P. 1
Polovina, Gojko (1971): "Sjecanja - Lika 1941"

Polovina, Gojko (1971): "Sjecanja - Lika 1941"

|Views: 860|Likes:
Published by Zoran Ostric
Gojko Polovina: "Sjećanje na početni period narodnog ustanka u Lici 1941. godine", objavljeno u zborniku "Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog Kotara, Pokuplja i Žumberka", Karlovac: Historijski arhiv u Karlovcu, 1971, str. 771-813. Preneseno u knjizi G. Polovina: "Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988., na str. 326-363.
Gojko Polovina: "Sjećanje na početni period narodnog ustanka u Lici 1941. godine", objavljeno u zborniku "Prva godina narodnooslobodilačkog rata na području Karlovca, Korduna, Gline, Like, Gorskog Kotara, Pokuplja i Žumberka", Karlovac: Historijski arhiv u Karlovcu, 1971, str. 771-813. Preneseno u knjizi G. Polovina: "Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988., na str. 326-363.

More info:

Categories:Types, Research, History
Published by: Zoran Ostric on Jul 30, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

08/03/2013

pdf

text

original

objavljeno u zborniku "Prva godina Narodnooslobodilačkog rata na području Karovca - Korduna - Gline - Like - Gporskog Kotara - Pokuplja i Žumberka

", Karlovac: Historijski arhivu u Karlovcu, 1971., str. 771- 813 Pretiskano u knjizi G. Polovina: "Svedočenje : Sećanja na događaje iz prve godine ustanka u Lici", Beograd: Rad, 1988., str. 326-363.

Gojko Polovina

SJEĆANJA NA POČETNI PERIOD NARODNOG USTANKA U LICI GODINE 1941

gk

Nepomirljive suprotnosti početkom pete decenije našeg vijeka primorale su i »klajnpurgere« ličke varošice Gračaca da se opredijele »za« ili »protiv« fašizma, iako im je jedino odgovaralo načelo »kako vjetar puše«. Ovog puta su »puhala« dva suprotna, pa je u njihovom sudaru oluja bila neizbježna. I ko je želio da preživi vihor, morao se opredijeliti za jačeg. l Vezanje Jugoslavije za Trojni pakt našim »klajnpurgerima« izgledalo jje kao vrhunac političke mudrosti. A kad su saznali za demonstracije i jobaranje vlade Cvetković-Maček, očajnički su uzdisali: »Ludost . . . | državno i nacionalno samoubojstvo . . .« — »Dobro je ovo« — dobacivali su lokalni ustaški prvaci — jer će sada sile osovine shvatiti da se sa Srbima ne može . . .« — »Neutralnosti nema . . . Svak se mora opredijeliti . . .« — govorili smo mi komunisti znajući političke stavove svakog sugrađanina. Svima je bilo jasno da je početak rata tu, za koji dan. Mislilo se samo kakav će mu biti kraj. Slučajno sam sreo nekadašnje lokalne vode J?ivšjejOjjune, kao da ih je sudbina fatalno vezala: »Amerika i Engleska su s nama, a na kraju biće i Rusi . . . Pobijedićemo . . .« — govorio je Mile Stojsavljević Crni, više s izrazom želje nego vjere da će tako biti. »Nećemo izdržati . . . Jugoslaviju će slomiti . . .« — očajno je uzdahnuo pop Miloš Mandić, uviđajući slom sopstvenih snova i nada. Te večeri održali smo sastanak Sreskog komiteta KPH za Gračac i dogovorili se da, radi potpunijih i neposrednijih informacija, odem u Beograd. Vratio sam se s potvrdom općeg mišljenja da je rat neizbježan i da ostaje na snazi stav KPJ da treba braniti zemlju od fašizma svim sredstvima. Bombardovanje Beograda više je demoralisalo mještane nego što je iznenadilo. Toga dana našli smo se u stanu Nikole Krajnovića radi dogovora. Zaključili smo da odmah odem u (jospić po proglase CK KPH i da se u OK KPH za Liku dogovorim o održavanju veza u toku rata.
771

5

.O

pa ću Vam reći: i jedni i drugi..., ali ja vjerujem sa koj i Mačeku ... onima ništa ne virujem ...« Osmog aprila uveče održali smo sastanak Sresk u stanu Nikole Krainovića. Bili su prisutni^Krajnovi pozvali smo i poručnika jbfakulića i Stevu_j.,oncara7cla 0 3 6 1 ^ ^ ^ 1)21 zaključili smodlfje stav dijela rukovo odbrani od fašizma u stvari identičan sa stavom usta na ovo: 1) Hrvati koji nisu mobilisani da se ne odaziva a oni koji su već mobilisani da sabotiraju ili, ako mo 2) okupatorska vojska neće napadati hrvatska sela Hrvate: tko dokaže da je Hrvat, biće pušten kući; Hrvatska će ostati neutralna. U diskusiji je potvrđena i Musolini na —y I. Mačeka »zaearantovali« -•. ~.^ zahtjev ™-—-* ~~*~-1 -~~*f~-~*f-^-*-~.^„~-:.-^.. Hrva : j . i da njegove pristalice to posebno ističu kao »mudru obzira na to ko će na kraju pobijediti, »neutralni H prijateljstvu«. Slično njima i..^L.SQZj^t^_^rbi.,pn čito neki_jrgovci_i„ Jvercerij jjriželjkivali,, su talijansk odranije s njima povezali u Zadru. Prema tome, zaklj u obrani od fašizma među Hrvatima može se računati i svjesniji dio HSS, dok će dio rukovodećih ljudi iz na strani napadača zajedno s ustašama. Pošto seljaci S novništva, postoje povoljni uslovi za sprovođenje dire zemlje od fašističkih napadača. Zaključili smo da djelu koristeći se položajem Dušana Drakulića kao žanda Međutim, znaci rasula pojačano su se javljali o stičkog napada. Broj vojnika, rezervista »lutalica«, k nisu mogli »naći« svoju jedinicu, sve više se povećava načelstvo i žandarmerijska stanica dobili su obavješte postavljenih da je proglašena Nezavisna Država H saznali za tu vijest, sastali smo se i kao Sreski komitet nizujemo otpor, uvjereni da Jugoslavenska vlada i vo rati, bar ne tako brzo. Sreskom načelniku Kovačiću mora ponašati kao jugoslavenski službenik bez obzir preko telefona položio zakletvu na vjernost Paveliću. ali je jugoslavenski orijentisan ispreman da u tom : "s"nam£ —.
772

)

I pored proglašenja NDH, još uvijek je postojala spremnost za borbu, pod uslovom da Jugoslavenska vlada i Jugoslavenska vojska ne kapituliraju. 11. aprila u Gračacu protekao je u neizvjesnosti^ 12. aprila ujutro sakupio se na placu veći broj seljaka, pretežno Srba iz okolnih sela, a dijelom i rezervista koji su slučajno naišli iz jedinica Jugoslavenske vojske u rasulu. Sakupljenom narodu obratio se kraćim govorom Mile Stojsavlje-vi£CrnL član Izvršnog odbora SDS. Ne znajući pravo stanje, on je morao da savjetuje samo hladnokrvnost i da apelira na slogu Srba i Hrvata. Nešto kasnije seljaci su zahtijevali da čuju i predstavnike KP, jer se <,doznalo da smo mi naredili sreskom načelniku da mora ostati u službi jKraljevine Jugoslavije. Kao sekretar Komiteta mogao sam da ponovim listo što je rekao i predstavnik SDS, s tim što sam, pored apela za bratstvo *i jedinstvo Hrvata i Srba, pozvao narod da ni u kom slučaju, ma šta se desilo, ne pušta oružje iz ruku. Članovi Sreskog komiteta bili su stalno na okupu. Zaključili smo da je najvažnije uspostaviti i održavati vezu s 56. pješadijskim pukom ^u Kninu, čiji je komandant pukovnik Nedeljković Brko^pokazivao odlučnost i spremnost za borbu? Međutim, s"vi pokušaji da uspostavimo vezu s njegovim štabom, ostali su bez uspjeha. Kuriri su se vraćali iz Knina s vijestima o općem rasulu. 12. aprila prije podne jedna grupa ustaša i »zaštitara«, seljaka izJLovmca_i okolnih sela, došla je naoružana u Gračac da uspostavi vlast NDH. Mi smo se nalazili u žandarmerijskoj stanici. Poručnik Drakulić je naredio da se na njih otvori vatra. Ustaše su pobjegle bez borbe, a mi smo uz pomoć seljaka iz okolnih sela, koji su nam se pridružili, uspostavili vlast u Gračacu uključujući i željezničku stanicu. Za komandanta smo odredili Drakulića, naglasivši da time samo obnavljamo jugoslavensku vlast i priključujemo se Jugoslavenskoj vojsci i vladi koji se još bore protiv agresora. Pošto su ustaše već držale vlast u Gospiću i Zagrebu, zaključili smo da se povežemo i oslonimo na dio Jugoslavenske vojske za koji smo vjerovali da se još drži na području B. Grahova i Drvara. Nikoli Krajnoviću i Dušanu Drakuliću dali smo zadatak da drže Gračac dok je moguće, a ja sam preko Bruvna i Mazina pošao za L3£S.c_i_Srb_ da usput obavijestim članove KP i simpatizere da organizuju dobrovoljačke odrede za borbu protiv agresora i da uhvatim vezu s Jugoslavenskom vojskom u Bosni. U Bruvnu se našla veća grupa boraca spremnih za borbu, ali kako su izgubili povjerenje u jugoslavensku vojnu komandu, izričito su zahtijevali da komandant mora biti komunista, čovjek koji će uživati povjerenje Sovjetske Rusije. Iz Bruvna sam poslao patrolu s Đuranom Dautovićem na čelu da najprečim putem ide prema Grahovu i uspostavi vezu sa 56. pješadijskim pukom, a ja sam nastavio put preko Mazina u Lapac. Stigavši na područje Donjeg Lapca, stigle su i vijesti o bjekstvu kralja i vlade i o kapitulaciji Jugoslavenske vojske. Sada mi je jedino ostalo da savjetujem seljacima da skrivaju oružje i municiju. Pošto sam obavio razgovore s članovima KP i simpatizerima na području Donjeg Lapca i Srba, vratio sam se u Gračac. Tamo je već bila talijanska vojska i, pod

773

Mane Japundžića u Bruvnu i mojih roditelja u D Ustaše su Drakulića brzo uhapsile, ali su članova HSS i žena pohapšene grupe oficira, preuzeli i kao »zarobljene oficire« prebacili u je svoj zadatak uspješno izvršila. Sastavši se izvijestila ga je o našim akcijama, pri čemu je on preuzimanja vlasti u Gračacu trebalo da posve i skrivanju oružja. Primjedba je bila namjestu mi dio tog posla istovremeno svršili. Inače Marko nam je stavio u zadatak da p vimo vezu s QK KPH ^a Liku^odjtiosno s Jak tarom, da prikupljamo oružje i municiju, pove one koji su protiv okupatora i domaćih izda skoru neposrednu oružanu borbu. U pogledu uspostavljanja veze s OK K Jakovom Blaževićem, nama je praktično bilo veze s CK KPH u Zagrebu, odnosno s Markom što je Gospić ustaše su lako kontrolirale svako Zato smo zaključili da pokušamo uspostaviti JS nisam uspio da preko članova KP u Klapavi članovima KP na području Udbine, odlučio sa švercera. Obratio sam se daljem rođaku svoje su sinovi bili simpatizeri KP. Jedva sam uspio je pristao, završio je posao za dva dana. Pov šume iznad sela Mutilića kod Udbine, pokazao četiri čovjeka i udaljio se. Ubrzo, na moje iznen Žakula, advokat iz Gospića, član OK KPH za L Cveticanin-Čekljun, članovi Sreskog komiteta

Sastanak je protekao u drugarskom raspolo koji je posebno unio Nedeljko Žakula izlagan Liku i CK KPH. Pritom se posebno zadržao n ručju općine Korenica, koje je ocijenio kao iz koje su postojale, po njegovoj ocjeni, u org Čekljun su govorili o stanju na području Udb bio pun optimizma. Slično sam ih i ja obavije
774

_

a

-.,

Donjeg Lapca i Gračaca. Konstatovali smo da ustaški teror postaje svakim danom sve krvaviji, pa će i uslovi našeg rada biti teži. Složili smo se da je uspostavljanje veze s Jakovom preko Gospića praktično nemoguće zbog ustaškog terora, ali da se to može učiniti preko sela u okolini Gospića. Taj zadatak je preuzeo 2akula, a i to da održava vezu s CK KPH u Zagrebu i da, zajedno s Koraćem i Čekljunom, povezuje organizacije KP na području Udbine, Korenice i Donjeg Lapca. Pored sreza Gračac ja sam dobio zadatak da djelujem u općini Srb i selima Dobroselo i Doljane iz Donjolapačke općine. 2akula nas je obavijestio da je on od CK KPH dobio poseban .zadatak i ovlaštenje da kupuje oružje i municiju kojim bi raspolagao CK ii da će za tu svrhu biti obezbijeđeno do 100.000 dinara. Oružje se u to svrijeme stvarno moglo nabaviti na području sjeverne Dalmacije, a cijena jjedne puške sa 20—50 metaka kretala se od 1000 do 5000 dinara. Nabavke ^su bile najlakše preko gračačkog sreza, pa je zaključeno da organizaciju kupovine preuzmem ja, a Zakula da mi obezbijedi novac. Složili smo se da veze organizujemo preko dviju linija: preko članova KP i preko rodbine. Za vezu ukazao sam im na Milu Krtinića i Danu Obradovića u Klapavicama, članove KP, a od rodbine Milu Dautovića u Klapavicama i porodicu svojih roditelja u Dobroselu. Za održavanje veze s članovima KP u Klapavicama i s mojom rodbinom zadužili smo Danu Koraca. Ocjenjujući izuzetno težak i nepovoljan položaj za rad OK KPH za Liku na području Gospića, ja sam predložio da na sektoru planinskih sela Brezovac—Zaklopac—Dabašnica pbezbijedim uslove za rad tehnike OK, a ponudio sam da prijeđe OK KPH za Liku dok se na sektoru Gospića ne poboljšaju uslovi. Zaključili smo da ja u tom smislu vršim pripreme, a Zakula da prijedlog iznese pred OK. Od svih sastanaka u toku priprema za oružanu borbu ovaj sa Žakulom, Koraćem i Čekljunom bio je prožet s najviše optimizma, a ton je prije svega davao Nedeljko Zakula. To je bio sastanak s konkretnim planom u orijentaciji na formiranje vojnih i političkih organizacija po selima radi neposrednih priprema za početak oružane borbe. Istina, na početak se može čekati čak i godinu dana, pa i više, ali pripreme treba vršiti kao da će borba početi sutra ... Polazeći od shvatanja da je kao prvi tehnički uslov za početak oružane borbe nužno imati minimum oružja, najprije sam htio da riješim pitanje organizacije kupovine. Taj posao na području Gračaca povjerio sam Mili Dautoviću iz Klapavica, a za glavnog saradnika preporučio sam mu Milu Kesića iz Graba. Na području Lapca kupovinu je trebalo da organizuju braća Buzdum iz Gornje Suvaje. Namjerno sam izabrao jvercerejer se kupovina mogla obaviti na području sjeverne DalmačTjeT" gdje su oni imali dobre veze. Smještaj tehnike, a eventualno i nekih članova OK KPH za Liku, namjeravao sam da povjerim Perici Piplici na Brezovcu, braći Bjeljugić-Rađenović pod Čemernicom i Milkanu Petroviću u Dabašnici. Kad sam o tom postigao prethodne dogovore, vratio

U Bruvnu sam slučajno nasao\Krajnovića da je čuo nešto o navodnom bjekstvu drugova pobjegli, navodno, u Beograd ili u Njemačku, Nikola me je dalje obavijestio da je teror ust on ni porodica neće moći održati u Gračacu. T Rezika još jednom išla u Zagreb i sastala se je ponovio ranije poruke: priprema za nepos kupljanje i skrivanje oružja i municije, organ zaseocima; da je posebno ljut na mene što sam pusta: prvo, što nisam uspostavio vezu s majo majorom koji se najaze negdje oko Lapca, a št u zadatak i, drugog što nisam "uspostavio vezu Marko mi je kupio u Zagrebu i poslao po Re slabih pluća još i bos po kršu ...« Uzgred rečeno, na prvu Markovu poruku Donjem Lapcu nije praktično postojala, poslao inače člana KP, da uspostavi vezu s majorom mi sastanak s njim. Međutim, Nikola nije usp preko Peje Žunića i Rašetine majke saznao da javiti čim se oporavi. Kasnije, negdje u drugoj Momčila Polovinu, člana KP iz Dobrosela, po mali i fizički slab ali hrabar i odvažan selja preko rodbinskih veza da se sastane i razgovar jedno je da po sjećanju citiram njegov izvješta ali to nije major nego 'strina'... E, sad mi j propade... Majorske i generalske epolete nisu babe kao što je Boško... Molim te, nemoj Udaviću ga, ako ga još jednom onakvog vidim ga smirim, Momčilo mi je dodao: »Kad počnem obuću mu suknju i opasati kecelju moje žene, p bude kuvarica u štabu, a svoju ću ženu poslat se bori...« U tu ocjenu nisam sasvim vjerova Marka nisam izvještavao o Rašeti niti sam nešt uspostavim vezu s njim. Iako nepotvrđena, vijest o nestanku Žaku Udbine bila je za nas težak udarac. Zato sam

776

I tamo sam čuo iste vijesti, ali još nisam vjerovao, već sam uputio na Udbinu članove KP Danu Obradovića i Milu Krtinića da to provjere preko porodica Čekljuna i Koraca. Njih dvojica nisu uspjela da pronađu porodice, ali su preko svojih poznanika sigurno utvrdila da su Korać, Čekljun i Žakula nestali. Pošto smo se mi dogovorili da svaki prekid veza treba uporno provjeravati, ponovno sam se obratio Mili Dautoviću i zamolio ga da mi preko »svojih ljudi« uspostavi vezu. »Pa, ti si lud« — odgovorio mi je Mile. »Ne znam onog advokata, ali Koraca i Čekljuna znam. Nema tu šta da se provjerava...« Jedva sam ga prekinuo u bujici prosipanja vrlo loših riječi o obadvojici. Ipak je pristao da ode sa mnom na isto mjesto kod Mutilića. Tamo sam ga čekao nekoliko sati. Kada se vratio s dva meni nepoznata seljaka, objasnili su mi da su Korać, Žakula i Čekljun nestali, ali nisu htjeli ni da čuju da me dovedu u vezu s njihovim porodicama. Zapitao sam ih da li bi htjeli da mi pomognu da uspostavim vezu s Jakovom Blaževićem. Na to mi je Mile Dautović rekao: »Jakova dobro ne poznajemo. Ali znamo njegovog oca. Ljudeskara je to..., poštenjačina i riječ mu je čvršća od čelika... Ako Jakov ima išta u sebi od svog oca, on vrijedi... Samo, mi se bojimo da se Jakov, kao i ti, okružio ovakvim kao što su Čekljun i Dane. Ne, ne možemo ... dosta smo se ovdje opekli...« Jedan od one dvojice na to dodade: »Da ga pošaljemo k Staniši na Ljubovo?« Dautović je energično i to odbio. Uvjeren da su ti ljudi postali nepovjerljivi, vratio sam se s Milom u Klapavice. Tu sam pokušao da ga nagovorim da preko njegovog zeta Đoke Orlovića uspostavim vezu u Srednjoj Gori s Radom Grkovićem. Ali, on je o Radi Grkoviću imao još lošije mišljenje nego o Čekljunu, pa mi je odbio pomoć. Pitao sam ga ko im je taj Staniša na Ljubovu i zamolio da me dovede u vezu s njim. I to je odbio, jer »ne želi izložiti opasnosti zeta i kćer«. (Kasnije mi je rekao da je to Staniša Opsenica). Umjesto toga ponudio mi je da ide sa mnom u Dalmaciju, gdje će mi preko svojih poznanika u Vodicama i Zatonu uspostaviti vezu s kim god želim, uključujući komuniste. Odbio sam ga jer u to nisam imao povjerenja. On mi je izjavio da će to učiniti kad god zaželim, ali poslije slučaja na Udbini da ne želi da mi pomaže uspostavljati veze u Lici. Poslije tri-četiri dana ipak je pristao da mi objasni kako mogu preko Srednje Gore doći do sela oko Gospića, ali je kategorički odbio da mi da za vodiča nekog od sinova. Pokušao sam sam i nakon dva dana uzaludnog lutanja vratfo sam se u Klapavice. Nikad nisam uspio saznati stvarni razlog nestanka Žakule, Koraca i Čekljuna. Nisam ubijeđen u to da je strah od ustaškog terora bio jedini ili čak osnovni razlog. Ostala mi je u sjećanju jedna nejasnoća. Na rečenom sastanku, kad smo se već o svemu dogovorili, Žakula je, kao svoje lično razmišljanje, iznio ovo: Kapitulacijom i bjekstvom vlade i kralja »Versajska Jugoslavija« je konačno likvidirana kao država. Sada jedino mogu da se formiraju samostalne države Hrvatska, Srbija, Makedonija, Slovenija, a možda i Bosna i Crna Gora... Samim tim nema više osnova da postoji
777

