drame moderno psiholoke, kvalitativne, s elementom simbolizma te s tragovima realistiko-naturalistike poetike, drame ugoaja. Ekvinocij ve svojim naslovom ukazuje da ga se mora itati/igrati u kljuu specifinog ugoaja i priziva prisutnost zvunih i vizualnih efekata (ekvinocije je, naime, nevrijeme koje se ne manifestira samo fiziki, nego ga prati i intenzivna psihika uznemirenost ovjeka). Osnovna je problematika drame socijalna, ali ona prelazi u psiholoku, pa i dobiva simboliko znaenje. Slino je i s drugim djelom, trilogijom koja se sastoji od dramskih tekstova Allons enfants!, Suton i Na taraci te od uvodnog soneta Prelude i zakljunog Na Mihajlu. U Dubrovakoj trilogiji rije je o propasti dubrovakog plemstva koje je bilo zatitni znak Dubrovake Republike, tj. izjednaeno s njom, i dubrovake slobode. Plemstvo ne moe priznati promjene koje dolaze s novim vremenom, ne moe ih priznati sebi, jer promjene radikalno mijenjaju njihov poloaj i identitet, pa je propast (propast koja ne znai samo slabljenje, nego i fiziki nestanak) time potresnija. Vojnoviev je jezik lirian i obiljeen patosom, lokaliziran na svim razinama, u Ekvinociju realistiniji. Ono to se svakako ne moe ne primijetiti jest uloga didaskalija u ovog dramatiara nisu samo scenske upute, nego vrlo estetizirani tekstovi, katkad nalik pjesmama u prozi. Vojnovi je poznat kao kazalini ovjek, a drutveno kao profinjeni dandy. MILAN BEGOVI (Bez treega; Pustolov pred vratima) Giga Barieva, naslovna junakinja Begovieva romana, moderna je Penelopa kojoj udvaraju razliiti prosci, a nakraju joj se vraa njezin Odisej, neoekivano i neprihvatljivo drukiji od starog (mladog) Marka. Taj sadraj zavrnog dijela romana, Markov povratak, uobliio je Milan Begovi i u dramski tekst. U drami Bez treega dvije su dramske osobe, uz svojevrsni pomoni lik sluavke. Radnja se dogaa u zatvorenu prostoru i u jednoj noi (u Zagrebu 30-ih godina 20. stoljea), pa je dakle koncentrirana u dijaloge, u psihologiju jednog sloenog muko-enskog odnosa iju komplikaciju pokree Markov ljubomor, kako ga naziva Begovi. Ljubomora ovdje nije izvanjski motivirana, nekim konkretnim inom, nego je prikazana ogoljeno, ljubomora dolazi iznutra i za nju nije potreban trei. Ova je drama sadrajno zapravo knjievna psiholoka studija, a formalno je to ista kvalitativna drama dijaloga, kazalini tekst vrlo racionalno pisan za takvo kazalite u kojemu su u prvom planu glumci kao tumai karaktera. Na svim se razinama Bez treega smatra uzornim tekstom, i esto se Begovia proglaava savrenim poznavateljem enske psihe i kazalinog zanata. Pustolov pred vratima, jedan sasvim drukiji tekst, dri se jednom od najboljih hrvatskih drama uope. Sedam od devet prizora odvija se u glavi sredinje dramske osobe, bolesne djevojke (Agneze) u njezinim predsmrtnim trenucima, u prostoru-vremenu iracionalnog, djevojkinog nesvjesnog. Taj je film u djevojkinoj glavi zasnovan na njezinim najdubljim udnjama, a satkan je od komadia svijeta slinog svijetu trivijalnih romana. U njemu kljunu ulogu ima Neznanac, personifikacija smrti. Snovitost dramskog svijeta, osim to je u ulozi psihoanalitike studije, omoguuje i simbolinost i vieznanost.

Postavlja se problem percepcije, odnosa zbilje i iluzije, iz ega proizlazi openitije pitanje relativnosti istine, po emu je ova drama pirandelovska i po emu sudjeluje u dijalogu o sredinjim pitanjima 20. stoljea. JANKO POLI KAMOV (Pjesma nad pjesmama; Brada) Najvei interes za Kamova, jednog od hrvatskih knjievnih meteora, izraava upravo dananje vrijeme. U svom je kratkom ivotu Janko Poli (Kamovom se nazvao prema jednom prokletniku iz Biblije) stvorio vrlo zanimljiv opus, po svojim karakteristikama daleko ispred svog vremena, upravo avangardan, a po svojoj kvaliteti u samom vrhu hrvatske knjievnosti. Meutim, Kamova u povijesti hrvatske knjievnosti praktiki nema, jer u njoj dugo nisu bila prisutna njegova djela. Drastian je primjer romana Isuena kaljua. Da taj roman nije objavljen tek pedeset godina poslije svoga nastanka (objavljen 1957.), tko zna kako bi izgledala povijest hrvatskog romana u 20. stoljeu. Kamov je takoer pisao poeziju, novele, dramske tekstove Pjesma mrtvog pjesnika duguje svoj naslov puno poznatijoj biblijskoj pjesmi. Cijela je pjesma apostrofa drage lirskoga subjekta, a ona je Ciganka koju ve u prvom stihu zove crna ljubavi moja. Kamov slavi blud, preljub, neobuzdanu strast, apsolutnu slobodu. Jasno je da je pjesma u otru dijalogu s biblijskim predlokom, s knjievnom tradicijom, s tradicijom uope, s aktualnom knjievnou (hrvatska moderna) i s vrijedeim drutvenim normama. To to se pjesma ini programatskom, manifestnom, kao i mnogi Kamovljevi tekstovi, samo potvruje da imamo posla s jednim avangardistom. Avangarda, naime, apsolutno negira tradiciju i nastoji prevrednovati sve to je u njezinu obzoru, na drutvenom i na umjetnikom planu, ona je snano upuena svojoj optimalnoj projekciji. U Kamovljevim novelama fabula je u drugom planu, a u prvom esto problem identiteta glavnog lika. U Bradi se promatra kako se identitet lika promijenio poto je obrijao bradu, promjene su uoljive i u drutvenom kontekstu, ali i na unutranjem planu, one su ak i karakterne. U Kamovljevoj je prozi pripovjeda (istodobno glavni lik) ironian, esto autoironian, beskompromisno analizira sebe i svijet, slui se unutarnjim monologom, komentarima, neknjievnim leksikom itd., dakle ozbiljno je suprotstavljen tradiciji, ne samo realistikoj nego i suvremenoj mu modernistikoj. HRVATSKA KNJIEVNOST U 1. POLOVICI 20. STOLJEA ANTUN BRANKO IMI (Pjesnici; Moja preobraenja; Povratak; Hercegovina; Opomena; Smrt i ja; Smrt; Ruak siromaha) Antun Branko imi glavni je predstavnik ekspresionizma u hrvatskoj knjievnosti. Ekspresionisti, kao i predstavnici ostalih avangardnih knjievnih smjerova s poetka dvadesetog stoljea, pronalaze svoj odgovor na nepodnoljivu stvarnost ovjekove otuenosti uzrokovanu novim tehnologijama i novim nainom funkcioniranja drutva te uasom svjetskog rata, kao i drukiji put od knjievne tradicije nesposobne odgovoriti na to novo stanje koje je u pitanje dovelo samog ovjeka i ovjeanstvo. Ekspresionisti se radikalno povlae u sebe smatrajui da je jedina prava stvarnost ona unutar ovjeka, a povlae se ne da bi ostali tamo skriveni, nego da bi iz ovjekove unutranjosti progovorili snanim krikom, stvarajui novu, umjetniku realnost, autonomnu od tzv. objektivne zbilje. Ja pjevam sebe pjeva Antun Branko imi u pjesmi Moja preobraenja. imieva poezija tematizira ljubav, zaviaj, tijelo, smrt, bijedu, samu poeziju, ovjeka uope Izraz joj je snaan, beskompromisno ozbiljan, simbolian, prevladavaju bijela i plava boja. Pisana je slobodnim i grafiki centriranim (simetrinim) stihom i jezino ogoljenim stilom u kojem se i interpunkcija pojavljuje samo onda kad je u isto umjetnikoj ulozi. imi je poivio tek dvadeset i est godina, a uspio je naglavce preokrenuti hrvatsko pjesnitvo snagom svog svog umjetnikog stvaranja, ali i knjievnog djelovanja u irem smislu (asopisi!). Pjesme je napisao na ekavskom, kao i mnogi hrvatski pisci tog doba, to se tumai politiki, ali moe se tumaiti i kao estetski, avangardni in u smislu raskida s knjievnom tradicijom i dominantnim knjievnim standardom kako bi se pronaao novi izraz za nove sadraje. Nakon politikog razoaranja hrvatski su knjievnici svoje ekavske pjesme (i)jekavizirali. Za imia se u literaturi obino navodi da zbog prerane smrti to nije stigao uiniti.

