O podnošljivosti by Aleš Čar by Aleš Čar - Read Online

Book Preview

O podnošljivosti - Aleš Čar

You've reached the end of this preview. Sign up to read more!
Page 1 of 1

Aleš Čar

O podnošljivosti

biblioteka

EUROPOM U TRIDESET KNJIGA

knjiga 1.

glavni urednik:

Drago Glamuzina

izvršna urednica:

Sandra Ukalović

Aleš Čar

O podnošljivosti

izdavač:

V.B.Z. d.o.o., Zagreb

10010 Zagreb, Dračevička 12

tel: +385 (0)1 6235 419, fax: +385 (0)1 6235 418

e-mail: info@vbz.hr

www.vbz.hr

za izdavača:

Mladen Zatezalo

urednik knjige:

Drago Glamuzina

lektura i korektura:

Irena Španić

grafička priprema:

V.B.Z. studio, Zagreb

tisak:

Znanje d.o.o., Zagreb

siječanj 2015.

Ovaj projekt je ostvaren uz financijsku potporu

Europske komisije.

Ova knjiga odražava isključivo stajalište autora knjige

i Komisija se ne može smatrati odgovornom

prilikom uporabe informacija koje se u njoj nalaze.

Aleš

Čar

O

podnošljivosti

sa slovenskoga prevela:

Jagna Pogačnik

2015.

biblioteka

EUROPOM U TRIDESET KNJIGA

knjiga 1.

naslov izvornika:

Aleš Čar

O ZNOSNOSTI

copyright © 2015. Aleš Čar

All rights reserved.

copyright © 2015. za hrvatsko izdanje:

V.B.Z. d.o.o., Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 898440.

ISBN: 978-953-304-691-4 (meki uvez)

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu

Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu

pod brojem 898442.

ISBN: 978-953-304-697-6 (tvrdi uvez)

ISBN 978-953-304-950-2 (elektroničko ePub izdanje)

Mojima

Prolog

U obitelji je bilo mirno. Kostimi za uloge majki, očeva, kćeri i sinova visjeli su na jablanu ispred kuće i čekali lošija vremena. Postoje trenuci neke blizine, kad težina domaćeg terena mijenja agregatno stanje i postaje lakoća. Kad čovjek jednostavno može izreći više.

Sjedio sam s Trećom ispred brvnare. Grad ispod nas lebdio je u kolovoškoj bezvremenosti. Mjesec dana prije u identičnoj sam joj situaciji bacio na stol nekoliko činjenica o njezinoj sestri, koje zbog generacijske dioptrije i života u malom, provincijskom gradu jednostavno nije vidjela. Gledao sam kako joj se pred očima sklapa priča koja je, logično, usisala u sebe hrpu malih stvari i usputnih činjenica što su se u njezinim očima godinama i godinama bez smisla i značenja prebacivale amo-tamo po obiteljskoj priči. Između ostalog, na površinu su isplivale i dvije rečenice koje je nosila u sebi skoro šezdeset godina, ne znajući da su uopće tamo.

Izrekla mi ih je otprilike mjesec dana poslije, na istom mjestu iza brvnare, u nekakvom ponavljanju bezvremenosti, usred promjene agregatnog stanja, iz opasne blizine. Tada sam se na nekoliko dugih minuta izmaknuo iz težišta. Na pozadini Grada u kotlini iscrtala su se vrata koja prije toga jednostavno nisam vidio. Ili su bila preduboko u polju onoga što se samo po sebi razumije ili preblizu da bih ih mogao opaziti. Rečenica koju je Treća bacila na stol kliznula je u bravu, vrata su se otvorila. Našao sam se usred strahovite serije pogodaka. Događaji koji su duge godine bez logike i smisla ležali razbacani po mome obiteljskom vremenu i prostoru dobivali su oblik, težinu i svoje mjesto u cjelini. Od naizgled nevažnih komadića i fakata izrasle su crte, od crta volumeni, od volumena dramaturgije.

