P. 1
gotica[1].b

gotica[1].b

5.0

|Views: 2,010|Likes:
Published by Everynameistaken

More info:

Published by: Everynameistaken on Jan 10, 2009
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

05/10/2014

pdf

text

original

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Naziv/ime Obnovu rimske umjetnosti u 15. i 16 st. nazivamo renesansa.

Renesansa se «rodila» u talinanskoj pokrajini Toscana u gradu Firenze. Tada su se Firentinci smatrali kulturnim nasljednicima i obnoviteljima, čuvarima i širiteljima rimske umjetnosti. Prije renesanse, međutim, u europskoj umjetnosti, pogotovo na sjevernom dijelu nekadašnjega Rimskoga Carstva, osobito preko Alpa, pojavila se umjetnost koja nije bila «nalik» na klasičnu rimsku umjetnost, osobito ne na rimsku arhitekturu. Sa stajališta renesansnoga čovjeka to je bila ne-rimska umjetnost, dakle «barbarska». Nekada su na svjevernim dijelovima Rimskoga Carstva živjela gotska plemena i njihova se umjetnost proširila sve do Toskane i Firenze. Znači, prema renesanskom mišljenju, umjetnost 13. i 14. st bila je izvorno "gotska", a ne rimska. ako nije rimska, onda je barbarska. Tako je razmišljao i firentinski renesansni slikar, arhitekt i povijesničar umjetnosti Giorgio Vasari (*Arezzo 1511. +1574.) kada je 1574. napisao knjigu: Le vite de' più eccellenti architetti, pittori, et scultori italiani, da Cimabue insino a' tempi nostri (Životi najpoznatijih talijanskih graditelja, slikara i kipara od Gimabue-ja pa sve do našega doba) i umjetnost prije renesanse nazvao «stile gotico». Međutim, talijanski povijesničar Giorgio Vasari pogriješio je kada je europsku umjetnost 13. i 14. st. nazvao "stile gotico". Jer «gotika» nije bila umjetnost Gota, koji su se u Rimu pojavili 410. (Vizigoti) ili 493. pod vlašću Teodorika (Ostrogoti). Bila je to umjetnost kršćanskih naroda u Francuskoj i Njemačkoj, A ni oni ovu umjetnost nisu, kako ćemo vidjeti, nasljedili od gotskih umjetnika, nego od romanike, to jest od rimske umjetnosti. Umjetnost prije gotike Romanika je europska umjetnost 11. i 12. st. Nastala je, nakon seobe naroda, na ruševinama staroga vijeka - antičke kulture - iznikla je srednjovjekovna europsku umjetnost. Romanika je tako nastavak kulturnih vrijednosti klasične grčko-rimske kulture. Europa je nakon završetka prvoga i početkom drugoga tisućljeća više bila "rimskija" (romanička) u kulturnom pogledu nego za vrijeme kada su europskim narodima vladali Rimljani. Kao nasljednica rimske umjetnosti, romanika je dobila pokretačku snagu u novom sadrržaju. Naime, froma ili način umjetničkoga izražaja ostao je rimski, a motiv, tema ili sadržaj, bio je kršćanski. Zato možemo reći da je romanika kršćanska europska umjetnost 11. i 12. st. Dakle, likovna forma ostala je ista, to jest način umjetničkoga izražaja ostao je grčko-rimski, ali se promijenio likovni motiv, koji je postao kršćanski sadržaj. To znači da kršćanski umjetnici nisu prekinuli onu povijesnu umjetničku nit koju su stvarali grčko-rimski umjetnici u starome vijeku, nego su kršćanski umjetnici klasičnoj kulturi dali samo kršćanski motiv (temu ili sadržaj) i tako ne samo da su