MIROSLAV KRLEA (tokavska lirika Nokturno, Snijeg; Hrvatski bog Mars Baraka Pet Be; Kraljevo; Balade Petrice Kerempuha Khevenhiller; Povratak Filipa Latinovicza; Gospoda Glembajevi; Predgovor Podravskim motivima Krste Hegeduia) U svojoj je tokavskoj lirici, kao i u novelama iz Hrvatskog boga Marsa i u dramama iz ciklusa Legende (kamo spada Kraljevo), Krlea avangardist, i to ekspresionist. Avangarda ne samo da se suprotstavlja tradiciji, nego je u cijelosti porie i eli provesti sveope prevrednovanje, kako estetsko tako i drutveno Ekspresionisti zbilju pronalaze u svojoj nutrini i izraavaju je (a ne prikazuju) snanim bojama, esto u kontrastima, i krikovima. U Nokturnu zemlja se, umirui, zastraujui glasa iz svoje unutranjosti. U Snijegu je dana crna slika svijeta, unutranjeg stanja lirskog subjekta, suprotstavljena bijelom transparentu snijega. Svijet Barake Pet Be zatvoren je u sebe, pa prema tome moemo zakljuiti da eli dati objanjenje cijelog svijeta. Na nioj razini apstrakcije, samu Baraku Pet Be moemo smatrati simbolom Austro-Ugarske. Svijet prikazan u toj noveli jest svijet koji eli izazvati itateljevo gaenje nad njegovom neovjenosti, a novela je zapravo krik i vapaj za itateljevom humanom i humanistikom (re)akcijom. Kraljevo i Gospoda Glembajevi drame su suprotstavljenih poetika. Kraljevo je kvantitativna, avangardna ekspresionistika drama koja je sva u izvanjskoj dinamici, u apstraktnosti svojih likova, iz ega proizlazi njezina simbolika i alegorinost. Gospoda Glembajevi (tekst iz glembajevskog ciklusa koji ine jo drame U agoniji i Leda te glembajevska proza) kvalitativna je drama, koja slijedi model graanske, salonske dramaturgije i u kojoj je naglasak na psiholokoj karakterizaciji likova (likovi u Kraljevu uope nisu karakteri, nego simboli/znakovi), a ne na izvanjskoj radnji. Ako se uzme u obzir to da je glembajevski ciklus nastao poslije Legendi (kojima pripada Kraljevo), moe ustvrditi da je Krlea napravio korak unazad u povijesnopoetikom smislu, ali to nam ne govori apsolutno nita o knjievnoj vrijednosti tih drama. I Kraljevo i Gospoda Glembajevi vrhunska su dramska ostvarenja. Povratak Filipa Latinovicza moderan je psiholoki roman u kojemu su primjetne tehnike unutranjeg monologa, modernog tretiranja likova, vremena i prostora, nestavljanje fabule u prvi plan te esejiziranje romana. U tom se romanu obrauje moderan problem, karakteristian za 20. stoljee problem identiteta. Jasno je da nije rije o drutvenoj analizi i da je naputeno realistiko pripovijedanje. Balade Petrice Kerempuha spadaju u modernu hrvatsku dijalektalnu poeziju, ali na specifian nain. Naime, ta pjesnika zbirka nije napisana na nekom organskom govoru, nego na kajkavskom knjievnom idiomu koji je Krlea konstruirao na temelju bogate stare kajkavske rjenike grae i starih kajkavskih pisaca, koje je prethodno temeljito prouio. U toj se zbirci, nastaloj u vrijeme panjolskog graanskog rata, ali u Zagrebu, tematizira vjenost ljudskog stradanja u ratovima, mentalitet kajkavskoga kmeta (iji je jezik na specifian ironian Krlea za njega kae da odozdo pljuje na gospodsku izmu!), problem izbacivanja kajkavtine kroz prozor od strane iliraca, itd. Tematika je, dakle, socijalna, nacionalna i opeovjeanska, humanistika. U Predgovoru Podravskim motivima Krste Hegeduia, mapi hrvatskog slikara-naivca, Krlea progovara o socijalnoj angairanosti knjievnosti, problemu koji je bio u sreditu poznatog sukoba na knjievnoj ljevici, i istie da je prvenstvena funkcija knjievnosti estetska. Krlea je, po svom utjecaju, najsnaniji hrvatski pisac svih vremena. Nemogue je zamisliti kako bi izgledala hrvatska kultura, i ne samo kultura, u 20. stoljeu bez pojave Miroslava Krlee. Autor je gotovo nepreglednog opusa, na svim knjievnim podrujima ostvario je vrhunske domete, jedini je hrvatski knjievnik kojemu je posveena posebna enciklopedija IVO ANDRI (Prokleta avlija) Prokleta avlija iz istoimenog Andrieva romana moe se shvatiti kao simbol turske drave u kojoj se, kao i npr. u Austro-ugarskoj, nalaze najrazliitiji narodi, moe se shvatiti i kao simbol za bilo koji totalitarni reim, ali i za cijeli svijet, ovjeanstvo. Naravno, svako od tih razliitih shvaanja na razliitoj je razini apstrakcije. Andria u svakom sluaju zanima kako takav jedan totalitarni mehanizam funkcionira i kako se prelama na pojedinanim ljudskim sudbinama. Personifikacija tog mehanizma, ovjeku dokraja neuhvatljivog, ali koji ovjeka dri u aci i onda kad je nevidljiv, jest upravitelj Karaoz, ne sluajno nazvan po liku iz turskog kazalita sjena. Ali nije to samo pria o istambulskom zatvoru/logoru. Prokleta avlija po nainu izgradnje siea jest prstenasti roman, ispripovijedan u koncentrinim krugovima od kojih svaki ima svog pripovjedaa roman otvara pripovjeda, zatim njegovu ulogu preuzima

fra Rastislav pripovijedajui o fra Petru, fra Petar pripovijeda o Prokletoj avliji, Haim o amilu, a amil o Dem-sultanu. Kao svojevrsni pripovjeda, ali epizodno, pojavljuje se i nesretni Zaim koji drugim zatvorenicima pripovijeda svoje umiljene ljubavne zgode, i moda je ba to mjesto jeziac na vagi koji e nas uputiti na razmiljanje o ovom romanu kao o prii o prianju. Sve to on ima, u svojoj oajnoj situaciji, jest pripovijedanje. Fra Petar mladom fra Rastislavu u nasljee ostavlja upravo priu koju mu pripovijeda u bolesnikoj postelji. Haimovo pripovijedanje neodvojivo je od njegova straha, a amil se iz nemoi da podnese ivot posve preselio u priu. Pripovijedanje je jedno od bitnih ovjekovih obiljeja, jedan od naina kako ovjek razumijeva svijet, prima i prenosi znanje, a takoer je i nasuna ovjekova potreba prianje i primanje pria. Pria o pripovijedanju, koje je odreeno samom svojom logikom, nuno je i pria o nepouzdanosti znanja i o relativnosti istine. amilova pria, npr., posve je upitna na razini injenica. U svakom sluaju, smisao ovog romana (kojeg je Andri, kao i ostale svoje romane, nazvao pripovijetkom) nije jednoznaan i nije lako razrjeiv. Njegova je ar upravo u otkrivanju smisla na presjecima razliitih pria i znaenja koja one nose. TIN UJEVI U Ujevievu Notturnu (pjesmi koja zapoinje stihom Noas se moje elo ari) obraen je motiv tzv. planog milja. Rije je, posve uopeno, o ganuu najveeg intenziteta izazvanom doivljajem vrhunaravne ljepote. Oprotaj je programatska pjesma, i to avangardna jer govori o raskidu s dosadanjim i o upuivanju prema posve novim vrijednostima. U tom sonetu nalazi se stari knjievni motiv broda (lae, plavce) Ujeviev, tj. njihov, jer lirski subjekt govori uime odreenog kolektiva, novog pjesnikog narataja, brod, naa mlada plavca oprata se, i to zauvijek, s knjievnom tradicijom personificiranom u ocu hrvatske knjievnosti Marku Maruliu, a oprata se na njegovu staroakavskom knjievnom jeziku. I u pjesmi Nae vile vodi se dijalog s tradicijom, ali ovdje nije rije o odricanju, nego o propitivanju, ak sentimentalnom, svog odnosa prema njoj. Tradicija je ovdje predstavljena enama iz hrvatske povijesti i knjievnosti. Motiv starmladosti nalazi se u Svakidanjoj jadikovki, monotonoj tualjki sroenoj u dvadesetak tercina iji je lirski subjekt mlad, a ve zgaen ivotom, bez ivotne snage. Pjesma se i stilski i djelomino sadrajno oslanja na Bibliju. Deveta od etrdeset i osam pjesama iz zbirke Kolajna, sonet koji zapoinje stihom Boanska eno, gospo nepoznata, tematizira enu, i to onako kako je Ujevieva poezija uvijek tematizira kao dalek, nedostian ideal, bestjelesan, duhovan, u vezi s metafizikim. Visoki jablani i Pobratimstvo lica u svemiru spadaju u kasnije faze Ujevieva pjesnitva, u faze refleksivnije, optimistinije i u izrazu razmahanije poezije. Visoki su jablani simbol iznimnih pojedinaca, nepokolebljivih idealista i moralnih vertikala, i pjesma koja se njima bavi zapravo je zanosna oda takvim ljudima. Pjesma Pobratimstvo lica u svemiru nosi humanu utjenu poruku krhkom ovjeku-pojedincu (ve u prvom stihu: Ne boj se! nisi sam!), bavi se pitanjem solidarnosti na razini ovjeanstva i problemom identiteta. DOBRIA CESARI (Pjesma mrtvog pjesnika; Oblak; Vagonai; Balada iz predgraa; Povratak) Cesaria se svrstava u razdoblje tzv. socijalno-psiholokog realizma (iako je stvarao i u kasnijoj tzv. drugoj moderni), s ime je sukladna jednostavnost jezika i stila njegove poezije, neobiljeena eksperimentiranjem na tom podruju, a takoer i podudarnost leksika sa svijetom koji nas okruuje. Cesari pie u vezanom stihu, pjesme su mu muzikalne, esto ansonijerske, i urbane. Jedan je od najpopularnijih hrvatskih pjesnika uope. Pjesma mrtvog pjesnika, organizirana kao izravno i intimizirano obraanje itatelju (zapoinje s Moj prijatelju), bavi se knjievnom komunikacijom, odnosom pjesnika i djela, djela i itatelja, itatelja i pjesnika, te preko toga dolazi do shvaanja knjievnog stvaranja (u kojemu zajedno sudjeluju i pjesnik i itatelj) kao spasa od prolaznosti, smrti, dakle naina dosezanja vjenosti. Oblak iz Oblaka simbol je iznimnog pojedinca, umjetnika koji se uzdie u visine, ali kojemu je u samoj njegovoj oblanoj, to e rei prolaznoj, prirodi upisana nemogunost dosezanja vjenosti. Meutim, u glavnom je fokusu ove pjesme odnos drutva prema takvim pojedincima, koje ih nije u stanju prihvatiti, ak ni primijetiti. Drutvo ne primjeuje ni ovjeka sa svog dna, bijednika iz Balade iz predgraa. U Vagonaima takoer imamo ljude s dna drutva, kojima lirski subjekt posuuje i svoj glas u poznatim stihovima o tome kako je apsolutno jasna kodljivost alkohola, ali kako utjehe nema u vodi. Povratak, ljubavna pjesma, poznat je u iroj publici najvie po stihu o krhkosti znanja.