Odjednom, usred ničega, bilo je sve na svome mjestu. Morao bih napisati da je odjednom oko mene postojala samo ljepota. Ali, zapisati takvo što praktički je nemoguće.

1. dio

Otac

Kod starog Oca bile su samo dvije mogućnosti. Ili je dolazio u posjet svakoga dana ili ga uopće nije bilo. Toga kišnog travanjskog popodneva 1986., nakon godine i pol ulazna vrata otvorila su se bez kucanja, zvonjenja i ostalih sranja. Stanom se razlegnulo o-la-la, kao uvodni takt polke, hodnikom su zakloparale tvrde cipele, iako se kod nas uvijek izuvalo, začulo se klizanje kuhinjskih vrata, a onda se stan opet potopio u tišinu.

Oprezno sam ustao i zavirio u kuhinju. Sjedio je na stolici kraj radijatora sa svojom ofucanom beretkom na glavi, sa svojim cigaretama Ibar bez filtra među žutim prstima, s vječno istim cipelama na nogama i vječno zgužvanom i prljavom maramicom koju je izvlačio iz džepa. Gdje je...? Spava, oprezno sam zatvorio vrata i već točio vodu u džezvu. Hoćeš pristaviti...? Već pristavljam... Kraj stola sam ugledao vreće mekog krumpira koje sam cijelo popodne tovario u prtljažnike, zbog čega me još uvijek sve boljelo.

Dva dana prije toga pokupio me ispred Nebesa i odvukao među hrpu krumpira ispred svoje straćare, hrpu koja je bila viša od baraka i dugačka gotovo do dvorišta. Trebali smo ga prebaciti tijekom tog i sljedećeg popodneva jer su za iduće dane najavljivali kišu. Ništa nisam imao u glavi. Još manje u primisli. Gledao sam tu hrpu i sve se činilo jednostavno nemogućim.

Teta iz Belgije dolazi u posjet, rekao sam.

Na trenutak se smirio. Iz džepa je izvukao svoju vječno zgu­­žvanu i prljavu maramicu, obrisao ćelu ispod beretke, vrat i sive hitlerovske brkove, gurnuo rupčić natrag i nacerio se, odnosno bolje rečeno pokušao naceriti. Zašutio je tako naglo, tako netipi­čno za njega, da sam se iz jezive hrpe krumpira koja me dovodila do očaja prebacio na njega. Izgledao je prilično nemoćno. Nešto mu jednostavno nije bilo jasno. Opet je izvukao rupčić iz džepa, opet se obrisao i opet pokušao naceriti. Pet puta. Brojio sam. Pet puta ponovio je koreografiju, pet puta pokušao se naceriti i pet puta ostao praznih ruku. Ništa nije mogao dobiti od mene jer jednostavno nisam imao pojma što se događa. Gubio je tlo pod nogama i nije bilo osobe na svijetu koja bi mu mogla pomoći.

Tko kaže...? konačno je progutao slinu. To je točka gdje je stari Otac, kakvog sam do tada poznavao, jednostavno nestao.

Nikad prije nije odgodio posao, toga i sljedećeg dana jest. Nikad još ništa nije dao ispod cijene, sljedećeg dana pustio je po Gradu vijest o tako niskoj cijeni krumpira da sam u četiri doletio ravno pred dugačak red u kojem su bila poznata lica sa svih krajeva Grada. Nikad nije prekršio nijednu sigurnosnu naredbu, tada je pregazio baš sve nepisane dogovore kojih smo se dosljedno držali zadnjih godinu i pol. Rekao mi je samo da ću pomoći ljudima stavljati krumpire u prtljažnike. Bio sam u šoku. Pitao ga je li normalan. Bilo mu je posve svejedno. Okrenuo se ustranu. Bio je kraj igre. Već u tom trenutku. Ništa mi nije bilo jasno.

