A.

Riegl, Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak, Anatomija povjesnog spomenika, Zagreb 2006, 349-412
Алојз Ригл (Alois Riegl, 1858-1905)
Најпре је студирао право, затим филозофију и општу историју, да би се тек касније заинтересовао и за историју уметности. Ригл је створио нови концепт о развоју уметности, по коме се уметност развија као израз "уметничке воље", која је различита од периода до периода. Уметничка воља открива се проучавањем форме ликовних дела. Из тога проистиче да сваки период у уметности има свој систем вредности; даље, то значи да су сви историјски периоди у развоју уметности једнако вредни; отуда, нема више (старог) концепта о успонима и падовима уметности. Нови концепт искључује употребу апсолутног, општеважећег критеријума, и уместо њега уводи историјски критеријум; уједно, из истраживања се искључује лични укус историчара уметности. Тако је увео у историју уметности један начин сагледавања уметничке прошлости, који је у основи био другачији од претходних. Тиме је постао уочљив још један елемент ове науке, који можемо назвати концептуализовањем, или начином на који истраживач уобличава или повезује своја сазнања о предмету који проучава; наиме, показало се да историја уметности временом мења своје концепте о развоју уметности. Риглов концепт заокружује промену схватања у историји уметности, која је током деветнаестог века мењала и допуњавала представу о појединим поеридима уметности; истовремено, нови концепт изазвао је огромне промене у схватању уметности и утицао је на будући развој истраживања
(према: П. Драгојевић, Нaука о уметности 2 [интерна семинарска публикација], Београд 1998. )

Alois Riegl

Moderni kult spomenika, njegova bit, njegov postanak1

1. Vrijednosti spomenika i njihov povijesni razvoj
Pod spomenikom se u najstarijem i izvornom smislu podrazumijeva djelo ljudske ruke podignuto u svrhu održavanja pojedinih ljudskih podviga i vještina (ili sklopa više njih) u svijesti budućih generacija. To može biti umjetnički (Kunstdenkmal) ili pisani spomenik (Sehriftdenkmal) — već prema tome obavještava li promatrača o događaju koji treba ovjekovječiti izražajnim sredstvima likovne umjetnosti ili pomoću natpisa. Najčešće su te dvije vrste ujedinjene. Podizanje i održavanje takvih »namjernih« spomenika (»gewollte« Denkmale), koje je moguće slijediti do najranijih zabilježenih razdoblja ljudske kulture, do danas nije prestalo. No, kad govorimo o modernome kultu i zaštiti spomenika, gotovo uopće ne mislimo na »namjerne« spomenike, nego na »umjetničke« i »povijesne« spomenike (»Kunst- und historisehe Denkmale«), kako je do sada u Austriji glasio službeni izraz. Ova oznaka, koja je prema shvaćanjima od 16. sve do 19. stoljeća bila posve opravdana, danas bi, s obzirom na poimanje biti umjetničke vrijednosti koje se afirmiralo u najnovije doba, mogla dovesti do nesporazuma. Zbog toga prije svega treba ispitati što se do sada podrazumijevalo pod »umjetničkim« i »povijesnim spomenicima«. Prema uobičajenoj definiciji umjetničko je djelo svako opipljivo, vidljivo ili slušno ljudsko djelo koje posjeduje umjetničku vrijednost. Povijesni spomenik je isto takvo djelo koje posjeduje povijesnu vrijednost. Slušne spomenike (glazba) u ovom kontekstu možemo unaprijed isključiti iz razmatranja jer njih, ukoliko nas ovdje uopće zanimaju, jednostavno treba uvrstiti u pisane spomenike. Što je umjetnička, a što povijesna vrijednost treba se zapitati samo s obzirom na opipljiva i vidljiva djela likovne umjetnosti (u najširem smislu, tako da obuhvatimo sve tvorevine ljudske ruke). Povijesna vrijednost očito je širi pojam i zato ga treba razmotriti na prvom mjestu. Povijesnim nazivamo sve ono što je jednom bilo, a danas više nije. Prema najmodernijem shvaćanju s time povezujemo i sljedeću predodžbu: da ono što je

1

jednom bilo više nikada ne može biti i da sve što je jednom bilo tvori nezamjenjiv i neuklonjiv dio razvojnoga lanca. Drugim riječima, sve što je uslijedilo uvjetovano je prethodnim i ne bi moglo uslijediti onako kako se uistinu odigralo da nije prethodio onaj prvi dio. Upravo zamisao o razvoju tvori bit svakog modernog povijesnog poimanja. Prema modernim shvaćanjima svaka ljudska aktivnost i vještina o kojoj je sačuvano svjedočanstvo ili vijest može polagati pravo na povijesnu vrijednost: svako povijesno zbivanje za nas je u načelu nezamjenjivo. No, kako nije moguće uzeti u obzir veliku količinu zbivanja o kojima su posredno ili neposredno sačuvana svjedočanstva i koja se svakoga trena umnožavaju do beskraja, dosad smo se prisilno ograničavali na pridavanje pažnje onim svjedočanstvima za koja nam se činilo da predstavljaju posebno istaknute odsječke u razvojnome tijeku određene grane ljudske djelatnosti. To svjedočanstvo može biti pisani spomenik čijim se čitanjem pobuđuju predodžbe sadržane u našoj svijesti ili umjetnički spomenik čiji se sadržaj spoznaje neposredno, osjetilima. Važno je shvatiti da je svaki umjetnički spomenik bez iznimke istodobno i povijesni spomenik, jer predstavlja određeni stupanj razvoja likovne umjetnosti za koji, strogo gledano, ne postoji posve istovrijedan nadomjestak. Dakako, svaki je povijesni spomenik ujedno i umjetnički spomenik, jer čak i sekundarni pisani spomenik kao što je otrgnuti listić papira s kratkom, beznačajnom bilješkom sadrži, osim njegove povijesne vrijednosti za razvoj tvorničke proizvodnje papira, pisma, materijala za pisanje, itd., i čitav niz umjetničkih elemenata: oblik papirića, oblik slova i način njihova komponiranja. Naravno, to su toliko nevažni elementi da ćemo ih u većini slučajeva previdjeti zbog toga što posjedujemo dovoljno drugih spomenika koji nam na bogatiji i iserpniji način priopćavaju gotovo isto. No, kad bi dotični papirić bio jedino sačuvano svjedočanstvo o umjetničkome stvaralaštvu svoga vremena, morali bismo ga, unatoč njegovoj beznačajnosti, smatrati nezaobilaznim umjetničkim spomenikom. Umjetnost koju ovdje susrećemo zanima nas prije svega s povijesnoga stajališta: spomenik predstavlja neizostavni dio razvojnoga lanca povijesti umjetnosti. Dakle, »umjetnički spomenik« je u ovome smislu zapravo »povijesno-umjetnički spomenik« i njegova vrijednost nije »umjetnička«, već »povijesna«. Iz toga bi proizišlo da je podjela na »umjetničke« i »povijesne« spomenike neprikladna, jer su prvi sadržani u drugima i s njima čine jednu cjelinu. No, cijenimo li na umjetničkim spomenicima doista samo povijesnu vrijednost? Da je tako, sva bi umjetnička djela ranijih razdoblja i svako bi umjetničko razdoblje u 2

našim očima imalo jednaku vrijednost, a samo bi relativno vrednija bila ona koja su rijetka ili mnogo starija. U stvarnosti ponekad više cijenimo novija djela od starijih. npr. jednoga Tiepola iz 18. stoljeća cijenimo više od manirista 16. stoljeća. Dakle, mora postojati još nešto osim zanimanja za povijesno u starom umjetničkom djelu, zanimanje temeljeno na njegovim specifičnim umjetničkim, a to znači na koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim osobinama. Očito je da osim povijesnoumjetničke vrijednosti koju za nas bez iznimke posjeduju sva stara umjetnička djela (spomenici) ipak postoji i čista umjetnička vrijednost, neovisna o mjestu koje umjetničko djelo zauzima u povijesnome razvojnom lancu. Je li ta umjetnička vrijednost objektivno zadana u prošlosti kao i povijesna tako da tvori bitan dio pojma spomenik, dio koji je neovisan o povijesnosti? Ili je ta umjetnička vrijednost subjektivna. izmišljotina modernoga promatračkog subjekta, prilagođena njegovim prohtjevima s kojima se i mijenja, pa u tom slučaju ne nalazi svoje mjesto unutar predodžbe o spomeniku kao djelu koje ima komemorativnu vrijednost

(Erinnerungswert)? Danas se u odgovoru na ovo pitanje razilaze pristalice dvaju mišljenja: starog, koje još nije potpuno prevladano i novog, koje pobjedonosno napreduje. Od razdoblja renesanse u kojem je, kako ćemo pokazati, prvo priznata važnost povijesnoj vrijednosti, pa sve do 19. stoljeća postojao je nepovrediv umjetnički kanon, apsolutno valjan objektivni umjetnički ideal kojemu su težili svi umjetnici, ali ga je jedva koji u potpunosti mogao dosegnuti. Isprva se činilo da se antika najviše približila kanonu, da je u svojim pojedinačnim ostvarenjima čak predstavljala sam ideal. Usamljeni je status antike konačno ukinulo 19. stoljeće koje je dopustilo osamostaljivanje gotovo svih ostalih umjetničkih razdoblja i njihovih neovisnih značenja, no nije napustilo vjeru u objektivni umjetnički ideal. Tek smo početkom 20. stoljeća odlučili izvući nužne zaključke iz predodžbe o povijesnom razvoju te proglasiti minulo umjetničko stvaralaštvo nepovratno prošlim, zbog čega ono u ni u kojem slučaju ne može biti kanonski mjerodavno. Ako se ipak ne ograničimo na poštivanje modernih djela, nego eijenimo i stara zbog njihova koncepta, oblika i boje pa ih ponekad pretpostavljamo modernima, to bi moglo značiti (bez obzira na uvijek prisutan estetski čimbenik povijesnoga interesa) da određena stara umjetnička djela, iako nikada u potpunosti a ono određenim svojim aspektima, odgovaraju modernome umjetničkom htijenju (Kunstwollen). Upravo pojava ovih podudarnih dijelova uz neodgovarajuće u pozadini ima sposobnost djelovanja na nas, 3

moderne ljude, kakvu moderno umjetničko djelo, koje se takve pozadine nužno mora odreći, nikada ne može razviti. Prema tome, s današnjega gledišta ne postoji apsolutna nego samo relativna, moderna umjetnička vrijednost. U skladu s time i definicija pojma »umjetnička vrijednost« mora glasiti različito, već prema tome zastupamo li starije ili novije gledište. Prema starijem, umjetničko djelo posjeduje umjetničku vrijednost utoliko ukoliko odgovara zahtjevima navodno objektivne, dosad nikada besprijekorno formulirane estetike. Prema novijem stajalištu umjetnička se vrijednost spomenika mjeri prema tome odgovara li on zahtjevima modernoga umjetničkog htijenja. Dakako, ti su zahtjevi u još manjoj mjeri jasno formulirani, a to i ne mogu biti, jer se neprekidno mijenjaju od subjekta do subjekta i od trenutka do trenutka. Jedan od osnovnih preduvjeta za našu zadaću je i razjašnjavanje razlika u shvaćanju biti umjetničke vrijednosti, jer to ima odlučujući utjecaj na načelno usmjerenje svih aspekata njege spomenika. Ako ne postoji vječna, nego samo relativna, moderna umjetnička vrijednost, tada umjetnička vrijednost jednoga spomenika nije komemorativna, nego trenutačna vrijednost (Gegenwartswert). Zaštita spomenika s njom mora računati, jer ona zahtijeva da ju se neodgodivo uzme u obzir kao, nasuprot povijesnoj komemorativnoj vrijednosti nekog spomenika, donekle praktićnu dnevnu vrijednost. No trenutačnu vrijednost treba odvojiti od samoga pojma »spomenik«. Ako se priklonimo shvaćanju biti umjetničke vrijednosti koje se razvilo kao rezultat u pojedinostima nepregledne povijesno-umjetničke istraživačke djelatnosti 19. stoljeća, ubuduće ne možemo govoriti o »umjetničkim« i »povijesnim spomenicima«, već samo o »povijesnim spomenicima«. Taj će izraz nadalje biti upotrebljavan isključivo u ovome smislu. Povijesni su spomenici, za razliku od onih namjemih, »nenamjerni«. No jasno je da svi namjerni spomenici istodobno mogu biti nenamjerni i da predstavljaju samo jedan mali dio nenamjernih. Kako su tvorci htjeli da djela koja danas zovemo povijesnim spomenicima dostaju uglavnom tek praktičnim ili idejnim potrebama njih samih, njihovih suvremenika i njihovih neposrednih nasljednika, a u pravilu uopće nisu namjeravali ostaviti svjedočanstva vlastita umjetničkog i kulturnog života ili stvaranja kasnijim stoljećima, naziv »spomenici« koji ipak običavamo davati ovim djelima ne može biti mišljen u objektivnom, već samo u subjektivnom smislu: samim djelima smisao i značenje spomenika ne pripada zbog njihove izvorne predodređenosti, nego smo mi, moderni subjekti, ti koji im pridajemo takav smisao i 4

značenje. Kako kod namjernih, tako i kod nenamjernih spomenika riječ je o komemorativnoj vrijednosti i zbog toga u oba slučaja govorimo o »spomenicima«. U oba nas slučaja, nadalje, zanima djelo u njegovu izvornom, neokrnjenom obliku u kojem je proizišlo iz ruku tvorca i u kojem ga mi želimo promatrati ili ponovo uspostaviti u mislima, riječi ili slici. U prvom nam je slučaju komemorativna vrijednost nametnuta od drugih (od tvoraca), u drugom je slučaju određujemo mi sami. Zanimanje koje u nama, modernim ljudima, pobuduju djela naslijeđena od prethodnih ljudskih naraštaja ni u kojem se slučaju ne iscrpljuje s »povijesnom vrijednošću«. Primjerice, nemoguće je da ruševina dvorca čiji oronuli ostaci zidina odaju premalo o obliku, tehnici ili dispoziciji prostora da bi zadovoljili naš umjetnički ili kulturno-povijesni interes, a s kojom se ne povezuju nikakve kroničarske zabilješke, može zahvaliti zanimanje koje za nju mi, moderni promatrači, ipak bezuvjetno pokazujemo, svojoj povijesnoj vrijednosti. Isto tako, u slučaju staroga crkvenog tornja treba razlikovati između više ili manje lokaliziranih povijesnih uspomena najrazličitijih vrsta koje u nama budi pogled na njega i izmedu posve opće, nelokalizira predodžbe o razdoblju koje je »sudjelovalo u stvaranju« tornja i koje se otkriva u njegovim jasno uočljivim tragovima starosti. Ista se razlika može promatrati i kod pisanih spomenika. Listić pergamenta iz 15. stoljeća najjednostavnijega sadržaja, npr. s bilješkom o kupovini konja, ne budi u nama dvostruku komemorativnu vrijednost samo svojim umjetničkim elementima, poput ruševine i crkvenoga tornja (naime, povijesnu vrijed-nost zbog oblikovnih elemenata listića. slova i dr., a vrijednost koju ovdje ispitujemo zbog požutjelosti i »patine« pergamenta, bljedoće slova), nego i svojim pisanim sadržajem: povijesnu vrijednost zbog odredbi kupovine (pravna i gospodarska povijest), spomenutih imena (politička povijest, genealogija, povijest naselja) i sl., a tu drugu vrijednost zbog drukčijega jezika, neobičnih izraza, pojmova i sudova koje čak i netko tko nije povijesno obrazovan odmah prepoznaje kao zastarjele, kao pripadnike prošlosti. Zanimanje je bez sumnje i u ovim slučajevima ukorijenjeno u komemorativnoj vrijednosti, odnosno, i s ovoga gledišta promatramo djelo kao spomenik, i to kao nenamjerni spomenik; ali komemorativna vrijednost nije vezana za djelo u njegovom izvomom stanju, nego za predodžbu o vremenu proteklom od njegova nastanka koje se razotkriva u tragovima starosti. Ako je poimanje »povijesnih« spomenika već ranije, za razliku od onih »namjernih«, nazvano subjektivnim, a ipak je još uvijek bilo 5