DRAGUTIN TADIJANOVI (Dugo u no, u zimsku bijelu no; Veer nad gradom; Prsten) Majka seljanka iz pjesme Dugo u no, u zimsku bijelu no predstavlja upornost ovjeka u svom dostojanstvenom postojanju usprkos teini kojom je ono optereeno. Ta je ustrajnost tiha, samozatajna, ali apsolutno nepokolebljiva, i to je ini zaudnom. Ona takoer ulijeva sigurnost, jer je personificirana u konkretnom, ali i mitskom liku majke kao skrbnice. Firenca, jedan od najjaih simbola europske civilizacije, djeluje na lirski subjekt pjesme Veer nad gradom i na emotivnom i na misaonom planu. Asocira ga na rodno selo u domovini (Tadijanovievo Rastuje) i navodi ga na paralele s njim, iz ega se raa jedan mali lirski esej o ljudskim rukama Michelangelovim rukama, stvarateljicama umjetnosti (vjenog) ija se smrtnost ne moe pojmiti, i ruke seoske, fizike radnice. Time ruke s vrha civilizacije dobivaju dimenziju obine ljudskosti, a ruralne ruke dimenziju duhovnosti. Tu su, u sporednoj ulozi, i muke ruke iz rodnog sela, ali i sasvim apstrahirana ruka koja e ugasiti svjetiljke, koja ovjeku jami sigurnost i omoguuje mu miran san. Motiv ruke nalazi se i u Prstenu, ali u sreditu je te pjesme upravo naslovni motiv prstena, i to kao simbola vjenosti koja je nedostina. U pjesmi lirski subjekt stavlja prsten u kontekst njegove vlastite, prstenove povijesti, povijesti svog nastanka od ljudskih ruku, zatim u kontekst znaenja koja mu ljudi pridaju i u kontekst znaenja koje mu pridaje sam lirski subjekt, a to je vjenost. Tadijanovi pie u slobodnom stihu, stihu govorenja, a poezija mu je osobito povezana sa stvarnou i konkretnou. Njezin je lirski subjekt najvie mogue blizak samom autoru, nije Tadijanovi u svoje pjesnitvo prelio samo svoju emotivnomisaonu biografiju, nego i sasvim konkretne podatke (enu Jelicu, Rastuje, itd.). esto se promatra u usporedbi s Cesariem, i tada se istie njihova slinost u realistinosti. Istie se, osim razlike u izrazu (ve na prvi pogled: vezani slobodni stih), i razlika u sadraju odnosno dijelu zbilje koja se pretae u poeziju. Cesariu se tada pripisuje urbanost, grad kao prirodno okruje, a Tadijanoviu ruralnost, seoska sredina kao prostor iskonske sigurnosti i sree. IVAN GORAN KOVAI (Jama; Moj grob) Pjesma Moj grob, koja se sastoji od est distiha (svaki je za sebe i u sebi, naravno parno, rimovan), ispjevana je kao oporuka lirskog subjekta, kao onaj njezin dio u kojoj se neto zahtijeva, trai ili moli a to je u ovom sluaju potpuna zatienost poslije smrti i nedostupnost niemu i nikome: Nitko da ne doe, do prijatelj drag. Iz takve se elje mogu dalje izvlaiti zakljuci o tome to ta pjesma govori o ivotu (lirskog subjekta) Jama je poema, dakle lirsko-epski spjev, u deset pjevanja ispjevana u sestinama i stihu jedanaestercu. O stilu se moe rei da je uzvien, odreen snanim slikama i zvukovno naroito izraajan. To je posve u skladu sa sadrajem teksta. Jama je jedan od najokantnijih i etiki najangairanijih tekstova u hrvatskoj knjievnosti, a govori o stradanjima, klanju, zloinu ovjeka nad ovjekom. S obzirom na to da radi na postizanju ugoaja infernalnosti, moe se usporeivati s Danteovim Paklom. Za oba Goranova (a Goran se odnosi na rodni mu Gorski kotar) teksta istie se kako su mogui rezultat preodsjeaja vlastite smrti. Zloinaki je ubijen u Drugom svjetskom ratu i nepoznat mu je grob. HRVATSKA KNJIEVNOST U 2. POLOVICI 20. STOLJEA RANKO MARINKOVI (Kiklop) Marinkovi, iako nije stvorio kvantitativno velik opus, jedan je od najboljih novijih hrvatskih knjievnika. Njegove su Ruke jedna od najboljih novelistikih zbirki, Glorija jedna od najboljih drama, Geste i grimase vjerojatno najbolja knjiga kazalinih kritika, a Kiklop jedan od najboljih romana u hrvatskoj knjievnosti. Kiklop ime duguje jednookom udovitu iz Homerove Odiseje koje prodire ljude, Odisejeve suputnike, i od koga se Odisej pokuava spasiti samoizgladnjivanjem, kako mu ne bi bio dovoljno atraktivan. Melkior Tresi, sredinji lik Marinkovieva romana, izgladnjuje se kako ne bi bio sposoban za vojsku, ne bi li izbjegao stravinom udovitu koje se nezaustavljivo pribliava, a zove se rat. Roman prikazuje potpunu dezorijentiranost tog mladog intelektualca, njegovu psihologiju odreenu strahom i nesigurnou, i daje sliku predratnog Zagreba s opsenom galerijom zanimljivih i plastino okarakteriziranih likova. Za neke je likove poznato da su oblikovani prema stvarnim osobama, npr. Maestro prema Ujeviu. Marinkovi pie razvedenom reenicom, baroknim (maniristikim) stilom i obilno se slui ironijom.

VLADAN DESNICA (Proljea Ivana Galeba) Roman Proljea Ivana Galeba karakterizira se kao roman-esej i kao roman monoloko-asocijativnog tipa. Ivan Galeb pripovijeda iz pozicije izoliranosti, taj stari violinist ozlijeene ruke nalazi se u bolnici i po asocijativnom naelu nie epizode iz svog ivota isprepletene s esejistikim dijelovima teksta. itatelj taj niz fragmenata slae u Galebovu biografiju, ali i suoen je s pozamanom koliinom razmatranja bitnih problema ovjeka, drutva i svijeta. Tako se ovaj roman bavi pitanjima umjetnosti, o smislu ivota, o smrti, o Bogu Proljee iz naslova, Galebovo proljee, nekakva je izvorna srea, ne uzrokovana niim do toplinom sunca, kojoj ovjek tei i kojoj se nada, jednostavna pojava koja ovjeku daje novi smisao i energiju. Desnica, roen u Zadru, knjievnik je koji participira i u hrvatskoj i u srpskoj nacionalnoj knjievnosti i kulturi. Pisao je novele, pjesme, eseje, feljtone, scenarije, bavio se prevoenjem. Uz Proljea Ivana Galeba najpoznatije mu je djelo roman oksimoronskog naslova Zimsko ljetovanje. SLOBODAN NOVAK (Mirisi, zlato i tamjan) Mirisi, zlato i tamjan darovi su koje nose biblijska tri kralja malom Isusu. U Novakovu romanu na Tri kralja prastara e se Madona uiniti. To je stravino pesimistian pogled na svijet, dokraja osloboen od bilo kakvih iluzija. Poruka koja itatelja mora ostaviti bez rijei, ili ga pak isprovocirati na reakciju. Mirisi dakle uglavnom aludiraju na Madonin poklon, zlato se moe konkretno odnositi na Madonino zlato na tavanu, a tamjan je uopenija aluzija na svetost naravno, ironina, jer svijet koji Novak stavlja pred nas izgubio je svoj metafiziki temelj. Mali, potpuno rezigniran, naprosto golo egzistira. Zadovoljstvo nalazi u rijetkim tjelesnim uicima jednom se napija i jednom se seksualno uzbuuje, ali ne realizira svoju udnju za tijelom mlade redovnice. Ovaj roman, prepun simbolike i aluzija, napisan briljantnim stilom i znaenjski vrlo sloen, sav u implikacijama, osim to se bavi egzistencijalnom problematikom, ulazi i u dijalog s vladajuom ideologijom. U kontekstu jugoslavenskog socijalizma on je nuno problematian ve svojim pogledom na svijet. JURE KATELAN (Tvrava koja se ne predaje; Jadikovka kamena) U Tvravi koja se ne predaje lirski je subjekt tvrava kao simbol ovjeka. ovjek je to koji vjeruje u svoj san i ne doputa ni mogunost ugroenosti od svijeta. Dakle u vremenu koje se uglavnom bavi ugroenou ovjekove egzistencije Katelanov lirski subjekt progovara bezgraninim optimizmom, koji se oslanja na ovjeka samog. U Jadikovki kamena lirski je subjekt kamen, opet simbol ovjeka, iako ovdje neto neizravnije. Spas od svjetskih zala pronalazi se u izvornosti, u vraanju u prirodni duhovni okoli. Za Katelanovo pjesnitvo karakteristina je metaforika, sloboda stiha, utjecaj usmene knjievnosti i nadrealizma, mediteranska univerzalnost i humanost. Osim Jame Ivana Gorana Kovaia, najpoznatija poema u hrvatskoj knjievnosti 20. stoljea jesu Katelonovi Tifusari. VESNA PARUN (Mati ovjekova; Ti koja ima nevinije ruke) Neke su od osnovnih karakteristika poezije Vesne Parun: slikovitost, metaforinost, ovjekoljubivost, enstvenost, profinjena osjeajnost, motivi iz prirode, uzvienost stila Ti koja ima nevinije ruke neobina je pjesma po tome to se u njoj apostrofira ljubavna suparnica, ena koja je pridobila srce voljenog mukarca lirske subjektice. Ono to zapanjuje jest to to je glas lirskog ja koliko je to mogue oien od ljubomore ili bilo koje nijanse negativnog osjeanja. Lirska subjektica posve je nesebina i posve predana srei voljene osobe, to upuuje na majinstvo i na kransku ljubav koja nikad ne prestaje. Za takvo neto, potpuno prevladavanje svog ega, osim duboke iskrenosti i emotivne zrelosti, potrebna je i neobina ljudska hrabrost, zato i ne udi to su prve dvije od devet strofa djelomino zadrane, poput uzimanja zamaha za nastavak govora. Sintaktiki gledano prva je strofa u obliku subjekta, a druga u obliku zavisnog dijela pogodbene reenice. JOSIP PUPAI( More) Pupai nije samo stvarao u krugovakom dobu, nego je i ureivao Krugove. Usprkos tome neemo u Pupaievoj poeziji pronai velike slinosti ni s Mihaliem ni sa Slamnigom, nego s Katelanom. Pupai pie u normalnim hrvatskim reenicama, koje su esto organizirane kao nabrajanje ili nizanje ega i koje se uglavnom rasprostiru na vie stihova. Dakle vrlo je esto opkoraenje i uinci koje ono proizvodi, ritam je odreen tom napetou izmeu stiha i reenice i samim nizanjem. Stihovi nisu povezani ni rimom ni brojem slogova. U pjesmama se govori

s pozicije emotivnog subjekta o njegovim emotivnim stanjima ili zgodama, dakle nije rije o misaonim preokupacijama kojima se pristupa iskljuivo racionalno. Lirski se subjekt nalazi u svijetu svog zaviaja, koji je i materijalan konkretiziran uglavnom motivima prirode, ali i duhovan, svijet djetinjstva i preko djetinjstva povezan s apstraktnim svijetom usmene predaje. U posljednjoj svojoj fazi (Moj kri svejedno gori) Pupai se udaljuje od tog bajkovitog svijeta i okree se nacionalnopovijesnoj tematici, pribliiva svoj subjekt kolektivu, ali i ovdje je vrsta veza s osobnom osjeajnou i s mitskim svijetom. Vrlo je specifino doivljaj ljubavi i doivljaj voljene ene povezan s osjeanjem prirode u pjesmi More, svojevrsnoj lirskoj zagonetki, napisanoj bez interpunkcije. Znaenjski klju krije se u sintagmi more zlato (inae usmeno knjievnoj), koja se tumai uglavnom kao voljena ena, ali i kao dijete. O sebi neindividualiziranom, isprepletenom s braom u kolektivni subjekt, sigurnom u toj u idilinoj obiteljskoj situaciji govori ja pjesme Tri moja brata i ja, u kojoj takoer pronalazimo i prirodu i mit i, djelomino, zaigranu zagonetnost (u poetku) ANTUN OLJAN (Kratki izlet) Antun oljan svojim se knjievnim i kulturnim djelovanjem nametnuo kao sredinja osobnost razdoblja druge moderne u hrvatskoj knjievnosti, pa se u kroatistikoj literaturi nalazi ak i miljenje da se to razdoblje (alternativno) moe nazvati i oljanovim dobom. oljanov opus sadri pjesme, dramske tekstove, prijevode, antologije. Napisao je etiri romana: Izdajice, Kratki izlet, Luka i Drugi ljudi na mjesecu. Alegorijski roman Kratki izlet ispripovijedan je u prvom licu. Mladi pripovjeda putuje u sredite Istre zajedno s grupom entuzijasta, studenata povijesti umjetnosti, voenom od karizmatinog Roka. Tamo putuju kako bi vidjeli stare freske koje se kriju u nekom samostanu. Interes putnika s vremenom slabi, a osobito nakon to im se pokvari autobus i put moraju nastaviti pjeice. Ulaganje velikog napora smanjuje atraktivnost cilja i lanovi grupe jedno po jedno odustaju da bi nakraju pripovjeda ostao sam s Rokom. Njih dvojica nekako stignu u samostan, ali tamo ne nau ono zbog ega su putovali freske su propale i gotovo su nevidljive. U tom je trenutku pripovjeda, koji mu je najvie vjerovao, potpuno razoaran u Roka. Roko se vraa, a pripovjeda nastavlja put opskurnim samostanskim hodnicima i izaavi iz njih, nae se u simbolinoj praznini golog kamenjara. Dakle put je vodio u nita. oljanova je proza u dijalogu sa dikurzom vladajue ideologije (jugoslavenskog socijalizma) i sa socrealistikom poetikom, ali i s velikim utjecajem Krlee na hrvatsku knjievnost. Vladajuoj ideologiji suprotstavlja se slabou svog lika, problematinim voom, neodrivou kolektiva, interesom za kulturnu batinu, dakle okrenutou povijesti a ne svijetloj budunosti, kao i pesimizmom i osjeanjem besmisla. Krleijanskom modelu suprotstavlja se jednostavnou svog stila i mladou likova, npr. Takoer, ovaj roman u dijalogu je s opom povijesti romana u modelu romana kretanja, kakvim se Kratki izlet dri, oekivao bi se nekakav pikaro, ali to ovdje sasvim izostaje. SLAVKO MIHALI (Majstore, ugasi svijeu) Jedan od najboljih hrvatskih pjesnika druge polovice 20. stoljea, Slavko Mihali prepoznat je od knjievnih znanstvenika i kritiara kao pjesnik egzistencije, pjesnik ovjeka u situaciji. Egzistencijalistima su posebno zanimljive tzv. granine situacije, one u kojima ovjek osjea ili uvia svoju dramatinu ugroenost, fiziku ili apstraktnijeg oblika, uglavnom ugroenost svoje egzistencije, svog postojanja, sebe kao ovjeka. Pribliavanje oluje govori o nadolasku jedne takve ugroze, u Majstore, ugasi svijeu situacija ugroenosti ve je nastupila. Oluja koja se pribliava vrlo je uopena slijepa sila koja e ponititi ovjeka i kojoj se suprotstaviti ne moe, moe se samo pobjei. Pjesma je u obliku izravnog obraanja voljenoj osobi, koja se ovdje ne pojavljuje kao draga iz ljubavne poezije, nego kao suputnik, supostojanik, ivotni drug, netko blizak za koga se lirski subjekt osjea odgovornim, za koga uti strah i o kome skrbi. To ne upuuje na to da je taj drugi slabiji, nego je naglasak upravo na odgovornosti. Bliskost je posebno istaknuta time to se ona zove po imenu (Vera), a ne nekom opom imenicom. U Majstore, ugasi svijeu problematizira se knjievno stvaralatvo i njegova ugroenost od vladajue ideologije. Knjievno stvaralatvo konkretizirano je u majstoru, komu se izravno obraa te i u ovoj pjesmi imamo apostrofu (izravno obraanje komu zapravo nenazonom), dakle problem je shvaen kao situacija ovjeka, stvaraoca, a konkretna je praksa vladajue ideologije, praksa eliminiranja slobode i njezinih subjekata, apstrahirana sintagmom ozbiljna vremena. Ve u toj sintagmi primjeuje se ironija, a

posebno su ironini prijedlozi majstoru; ipak, nije glavni ton ove pjesme razigran na taj nain, pjesma je zapravo stravino ozbiljna i zabrinuta. IVAN SLAMNIG Ivan Slamnig, uz Slavka Mihalia, kljuni je pjesnik suvremene hrvatske knjievnosti. Njih su dvojica predstavnici odreenih poetskih modela prema kojima se razvrstavaju svi ostali pjesnici. Uz Slamniga se veu obiljeja jezinog i stilskog eksperimentiranja, zaigranosti i odnosa prema knjievnoj, hrvatskoj i svjetskoj, tradiciji kao prema muzeju ili igraonici znakova s kojima se moe slobodno baratati. Pridaju mu se atributi poeta ludens i poeta doctus (zaigrani i ueni pjesnik). IVO BREAN (Predstava Hamleta u selu Mrdua Donja) Pripremanje i izvedba predstave Amleta, preraena Hamleta, i sve to je prati dogaa se u izmiljenu selu Mrdua Donja izmiljene opine Blatua u Dalmatinskoj zagori u pedesetim godinama dvadesetog stoljea. Breanov je dramski tekst tragigroteska. Groteska svoj naziv duguje talijanskoj rijei za spilju, jer su u talijanskim spiljama pronaene stare slikarije koje prikazuju neobina ljudsko-ivotinjska tijela, koja istodobno izazivaju komini i uinak nelagode. to je ovdje tako neprirodno nasaeno na to? Imamo kombinaciju jedne svjetske kolektivistike ideologije, socijalizma, i primitivne sredine u koju je jo umijean izoblieni Shakespeare kao znak visoke civiliziranosti i dobivamo zapravo jedno nakazno udovite kolektiva koje na