Idući dan za vrijeme ručka odvio se očekivani scenarij. Ono moje dvoje je poludjelo, dobio sam dva tjedna kućnog pritvora. Na popodnevni drijemež uputio sam se uvjeren da sa starim Ocem, kao i ostala obitelj, u životu više neću progovoriti. No, sat kasnije otvorila su se ulazna vrata i nakon godinu i pol u naš je stan ušao stari Otac. Prije no što sam postao svjestan, kuhao sam mu kavu i vukao vreće mekog krumpira na balkon, da Treća ne poludi zbog svinjarije kad se probudi. Ionako će biti totalni šok. Onda sam se postavio na svoje mjesto s jednom nogom u kuhinji i drugom na balkonu, da u djeliću sekunde bacim opušak preko balkona, ako se Stari probudi. Već sam ga u tom trenutku gledao novim očima. To jednostavno nije bio on. Čista nemoć. Potpuna agonija.

S iste točke gledao sam godinu i pol unatrag, kad mu je Treća perući suđe usput dobacila da su našeg Starog, skupa s Jelcom, šefom Udbe u Gradu i jednim od važnijih birokrata u općini, koji je nakon osamostaljenja dočekao mirovinu kao odgajatelj u vrtiću, postavili u općinsku komisiju za ocjenjivanje štete na objektima nakon potresa. Vidio sam kako se od vijesti uspalio, kako se usred mamine rečenice pokupio i odvezao ravno u svoju staru rudarsku straćaru s niskim drvenim stropovima, gdje je u ruke uzeo kramp i bacio se na razbijanje vlastite kuće. Činilo mu se posve razumljivim da će preko našeg Starog u komisiji izvesti generalnu obnovu kuće na račun države, a plan je obuhvaćao preuređenje podruma, prvog kata i baraka na donjem dvorištu u prava skladišta s austrijskim i talijanskim sustavom kontrole temperature i vlažnosti zraka. Kad je Treća nekoliko dana poslije postala svjesna što se događa, već je bilo prekasno. Još je samo mogla gledati. Bilo je jasno da će na procjeni štete od potresa pasti obje zavjese, mrak profita kod starog Oca i mrak pravednosti kod Starog. Na istom sam mjestu stajao i gledao starog Oca nekoliko dana kasnije, kad mu se između deranja Treće i Starog na licu počeo ukrućivati defenzivan smiješak, kad je otkoračao kroz vrata i na godinu i pol prekinuo svaku komunikaciju. Do ovog travnja 1986. kad je nenajavljen došao u stan, nikad je nije obnovio na vlastitu inicijativu.

Donio ti je krumpir, rekao sam Trećoj. Nikako se nije mogla pomaknuti od vrata. Njezin je pogled bio neopisiv. Bilo je očito da neće moći sama, zato sam se spustio s pulta, uhvatio je za ruku, posjeo za stol, poslužio je kavom i pokraj nje stavio cigarete. No, trebala je još nekoliko dugačkih i krajnje nesigurnih minuta prije no što je smogla napraviti prvi kontrolirani pokret. Popravila je izgužvanu trajnu. Donio sam ti krumpir, tiho je promrmljao stari Otac. Na balkonu je, olakšao sam joj potragu. Progutala je prvi gutljaj kave i zapalila prvu cigaretu. Stari Otac uhvatio se proučavanje pećnice. U tom je trenutku još uvijek sve bilo moguće. Ionako je već posve lud, sad još i ti...? bila je njena prva rečenica nakon godine i pol. Gledala je u starog Oca, pokazivala na mene. Ruka joj je pala na stol, pogled je ostao. Kako si? Kad si zadnji put bio u bolnici...? U tom su se trenutku otvorila druga vrata i tamo je, slično nemogućeg izraza lica, stajao svježe probuđeni Stari. Donio je krumpir, rekla je Treća nakon nekoliko sekundi novog kaosa jer ju je njegov dolazak iz nepoznatog razloga posve zbunio. Dvije vreće, dodao sam i Starom gurnuo u ruke kratku crnu bez šećera. Nije shvaćao. Nakon nekoliko sekundi bez teksta se okrenuo i ja sam poslušno zatvorio vrata. Ima li još koga normalnog, retorički je pitala Treća kišu iza prozora.