povezano s promatranjem jednog stalnog objekta (izvornoga, individualno cjelovitoga djela), sada se kod ove treće vrste spomenika objekt čini reduciranim tek na nužno zlo; spomenik ostaje još samo neizbježni supstrat, izazivajući u promatraču isti ugodaj koji u modernim ljudima stvara predodžba o zakonitome kružnom tijeku nastajanja i nestajanja, pojava izranjanja pojedinačnog iz općeg i njegova ponovnoga postupnog gubljenja u općem. Kako znanstvena iskustva nisu preduvjet da bi se stvorio ugođaj, niti su potrebna posebna znanja stečena povijesnim obrazovanjem, već do njega dolazi običnim osjetilnim opažanjem koje se odmah izražava kao osjećaj, ugodajno djelovanje smatra da ima pravo na širenje ne samo medu obrazovanim pojedincima, na koje se u prošlosti njega spomenika prisilno morala ograničiti. već i na dopiranje do masa, do svih ljudi bez razlike na obrazovanje. Velika važnost nove komemorativne (spomeničke) vrijednosti čije se posljedice zasada još ne mogu procijeniti temelji se na težnji za sveopćom valjanošću koju ona dijeli s religioznim osjećajima. Ta će se vrijednost ovdje nazivati »starosnom vrijednošću« (Alterswert). Već iz ovih pretpostavki proizlazi da se moderni kult spomenika ne ograničava na njegu »povijesnih spomenika«, nego da on i za »starosne spomenike« (Altersdenkmale) zahtijeva uvažavanje s mnogo pijeteta. Kako su namjemi spomenici bez ostatka sadržani u nenamjernim povijesnim spomenicima, tako će i svi povijesni spomenici biti uvršteni u spomenike sa starosnom vrijednošću. Očito se tri vrste spomenika razlikuju jedna od druge stalnim proširivanjem djelokruga komemorativne vrijednosti. U kategoriju namjemih spomenika ubrajaju se samo ona djela koja voljom njihovih tvoraca trebaju podsjećati na neki odredeni trenutak iz prošlosti (ili sklop više njih); u kategoriji povijesnih spomenika krug se proširuje na one koji doduše također ukazuju na određeni trenutak, ali je njegov izbor prepušten našim subjektivnim sklonostima; konačno, u kategoriju starosnih spomenika ubraja se svako djelo ljudske ruke, bez obzira na njegovo izvorno značenje i namjenu, ako svojom vanjštinom jasno otkriva da je već duže vrijeme postojalo i da je »proživjelo« dulje razdoblje koje je prethodilo sadašnjosti. Prema tome, tri se kategorije iskazuju kao tri stadija proeesa uopćavanja pojma spomenik koji slijede jedan iza drugoga; neka kratki pregled dosadašnje povijesti zaštite spomenika pokaže kako su se tri kategorije i u stvarnosti razvile istim redo-slijedom, jedna iza druge. U doba kad još nije bilo razumijevanja za nenamjeme, namjemi su spomenici bili bespomoćno izloženi propadanju i uništenju čim su iščezli oni za koje su bili predođredeni i kojima je bilo u interesu njihovo očuvanje. Stari i srednji vijek 6

poznavali su u stvari samo namjeme spomenike. Točan prikaz razvojnoga tijeka u tom dugom razdoblju na ovom bi mjestu odveo predaleko; spomenimo stoga tek da su na drevnome Istoku spomenike uglavnom naručivali pojedinci (ili obitelji), dok se kod Grka i Rimljana pojavio rodoljubni spomenik koji je od početka bio pod zaštitom većih interesnih skupina. S tim se proširenjem kruga zainteresiranih pojavilo i jamstvo duljega trajanja, dakako, s druge strane i popuštanje prijašnje brižljivosti u odabiru što je moguće trajnijega i otpornijega materijala. Kasnije ćemo govoriti o prividnoj pojavi starosne vrijednosti u kasnom starom vijeku; nadalje, razumljivo je da su se naročito u srednjem vijcku počeli javljati postupni prijelazi prema pojavi nenamjemih spomenika. Djelo kao što je Trajanov stup u srednjem je vijeku bilo izopćeno, jer je propalo staro Carstvo čiji je sjaj i nepobjedivu moć stup trebao održati u sjećanju kasnijih naraštaja. Ono je tada moralo pretrpjeti brojna oštećenja a da nitko nije razmišljao o njegovu restauriranju; to što se stup uopće održao uspravnim ima zahvaliti uglavnom preživjelu ostatku starorimskoga rodoljublja koje se nikada, ni kod srednjovjekovnih Rimljana, nije posve izgubilo. Zbog toga Trajanov stup čak i tijekom srednjega vijeka, doduše uvjetno rečeno, još uvijek možemo svrstati u namjeme spomenike. U svakom je slučaju do 14. stoljeća postojala opasnost da stup nesmotreno bude žrtvovan zbog nekih praktičnih potreba. Tek je od razdoblja renesanse pa sve do današnjega dana ta opasnost privremeno otklonjena, a isto se vjerojatno može predvidjeti i za inače neizvjesnu budućnost. Tu je promjenu izazvao razvoj nove komemorativne vrijednosti u Italiji od 15. stoljeća. Tada se počelo iznova cijeniti spomenike staroga vijeka, ali više ne samo zbog posredovanja rodoljubnog podsjećanja na moć i veličinu staroga Carstva o čijem je kontinuitetu maštao i srednjovjekovni Rimljanin, nego zbog njihove »umjetničke i povijesne vrijednosti«. To što su tada ne samo spomenici kao što je Trajanov stup, nego čak i neugledni fragmenti friza i kapitela postali vrijedni pažnje, dokazuje da je antička umjetnost sama po sebi bila ta koja je potakla zanimanje. To što su se čak i natpisi posve beznačajnoga sadržaja, ako je bilo očito da potječu iz razdoblja antike, počeli sakupljati i zamjećivati, otkriva probuđeno zanimanje za povijest. Dakako da je ovaj novi umjetničko-povijesni interes isprva bio ograničen isključivo na radove antičkih naroda u kojima su Talijani renesansnoga doba prepoznavali vlastite pretke, što objašnjava i njihovu istodobnu averziju prema tobože barbarskoj gotici. Razvojno-povijesnome razmatranju ovdje je ponuđena veza s 7

prijašnjim poimanjem namjemih spomenika i s njihovim uglavnom rodoljubnim značenjem (ograničenim na državu, narod, komunu, obitelj i zbog toga sebičnim). Pritom se ne smije previdjeti temeljna novost: ovdje smo po prvi put vidjeli ljude koji su u negdašnjim radovima i djelovanju, odijeljenim od vlastitoga vremena tisućljećem ili čak duljim razdobljem, prepoznali predstupnjeve vlastite umjetničke, kultume i političke djelatnosti. Zanimanje za namjerne spomenike, koje se obično gubilo s nestankom za njih zainteresiranih generacija, spašeno je od zaborava time što je jedan cijeli narod postignuća odavno nestalih generacija počeo promatrati kao dio vlastitih podviga, a negdašnje radove navodnih predaka kao plodove vlastite djelatnosti. Tako je prošlost stekla trenutačnu vrijednost za moderni život i stvaralaštvo. Kod Talijana se probudio povijesni interes usprkos tome što se isprva ograničavao na (stvarnu ili navodnu) pretpovijest vlastitoga naroda. To je ograničavanje tada očito još bilo nužno; povijesni interes isprva nije mogao zauzeti svoje mjesto drukčije nego u poluegoističnom obliku rodoljubno-nacionalnoga interesa. Trebalo je proteći još nekoliko stoljeća dok povijesni interes postupno nije poprimio moderni oblik u kojemu se danas pojavljuje, osobito kod germanskih naroda — oblik interesa za sve, pa i za najmanja postignuća i sposobnosti čak i najmanjih naroda koji su od vlastite nacije odvojeni nepremostivim karakternim suprotnostima, oblik interesa za povijest čovječanstva uopće, gdje u svakom pojedincu prepoznajemo dio nas samih. Vrlo je značajno to što je isto razdoblje koje je otkrilo »umjetničku i povijesnu vrijednost« barem antičkih spomenika izdalo i prve odredbe o zaštiti spomenika (među njima i posebno značajni breve pape Pavla III. od 28. studenoga 1534.). Kako starodrevno pravo nije poznavalo zaštitu nenamjernih spomenika, bilo je nužno osigurati novootkrivene vrijednosti posebnim zaštitnim mjerama. Prema tome, s punim pravom možemo reći da je s pojavom svjesnoga priznavanja vrijednosti antičkih spomenika i ustanovljavanjem zakonskih mjera za njihovu zaštitu u talijanskoj renesansi započela stvarna njega spomenika u modernome smislu. No svakako treba pojasniti da se predodžba koju su renesansni Talijani imali o komemorativnoj vrijednosti ni u kojem slučaju ne poklapa s našom predodžbom na početku 20. stoljeća. S jedne je strane, kao što je već rečeno, bila još očitija genetska povezanost te novonastale zaštite nenamjernih spomenika s prijašnjom njegom namjernih spomenika uz rodoljubnu ograničenost na poštivanje vrijednosti pretpostavljene umjetnosti predaka, dakle isključivo antike. S druge strane, starosna 8

vrijednost još nije prepoznata — u ono je doba moglo biti riječi najviše o nejasnim slutnjama nečeg takvog. Ali ni povijesna vrijednost koju su Talijani povezivali s antičkim spomenicima još ni izdaleka nije bila ona jasno prepoznata povijesna vrijednost s kraja 19. stoljeća. Upravo je u razdoblju renesanse započelo razlikovanje umjetničke i povijesne vrijednosti, umjetničkih i povijesnih spomenika, koje će, kao što smo već pokazali, vrijediti sve do 19. stoljeća i biti prevladano tek u naše doba. Tijekom renesanse cijenile su se antičke forme kao takve, a umjetnost koja ih je stvorila smatrala se jedinom i istinskom, objektivnom, ispravnom i općenito važećom za sva vremena, prema kojoj je sva ostala umjetnost (osim talijanske vlastitoga vremena) smatrana ili nepotpunim predstupnjem ili barbarskim nagrđivanjem. Strogo uzevši, to je stajalište zapravo još uvijek normativno, mjerodavno i antičkisrednjovjekovno, ali nije povijesno u modernome smislu, jer još ne priznaje razvoj. Unatoč tomu, štovanje je antike renesansnih Talijana imalo i svoj povijesni aspekt — antiku su smatrali predstupnjem talijanske renesanse. Dakako, još se nisu usudili općenito razmišljati o razvojno-povijesnome predstupnju, iako se događalo da se, primjerice, za Miehelangela tvrdilo kako je pojedinim radovima premašio antiku. Time je, čini se, sasvim jasno izrečeno da ni antički spomenici ne mogu polagati pravo na vječnu, nego samo na relativnu, dakle povijesnu vrijednost. Zamisao da su renesansni Talijani nakon prevladavanja razdoblja barbarskih invazija ponovo našli sebe same i da su jednostavno nastavili antičku umjetnost koja im je urođena bez sumnje je i sama već povijesna. Predodžba o razvoju sadržana je u tome što je renesansnim Talijanima, zahvaljujući njihovoj nacionalnosti, pripisan, takoreći, unutarnji prirodno-zakoniti poriv koji ih je obavezao da slijede kulturu podrijetlom srodnih antičkih naroda. Podjela nenamjemih spomenika na umjetničke i povijesne, koju s modernoga stajališta moramo odbaciti, sa stajališta je talijanske renesanse bila posve opravdana. Čak se može reći da je umjetnička vrijednost u početku bila presudna i da je povijesna vrijednost (jednom postojeće pojedinačne činjenice) pred njom na početku još uzmicala. Razvojni proces kulta spomenika u narednim se stoljećima, uključujući i 18., može ukratko definirati tako da paralelno s pojačanim sudjelovanjem drugih, prije svega polugermanskih, kao i u cijelosti germanskih naroda, objektivna uzornost antike još nije direktno osporena, ali je ipak u odnosu na način na koji su je potvrđivali renesansni Talijani, zbog sve većeg poštivanja drugih umjetničkih vrsta doživjela sve veća ograničenja. U ovom se razdoblju ipak nije došlo do stvamih zakona o zaštiti 9