spasili antičku umjetnost od propasti i zaborava nego su je obogatili novom pokretačkom snagom. Romanika se tako razvijala na pozitivnim vrijednostima antičke kulture s kršćanskim sadržajem. U arhitekturi glavni kontstuktivni i ukrasni elemet bio je zid, kvadrat, stup i luk. Kršćanski romanički graditelji preuzeli su vrijednosti rimske arhitekture u gradnji kršćanske crkve. Sličnost i razlika između romanike i gotike Romanička arhitektura došla je do izražaja u vodoranoj postavi gradjne, a gotička arhitektura u okomitoj postavi gradnje. To znači da se romanički «smjer gradnje» izrazio na vodoravan način, a gotički se «smjer gradnje» izrazio na okomit način, jer je osnovna kompozicija romantičke arhitekture - vodoravna, a gotičke arhitekture je - okomita. Nosilac romaničke arhitekture je zid od pravilno klesanih kamenih blokova, a u gotičkoj arhitekuri nestaje zida, odnoso zid je «proziran» jer nije nosivi element nego «od stakla» i služi tek kao zatvor prostora. Romanika je «otvorila» zid, to jest raščlanila/probila vanjsku zidnu površinu, samo najnužnijim i što manjim otvorima (prozorima i vratima), a gotika je je toliko otvorila vanjsku površinu da je zid skoro nestao (u vitrajnim prozorima). Romaničko kiparstvo je reljefno, osobito je do izražaja došao plošni ili plitki reljef. Gotičko kiparstvo je arhitektonsko jer je vezano za zid ili stup, gdje je umjetnički obrađen samo vidljivi dio. Romaničko slikarstvo je plošno slikarstvo, to jest izraženo je plohom i linijom, a gotičko slikarstvo je tonsko slikarstvo gdje se već osjeća volumen oblikovan igrom svjetla i sjene. Romaničko slikarstvo je skromne palete, to jest skromno je u nijansama boja, a gotičko slikarsvo je «šareno» jer je izraženo s više boja, a osobito uz pomoć komplementarnim bojama (suprotnim bojama, kao što su crvena i zelena). U sve tri likovne umjetnosti (a posebno u kiparstvu i u slikarstvu) u vrijeme romanike došla je do izražaja metoda redukcije (oduzimanja/smanjenja). Npr: u metodi redukcije prizor opisan u Svetom pismu «preveden» je u «kratki sadržaj» slikovnoga govora (umjesto cijeloga sadržaja), tako da se opis «reducira» i «oslika» sažeto s najnužnim likovima koji tumače događaj (a oni «pretpostavljaju» ostale subjekte događaja) s naznakama prostora/ambijenta (kao mjesto radnje) i atributa (kao znaka raspoznavanja subjekta). U vrijeme gotike, suprotno od romanike, nastala je narativna metoda (opširno pričanje pomoću slike). Npr: u narativnoj metodi prizor opisan u Svetom pismu «prepričan» je u «opširi sadržaj» slikovnoga govora (dodajući i ono što se može pretpostaviti), tako da se tekstualni opis «povećava» i «oslikava» opširno s mnoštvom likova koji tumače događaj (tako da raste broj subjekata događaja) s nizom sličnih prizorima (kao u crtanim romanima/stripu), pa su, ponekad, imali dva ili tri (i više) prizora na jednoj slici. Opći dojam romaničkoga umjetničkoga djela, bilo da se radi o arhitekuri (zgradi), kiparstvu (kipu) ili slikarstvu (slici), svedeno je na jednostavnost, a gotičko umjetničko djelo postalo je prenatrpano pojedinim ukrasnim detaljima.
Povijest likovne umjetnosti Treći razred 1