Stari Otac svih tih godina nije si dao dokazati da se kod nas nakon obavezne buke usisavača i brisanja prašine, nakon juhice, prženog krumpira, mesa iz juhe i kao gusjenica dlakavog radiča iz domaćeg vrta, koji je kao lud rastao na gredici gdje nije raslo ništa drugo, svakog dana događa obredni obiteljski popodnevni drijemež i tada nikako nije dobro riskirati sranja. Nikakvo objašnjenje nije pomagalo da je to vremenski pojas s nultim stupnjem tolerancije, da je to ključni sat za normalan protok dana jer se inače obitelj brzo nađe u nemirnim vodama. Sestra i ja to smo shvatili još kao mali i jednostavno bili mirni, a uskoro se i sami uključili u obred. Stari Otac sa snajperskom je preciznošću, i to u svim razdobljima kad je dolazio, prodirao točno u te posvećene obiteljske trenutke.

Stari, koji je imao strašno tanak san, godinama i godinama unatrag zahtijevao je od Treće da ga uvjeri da kao i sav ostali civilizirani svijet najprije pokuca i pozvoni na ulaznim vratima, ali nije išlo. Bilo je samo pitanje vremena i dogodilo se tog kišnog travnja 1986. Stari Otac uletio je kroz ulazna vrata, Stari istovremeno samo u gaćama iz WC-a. Stajali su nosovima dobrih deset centimetara jedan od drugoga, pri čemu je stari Otac svojom starom, krajnje zajebanom cipelom, s dva metra i sto dvadeset kilograma stao Starome na palac desne noge. Jasno, nastalo je sranje i vika koji bi starog Oca, kakvog sam poznavao do novosti o posjetu, otjerali kroz vrata i nikad se više ne bi prikazao, ali tada nije bilo ni približno tako. Idući se dan vratio, samo je tada prvi put zastao ispred vrata. Doslovno. Stari je s tim danom uveo stalno zaključavanje ulaznih vrata i preko dana i time načinio još veće sranje. Po novom se dolazak starog Oca, naime, čuo tako da se po stanu, utopljenom u popodnevni drijemež, najprije razlegnuo zvuk kvake koja se strahovitim udarcem zabila u ležište, potom je slijedio udarac Očeve cipele u vrata jer ga je stvar, naravno, svakog dana uspjela ponovo iznenaditi. Nakon sekunde ili dvije tišine desnom se rukom doslovno naslonio na zvono, lijevom počeo kucati, odnosno lupati u neprekidnom rafalu.

Doista je u svemu tome bilo nečeg iracionalnog. Kad sam otvorio, na licu mu je bila neka zbunjenost, možda čak i strah. Da će ostati pred obiteljskim pragom ili tako nešto. I to on, koji je posljednjih dvadeset godina, nekako od trenutka kad je postalo jasno da se Prva neće vratiti u Grad, obitelj sistematično i beskompromisno izbjegavao. Sada, nakon vijesti, dolazi u posjet, pa je počeo s još gorom beskompromisnošću provaljivati u okvire svakodnevnih obiteljskih rituala, natrag u obiteljsko naručje. Kad bi sjeo u kuhinju kraj radijatora i dobio svoju kavu na stol, naime, posve bi se smirio.

Jedini sam imao cjelovitu sliku. Jedini u obitelji komunicirao sam sa starim Ocem prije vijesti o posjetu. Gledao sam ga pred hrpom krumpira, kako ga je informacija zbunila do te mjere da se doslovno izgubio u vlastitom dvorištu. I bio sam prisutan tog kišnog travnja 1986., kad je ponovo počeo dolaziti k nama.