spomenika, jer su s jedne strane antički spomenici postupno gubili dio po dio kanonskoga značenja zbog kojega su jednom renesansni pape vjerovali da ih moraju štititi, a neantički umjetnički izrazi u odnosu na antiku još nisu imali dostatan autoritet da bi na njemu temeljili svoj zahtjev za zaštitom. S pravom se 19. stoljeće naziva historijskim, jer je u nerazmjerno višem stupnju nego prije ili kasnije — barem koliko mi to danas uspijevamo vidjeti — bilo sklono otkrivanju i pažljivu promatranju pojedinih činjenica, a to znači pojedinačne ljudske djelatnosti u njenom čistom, izvomom stanju. Omiljeno nastojanje 19. stoljeća bilo je doznati posve točno povijesno činjenično stanje: takozvane pomoćne znanosti zapravo uopće nisu smatrane pomoćnim strukama; prije se u njima iscrpljivala najvažnija djelatnost povijesnoga istraživanja. Najbeznačajnija se pripovijest čitala sa zadovoljstvom, te se propitivala njezina autentičnost. Iako to nije priznato, postulat važnosti za povijest čovječanstva, naroda, država i crkve, koji je prije određivao povijesnu vrijednost, postupno je gotovo posve ukinut. Zato je ojačala kultuma povijest za koju čak i sićušan detalj, upravo sićušan detalj, može biti od važnosti. Ta važnost počiva na uvjerenju o nezamjenjivosti i najmanjega dijela u razvojnome lancu. U tom je lancu čak i ono što je bilo zanemarivo s obzirom na materijal, radni učinak i svrhu uživalo objektivnu vrijednost. S neizbježnim postupnim smanjivanjem objektivne vrijednosti spomenika razvoj, iz kojeg proizlaze sve vrijednosti, sam je po sebi morao s obzirom na pojedinačne spomenike neprekidno dobivati na važnosti. Povijesna se vrijednost, koja je bila neodvojivo vezana uz pojedinačno, morala postupno transformirati u razvojnu vrijednost, a za nju je pojedinačno kao objekt postalo nevažno. Ta razvojna vrijednost nije ništa drugo do starosna vrijednost koju smo već prije upoznali: ona je prema tome logična posljedica povijesne vrijednosti koja se razvila četiri stoljeća ranije. Da nije postojala povijesna vrijednost, ne bi se mogla razviti ni starosna vrijednost. Ako je 19. stoljeće bilo stoljeće povijesne vrijednosti, čini se da će 20. stoljeće postati stoljećem starosne vrijednosti. Zasad se još nalazimo u prijelaznom razdoblju koje je prema zakonu prirode istodobno i razdoblje borbe. Čitav je opisani proees, koji je od namjeme vrijednosti spomenika preko povijesne konačno doveo do starosne vrijednosti, tek dio osamostaljivanja individue koje prevladava u novije doba, a od kraja je 18. stoljeća učinilo znatan napredak i — ako sve nije varka — od kraja 19. stoljeća, barem za određeni broj europskih naroda, započelo mijenjati klasične osnove obrazovanja koje smo naslijedili. Sve intenzivnije nastojanje karakteristično za tu promjenu je razumjeti fizičku i psihičku percepciju ne 10

u njezinoj objektivnoj biti, kako su to činila ranija kultrna razdoblja, već u njezinoj subjektivnoj pojavnosti, a to znači u djelovanjima koja ima na subjekt (koji zamjećuje osjetilima ili osvješćuje duhom). To nastojanje jasno dolazi do izražaja u opisanoj mijeni komemorativne vrijednosti. Povijesna vrijednost još uvijek izaziva veći interes od pojedinačnoga događaja koji se promatračkom subjektu prikazuje na određen način objektivno. Istodobno se starosna vrijednost već potpuno odrekla lokalizirane pojedinačne pojave kao takve i u svakom spomeniku bez iznimke, bez obzira na njegova specifična objektivna svojstva, odnosno uzimajući u obzir tek one osobine koje upućuju na nestajanje spomenika u općenitosti (tragovi starosti) umjesto onih osobina koje odaju njegovu izvomu cjelovitu, objektivnu individualnost cijeni tek subjektivno ugođajno djelovanje. No 19. stoljeće nije samo intenziviralo štovanje povijesne vrijednosti do krajnjih graniea već je za nju htjelo uvesti i zakonsku zaštitu. Vjerovanje u objektivni umjetnički kanon koje je od renesanse počelo slabiti, jer se antika koja ga je ranije predstavljala pokazala neprikladnom za trajno potvrđivanje toga naslova, u 19. je stoljeću preneseno tako reći na sva umjetnička razdoblja, čime se objašnjava i osobit zamah povijesno-umjetničkoga istraživanja u to doba. Prema shvaćanjima 19. stoljeća u svakoj se umjetničkoj vrsti skrivao dio vječnoga kanona — sve su zaslužile vječno očuvanje svojih svjedočanstava da bi se zadovoljile naše estetske potrebe. Umjetnička je djela, s obzirom na brojne proturječne trenutačne vrijednosti, trebalo okružiti bedemima zakona. Svi su zakoni i odredbe 19. stoljeća bili prilagođeni poimanju prema kojemu kod nenamjernih spomenika (osim navodne objektivne umjetničke vrijednosti) nailazimo tek na povijesnu vrijednost, pa su se stoga ti zakoni u trenutku u kojemu se počela javljati starosna vrijednost pokazali nedostatnima. U dodatku kratkome pregledu razvoja kulta spomenika upozorit ćemo na još nekoliko pojava koje se na prvi pogled možda ne mogu uskladiti s predstojećim tumačenjima. Iako već u starome vijeku susrećemo pojedinačne potvrđene primjere savjesnoga očuvanja starih umjetničkih djela, u tome još nikako ne smijemo vidjeti simptome kulta nenamjemih spomenika, nego tek kult živućih, posebice religioznih predodžbi koje kao takve nisu posjedovale nikakvu komemorativnu vrijednost, već vrlo realnu trenutačnu vrijednost; pijetet nije bio upućen ljudskome djelu, već božanstvu koje je u svom prolaznom obliku zauzelo svoje (privremeno) boravište. Zbog zahtjeva za neprolaznošću njegove trenutačne vrijednosti svaki bi, primjerice, antički kip 11

božanstva bez okolišanja mogao biti smatran namjernim spomenikom, kad mu s druge strane ne bi nedostajala odlučujuća oznaka takvoga spomenika: ovjekovječivanje određenoga trenutka, bilo nekog pojedinačnog čina, bilo određene vještine. Suprotno tome, na početku rimskoga carskog razdoblja nailazimo na neosporan kult starih umjetničkih djela isključivo zbog umjetnosti. To je možda

najneočekivanija od brojnih analogija koje to doba nudi modernome vremenu. Brojna svjedočanstva o ljubiteljima antikviteta njihova vremena prenijeli su nam osobito Plinije i Petronije; u oba razdoblja nailazimo i na važnu popratnu pojavu — preferiranje starijih umjetničkih djela na račun modernih. Danas još preslabo poznajemo odnose iz kojih se neposredno razvila umjetnost s početaka rimskoga carskog doba da bismo u potpunosti mogli prozrijeti spomenutu iznenađujuću popratnu pojavu. No uočavamo da su, prema postojećim izvještajima, ljubitelji umjetnosti bili opčinjeni isključivo time da se domognu radova poznatih kipara i slikara 5. i 4. stoljeća prije Krista. Nemoguće je da su sakupljači, prema istovjetnim iskazima izvora, slučajno postupali poput sakupljača rariteta, a ne poput prijatelja umjetnosti. Čini se da se radilo o hobiju određenog broja neizmjemo bogatih ljudi, zaokupljenih stvaranjem novih vrijednosti, kako bi jedni druge nadmašili u svojim posjedima. Tome je mogla pridonijeti propast starogrčke religije s njezinih dvanaest božanstava. I na prvi pogled brzi nestanak čitave pojave koja nije ostavila tragove i o kojoj već u 3. stoljeću više uopće nema spomena govori u prilog tome da se nije radilo o opsežnijem pokretu antičkoga duha. Posve je razumljivo da država takvu burzu rariteta nije štitila zakonima. Ipak, nijedan povjesničar neće poreći da je pojava morala biti u određenoj vezi s općim razvojem likovne umjetnosti na početku carskoga doba; pritom prije svega mislimo na tada novo i dominantno zanimanje za vizualnu percepeiju objekata i njihov odgovarajući prikaz u likovnoj umjetnosti, koja je kao takva karakteristična i za naše moderno doba. Možda će se sklonost Rimljana 1. i 2. stoljeća prema antikvitetima o kojoj govorimo nakon pobližeg ispitivanja doista u nekoj mjeri pokazati anakronim prethodnikom moderne komemorativne vrijednosti; u svakom slučaju nije došlo do njezina daljeg razvoja, jer je doba seobe naroda osjećalo sve prije nego poštovanje za staru pogansku umjetnost koja je na bezbroj načina bila povezana s vjerom u božanstva. Posebno bi ispitivanje također moglo pokazati da se starosna vrijednost počela najavljivati pojedinačnim nejasnim i uvjetnim očitovanjima već mnogo prije početka 12

20. stoljeća u kojemu je postala mjerodavnom kulturnom silom. S druge strane moramo paziti da nas ne zaokupe pojave koje posjeduju samo izvanjsku sličnost s kultom starosne vrijednosti. To naročito vrijedi za kult ruševina koji smo prije izabrali kao primjer moderne starosne vrijednosti, a koji se bez sumnje može slijediti unatrag do 17. stoljeća. Moderni kult ruševina je baš usprkos vanjskoj podudarnosti u osnovnoj težnji potpuno različit od onog ranijeg, što naravno samo po sebi ne isključuje povezanost u razvoju, nego je upravo zahtijeva. Već to što su slikari ruševina u 17. stoljeću, i to čak i najrodoljubniji među njima — Holanđani, gotovo isključivo prikazivali antičke ruševine, dokazuje da se tada radilo o određenom povijesnom trenutku: sve rimsko smatrano je simbolom najveće zemaljske moći i uzvišenosti. Ruševno je trebalo prizvati u svijest promatrača upravo barokni kontrast između negdašnje veličine i sadašnjega poniženja. Riječ je o odjeku žaljenja zbog dubokog pada a time i o želji da se negdašnje očuva. To je istodobno požudno prekapanje po boli koja tvori estetsku vrijednost baroknoga patosa, povremeno ublaženoga primjesom nevine pastirske idile. U opreci prema tome modernome čovjeku ništa nije stranije od baroknoga osjećanja: tragovi starosti na njega djeluju umirujuće poput svjedoka zakonitoga prirodnoga tijeka kojem je sa sigurnošću i bez pogreške podređeno svako ljudsko djelo. Znakovi nasilnoga uništenja ruševinu zamka čine manje prikladnom za pobuđivanje čistoga ugođaja starosne vrijednosti kod modernoga promatrača; ranije smo ruševinu ipak upotrijebili za ilustraciju starosne vrijednosti, zato što je na primjeru ruševine moguće potpuno jasno razabrati starosnu vrijednost, ona je, dakako, čak previše očita da bi modernom čovjeku sklonom ugođajnosti osigurala potpuno izbavljenje.

2. Odnos komemorativnih vrijednosti prema kultu spomenika
Upoznali smo tri različite komemorativne vrijednosti spomenika, pa treba istražiti koji se zahtjevi postavljaju kulm spomenika, a proizlaze iz osobina svake od tih vrijednosti. Zatim ćemo promotriti ostale vrijednosti koje spomenik može ponuditi modernom čovjeku. Njih je općenito, kao trenutačne vrijednosti, moguće suprotstaviti vrijednostima prošlosti ili komemorativnim vrijednostima. Pri razmatranju komemorativne vrijednosti treba naravno poći od starosne vrijednosti, ne samo zbog toga što je ona najmodernija i što polaže pravo na budućnost nego naročito zbog toga što obuhvaća relativno najveći broj spomenika.

13

A. Starosna vrijednost Starosnu vrijednost spomenika na prvi pogled otkriva njegov nemoderni izgled. Taj nemoderni izgled ne ovisi tako izrazito o nemodernome stilu. On se, naime, može i oponašati, pa bi njegovo ispravno prepoznavanje i ocjena bili gotovo posve ograničeni na razmjerno uzak krug izučenih povjesničara umjetnosti, a starosna vrijednost uzima sebi pravo djelovanja na široke mase. Ona se temelji na protivljenju suvremenosti i otkriva se uglavnom po nepotpunosti, po nedostatku cjelovitosti, po sklonosti prema gubitku oblika i boje, a te su osobine jednostavno u suprotnosti s onima modernih, to znači novonastalih tvorevina. Čitava ljudska likovna djelatnost nije ništa drugo nego sažimanje određenog broja elemenata rasutih po prirodi ili bezobličnih elemenata koji su stopljeni s cjelinom prirode u zaokruženu, oblikom i bojom omeđenu cjelinu. U procesu stvaranja čovjek postupa kao i priroda sama: oboje proizvode zasebne individue. Tu osobinu cjelovitosti još i danas bezuvjetno očekujemo od svakog modernog djela. Povijest umjetnosti doduše uči da je razvoj ljudskoga umjetničkog htijenja sve usmjereniji prema povezivanju pojedinog umjetničkog djela s njegovom okolinom, a naše se doba, prirodno, u tome pokazuje najnaprednijim. No unatoč našim ćudljivim cottages, unatoč slikama kao što je Miehettijeva Jorijeva kći2 gdje jednoj, inače u cijelosti vidljivoj figuri u sredini slike, okvir odsijeca glavu, izolirajuće sažimanje cjeline unutar zakonitih kontura i danas ostaje nezaobilaznim postulatom svakoga umjetničkog stvaralaštva. Već u toj cjelovitosti leži estetski moment, elementama umjetnička vrijednost kojom ćemo se pod nazivom »vrijednost noviteta« (Neuheitswert) još baviti kao jednom od aktualnih vrijednosti. Dakle, nedostatak cjelovitosti nam se kod modernih djela ne bi svidio — zato ne gradimo ruševine (osim da bismo ih krivotvorili), a novoizgrađena kuća čija žbuka otpada ili je čađava djeluje uznemirujuće na promatrača, jer on od nove kuće očekuje besprijekomu dovršenost oblika i boje. Simptomi prolaznosti na tek nastalome djelu ne djeluju tako da stvaraju ugođaj, već nas iritiraju. No kad je individua (koju su stvorili čovjek ili priroda) uobličena, počinje destruktivno djelovanje prirode, njezinih mehaničkih i kemijskih sila koje nastoje rastaviti individuu na njezine elemente i ponovo je ujediniti s amorfnom prirodom. Prema tragovima toga destruktivnog djelovanja prepoznajemo da spomenik nije nastao u neposrednoj sadašnjosti, nego u nekom više ili manje prošlom vremenu, a na izravnoj percepeiji tragova vremena počiva starosna vrijednost spomenika. 14