likvidaciji versajske Jugoslavije i o rasformiran sastanka kod Mutilića ostao sam sam i izvršio Čekljun vratili su se iz Njemačke na kraju 1941. NOP. Nedeljko Žakula po dolasku u Beograd odm koliko mi je poznato, poginuo 1942. godine vršeći I šumadijskog odreda. Sin Dane Koraca, koji je ti grad, također se vratio početkom 1942. i kasn dužnosti politkomesara bataljona. Prema izjavi ličnih prijatelja Nedeljka Žaku Bogdana Markovića Nedeljko im je rekao da je mogao uspostaviti vezu s Jakovom Blaževićem u rićem u Zagrebu. Međutim, iako je bio s njima opće nije spomenuo sastanak kod Mutilića ni moj OK obezbijedim boravak na sektoru srezova G Ništa im nije rekao o rasformiranju KPJ. Po tvrđ kovića Žakula je stigao u Beograd krajem juna 1 zočaran i demoralisan. Iz tih događaja zaključio sam da izvjesno vrij veze s OK KPH za Liku, pa i bez veze s CK KPH, će Krajnović s porodicom pobjeći iz Gračaca u Ž pojedinačno članove KP i neke simpatizere u Klap zinu. Svuda sam nailazio na povećanje straha pre ne i na demoralizaciju. U selima je bilo oružja, a više nego što je stvarno bilo. Znalo se da mi u ustanak, a narod je bezuslpvno vjerovao da iza'o stoji Sovjetski Savez i KomiMernarKeštanaK Žak vise je negativno utjecalo na članove KP nego na o ocijenili kao individualni postupak pojedinaca. S obzirom na konkretne uslove na sektoru ju naše aktivnosti bio je povezivanje seljačkih masa ko grupirale po selima i zaseocima fltvarale s^p^ve'n okviru sela ili po~žEjegovima. Međutim, ukoTflčo j i suroviji, utoliko su se seljačke mase samoinicijat u manje, odvojene grupe sklanjajući se u zabačene proces samoinicijativnog grupisanja u srpskim selim
778

Jugoslavije i dolaskom ustaške vlasti. U toku aprila i maja još su kod znatne većine seljaka postojale iluzije o postojanju neke državne zakonitosti, pa su vjerovali da ih ustaše neće dirati ako nemaju nekog povoda ili zakonskog osnova. Dolazak komuniste, naročito ako je to kakav poznatiji funkcioner, bio je dovoljan osnov i povod da ustaše ubiju domaćina s cijelom porodicom i da unište cjelokupnu imovinu. Kad je ustaški teror krajem maja i početkom juna uzimao šire razmjere, kad su počeli pokrštavati i preseljavati čitave porodice i sela, odvoditi ljude masovno »na rad u Njemačku«, u stvari ubijati i bacati u jame, narod je sve više shvatao da je stavljen van zakona, i mi smo komunisti postajali postepeno rado primani gosti, najprije tajno, a od sredine juna i javno po zbjegovima, pa i po selima. Od početka, a naročito od sredine juna 1941. godine mi smo na sektoru Gračaca i Donjeg Lapca radili mnogo slobodnije nego u aprilu i maju. Obilazili smo sela i zaseoke, a naročito zbjegove u šumama, gdje su se krili najprije ljudi sposobni za borbu, zatim pojedine porodice, pa na kraju, tj. od Hitlerovog napada na SSSR, i čitava sela. Po prirodnoj i društyenohisto_rijskoj zakonitosti jamoodbrane_i samoodržanja seljaci su i to vojne t v-rT*™-VT" —*—&"* '.— i-» *. i civilne, jer su i jedne i drude služile bđbVani života. Samo ovakve samoinicijativne organizacije imale su izrazitu tendenciju zatvaranja u okviru manjih grupa vezanih rodbinskim vezama ili životom zaseoka, a nikad nisu prelazile okvire jednog sela. Organizatorska uloga komunista i ostalih aktivista sastojala se baš u tome što su oni te samoinicijativne oblike povezivali međusobno u veće organizacione cjeline, što su im davali izrazitije oblike borbenih, vojničkih organizacija, čime su podizali duh i moral kod narodnih masa. Historijski su pogrešna tvrđenja nekih učesnika da su pojedinci, makar to bili i komunisti, svuda amorfnoj seljačkoj masi nametali organizacione oblike, imenovali vodnike, komandire, pa i komandante, da su komandovali narodnim masama po svojim koncepcijama i po svojoj inicijativi. Na sektoru južne Like, koliko je meni poznato, takvo nametanje organizacije, komandovanje bilo je nemoguće. Ali, s druge strane, isto toliko je pogrešno i historijski netačno da je narodni ustanak, bar kod nas u južnom dijelu Like, počeo isključivo kao stihijski, neorganizirani pokret masa, kao stihijska pobuna protiv ustaških zločina. Osnovu naših borbenih ustaničkih snaga i naše organizacije činila je narodna samoinicijativa u borbi za samoodbranu i samoodržanje, ali tamo gdje je toj samoinicijativi samoorganizacije i samoodbrane nedostajala svjesna djelatnost organiziranih članova Kompanije i njenih simpatizera, historijski su neosporne činjenice da su narodne mase, zbijene i zatvorene u svoja sela, zaseoke, pa i zbjegove, postajale plijen ustaških zvjerskih pokolja i paljenja. Stihija je,svuda prosto gurala mase pod nož koljačima, što potvrđuje masovan dola'zak seljaka na ustaški saziv u Srbu ili u Ličkom Petrovom Selu, masovni odlazak mladića iz Mazina »na regrutaciju« u Gračac i slično. U stvari to je bilo stihijsko padanje u ruke ubica ko1

779

najsvjesniji seljaci, a u toku jula prihvatio ih je n vojsku. Možemo sigurno reći da početkom jula dijelu Like nije bilo nikoga ko nije znao da Komp nu oružanu borbu protiv okupatora i domaćih iz bi bilo kad bi neko zamišljao da je ta naša organ neka čvrsta vojna organizacija koja djeluje po sv tegije i taktike, opremljena odgovarajućim naoru seban oblik narodne vojne organizacije naoru tj. onim što je ko imao ... Pošto smo se krajem juna uvjerili da trenu žemo uspostaviti vezu s OK KP za Liku, dogovori nosti i veza za područje Gračaca privremeno bud Bruvnu*. a za područje Donjeg Lapca partijska o Kurirske veze između te dvije organizacije održ Guteša iz Bruvna i Vojin Polovina iz Dobrosel komunistima vanpartijcima na području, Srba^ p šanom Mileusnićem, odredili smo člana KP N koristeći se rodbinskim vezama i ličnim poznans tulacije bio zadužen da održava veze s aktivist Srb. Naše veze s organizacijama KP na područ praktično sasvim prekinute, pa smo za njihov člana KP Momčila Polovinu, koji je imao blisk njem i Donjem Lapcu. Preko svojih rođaka b Lapcu Momčilo je uspio da uspostavi veze sa selj njih je dostavio poruku Peji Žuniću, sekretaru Lapac, ali od Komiteta nismo dobili odgovor. Na području bivše općine Srb nismo imali imali vrlo aktivnih komunista i simpatizera, koj tulacije Jugoslavije prihvatili naše partijske poru oružja kod naroda i da se odmah počne s priprem neposrednu oružanu borbu protiv okupatora i d tim aktivistima bili su najaktivniji i imali najviše Vojislav Mileusnić i Milan Tankosić. S grupom o došli iz Zednika kod Subotice, Vojislav je i po veza s nama razvijao samoinicijativnu aktivnost.

780

stave za ondašnje uslove solidne organizacije u svim selima i zaseocima općine Srb izuzev sela Brotinja i Zaklopac, a dijelom i sela Donja Suvaja, gdje je naš utjecaj bio slabiji. Grupa aktivista u Srbu,^ u kojoj su se pored braće Mileusnić isticali omladinci Đoko Jovanić, Danić Damjanović, Milan Sijan, Desnica, Žeželj i drugi, razvila je osobito živu i uspješnu aktivnost krajem juna i u toku jula. Poslije Hetlerovog napada na SSSR ustaše su pojačale svoj teror i zvjerskim pokoljemsrpskog naroda u Suvaji,jOsredcima i Bubnju l, 2. i 3^ ^l^sf^^i^^"s^^fMSiyy!Si«^L^e pnpremTza oružanu Borbu.' Od toga vranena cjelđEupno stanovništvo sreza Donji Lapac, uključujući i Hrvate iz Boričevca, razumije se — izdvojeno od nas, počelo je da živi po zbjegovima u šumi. U selu Osredci Vojislav i Dušan Mileusnić naišli su na ustašku zasjedu i obojica zarobljena. Dušan je uspio odmah da pobjegne, dok je Vojslav uspio da pobjegne sa strijeljanja. On je bio živi svjedok ubijanja ljudi za koje su ustaše tvrdile da ih odvode u Njemačku na rad. Pošto smo uspostavili veze među najvećim dijelom stanovništva na području kotara Donji Lapac sredinom jula, ponovo sam otišao u Klapavice radi pokušaja uspostavljanja veza s organizacijama KP na području Udbine. I pošto nije bilo uspjeha, odmah sam se vratio u Bruvno. Poručili smo Krajnoviću da se iz Zegara odmah vrati u Bruvno, dogovorili se o ubrzanju priprema za početak oružane borbe i održavanju veze između Bruvna i Dobrosela, pa sam se bez zadržavanja vratio u Dobroselo, gdje sam očekivao dolazak Dušana Mileusnića radi dogovora lo određivanju početka oružane borbe i uspostavljanja veza s aktivistima na području Drvara. 24. jula iz Srba s Nikolom Polovinom su stigli u Dobroselo Dušan Mileusnić i Đoko Jovanić. Tako smo se nakon neuspjelih uzajamnih pokušaja najzad sastali ipak na vrijeme. Pošto smo se uzajamno upoznali o dosadašnjem radu, Mileusnić, Jovanić i ja zaključili smo da odmah krenemo preko Srba u Drvar na sastanak s odgovornim drugovima radi utvrđivanja dana početka oružane borbe. Prema našoj tadašnjoj ocjeni za nas nije bilo dileme da li ustanak treba odmah početi, da li smo ovlašteni za to ili treba da čekamo odluke viših foruma. Smatrali smo da su se ispunili uslovi pod kojim smo imali ovlašćenje, koje nam je prenio Marko Krntija, da možemo početi oružanu borbu da bismo zaštitili narod od pokolja i uništenja. Akciju moramo povezati neposredno s akcijom drugova iz B. Grahova i Drvara, čiju smo snagu čak i precjenjivali. Inače, koliko se sada mogu sjetiti, svojim odlukama i stavovima nismo, bar što se mene tiče, pridavali nikakav poseban historijski značaj. Jednostavno smo bili uvjereni da savjesno obavljamo dužnosti članova KP, koje su u to vrijeme na isti ili sličan način obavljali svi ostali članovi KP prema konkretnim uslovima u kojima su djelovali. Na tom sastanku u Dobroselu učestvovali su: Dušan Mileusnić, Đoko Jovanić, Nikola Polovina i ja. Članovima KP u Dobroselu stavili smo u dužnost da naše stavove i zaključke prenesu po zbjegovima na području općina Donji Lapac, Mazin i Bruvno, a Dušan, Đoko i ja krenuli smo

781

„ -, JJ .Ori

sela likvidira neke sumnjive ljude. 25. jula poslije podne ili 26. ujutro u Nadu iz Gračaca. Poznavao sam njegovog oca Milu, rekao da traži mene. I da bismo utvrdili njegov pozvao Vuju Surlu, seljaka iz Glogova, koji se tu rođaka. Vuju sam dobro poznavao kao pošten KP. Pošto je rekao da poznaje Biću i garantuje d se mogu povjeriti ozbiljni zadaci, mi smo odmah zaključcima i odlukama. Kao sekretar Sreskog dao sam mu pismenu poruku za članove KP da svih snaga i da se pripreme za neposredan poče je s tim uputstvima odmah krenuo prema Grača smjeru i s istim porukama odmah krenuo i Vu Na putu prema Drvaru Dušan i ja, ne znaju lutali u šumi između Kunovca i Zavlake i tek Zavlaku. Tu smo našli Voju Mileusnića, koji na Drvaru donijeta odluka da ustanak počne sutra odmah vjerovao jer nikog nisam poznavao" od Drvara i B. Grahova. U zoru 27. jula Dušana seljaci koji su se između sebe objašnjavali: jedni već počeo u Drvaru, a drugi da to nije sigurno. Mileusnić, koji je, čini mi se, cijele te noći bio bu se iz pravca Drvara čuju detonacije bomba, pa mitraljeza i da on smatra da su vijesti koje je d borbe tačne. Otišao je ponovo u izviđanje, a ub i mi u Zavlači čuli detonacije iz pravca Drvara orijentaciji koju su imali od svog prvog sastanka obavijestili su nas da bi dan ustanka trebalo da imalo naknadno utvrditi, pa smo Dušan i ja sada da radimo: da li da idemo provjeriti ili da i mi su se ^detonacije iz pravca Drvara sve više po moguće je da su neki događaji prisilili drugov ili je neprijatelj^ otkrio pripreme, pa je početak nam U svakom slučaju zaključili smo da su detona
782

siguran znak da se vode ozbiljne borbe i da za nas u tome momentu nema drugog izlaza nego odmah i bezuslovno otpočeti oružanu borbu. Kada smo,,poslije raspravljanja, izašli pred kuću, već se bila skupila oveća grupa: desetak boraca pod oružjem i nešto više žena, djece i staraca. Borci su ćutali u iščekivanju odluke, a žene i starci su se još prepirali: treba li rušiti prugu, a to znači oružani ustanak, ili ne... Dušan je nekim borcima, pošto ih je lično poznavao, objasnio da se borba mora odmah otpočeti. I oni su otišli prema pruzi u pravcu Knina. Toga momenta prišao mi je pod »punom ratnom spremom« i u žandarmerijskoj uniformi Tovo Bursać, pozdravio vojnički i rekao: »Druže komandante, odlazim na izvršenje ratnog zadatka.« Otišao je žurno prema pruzi, dovikujući: »Ko će sa mnom, on nek' ide za mnom...« I dok su borci gotovo trčećim korakom odlazili, žene, babe, starci i djeca su zamuknuli, prateći ih začuđenim pogledom. Jedna baba, sjedeći na travi, uzela je dva kamena i počela da udara jedan o drugi kunući Jovu Bursaća: »O Jovice, naopako ti b i l o . . . Zbog tebe će naše kuće pogorjeti i narod izginutiiii...« Na to je jedan starac, muž joj ili rođak, lakše udari nogom u slabine i reče: »Ćuti, bog te ubio... Tu je komandant...« Baba baci kamen i uplašeno me pogleda. Praveći se da ništa nisam primijetio, naredio sam da se odmah raziđu svojim kućama i pripreme hranu za borce, a u slučaju opasnosti da se sa stokom i djecom povuku što dublje u šumu... Uto je naišao i Voja Mileusnić grdeći nas šta toliko oklijevamo... Eto, tako je počelo. Za nas, bar kako sam ja vidio u tom momentu, nije bilo ničeg naročitog, ničeg dramatičnog, a najmanje romantičnog. Sve je to bilo samo ono što smo smatrali da u tom momentu jedino možemo i moramo činiti, a posebnu hrabrost nam je ulijevala činjenica što smo u svakom selu i zaseoku imali priličan broj naoružanih boraca. Iako je tačno da »u rukama Mandušića Vuka svaka puška biće ubojita«, bez jednog minimuma oružja ipak se ne ide u borbu, a mi smo taj minimum imali... Pošto smo priznali opravdanost Vojine kritike zbog oklijevanja i njega upozorili da se toliko ne nervira, sva trojica smo se složila da Voja ostane na tom sektoru, da što prije uspostavi vezu i dobije potpunije informacije o događajima u Drvaru i okolini i da rukovodi akcijama na pruzi prema Kninu, a Dušan i ja da odmah krenemo prema Srbu, kamo je energični Voja već poslao potrebna obavještenja. Također smo se dogovorili da umnožimo proglas narodu o nužnosti ustanka, koji je Voja ranije pripremio, a ja da izdam naredbu štaba o početku i pravcima naših akcija. Ako se dobro sjećam, proglas narodu što ga je napisao Vojo sadržavao je prije svega poziv na borbu protiv podlog i podmuklog okupatora i njegovih krvavih slugu ustaša, zagovarajući slogu i bratstvo Srba i Hrvata. U naredbi koju sam napisao i potpisao punim imenom, koliko se sjećam, bilo je ovo: 1) Jedinice (mislim da smo ih nazvali odredi) Qsredci? Srb i Neteka moraju odmah uspostaviti vezu i sarađivati s odredima susjednih bosanskih sela: B. Osredci, Cvjetnić i BeglucL da oslobode Srb, a potom da
783

Pored određivanja pravaca napada i djelova i ove odredbe: a) Oružanim odredima narodne vojske .dužn nici područja na kome se vojska nalazi'T sva dužnost da protiv svakog ko se suprotstavi ili o upotrijebi sila. b) Za izdajnike, špijune i druge petokolonaš vojni ratni sud koji ima pravo da izriče i odmah uključujući i smrtnu. Da ne bi bilo zabune u pogledu naredaba odreda, stavili smo napomenu da će do daljn nositi štambilj Osnovne škole Osredci, pošto mom Koliko se sjećam, naredba je napisana pisać raka, od kojih je jedan upućen Peji Žuniću, d za partijske organizacije na području Gračaca području Srba. Pošto smo seljacima u Zavlači d u pozadini, prije svega u obezbjeđenju ishrane bo nika, Dušan i ja krenuli smo prema Srbu, nagl štenja šalju u Kunovac. U Kunovcu smo umnožili u nekoliko prim po posebnim kuririma poslali Peji Žuniću za D džabi za Gračac. Zatim smo pošli na^ Srbski K zauzeli položaj očekujući nailazak neprijatelja. zarobljenika lugara Polnara (ili Poldnara), Hr koga su ustaše silom natjerale da kao lugar v Srba. Iz njegove izjave zaključio sam da nije bi ima 7 ili 9 djece, ne sjećam se tačno, i da je zb naređenje. U tom momentu naišao je kamion s u postavljanju zasjeda i napadu na neprijatelja nespretno. Vozač kamiona je odmah poginuo, a po šumi. Ubrzo su svi pohvatani i s njihovim žandarmerijskim poručnikom, a sada oružničkim Bačićem, dovedeni u Srb, gdje sam ih saslušao
784

Poručnik Bačić je izjavio da su poslani da utvrde ko je srušio mostove na cesti Srb—D. Lapac na Uni u Suvaji i na potoku Joševici, pohapse krivce i sprovedu u Gospić. Dalje je izjavio da ga je kod Gračaca sreo Tučo Rukavina i naredio mu da odmah čim prođe Veliku Popinu, počne ubijati sve na sto naiđe, bez obzira na pol i godine starosti. Bačić mi je dao približno tačne podatke o jačini ustaških, domobranskih i talijanskih snaga na sektoru Gračac—Gospić. Znao je i za pokolj naroda u Suvaji, Osredcima i Bubnju koji su izvršile ustaše. Po njegovoj izjavi neko je tada otvorio vatru iz pušaka na ustaše, koji su poslije paljenja i ubijanja u Suvaji pošli za ostatkom naroda koji je bježao prema šumi i ranio dvojicu ustaša, od kojih je jedan navodno kasnije umro. Pri saslušanju malo sam se iznenadio kad se ispostavilo da se poručnik Bačić i Pajica Omčikus dobro poznaju, prema njihovim izjavama, još od prije rata. Posumnjao sam tada da možda ne postoje neke veze između njih dvojice, ali sam ipak odredio Pajicu Omčikusa da organizuje njihovo sprovođenje do Štaba u Drvaru (već smo imali izvještaj da je Drvar oslobođen). 28. jula prije podne na Srbski Klanac stigli su Bićo Kesić i Dušan MumdTaba, krojački radnik, član KP iz Potkokirne kod Gračaca. Pošto su nas izvijestili o stanju kod Gračaca, upoznali smo ih sa svojim odlukama i uspjesima u Srbu, pa smo im dali usmeno i pismeno potrebna ovlašćenja i uputstva da mogu u ime našeg štaba, koji smo nazvali, Štab gerilskih odreda za Srb, i okolicu, izdavati naredbe za neposrednu oružanu borbu. Pošto smo uspjeli da ustanak proširimo na područja općina D. Lapac, Zrmanja, Gračac, Bruvno i Mazin, 30. ili 31. jula riješili smo da sjedište Štaba premjestimo u Brezovac i već tada mu izmijenili naziv u Štab gerilskih odreda za D. Lapac i okolicu. Još 27. jula poslije podne izdali smo posebno naređenje i apelovali na narod.iborcedase poštede ^ nekoliko hrvatskih po7o3ica~Ivezic. koje su, s uFupno 30 članova", Tivjele u selu Brotinja, općina Srb. Na žalost, već odmah po dolasku Štaba u Brezovac dobili smo izvještaj da je grupa naših boraca, čija imena nikad nisam uspio saznati, i pored naše naredbe izvršila napad na Iveziće. Odmah sam naredio istragu i dobio sam izvještaj da su neki članovi porodica Ivezić pokušali da daju otpor kad su na njih naišli nepoznati naši borci i da je tom prilikom poginulo 5 ili 6 odraslih, dok su ostali jednim dijelom zatražili da idu u K. Vakuf, a drugi da se privremeno sklone kod svojih poznanika Srba, što im je, navodno, bilo dozvoljeno. Da bi njihov izvještaj bio ubjedljiviji, neki borci iz Suvaje, čijih se imena ne sjećam, tom prilikom doveli su jednu ženu iz porodice Ivezića, koja je potvrdila tačnost njihovih izvještaja. Za one uslove taj izvještaj mi je izgledao vjerojatan, a mislim da je jednim dijelom bio i tačan, bar za onih prvih 5 do 6 dana. Međutim, i ovakva verzija o tragediji porodica Ivezić za nas je bilo ozbiljno upozorenje na opasnost od krvave osvete naših boraca nad nedužnim dijelom hrvatskog naroda u Boričevcu. To utoliko više ukoliko su od porodica Ivezić svega dva člana prisustvovala ubijanju
50
ZBORNIK 3

785

žrtva osvete preživjelih članova i rodbin pobili 1. jula u susjednom selu Suvaji i 2 je poznato, tragediju su preživjele svega njihovi vjerenici — Srbi, dok su ostali, izginuli... Neosporno je tačno da su za borbu imali oružje koje su dobili od ustaša. M su bile tačne tvrdnje boraca, koje sam u p saslušavao, da su Ivezići davali otpor njihov zaselak, za nas je ta tragedija bila o od divlje osvete u „kojoj su zrtYe~~nedu ^>dmah poH cijenu najveon~tesk~oca pre ne ponovi. I on se nigdje na području H NOB. Poslije prvih uspješnih borbi protiv u selu i Doljanima i poslije tragičnog ude Brotinji pred nas se postavio vrlo težak likvidirati ustaško uporište u selu Boriče čivo Hrvatima na području sreza D. Lap zločinci Grco Pavičić, trgovac, i njegova nića, također ustaše iz Lovinca. Marica seljaka iz Boričevca, koji su s ustašama iz Vakufa učestvovali u ubijanju naroda i p i Bubnju. Izvjestan broj seljaka, žena i m vao je u pljački napuštene imovine odb Sve je to bilo dovoljno da stvori nepo sela prema hrvatskom stanovništvu u Bo zaključili smo: ako stanovništvo ne po Boričevac, i pored svih mjera koje ćemo p čiti osvetu nad nedužnim seljacima, ženam iako svjesni da je oklijevanje smrt ustank sa 30. ili 31. jula na 2. augusta, uvjereni nagovoriti narod da bježi prema Bihaću Naš štab je već 30. jula poslao K Srbina u Doljanima, da obavijesti naro
786

Uspjevši uspostaviti vezu s porodicama Markovinović iz Boričevca, Kata im je prenijela poruku Štaba s mojim potpisom i moju usmenu poruku, jer su me i lično poznavali. Kata se vratila s porukom da se niko ne smije usuditi da pokaže pismo našeg štaba ni moje poruke, jer bi toga Grco i Marica odmah ubili i uništili mu porodicu. I pored takvog straha vijest 0 dolasku Kate Dukić probila se među stanovništvo Boričevca, koje je praktično živjelo u zbjegovima iznad sela u šumi Lisac, dok su se na njegovoj drugoj strani također nalazili zbjegovi dijela srpskog stanovništva iz Dobrosela. Ponovo smo 31. jula poslali poruku stanovništvu u Boričevcu po Nikoli Polovini iz Dobrosela, jer je on bio neposredni susjed porodicama Markovinović. On nas je po povratku obavijestio da od 1. augusta uveče u Boričevcu neće biti neboračkog stanovništva; ostaće samo domobrani 1 ustaše. Tek kad smo primili to obavještenje, izdali smo naredbu za napad na Boričevac za 2. augusta ujutro. Međutim, ustaše su pobjegle zajedno s narodom, dok su se manje domobranske snage pred našim napadom povukle gotovo bez otpora. Ulaskom u Boričevac pred nama se pojavio novi problem. Ustaše su, izgleda, tek u posljednjem momentu dozvolile narodu da napusti Boričevac, pa je u kućama ostao gotovo sav namještaj i drugi predmeti. Štaviše, ostale su znatne količine pokućstva, odijela i poljoprivrednog alata, koje su ustaše opljačkale iz susjednih srpskih sela. Trgovačke radnje bile su također pune razne robe, najvećim dijelom opljačkane iz radnja pobijenih trgovaca Srba iz Lapca i okoline. Stoga je razumljivo da je masa žena i neboračkog stanovništva okolnih srpskih sela s razlogom pošla za nama u Boričevac da potraže nešto od svoje imovine. Mnogi su zaista ponešto i našli. Uzimajući svoje, mnogi su uzimali i tuđe. Nastalo je opće razvlačenje. Mnogi čije su porodice i rodbina pobijeni došli su u kuće onih koje su vidjeli da su ubijali i palili u Suvaji, Osredcima i Bubnju, pa je želja za osvetom postala neobuzdana, nesavladiva. Počelo je paljenje, aU ne samo ustaških kuća nego i ostalih. Za nepun sat Boričevac je bio u plamenu ... Užasan je doživljaj biti komandant onima koji pale, razvlače, traže svoje i pljačkaju tuđe, komandant pobujenih, ustaničkih srpskih masa, koje u opustjelom hrvatskom selu traže i nalaze svoju košulju, pokrivač, sjekiru, cipele, lonac. Eto, sada kad smo počeli oružanu borbu za oslobođenje od okupatora, a za bratstvo i jedinstvo Srba i Hrvata, te srpske mase, kojima smo mi komunisti u ime Partije stali na čelo kao njihovi neosporni komandanti, komandiri, vodnici, pod našom komandom pale to opustjelo hrvatsko selo, koje je stanovništvo napustilo na naš izričit zahtjev ... Za mene lično užas je bio to veći što sam rođen i odrastao tu u Dobroselu, a u Boričevcu poznavao svaku kuću, svakog čovjeka... Bio sam dobar poznanik i s krvoločnim ubicama Grčom i Maricom Pavičić. Oni su prije rata bili obični, mali seoski trgovci, zelenaši kao i drugi, a sad su već bili krvožedne zvjerke, koje su se naglo bogatile na pljački zlatnih zuba iz usta zaklanih žrtava ...
787

mene, i moj rođak mi reče: »Druže kom pušaka... Ako ne ubiješ, mi mlin i dućan pištolj u džep. Oni se povratiše, uzeše svo mlin i dućan ... Pošao sam da pokušam zabraniti paljenje Iznenadio sam se kad sam vidio «da crkvu od crkve, na utrini hrpa od raznih tkanina, ćera, brašna, raznih alatka i druge robe izn dućana trgovaca Pavičića i Brkića. Izbezum raca i odraslih ljudi, među kojima je i neko se oko te robe, razvlači, otima. Pokušao sam sam, psovao, prijetio, pucao iz pištolja, molio Najednom primijetim u blizini nekoliko kan jednu, polio onu hrpu i — zapalio. Neko je iz napadaju iz Kulen Vakufa ... Juriš na krvn dok je ogroman plamen brzo gutao benzino boraca žurnim korakom odmicalo je prem ostalih, koji su svega nekoliko sekunda prije t đali se, polako se, mirno i ćutke udaljavala o ljen tim prizorom i onim što sam sam morao pomoćno valjda jedan minut kao da sam užasu. Brzo sam se trgnuo. Shvatio sam da komandant, da odmah moram u oslobođeni Lapac, gdje me čeka, gotovo sigurno sličan onog što je ostalo iza ustaša i domobrana ... U D. Lapcu prizor je bio nešto drugačij sličan. Oko stotinu ljudi, samo bez žena i dje oko ono malo odijela, obuće i tekstila što se n pobijenih ili protjeranih trgovaca i zanatlija. neko se iz one gužve izderao: »Mirno! Stigao koji su išli sa mnom, prosto su mahinalno, puške na gotovs i s prstom na obaraču išla ili gotovo svi oni koje smo tu našli bili su oružjem otišli da progone neprijatelja prem Udbini. Napravili su mi prolaz. Ljut i gotov
788

neka stara, napuštena rabadžijska kola i prosto sam izgrdio prisutne kako sam samo u onom raspoloženju mogao i umio. Saslušali su me mirno, a kad sam im naredio da se odmah raziđu i idu na front tamo gdje je jedinica njihovog sela, svi su, iako s malo gunđanja, izvršili moje naređenje. Ipak, bitno je da se najveći dio boraca nije zadržavao ni u Boričevcu ni u Lapcu, nego su produžili da progone neprijatelja prema Kulen Vakufu. , To je bio onaj najborbeniji i najsvjesniji dio naših ustaničkih snaga. Ne sjećam se kako sam te događaje prikazao u svojim izvještajima OK KPH za Liku i CK KPH, ali sam ovih dana, gotovo 30 godina nakon toga, pročitao u nekim objavljenim i neobjavljenim dokumentima da su »četnički elementi« izazvali pljačku i paljenje u Boričevcu. Ponegdje se otvoreno ili prikriveno prigovara da nismo bili sposobni ili čak da nismo htjeli energično zavesti red i disciplinu. Ostavljani po strani naše subjektivne greške i slabosti, neka ih drugi ocijene, ali prosto je izmišljena tvrdnja da su »četnički elementi« tobože izazivali negativne pojave: pljačku, paljenje i slično, bar što se tiče Boričevca. Četnici to nisu mogli učiniti iz prostog razloga što ih nije bilo. Pored naroda koji je pod komandom nas komunista stupio u ustanak, u to vrijeme postojali su još samo plaćeni talijanski agenti, npr. Stevo Rađenović, Pajica Omčikus i Torbica iz Srba, Đuro Vugonja iz Gračaca, Savica Guteša iz Bruvna i slični, koji su tek kasnije po nalogu svojih poslodavaca stvorili .-organizacije j proglasili ih četnicima7~k~ao sto je svojevremeno i Pavelić svoje sarađnike proglasio ustašama. Ono što je u pal^nju Boričevca bilo opasno, a i u kasnijim, još strasnijim događajima u Kulen Vakufu, bila je upravo činjenica da to uništavanje, pljačka i paljenje nije činio niko svjesno, zlonamjerno. Bila je to u stvari logična posljedica i izraz stihije mržnje prema zločincima, primitivni izraz želje za osvetom, za pravednom kaznom, koje su izražavali stanovnici okolnih srpskih sela. Najbolji i najsvjesniji, a znam da i najveći dio naših boraca nije učestvovao u tom paljenju i pljačkanju, jer to u onom momentu nije htio, pa ni mogao, iz,prostog razloga što je neprijatelja trebalo satjerati u Kulen Vakuf i onemogućiti mu da otuda izvede protunapad. Ali ostaje činjenica da je u masi neboraca toga momenta u pljački i paljenju učestvovao i znatan broj boraca, od kojih su neki poslije toga bili sjajni ne samo partizanski borci nego i politički i vojni rukovodioci, komandiri, komandanti. Nikad nisam niti hoću javno pomenuti njihova imena, ali, čini mi se, ko ne shvaća suštinu takve pojave i uzroka koji do nje dovode, taj ne shvaća dovoljno u čemu je suština politike bratstva i jedinstva Srba, Hrvata, Muslimana i ostalih naroda Jugoslavije; taj ne shvaća iz čega proizlazi opasnost da postanemo žrtve stranih sila koje se služe klasičnim načelom: »Zavadi, pa vladaj!« Poznavao sam Grču i Maricu Pavičić i velik broj ostalih ustaških zločinaca koji su klali ljude, žene, djecu, i znam sigurno i tvrdim da oni nikad ne bi vršili onakva masovna zvjerstva da nisu znali, da nisu bili sigurni da to vrše po želji i zahtjevu okupatora, da to nikad ne bi učinili kad
789

negdje u mišjoj rupi, a kao visokoobrazovan vojn pristalica zapadnoevropske Jjuržoazijske: dgrnokrat da druge"podstiče na paljenje u tom slučaju. Sve t u vidu da bi se shvatilo do kakvog užasa može do odnosa između Srba, Hrvata, Muslimana i ostalih n Paljenje i pljačka u Boričevcu bili su posljedica ran vjerenja, niske političke svijesti i primitivizma, iz k divlja želja i nagon za osvetom ... Kad smo uspjeli da u Lapcu zavedemo kakav rad kao ustanički Štab gerilskih odreda za Lapac i major Boško Rašeta. Blijed, iscrpljen, kao da je go čestitao mi je na uspjehu kao komandantu i obe saradnju čim se »oporavi od bolesti« ... Iz krat zaključio sam da je Momčilo Polovina savršeno t njegovu vrijednost, ali ja sam se morao držati Ma Pošto smo protjerali neprijateljske snage iz dosta prostranu, slobodnu teritoriju za čije je obezb organizaciono učvrstiti vojnooperativne jedinice i pozadini. U pripremnom periodu naša snaga je b sposobnosti svakog sela, zbjega i zaseoka da pro radi samoodbrane, ali kad je trebalo da se organiz područja, javio se problem praktičnog prijelaza o oblika vojnih i civilnih organa sela, zaseoka i zbje dinjavanje u jedinstvenu organizaciju višeg tipa i greška je bila u tome što smo taj zadatak shvatili pr odvajanja boraca od njihove porodice i sela, umj kao potrebu ubjeđivanja boraca i traženja takve rada kroz koje će oni shvatiti da je prihvatanje novih i novog odnosa borca prema njegovoj porodici i s šavanju upravo te njegove porodice, imovine, njeg l u tome sporo snalazili, i otuda se već od prvih dan l žurna s našim sopstvenim borcima i čitavim jedinica 'da izvršimo zadatke naredbom i onda kad je bil ubijediti, postaviti odnose tako da borci na sops da je taj naš prijedlog, naša naredba suštinski na
790

njegove porodice, njegove imovine i njegovog sela. Zato nam se već prvih dana dešavalo da su mnogi od onih koji su se u periodu priprema prihvatili da budu komandiri, vodnici, desetari odbijali sada te funkcije, uzimali ulogu običnog borca; odbijali čak i komandnu funkciju desetara. I obrnuto, bio je slučajeva da su borci tražili da se smijene, ili su sami smjenjivali desetare, vodnike, pa i komandire koji su se pokazali nedovoljno sposobni ili nisu pokazali dovoljno hrabnosti u borbi. Dok smo uspjeli da bar nekako sredimo stanje na području oslobođenog sreza D. Lapac i organizujemo front prema Bihaću i Kulen Vakufu, prema Gračacu i Gospiću, gdje su bile jače ustaške i domobranske snage, a posebno prema Kninu, gdje se osjećala vrlo živa, više politička nego vojnička aktivnost talijanskih okupatora, pojavile su se izvjesne naše teškoće i svestrana aktivnost neprijatelja. Za komandanta sektora Gračac imenovali smo Nikolu Krajnovića, člana Sreskog komiteta KPH za Gračac, a za politkomesara Nikolu Miljuša, učitelja, rođenog u Omsici i člana Sreskog komiteta za D. Lapac, gdje je prije rata radio kao učitelj. ?. ili 6. augusta pošao sam prema Gračacu i našao na Mazinskoj Previji, između Bruvna i Mazina, naše jedinice iz Mazina, jer su bile obaviještene da je neprijatelj ponovo zauzeo ranije oslobođeno Bruvno. Tu su me istovremeno obavijestili da se u zbjegovima iznad Visuća kod Udbine nalazi neki Hrvat. Kaže da je komunista, a nije Jakov Blažević ... Kaže da je radnik, a priča da je bio u Španiji... Kod Udbine je već nekoliko dana. Odmah sam zaključio da bi to mogao biti Marko, ali mi je bilo sumnjivo da bi Marko mogao biti »nekoliko dana« u blizini a da ne dođe do mene, to prije što smo već imali veze s borcima na području Udbine. Poslao sam oružanu patrolu da mi ga dovedu. Međutim sam im strogo zaprijetio da ga ne smiju tući, ali ni dozvoliti da im pobjegne. Rekao sam da mu kažu da ga vode k meni. Zadržao sam se tu na Previji nekoliko časova čekajući izvještaj izvidnice koju smo poslali u Bruvno i raspravljajući neka sporna pitanja komandnih funkcija kod boraca iz Mazina, kad se iz šume od Kremena pojavila patrola. Prije nego što sam ga mogao sigurno prepoznati, Marko, svezanih ruku, dovikivao mi je: »Eej, tako mi ti počinješ revoluciju. Bogami, s ovim tvojim momcima nema šale... Ko im se malo ne pokori, odmah biju, svezu i vode svom komandantu... Prava vlast revolucije... E, tako, brate, to mi se sviđa...« Đak sam pritrčao k njemu i zagrlio ga onako svezanog, pratioci su presjekli uže na njegovim rukama, koje su me snažno zagrlile... Marko je donio proglas CK KPJ, koji je pročitao borcima. Poslije kraćeg govora i na njegov način bliskog razgovora s borcima upravo nam je stigao izvještaj da je u Bruvnu sve u redu i slobodno. Dali smo neka naređenja i uputstva borcima da krenu prema Gračacu i jedan manji dio prema Udbini, a Marko i ja krenuli smo za D. Lapac. Čim smo ostali sami, zapitao sam: »Da nismo prerano počeli?« — »Ne, druže, ni rano ni kasno, nego u pravi momenat« — orgovorio je Marko. Pošto sam ga obavijestio o početku i razvoju ustanka za ovo nekoliko dana, prešli smo na razgovor o stanju i radu partijskih organizacija i članova. Obavijestio
791

Poslije detaljnog upoznavanja s našim radom primijetio da smo se svi, a posebno ja kao komand sporednim sitnicama. Obavijestio me da je poduzeo veze s OK za Liku: »Ali« — dodao je srdito — »o je da stupimo u vezu s drugovima u Drvaru, koji p da gubimo vrijeme tražeći veze s onima koji čekaju gamo za onima koji su od nje pobjegli...« Odmah koncepciju: »Ustanak u Lici i Bosanskoj krajini čin i takav se mora prihvatiti. U Bosni treba osloboditi Vakuf, a kod nas u Lici Udbinu, zatim Korenicu, p Bihać, koji će biti najtvrđi orah. Talijanski okupa Split—Gospić—Zagreb kao uslov svoga opstanka n vaša neoprostiva greška, tvoja i drugova iz Drvara, uništili prugu, naročito što niste do temelja razorili kod Bendera.« Posebno me interesovalo što će mi Marko reć sam mu o tome pričao detalje, slušao me pažljivo i mjetio bi: »Samo nastavi!« Kad sam završio tužnu u Suvaji, Osredcima, Bubnju i Boričevcu, Marko »Sve su to dokazi zločinačke politike bivših vlada dijelom i naš neuspjeh... Nismo uspjeli, bez obzi mnogo i objektivnih razloga, da narod pripremimo se braća između sebe ne kolju... Da nisi odložio možda bi istovremeno pao u naše ruke i Kulen V onda naš juriš na Bihać i Udbinu ... Ali, ipak, to je s A sad, što mu je, tu mu j e . . . Dobro je to da na stradao... Ipak, bolje je kad je manje nevinih žrta teške...« Na kraju, kad sam mislio da sam završio svo primijeti: »Nisi li šta izostavio?« Odgovorih mu d Kasetom i onim drugim majorom u Lapcu... Nešt trebalo je o tom među prvim stvarima...« Obavi svemu što sam znao o Rašeti. Rekao sam da je Rašet stručnjak za nastavu u vojnoj akademiji, da je idej jentisan, pristalica kralja i Vlade u Kairu, lično plašl
792

vljeno je pozdravio naše prve uspjehe, ali da ne smatra da smo stvorili osnovu za daljnju borbu, nego sredstvo da prisilimo okupatora i Pavelića ,na »kompromis i poštovanje osnovnih prava na život srpskog naroda«. (Rekao sam da Rašetu ne smatram izdajnikom, slugom, činovnikom taliI janskog okupatora kao Stevu Rađenovića, Pajicu Omčikusa i njihove Isaradnike, da je lično pošten, ali da mi njegov kukavičluk ide na nerve. •»Uostalom, najbolje da te upoznam, pa ti razgovaraj s njim. Sve što se vas dvojica dogovorite, prihvatiću, ali ne zaboravi da je Boško kukavica.« Dok sam izlivao svoj bijes na Rašetine slabosti, Marko me mirno slušao i na kraju otprilike rekao: »Ti si ljut što Rašetino visoko vojno stručno znanje nisi mogao odmah iskoristiti. Ali nijesi, druže, shvatio da će takvo znanje nama već za koji mjesec biti dragocjeno. Kukavica, plašiv kao srna? Valjda je tačno, kad kažeš, ali nama će biti njegovo stručno znanje, a ne njegova lična hrabrost. Kažeš da vrijedi samo komanda: 'Za mnom drugovi!', i više je morate upotrebljavati nego: 'Naprijed, drugovi!'. To je tačno, ali kad to treba, zato smo tu mi, komunisti. Ali, znaš li ti šta u ratu znači utvrđivati pravac, tačke i objekte napada? Ne znaš, brate, znam da ne znaš, a tu nam Rašetino znanje može i vjerujem da hoće pomoći. Samo ako ga budemo znali iskoristiti.. Na kraju, ne treba odbaciti ni njegov majorski čin, jer ne zaboravi da ima ne samo Srba nego i nemalo Hrvata koje ćemo lakše pridobiti ako znaju da s nama komunistima u štabu ima i jugoslavenskih oficira... Tvrdiš da su Rađenović i Omčikus obični, plaćeni agenti talijanske kvesture u Zadru ... Možda i jesu, ali nemaš dokaza. Za Rešetu vjeruješ da se neće lično prodati •okupatoru, a to je mnogo.« Usput, od Mazina do Lapca, obavijestio sam Marka o čudnoj poruci koju mi je preko Nikole Krajnovića poslao, navodno, jedan odgovorni drug, funkcioner KP u Dalmaciji. Pred sam povratak u Bruvno Krajnović se u Žegaru sastao s nekim »odgovornim drugom« čije ime iz konspirativnih razloga nije saznao. Taj »odgovorni drug« poslao mi je poruku da sam učinio ozbiljnu grešku što sam zloupotrijebio svoj položaj sekretara Sreskog komiteta KP i u ime Partije stavio se na čelo ustanka Srba, koji su se »pobunili protiv ustaša«, i tako sam Kompartiju »uvukao u šovinistički obračun između četnika i ustaša«. Istina, pobuna Srba protiv ustaških zločina je pravedna, ali to mi nije dalo pravo, po ocjeni i poruci ovog »odgovornog druga«, koju mi je Krajnović prenio, da u ime KP preuzimam komandu u »tom šovinističkom obračunu između ustaša i četnika«. — »Šta si ti na to odgovorio?« — zapitao me Marko. »Pošto safn imao ovlašćenje i uputstvo, koje si mi ti poslao preko Rezike, opsovao sam tome 'odgovornom drugu' onako srpski 'sve po spisku'... I samo mi je žao što nisam imao vremena, a ni njegovu tačnu adresu da mu ovu psovku i pismeno saopštim...« »Dobro si uradio, a ostalo je moja briga...« — nasmijao se Marko. Nikad nisam saznao, a nisam se ni interesovao ko je bio taj »odgovorni drug«. Sigurno je, čini mi se, da ni jedan partizanski komandant nije imao tako malo vojno-ratnog teorijskog i praktičnog znanja kao ja. Kadrovski
793

J

Rašetom, s kojim je on duže razgovarao. Priznao mi umnogome tačna, ali mi je naglasio da treba da s znanjem. A kad sam primijetio da je to nemoguće, M »Zar ne vidiš da smatraš da ne valja ono što ti ne z je Marko imao pravo, u načelu svakako, a djelimično Na Markov izričit zahtjev potpisao sam nared novao Boška Rašetu za vojno-stručnog savjetnika Štab da nije bilo koristi nego i čiste štete, jer je Rašeta po trijebiti svoj položaj u Štabu. Sektor Velika Popina—Zrmanja već tada smo t dio sreza Gračac, i za komandanta sektora naš Štab nik f.. Jugoslavenske vojske Milana *ukića. Na pod poslije "tragične smrti Miče Radakovića imali smo t dolazilo do neslaganja između komandira jedinica poj na prijedlog Okružnog komiteta (čini mi se, lično Jako imenovali za komandanta sektora Mićuna Šakića. Za k koje su opsjedale Kulen Vakuf, u sporazumu sa Štab ,n -ovali ^smo Maćuku Filipovića iz Cvjetnica, a za p T< „pvamca. Na sektoru Bihaća i na sektoru Kulen Vaku ^kidne borbe, ^ pa smo za komandanta toga sektora Matica, poručnika Jugoslavenske vojske. Na taj način vom dolasku u D. Lapac i uz njegovu saglasnost n oslobođeno područje na operativne sektore i svuda dante sektora. Koliko se sjećam, na području Gospi posebnog komandanta sektora, jer smo praktično ima s jedinicama sela Mogorića, Barlete, Raduč, Ploče, K su ostala sela ispod Velebita bila gotovo sasvim odvoje na području sreza Korenice tekao je nešto sporije, tako na tom sektoru nije bilo jedinstvene komande, dok, jedlog koji je u naš štab donio Branko Ognjenović, komandanta Bogoljuba Rapajića. Takva organizaciona struktura operativnih vojnih torima bila je Markova ideja kao privremeni oblik koliko se Marko prethodno savjetovao s OK KPH z u tom pogledu praktično izvršavao njegova naređ
794