kraju drame potpuno poludi i u agoniji razuma doivljava svoju nagonsku ekstazu, bolje rei orgazam. Taj se monstrum prethodno nahranio i napojio unitivi one koji se s njim nisu potpuno stopili i njegov zakljuni ples, upravo kolo, prijeti svojom nezaustavljivou da e konano dokinuti ovjenost. Traginost se odnosi na nesretan zavretak. Tekst je dakle u dijalogu s vladajuom ideologijom u prostoru i vremenu svog pisanja (ta ideologija izravno progovara i u radijskim izvjetajima koji idu meu prizorima), dakle socijalizmom, zatim sa zapravo svim totalitarnim i kolektivistikim sustavima. U dijalog s hrvatskom dramskom tradicijom ulazi u prvom redu preko svog jezika likovi govore mjesnim tokavskim govorom, dakle dijalektalno, to je novost u hrvatskoj dramaturgiji. Breanov tekst suigra sa Shakespeareovim Hamletom na vie razina (podudarnost situacija, karakternih osobina likova, ali i slina tematika) te time uslonjava svoj smisao i priziva razliite kodove u kojima se mora itati, i po tome je posmodernistiki u smislu knjievnih postupaka. Autor nije poznat samo po svojim dramskim tekstovima, Brean je i romanopisac, posebno u svojoj kasnijoj fazi, te filmski scenarist, pa i u popularnim filmovima svog sina Vinka. NEDJELJKO FABRIO (Vjebanje ivota; Smrt Vronskog) Vjebanje ivota nosi podnaslov kronisterija, preuzet od romana Danuncijada hrvatskog knjievnika Viktora Cara Emina. Roman je kronika dviju obitelji, jedne koja poinje tzv. mijeanim brakom, Talijana Carla i Hrvatice Fanice, i hrvatske obitelji Despot. Prati se ivot njihovih lanova od poetka 19. do sredine 20. stoljea. sterija iz podnaslova u sebi krije i historiju (povijest) i priu (storiju), pa i povijest kao priu, te histeriju. Promatra se ivot tzv. malih ljudi kroz prizmu politike povijesti jednog prostora, grada Rijeke. Njihove su male prie bitno odreene velikom povijesnom priom i njezinoj histeriji podreene, ali pripovjedaa zanimaju upravo one. Kod enoe je, npr., bilo obrnuto: u prvom je planu bila povijest, a osobne sudbine promatrane su kroz njezinu prizmu, esto samo kao njezina ilustracija. Fabrio ne pie o povijesti, nego o obinom ovjeku na povijesnoj pozornici, i po tome su romani iz Jadranske duologije (koji uz ovaj ini jo i Berenikina kosa, a kasnije nastali Triemeron uinio je duologiju trilogijom) novopovijesni. Fabrio stvara u razdoblju nazvanom postomodernizam. Bitno je obiljeje postmodernizma, kao stila i svjetonazora, posvemanja relativizacija i razmrvljenost svijeta, pa postmodernist, prema tome, ne moe ispripovijedati neto s glavom i repom u smislu da iza toga stoji neki vrst sustav ideja. Postmodernisti prokazuju i razgrauju sve prie i sve svjetonazore, ne zato to vide u njima neto s im se ne slau ili to bi htjeli izgraditi neto novo, nego zato to je sustavno osmiljavanje bilo kakve cjeline nemogue. Ako se to uzme u obzir, jasno je da Fabrio nije pravi postmodernist, iako se slui postmodernistikim tehnikama pisanja, meu koje npr. spada i kola (u Vjebanju ivota u pripovijedanje su umetnuti povijesni dokumenti). Posebno se tim tehnikama slui u romanu Smrt Vronskog. Samim tim to Vronski iz Ane Karenjine dolazi u ratni Vukovar 1991. godine, ime se uslonjava smisao teksta, postie se dijalog s knjievnom tradicijom shvaenom kao zanimjivi

muzej znakova s kojima se moe slobodno igrati. Ali brojni postmodernistiki postupci nisu dovoljni da bi se ovaj roman, kao ni Vjebanje ivota, definirao postmodernistikim, iako se takvim uglavnom proglaava. Iza Fabriovih tekstova stoji konzistentan pogled na svijet, jasno im je to je dobro, a to zlo, to je ispravno, a to neispravno, itd. Postmodernistikim sredstvima priaju modernu priu. PAVAO PAVLII (Koraljna vrata) Pavao Pavlii, profesor na Odsjeku za komparativnu knjievnost Filozofskog fakulteta Sveuilita u Zagrebu i akademik, vrlo je itan i neobino plodan hrvatski pisac s kojim se itatelji susreu ve kao djeca. Poznat je kao pripadnik generacije hrvatskih fantastiara, kao autor vie ili manje eruditskih krimia i kao Vukovarac, u Vukovaru roen i odrastao, koji je tom gradu posvetio sad ve znatan dio svog opusa. U romanu Koraljna vrata nalazimo i elemente krimia i fantastine elemente. Krsto Brodnjak, filolog iz Zagreba, dolazi na Lastovo istraiti neke novopronaene stare rukopise. Meu njima je i original Gundulieva Osmana koji sadri i dotad nikad ne pronaeno 14. i 15. pjevanje tog epa, to bi ve samo po sebi bilo golema senzacija s obzirom na to da je zagonetka tih pjevanja jedna od najintrigantnijih u hrvatskoj knjievnoj povijesti. Prah s Gundulieva rukopisa nosi mo iscjeljenja i uzrokuje fantastinu epidemiju zdravlja i ta injenica prijeti da e potpuno izmijeniti ne samo Brodnjakov ivot nego i svijet kakvim ga poznajemo. Zagrebaki filolog, koji ima obiljeja istraitelja, rjeavaa enigme, ozbiljno se uplai odgonetke, te nepojmljive promjene s moguim nesagledivim posljedicama i spali rukopis. Roman ima dakle postmodernistika obiljeja koja se oituju u igranju sa znakovima iz muzeja tradicije (Osman) te u ponitavanju granice i hijerarhijskog odnosa izmeu ozbiljne i trivijalne knjievnosti (krimi). Pavlii se i kao knjievni povjesniar bavio Osmanom, a zanimljiva je sluajnost da se vukovarska ulica u kojoj je proveo djetinjstvo i po ijem je starom imenu naslovio jednu svoju knjigu (apudl) ve dugo zove po Ivanu Gunduliu. POEZIJA 20. STOLJEA SERGEJ JESENJIN (Pismo majci) Jesenjin je poznat po komunikativnosti (razumljivosti) i melodioznosti svoje poezije, zbog ega je i u iroj publici vrlo popularan pjesnik. Takoer je poznat po braku sa slavnom amerikom balerinom Isidorom Duncan te po svojoj boemtini, nesreenom ivotu u kojemu veliku ulogu igra alkohol, pa je po njemu nazvan i svojedobno popularan ivotni stil jesenjtina. Svoj trideset godina dug ivot zavrio je samoubojstvom, a mnogi su ga mladi slijedili, inspirirani oprotajnom pjesmom potpunog pesimizma (Dovienja, dragi, dovienja), pa je drugi ruski pjesnik, najpoznatiji europski futurist Majakovski morao napisati svoju pjesniku repliku na to kako bi prekinuo tragine dogaaje. Pismo majci je intimno-socijalna pjesma ispjevana u vezanom stihu u devet katrena. Lirski subjekt, mladi gradski boem, pravi predstavnik jesenjtine, obraa se svojoj majci, seoskoj starici koja ga s velikom brigom eka da se jednom vrati kui. Majka je predstavnik tradicionalnih vrijednosti, ali ona je i majka prema kojoj se osjea sinovska ljubav. Naglasak nije na sadraju koji lirski subjekt govori/pie, nego na toplom tonu kojim se majci obraa. FEDERICO GARCA LORCA (Konjikova pjesma; Oprotaj) Lorca je pisac lirskih drama i lirskih pjesama u kojima se pronalaze obiljeja panjolske usmene knjievnosti (i u slikovitosti, i u oblicima), ali i obiljeja nadrealizma. Karakteristine su za njegovo pjesnitvo snane boje i pjesnike slike utemeljene na metaforinosti. Jedan je od najveih pjesnika 20. stoljea. PABLO NERUDA (Ove noi mogu napisati najtunije stihove) Nerudina pjesma govori o ljubavi, ona je zatim autoanaliza lirskog subjekta, a govori i o poeziji samoj. Pjesma je svojevrsni oprotaj (ili pokuaj oprotaja) od vlastitih osjeaja prema voljenoj eni. Nerudin doivljaj ene neodvojiv je od doivljaja prirode, u ovoj pjesmi rije je o nokturalnom ugoaju. Stil je slikovit, metaforian, slian Lorkinu, ali dosta prozirniji i komunikativniji. Tridesetak stihova grupirano je uglavnom u distihe. Pablo Neruda zapravo je pseudonim ileanca Neftalja Ricarda Reyesa. Poznata je senzualnost njegove poezije, prihvaanje nadrealistike poetike, velika popularnost i u dananje vrijeme, te pjesnikova drutvena angairanost i ljeviarska politika orijentacija.