Najdrastičniji primjer za to nudi, kao što je već rečeno, ruševina koja je nastala postupnim otkidanjem većih dijelova iz nekoć potpune cjeline jednoga dvorea. Starosna vrijednost mnogo djelotvonije dolazi do izražaja u manje nasilnoj te više optički nego haptički očitoj razgradnji površine (istrošenost, patina), nadalje u oglodanim kutovima, bridovima i sl., čime se otkriva polagano ali izvjesno i nezaustavljivo, zakonito i stoga neodoljivo razgrađujuće djelovanje prirode. Prema tome, temeljni estetski zakon našega vremena koji počiva na starosnoj vrijednosti može se formulirati na sljedeći način: od ljudske ruke zahtijevamo izradu cjelovitih djela kao simbola nužnoga i zakonitoga nastajanja. Naprotiv, od prirode koja djeluje s vremenom zahtijevamo razgradnju cjelovitoga, također kao znak nužnoga i zakonitoga nestajanja. Na novom ljudskom djelu smetaju nam znakovi prolaznosti (prijevremena propadanja), kao što nas na nekom starom djelu smetaju pojave nečeg novog (upadljiva restauriranja). Modernoga čovjeka s početka 20. stoljeća mnogo više raduje nepomućeno opažanje čistoga, zakonitog tijeka nastajanja i nestajanja u skladu s prirodom. Svako se ljudsko djelo pri tome doživljava jednako kao i prirodni organizam u čiji se razvoj nitko ne smije umiješati; taj organizam treba slobodno proživjeti svoj vijek, a čovjek ga smije tek sačuvati od preuranjena odumiranja. Tako moderni čovjek u spomeniku vidi dio vlastita života, a svaki zahvat na njemu osjeća kao smetnju, baš kao i zahvat na vlastitom organizmu. Čini se da je moći prirode, čak i u njezinim aspektima destruktivnosti i propadljivosti koji se smatraju neprestanim obnavljanjem života, dodijeljeno isto pravo kao i čovjekovoj stvaralačkoj djelatnosti3. Ono što treba najstrože izbjegavati je samovoljno kršenje prirodnih zakona, uplitanje nastajanja u nestajanje i obrnuto, sputavanje prirode ljudskom rukom, što je jednako svetogrđu, ali i prijevremeno uništenje ljudskoga stvaralaštva prirodnim silama. Ako su sa stajališta starosne vrijednosti ono što je na spomeniku estetski djelotvomo upravo znakovi prolaznosti, propadanja cjelovitoga ljudskog djela zbog mehaničkih i kemijskih prirodnih sila, proizlazi da kult starosne vrijednosti ne samo da nije zainteresiran za očuvanje spomenika u nepromijenjenu stanju nego je očuvanje protivno njegovim interesima. Kao što je prolaznost neprekidna i nezaustavljiva, a zakon kružnoga tijeka, na čijem se opažanju, kako se čini, temelji istinsko estetsko zadovoljstvo modernoga promatrača starih spomenika, ne zahtijeva obustavu očuvanjem, već neprekidno kretanje promjene, tako ni spomeniku ne treba uskratiti djelovanje prirodnih sila koje uzrokuju njegovo propadanje, čak ni onda kad je to u ljudskoj moći, dok god se ono odvija mirnom, 15

zakonitom stalnošću, a ne naglim, nasilnim uništavanjem. Sa stajališta starosne vrijednosti svakako treba izbjegavati samo jedno: samovoljno uplitanje ljudske ruke u nastalo stanje spomenika; on ne smije otrpjeti dodavanje ili oduzimanje, nadopunu onoga što su tijekom vremena uništile prirodne sile, ali ni uklanjanje onoga što je na isti način pridodano spomeniku i što bi nagrdilo njegov izvomi, cjeloviti oblik. Čisti, oslobađajući dojam prirodnoga, zakonitoga nestajanja ne smije biti ometan primjesama proizvoljno dodanoga nastajanja. Prema tome, kult starosne vrijednosti kao drski zahvat u zakonitu djelatnost prirode koja uzrokuje propadanje osuđuje ne samo svako nasilno uništavanje spomenika ljudskom mkom, čime s jedne strane djeluje u smislu očuvanja spomenika, nego načelno osuđuje i svaku konzervatorsku djelatnost, svako restauriranje kao jednako neovlašten zahvat u vladavinu zakona prirode. Time kult starosne vrijednosti direktno radi protiv očuvanja spomenika. Jer, ne treba sumnjati da neometana djelatnost prirodnih sila konačno mora dovesti do potpunoga uništenja spomenika. Točno je da ruševina postaje sve slikovitijom što je više njezinih dijelova podložno propadanju: njezina starosna vrijednost s neprekidnim napredovanjem propadanja postaje sve manje ekstenzivnom, a to znači da je potaknuta sve manjim brojem dijelova, ali je zato i intenzivnija, što znaći da preostali dijelovi sve jače djeluju na promatrača. Naravno, i taj proces ima svoje granice: kad se konačno potpuno izgubi ekstenzivnost djelovanja, ne preostaje ni supstrat za intenzivno djelovanje. Obična, bezlična gomila kamenja više ne dostaje da bi promatraču prenijela starosnu vrijednost. Za to mora biti prisutan najmanje jedan jasan trag izvomoga oblika negdašnje ljudske tvorevine, negdašnjega nastanka, dok gomila kamenja predstavlja samo mrtav, bezličan ulomak prirode bez traga živopisnoga nastajanja. Vidimo da kult starosne vrijednosti pridonosi vlastitome uništenju4. Ni njegove radikalne pristalice neće uložiti protest protiv ovoga zaključka. Razgrađujuća je djelatnost prirodnih sila toliko spora da će nam čak i tisućljetni spomenici vjerojatno ostati sačuvani u dogledno vrijeme — kažimo, u doglednome životnom vijeku toga kulta. I nastajanje dobiva svoj stalni i neprekidni nastavak: ono što je danas moderno i što se predstavlja u individualnoj cjelovitosti odgovarajući zakonima nastajanja postupno će se pretvoriti u spomenik i popunit će prazninu što će je s vremenom u spomeničkom fundusu koji smo naslijedili sasvim sigumo otvoriti prirodne sile. Sa stajališta starosne vrijednosti ljudsko se djelovanje ne mora pobrinuti za vječno očuvanje spomenika negdašnjega nastajanja, nego za vječno javno prikazivanje 16

kružnoga tijeka nastajanja i nestajanja. On ostaje zajamčen i kad danas postojeće spomenike u budućnosti zamijene drugi. Kao što je već naznačeno, starosna vrijednost je u prednosti pred svim ostalim idejnim vrijednostima umjetoičkoga djela zato što smatra da joj je dopušteno svojatati zahtjev da se obraća svima, vrijedi za sve, bez iznimke. Ona tvrdi da je ne samo iznad razlika u konfesijama nego i iznad razlike između obrazovanih i neobrazovanih, između onih koji razumiju umjetnost i onih koji je ne razumiju. Kriteriji po kojima se prepoznaje starosna vrijednost u pravilu su toliko jednostavni da ih mogu razumjeti čak i ljudi čiji je intelekt inače posve zauzet trajnom brigom za tjelesnu dobrobit i materijalna dobra. Čak je i najograničeniji težak sposoban razlikovati stari crkveni toranj od novoga. To je prednost koju starosna vrijednost ima pred povijesnom vrijednošću, jer povijesna vrijednost počiva na znanstvenoj osnovi i zbog toga se može dokučiti tek zaobilaznim putem, razboritom refleksijom. Starosna se vrijednost promatraču otkriva neposredno, na osnovu najpovršnijega osjetilnoga (optičkoga) opažanja, čime je sposobna neposredno se obratiti emocijama. Dakako, znanstveni korijen povijesne vrijednosti ujedno je i korijen starosne, no starosna vrijednost želi svima priopćiti konačna znanstvena postignuća, ono do čega je došao razum te to učiniti korisnim za emocije — slično kao što je kršćanstvo na zalazu staroga vijeka promatrano s povijesnoga aspekta, u svjetlu ljudskoga razuma a ne u svjetlu (nedodirljivoga) božanskoga otkrivenja, jezgru onoga što je inteligeneiji staroga vijeka ponudila grčka filozofija razjasnilo masama, za njihovo izbavljenje — onim masama koje se ne mogu uvjeriti i pridobiti razumskim argumentima, nego samo apelom na osjećaje i njihove potrebe. Taj zahtjev za sveopćom valjanošću također je ono što pristalice starosne vrijednosti nezaustavljivo goni da nastupaju osvajački i netolerantno. Prema njihovu uvjerenju nema estetskoga izbavljenja, osim u starosnoj vrijednosti. Starosna vrijednost koju već dulje vrijeme instinktivno osjećaju tisuće, a na početku ju je otvoreno propagirala samo mala grupa ratobornih umjetnika i laika, sada svakodnevno dobiva sve više pristalica. Ona to ne zahvaljuje samo vještoj tehničkoj propagandi, nego bez sumnje velikim dijelom i snazi koju posjeduje prema uvjerenju njezinih pristalica, a to je snaga da zavlada čitavom budućnošću. Moderna će zaštita spomenika, prema tome, s njom morati računati, i to ponajprije s njom. No to ju ne može i ne smije spriječiti da provjeri pravo na egzisteneiju ostalih vrijednosti jednoga spomenika tamo gdje ih nalazi — komemorativnih i trenutačnih vrijednosti — da 17

prosudi te vrijednosti s obzirom na starosnu vrijednost i da ih zaštiti tamo gdje starosna vrijednost bude ocijenjena neznatnom. B. Povijesna vrijednost Povijesna vrijednost spomenika proizlazi iz toga što nam on predočava sasvim određeni, tako reći individualni stupanj razvoja nekog stvaralačkog područja ljudskoga roda. S toga nas stajališta na spomeniku ne zanimaju tragovi prirodnih utjecaja zbog kojih propada, a koji su se javili u vremenu proteklom od njegova postanka, nego negdašnji postanak spomenika u smislu ljudskoga djela. Povijesna vrijednost je utoliko veća ukoliko se u što jasnijoj mjeri očituje izvomo cjelovito stanje spomenika u kojem se on nalazio neposredno nakon njegova nastanka. Nagrđivanje i djelomična oštećenja za povijesnu su vrijednost dodatak koji predstavlja smetnju i koji nije dobrodošao. To u istoj mjeri vrijedi za povijesnoumjetničku, za svaku kultumo-povijesnu i, naravno, pogotovo za svaku kroničarsku vrijednost. Povjesničar može samo žaliti što je, primjerice, Partenon očuvan samo kao ruševina, ako ga već promatra kao spomenik jednog odredenog razvojnog stupnja grčke arhitekture, kamenorezačke tehnike ili kultnih predodžbi i bogoslužja. Zadatak povjesničara je svim dostupnim pomoćnim sredstvima ponovo ispuniti praznine koje su u izvomoj tvorevini tijekom vremena stvorili prirodni utjecaji. Simptomi propadanja, koji su jezgra starosne vrijednosti, sa stajališta se povijesne vrijednosti moraju odstraniti svim sredstvima. No to se ne smije učiniti na samome spomeniku, nego na kopiji ili tek mišlju i riječju. Dakle i povijesna vrijednost načelno smatra originalni spomenik nepovredivim, ali iz sasvim drugog razloga nego što to čini starosna vrijednost. Kod povijesne vrijednosti nije posrijedi konzerviranje tragova starosti, promjena koje su, u vremenu koje je proteklo od nastanka, uzrokovali prirodni utjecaji — one su joj nevažne ili su nepoželjne. Povijesna vrijednost prije svega želi sačuvati što je moguće autentičniji dokument za buduća dodatna povijesnoumjetnička istraživanja. Svako ljudsko kalkuliranje i nadopunjavanje podložno je subjektivnoj pogrešci; zato dokument, ta jedina pouzdana osnova, mora ostati što je moguće bolje očuvan da bi se kasnije naši pokušaji nadopunjavanja mogli kontrolirati i da bi se za njih eventualno mogli naći bolji i utemeljeniji nadomjesci. To poimanje u svojoj načelnoj različitosti od onoga starosne vrijednosti najviše dolazi do izražaja kad se postavi pitanje o najprikladnijem tretmanu spomenika u skladu sa zahtjevima povijesne vrijednosti. Dosadašnje se propadanje zbog prirodnih sila ne može poništiti, te ga zbog toga sa stajališta povijesne vrijednosti ne treba ukloniti. No daljnja 18

oštećenja, od današnjega dana i u budućnosti, koja starosna vrijednost ne samo da tolerira nego ih i postulira, sa stajališta su povijesne vrijednosti ne samo neprikladna, već ih svakako treba izbjegavati, jer svako dalje propadanje otežava znanstvenu rekonstrukeiju izvornoga ljudskoga djela. Prema tome, kult povijesne vrijednosti mora biti usmjeren prema svakom mogućem očuvanju spomenika u stanju u kakvom je danas i mora voditi tome da ljudska ruka omete prirodni tijek, odnosno da zaustavi normalni nastavak djelovanja prirodnih sila, ukoliko je to u ljudskoj moći. Vidimo da se interesi starosne i povijesne vrijednosti, iako su obje komemorativne vrijednosti, razilaze u presudnoj točki njege spomenika. Kako riješiti ovaj sukob? I ako ga ne možemo riješiti, koju od dvije vrijednosti treba žrtvovati u korist druge? Ako imamo na umu da kult starosne vrijednosti ne predstavlja ništa drugo do zreli oblik stoljećima postojećeg kulta povijesne vrijednosti, najprije smo skloni proglasiti potonju fazu prevladanom. Za praktični tretman spomenika iz toga bi proizašlo da bi svugdje gdje postoji sukob između dviju komemorativnih vrijednosti, povijesna vrijednost morala ustuknuti zbog zastarjelosti. No je li valjanost povijesne vrijednosti uistinu već posve prevladana? Je li njezina uloga prethodnika starosne vrijednosti doista već uglavnom ispunjena? Kao prvo, čak će si i najradikalniji pristalice starosne vrijednosti, koji još i danas pretežno pripadaju obrazovanim slojevima, morati priznati da im se neki spomenik sviđa ne samo zbog njegove starosne vrijednosti, već da ipak dobrim dijelom zadovoljstvo crpe iz toga što spomenik svrstavaju u jedan od pojmova stila koji postoji u njihovoj svijesti te spomenik mogu proglasiti ili antičkim, ili gotičkim, ili baroknim, itd. Poznavanje povijesti također im je još uvijek, uz osjećaj za starosnu vrijednost, estetskim izvorom. To zadovoljstvo bez sumnje nije neposredno (to znači umjetničko), nego je znanstveni refleks budući da pretpostavlja poznavanje povijesti umjetnosti, ali ono nepobitno dokazuje da u našem štovanju starosne vrijednosti ipak još nismo toliko neovisni o povijesnom prethodniku da bismo se mogli potpuno odreći znanja, dakle zanimanja za povijesnu vrijednost. Ako se danas od visokoobrazovanih okrenemo prema prosječno obrazovanima koji i čine široki krug zainteresiranih za kultuma dobra, u pravilu čak i kod njih susrećemo opću podjelu spomenika na srednjovjekovne (antički su spomenici kod nas u Srednjoj Europi razmjemo rijetki da bi bili priznati i ocijenjeni kao posebna kategorija), novovjekovne (renesansa i barok) i moderne, što opet ima za preduvjet makar i vrlo grubu orijentaciju u povijesti umjetnosti i dodatno dokazuje da starosnu vrijednost ipak 19

