Sila Odozgor (snovi, vizije i proroštva)

Josip Lončar

Sila odozgor

(snovi, vizije i proroštva)

Copyright 2018 Josip Lončar, Koprivnica

Nakladnik: Figulus Media d. o. o. , Koprivnica

Autor: Josip Lončar

Lektura: Marija Merdžo

Naslovnica: Elvis Duspara

Grafički urednik: Mihael Lončar

ISBN 978-953-8215-04-9

Sadržaj:

Uh, ah, oh ta krizma

Predgovor vjeroučiteljima

Predgovor kandidatima za krizmu

Predgovor ostalim čitateljima

Predgovor već krizmanima

I. UVOD

Učinite ih učenicima

Sveto pismo

Blagdan Duhova

II. SEDAM DAROVA DUHA SVETOGA

1. DAR RAZUMA

Petar

Pala narav i ponovno rođenje

2. DAR ZNANJA

Riječi koje izgrađuju

Zaštita

Auto bez kočnica

Vodstvo u molitvi

3. DAR MUDROSTI

Svrha

Abortus

Poslovni problemi

Je li on/ona za mene?

4. DAR JAKOSTI

Borba s Đavlom

Nasljedna prokletstva?

Autoritet kroz snove i vizije

4. DAR POBOŽNOSTI

Kanaan

Zajedništvo u Duhu/duhu

Konkretan primjer - sveta misa

Dar jezika

6. DAR STRAHA BOŽJEGA

Job

Narav straha Božjega

Predanje

7. DAR SAVJETA

Duhovni savjetnici

Pravila

III. SNOVI, VIZIJE I PROROŠTVA

Srce Isusovo

Snovi – dva roba na vlasti

Slika svetog Josipa

1. SNOVI KOJI OPOMINJU

Agnostik i Bog

Barometar grešnosti

2. SNOVI KOJI UZDIŽU I TJEŠE

Letač

Pokojnici

3. PROROČKI SNOVI I VIZIJE

Bolesna ptičica

4. PROROŠTVA

Mojsije

5. PROSUĐIVANJE

Petar u Jopi

IV: DODATAK KNJIZI

1. PRAKTIČNI SAVJETI ZA VJEROUČITELJE KRIZMANIKA

Raspoloživost

Naučite ih učiti

Pokažite im da se isplati

Formirajte male grupe

Naučite ih moliti

2. UVOD U MOLITVU DUHA

Otvorimo oči

Promatrajmo

Vježba br. 1 - Uskrisenje mladića iz Naina

Vježba br. 2 - Ozdravljenja u genezaretskoj okolici

Uh, ah, oh ta krizma

Postoje različite vrste knjiga. Jedne čitamo s oduševljenjem, druge samo držimo na policama, od trećih odustanemo odmah na početku, a poneke čitamo i više puta. Knjige mogu probuditi i revoluciju, a mogu i završiti u peći. Knjiga je lijek, ali i oružje; pisac je rađa kao majka svoje dijete; knjiga je otporna na mnoge sile, a „jača" je i od smrti – pisac umire, njegovo djelo traje dalje. Eto zašto su nam potrebne knjige, dobre knjige, a nama kršćanima sigurno je znakovito da je Stvoritelj svu svoju ljubav prepisao na stranice jedne posebne knjige, Biblije. Ako se Gospodin služi knjigom i njegovi trebaju isto činiti. Dakle, evo nam jedne nove knjige s temom krizme. Sama riječ i pojam „krizma" već nas stavlja u određenu stvarnost, koju smo na temelju nekih doživljenih ili ispričanih činjenica, stvorili u glavama. Nekršćani znaju iz medija da je krizma vrijeme kada mladi katolici dobivaju skupe darove, ludo se provode nakon te „obavljene dužnosti", te kasnije ne trebaju doći u crkvu do vjenčanja. I neki kršćani dvoje ostavlja li krizmani vjeronauk i sama sveta potvrda ikakva traga na našoj mladosti… Javna je tajna da nakon svete potvrde jedva deset posto krizmanika (ako!) nastavlja svoj hod u vjeri… obično malo „gurani" u tom hodu od strane roditelja. No, upravo u vrijeme pisanja ovog predgovora, dogodilo se nešto prelijepo: jedan moj ovogodišnji krizmanik odlučio je poći u sjemenište i krenuti putem svećeništva. Duh Sveti ga je snažno dohvatio, a on se dao uhvatiti u tu mrežu ljubavi. Nije sve crno. Zapravo, nije uopće crno onima koji nose svjetlo Duha u duši. A Duh Sveti čini da gledamo s pouzdanjem i utjehom u naše mlade koji pristupaju k biskupu primiti Njegov pečat. Zahvaljujući ovoj