Nakon spora oko funkcije poslijepotresne komisije, kad je ono moje dvoje na godinu i pol prekinulo komunikaciju sa starim Ocem, prvi put sam si priuštio izdvojeno mišljenje i bez znanja obitelji i dalje se s njim viđao. Stari Otac je to cijenio. Pod strogim sigurnosnim uvjetima počeo me voditi najprije na kraće, potom i duže vožnje. U godinu i pol prošli smo sve od Istre do Venete, od Štajerske do Gorenjske, od Brda do Dolenjske. Upoznao sam seljake i trgovce kod kojih je kupovao po grosističkim cijenama, postao svjestan jednostavne magije koja je skrivena u raskoraku između nabavne i prodajne cijene, upoznao sam njegove sustave redova, kuverti, raznih prevara, mijenjanja novca, brkatih znanaca u zelenim uniformama, pravih i lažnih carinika, znakova na licu koji govore kakvog čovjeka imamo pred sobom. Na mene je prenosio znanja koja je on dobio od Lijepe Katre, majstorice krijumčarenja koja je vodila najveću i daleko najbolje organiziranu krijumčarsku mrežu uz rapalsku granicu. Nakon rata je mrežu seljaka i trgovaca najprije obnovio, potom je tijekom godina nadograđivao i dopunjavao te s vremenom počeo djelovati kao prirodni korektiv samoupravnog sustava u kojem je cijelo vrijeme nečeg nedostajalo. Zapravo se radilo o jednostavnim i svakodnevnim stvarima, kao što su kava, cement, krumpir, crjepovi za krov, šećer ili benzin, odnosno falsificirani bonovi za benzin, premda baš zato još potrebnijim. Stari Otac imao je svu tu robu uvijek na zalihi i s vremenom u Gradu nije bilo čovjeka koji ne bi poznavao njegov narančasti kombi Zastava. Ako ga je parkirao ispred željezare ili drogerije, ispred Šiptara ili kod Vipavki na tržnici, prolaznici su odmah počeli provjeravati što je natovario iza – i ako se radilo o vrućoj robi, kraj kombija su odmah spontano počeli nastajati redovi. Najradije bi robu izbacio pred drogeriju, jer je u tome slučaju red prolazio pokraj vrta i ispred prozora Nebesa. Naručio bi dva deci, sjeo u vrt i razgovarao s ljudima koji su čekali da ih opelješi. U tome je nevjerojatno uživao. Postojalo je cijelo čudo neobičnih situacija. Većinom se ponašao poslovno i ljubazno, što znači da je ljude dok su čekali zabavljao neprekinutim nizom priča i viceva koje je uvijek imao u zalihi. Uživao je u ulozi kralja samoupravnih redova i posve mu je bilo dovoljno naslađivati se mišlju kako svi ti ljudi čekaju da im pomete i zadnji novčić iz džepa. Oni koji su mu dugovali novac, uslugu, robu ili nešto treće, nisu se baš dobro proveli. Osobito ako je bio pijan. Ti trenuci istine ponekad su bili strahovito beskompromisni. Čak brutalni.

Do proljeća 1985. sa starim je Ocem sve teklo bez problema. Bilo je zabavno i avanturistički, činjenica da moji nisu ništa znali sve je skupa činila samo još slađim. Onda je ponestalo tekućeg deterdženta za pranje posuđa. Nigdje ga nije bilo moguće dobiti, ali stari Otac pričekao je neko vrijeme. Dok su u lavore po Gradu padale zadnje kapljice dragocjene tekućine, stari Otac igrao se aluminijskim posudama koje je dovukao Bog zna odakle. Oprezno im je skinuo dno i zavario ih koji centimetar niže, a onda sa strpljivošću restauratora ispilio zavareno mjesto i premazao ga kiselinom da bi dobio jednako starinski izgled kao što ga je imao ostali metal. Time je petnaestlitarske posude pretvorio u šesnaestipolitarske te Talijana, koji je imao tekući deterdžent za pranje posuđa spremljen u stolitarskim rezervoarima, glatko prevario. Takvim i sličnim malim prevarama stari se Otac najviše veselio. Pretvarao se doslovno u dijete. Na carini nismo imali nikakvih problema, na tradicionalnom stajalištu u Ajdovščini stavio bi iznad volana kanistar bijelog, na vrhu grebena, odmah kad se cesta izravna, i konačno popustio mome vječnom zanovije­tanju kad će mi dopustiti voziti po glavnoj cesti. Stvarno smo se zamijenili i u Grad dovezli toliko oduševljeni sobom da smo prekršili sva sigurnosna pravila. Nije me ostavio pred svojom straćarom ili iza nekog ugla, niti smo se zamijenili na sjedalima. Vozio sam oko Nebesa i ravno u masu onih koji su čekali. Šef drogerije još je prije podne nalijepio papirić na izlog da dolazi tekući deterdžent na litre. Među onima koji su čekali bili su i milicajac, susjedi, teta, dvije sestrične i Sestra.

