Embed Doc
Copy Link
Readcast
Collections

CommentGo Back

Download

Carlos Ruiz ZafónAnđelova igraprevela sa španjolskogSilvana RoglićGRAD PROKLETIH1.Pisac nikad ne zaboravi kad prvi put dobije nešto novca ilipohvalu u zamjenu za priču. Nikad ne zaboravi kad prvi putosjeti slatki otrov taštine u krvi i pomisli da će mu, ako uspije danitko ne otkrije njegov manjak talenta, san o književnosti moćidonijeti krov nad glavom, topli obrok na kraju dana i ono za čimnajviše čezne: njegovo ime otisnuto na bijednom komadu papirakoji će ga sigurno nadživjeti. Pisac je osuen prisjećati se toga



trenutka jer je do toga vremena već ionako izgubljen, a njegovaduša ima cijenu.Moj je prvi put došao jednoga davnog dana u prosincu 1917.Tad mi je bilo sedamnaest godina i radio sam u Glasu industrije,srozanim novinama koje su venule u kavernoznoj zgradi koja jenekoć pružala utočište tvornici sumporne kiseline i čiji su se zidovijoš uvijek orošavali onom korozivnom parom koja je nagrizalanamještaj, odjeću, dušu, pa čak i potplate cipela. Upravanovina uzdizala se iza šume anela i križeva groblja u Pueblu



Nuevo, a izdaleka se njezin obris mogao pobrkati sa siluetompanteona pred horizontom izbodenim stotinama dimnjaka i tvornicakoje su tkale neprekidan grimizni i crni suton iznad Barcelone.One noći kad će se promijeniti smjer moga života zamjenikglavnog urednika novina don Basilio Moragas bio je tako ljubazanda me malo prije zaključivanja broja pozove u mračnu sobicu udnu redakcije koja je katkad bila radna soba, a katkad pušionicacigara. Don Basilio bio je čovjek surova izgleda i gustih brkovakoji se nije bavio budalaštinama i podržavao je teoriju da je prečestauporaba priloga i pretjerana adjektivizacija obilježje pervertitâi ljudi kojima manjka vitamina. Ako bi otkrio redaktora sklonakićenoj prozi, poslao bi ga da tri tjedna sastavlja osmrtnice. Akobi nakon pročišćenja ta osoba ponovila pogrešku, don Basilio biga poslao zauvijek u redakciju za ureenje doma. Svi smo ga se



bojali i on je to znao.“Don Basilio, tražili ste me?” plašljivo sam mu se obratio.Zamjenik urednika pogledao me ispod oka. Ušao sam u radnusobu, koja je zaudarala na znoj i duhan, tim redom. Don Basiliome ignorirao i nastavio je pregledavati jedan od članaka koji sumu se nalazili na stolu, s crvenom olovkom u ruci. Nekoliko jeminuta zamjenik urednika korigirao, ako ne i amputirao tekst,cijedeći kroza zube zajedljive primjedbe kao da ja nisam ondje.Ne znajući što da činim, uočio sam da je jedan stolac prislonjenuza zid, pa sam krenuo sjesti.“Tko vam je rekao da sjednete?” promrmljao je don Basilio nedižući pogled s teksta.Uspravio sam se kao metak i zadržao dah. Zamjenik je urednikauzdahnuo, ispustio crvenu olovku i zavalio se u naslonjačkako bi me pregledao kao da sam kakva beskorisna starudija.“Rekli su mi da pišete, Martíne.”Progutao sam slinu, a kad sam otvorio usta ispustio sam smiješanglasić.“Pomalo, zapravo ne znam, hoću reći da, mislim, da, pišem...”