knjizi, jedno veliko svjetlo ulazi u cijelo naše poimanje ovog divnog sakramenta i dobivamo dragocjenu pomoć u borbama, nedoumicama, negativnostima i famama oko krizme. Ova nam je knjiga bila uistinu potrebna! O, kad bi je čitali oni kojih se to tiče! Pisana je tečno, razumljivo i duboko. U njoj su spojene velike i svete istine, potkrijepljene Božjom riječju, s iskustvom i primjerima, a sve s ciljem da se pitamo, meditiramo i uključimo u stvarnost ovog sakramenta, koji je toliko važan i toliko snažan. Autor knjige uhvatio se u koštac s nimalo lakom temom, zahtjevnom građom, ponekad razočaravajućim činjenicama i sa žarom da što bolje pronikne u otajstvo darivanja i Darovatelja, Duha Svetoga. No, da bismo čitali o duhovnome, i sami smo pozvani biti duhovni. Stoga preporučam da prije samoga čitanja skrušimo srca pred Gospodinom i vapimo da nas prosvijetli u ovim stvarima vječnosti i spasenja. Čitajući ovaj nadahnuti uradak, osjetio sam u duhu borbu dragog brata Josipa, koji je milošću Božjom zakoračio u ovaj svijet misterija Njegove ljubavi prema čovjeku. Siguran sam i znam: ova je knjiga pisana na koljenima, u muci, u čežnji i u blagoslovu. Zato će i čitateljima biti na blagoslov, potpora u muci i poziv da se spuste na koljena. Jer, uzalud nam je razglabati o mladima, kritizirati njihovo ponašanje i veličati prošla vremena „kad su bili dobri" ako ne molimo za njih i s njima. Hvala Gospodinu za poticaj da nam se daruje ovo djelo. Hvala Josipu što je pristao razmišljati i zapisivati što mu je povjereno. Hvala roditeljima, kumovima i krizmanicima, koji će ovu knjigu uzeti u ruke i u srce. Naša je najiskrenija molitva i želja da pomoću ovih stranica naš odnos s Duhom Boga Svevišnjega raste i jača, sve do dana kad ćemo Mu, s plodovima, trebati vratiti ono što nam je poklonio.

o. Marko Glogović, pavlin

Predgovor vjeroučiteljima

Današnji bi kandidati, koji su često jako daleko od vjerskog života, trebali biti ‘poslastica’ za vas vjeroučitelje. Prvi je razlog taj što vam je dana prilika i od Boga povjerenje da radite na njihovu spasenju i posvećenju. Nema mnogo važnijih, zanimljivijih i bolje plaćenih poslova (očekuje vas nebeska nagrada, a možda i kazna) od toga. Drugi je razlog taj što ako sami imate iskustvo dara mudrosti, jakosti, znanja, savjeta, pobožnosti, razuma i straha Božjega i ako u tim darovima surađujete s Duhom Svetim, taj vam posao mora predstavljati radost jer ćete sigurno imati lijepih plodova. Nema svrhovitijeg posla ili poslanja od onoga u kojem usko surađujemo s Duhom Svetim na obraćenju i posvećenju duša. Možda će Vam ovo moje svjedočanstvo/razmišljanje otvoriti neke nove mogućnosti podučavanja tako da uspijete veći dio kandidata oraspoložiti da željno i s razumijevanjem prime sakrament potvrde, te da ga kasnije nastave živjeti.

Predgovor kandidatima za krizmu

Ne trebate se bojati da nećete razumjeti ili da će vam biti dosadno. Evanđelje je prvenstveno napisano za siromahe, za grešnike i za malene. To znači da te kategorije ljudi evanđelje mogu najbolje razumjeti. Jezik Duha Svetoga jezik je pun simbola i fraza, nalik je jeziku vas mladih. Svojim roditeljima govorite u šiframa, bilo riječima, bilo lupanjem vrata ili nekim drugim činom.

Pametni i umni roditelji nikad neće razumjeti što im želite reći. Isto tako, pametni i umni vjernici ne mogu razumjeti ono što Isus govori. Izazivam vas da počnete čitati Bibliju i da dešifrirate jezik Duh Svetoga.