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Gotička umjetnost Gotika je srednjovjekovna europska umjetnost koja obuhvaća razdoblje 13. i 14. st (a u nekim krajevima traje i u 15. stoljeću). Ime joj je dao talijanski povijesničar umjetnosti Giorgio Vasari godine 1574., u vrijeme renesanse, kako bi naglasio, s renesansnoga stajališta, da to nije nasljednica "rimske" umjetnosti, nego "barbarske", odnosno "stile gotico" - gotička umjetnost. Gotička umjetnost smo je nastavak romaničke umjetnosti. Jer, veliki stilovi ne umiru nego se pretapaju u nove mogućnosti. Tako je bilo i s romanikom. Romanika se utopila u nove gotičke mogućnosti. Bolje rečeno, neki «nedostaci» romanike (u arhitekturi) samo su «ispravljeni» tijekom vremena. osobito u prva dva stoljeća drugoga tisućljeća kršćanstva u Europi, kršćanski su umjetnici «usavršili» romaničku umjetnost, osobito arhitekturu. A arhitektura će za sobom «povući» usavršavanje kiparstva i slikarstva. Tako možemo reći da se romanika ponovno rodila u gotici da bi likovna umjetnost još bolje došla do izražaja u službi kršćanstva. Povoljne društveno-ekonomske i političke okolnosti utjecale su na razvoj srednjovjekovne arhitekture. Grad je u takvim uvjetima postao glavni pokretač općeg materijalnoga rasta. Gradovi su usporedno s privrednim i političkim usponom postali sve utjecajniji i djelotvorniji i u kulturnim djelatnostima. U novom tisućljeću iznad građanskih kuća, feudalnih dvorova i palača i iznad svih horizonata, katedrala simbolizira jedinstvo kulture i hijerarhijski red društvenih struktura srednjega vijeka. To jedinstvo koje je, uza sve njegove unutarnje različitosti, Europa ni prije ni poslije visokoga srednjega vijeka nije nikada dosegla, odrazilo se jedinstvom (latinskoga) jezika, (skolastičke) filozofije, (romaničke i gotičke) arhitekture, (dvorske) poezije i glazbe, (crkvenih) korala i kanona. Stoga s pravom meditira Le Corbusier da su "koordinacija i suglasje bili potpuni, kada su katedrale bile bijele, a gradovi su cvjetali kulturom i umjetnošću". Za gotiku, kao za novi stil srednjovjekovne europske umjetnosti, znamo mjesto i vrijeme nastanka. Gotika se rodila iz arhitekture oko 1150. godine u Francuskoj, u pokrajini Ile-de-France (to je Paris i okolica). Vodeće zemlje gotičkoga stila su Francuska, Njemačka i Engleska (u Italiji se gotika pojavila više na sjeveru). Urbanizam Fizička struktura srednovjekovnoga grada - forma urbis - može se promatrati kao jednan plan u pet osnovnih elemenata koji određuju oblik grada: lokalitet - topografija i položaj u užem i širem zemljopisnom prostoru, perimetar - obrambeni okvir grada, prometna mreža - unutar i izvan grada, gradsko tkivo - izgradnja i oblikovanje četvrti grada, i dominantni prostori - nužni objekti koji čije grad. Forma urbis može biti kružni plan - fizička struktura grada oblikuje se kružno oko dominantnog prostora, radijalni plan - fizička struktura grada oblikuje se zrakasto oko dominantnoga prostora, radijanlo-kružni plan - fizička struktura grada oblikuje se dvosmjerno oko dominantnoga prostora, vretenasti plan - fizička struktura grada oblikuje se vretenasto oko dominantnoga prostora, linerni plan - fizička struktura grada oblikuje se uzdužno oko dominantnoga prostora, geometrizirani plan - fizička struktura grada oblikuje se u geometrijskim oblicima, npr u kvadratima, oko dominantnoga prostora, kombinirani plan - fizička struktura grada oblikuje se u mješovitim oblicima oko dominantnoga prostora, kompleksni plan - fizička struktura grada oblikuje se na više različitih načina oko dominantnoga prostora. Srednjovjekovni je grad jedinstvene arhitekture i u svim svojim oblicima toliko je jedinstven da je gotovo nemoguće izdvojiti pojedine zasebne sadržajne dijelove (pogotovo ne u smislu zoniranja grada u suvremenoj urbanistici). U strukturi srednjovjekovnoga grada glavno mjesto zauzima crkva (redovito katedrala). Crkva kao građevina ima je često presudnu ulogu u nastajanju, razvoji i u oblikovanju grada. Crkva je žarište gradskoga života i kruna srednjovjekovnoga grada. Kao protuteža crkvenom središtu usvim razvijenijim srednjovjekovnim gradovima oblikuje se posebno i odvojeno, no s njim čvrsto povezano, svjetovno središte koje očituje političku ulogu grada. Tako, možemo reći, da su crkveno i svjetovno središte dva žarišta i dva funkcionalna pola kojima je određen i obilježen srednjovjekovni urbanizam. U njihovu se ozračju odvija svekoliki javni gradski život. Euritmija srednjovjekovnoga grada, napose u razvijenim sredinama i razdobljima visokoga napretka, oblilježena je mnogim jedinstvenim i unikatnim obljektima koji svojim sadržajem, simboličkom porukom i arhitektonskom obradom, dominiraju pojedinim dijelovima ili cjelinom grada. To su sakralna zdanja - katedrale i komunalne palače gradske vijećnice. Sakralna zdanja - katedrale u prvom redu plod su kršćanske vjere čovjeka koji je u svojoj sredini htio imati dostojan hram Božji i za to je odvajao materijalne izdatake. Već od 11. st. nastala je "drama" gradnje veličanstvenih katedrala. Kasnije u 13. i 14. st, u gotici, sagrađene su naveće katedrale svih vremena. A mnoge romaničke katedrale, koje su započete u romanici, dovršene su u gotičkom stilu. U gotici je čitav grad porastao u visinu jer je nova katedrala gradu dala novu sliku. Budući da se katedrale gradile u samom središtu grada, radilo se užurbano i sa puno stvaralačkoga žara. Neke su katedrale završene za nekoliko desetaka godina (Sainte Chapelle u Parizu završena je za 33 mjeseca). No, vrlo često katedrale su se gradile stoljećima (kao u Kölnu). Na mnogim srednjovjekovnim bakropisima koji prikazuju panoramu grada vidi se masa drvenih greda i stupova za vrijeme trajanja gradnje. Ali, zato kad su skele jednoga dana skinute, kada je djelo nakon stoljeća ili dva bilo dovršeno, katedrala je sinula u visine kao veličanstvena kamena sinfonija, blistava u jedinstvu svoje konstrukcije, sadržaja i oblika. Zidari, kamenoklesari, kipari i slikari, brojni obrtnici i mnoštvo radnika redali su se na katedrali, svatko u svom zanatu, u svojoj radionici, na svojem zidu, kipu, rozeti, vitraju... Mnogi su i umrli, čak su čitave generacije graditelja preživjele na katedrali sav svoj ljudski vijek, a da nisu vidjeli svoje nasljednike koji su dovršili njihovo umjetničko djelo.
Povijest likovne umjetnosti Treći razred 2