nismo sposobni posve odvojiti od povijesne vrijednosti, kako to nastoje pioniri najmodernijega razvoja. To dolazi do izražaja kad, primjerice, ruševno stanje srednjovjekovnoga dvorca smatramo prikladnijim i primjerenijim našim ugođajnim prohtjevima od barokne palače koja nam se očito čini premladom da bi bila u ruševnome stanju. Time postuliramo određeni odnos između propadajućeg stanja u kojem se spomenik predstavlja i njegove starosti, što opet pretpostavlja određeno poznavanje najvažnijih razvojnih faza, odnosno određenu količinu povijesnoumjetničkih znanja. Iz svega toga u najmanju mku proizlazi da komemorativna vrijednost koja u svom apsolutnom obličju — starosnoj vrijednosti — danas tvori jedan od najvažnijih kulturnih potencijala još nije dosegnula toliku zrelost da bismo se mogli u potpunosti odreći njezina povijesnoga obličja. Povijesna vrijednost koja počiva na znanstvenoj osnovi, dakako, nije sposobna neposredno pridobiti mase kao što to nisu ni poučci filozofije; ali slično kao što je već prije naznačeno za analognu ulogu filozofije u starome vijeku, odnedavno vidimo kako je povijesni interes već četiri stoljeća neprekidno na djelu i kako masama čini pristupačnom oslobađajuću ulogu predodžbe o razvoju, za što još ni u starosnoj vrijednosti nije pronađena posljednja i konačna formula. Zbog toga i postoji potreba za obrazovanjem koja danas stoji posve u znaku predodžbe o povijesnome razvoju, iako postoje i mnogi glasovi koji u povijesnom obrazovanju ne žele prepoznati ni cilj ljudske kulture ni najpouzdanije sredstvo dolaska do toga eilja. Još i danas imamo razloga, već prema mogućnostima, udovoljiti zahtjevima povijesnoga istraživanja, a to znači udovoljiti potrebi za povijesnim vrijednostima koju oni zadovoljavaju i ne razmatrati ih kao quantite negligeable tamo gdje kolidiraju sa zahtjevima starosne vrijednosti. Kada bismo prijevremeno zapostavili i zanemarili povijesnu vrijednost kojoj zahvaljujemo moderni razvoj i u vezi s njim i pojavu starosne vrijednosti, došli bismo u opasnost da naštetimo upravo višim interesima kojima treba udovoljiti njegovanjem starosne vrijednosti. Srećom, čak i vanjski povod za sukob između starosne i povijesne vrijednosti u pitanjima praktične njege spomenika postoji mnogo rjeđe nego što nam se to na prvi pogled čini. Naime, obje konkurentske vrijednosti općenito stoje u obmuto proporcionalnom odnosu; što je veća povijesna vrijednost, to je manja starosna vrijednost. Glasnija, istodobno objektivno dostupnija, a time i nametljivija povijesna vrijednost potiskuje intimniju starosnu vnjednost, a to se, pogotovo u slučaju 20

namjernih spomenika, pojačava gotovo do pobijanja starosne vrijednosti. Jedinstveni trenutak koji zorno predočava povijesna vrijednost tada se čini važnijim od razvoja samog. On, kao i sve što je individualno, djeluje previše sadašnje da bi dopustio prošlosti i prolaznosti, na čijem osvješćivanju počiva starosna vrijednost, da dovoljno dođu do izražaja. Kod ingelheimskih stupova u dvorištu heidelberškoga dvorca pomislimo uglav-nom na palaču Karla Velikoga koju su nekada ukrašavali, tako da djelovanje njihove apsolutne starosti na ugođaj biva gotovo posve poništeno. U takvim slučajevima nikada ne treba sumnjati da tretman spomenika mora odgovarati zahtjevima povijesnoga, a ne starosnoga kulta. Obratno će se utoliko snažnije istaknuti starosna vrijednost u svim slučajevima u kojima je povijesna (»dokumentama«) vrijednost spomenika neznatna. Tada će se i tretman spomenika prilagoditi zahtjevima starosne vrijednosti. Nerijetko se događa da i sama starosna vrijednost mora odobriti zahvat ljudske ruke u životni tijek nekog spomenika, zahvat koji inače načelno zabranjuje. To je prikladno onda kad spomeniku prijeti propadanje zbog prijevremena uništenja djelovanjem prirodnih sila, zbog neobično brzoga uništavanja njegova organizma. Kad se, primjerice, opazi da dosad dobro očuvanoj fresei na vanjskome zidu crkve odnedavno svaka kiša ispire jedan dio tako da joj u najkraćem roku pred našim očima prijeti propast, postavljanju zaštitnoga krova iznad freske danas se neće moći oduprijeti ni pristalica starosne vrijednosti čak i kad to nesumnjivo znači interveneiju moderne ljudske ruke u samostalni tijek prirodnih sila. Prijevremeno oštećenje spomeničkoga organizma djeluje kao nasilni, nezakoniti, nepotrebni zahvat i u svakom slučaju predstavlja smetnju, čak i ako ne dolazi od čovjeka, nego od prirode same. Pa i sam čovjek nije ništa drugo nego dio prirodne sile, doduše naročito nasilni dio, čime se objašnjava i pojava da čak i nasilno uplitanje čovjeka u život spomenika kod nas, modernih ljudi, može imati ugođajno djelovanje ukoliko je samo prohujalo dovoljno dugo vremena od tog uplitanja (ruševina dvorca u Heidelbergu). Kad se ljudsko djelovanje koje inače, promatrano iz blizine, djeluje nasilno i uznemirujuće promatra s udaljenosti koja omogućava pregled, ono djeluje jednako zakonito i nužno kao i djelovanje prirode, jer nam se čini dijelom prirodnoga tijeka. U prvom spomenutom slučaju (potreba zaštitnoga krova iznad freske) vidimo da i starosna vrijednost zahtijeva očuvanje spomenika uz pomoć uplitanja ljudske ruke kako to, inače suprotno starosnoj vrijednosti, prisilno postulira samo povijesna vrijednost sa stajališta njezine neotklonjive potrebe za očuvanjem dokumentamoga 21

činjeničnog stanja. Blaže se uplitanje ljudske ruke starosnome kultu čini kao manje zlo u usporedbi s agresivnijim uplitanjem prirode. Interesi obiju vrijednosti u takvom slučaju barem naočigled idu ruku pod ruku, iako je starosnoj vrijednosti stalo samo do usporavanja, a povijesnoj vrijednosti do potpunoga sprečavanja procesa propadanja. Za današnju je zaštitu spomenika najvažnije to što je naizgled izbjegnut sukob između dviju vrijednosti. No čak i ako pri tretmanu spomenika između starosne i povijesne vrijednosti ne postoji sukob, mogućnost postojanja povoda za njega dovoljno je česta, naročito u slučajevima u kojima su obje vrijednosti izjednačene po sposobnosti ostavljanja dojma na promatrača. Tada se jedna prema drugoj odnose kao konzervativan nasuprot radikalnom principu. Konzervativni pristup zastupa povijesna vrijednost, jer ona želi sve očuvati i to u stanju zatečenom danas. U usporedbi s njom starosna se vrijednost nalazi u prednosti, jer zastupa praktično lakše provodljiv, u osnovi zapravo jedini doista provodljiv princip. Vječno očuvanje uopće nije moguće, jer su prirodne sile na kraju jače od svake ljudske dosjetke, a čovjek sam, suočen s prirodom kao pojedinac, nalazi u njoj svoju propast. U pitanjima očuvanja vanjskim postupcima u kojima obje vrijednosti u skladu s ranije navedenim čak mogu ići mku pod ruku, teško da će taj sukob ikada poprimiti oštriji oblik. Uglavnom će se to dogoditi u pitanjima restauriranja koja su povezana s promjenom oblika i boje. Starosna je vrijednost u takvim pitanjima mnogo osjetljivija od povijesne. Kad se sa staroga tornja odstrani nekoliko popucalih kamenova i kad se nadomjeste novima, povijesna vrijednost tornja neće doživjeti nikakav gubitak vrijedan spomena, jer je izvorni oblik ostao isti, a za prosuđivanje svih dodatnih povijesnih pitanja još postoji dovoljno staroga kamenja, tako da je mali broj izmijenjenoga kamenja posve zanemariv. Naprotiv, starosnoj vrijednosti već i ti najmanji dodaci, naročito kad svojom »novom« bojom (na koju je, kao na relativno-subjektivni element unutar objektivno-cjelovite pojave svakoga predmeta, posebno osjetljivo moderno doba) intenzivno odskaču od staroga mnoštva, mogu postati izrazito jakom smetnjom. Konačno, moramo utvrditi da kult povijesne vrijednosti, iako priznaje cjelovitu dokumentamu vrijednost samo izvomome stanju jednoga spomenika, ipak priznaje i ograničenu vrijednost kopiji ukoliko je sam izvomik (»dokument«) nepovratno izgubljen. Nerješiv sukob sa starosnom vrijednošću postojat će u takvim slučajevima samo onda kad kopija ne nastupa kao pomoćno sredstvo u znanstvenome istraživanju, nego kao punovrijedni nadomjestak izvomika s pretenzijom na povijesno-estetsko 22

priznanje (zvonik Sv. Marka). Dok god postoje ovakvi slučajevi, povijesna se vrijednost ne može smatrati prevladanom, a starosna se vrijednost još ne može smatrati jedinom mjerodavnom estetskom komemorativnom vrijednošću ljudskoga roda. S druge strane, s obzirom na neprekidan razvoj umjetničko-tehničkih reprodukcijskih sredstava, možemo biti uvjereni da će u doglednoj budućnosti (posebice nakon pronalaska potpuno uvjerljive fotografije u boji i njezina kombiniranja s kopijama u obliku faksimila) biti pronađena najcjelovitija zamjenska sredstva za originale dokumenata. Time će barem donekle biti zadovoljen zahtjev znanstveno-povijesnoga istraživanja koji je jedini izvor mogućega sukoba sa starosnom vrijednošću, a da pritom ljudsko uplitanje izvomik ne učini bezvrijednim za starosni kult. C. Namjerna komemorativna vrijednost Za razliku od starosne vrijednosti koja cijeni prošlost kao takvu, povijesna vrijednost teži izdvajanju jednoga razvojno-povijesnog trenutka iz prošlosti i njegovom jasnom predočavanju, kao da taj trenutak pripada sadašnjosti. Namjema komemorativna vrijednost od početka, od postavljanja spomenika, ima zacrtan eilj — ne dopustiti da određeni trenutak ikada postane prošlost, održati ga prisutnim i živim u svijesti onih koji dolaze. Ova treća kategorija komemorativnih vrijednosti tvori jasan prijelaz prema trenutačnim vrijednostima. Dok je starosna vrijednost utemeljena isključivo na prolaznosti, a povijesna je vrijednost želi zaustaviti smatrajući ipak da već nastali znaci propadanja imaju pravo na egzisteneiju, namjema komemorativna vrijednost bez okolišanja polaže pravo na neprolaznost, vječnu sadašnjost, na stanje neprestanog nastajanja. Stoga smatra da treba suzbijati prirodne sile koje uzrokuju propadanje i koje se suprotstavljaju ispunjenju ovoga zahtjeva te uvijek iznova onemogućavati njihovo djelovanje. Jedan bi spomen-stup, primjerice, čiji bi natpis bio pohaban, prestao biti namjemim spomenikom. Zato osnovni postulat nam-jemih spomenika tvori restauriranje. Obilježje namjeme komemorativne vrijednosti kao trenutačne vrijednosti jest i to što je nju od destruktivnih interveneija ljudske ruke oduvijek štitilo zakonodavstvo. Naravno, u ovoj je kategoriji spomenika od početka neprekidno prisutan sukob sa starosnom vrijednošću. Bez restauriranja spomenici bi uskoro prestali biti namjemim spomenicima; zato je starosna vrijednost oduvijek bila smrtni neprijatelj namjerne komemorativne vrijednosti. Kult namjeme komemorativne vrijednosti predstavljat će nesavladivu prepreku za kult starosne vrijednosti dok god se ljudi ne odreknu 23

zemaljske besmrtnosti. No, oštar sukob između starosne vrijednosti i namjerne komemorativne vrijednosti stvara zaštiti spomenika manje neprilika nego što bismo na prvi pogled pretpostavili, jer je broj »namjemih« spomenika razmjerno malen u usporedbi s velikim brojem nenamjemih spomenika.

3. Odnos trenutačnih vrijednosti prema kultu spomenika
Većina spomenika ima sposobnost zadovoljiti čovjekove emocionalne ili duhovne potrebe koje jednako tako mogu zadovoljiti i nove, moderne tvorevine (ili su za to čak i prikladnije). Na toj sposobnosti spomenika, kod koje se ne uzima u obzir postanak u prošlosti i na njemu utemeljena komemorativna vrijednost, počiva trenutačna vrijednost spomenika. Sa stajališta te vrijednosti čovjek će od početka biti sklon promatrati spomenik ne kao takav, nego kao upravo nastalu tvorevinu. Zato će i od (staroga) spomenika zahtijevati vanjski izgled (novoga) ljudskog djela u trenutku njegova nastanka: zahtijevat će potpunu cjelovitost i netaknutost destruktivnim prirodnim utjecajima. Simptomi tih utjecaja mogu se, doduše, tolerirati već prema prirodi trenutačne vrijednosti koja se razmatra, ali se prije ili kasnije naiđe se na nepremostivu granicu iza koje bi trenutačna vrijednost postala nemogućom. Tada se trenutačna vrijednost mora pokušati dokazati u odnosu prema starosnoj vrijednosti. Tretman spomenika prema načelima kulta starosne vrijednosti koji bi stvari u osnovi uvijek, a praktično u većini slučajeva želio prepustiti njihovoj prirodnoj sudbini, mora konačno, bez obzira na okolnosti, dovesti do sukoba s trenutačnom vrijednošću. Taj se sukob može okončati jedino (potpunim ili djelomičnim) zapostavljanjem jedne od dviju vrijednosti. Trenutačna vrijednost može, kao što je rečeno, poteći iz zadovoljenja osjetilnih ili duhovnih potreba. U prvom slučaju govorimo o praktičnoj uporabnoj vrijednosti ili samo uporabnoj vrijednosti, u drugom slučaju o umjetničkoj vrijednosti. Kod umjetničke vrijednosti treba nadalje razlikovati između elementarne vrijednosti, vrijednosti noviteta koja počiva na cjelovitu karakteru tek nastala djela i relativne umjetničke vrijednosti koja se temelji na suglasnosti s modernim umjetničkim htijenjem. Osim toga treba uzeti u obzir da li spomenik treba služiti svjetovnoj ili crkvenoj umjetničkoj svrsi.