PROZA 20. STOLJEA MARCEL PROUST (Combray) Proust je kao mlad francuski aristokrat, obrazovan i profinjen, pravi estet, vodio vrlo intenzivan mondeni drutveni ivot. Astmatiar, posljednjih deset godina proveo je u izolaciji svoje sobe obloene plutom u drutvu svoje svijesti, svojih sjeanja. Cijeli ivot pisao je, a najintenzivnije u tom posljednjem razdoblju, kad je i nastao grandiozan romaneskni ciklus U traganju za izgubljenim vremenom koji se sastoji od sedam dijelova (u trinaest knjiga): Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Kod Guermantesa, Sodoma i Gomora, Zatoenica, Iezla Albertina i Pronaeno vrijeme. Roman Combray prva je knjiga prvog dijela tog romana-rijeke. Combray je ime mjesta u kojemu je pripovjeda i glavni lik (pripovijeda se u 1. licu) proveo djetinjstvo. To je u prvom redu pria o sjeanju i o tome kako jedno proteklo vrijeme postoji u svijesti, a tek zatim i pria o djetinjstvu, o sredini i o psihologiji likova proarana esejistikim dijelovima, posebno o umjetnosti. Vrijeme u Prousta sasvim je drukije od onog u realista, od objektivnog, fizikog vremena. Vrijeme je ovdje subjektivno i ono je sadraj svijesti. Izgubljeno vrijeme priziva se intuitivnim uvidom. Dovoljan je kolai madlen umoen u lipov aj da bi se pripovjeda prebacio, takorei, iz jedne dimenzije u drugu. Pripovjeda ne secira svoju svijest racionalnim, znanstvenim pristupom, nego joj se blago preputa i u dugim, staloenim reenicama predoava nam njezinu fragmentarnost i njezin diskontinuirani svijet u kojemu su naoko beznaajne stvari zapravo u prvom planu. Proustovo shvaanje vremena uvjetovano je svakako i autorovim autentinim ivotnim iskustvom, ali i autorovim obrazovanjem i upuenou u suvremena intelektualna strujanja. Naime, Proust je kao student na Sorboni sluao predavanja francuskog filozofa Henrija Bergsona, tada iznimno popularnog, poznatog u povijesti filozofije po svom intuicionizmu. U traganju za izgubljenim vremenom roman je koji potpuno razgrauje realistiki sustav, i svojim svjetonazorom i svojim stilom, i sadrajima koje obrauje i svojim izrazom, nainom na koji pripovijeda te sadraje. FRANZ KAFKA (Proces; Preobraaj /Preobrazba/) Kafkin je svijet unutar sebe savreno logian, dogaaji koje on pripovijeda uredno su rasporeeni, slijede po kronolokom i po uzronoposljedinom slijedu. Pripovjeda nam ih pripovijeda jednostavnim stilom i ne moramo ulagati velik napor da bismo ih pratili. Problem je u tome to je taj svijet, koji neobino podsjea na na koji nas okruuje, zapravo u korijenu drukiji od naega, barem od onoga kakvim na svijet shvaamo ili kakav elimo da on bude. Ili se itatelj svim silama opire prihvatiti da je svijet Kafkinih djela svijet u kojemu i on ivi, pa se zadrava na dojmu njegove zaudnosti. I u Procesu i u Preobraaju glavni se lik u odreenom ivotnom trenutku nae u nekoj neobinoj i po njega iznimno opasnoj situaciji (u Procesu u situaciji napravljenoj prema modelu iz stvarnosti, sudskom procesu, a u Preobraaju u fantastinoj naprosto se doslovce preobrazio u kukca), ali ta ga situacija ne udi naroito. On zapravo nije svjestan to mu se to dogaa, dogodilo se nepredvieno, to mu sad smeta, on eka da proe ili pokuava rijeiti problem na neki posve obian nain. Meutim, sve vie se zaplie u tu neku nevidljivu mreu, sve manje joj se opire, sve vie pristaje na njezinu logiku i poinje funkcionirati u skladu s njezinim pravilima i svijet gledati njezinim oima, koliko je to mogue, jer ju je zapravo nemogue protumaiti. Sve to se dogaa vodi do likove smrti na kraju, a ono to sve vodi jest neka nepoznata sila, nekakva svijest koja je sve to tako uredila mora stajati iza toga. Dakle taj svijet nije sasvim besmislen, on nije apsurdan, samo je njegova logika ovjeku nedostina. Pripovjedau taj svijet nije zaudan uope i on nam pripovijeda sasvim ravnoduno Proces zapoinje reenicom: Bit e da je Josefa K. Netko oklevetao jer su ga jednog jutra uhitili, iako nije uinio nikakvo zlo; a Preobraaj jo ravnodunije: Kad se Gregor Samsa jednog jutra probudio iz nemirna sna, ustanovio je da se u svom krevetu pretvorio u golema kukca. Onaj koji se najvie udi i koji pripovijedano ne moe podnijeti jest itatelj. itatelj ne moe prihvatiti da mu se kao najobinija pria pripovijeda neto to je zapravo neprotumaivo i to je vrlo zastraujue. Po tome to je itatelju serviran jedan svijet zatvoren u sebe i nita izvan njega, zakljuuje se da nam Kafka zapravo govori: eto, tako zapravo izgleda svijet u kojem ivimo. ERNEST HEMINGWAY (Starac i more; Komu zvono zvoni) Za Hemingwayevu je prozu karakteristian tzv. tvrdo kuhani stil, dakle stil oprean kienom, stil ekonomine reenice, dinamian, slian reporterskom, to je i razumljivo jer je taj pisac bio i novinar.

Svoj ivot proivio je avanturistiki i esto se istie kako je promovirao (inae za ameriku kulturu tipian) tip mukarca ije je osnovno obiljeje vitalizam i spremnost na suoavanje sa ivotnim izazovima. Roman Komu zvono zvoni napisan je neposredno prije Drugog svjetskog rata, a bavi se jednom diverzantskom akcijom koju treba izvesti grupa gerilaca u panjolskom graanskom ratu. Sve se dogaa u tri dana. Glavni je lik Robert Jordan, Amerikanac i panjolski gerilac. U svakom kutku romana ui smrt kao osnovni problem. Roman zapravo tematizira pitanje humanosti. Starac i more, roman koji se smatra najboljim Hemingwayevim djelom, a svakako je najpopularnije, alegorijska je pria o ovjekovoj neumornoj ivotnoj borbi. To je jedna moderna bajka koja se bavi bitnim pitanjima ovjeka, moda na prvi pogled sasvim izdvojena iz pieva opusa, ali potpuno uklopljena u nj svojim svjetonazorom, vitalizmom i svojom humanosti. WILLIAM FAULKNER (Krik i bijes) Aristokratska obitelj Compson iz izmiljenog grada Jeffersona u amerikoj dravi Mississipi nakon smrti oca Jasona III., alkoholiara koji je ostavlja u stanju rasula, strmoglavljuje se u posvemanju propast. Priu o tome italac je primoran sam velikim naporom osmisliti kao cjelinu, a nude mu se etiri verzije, iz usta trojice brae (idiota Benjyja, hipersenzibilnog Quentina i bezosjeajnog Jasona IV.; u romanu upoznajemo i njihovu sestru Caddy) te slukinje, crnkinje Dilsey. Roman potpuno dezintegrira realizam nepouzdanou pripovjedaa, tehnikom unutranjeg monologa i tijeka svijesti, problematiziranjem percepcije, relativnosti istine, neobjektivnou prostora i vremena Faulkner je pisac iz Mississipija koji je amerikom Jugu posvetio cijeli svoj opus, bavio se uglavnom propau aristokracije, a u ukljuio u njega i probleme rasne diskriminacije. Jedan je od najpoznatijih amerikih romanopisaca i dobitnik Nobelove nagrade 1946. JEAN-PAUL SARTRE (Munina) Ovaj esejizirani roman-dnevnik govori o ovjeku koji ivi ivot prazan od smisla u isto takvu svijetu, ivi zato to ivi i ne ivi ni za to, a to ga optereuje. Antoine Roquentin sve jae osjea muninu, ne kao osjeaj, nego ba kao osjet to gaenje je tjelesno, a uzrokuje ga apsurdnost ivota. ivot mu je ispranjen i od aktivnosti, najvea je zapravo pisanje dnevnika, a pisanje jednog povijesnog rada samo je uzaludan pokuaj osmiljavanja sebe i svijeta, kao to se Samouk pokuava sakriti u svoje uenje, u pokuaj stjecanja svekolikog ljudskog znanja itanjem knjiga abecednim redom. Roquentin puno misli i analizira i to je u prvom planu u ovom romanu u kojem fabula igra sporednu ulogu. Razmiljanje, filozofiranje, postupno shvaanje da je ovjek baen u svijet, u ivot koji tek sam moe i mora ispisati kako hoe, jer je taj svijet, ivot zapravo zastraujua tabula rasa (da upotrijebimo termin kojim se filozofija obino slui za neto drugo), to Roquentina dovodi do munine i on ne zna kako se s time nositi. Inae, egzistencijalistiki svjetonazor uope ne mora rezultirati loe po ovjeka. Na samog Sartrea, filozofa egzistencijalizma, djelovao je zapravo poticajno. S obzirom na to da je samo postojanje posve prazno, da u njega nita i ni od koga izvana nije upisano (npr. od Boga Sartre je ateist), ovjek je posve slobodan (a to je tako samo po sebi) i sam svoj majstor (ivota i svog bitka). Ali ovjek, takav dakle da samo on od sebe i od svijeta moe initi neto, u tome je odgovoran i sebi i svima drugima ukljuenima u svoje postojanje. Po tome je egzistencijalizam doista humanizam, kako ga je Sartre nazivao. Sartre je bio drutveno angairan intelektualac, lijeve politike orijentacije, koji je na angairanosti knjievnosti inzistirao. 1964. godine odbio je Nobelovu nagradu za knjievnost. ALBERT CAMUS (Stranac) Camus je, kao i Sartre, predstavnik egzistencijalizma. Glavni lik njegova Stranca, Mersault, apsurdan je ovjek koji ivi u apsurdnu svijetu. Nije to neki poseban svijet, nego je to ovaj na koji nas okruuje, a Mersault je samo ovjek koji je to spoznao, ne filozofirajui, nego spontano, i samo zato to nisu svi toga svjesni, on je stranac. Svijet je potpuno besmislen (to je neto sasvim drukije nego kod Kafke iji svijet ima metafiziki temelj, samoje on pojedincu neprotumaiv), jedino to mu moe dati smisao jest pojedinac, i to jednostavno svojim egzistiranjem, odnosno nainom na koji postoji (dakle on ne moe pronai smisao, ne zato to to nije u njegovoj moi, nego jer se nema to pronai). Mersault uvia tu apsurdnost i, logino, ne priznaje nita emu se pripisuje mo izvanjskog pridavanja smisla svijetu, ne vjeruje u Boga, a kamoli da bi vodio rauna o drutvenim normama one jednostavno nemaju smislenu osnovu. Meutim, on se tim normama ne protivi, nije on buntovnik, jer