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Iz srca Francuske, iz Ile-deFrance krenula je gotička katedrala ispunjena prozračnom svjetlošću i jasnoćom svoje smione konstrukcije u pobjedonosni pohod preko cijele kšćanske Europe. Taj stil gradnje koji se nazivao francuskim opus francigenus - postaje vlastitost čitava kršćanskoga svijeta. Tek je renesansa (odnosno talijanski povijesničar umjetnosti, Giorgio Vasari, 1574. godine) tom stilu, prvom i jedinom izvornom stilu na tlu kršćanske Europe dala pogrdni nadimak «stile gotico», to jest ne-rimski stil ili barbarski stil, odnosno gotski stil. Gotička katedrala bila je golemo gradilište, poprište najvećih materijalnih ulaganja i najkrupnijih umjetničkih pothvata kojima nije bilo ravna u tijeku cijeloga srednjega vijeka, ni prije ni poslije. Katedrala je bila veliki kršćanski atelier svih vrsta umjetnosti, najviša škola graditeljskoga umijeća. Iako se rado i s mnogo opravdanja ističe da je katedrala kolektivno djelo, njezina je gradnja bila isključivo u rukama provjerenih profesionalnih graditelja, jednako sposobnih da primijene teorijske formule i da kreativno dovrše cjelinu zdanja. No, prije svega, bili su to majstori graditeljskoga zanata - les mêtres, koji su praktično svladali najsloženije zakone fizike, tehnologije i oblikovanja. Nisu sigurno bili anonimni ni u svoje vrijeme. Naprotiv, vrlo cijenjeni, bili su na ravnoj nozi s učenim teolozima i sveučilišnim profesorima. To što su danas poznata samo neka od njihovih imena, slabost je i propust historiografije. Čak i kulturna povijest Francuske poznaje samo najeveće među njima, kao npr: Guillaumo iz Sensa (katedrala u Sensu), Jean iz Orleansa (katedrala u Reimsu), Robert iz Luzarchesa (katedrala u Amienesu), Pierr iz Montercana (Saint Chapelle). Kada danas promatramo gotičke katedrale, onda uistinu moramo reći da je čudesan svijet gotičkih konstrukcija. Vjerski zanos i neviđeno majstorstvo graditelja prevladali su zakne fizike i statike. To golemo kamenje, ti smioni lukovi i razapeti svodovi nisu povezani samo materijalnim vezivom žbuke. Čitava gotička katedrala povezna je čvrstim moralnim vezivom koje je kršćanstvo utkalo u svijet srednjovjekovnoga čovjeka. Temelji gotičke estetike kriju se u prozračnosti i svjetlosti. Zidovi u cijelosti iščezavaju, a svjetlost sa svih strana prodire u unutrašnje prostore. A vitraji kao "plameni dragulji" daju cijelom zdanju kristalni sjaj i tajnovitost duginih boja. Svuda cvjetaju gotičke ruže rozete, koje krase crkveni ulaz - portale, pročelja, šiljaste vrhove i cijeli Božji hram. Arhitektura Kao novo dijete srednjoeuropske umjetnosti - gotika se rodila iz arhitekture. Dogodilo se to između 1137. i 1144. godine kada je opat Suger obnavaljao kraljevsku benediktinsku crkvu St-Dénis (sv. Dionizija) u pokrajini Ile-deFrance nedaleko od Pariza. Da bismo shvatili kojim je načinom gotika došla na svijet, moramo se prethodno upoznati s posebnim vezama koje su postojale između opatije St-Dénis i kraljevske palače, odnosno francuskog kralja Luja VI. i opata Sugera. Sveti Dionizije - apostol Francuske pokrstio je galsko i romansko stanovništvo u okolici naselja Lutetia Parisiorum (od kojega se kasnije razvio Pariz). Za vrijeme progonstva cara Valerijana poginuo je 258. mučeničkom smrću tako da su mu odrubili glavu. Pokopan je oko šest kilometara od pariškoga naselja. Na njegovu je grobu 624. podignuta benediktinska opatija St. Denis. Kako je Paris dobivao sve više na značenju, tako se sve više širilo i štovanje sv. Dionizija koji je postao zaštitnikom Franačkoga carstva. U kršćanskoj ikonografiji prikazuje se kako drži u rukama vlastitu odrubljenu glavu, bježeći iz mjesta gdje je ubijen, današnji Montmartre, prema mjestu gdje je sahranjen, današnji St-Denis. Opat Suger je u kralju Luju VI. vidio prvoga čovjeka francuske nacije. U njegovoj benediktinskoj crkvi počivaju relikvije sv. Dionizija zaštitnika i apostola Francuske. Želio je da njegova opatija postane duhovno središte francuskoga naroda kao nacionalno svetište. Opat Suger je u kralju vidio prvoga čovjeka francuske nacije. U njegovoj opatijskoj crkvi počivaju relikvije sv. Denisa zaštitnika Francuske. U njoj je papa Stjepan II. godine 754. ponovio kraljevsko pomazanje Pipina i njegovih sinove Karla (Karla Velikoga) i Karlamana. U opatiji St-Dénis nalaze se grobovi kralja Karla Martela, Pipina i Karla Ćelavoga. Stoga je opat Suger želio da njegova opatija postane duhovno središte francuskoga naroda. Vođen rodoljubnim osjećajima i vjerničkim zanosom, odlučio je proširiti opatijsku crkvu St-Dénis. Crkva St-Dénis (svetoga Dionizija) u Parizu Opat Suger, u proširenju crkve, najprije je odlučio proširiti hodočasnički kor s kapelama u apsidi iza glavnog oltara. Završni kružni dio apside podijelio je pomoću novoga geometrijskoga reda u sedam polukružnih dijelova koji se u svodu spajaju u središte apside pomoću "prelomljenoga" romaničkoga luka. Novi Sugerov kor skoro je bez težine (nasuprot prijašnjoj romaničkoj čvrstini zidova, stupova, polukružnih lukova i križastoga svoda), arhitektonski elementi su vitki, a prozori su uvećani do te mjere da nisu samo obični otvori u zidu (kao u romaničkom vremenu), nego oni pokrivaju cijelu površinu polukružne apside iza glavnoga oltara tako da stvaraju "prozironost" zida. Simbolika svjetla i broja Opat Suger, kao učeni benediktinac, smatrao je da je geometrisjki nacrt i osvjetljenje unutrašnjega prostora najveća vrijednost koju treba ostvariti u gradnji. Stoga je simbolika broja i simbolika svjetla u njegovoj arhitekturi morala doći do punog izražaja. Simbolika broja došla je do izražaja u pravilnim matematičkim izmjenama građevinskih elemenata, (kao što su šiljasti lukovi, okomiti stupovi i vodoravne nosive grede), kako bi se simetrija (koja razdvaja jednu cjenilnu na dva jednaka dijela) i proporicja (koja pazi na suodnos pojedinih dijelova sa cjelinom) uskladile s ritmom cijele zgrade.
Povijest likovne umjetnosti Treći razred 3