24

A. Uporabna vrijednost Fizički je život preduvjet svakoga psihičkog života. On je i važniji, jer može napredovati bez razvijenijeg psihičkog života, ali ne i obmuto. Zato, primjerice, stara zgrada koja je još i danas u praktičnoj uporabi mora ostati očuvana u stanju u kojem može pružiti zaklon ljudima bez ugrožavanja njihova života ili zdravlja. Svaku pukotinu koju su prirodne sile napravile u njezinim zidovima i krovu treba odmah zatvoriti, treba spriječiti ili zaustaviti prodiranje vlage i sl. Općenito se može reći da je uporabnoj vrijednosti sasvim svejedno koji je tretman dodijeljen spomeniku dok god on nema utjecaja na egzisteneiju spomenika i dok se time ne čine apsolutno nikakvi ustupci starosnoj vrijednosti. Samo u slučajevima u kojima je uporabna vrijednost prisutna zajedno s vrijednošću noviteta treba još preciznije povući granicu unutar koje se starosnoj vrijednosti može dopustiti slobodno djelovanje, o čemu će još posebno biti govora. Ne treba dokazivati kako nebrojeni svjetovni i crkveni spomenici još i danas posjeduju sposobnost praktične primjene i kako su zaista u uporabi. Kad bi ih se povuklo iz uporabe, za njih bi u većini slučajeva morao biti stvoren nadomjestak. Taj je zahtjev toliko obvezujući da bi protuzahtjev starosne vrijednosti — prepuštati spomenike njihovoj prirodnoj sudbini — mogao doći u obzir tek onda kad bi se za sve spomenike izradili barem jednako vrijedni nadomjesci. Praktična realizacija toga zahtjeva moguća je tek u razmjemo malo iznimnih slučajeva, jer se tome suprotstavljaju doista nepremostive teškoće. Djela u čijoj su izradi sudjelovala mnoga stoljeća tada trebaju jednim udarcem ili ipak u razmjerno kratkom roku biti zamijenjena novima, gotovo odjednom treba mobilizirati radne snage i novčana sredstva za pokrivanje troškova za čije su pribavljanje bila potrebna stoljeća. Praktična nemogućnost takvoga postupka, čak i uz raspoređivanje na čitav niz godina, više je nego očita pa se na njoj ne treba dulje zadržavati. U pojedinim će se slučajevima uvijek moći posegnuti za tim sredstvom i za njim će se bez sumnje posezati; ali je potpuno isključeno nje-govo uzdizanje na razinu pravila. Zbog toga se uporabna vrijednost većine spomenika ne može ukinuti. S druge su strane jednako neizbježni negativni zahtjevi uporabne vrijednosti koji su prisutni onda kad obziri prema osjetilnim potrebama ljudi zahtijevaju suprotno od očuvanja spomenika, npr. kad prirodno propadanje spomenika (recimo toranj koji prijeti da će se srušiti) ugrožava ljudsko zdravlje i život. Jer obzir prema vrijednosti

25

tjelesne dobrobiti nesumnjivo prevladava svaki mogući obzir prema idejnim zahtjevima starosne vrijednosti. No uzmimo da se za sve spomenike koji su primjereni za uporabu stvamo može izraditi moderni nadomjestak tako da stari originali bez restauriranja, ali i bez svake praktične upotrebljivosti i korištenja mogu iživjeti svoj prirodni bitak — bi li to uistinu u punoj mjeri pomoglo zahtjevima starosne vrijednosti? Pitanje ne samo da je opravdano, nego ga jednostavno treba zanijekati; jer bitan dio živahne igre prirodnih sila čije opažanje uvjetuje starosnu vrijednost nenadoknadivo bi se izgubio kad bi ljudi prestali rabiti spomenik. Primjerice, tko bi se pri pogledu na baziliku sv. Petra u Rimu htio odreći živahne štafaže koju čine moderni posjetitelji i obavljanje vjerskih obreda. Čak će i najradikalnijega zagovomika starosne vrijednosti deprimirati pogled na zgarište stambene zgrade uništene udarom groma, pa čak i ako njezini ostaci upućuju na postanak građevine prije nekoliko stoljeća. Pogled na ruševinu crkve u prometnoj ulici također neće imati ugođajno djelovanje, već će ga zasmetati. I ovdje se radi o djelima za koja smo navikli da ih čovjek rabi i koja primjećujemo kao smetnju kad više nisu u uporabi. Ona time odaju dojam nasilnoga uništenja koji je nepodnošljiv čak i kultu starosne vrijednosti. Nasuprot tome ostaci spomenika koji za nas više ne mogu imati praktično značenje i kod kojih nam ne nedostaje aktivnost čovjeka kao djelatne prirodne sile, primjerice kod ruševine srednjovjekovnog dvorca u strmoj brdskoj divljini ili ruševine hrama na prometnim rimskim ulieama, nose nesputanu draž starosne vrijednosti. Dakle, još nismo tako daleko da bismo na sve spomenike redom primijenili isključivo mjerila starosne vrijednosti. Kao što razlikujemo starija i mlađa djela, tako još uvijek manje ili više točno razlikujemo djela pogodna za uporabu i djela koja to nisu. U prvom slučaju uzimamo u obzir povijesnu, a u drugom slučaju zajedno sa starosnom vrijednošću i pored nje uzimamo u obzir i uporabnu vrijednost. Tek djela koja nisu za uporabu možemo promatrati i uživati u njima sa stajališta starosne vrijednosti, a da nas pri tom ne ometa uporabna vrijednost; kod djela nas pak pogodnih za uporabu u tome uvijek zasmeta ili spriječi ako ona ne otkrivaju svoju trenutačnu vrijednost, na što smo kod njih navikli. Radi se o istom modernom duhu iz kojeg je proizišla poznata agitacija protiv prisons d'art. Starosna se vrijednost mora još energičnije nego povijesna vrijednost okrenuti protiv izdvajanja spomenika iz njegova dosadašnjega, donekle organskoga konteksta, i njegova zatvaranja u muzej — iako bi time spomenik gotovo sigumo bio oslobođen potrebe za restauriranjem. 26

Ako, dakle, stalna praktična uporaba jednoga spomenika ima veliko i često nezaobilazno značenje za starosnu vrijednost, to opet smanjuje mogućnost sukoba između starosne i uporabne vrijednosti koji nam se činio neizbježnim. Takav se sukob uopće ne može lako rasplamsati u vezi s kod nas relativno rijetkim djelima iz razdoblja antike i ranoga srednjeg vijeka, jer ta djela, uz rijetke iznimke, odavno ne posjeduju praktičnu uporablji-vost. Kod djela novijega doba kult će starosne vrijednosti dopustiti ustupke kako bi se djela održala u funkciji. Ti ustupci omogućavaju da se kod spomenika očuva sposobnost ispunjenja ljudskih potreba koja je poželjna čak i sa stajališta starosne vrijednosti. Mogućnost sukoba između uporabne i starosne vrijednosti ponajprije je prisutna kod spomenika koji se nalaze na granici što dijeli upotrebljive i neupotrebljive, srednjovjekovne i novovjekovne. U takvim će slučajevima pobijediti one vrijed-nosti čije zahtjeve podržavaju sukladni zahtjevi drugih vrijed-nosti. Tretman spomenika u slučaju sukoba između uporabne i povijesne vrijednosti ovdje ne treba posebno ispitivati, jer je u tom slučaju ionako prisutan sukob sa starosnom vrijednošću. Povijesna će se vrijednost zahvaljujući njezinoj fleksibilnosti lakše prilagoditi zahtjevima uporabne vrijednosti.

B. Umjetnička vrijednost Prema modernom poimanju svaki spomenik posjeduje umjetničku vrijednost ukoliko odgovara zahtjevima modernoga umjetničkog htijenja. Postoje dvije vrste tih zahtjeva. Prvi zahtjev moderna umjetnička vrijednost dijeli s vrijednošću ranijih umjetničkih razdoblja, a to je predodžba da svako moderno umjetničko djelo koje je upravo nastalo treba biti cjelovito djelo koje ni oblikom ni bojom još nije počelo propadati. Drugim riječima, svako novo djelo već zbog svoje novosti posjeduje umjetničku vrijednost koju možemo nazvati elementarnom umjetničkom vrijednošću ili, kraće, vrijednošću noviteta. Drugi zahtjev u kojemu se očituje ono što razlikuje moderno umjetničko htijenje od ranijih vrsta umjetničkoga htijenja tiče se specifične naravi spomenika s obzirom na koncept, oblik i boju. Za taj bi zahtjev bilo najbolje upotrebljavati naziv »relativna umjetnička vrijednost«, jer on svojim sadržajem ne predstavlja nešto objektivno i trajno, već je podložan stalnoj promjeni. Posve je jasno da spomenik ne može u potpunosti odgovarati ni jednom od dva zahtjeva.

27

a) Vrijednost noviteta Svaki spomenik, već prema njegovoj starosti i milosti, odnosno nemilosti drugih okolnosti, mora u nekoj mjeri iskusiti štetno djelovanje prirodnih utjecaja, tako da je cjelovitost oblika i boje koju zahtjeva vrijednost noviteta, jednostavno nedostižna. To je i razlog zašto su se kroz sva vremena pa sve do današnjih dana vidljivo ostarjela umjetnička djela smatrala uglavnom nezadovoljavajućima za svako od modernih umjetničkih htijenja. Zaključak je očit: da bi spomenik koji na sebi nosi tragove propadanja odgovarao modernome htijenju spomenute vrste, on mora biti oslobođen tragova starosti, a njegovi se oblik i boja moraju upotpuniti da bi ponovo postigli karakter noviteta tek nastaloga spomenika. Vrijednost noviteta može se očuvati samo na način koji potpuno proturječi kultu starosne vrijednosti. Ovdje se, dakle, otvara mogućnost sukoba sa starosnom vrijednošću koji oštrinom i nepomirljivošću premašuje sve prije spomenute sukobe. Vrijednost noviteta zapravo je najžešći pro-tivnik starosne vrijednosti. Dovršenost novoga, upravo nastaloga, koja se iskazuje najjednostavnijim kriterijem — neokmjenim oblikom i čistom polikromijom — mogu ocijeniti svi, čak i osobe bez ikakva obrazovanja. Zato je vrijednost novitela oduvijek bila umjetnička vrijednost za široke krugove slabo obrazovanih i neobrazovanih, dok su relativnu umjetničku vrijednost, barem od početka novijega doba, mogli cijeniti samo estetski obrazovani moderni ljudi. Masu je oduvijek radovalo ono što se otvoreno izdavalo za novo; ona je u djelima ljudske ruke uvijek željela vidjeti samo stvaralačko, pobjedničko djelovanje ljudske moći, a ne destruktivno djelovanje prirodne sile koja je neprijatelj ljudskome djelu. Prema shvaćanju masa lijepo je samo ono što je novo i cjelovito — staro, fragmentirano i izblijedjelo je ružno. To tisućljetno shvaćanje, prema kojemu mladost ima nesumnjivu prednost pred starošću, ukorijenjeno je tako duboko da nemože biti iskorijenjeno u nekoliko desetljeća. Snažno protivljenje na koje su naišli apostoli starosne vrijednosti pri svom prvom nastupu najbolje se objašnjava time što se za većinu modernih ljudi podrazumijeva da obijeni rub namještaja treba nadomjestiti novim, a potamnjelu zidnu žbuku obiti i zamijeniti svježom. Povrh toga, cjelokupna se zaštita spomenika 19. stoljeća u svojim bitnim aspektima temeljila na tom tradieionalnom shvaćanju, točnije rečeno, na prisnom stapanju vrijednosti noviteta s povijesnom vrijednošću: trebalo je odstraniti svaki primjetni trag propadanja zbog prirodnih sila, sve nepotpuno, fragmentamo dopuniti tako da se ponovo uspostavi potpuna, jedinstvena cjelina. Ponovno vraćanje 28

dokumenta u izvomo stanje u 19. je stoljeću predstavljalo javno priznat i revno propagiran cilj svake raeionalne njege spomenika. Tek je krajem 19. stoljeća jačanje starosne vrijednosti stvorilo proturječje i sukobe koje već niz godina promatramo gotovo svugdje gdje treba zaštititi spomenike. Proturječje između vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti stoji u središtu kontroverze koja se trenutno, čak i u najoštrijim oblicima, vodi oko tretmana spomenika. Vrijednost noviteta je beatus possidens kojega treba istjerati s tisućama godina staroga posjeda. Starosna vrijednost je toga svakako svjesna i ne preže ni od jednog sredstva i oružja kako bi svladala protivnika uvriježenog u predaji. Kad se radi o spomenicima koji više ne posjeduju uporabnu vrijednost, starosnoj je vrijednosti uglavnom već pošlo za rukom provođenje vlastitih načela pri tretmanu spomenika. Drukčije je tamo gdje su istodobno uključeni i zahtjevi uporabne vrijednosti — sve što je u uporabi još i danas u očima velike većine želi izgledati mlado i snažno, kao da je upravo nastalo i želi se odreći tragova starosti, propadanja i gubitka snage. Nadalje, među svjetovnim spomenicima (o crkvenima će s obzirom na ovo još biti govora) ima onih kod kojih status vlasnika — dekomm, kako se običava reći — zahtijeva najpomnije uklanjanje tragova propadanja. Visoki položaj ne znači ništa drugo do samopotvrđivanje, razlikovanje od okoline. Zapuštanje bi plemićkoga dvorca ili zahtjevne vladarske palače tako da žbuka otpada ili dobije mrlje u očima javnosti naštetilo ugledu vlasnika. Čini se da ovdje stojimo pred beznadnim sukobom: na jednoj strani pratimo štovanje staroga zbog njega samog koje osuđuje svako obnavljanje, a na drugoj strani štovanje novoga zbog njega samog koje teži za uklanjanjem svih ometajućih i nedopadljivih tragova starenja. Pozicija vrijednosti noviteta za sada je nedodirljiva, jer je ona sposobna djelovati na mase s neposrednošću koja uvelike premašuje neposrednost ranije pripisanu starosnoj vrijednosti. Tisućljetna postojana valjanost vrijednosti noviteta može se pratiti koliko nam pogled seže u povijest čovječanstva, a kod pristalica joj je donijela pravo na apsolutnu i vječnu valjanost. Upravo ovdje postaje jasno koliko je kult starosne vrijednosti doista još i danas ovisan o proboju i predradnjama povijesne vrijednosti. Za kult povijesne vrijednosti treba još pridobiti mnogo šire društvene slojeve prije nego što s njihovom pomoći mase budu spremne za kult starosne vrijednosti. Tamo gdje se starosna vrijednost sudara s vrijednošću noviteta spomenika koji ima trajnu uporabnu vrijednost, starosna će se vrijednost, ne samo iz praktičnih obzira (uporabne vrijednosti, o čemu je već bilo govora u 29