Neka vam priprava za sakrament krizme bude radost. Već na prvom satu zamolite vjeroučitelja neka vam posvjedoči vlastita iskustva s Duhom Svetim i s njegovom silom. Predložite mu da zajedno pokušate pronaći osobe u čijim se životima ta sila manifestirala ili se manifestira, pa zajedno proučite na koji se način to događa. Tada zajedno molite Duha Svetoga da se isto počne događati i vama.

Ili još uvijek postoji mogućnost da stvar samo ‘obavite’? Primit ćete silu i ne trebate se bojati da će vas netko od ljudi pitati kako ste s njom u svojem životu surađivali. No, jedno je sasvim sigurno – pitat će vas Onaj koji je rekao da se hula na Duha Svetoga ne može oprostiti u ovom svijetu, a ni u onom koji će doći! (v. Lk 12,10)

Predgovor ostalim čitateljima

Većina je katolika primila obećanu silu odozgor. Nakon nje ne bismo više trebali ‘ostati u gradu’, već bismo se trebali angažirati u Isusovu djelu spasenja, odnosno u evangelizaciji. Aktivno se bavim evangelizacijom već dvadesetak godina i još uvijek mislim da ni izdaleka nisam učinio koliko sam mogao. Bez obzira prije koliko godina smo sakrament krizme ili potvrde primili nikad nije kasno da ga i prihvatimo. Ovo je moje svjedočanstvo koje ne mora biti jednako vašemu, ali koje vas može barem malo ohrabriti ili usmjeriti. Naravno, postoji bezbroj mogućnosti po kojima Duh Sveti u Crkvi djeluje i svatko se od nas može odlučiti za varijantu koja mu se čini od Duha Svetoga ponuđenom.

Knjigu su pregledala dva doktora teologije i jedan magistar, čija imena po njihovoj želji ne objavljujem, tako da se ne trebate bojati da ćete biti zavedeni. S veseljem sam prihvatio sve njihove korekcije.

U knjizi sam koristio mnoštvo biblijskih citata i navoda iz Katekizma, dokumenata Drugog vatikanskog koncila, te drugih dokumenata Crkve. Naveo sam samo najosnovnije. Ostalo prepuštam čitatelju da otkrije sam istražujući navedene izvore.

Predgovor već krizmanima

Povijest spasenja do Isusa Krista prožeta je jednom sasvim određenom težnjom ljudi koji su htjeli služiti Bogu – težnjom da postanu dionici Duha Svetoga. Povijest je to ljudi koji se rađaju pod istočnim grijehom: mrtvi od mrtvoga. Onog trenutka kad su Adam i Eva sagriješili, duhovno su umrli i njihov duh više nije bio u povezanosti s Božjim duhom već je postao rob/sluga njihove vlastite duše. Do pada, prvi su ljudi imali puno zajedništvo s Duhom Svetim koji im je omogućavao da licem u lice razgovaraju sa svojim Bogom, te ih je osposobljavao da gospodare svim stvorenim stvorenjima. Po Duhu, prvi su ljudi imali sposobnost brinuti se za čitav stvoreni svijet i vlast da njime, u ime Božje, gospodare. Duh Sveti koji je bio u njima davao im je i besmrtnost. U trenutku grijeha, kad se Duh Sveti maknuo od njih, oni su izgubili sve one ‘sposobnosti’ koje im je Bog po Duhu dao. Njihova su tijela počela s procesom starenja i tu je započela i njihova tjelesna smrt. U trenutku grijeha, otvorile su im se tjelesne oči i oni su od duhovnih bića postali čisto tjelesnima, i ljudi od tada sve prosuđuju na osnovi vlastitog viđenja i čuvenja (duh zarobljen u tjelesnost). Svi oni koji se rađaju nakon njih, upravo su to – ljudi čiji je duh sluga/suradnik njihovih duša umjesto suradnik Boga.

Odnos prema Bogu, sebi i svijetu rezultat je stavova koje je formirala duša na temelju vlastitih iskustava. Duša čovjekova predstavlja njegovu sasvim specifičnu osobnost po kojoj se čovjek razlikuje od drugog čovjeka. Ona je splet različitih stavova koje čovjek u svom životu stvara o onome s čime se na bilo koji način susreće. Duša se dakle očituje kroz stavove koji svaki zasebno pretpostavljaju određene razumske spoznaje, volju i emocije. Ti stavovi mogu biti svjesni ili podsvjesni. Budući da su oblikovani bez svjetla Duha Svetoga, oni su uvijek tjelesni. Može se dogoditi da budu u potpunu suglasju s Bogom, ali im je ipak potrebno prosvjetljenje Duha kako bi čovjek dobio unutarnju potvrdu da je zaista tako. U velikoj većini slučajeva, stavovi naše duše nisu u suglasju s Bogom.

Splet naših stavova ono je što Isus naziva našim životom. Isus jasno kaže da ukoliko se ne odrečemo samih sebe (osobnosti koju smo sami oblikovali) ili, drukčije rečeno, ako se ne odrečemo vlastitog života, nećemo primiti njegov život. Ako gorušičino zrno ne padne u zemlju i ne umre, neće donijeti roda. To je sasvim logično. Ne možemo se roditi novome ako ne želimo umrijeti starome.

Čovjek se začinje kao tabula rasa, tj. prazna ploča i u trenutku začeća on već ima stvoren ljudski duh koji ima sposobnost komunikacije s okolinom. Ljudski duh po sposobnostima daleko nadmašuje razum. Ljudski duh gleda duhovnim očima i sluša duhovnim ušima. On osjeća duhovnim srcem i sve te informacije ‘predaje’ duši. Duša ima sposobnost pamćenja i sve što nam se od trenutka začeća dogodilo, ostaje zapisano u sjećanju duše. U naravi je duše da o svemu tome stvara stavove. Ti stavovi ovise prvenstveno o tome kako se duša u pojedinim situacijama osjećala, kakve je spoznaje o nečemu sakupila, kakva je svjedočanstva istoga promatrala u svojim bližnjima; ti stavovi ovise o specifičnosti poslanja koje joj je Bog odredio, te o mnogim drugim faktorima. Moramo znati da nitko od nas nije slučajno začet, već je Bog svakome od nas usadio poslanje koje bi nas trebalo dovesti do obećanog života u punini. Uzori koje duša preko duha promatra i kopira svakako su naši roditelji, bliski rođaci i osobe koje su na bilo koji način usko povezane s nama. Gledajući njihov život i njihove mogućnosti, duša djeteta ‘određuje’ sâmu sebe u sliku te ograničenosti.

Ljudska duša stvorena je od Boga i u sebi sadrži određeno sjećanje na njega. To je ona sila u čovjeku koja ga potiče da stalno traga za nečim što će ga trajno usrećiti. Ta potraga jedino trajno uspješno može završiti u Bogu odakle je čovjek i došao. Jer, kako kaže sveti Augustin: „Nemirno je naše srce dok se ne smiri u Bogu". Duša koja nije ispunjena Božjim duhom, uvijek u sebi u određenoj mjeri ima osjećaje odbačenosti, neželjenosti, krivnje, manje vrijednosti, neuspjeha, nezadovoljstva... Svijet sa svojom nesavršenošću ranjava našu osobnost i duša je na neki način prisiljena stvoriti određene stavove koji će je čuvati od svijeta. Ako tu ‘zaštitu’ formiramo bez Duha Svetoga, ona će u sebi na određeni način biti grešna. Grešna znači i bolesna. Grijeh je, tako, bolest koja našu dušu, koja treba težiti prema savršenstvu, čini još nesavršenijom, i koja dušu, koja se treba iz dana u dan preobražavati, tjera još dublje u smrt. Isus Bog nas zato nije došao osuditi, nego nas je došao spasiti od grijeha i tjelesnosti.

Navest ću jedan vrlo čest primjer. Ljudski duh nakon začeća osjeća potrebu sigurnosti i voljenosti. On tu potrebu teži ispuniti u svojem ocu i svojoj majci. Bog daje da na svijet dolazimo kroz oca i majku. Mi njima ne pripadamo, već samo dolazimo kroz njih, i Bog im daje povjerenje da će se brinuti za nas kroz razdoblje života dok se ne osamostalimo. Na žalost, većina ljudi uopće ne zna da je duh djetetov itekako sposoban vidjeti, čuti i osjetiti što se oko njega i s njime događa. Osobito je to važno u odnosu prema ocu i majci. Problem je u tome što duša nije sposobna razumjeti na pravilan način. Ukoliko otac i majka ne započnu komunikaciju s djetetom već u trenutku kad postanu svjesni njegova začeća, djetetova će duša biti prisiljena određene zaključke/stavove donositi sama. Zbog toga danas ima jako mnogo ljudi koji nikad nisu uspostavili prisan odnos s majkom ili ocem. Ima i velik broj onih koji, iako su se njihovi roditelji itekako trudili da im budu dobri roditelji, nikad nisu bili sposobni puni povjerenja zagrliti oca ili majku. Rezultat je to vrlo često svjesnog ili nesvjesnog neprihvaćanja ili čak odbacivanja djeteta u prvim danima, tjednima ili mjesecima nakon začeća. Svako pomišljanje na abortus ostavlja trag u psihi/duši djeteta. Iako se toga odrasli čovjek ne sjeća, njegova je duša itekako svega svjesna.