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Simbolika svjetla došla je do izražaja preko obojanoga vitrajnoga stakla (preko «najsvetijih» prozora, to jest preko «prozirnosti» zida) koji je sunačnu bijelu svjetlost pretvarao u «mistično» svjetlo (raznobojnih vitrajnih «čudesnih» boja). Tako je dnevna svjetlost postala božnaska svjetlost koja je dočarala ljepotu nebeskoga Grada. Funkcia i forma (stara namjena i novi način gradnje) Opat Suger "svojom" arhitekturom uspio je povezati u jedinstvenu cjelinu ono što se čini da je u graditeljstvu nemoguće (ili najeteže). Povezao je dvije proturječnosti – funckiju (to jest svrhu, razlog i namjenu gradnje), s umjetničkom formom (to jest s načinom gradnje). Crkva ima religioznu funkciju to jest mora odgovarati kršćanskom obredu. a funkciju je trebalo povezati umjetničkim dojmom (formom) tako da crkva izgleda ne samo praktična (funkcionalna) nego i umjetnički lijepa. U gotičkoj arhitekturi i funkcija i forma došle su do izražaja jer je namjena (funkcija) dovedena u suglasje s umjetničkom likovnom ljepotom (formom). Da bi se ove dvije graditeljske krajnosti spojile, najviše je doprinio «prelomljeni» romanički luk, koji se sada kao šiljasto-obli gotički luk može «istegnuti» do svake željene visine. Bez obzira na stup, kao njegovu osnovu, postao je sastavni dio križno-rebrastoga svoda, neograničen na kvadratna polja, s kojim se može pokriti svaka željena površina, bez obzira na njezin oblik. Funkcija je došla do suglasja s formom ne samo u obradi svodova nego i u primjeni potpornih stupova i potpornih polulukova. Glavno iznašašće gotike Prvo iznašašće: prelomljeni polukružni romanički luk koji je romanika naslijedila od rimskog graditeljstva; drugo iznašašće: šiljasto-obli (gotički) luk načinjen od "prelomljenoga" romaničkoga luka; treće iznašašće: križnorebrasti svod, za razliku od romanike koja je upotrebljavala samo bačvasti i križasti svod; četvrto iznašašće: predsvođenje pravokutnika za razliku od romanika koja je mogla presvoditi samo kvadrat, jer je romanički luk bio pravilni polukrug i tako u presvođenju nužno zahtjevao kvadrat; peto iznašašće: "kameni kostur" kao konstruktivni i ukrasni element tako da je zid kao "zastor" prostora gubio na masivnosti i nije nosivi element arhitekture kao u romanici; šesto iznašašće: uporaba potpornih lukova i potpornih stupova (koji su prihvaćali težinu svoda). Novost gotičke arhitekture Gotička crkvena arhitektura postupno "izrasta" iz romaničkie arhitekture. U romanici je kvadrat bio mjera za crkveni prostor. Romanika je rješila pitanje kako u arhitekturi presvoditi kvadrat. U gotici više kvadrat nije polazna ni osnovna mjera, nego pravokutnik. Gotika je rješila kako u arhitekturi presvoditi pravokutnik. Što je pravokutnik omogućio, a kvadrat nije mogao? Pravokutnik omogućuje da polja u pobočnim lađama budu iste dužine kao i polja u glavnoj lađi. Pravokutnik omogućuje da se stupovi između glavne i pobočnih lađa izmjenjuju u istom smjeru i u jednakoj debljini. Pravokutnik omogućuje da se i poprečna lađa širi u pravokutnicima (kao i glavna lađa). Pravokutnik omogućuje da "križište" između glavne i porečne lađe ne bude kvadrat (kao u romanici). Kako presvoditi pravokutnik? Romanika je rješila kako presvodila kvadrat pomoću bačvastoga ili križastog svoda. Gotika je rješila kako presvoditi pravokutnik. To se može učiniti jedino kao se više ne upotrebljava polukružni romanički luk, nego šiljasto-obli luk. Šiljasto-obli gotički luk se dobije ako se iz dva različita središta, nad istom dužinom, načini dva jednaka luka (polukružni romanički luk se dobije ako se iz jednog istog središta, nad istom širinom, načini jedan luk). Gotički šiljasto-obli luk (za razliku od romaničkoga) može biti i viši i niži (može se, prema potrebi, istegnuti do svake željene visine i širine). Pomoću gotičkoga luka možemo izvesti bačvasti svod (kao i u romanici), samo što je tjeme svoda biti šiljasto, a ne polukružno. Pomoću gotičkoga luka možemo izvesti križasti svod (kao i u romanici), samo ako su šiljasti lukovi jednake visine. Pomoću gotičkoga luka možemo izvesti i novi način presvođenja (koji se nije upotrebljavao u romanici), a to je križasto-rebrasti svod. Križasto-rebrasti gotički svod dobije se kada se križasti svod pojača rebrima po bridovima šiljasto-oblih lukova (a međuprostor se ispuni lakšim materijalom), pa rebra prihvaćaju težinu svoda i prenose je na stupove. Kameni kostur Najveće iznašašće gotičke arhitekture jest kameni kostur. Nosivi elementi (stupovi i lukovi) i teret (vodoravne grede, svod i krov) bili su povezani u kaneni kostur. Zid je izgubio na masivnosti i služio je samo da zatvori prostor. Na vanjskom zidu, između stupva i lukova kamenoga kostura, ostalo je dovoljno prostora za velike vitrajne. Potporni stupovi i lukovi Budući da su stupovi vrlo visoki, a gotički lukovi izvedeni do krajnjih granica izdržljivosti, ipak osnovni (glavni) gotički kameni kostur nije mogao prihvatiti sav teret pa ga u potpunosti poništiti u okomici stupa i prenijeti na vodoranu os temelja. A ovaj mali ostatak neponištenoga tereta mogao je biti opasan za cijelu građevinu jer djeluje prema vanjskim pravcima (mogao je srušiti crkvu).

Povijest likovne umjetnosti

Treći razred 4

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Pomoću potpornog stupa i potpornog poluluka gotički arhitekt rješio je i ovaj problem na konstruktivni i ukrasni način; konstruktivno: poništio i posljednji ostatak teret; ukrasno: konstruktivni element je ujedno izveo umjetnički i skladno povezao s ostalim dijelovima arhitekture u sastavnu cjelinu. Uz kameni kostur, koji se smatra kao glavno iznašašće gotike, uporaba potprnih stupova i potpornih polulukova glavna je karakteristika gotičke arhitekture koja se nikada prije nije primijenila u povijesti graditeljstva. Prozori Glavni prozor - rozeta bila je na pročelju, na zapadnoj fasadi, iznad glavnog ulaza u crkvu. Rozeta je raščlanjena kamenim stupićima koji završavaju u obliku gotičkih lukova. Ostali prostori, bilo da su na glavnoj ili pobočnim lađama, bili su pravokutni sa polukružnim završetkom. Kada su prozori širi i viši, često se raščlanjuju (dijele) stupovima koji opet završavaju u obliku šiljasto-oblog luka. Ako je prozor raščlanjen (razdijeljen) pomoću jednoga stupa, takav prozor zovemo bifora (jer je prozor dvodijelan, to jest u jednom prozoru sada ima dva prozorska okna); ako je prozor raščlanjen pomoću dva stupa, takav prozor zovemo trifora (jer je prozor trodijelan, to jest u jednom prozoru sada ima tri prozorska okna); ako je prozor rasčlanjen pomoću tri stupa, takav prozor zovemo quadrifora (jer je prozor četverodijelan, to jest u jednom prozoru sada ima četiri prozorska okna). Portal Portal je glavni ulaz u crkvu. Ima pravokutni oblik sa oblim završetkom (lunetom).Umjesto polukružne lunete (kao u romanici), gotički portal ima šiljasto-oblu lunetu (luneta, negdje se kaže lineta prema francuskom čitanju, to jest mala luna - mjesec, u arhitekturi polukružno polje ili okno iznad vrata, ili prozora). Na portalu je izražena planimetrijska maketa kršćanskoga kozmosa (tako je bilo i u romaničkim pa i u gotičkim prikazima). Umjesto kupole (koja sadržava pola kugle) ili apside (koja sadržava četvrtinu kugle), u portalu se koristi kružna luneta kao mjesto gdje se prikazuje nebo. A vjernik je lako mogao znati kako se "čita" portal. Početak prikaza počinje s likom Isusa Krista u tjemenu lunete. U sredini lunete prikaz je Posljednjega suda gdje Isus Krist, u društvu anđela, sjedi polugol na prijestolju i pokazuje svoje rane, a u rukama pridržava «arma Christi» - atribute muke (a gdje je portal rasčlanjen na dva ulaza, u sredini je prikazan stojeći lik Isusa Krista kao učitelja, s uzdignutom desnicom i s knjigom u lijevoj ruci na prsima, koji se sa svoga prijestolja spustio među svoje vjernike). Ispod Krista, kao Suca, nalaze se sveci kao nebeska porota na Posljednjem sudu. Red niže prikazuje Svetoga Mihovila Arkanđela koji "vage" duše, desno su od njega blaženi (s krilom Abrahamovim), a lijevo su prokleti (odlaze u paklene muke). Posljednji red u luneti prikazuje kako mrtvi ustaju iz groba. Na dovratnicima su apostoli, iznad apostola anđeli tvore luk do vrha portala, a ispod apostola su moralno-didaktičke scene ili "ogledala vjere" i "ogledala prirode", kao kalendar - mjeseci u godini, kršćanske kreposti i mane, sedam slobodnih umjetnosti (zapravo znanosti i glazbe), prizori iz života seljaka i plemića, scene raznih obrta i zanata. Kamena čipka Iz svega što smo iznijeli o sakralnoj gotičkoj arhitekturi, možemo zaključiti da je kršćanski umjetnik do savršenstva izveo crkvu kao građevinu kada je "upotpunio" ono što je "nedostajalo" romaničkoj arhitekturi. Uistinu, kršćanski doprinos "rimskoj" arhitekturi, bio je velik u svakom pogledu. Dodajmo još teološko razmišljanje da "kamena čipka", kako se naziva kameni gotički kostur, u sebi nosi oznake ženstvenosti. A kamene gotičke katedrale su najčešće posvećene Ženi i Majci - Blaženoj Djevici Mariji - Velikoj Gospi. Prema zamisli kršćanskoga gotičkog arhitekta, kamena crkva kao građevina predstvlja duhovnu crkvu, preobraženu i lijepu, kao što je Sveti Ivan opisao nebeski Grad. Biblia pauperum Biblia pauperum – Biblija siromašnih nazvani su iluminirani, oslikani, rukopisi teoloških komentara u 13. i 14. st., kao i, kasnije u 15. st, grafički crteži, bakrorezi ili drvorezi, koji su ilustrirali biblijske tekstove, a bili su namijenjeni propovijednicima kao priručnik sa slikama. Isti izraz – Biblija siromašnih – mogao bi se koristiti i za prizore i scene koje su kršćanski umjetnici, kao «kamenu čipku», prikazali na gotičkim crkvama (portali, vitraji na rozetama i prozorima, oltarne slike, zidni ukrasi, arhitektonsko kiparstvo...).