prethodnom poglavlju), nego i iz idejnih (elementarnih umjetničkih) obzira morati nastojati, koliko je to god moguće, pomiriti s vrijednošću noviteta. Na sreću, ova zadaća danas nije toliko teška kao što se to možda na prvi pogled čini. Kao prvo, kult starosne vrijednosti ne negira u potpunosti pravo na opstanak vrijednosti noviteta kao takve: to pravo se osporava samo spomenicima, a to znači djeiima s određenom komemorativnom vrijednošću. Naprotiv, novonastalim djelima pravo na egzisteneiju ne samo da je izričito priznato, nego se danas naglašava čak i oštrije i eksplicitnije nego u prošlim desetljećima. Moderno gledište od novonastaloga ljudskog djela zahtijeva ne samo besprijekomu cjelovitost oblika i boje nego i stila, što znači da moderno djelo koncepcijski te pojedinostima oblika i boje treba što manje podsjećati na starija djela. Time se dakako izražava prepoznatljiva težnja za što je moguće strožim razdvajanjem vrijednosti noviteta i starosne vrijednosti. Ali već u priznavanju vrijednosti noviteta kao estetske velesile leži mogućnost kompromisa, čim su ostale okolnosti za to povoljne; njih ni u kojem slučaju ne nedostaje. Već smo prije objašnjavali da se u prirodne sile koje djeluju na propadanje ne sasvim starih vrsta spomenika koji su još i danas pogodni za uporabu, ubraja i ljudska aktivnost. Ljudski faktor pritom ne djeluje samovoljno i nasilno, nego prema određenim zakonitostima. Kad ljudska ruka stavi u uporabu neko djelo, to za njega znači polagano, ali stalno i nezaustavljivo trošenje i propadanje. To objašnjava zašto spomenik koji smo inače navikli vidjeti u uporabi, npr. palača za stanovanje u prometnoj ulici, u stanju neupotrebljavanosti i napuštenosti odaje neugodan dojam nasilnoga uništenja: čini nam se starijom nego što jest5. Zbog toga je kult starosne vrijednosti bio prisiljen očuvati barem uporabne spomenike novijega vremena u stanju koje im jamči trajanje njihove uporabne vrijednosti. Praktičnoj uporabnoj vrijednosti i s estetske strane odgovara vrijednost noviteta: zbog nje kult starosne vrijednosti, barem na današnjem stupnju njegova razvoja, mora tolerirati određenu mjeu vrijednosti noviteta, barem na novovjekim djelima i djelima pogodnim za uporabu. Kad bi npr. na gotičkoj vijećnici na uočljivom mjestu bio odlomljen vrh jednoga baldahina, kult starosne vrijednosti nesumnjivo bi najradije ostao pri netaknutom zadržavanju toga traga starenja, ali danas ne bi stvarao velike poteškoće kad bi vrijednost noviteta u ime dekoruma zahtijevala odstranjivanje praznine i dodavanje vrha u dokumentiranom izvomom obliku. Žestoke kontroverze koje su vodene između pristalica obiju vrijednosti povezane su sa sljedećim zaključkom koji je u 19. stoljeću izveden iz vrijednosti noviteta, a u korist povijesne vrijednosti. 30

Taj se zaključak odnosi na spomenike koji nisu sačuvani u posve izvornom obliku, već im je ljudska ruka tijekom vremena priuštila različite stilske preinake. Kako povijesna vrijednost počiva na spoznaji o izvomome izgledu spomenika, u doba u kojem je kult povijesne vrijednosti bio najmjerodavniji težilo se odstranjivanju svih izmjena (čišćenje, uklanjanje kasnijih dodataka) i ponovnom uspostavljanju izvomih oblika bez obzira na to jesu li oni bili preeizno dokumentirani ili ne. Kultu je povijesne vrijednosti čak i moderna izmišljotina koja približno nalikuje izvomome obliku bila prihvatljivija od autentičnoga dodatka izrađenog u drugom stilu. Tom se nastojanju povijesne vrijednosti pridmžio i kult vrijednosti noviteta stavom da ono što je izvorno, što treba ponovo uspostaviti, takoder mora izgledati cjelovito te da svaki dodatak koji ne pripada izvomom stilu predstavlja povredu cjelovitosti i simptom propadanja. Iz toga je proizišao postulat stilskoga jedinstva koji je konačno doveo do toga da su se čak i oni dijelovi, kojih izvomo nije bilo nego su dodani u kasnijem stilskom razdoblju, ne samo odstranjivali već i obnavljali u obliku koji je bio prilagođen izvomome stilu spomenika. Prema tome, može se reći da se tretman spomenika u 19. stoljeću temeljio na postulatima stilske izvornosti (povijesna vrijednost) i stilskoga jedinstva (vrijednost noviteta). Ti su principi naišli na snažno protivljenje kad se pojavio kult starosne vrijednosti kod kojega se ne radi ni o izvornosti stila ni o cjelovitosti, nego baš suprotno — o njihovu kršenju. Kult je starosne vrijednosti smatrao da se ne radi o prisilnim ustupcima uporabnoj vrijednosti i vrijednosti noviteta koja uporabnoj vrijednosti odgovara s estetske strane, kako bi se uz tu žrtvu spomenik zadržao u uporabi, nego o napuštanju gotovo svega onoga u spomeniku što sačinjava njegovu starosnu vrijednost. To bi značilo kapitulaciju starosne vrijednosti, a kako bi je izbjegli, pristalice su starosne vrijednosti započele ogorčenu borbu protiv starijega pristupa. Takvu su borbu neprestano pratila pretjerivanja u oponiranju, a time se pomutio jasan uvid u stanje stvari. Mnogo toga što je opravdano u starome pristupu, a čega se ni novotari neće moći odreći, zbog njihova se pretjerivanja nepristranome promatraču može učiniti ugroženim, jer se sada, u žaru borbe, poriče zajedno s onime što je uistinu neodrživo. Tako se i onome što je neodrživo iz staroga sustava osigurava nezasluženo uporište. No, do danas si je zbog neizbježne promjene shvaćanja posve opravdan aspekt kulta starosne vrijednosti postupno sam od sebe utro put. Neka za to bude dovoljan ovaj primjer: prije osam godina odlučeno je da se barokni kor župne crkve u Altmunsteru, koji uopće nije bio ruševan, demolira i zamijeni gotičkim kako 31

bi se postiglo stilsko jedinstvo s gotičkim brodom. Prije četiri godine se, doduše iz financijskih razloga, odustalo od podizanja tog gotičkog kora vrlo upitne povijesne vrijednosti, ali neporecive vrijednosti noviteta. Danas su sve pristalice staroga i novoga sustava suglasne da bi odstranjivanje Herberstorfova6 kora, s kojim je znameniti pobjednik nad reformiranim težacima i u umjetničkom smislu uveo protureformaciju u Gornjoj Austriji, bio neoprostiv prijestup ne samo s obzirom na starosnu, nego i na povijesnu vrijednost. Čini se da je načelo stilskoga jedinstva prema ovom, doduše novom, ali široko rasprostranjenom shvaćanju, iznevjereno, čak i kod crkvenog spomenika (kod kojih su teškoće još veće zbog razloga koji će upravo biti razmotreni), a da je jaz između obzimih pristalica staroga sustava i razboritih pojedinaca među novotarima doista prevladan ondje gdje je dosad bio najveći. Ono što je već rečeno o vrijednosti noviteta općenito vrijedi i za svjetovne i za crkvene spomenike; no već unaprijed treba pripisati posebnu važnost odnosu Katoličke crkve7 prema kultu vrijednosti noviteta. Odluka o tretmanu crkvenih spomenika nije, kao kod svjetovnih, u rukama pojedinog vlasnika, već ovdje strog hijerarhijski poredak Crkve, čak i na području udaljenom od dogme, omogućuje jedinstven tretman i provodi ga u praksi. U osnovi su religiozna i svjetovna umjetnost jedno te isto i do početka novijega doba nije postojala nikakva načelna razli-ka između svjetovne i religiozne umjetnosti. Katoličanstvo je od reformacije nastojalo trajno održati njihovo relativno jedinstvo, dok ga je protestantizam jednostavno napustio. No raskorak je od tada postupno bivao sve očitijim, čak i kod romanskih naroda, sve dok od 19. stoljeća nije postao naizgled nepremostivim. Konačno, u 20. smo stoljeće ušli pod okolnostima u kojima slika religiozne tematike naslikana prema vodećim načelima moderne umjetnosti, npr. Fritza von Uhdea8, nikako ne bi mogla poslužiti u katoličke pobožne svrhe. U takvim se slikama npr. Krist pojavljuje kao moderni čovjek koji svoje otkupljenje na neki način postiže kroz sebe samoga, dok je prema crkvenom poimanju za to potreban nadnaravni Krist kojega u ulozi posrednika zastupa Crkva. Ni svetački se likovi crkvenoga kiparstva i slikarstva također ne smiju identifieirati s promatračima, nego moraju odavati objektivnu, samostalnu, cjelovitu egzisteneiju. Već i Rembrandtovo traženje božanskoga u čovjeku i njegova drastičnog prikaza nije odgovaralo katoličanstvu, a moderni su umjetniei u tome otišli mnogo dalje od Rembrandta. Normativnost koju po svaku eijenu zahtijeva crkveno biće, a time i crkvena umjetnost, čini se nespojivom s modernim »čovjekom sklonim ugođajnosti«. Unatoč tome bilo bi promašeno isključiti suglasje katoličanstva i 32

moderne umjetnosti. Ohrabrujući znak predstavlja činjenica da Crkva ustrajava na nužnosti postojanja crkvene umjetnosti. Za probleme koji pokreću svijet nikada nije pronađeno rješenje bez borbi i sukoba, traženja i lutanja. Slično je i s pitanjem o stavu Katoličke crkve prema vrijednosti noviteta i njoj oprečnoj starosnoj vrijednosti. Vrijednost noviteta koja na svjetovnom području tvori, barem zasada, neiskorjenjiv estetski postulat širokih masa, na religioznom je području zaštićena ne samo zahvaljujući privrženosti širokih masa nego i zbog na neki način posvećenih temeljnih shvaćanja, pa ju je na tom području još teže zaobići. Crkve, statue svetih lica ili svetaea, slike s prikazima svetih pripovijesti nalaze se u vezi s božanskim otkupiteljem i zato predstavljaju ono najdostojnije što ljudska ruka uopće može stvoriti. Dakle, kod ovih se radova više no igdje u obzir uzima dekorum, a on, kao što je već naglašeno, zahtijeva najčišću dovršenost oblika i boje. Čini se da je suprotnost između starosne vrijednosti i vrijednosti noviteta na religioznom planu, kojim vladaju najdublji osjećaji ljudske duše, na prvi pogled nepremostiva. No ipak, ne treba izgubiti nadu u izmirenje ovih suprotnosti. Kao prvo, štovanje vrijednosti noviteta, iako prilično odgovara osnovnim stavovima Katoličke crkve o superiornosti čovjeka kao slike i prilike Božje nad prirodom, ipak nije nigdje utvrđeno dogmom; radi se, dakle, samo o privremenom uredenju koje Crkva u budućnosti (kao što je često činila i ranije u povijesno-umjetničkome razvoju) može promijeniti, ako to bude smatrala nužnim i korisnim za njezine interese u odnosu na poželjnu slogu s vjernicima. Nadalje, u temeljima samoga katoličanstva višestruko je sadržano sjeme kulta komemorativne vrijednosti: s jedne strane treba samo pomisliti na štovanje svetaca i brojne spomen-dane, s druge strane na neprekidan razvoj crkvene historiografije (a svako pojedino djelo crkvene umjetnosti može se smatrati njezinim spomenikom). Ovdje se, dakako, prvo radi o povijesnim vrijednostima; ali nakon što smo u njima prepoznali neophodne prethodnike i utirače puta starosnoj vrijednosti, opravdano se nadati da će Katolička crkva, kao često tijekom njezina gotovo dvije tisuće godina dugoga postojanja, i ovoga puta naći odgovarajući kompromis s ostalim vodećim duhovnim strujanjima vremena. Temeljem starosne vrijednosti i jest jedan autentičan kršćanski princip: princip poniznoga prepuštanja volji Svemogućega kojemu se nemoćan čovjek ne smije usuditi pasti u naručje. Dobar znak mogućega pomirenja je u nekoliko navrata zamijećena činjenica da Crkva kod tretmana njezinih gradskih spomenika uzima u obzir starosnu vrijednost, jer želi biti obzima prema osjećajima gradskih vjernika koji većinom pripadaju 33

obrazovanim kmgovima; Crkva, dakle, vjeruje da se time nije ogriješila o vlastiti životni interes. Svoje najtvrdokonije pristalrice vrijednost noviteta radi noviteta samog pronalazi među pripadnicima ruralnoga svećenstva koje time nesumnjivo želi izići u susret elementamom osjećaju za umjetnost svojih većinom slabo obrazovanih vjernika, barem u onolikoj mjeri koliko i tradicionalnim crkvenim običajima ophođenja s umjetnošću. Zato je iduća zadaća odvratiti ruralno svećenstvo od dosadašnjeg precjenjivanja vrijednosti noviteta; s druge će strane i kult starosne vrijednosti morati biti spreman barem toliko izići u susret crkvenim zahtjevima s obzirom na vrijednost noviteta, kao što izlazi u susret očuvanju spomenika u slučaju uporabne vrijednosti koju podržava.