nema se uime ega ni za to protiviti. U njegovu ivotu nema npr. ljubavi, ima samo zadovoljavanja seksualnih potreba. Kad, zapravo sluajno, ubije Arapina, nae se na sudu. Ali bit je u tome da on ne odgovara za taj zloin. Mersault odgovara za puno tei zloin (u oima drutva) za svoju nedrutvenost, za svoju apsurdnost, zato to njegova ravnodunost ugroava drutveni poredak u samoj njegovoj biti (koja mora biti smislena, inae bi drutvo samo sebe dokinulo). MEA SELIMOVI (Dervi i smrt) Selimovi nije puno napisao, a i samo jednom dijelu njegova opusa kritiari priznaju znaajniju vrijednost (najvie romanima Dervi i smrt i Tvrava), ali i to je dovoljno da se taj pisac svrsta u vrh knjievnosti Bosne i Hercegovine, bonjake knjievnosti te u vrh srpske knjievnosti (u sva tri nacionalnokulturna konteksta mogue je promatrati i promatra se Selimovievo djelo). Glavni lik romana Dervi i smrt jest dervi (muslimanski redovnik) Ahmed Nurudin koji u djelu proivljava tragediju svog brata Haruna, a zatim i svoju osobnu. Te tragedije proizlaze iz odnosa pojedinca i vlasti, vladajueg totalitarnog sistema. Ahmed Nurudin je ovjek koji svoj svjetonazor dijeli s vladajuom ideologijom, odnosno nazori su im istovjetni. On cijeli svoj ivot i cijelo svoje bie usklauje s njom i usmjerava prema njezinim naelima, apsolutno uvjeren u njezinu ispravnost. Kad, meutim, uvidi pukotine u takvu savreno ustrojenom svijetu, a uvia ih tek u krajnjoj osobnoj situaciji, cijeli se njegov svijet rui, on mijenja svoje poglede i postajui time problematian, nuno stradava. Roman je istodobno psiholoka studija i studija funkcioniranja pojedinca u monolokom i monolitnom drutvu. Iako je radnja smjetena u vrijeme Turaka, roman je za vrijeme kad je napisan potpuno aktualan i, zapravo, po svojoj tematici univerzalan. HERMANN HESSE (Stepski vuk) Hesse, vicarac i njemaki knjievnik ija se knjievnost oznaava kao duboko ovjena i slobodarska, u smislu i ivotnog i knjievnog stila, napajana negativnim iskustvom dehumanizirane Zapadne Europe 20. stoljea i pozitivnim iskustvom Indije i istonjake filozofije, doivio je kao pisac i najkonvencionalnije mogue priznanje dobitnik je Nobela 1946. i priznanje supkulturnog hipi-pokreta iji su ga pripadnici itali gotovo kao svog intelektualnog vraa. Harry Haller, otuen i hipersenzibilan individuum, duboko je u sebi zapravo podvojen na Harryja i na Stepskog Vuka, na racionalno i na nagonsko bie. Njegov je problem u tome to ne zna biti zadovoljan svojim ivotom, to uvia besmisao svijeta i ivota, ali i to to ima umjetniku crtu koja mu govori da je besmrtno dijete bogova. Sretan moe biti samo ako ivotu pristupi s humorom. U Stepskom vuku, romanu koji se karakterizira i kao psihoanalitiki dnevnik, koji eksperimentira i s formom, kojeg nastanjuje vie pripovjedaa i nekoliko pria u prii, itatelj promatra oslobaanje podsvijesti glavnog lika, sloenu halucinantnu viziju koja podsjea na iskustva eksperimentiranja opojnim drogama. DRAMSKA KNJIEVNOST DVADESETOGA STOLJEA U SVIJETU ANTON PAVLOVI EHOV (Tri sestre) Anton Pavlovi ehov (1860.-1904.), po zanimanju lijenik, ruski pripovjeda i dramatiar, u knjievnost ulazi kratkim humoreskama, vjebajui saetost izraza i karakterizacije, a zatim prelazi na novele i pripovijesti, u kojima se njegov tuan humor postupno pretvara u rezignaciju i oaj. Slika ivota koju ehov opisuje strukturira se oko obine svakidanjice. U ehovljevim pripovijetkama, a zatim i u dramama, nema jakih osobnosti ni neobinih dogaanja, u njegovim se pripovijetkama i dramama ivot jednostavno odvija, tee, bez pravoga cilja i smisla, ali ipak ispunjen neodreenim matanjima, tenjama koje se nikad nee ostvariti. Dajui realistiku sliku ivota i ukazujui na mnoge drutvene suprotnosti i nepravde, ehov u svojim djelima nikoga i nita ne osuuje, ali pokazuje kako ivot postupno deformira ovjekovu psihu, rastae njegovu volju i dovodi do rezignacije. Istu tematiku obrauje u svojim jednoinim dramama (jednoinkama) i vieinim (etveroinim) dramama, koje nastaju od 1896. do 1903. godine: Galeb (ajka), Ujak Vanja (Djadja Vanja), Tri sestre, Vinjik (Vinevyj sad). U njima ne postoji ni tradicionalni zaplet ni rasplet, ne postoje ni pravi junaci ni jake strasti, ali se prikazuje naglaeno odvijanje ivot junaka. Svojim stvaranjem ehov zavrava plodno razdoblje ruskoga realizma, ali nikad ne rabi samo realistiko opisivanje stvarnosti, nego u svoja djela unosi mnoge nedoreenosti,

lirska raspoloenja, raznovrsnu atmosferu, pa i simboliku, te sugestivno doarava ivot onako kako ga on osjea, ime se pribliava impresionizmu i zapoinje novo razdoblje u povijesti ruske knjievnosti. Uz Maupassanta dri se najveim novelistom europskoga romantizma. Svojim dramama snano je utjecao i utjee na moderno i suvremeno europsko kazalite. U drami Tri sestre dogaanja se usmjeruju oko sudbine triju sestara, Olge, Mae i Irine i njihova ekanja da se neto dogodi u ruskoj provinciji, daleko od Moskve. LUIGI PIRANDELLO (est osoba trai autora) Luigi Pirandello (1867.-1936.), talijanski pripovjeda i dramatiar, rodom je sa Sicilije, kao i Verga. Istaknuo se kao najbolji nastavlja veristike proze, ali ha ve u prvim proznim djelima privlai sukob koji nastaje izmeu unutarnjega osjeajnoga svijeta njegovih junaka i stvarnosti koja ih okruuje i kojoj se pokuavaju prilagoditi. Kao pripovjeda najvei uspjeh postie romanom Pokojni Matija Pascal (Il fu Mattia Pascal, 1904.) i zbirkom od preko 200 maestralno napisanih novela, u kojima oivljuje cijelu galeriju nesretnih likova iz sicilijanske i rimske sredine. I u proznom, a jo vie u dramskom opusu Luigija Pirandella dolazi do izraaja suprotnost izmeu tenji i stvarnoga ivota koja dovodi do podvojenosti osobe njegovih junaka i spoznaje o relativnosti istine. Njegov je dramski opus okupljen pod naslovom Gole maske (Maschere nude), a napisao je ukupno 44 drame, od kojih su najpoznatije: Tako je ako vam se ini (Cos se vi pare), est osoba trai autora (Sei personaggi in cerca dautore), Henrik etvrti, koje su nastajale u prvim desetljeima 20. stoljea. Pirandellovo je kazalite esto nazivano cerebralnim, a zapravo mu je osnovna odlika zasnovanost na humorizmu, o kojemu i Pirandello pie poznatu teorijsku raspravu. Svojim je idejama zacrtao put egzistencijalizmu, isprepletanjem realnoga i irealnoga (san i java, ludilo i razboritost, fantazija i realnost) nadrealizmu, a ruenjem granica izmeu glumaca i publike revolucionirao je kazalinu tehniku i sruio okvire naturalistikoga kazalita. Godine 1934. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za knjievnost. Snano je utjecao na modernu i suvremenu svjetsku, europsku, a i hrvatsku dramu (Milan Begovi, Ivo Vojnovi, Ranko Marinkovi i dr.). U drami est osoba trai autora grozna se drama pojavila u pjesnikovu duhu, drama o ocu kojega je pokerka po prirodi morala upoznati samo kao oca, a zatekla ga je u javnoj kui, i to zbog sramotnoga ina upravo s njom, gdje se ona zbog bijede morala prodavati. Ali tu dramu pisac nije elio napisati, pa estero osoba koje je on odbacio dou na pozornicu od ravnatelja (direktora kazalita) zahtijevati umjetniki ivot koji bi im mogao dati samo pjesnik. Tu gledamo drugu dramu dramu o izdaji koju estero osoba doivljuje od scenskoga izraza: oni misle da postoje na sasvim odreeni nain, a glumci im, tumaei ih, pridaju sasvim drukiju stvarnost. U ogledalu ispraznosti svoje vlastite krinke otkriva se tragedija nekomunikabilnosti izmeu ovjeka i ovjeka, ali i izmeu iluzije i stvarnosti, ivota i umjetnosti. BERTOLT BRECHT (Majka Courage/Hrabrost i njezina djeca) Bertolt Brecht (1898.-1956.), njemaki dramatiar, pjesnik i pripovjeda, godine 1931. odlazi u emigraciju i ivi veinom u Americi, da bi se 1948. vratio u domovinu i nastanio u Istonom Berlinu, gdje do smrti deluje kao direktor i redatelj vlastita kazalita. Istie se kao izvrstan lirski pjesnik i majstor sarkastine balade, ali prije svega ugled i slavu stjee kao istaknuti dramski pisac i kazalini teoretiar, tvorac tzv. espkoga teatra. Pisanje dramskih tekstova zapoeo je hrabrim ekspresionistikim groteskama: Bubnjevi u noi (Trommeln in der Nacht, 1922., i dr.). Premda i dalje eksperimentira kazalinom tehnikom, kao uvjereni marksist dri da kazalite treba obavljati i odgojnu-drutvenu ulogu. Kako bi aktivirao gledatelja i prisilio ga da zauzme kritiki stav prema dogaanjima na pozornici, odbacuje scensku iluziju i zamjenjuje tradicionalnu dramsku strukturu nizom epskih scena, povezanih komentarom i umetnutuim pjesmama, tzv. songovima. Prvi veliki uspjeh postigao je dramom Opera za tri groa (Die Dreigroschenoper, 1928.), modernom preradom Prosjake opere Johna Gaya (The Beggars Opera), koju je nekoliko godina poslije obradio i u obliku romana (Prosjaki roman Der Dreigroschenroman). Od kasnijih Brechtovih drama najpoznatije su drame Majka Courage i njezina djeca (Mutter Courage und ihre Kinder), ivot Galilejev (Leben des Galilei), Dobri ovjek iz Seuana (Der gute Mensch von Sezuan), Kavkaski krug kredom (Der kaukasische Kreidenkreis), nastale od 1939. do 1945. Nakon Drugoga svjetskoga rata Brechtove drame postigle su meunarodni uspjeh, a njegovo epsko kazalite nalo je niz nasljedovatelja u modernoj i suvremenoj drami i kazalitu.