Povijest likovne umjetnosti

Treći razred 5

GOTIČKA LIKOVNA UMJETNOST Gotičko kiparstvo Gotičko kiparstvo je u službi arhitekture i najčešće je arhitektonsko kiparstvo, to jest kip je u prilagođen arhitekturi, odnosno služi za ukras zida ili stupa, bolje rečeno došlo je do izražaja u na kapitelima, oltarima, propovijedaonicama, crkvenom namještaju... Glavna odlika gotičkoga kiparstva jest realizam, naturalizam, misticizam i alegorizam. Realizam (lat: res = stvar; stvaran, istinit, zbiljski) znači da su umjetnici slikovito prikazivali svijet onakav kakav jest. Naturalizam (lat: natus = rođen; natura = priroda) znači da su umjetnici slikovito prikazivali osobe u njihovoj stvarnosti, bez uljepšavanja i idealiziranja). Misticizam (grč: mystikos; mystierion = tajna, otajstvo) znači da su umjetnici slikovito prikazali vjerske tajne, i svetopisamske objave u produhovljenim likovima. Alegorizam (grč: allegoria = allos + agoreuein = drugi + govoriti) znači da su umjetnici slikovno prikazivali duhovne pojmove u figurativnim oblicima. Gotičko slikarstvo Gotičko slikarstvo, kao i kiparstvo, u službi je arhitekture jer teži za tim da nadopuni i uljepša graditeljske elemente, kao što su prozori (vitraji) i oltarne slike (oltarne pale). Gotika na hrvatskom tlu U Hrvatskoj se gotika, zbog društvenih uvjeta i političkih razloga, pojavila kasnije nego u zapadnoeuropskim zemljama. zato nije čudno da se kod nas gotika «miješala» sa starim i novim stilovima, najprije s romanikom, a zatim s renesanskom, pa i barokom. Među arhitektonska djela hrvatske gotike ubrojit ćemo nekoliko primjera: Zagrebačka katedrala, Biskup Timotej započeo je 1267., na temeljima romaničke crkve, gradnju nove katedarle u Zagrebu u gotičkom stilu.  Zagrebačka katedrala je tijekom nekoliko sljedećih stoljeća bila dovršena u renesansnom i baroknom stilu. Budući da  je katedrala teško oštećena u potresu 1880., temeljno je obnovljena u neogotičkom stilu. Početkom 20. st. dograđeni su  visoki neogotički zvonici (105 m), a srušena je renesansna kula  koja je bila pred zapadnom fasadom. Zagrebačka je  katedrala, sporom gradnjom, na sebi sačuvala nekoliko povijesnih stilova od gotike, preko renesanse do baroka.  U okrilju arhitekture, kiparstvo je služilo kao nadopuna gotičkoga graditeljsvta. Među kiparska djela hrvatske gotike ubrojit ćemo nekoliko primjera: Radovanov portal na trogirskoj katedrali sv. Lovre. Najpoznatije gotičko kiparsko djelo je Radovanov portal, glavni ulaz u trogirsku katedaralu sv. Lovre. Majstor Radovan označio je vanjski okvir portala s likovima Adama i Eve i lava i lavice. Na desnoj strani gdje je prikazan Adam, lav satire zmaja, a na lijevoj strani, gdje je prikazana Eva, lavica u šapama pridržava janje, dok pod njom spavaju dva lavića. Na podnožju portala isklesno je osam telamona (grč: telamon = nosač; arhitektonski stup, najčešće u obliku muške figure) koji na svojim leđima nose pilastre portala (tal: pilastro; četvrtani stup koji stoji uz zid ili je jednim dijelom uzidan u zid). Na dovratnicima je prikazan ciklus Mjeseca u godini kroz različite poljodjelske radove s odgovarajućim znakovima zodijaka. Iznad nadvratnika, u središnjoj luneti, Radovan je prikazao tri prizora/scene: Rođenje Kristovo (u sredini), Putovanje Triju kraljeva (desno) i Poklonstvo pastira (lijevo). Na prvom luku, koji se ovija oko lunete, prikazana su tri prizora: Navještenje (lijevo, pri dnu luka), Poklonstvo kraljeva (po sredini luka) i Josipv san (desno, pri dnu luka). Na vanjskom luku, koji se ovija oko lunete, prikazano je sakramentalno i euharistijsko značenje Kristova rođenja, najprije Križ u sredini luka, a zatim, lijevo i desno slijede prizori za odgoj u vjeri. Dva luka iznad lunete nastavljaju se na dovratnicima, osnosno prizori se spuštaju na oblim stupovima, koji prikazuju godišnji kalendarski ciklus. Natpis u luneti svjedoči da je portal trogirske katedrale 1240. izradio majstor Radovan.

Povijest likovne umjetnosti

Treći razred 6

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->