b) Relativna umjetnička vrijednost Mogućnost da se djela prijašnjih generacija cijene ne samo kao svjedočanstva nadvladavanja prirode ljudskom stvaralačkom snagom nego i s obzirom na njima svojstven koncept, oblik i boju počiva na relativnoj umjetničkoj vrijednosti. Tako se, naime, s modernoga stajališta, prema kojem ne postoji objektivno važeći umjetnički kanon, čini ispravnim da spomenik za modernoga čovjeka ne može posjedovati umjetničku vrijednost, i to utoliko manje što je stariji, što ga veći vremenski i razvojni odmak dijeli od modernoga čovjeka. No iskustvo nas uči da umjetnička djela koja su nastala prije mnogo stoljeća često cijenimo više nego moderna — da ponekad upravo spomenike koji se nisu svidjeli svome vremenu, već su nailazili na protivljenje (za što upravo holandsko slikarstvo 17. stoljeća daje brojne primjere), nama modernim ljudima predstavljaju najviše očitovanje likovne umjetnosti. Prije otprilike trideset godina za ovu smo pojavu još imali jednostavno objašnjenje: tada se još vjerovalo, koliko god se činilo teškim točno formulirati njezine kriterije, u postojanje apsolutne umjetničke vrijednosti. To što su se više cijenili stariji spomenici objašnjavalo se time da su se upravo ranija razdoblja njihovim umjetničkim stvaralaštvom više približila apsolutnoj umjetničkoj vrijednosti nego što su to, usprkos svim naporima, u stanju učiniti moderni umjetnici. Na početku 20. stoljeća već smo uglavnom došli do uvjerenja da apsolutna umjetnička vrijednost ne postoji i da je stoga čisti umišljaj kad u slučajevima »spašavanja« starijih majstora prisvajamo ulogu pravednijih sudaca nego što su to bili suvremenici »neshvaćenih« majstora. To što u međuvremenu stara umjetnička djela cijenimo više nego moderna mora se objasniti drukčije, a ne mjerilom fiktivne apsolutne umjetničke vrijednosti. Staro umjetničko djelo može 34

imati tek pojedine dodime točke s modernim umjetničkim htijenjem. Osim toga, na starom umjetničkom djelu moraju uvijek postojati i neki drugi aspekti koji se razilaze s modernim umjetničkim htijenjem. Naime, pretpostavlja se kako je nemoguće da negdašnje umjetničko htijenje bude identično s današnjim, a ta se razlika mora pokazati u određenim osobinama. Zašto nam potonji neprivlačni aspekti ne kvare ukupni dojam — kao što je već nagoviješteno ranije — može se objasniti samo time da dopadljivi aspekti umjetničkoga djela dolaze do izražaja tako snažno da potiskuju i pobjeđuju nedopadljive. U takvim okolnostima upravo postojanje osobina u konceptu, obliku i boji jednoga spomenika koje ne odgovaraju današnjemu umjetničkom htijenju dobiva čak danas, kad se općenito slijedi moto »svakom vremenu njegova umjetnost«, tako veliku važnost za podizanje vrijednosti ostalih, dopadljivih aspekata istoga spomenika, da ih moderni umjetnik, raspolažući tek sredstvima koja odgovaraju našem umjetničkom htijenju, nikada ne može doseći. Nemoguće je zamisliti razdoblje uvjereno da kroz likovnu umjetnost može dosegnuti estetsko otkupljenje a koje bi se moglo odreći spomenika prošlih umjetničkih razdoblja: zamislimo samo da likovna djela iz razdoblja antike i slike iz 15., 16. i 17. stoljeća nisu dio našega kultumog blaga i izračunajmo koliko bismo osiromašili s obzirom na zadovoljenje naših modernih potreba za umjetnošću. To ne mijenja ni spoznaja da je ono što iščitavamo iz starih umjetničkih djela, a prihvatljivo je našem modernom umjetničkom htijenju, sve drugo do povijesno-umjetnički ispravno — negdašnje je umjetnike pri stvaranju ovih spomenika vodilo posve drukčije umjetničko htijenje od onoga koje vodi modernoga čovjeka. Dok smo, dakle, bez okolišanja morali zanijekati odgovor na pitanje može li spomenik posjedovati vrijednost noviteta, odnosno umjetničku vrijednost koja počiva na cjelovitosti izvornoga stanja spomenika, drugu moguću vrstu trenutačne umjetničke vrijednosti — relativnu umjetničku vrijednost — spomeniku nikako ne treba unaprijed oduzeti. Pri tome je uputno razlikovati između pozitivne i negativne procjene relativne umjetničke vrijednosti. Ako je relativna umjetnička vrijednost pozitivna, ako dakle spomenik nekim svojim koncepcijskim, oblikovnim i kolorističkim kvalitetama zadovoljava naše moderno umjetničko htijenje, iz toga nužno proizlazi želja ne dopustiti da ta njegova vrijednost oslabi. Do toga bi došlo kad bismo ga, u skladu sa zahtjevima starosne vrijednosti, predali na milost i nemilost propadanju pod utjecajem prirodnih sila. Čak i više od toga: možemo osjetiti poticaj da, recimo, opozovemo dosadašnji prirodni 35

proces i uklonimo tragove starenja (čišćenje slike), odnosno da vratimo spomenik u njegovo izvomo stanje u trenutku nastanka čim imamo dovoljan razlog za pretpostavku da bi spomenik u njegovu izvornom, neostarjelom stanju u znatno višem stupnju odgovarao našem umjetničkom htijenju nego u sadašnjem, prirodno izmijenjenom stanju. Pozitivan slučaj relativne umjetničke vrijednosti u pravilu će zahtijevati očuvanje u postojećem stanju, ponekad čak i restauratio in integrum, čime će izravno stupiti u sukob sa zahtjevima starosne vrijednosti. Ovaj slučaj pobuđuje posebno zanimanje zbog toga što vidimo kako u sukob dospijevaju dva najmodernija estetska nazora: relativna umjetnička vrijednost, identična s modernim umjetničkim htijenjem, u odnosu na starosnu vrijednost zastupa pritom tako reći vrijednost noviteta (naravno, ne onu elementarnu, razmotrenu u prijašnjem poglavlju). Bit će zanimljivo promatrati koja će od vrijednosti prevladati. Zamislimo li npr. Bottieellijevu sliku s baroknim preslicima koji su svojedobno bez sumnje naneseni s dobrom umjetničkom namjerom (da bi se suhoparnoj sliei iz quattroeenta podarila slikovitost), tada preslici za nas moraju posjedovati starosnu vrijednost (jer dodaci ljudske ruke do kojih je došlo prije duljeg vremena danas djeluju isto kao i zakoniti utjecaji prirode), pa čak i povijesnu vrijednost. Danas, ipak, nitko neće oklijevati odstraniti preslike da bi oslobodio čistoga Bottieellija: to se ne događa samo iz povijesno-umjetničkoga (da bi se majstor quattroeenta važan za razvoj talijanske umjetnosti što je moguće jasnije prepoznao u radu značajnom za njegov vlastiti razvoj) nego i iz umjetničkoga interesa — jer Bottieellijev crtež i kolorit više odgovaraju našem vlastitom umjetničkom htijenju nego talijanski barokni crtež i kolorit. Novonastala moderna intervencija na starom umjetničkom djelu (koje, naravno, i pored toga pokazuje zastarjelost) i ovdje se pokazuje još uvijek jačom u usporedbi s pokazateljima starosti, prolaznosti, s prirodnim tijekom koji je zbog svoje zakonitosti svemoguć. Daleko je manja opasnost sukoba sa starosnom vrijednošću koja prijeti u slučaju negativne procjene relativne umjetničke vrijednosti. Ona modernom umjetničkom htijenju nije samo bezvrijedna, nezanimljiva, već mu je upravo odbojna. Ta bi bezvrednost predstavljala zapravo tek beskonačno malenu pozitivnu vrijednost, pa bi stoga tretman spomenika u potpunosti prepustila zahtjevima starosne vrijednosti. Sablažnjivost, stilska neprikladnost, ružnoća spomenika sa stajališta modernoga umjetničkoga htijenja vodi direktno k zahtjevu za odstranjivanjem, k njegovom hotimičnom uništenju. Pogotovo za neke barokne spomenike još i danas vrijedi (iako se naš stav posljednjih dvadeset godina prilično ublažio) da ih »ne možemo pod36

nijeti« i da ih »radije ne bismo gledali«. Zahtijevanjem da ljudska ruka ubrza propadanje spomenika na isti se način djeluje protiv starosne vrijednosti kao i kad se restauriranjem propadanje umjetno odgađa. Dakako, danas bi se tek rijetko moglo dogoditi da se spomenik uništi samo zbog njegove relativne umjetničke vrijednosti (ili, točnije rečeno, njegove umjetničke bezvrednosti), no pri zaštiti spomenika neće se moći zaobići ni taj negativni slučaj relativne umjetničke vrijednosti i to već zbog toga jer ona kod pojave daljnjega sukoba s drugom trenutačnom vrijednošću (uporabnom vrijednošću ili vrijednošću noviteta) na istom spomeniku može bitno pridonijeti odluci u korist starosne vrijednosti. Ako relativnu umjetničku vrijednost tvori moderno u starome, dospijevamo u nemalu nepriliku kad treba odgovoriti na pitanje na čemu se temelji relativna umjetnička vrijednost crkvenih spomenika (naravno sa crkvenoga stajališta, jer za svjetovno poimanje ne postoji razlika između crkvenih i svjetovnih spomenika). Preduvjet za to jest postojanje prepoznatljive moderne crkvene umjetnosti svjesne vlastita cilja, čije su namjere djelomice uzete u obzir u starim umjetničkim djelima. No postoji li doista moderna crkvena umjetnost? Bez sumnje postoji, jer se u crkvene svrhe svakodnevno gradi, kleše i slika. U tim modernim crkvenim umjetničkim djelima elementi starijih stilskih razdoblja u pravilu prevladavaju toliko da je moderna jezgra često potisnuta do neprepoznatljivosti. Doduše, takva jezgra bez sumnje postoji, jer moderno crkveno umjetničko djelo na prvi pogled prepoznajemo kao djelo koje nije staro i to ne samo po novosti koja se prije svega otkriva po boji vanjštine, nego i po posve očitom razlikovanju od starih uzora po konceptu i formalnim odnosima, a to je razlikovanje teško izraziti riječima, jer se percipira nesvjesno. No odmah treba ukloniti nesporazum koji bi se možda mogao izvesti iz spomenutoga zastarjelog karaktera moderne crkvene umjetnosti, naime zaključak da sklonost prošlim stilovima podupire kult starosne vrijednosti ili čak kult povijesne vrijednosti. Crkvu sve do današnjeg dana uopće ne zanima ono što je prolazno. Ako i nisu rijetki pripadnici katoličkoga svećenstva koji su se s pijetetom i zavidnim uspjehom posvetili kultu povijesne vrijednosti, to samo pokazuje kako Crkva smatra da taj kult ne vrijeđa ni jedan od njezinih životnih interesa. Crkva je do sada svjesno i revno potpomaganje kulta prolaznih stvari, upravo prolaznosti same, smatrala nečim što leži izvan njezinih pozitivnih interesa. Crkva kod starih umjetničkih djela cijeni stil i koncepeiju, ali ne i staru formu ili boju kao takve. U korist vrijednosti noviteta Crkva preferira crkveno

37

djelo koje je nanovo izvedeno, doduše uz upotrebu starih stilskih izraza. Pri tom se pravi vrlo karakterističan izbor postojećih stilova. Od pojave romantizma, a to znači otkad je kult povijesne vrijednosti ušao u svoju posljednju veliku i odlučujuću fazu, u crkvenoj su umjetnosti uglavnom prevladavali srednjovjekovni stilovi, a osobito, nama zbog brojnih očuvanih spomenika bliska, gotika. Razlog je očit: kad je opazila oruđenje između crkvene i svjetovne umjetnosti, crkvena se umjetnost s punim povjerenjem oslonila na stilove onih razdoblja u kojima još nije bilo podjele na crkvenu i svjetovnu umjetnost. Sklonost prema srednjovjekovnome, naročito gotičkome, pratila je pojava koja se barem može usporediti ako ne i identifieirati s relativnom umjetničkom vrijednošću svjetovnih spomenika. Još su i danas nadležne institucije gotovo dnevno zaokupljene projektima koji se bave oslobađanjem gotičkoga portala zaklonjena baroknim ili oslobađanjem zazidane kamene ornamentike, promjenom baroknoga lukovičasta krova u gotički oblik ili baroknih zidnih slikarija u zvjezdano nebo. Ovdje se nesumnjivo radi o strasti prema renoviranju koja vodi računa o vrijednosti noviteta; no ne može biti slučajno da su u pravilu baš gotička ili još starija djela ona koja želimo osloboditi stečenih tragova starenja. Brojni slučajevi u kojima su se tijekom desetljeća pojedini svećenici tome protivili dokazuju da time ni jedan vitalni interes Crkve nije doveden u pitanje; u vezi s time može se zamijetiti ono što je već rečeno pri razmatranju vrijednosti noviteta — da težnja ka gotiziranju spomenika ponajprije zaokuplja ruralno svećenstvo, dok se gradsko prema njoj odnosi suzdržanije, a u pojedinim je slučajevima čak i odbija. Sklonosti prema srednjovjekovnim stilovima, koja nesumnjivo postoji iz dubljih razloga, treba dopustiti neometan razvoj. Čak je i u gotiziranim djelima prisutan zametak samostalne i uistinu moderne crkvene umjetnosti, a u samoodređenje Crkve ne bismo se trebali miješati tamo gdje ne dolazi u sukob s vitalnim kulturnim interesima društva. Što je veća sloboda kojom bi Crkva novim umjetničkim djelima potvrdila svoju sklonost prema srednjovjekovnim (i po želji prema svim osta-lim) stilovima, toliko bi intenzivnije trebalo djelovati na njezine predstavnike da kod spomenika crkvene umjetnosti starosna vrijednost naide na dostojno uvažavanje. Pogled na spomenike crkvene umjetnosti služi na radost publike koja je brojnija od svake župne zajedniee, zbog čega se tretman tih spomenika dotiče temeljnih interesa šire javnosti.

38

Bilješke
1

Alois Riegl, Der moderne Denkmalkultus, sein Wesen, seine Enlsiehung, u: Gesammelte

Aufsatze, Berlin 1995., str. 144-193. Prevela Libuše Jirsak.
2

Riječ je o slici talijanskoga slikara Francesea Paola Miehettija (1851.-1929.) iz 1895., koja se

nalazi u berlinskoj Nationalgalerie. Slika je 1904. nadahnula Gabriele D'Annunzia na sastavljanje istoimene tragedije (op. prir.).
3

Ostale karakteristične crte modernoga kulturnog života, osobito germanskih naroda, koje

upućuju na podrijetlo jednako onome starosne vrijednosti nastojanja su oko zaštite životinja te smisao za krajolik općenito, koji se već tu i tamo proširio ne samo na očuvanje pojedinačnih biljaka i čitavih šuma već i na zahtjev za zakonskom zaštitom »prirodnih spomenika«, a time na uključivanje čak i anorganskih tvari u krug individua kojima je potrebna zaštita.
4

Naravno, ništa nije suprotnije kultu starosne vrijednosti nego želja da se uništenje ubrza. Kult

starosne vrijednosti ni u kojem slučaju, iako se to možda čini, ne promatra ruševinu kao krajnji cilj, već joj nesumnjivo pretpostavlja dobro očuvan srednjovjekovni dvorac. Iako je komemorativno djelovanje u slučaju dvorca ustvari manje intenzivno nego kod ruševine, ono je zato toliko ekstenzivnije da izjednačava nedostatak puninom i raznolikošću oblika tragova starosti koje nudi. Pokazuje ljudsko djelo s manjim stupnjem oštećenja, ali zato i veći dio ljudskoga djela u stanju propadanja.
5

Obratno, netko se pri upotrebi posve nove stvari, npr. nove odjeće, na početku osjeća nelagodno

(prema uzrečiei »Novi ključ ne pristaje«), što svakako ne treba pripisati samo početnoj prisutnosti praktičnoga otpora već i estetskoj sputanosti.
6

Altmunster je gradić u Gornjoj Austriji u okružju Gmunden. Adam Graf von Herberstorf (1585.-

1629.) je vojskovođa i političar iz Gornje Austrije (op. prir.).
7

Kako s obzirom na poglede i stavove ostalih crkvi koje postoje u Austriji ne treba očekivati

poteškoće na koje kod Katoličke crkve ponekad nailazi zaštita spomenika. naši su zaključci o crkvenoj umjetnosti i zaštiti spomenika ograničeni na odnos Katoličke crkve prema tim pitanjima.
8

Fritz von Uhde (1848.-1911.), njemački slikar intimnih i religioznih prizora, jedan od

utemeljitelja minehenske secesije (op. prir.).

39

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful