Find your next favorite book
Become a member today and read free for 30 daysStart your free 30 daysBook Information
Ispod Kačketa
Book Actions
Start Reading- Publisher:
- Dragoslav Simic
- Released:
- Feb 23, 2020
- Format:
- Book
Description
Knjiga Dragoslava Simića „Ispod kačketa“ је 10 odabranih kratkih priča iz „Usmene istorije dvadesetog veka“, najbolje je definisana ovim motom Ive Andrića iz njegovog dela „Alipaša“. “Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“ Usmenu istoriju"kod nas je prvi snimio Vuk Karadžić olovkom i mastilom. Iskusni radio novinar Dragoslav Simić čini ga modernom tehnologijom, mikrofonom. U svojoj knjizi napravio je sjajan izbor iz svoje bogate zaostavštine radijskih govornih-emisija "Govori da bih te video." Srećom - sačuvao je one istorijske snimke mnogih priča naših poznatih, ponekad zaboravljenih, a često i prilično skromnih likova, koje su sada, u knjizi, postale opipljiva iskustva koja pokrivaju deo 20. veka. Ova priznanja ispričana su živim jezikom, autentičnim dijalektima i iskrenim motivima, pa se knjiga može čitati i slušati, jer je zasnovana na Simićevoj multimedijalnoj stranici Audio i foto arhiv SIMIĆ www.audioifotoarhiv.com . Pošto nema nebitnog svedočenja, nema malih priča - svako sećanje je dragulj, bilo da ispunjava vakuum u našem znanju o velikim ličnostima i istorijskim događajima, ili nam otkriva intimne, emocionalno obojene i neponovljive, obične trenutke života.
Book Actions
Start ReadingBook Information
Ispod Kačketa
Description
Knjiga Dragoslava Simića „Ispod kačketa“ је 10 odabranih kratkih priča iz „Usmene istorije dvadesetog veka“, najbolje je definisana ovim motom Ive Andrića iz njegovog dela „Alipaša“. “Slušam ga dugo i pažljivo, samo mi ponekad dođe da mu upadnem u reč i da mu kažem šta ja mislim o tome. Da, dođe mi da to učinim, ali neću mu kazati ništa, jer ja ničiju priču ne prekidam i nikog ne ispravljam, ponajmanje stradalnika koji priča o svom stradanju. I kud bih ja došao kad bih to činio. Onda priče ne bi ni bilo. A svaka priča je, na svoj način, i u određenom trenutku, iskrena i istinita, a kao takvu treba je saslušati i primiti...“ Usmenu istoriju"kod nas je prvi snimio Vuk Karadžić olovkom i mastilom. Iskusni radio novinar Dragoslav Simić čini ga modernom tehnologijom, mikrofonom. U svojoj knjizi napravio je sjajan izbor iz svoje bogate zaostavštine radijskih govornih-emisija "Govori da bih te video." Srećom - sačuvao je one istorijske snimke mnogih priča naših poznatih, ponekad zaboravljenih, a često i prilično skromnih likova, koje su sada, u knjizi, postale opipljiva iskustva koja pokrivaju deo 20. veka. Ova priznanja ispričana su živim jezikom, autentičnim dijalektima i iskrenim motivima, pa se knjiga može čitati i slušati, jer je zasnovana na Simićevoj multimedijalnoj stranici Audio i foto arhiv SIMIĆ www.audioifotoarhiv.com . Pošto nema nebitnog svedočenja, nema malih priča - svako sećanje je dragulj, bilo da ispunjava vakuum u našem znanju o velikim ličnostima i istorijskim događajima, ili nam otkriva intimne, emocionalno obojene i neponovljive, obične trenutke života.
- Publisher:
- Dragoslav Simic
- Released:
- Feb 23, 2020
- Format:
- Book
About the author
Related to Ispod Kačketa
Book Preview
Ispod Kačketa - Dragoslav Simic
PREDGOVOR
Radio za sve i svakoga, komercijalni radio, mogla bi da bude neka karakteristika radija danas. Miks od muzike, vremenske prognoze, reklamnih poruka i vesti, uprošćeno svodi se na recept „brze hrane, „zaslađivač
dobrog raspoloženja. Radio kao jednostavan prenosnik informacija, kao razbibriga, kao propagandna mašinerija, moćan je vladalac sveta. Ovako prikazan – ima ga svuda.
Imao sam sreću u životu da radim posao koji volim, i da me radoznalost u potrazi za temama emisija za dokumentarni radio nije napuštala. Bio je to drugačije osmišljen radioprogram od prikazane sheme komercijalnog radija.
Početak je izgledao ovako. Prvi dokumentarac snimio sam u Kruševcu u Centru za socijalni rad. Beba ostavljena ispred javnog WC-a. Službenica gradskog toaleta na železničkoj stanici svedoči o „majci prolaznici koja zamoli službenicu da joj pričuva dete „za trenutak
. Posle toga majka se više nikad nije pojavila.
Usledio je sledeći dokumentarac, pa novi i novi... Zatim Las Vegas, ispovest kockara iz Beograda: „Prodao sam sve i otišao da okušam sreću. Umro mi je i otac. Nisam stigao da odem na sahranu. Tamo u prvom krugu dobijem 100.000 dolara. Računam, da okrenem još jednom, otplatim sve dugove – i kući. Okrenem, i sve izgubim. Vratim se, žena vidi da hoću da se ubijem i odvede me na lečenje..."
Ideja o pričama nastalim na osnovu usmene istorije ispričane u mojim emisijama začela se još osamdesetih godina prošlog veka kada sam u selu Mali Popović kod Sopota slušao priče deda Ignjata, građevinskog radnika, koji bi svako veče po završenom poslu pretvarao komšijama svoj život u usmeni film. Spletom okolnosti, posle više od trideset godina odvažio sam se da napravim izbor najupečatljivijih kazivanja mojih sagovornika i objavim ih u knjizi „Glasom pisana istorija".
Dr Irina Subotić svojoj recenziji ove knjige dala je naslov „Knjiga ličnih, usmenih storija". Ona, između ostalog, piše:
„... Za sve ljubitelje knjige to je istinski događaj. U njoj je sačinjen sjajan izbor iz bogate zaostavštine višedecenijskog serijala radiofonske emisije „Govori da bih te video. Sagovornike i teme autor je lično otkrivao, znao da prilagodi svom mediju i realizovao sa njima razgovore na raznim geografskim meridijanima, čak i u najtežim vremenima kao što su bile sankcije Ujedinjenih nacija i bombardovanje. Na našu sreću – sačuvao je te istorijske snimke brojnih priča naših znamenitih, ponekad zaboravljenih a često sasvim skromnih likova koji sada, u knjizi, postaju opipljivi doživljaji koji pokrivaju ne samo ceo 20. vek, već i široke prostore Balkana, pa i cele Evrope, do Sjedinjenih Američkih Država, Južne Amerike i Australije. Ispričane živim jezikom, autentičnih narečja i iskrenih pobuda, te neponovljive ispovesti nas pozivaju da im se nebrojeno puta vraćamo i da, na izvestan način, ukrštamo ili paralelno pratimo različite životne puteve i neobične sudbine kojima je protkana naša istorija.
Sačuvao sam 1.000 svojih dokumentarnih radioemisija. Ova elektronska knjiga je prva iz serijala „Ispod kačketa – usmena istorija XX veka" i čini je deset odabranih kratkih priča iz velike zvučne panorame koja se može videti i čuti na multimedijalnom sajtu Arhiv Simić (www.audioifotoarhiv.com).
Uživajte u autentičnim glasovima naše istorije!
Nagrada knjizi GLASOM PISANA ISTORIJA za publicistiku Udruženja novinara Srbije dodeljena je 21. decembra 2018. Trajanje 6 minuta. Dragoslav Simić se tom prilikom obratio prisutnima. Link ~ Nagrada knjizi Glasom pisana istorija
Dragoslav Simić
ISPOD KAČKETA - usmena istorija XX veka
deset izabranih kratkih priča
Ignjat Cvjetković „Bosanac" –
Priča iz nevremena ili niđe ništa
Ignjat je bio građevinski radnik, rodom iz Bosne. Svi su ga jednostavno zvali „Bosanac. Upamtio sam ga kao deda Ignjata. Upoznao sam ga kod komšije Ciceka u selu Mali Popović kod Sopota početkom osamdesetih godina 20. veka. Slušajući njegove dogodovštine u raznim prilikama, prvi put sam pomislio da bi valjalo sastaviti knjigu od usmenih priča, nešto slično kao što je radio Vuk s perom, ali sada – pred mikrofonom. U Popoviću, dok je košava zviždala dolinom kojom je nekad tutnjao „Orijent ekspres
, pored vatre, uz peć koju je Ignjat ozidao, snimio sam njegov životopis u zimu 2000. godine i taj snimak koristim za ovu knjigu. Ignjata sam fotografisao u isto vreme kada je snimljena i ova radio-emisija.
U masi „niščih deda Ignjat je bio čovek koga je sudbina darovala dugim životom i zdravom pameću. Kao na ringišpilu vrteo se Ignjat srećan kada su se deca rađala i nesrećan kada je video da je decu nadživeo. Celog veka je radio, čak i u dubokoj starosti, ne zato što nije imao od čega da živi nego zato što je smatrao da se smisao života nalazi u radu. Opraštao je svima; pre svega ženi koja ga u Lazarevcu napusti i ostavi sa dvoje dece, leta 1944. „Beda, nema šta da odene. Ode sa krojačem kome je posao bio da šije i oblači pa je i nju obukao
, kaže Ignjat.
Njegov životopis, koji je pravi usmeni roman, snimio sam u šest nastavaka. U knjizi zbog obima izdvajam samo prvi deo priče koja obuhvata vreme do početka Drugog svetskog rata. U ratu u bosanskim gudurama, kada je jedina hrana bila sremuš (divlji luk, samonikla jestiva biljka) bežao je od svih koji su ratovali. Ni s jednima nije pristajao, ne sam – uvek sa ženom i decom, da „djeci" spase glavu.
Bio je vešt majstor. Od drveta je znao sve da napravi, brzo i vešto. Njemu nije bilo teško da sagradi kuću bez pomoćnika, da iskopa temelj, da postavi ploču, da poveže krovne grede. Ni on sam ne zna koliko kuća je sagradio. Psovao je boga, više uzgred, uvek sa uzrečicom „ne prevari i ne ukradi".
Ignjat Cvjetković (1910-2005)
Priča iz nevremena ili niđe ništa
Rođen sam drugog januara 1910. godine u jednom zabačenom selu koje je od najbliže varošice bilo udalјeno deset kilometara, u Gornjem Zaukoviku kod Vlasenice.
Na moju nesreću, otac je bio šumski radnik tako da sam ga rijetko viđao. Sjećam ga se samo jedne godine, valјda je to bilo 1912, kad je došo sa posla uveče. Nešta sam ja reko. Pita on majku: šta je kazo? Kaže ona: opsovo te. Tako ga pamtim.
On je bio veliki srbofil, pričala je majka.
Kad se zaratilo 1914. godine, nije htio da služi austrijsku vojsku, jer je Bosna pripadala Austriji, pa je trebo da bude austrijski vojnik, da se bori protiv Srbije. Zato je pobjego u Srbiju. Tako da su nas, sve familije, čiji su domaćini pobjegli u Srbiju, oćerali u zatvor.
Jadna majka leži na betonu i stavi mene na grudi da se ne bi preladio od betona. U zatvoru smo bili nešto oko devet mjeseci. Poslije su nas pustili.
Došli smo kući valјda 1916. godine. Niđe ništa nije bilo. Nije imalo šta da se jede. Kopali smo paprat, te vadili ono korjenje ispod paprati neko vrijeme, dok je stigla sremuša. To je jedna šumska trava koja miriše na bijeli luk. Možda ne znate vi šta je sremuša.
To nas je održalo do lјeta dok je stiglo malo žita i šence, tako teško smo živeli sve do 1918. godine. Završio se rat, počeli dolaziti lјudi sa fronta ali mog oca nema.
Došo je jedan sa Solunskog fronta. Znali smo da je on bio sa mojim ocom. Otišla je majka i pita šta je sa ocom. Reko joj je da je ovaj pogino petog maja 1918. godine, nešto prije nego što će se rat završti.
Ja sam kod čobana bio, kao da čuvam stoku. Snijega poneđe. Znao sam đe je otišla majka. Nisam smio da priđem kući blizu nego sam sa jednog breščića slušo da vidim da li je majka došla. Kad sam čuo da majka kuka znao sam šta se dogodlo. Odma sam vidio cijelu svoju sudbinu i svoje djetinjstvo. Da sam osto siroče za cio vijek.
Tavorili smo do 1920. godine. Dotad smo sa majkom i stricom bili u zajednici. Poslije nismo mogli sa njim živjet. Podijelili smo se. Meni je dopala jedna štala. A njemu je kuća dopala.
Ja sam počistio ono đubre iz štale i ložio vatru i tamo sam sjedio. Na moju nesreću pojavio se jedan stari čovek koji je nasledio od svoje žene veliko imanje. Nagovori majku moju njen otac da se uda za tog čoeka. Kažu, on je star čoek umrijeće, ostaće imanje tvom sinu.
Međutim, taj je bio jedan drevni alkoholičar, a majka to nije znala i udala se za njega. Ja sam bio mali, ali nisam stio da idem za njima. Stio sam čak i da ga ubijem. Al’ nekako me ujak smirio i otišo sam kod njega.
Nije se moglo živet. Svaki dan on je bio pijan. Prodavao je ono imanja što mu je ostalo od prve žene. Tako da je došlo vreme da na Božić nismo imali šta jesti.
Ja sam ih napustio i otišao sam. Jedna engleska misija je siročad tu ratnu primala te ih je školovala. Međutim, kasnije su Engleskinje propale i mi smo ostali nezbrinuti.
Napustio sam to i vratio se kući, al kuće nisam imo. Nisam imo kud, ni kod očua, ni kod majke, jer ni oni nisu imali šta da jedu. Odo sam dvaest kilometara dole, dvaest kilometara gore. Niti imam đe da se svratim, da se ogrijem, niti imam šta da jedem.
Svratim se kod jednoga majkinog rođaka. On je bio gazda, neki Stevo Đurić. Svratim se i sjednem kraj šporeta, zgurim se da se malo ogrijem, a on ruča. Dobro se sjećam, jede neki paprikaš. A ja gladan. On zine da onu kašiku stavi u usta, a meni se usta sama otvaraju. Nit on mene vidi, nit me gleda. Odatle sam otišo i dođem kod jedne žene. Ona je drugarica moje tetke bila i pitam imal’ šta jesti. Ni sama nije imala skoro ništa. Dala mi je nešto proje te sam jeo. Pa odande krenem kod ujaka. A mrzila me ujna ko psa. Ne smijem da idem ni kod ujaka. Ne znam kud ću. Sjednem na jedno mesto na panj i šaram na jednoj bukvi, ne znam ni šta. Neko ime šaram. Naiđe jedan čoek s konjom.
Tera sukno u valјaricu¹. Pita mene, čiji si mladiću? Reko, ne znam. – Kako ne znaš čiji si? Imaš li oca, imaš li majku? – Nemam ni oca ni majku, nemam nikoga. – Oćeš da se najmiš kod mene, da ideš u najam? Kažem, oću.
To je bilo pred novu godinu,
Reviews
Reviews
What people think about Ispod Kačketa
5.01 ratings / 0 reviews