“Nadam se da pišete bolje nego što govorite. A što pišete, akosmijem pitati?”“Krimiće. Hoću reći...”“Shvatio sam.”Pogled koji mi je uputio don Basilio bio je jedinstven. Da sammu rekao da se bavim izradom figurica za jaslice od svježeg izmeta,izmamio bih mu triput više entuzijazma. Ponovno je uzdahnuoi slegnuo ramenima.“Vidal kaže da niste sasvim loši. Da se ističete. Naravno, uzovdašnju konkurenciju ne morate se baš ni truditi. Ali Vidal takokaže.”Pedro Vidal bio je najslavnije pero u Glasu industrije. Pisao jetjednu kolumnu o različitim dogaajima, a to je bilo jedino što



se isplatilo čitati u čitavim novinama, i objavio je tucet krimićaskromne popularnosti o gangsterima Ravala koji su prigodnodijelili ložnice s damama visokog društva. Odjeven uvijek u besprijekornasvilena odijela i sjajne talijanske mokasinke, Vidal jeimao držanje i pokrete junaka filmova na matineji, plave koseuvijek lijepo začešljane, tankih brčića, blagog i širokog osmijehaonoga koji se dobro osjeća u svojoj koži i u ovome svijetu. Potjecaoje iz dinastije koja se u Južnoj Americi obogatila na šećeru ikoja je kad se vratila zagrizla sočan zalogaj u elektrifikaciji grada.Njegov otac, starješina klana, bio je jedan od većinskih dioničaranovina, a don Pedro koristio se redakcijom kao igralištem kakobi ubio dosadu jer nije morao raditi ni jedan jedini dan u životu.Malo je mario za to što su novine gubile novac kao što su noviautomobili, koji su počeli jurcati ulicama Barcelone, gubili ulje:uz obilje plemićkih naslova, dinastija Vidal sad se bavila skupljanjembanaka i gradilišta u Ensancheu.Pedro Vidal bio je prva osoba kojoj sam pokazao crtice kojesam pisao kad sam bio još klinac i kad sam raznosio kavu i cigaretepo redakciji. Uvijek je imao vremena za mene, za čitanjemojih uradaka i davanje dobrih savjeta. S vremenom sam postaonjegov pomoćnik i dopustio mi je da pretipkavam njegove tekstove.On je bio taj koji je rekao da mi je, ako želim staviti svojusudbinu na ruski rulet književnosti, spreman pomoći i voditi mojeprve korake. Dosljedan svojoj riječi, sad me bacio u kandže donBasilija, Kerbera novina.“Vidal je emotivac koji još uvijek vjeruje u one legende, ubiti antišpanjolske, kao što su meritokracija ili davanje prilikaonima koji ih zaslužuju, a ne sljedećem koji ima dobru vezu.Onako dobro potkožen može si dopustiti da se svijetom krećekao lirik. Da imam stoti dio peseta koji su njemu višak, posvetiobih se pisanju soneta, a ptičice bi dolazile jesti iz moje ruke zadivljenemojom dobrotom i brižljivošću.”“Gospodin Vidal divan je čovjek”, protestirao sam ja.“I više od toga. On je svetac jer unatoč vašem izgledu gladušatjednima me gnjavi time kako je nadaren i radišan miljenik redakcije.On zna da sam u dubini duše mek, a i obećao je da će mi akovam dam tu priliku darovati kutiju cigara. A ako Vidal tako kaže,meni je to kao da Mojsije silazi s planine s pločom u ruci i nesumnjivomistinom. Tako da vam, da zaključimo, budući da je Božići kako bi vaš prijatelj već jednom zašutio, nudim da debitirate kaopravi junaci: protiv vjetra i oluje.”“Mnogo vam hvala, don Basilio. Uvjeravam vas da se nećetepokajati što...”“Ne brzajte, mladiću. Da čujem. Što vi mislite o širokogrudnoji neshvatljivoj uporabi priloga i pridjeva?”