SAMUEL BECKETT (U oekivanju Godota) Samuel Beckett (1906.-1989.), dramatiar i prozaik irskoga podrijetla, uz Ionesca utemeljitelj tzv. teatra apsurda, odnosno tzv. antidrame ili avangardne drame, od 1938. ivi u Parizu i nakon Drugoga svjetskoga rata poinje pisati na francuskom, a u pojedinim sluajevima djela objavljuje i na engleskom i na francuskom. U svojim djelima, romanima Murphy; Molloy; Malone umire Malone se meurt (nastali od 1938. do pedesetih godina 20. stoljea) i dramama U oekivanju Godota (En attendant Godot, 1952., Svretak igre (Fin de partie, 1957.), O, divni dani (Happy days; Oh! les beaux jours, 1961.) i drugima svijet prikazuje iz rakursa pesimistine vizije, a ivot kao igru viih sila u kojoj je ovjek sveden na fizioloko i duhovno vegetiranje, na besmisleno trajanje ispunjeno patnjama i uzaludnim iekivanjima spasa. Da bi prikazao apsurdnost takva ivota i ovjekovu bespomonost, Beckett naputa tradicionalnu romanesknu fabulu i uobiajeni dramski zaplet i zamjenjuje ih nizom scena koje se ponavljaju s malim varijantama, a likove i dramske osobe svodi na groteskne i stravine marionete (kljasti, nijemi, slijepi, gluhi, itd.) koji se pomiu po nekom besmislenom ritmu unutar svoga ogranienoga ivotnoga kruga (ulica, krianje, soba), ili su ak onemogueni i u tom kretanju smjeteni u kante za smee, zatrpani u pijesku. Izraz je prilagoen tim apsurdnim situacijama i sugerira ih besmislenim ponavljanjem vie-manje istih dijaloga ili dugim unutarnjim monolozima, u kojima je jezik osloboen uobiajene gramatike strukture. Svojim dramama postie svjetski uspjeh, a na brojnim pozornicama europskih i svjetskih kazalita mijenja sliku stvaranja teatra i razmiljanja o kazalitu i ivotu suvremenoga ovjeka. Dobio je Nobelovu nagradu za knjievnost godine 1968. Premijera Svretka igre u Kazalitu Marina Dria u Dubrovniku, u reiji elimira Mesaria . Kad je godine 1953. prikazana u reiji Rogera Blina drama U oekivanju Godota (En attendant Godot), bio je to datum u povijesti kazalita. Predstava je doivjela stotine izvedaba, igrana je u cijelom svijetu. Slijede Svretak igre, in bez rijei (Acte sans paroles), Posljednja vrpca (La dernire Bande, 1959), Ah, ti divni dani! (Oh! les beaux jours), Komedija (Comdie, 1963). Drama U oekivanju Godota donijela je sve temeljne naznake Beckettove dramske vizije ovjeka preputenog vremenu nune egzistencijalne propasti, ovjeka u krizi potpuno liena povijesnoga konteksta. I drutveno i obiteljsko izrazito zastupljeno u dramama Ionescovim i Adamovljevim svedeno je u Becketta samo na bijedne ostatke. Mogunosti za iluziju u njegovih su dramskih osoba svedene na minimum. Traiti u drami U oekivanju Godota tradicionalne momente dramskoga razvoja prema krizi nepotrebno je. Dva kloara, Vladimir i Estragon, u pustom krajoliku ekaju odreenoga Godota koji bi mogao znaiti spas u njihovu beznadnom postojanju. Radnje u pravom smislu rijei nema, nita - ili gotovo nita se ne dogaa, atmosfera dosade, tragine praznine, uznemirena je samo u dva navrata upadom na scenu dviju dramskih osoba - sluge i gospodara - Pozza i Luckyja. Kad oni nestanu, situacija ne pokazuje nikakva opravdanja ni u injenicama ni u karakterima. Na kraju se kao i na poetku Vladimir i Estragon nalaze u istoj nepokretnosti ekanja. U takvoj apokaliptinoj monotoniji Beckett uspijeva odrati napetost i panju gledatelja naznakom potisnutih mogunosti dramskih osoba koje se u njihovu jeziku i gestama (ponekad klaunovskim) pojavljuju tek fragmentarno. Sve je uokvireno specifinim Beckettovim dijalogom koji predstavlja igru ubijanja vremena. Parovi dramskih osoba simetrino se razlikuju: Estragon ima karakteristike bia podreenog najelementarnijim instinktima, lake se preputa obeshrabrenju; Vladimir ima vie otpornosti sudbini i njegove reenice jo su vezane za jedan kulturni kontekst. U paru Pozzo - Lucky otro je oblikovan odnos gospodara i sluge, pa ipak obje dramske osobe omoguavaju razliite interpretacije. Pozzo je odreen kao predstavnik najokrutnije vlasti (svoga slugu dri na uzici), lien je svijesti i humanosti, ali ipak o njima filozofira i pokazuje sposobnost za poetski elan te trai pokraj sebe ljudsku prisutnost. Lucky ostavlja dojam vjene rtve inteligencije izigrane snagom i svedene na mentalni rasap zbog nemoi oajanja, podsjeajui na lik doktora/lijenika iz komedija. Simetrinost prikaza obaju parova dramskih osoba u drami ukazuje da se Beckettu nametnuo povijesna nemogunost izlaza u kojem alterniranje sudionikoga humanizma (kojim se odrava iluzija postojanja u ekanju) s grubim klasnim odnosom moi koi svaku ivotnost. Samo je stablo u drugom inu drame ivo, prolistalo. Beckett naznaava nadmo prirode nad ovjekom koji se ne zna odnositi prema prirodi i njezinu tijeku. EUGNE IONESCO (elava pjevaica; Stolice)

Eugne Ionesco (1912.-1994.), francuski dramatiar rumunjskoga podrijetla, istaknuti je predstavnik antidrame, antiteatra, odnosno kazalita apsurda. U svojim dramama elava pjevaica (La Cantatrice chauve) - antidrama, Lekcija/Instrukcija (La Leon) komina drama, Stolice (Les Chaises) tragina farsa, nastalima od 1948. do 1951., i drugima, postavlja se istodobno protiv drutvenih i kazalinih konvencija i stvara tzv. teatar apsurda. elei prikazati besmislenost suvremenoga graanskoga ivota, Ionesco pred gledatelje iznosi scene prepune apsurdnih i neloginih situacija, u kojima se naizgled nita ne dogaa, a ivot se prikazuje kao besmisleno ponavljanje automatiziranih navika. Govor u Ionescovim antidramama prestaje biti sredstvom meusobnoga sporazumijevanja i svodi se na niz konvencionalnih fraza i klieja. Na taj nain Ionesco kritizira suvremeno drutvo, drutvene i dananje meusobne ljudske odnose, prikazuje tragediju modernoga ovjeka, koji kao rob ivotnih navika i drutvenih konvencija gubi temeljne ljudske kvalitete slobodu samostalnoga rasuivanja i istinskih emocija. Ionescov teatae ipak nije mraan i tragian kao Beckettov, nego se stalno kree na granici parodije i farse i ukazuje na Ionescov izrazit smisao za komiku. U kasnijim dramama pomalo se udaljuje od strukture ranijih drama i pribliava se kazalinim tradicijama (npr. Nosorog Rhinocros, 1959.). Ionescove drame s uspjehom se izvode u cijelom svijetu i skupa s Beckettovim oznauju veliku prekretnicu u razvoju i promiljanju suvremene drame i kazalita. Ionesco je autorom i niza teorijskih, polemikih i esejistikih tekstova o suvremenoj dramaturgiji i kazalitu. elava pjevaica uprizoruje apsurdnu situaciju u engleskom graanskom salonu, odnsono interijeru s udnim satom u kojemu se dijalog dvaju branih parova estih prezimena (Smith i Martin) vodi na temelju apsurdnih situacija iz prirunika za uenje engleskoga jezika, do trenutka dok se ne pojavi potpuno realni vatrogasac i zaudna pria o elavo pjevaici, koji podcrtavaju antidramu i teatar apsurda. U Stolicama nalaze se Starac i Starica stari gotovo cijelo stoljee, na kraju ivotnoga puta, na svjetioniku na udaljenom otoku kako bi uprizorili fiktivni sastanak sa svijetom, povijeu, s cijelim 20. stoljeem i njegovim izostalim predstavnicima za praznim stolicama i s nijemim Govornikom koji na kraju konkretizira potpunu nemogunost bilo kakve komunikacije u suvremenom svijetu, s dozom velike duhovitosti i sjetne kominosti, za razliku od kominosti bazirane na vicu i anegdoti i mehanizmu automatizma, opredmeenja i apsurdnom sklopu robota i svakodnevnoga automatskoga nesluanja sugovornika u elavoj pjevaici.