Drugi su čest primjer seksualna zlostavljanja u ranom djetinjstvu. Pedofilija je uvijek povezana sa zlim duhom i zato nanosi ogromnu štetu djetetu. Pedofili mogu biti sasvim normalni ljudi, dobri očevi, pa čak i dobri vjernici koji su zbog raznoraznih razloga potpali pod vlast duha bluda koji ima nevjerojatnu snagu i kojeg se gotovo nemoguće sâm osloboditi.

Pokušajte zamisliti čovjeka koji umire od raka pluća i ne može prestati pušiti... Pedofil je čovjek koji umire od grijeha, potpuno je toga svjestan, ali si ne može pomoći. U određenim situacijama, zao duh potpuno preuzme kontrolu nad njime i tada čini ono što tu istu osobu poslije strahovito razara. Te osobe mogu biti krive što su se dovele u tu situaciju, no mogu biti inicirane tim duhom bez svoje krivnje. Isus te osobe nije došao osuditi, nego spasiti ih. Imajmo zato Isusov stav prema njima. Mrzimo grijeh koji ih zarobljava, promatrajmo ih kao ljubljenu braću koja će umrijeti ako ne ozdrave i učinimo sve da im pomognemo kako bi bili oslobođeni. Dakle, u trenutku kad pedofil (muški ili ženski) priđe djetetu (najčešće se radi o bliskom rođaku ili osobi s kojom se ima bliski kontakt), on to čini pod potpunim utjecajem zlog duha. Duh djeteta prepoznaje da se u tom trenutku događa određeno veliko zlo, ali je potpuno bespomoćan pomoći si. Nakon toga, dijete se boji povjeriti roditeljima jer misli kako mu neće povjerovati.

Djeca su nesposobna optužiti jače od sebe pa je u prirodi dječje duše da umjesto drugoga optužuje samoga sebe. U sebi pronalaze razloge koji su, navodno, naveli drugoga da ih zlostavlja.

Takve osobe gotovo redovito žive sa snažnim podsvjesnim osjećajima krivnje povezanima s razlozima koje su u sebi tada pronašli. Ako nas roditelji na bilo koji način zlostavljaju ili zlostavljaju jedno drugoga, dijete koje roditelje u toj, ranoj fazi života voli više od sebe, radije će za to okrivljavati samo sebe, nego da se mora odreći slike ‘dragih’ roditelja. No, osjećaji krivnje ostaju...

Tako oblikovana duša rezultat je pale čovjekove naravi. Dijete u dobi od pet do sedam godina velikim dijelom postaje oformljena duša i od tada se duh očituje kao nešto što ljudi nazivaju šestim čulom.

On je još uvijek aktivan, no ni izdaleka onako kao što je bio u najranijoj mladosti. Na osnovi unutarnjih stavova, mi svijet, sebe i Boga doživljavamo na nama sasvim poseban način. Oblikovali smo svoju osobnost koja se u svakom svojem segmentu očituje kroz našu volju, osjećaje i razumsko shvaćanje. Uzmimo primjer ozbiljne glazbe. Gotovo da i nema odraslog čovjeka koji se s tim pojmom nije susreo i koji nema neki sasvim određeni nutarnji stav o njoj. Taj stav ovisi o našim iskustvima, spoznajama, načinu na koji nam je takva glazba prezentirana, o osobama koje su nam je prezentirale, o intenzitetu s kojim smo je susretali, o životnom trenutku kad smo se s njome susreli i o mnogo čemu drugome. Bilo koji faktor od navedenih mogao je imati presudnu ulogu u izgrađivanju našeg nutarnjeg stava o toj glazbi. O našem stavu o njoj ovisi kakve