“Da je to sramota i trebalo bi tako stajati u kaznenom zakonu”,odgovorio sam s uvjerenošću aktivnoga preobraćenika.Don Basilio kimnuo je s odobravanjem.“Dobro ste krenuli, Martíne. Imate jasne prioritete. U ovomposlu prežive oni koji imaju prioritete, a ne principe. Ovo je plan.Sjednite i upijajte jer vam neću dvaput ponavljati.”Plan je bio sljedeći. Zbog nekih je razloga, a don Basilio jedržao da je pametnije ne ulaziti u njih, zadnja strana nedjeljnogizdanja, koja je tradicionalno bila rezervirana za priču ili putopis,propala u posljednji trenutak. Predvieni sadržaj bila je pripovijetka



patriotske žice i gorljiva lirizma isprepletena oko pothvatajunaka u kojoj su oni, pjevanje za pjevanjem, spašavali kršćanstvoi sve što je bilo pošteno pod kapom nebeskom, počevši od SveteZemlje pa sve do ušća Llobregata. Na žalost, tekst nije stigao navrijeme ili, kako sam ja slutio, don Basilio nije bio raspoloženobjaviti ga. Imali smo još šest sati do zaključivanja, a nije bilonijednoga kandidata da zamijeni priču osim pisane reklame zasteznik od kitovih kostiju koji obećava bokove iz snova i nekažnjenouživanje u kanelonima. Pred takvom dilemom upravnovijeće zauzelo je stav da treba udariti bika meu rogove i natjerati



literarne talente koji su pulsirali posvuda u redakciji da ispunerupu i našoj vjernoj obiteljskoj publici daju čitavu stranicu radahumanističkog opredjeljenja. Popis iskušanih talenata kojima suse htjeli uteći sastojao se od deset imena, meu kojima nijedno,



naravno, nije bilo moje.“Dragi prijatelju Martíne, okolnosti su se urotile da nijedanod branitelja časti koje imamo na platnoj listi nije bio prisutantijelom ili na raspolaganju u razumnom roku. Pred neizbježnomkatastrofom odlučio sam da vama damo priliku.”“Računajte na mene.”“Računam na pet listova s dvostrukim proredom za manje odšest sati, gospodine Edgare Allane Poe. Donesite mi priču, nerazglabanje. Ako poželim propovijed, otići ću na zornicu. Donesitemi priču kakvu nisam nikad prije pročitao, a ako sam jepročitao donesite je tako dobro napisanu i ispričanu da to i neprimijetim.”Taman sam se spremao izletjeti iz ureda kad je don Basilioustao, opkoračio stol i stavio mi ručetinu veličine i težine nakovnjana rame. Tek tada, kad sam ga vidio izbliza, shvatio sam damu se oči smiješe.“Ako priča bude pristojna, platit ću vam deset peseta. Akobude više nego pristojna i svidi se našim čitateljima, objavit ćuvam ih još.”“Imate li kakvu posebnu uputu, don Basilio?” zapitao sam.“Imam: nemojte me iznevjeriti.”Idućih sam šest sati proveo u transu. Smjestio sam se za stol kojise nalazio u sredini redakcije, rezerviran za Vidala za one danekad bi mu se prohtjelo doći i provesti neko vrijeme ondje. Dvoranaje bila prazna i uronjena u izmaglicu istkanu od dima desettisuća cigareta. Načas sam zatvorio oči i zamislio nekakav prizor,plašt crnih oblaka kako se širi nad kišnim gradom, čovjeka krvavihruku s nekom tajnom u očima koji hoda tražeći sjene. Nisam znaotko je on ni od čega bježi, ali tijekom idućih šest sati postat ćemoj najbolji prijatelj. Uvukao sam list papira u pisaći stroj i bezpredaha počeo cijediti sve što sam imao u sebi. Mučio sam se okosvake riječi, svake rečenice, svakog izraza, svakoga lika i svakogaslova kao da su posljednji koje ću napisati. Pisao sam i prepravljaosvaki redak kao da mi život ovisi o tome, i onda bih ponovno