Obitelj je poludjela. Uža se okomila na mene i prilijepila mi tri tjedna kućnog pritvora s društveno korisnim radom na kućnom smetlištu, gdje smo pripremali podlogu za temelje brvnare. Šira obitelj više se bavila ulogom starog Oca u incidentu. Pustiti trinaestogodišnjeg klipana za volan i pokraj njega se pijan ceriti, to je za tete bilo previše. Te su mu godine, uz sve ostalo, ukinule i novogodišnje čestitke, razglednice s mora i čestitke za rođendan, tako da od obitelji nije dobio ni jednu jedinu riječ.

Neko se vrijeme nismo vidjeli, onda me počeo tražiti. Odjed­nom sam ugledao narančasti kombi, parkiran iza kuće ili na pločniku, a onda i starog Oca koji je stupao s noge na nogu negdje u blizini ili cirkao dva deci. Nije se usudio direktno do mene, ali me prije ili poslije pronašao. Recimo, na WC-u u gostionici. Ideš sa mnom na vožnju...? vrata su se zaletjela u zid tako da sam se skoro zabio u pisoar. Ako nešto budem imao od toga, istisnuo sam kroz zube. Tada mi je njegova škrtost počela ići na živce. U tom smislu nije vidio ni centimetra pred nosom. Nije mu palo ni na kraj pameti da bi nekog više veselilo trošiti nego gomilati novac ili da bi netko jednostavno imao drukčije želje ili potrebe od njega, a on ih praktički nije imao. To jednostavno nije razumio. No, tada je postalo očito da on mene treba više nego ja njega i na osnovi toga odlučio sam da će morati razumjeti, inače ja neću razumjeti njega. Nakon trećeg ili četvrtog jamstva da ću nešto imati od rizika, ako odem s njim, sjeo sam u kombi, ali nakon vožnje opet mi je gurnuo u ruke samo sitniš za baklavu. Nije me ozbiljno shvatio. Bilo je dosta. Pukao mi je film. Iz novčanika sam mu ukrao dvadeset maraka i otišao doma. Jedina svrha toga bila je da poludi. Na neku drugu mogućnost uopće nisam pomislio. Imao je, naime, fotografsko pamćenje za brojke i mozak mu je interpretirao svijet isključivo kroz cifre. Iz glave je znao sve cijene po trgovinama u Gorici, Udinama, Trstu i Grazu, kod seljaka od Istre do Kobarida, znao je za svaki dinar i svaku paru u novčaniku, za svaku njemačku marku u ladici i svaki švicarski franak u džepu. Ako ga je netko htio zeznuti ili okrasti, bestijalno bi poludio. Nisam ni pomislio da bi u mome slučaju moglo biti nešto drukčije. Moj je plan bio da mu kod prvog spomena bacim te marke u glavu, kažem mu svoje i kao posljednji iz obitelji odem iz njegova života. Imaš sutra vremena, curo s pimpekom? idući sam dan u Mercatoru začuo Očevo cerenje tik kraj uha. Tada sam ga se prvi put uplašio. Ali