naredbe u ime Štaba prema njegovom zahtjevu ili prijedlogu. Međutim, treba naglasiti da u tome nikad nisam imao teškoća, jer ako sam, bilo o izboru kadra, bilo o formiranju neke jedinice ili sektora, imao drukčije mišljenje, Marko je prihvatao diskusiju i usvajao suprotno mišljenje naročito ako sam na nečem uporno insistirao. Redovne kurirske veze sa Štabom u Drvaru održavali smo već od prvog dana oružane borbe; a kad je Marko Orešković stigao na oslobođeno područje, on je uspostavio i neposredni kontakt. Koliko se sjećam, još u toku augusta je dogovoreno da se formira zajednički ŠtabJbriga.de _gexUsJkih_joJreda_zaJ^ u čiji je sastav ulazio "BataIjon gerilskih odreda za Liku. Namoj~pr!jedlog i zahtjev Marko se saglasio da za komandanta Bataljona gerilskih odreda za Liku imenujemo Stojana Matica. Talijanski okupatori su iskoristili našu grešku što prvih dana ustanka nismo sasvim uništili vijadukt Bender i ozbiljnije oštetili željezničku prugu, pa su vještom vojnom i političkom intervencijom uspjeli relativno brzo da osiguraju željezničku prugu Knin—Gospić i da smire ustanak u sjevernoj Dalmaciji — tačnije, u Kninskoj krajini. Pored grešaka i slabosti našeg štaba u Srbu, odnosno u D. Lapcu i Štaba u Drvaru, tom brzom uspjehu talijanskih okupatora doprinijela je i nesnalažljivost odgovornog rukovodstva KPH za Dalmaciju, u kom se diskutovalo o ustanku •: V ;•-; .V, J y •" 3 ——rtt-"-v~—-KJ ,«.—»--—««_____.»_.,»__ kao »šovinističkom obračunu između srpskih četnika i _hrvatskih jtstasa« ili se raspravljalo o torneTreba H~iz~gH3ova~i~ire3nje Dalmacije~uputM borce u neposrednu akciju i pomoć Kninskoj krajini, Lici i Bosanskoj krajini, ili treba početi akcije u srednjoj Dalmaciji. Ni danas mi nije bliže poznato kako su radili drugovi u gradovima i selima srednje Dalmacije, gdje su u ono vrijeme organizacije KP bile jedne od najbrojnijih i najjačih u Jugoslaviji, ali je sigurno da za brzo gašenje ustanka u Kninskoj krajini i.uspjeh.talijanskih okupatora i njihovih agenata, koji su se odmah proglasili za »srpske četnike«, snosimozajeajtnckuoa.govornost i naš štab u Srbu, odnosno Lapcu (možda i najveći dio), i Štab u Drvaru, ali i odgovorni rukovodioci KP za područje Dalmacije, naročito srednje, Osnovna slabost i uzrok našeg neuspjeha bio je u činjenici da u samom Kninu \ i na sektoru Kninske krajine u tom momentu nije postojao ni najneophodIniji minimum organizacija KP. To ukoliko više što smo na području Dalmacije inače imali dva bitna, odlučujuća uslova: znatnu količinu oružja i municije i velik broj članova KP u dalmatinskim gradovima. Bio bi naš ogroman politički uspjeh da su se Hrvati, komunisti iz Dalmacije, od prvih dana oružane borbe našli s nama zajedno u borbi protiv ustaša u odbrani života srpskog naroda. To bi bio najsnažniji naš argumenat za mobilizaciju i srpskog i hrvatskog naroda protiv okupatora. Preko svoga uporišta u Zadru talijanski okupatori su izvanredno dobro poznavali prilike i ljude u sjevernom dijelu Dalmacije i u južnom dijelu Like, gdje su u trgovcima i švercerima imali svoju sopstvenu političku organizaciju i obavještajnu mrežu. Na toj osnovi su izgrađivali i izvodili svoje vješte političke i vojne manevre i stvorili relativno povoljne
795

Marko nije bio kod nas u Štabu, i ja sam bez znanja. OKKPH za Liku dozvolio Bošku Rajse^ ode na sastanak na Otriću uz obećanje da neće ni prisustvovati u ime našeg štaba nego lično u svo poslao Doku Jovjmića sa zadatkom da bude na našao i bez mog^znaSja uzeo učešće u razgovorim Uzgred rečeno, u to vrijeme imao sam neki izvješt Drvaru da su slični razgovori vođeni između njih negdje kod Knina (čini mi se u Plavnu). Na tom potpisivanja famoznog »Otrićkog sporazuma«, ko Jovanić. Omladinac i bez dovoljno iskustva u p u ono vrijeme uopšte nije shvatio svu ozbiljnost po imati njegov potpis na takvom dokumentu. On je pod onim okolnostima bio uvjeren da je to sasv stvarno tako i bilo, jer taj »sporazum« nikad n Štaviše, ni sami talijanski okupatori ni srpski izd da taj »sporazum« tretiraju kao neki ozbiljan doku njime koriste. Došavši poslije toga u Štab, Marko Krntija je Sasuo je na mene bujicu kritike, psovki i osuda. Sao CK KPH, da Doku Jovanovića kao člana KP mor -partijski sud i kazniti smrtnom kaznom zbog izdaj kritike, ali zahtjev za osudu na smrt nisam. Najp objasnim Marku posljedice kod naroda takve osud pitanju Đoko, koji je kao omladinac i član KP uspio da postane narodni junak. Zato sam rekao Ma zaprepaštenje, da odluka CK KPH o suđenju i strij neću i ne mogu izvršiti. CK može pozvati Doku đenog područja. Đoko je disciplinovan član KP i Tamo mu se može suditi i kazna izvršiti. Ali ja ću i greškom, javno ću se ograditi i povući s položaja snosim velik dio odgovornosti za Đokin postupak. razum« i Đokin potpis na njemu smatram beznača nim taktičko-političkim manevrom, kom se onaj
796

koji znaju za nj smije i uopće ne gleda na nj kao nešto ozbiljno. A da je nešto ozbiljno, to bi potpisao komandant i politkomesar. Tko je poznavao Marka Krntiju, može zamisliti kako je izgledao Marko, komunista, disciplinovan i beskrajno odan član KP i još član CK KPJ, kada je čuo da mu politkomesar prvog ustaničkog štaba ovako jasno, otvoreno i odlučno saopćava da odbija izvršenje odluke CK! Toga politkomesara on je beskompromisno kritikovao, ali, čini mi se, ipak cijenio... Kad sam završio izlaganje svoga stava, obojica smo zaćutala gledajući čas jedan drugog, čas oborena pogleda u patos. Ne znam koliko je trajalo to ćutanje. Marko ga je prvi prekinuo, znajući da nemam namjeru da odstupim od svog stava i zapitao: »Pa, dobro, 'ajde, reci mi kako to da objasnim, što da kažem našoj majci Partiji, njenom CK-u?« Rekao je to iznenađujuće mirnim, drugarskim tonom, pa sam odgovorio: »Jednostavno, druže Marko... Onako kako si ti naučio da obavještavaš Partiju i njen CK — reci cijelu istinu...!« »Znaš sam da te ovaj put braniti ne mogu... Ali pokušaću — da objasnim tvoj postupak.« Nikad nisam saznao da li je to bila odluka CK KPH ili samo Markovo mišljenje. Nisam saznao šta je i kako je u partijskim forumima o tom diskutovano i odlučeno: o tom slučaju nikad više s Markom nisam razgovarao niti mi je on spominjao »Otrićki sporazum«. Poslije tog našeg razgovora dugo je nešto pisao do kasno u noć i poslije kratkog odmora u ranu zoru pošao prema Kamenskom. Rekao mi je da će pokušati da se nađe lično s Brkom (Radom Končarom). l Dok smo mi gubili prilično vremena u diskusijama o pripremama i za napad na Udbinu i o štetnosti »Otrićkog sporazuma«, Pavelić i njegovi ! »doglavnici« su, izgleda, shvatili svu ozbiljnost ustanka u Lici, tome srcu Hrvatske, bez koga nema ni hrvatskog mora ni hrvatske Dalmacije, pa su riješili da ga što prije uguše, pripremivši ofanzivu s velikim snaI gama na oslobođeno područje. Vojnički cilj ofanzive bio je: zauzeti D. Lapac i spasiti opkoljeni garnizon ustaša i domobrana u K. Vakufu. Napad je počeo iz Gračaca i Lovinca, čini mi se. 17. augusta, i već 19. augusta neprijatelj je bio prodro do samog našeg položaja kod Kulen Vakufa. Došao je iza leđa naših glavnih snaga. Ali, tu je pretrpio neočekivano katastrofalan poraz. I, prva, relativno samostalna, Pavelićeva ofanziva je l slomljena. Karakteristično je da je ta Pavelićeva ofanziva već u praksi pokazala prvi ubjedljivi znak uspjeha talijanskog okupatora da, pored poslušnih ustaša, u svoju službu aktivira i svoje agente među Srbima. Naime, 19. augusta bio sam obaviješten da se na Brezovcu, dakle, za bočni napad na neprijatelja na vrlo pogodnom mjestu nalazi oko 100 dobro naoružanih boraca s područja Srba i Velike Popine, ali uglavnom starijih ljudi, »trećepozivaca«. Zato sam riješio da pod svaku cijenu stignem do njih i da izvršimo bočni napad na neprijatelja. Međutim, toj jedinici formiranoj >ad hoc« za komandira se uspio nametnuti Miloš Torbica, općinski bilježnik iz Srba, koji se početkom oružane borbe vratio iz Kistanja, gdje je bio pobjegao ispred ustaškog pokolja. Kad sam naredio da odmah pođemo u
797

zatekla je 19. augusta u D. Lapcu Jakova Blažev Liku, zajedno s Radom Žigićem i, čini mi se, M polju, pored D. Lapca, susreo ih je Brato Šašić, selu, seljak-sezonski radnik, koji je kao obalski 1 koga sam dobro poznavao kao simpatizera KP Radu i Milu i maltretirao ih, iako je znao tko primjer, da su slučajno naišli domobrani ili ustaš Brato Šašić predao vezane domobranima ili ih s da Brato Šašić nikad prije, ni tada, ni kasnije, n uhapsio Jakova, kako mi je kasnije priznao, »za Žigica, iako je Srbin, što je bio s njim, a nikad na front, »gdje barut smrdi«. Na drugoj strani istog dana bilo je suprotn pojava. Na primjer, Ilija Majstorović, seljak-se kome su ustaše prije ustanka ubile dvoje djece, šumi između K. Vakufa i Boričevca ranjenog d i predao kao zarobljenika, iako ga je mogao ub ne vidi. Kasnije, 7. septembra, isti taj Majstorov je u kuću koja je bila u plamenu i iznio napu mjeseci iz stana nekog Muslimana, njegovog pozn .Razbijanje domobranske ofanzive 17..do 20 veći vojnički uspjeh poslije početka ustanka, al organizacionih, vojnih i političkih slabosti. Odm danta i politkomesara sektora Gračac Nikolu Kra a privremeno imenovali za komandanta Dušana sara, čini mi se, Milana Sijana. Marko je bio vi naših boraca prema domobranima Hrvatima, Z njenim oružjem i vojnom pobjedom. Jer, zaista Srba prema_,z^aj;objjenim__dpjnobrjmnia bio je z politički uspjeh, iako je bilo i grubih ispada poje Marko nam je postavio zadatak: Likvidirati ust zon u Kulen Vakufu i ubrzati pripreme za nap garnizon na Udbini s uporednim napadom na talij Knin—Gračac, o čemu je Marko vodio razgovore
798

Nikad nisam uspio da saznam koliko je Marko s ovom svojom koncepf čijom upoznao OK za Liku i dokle je stigao u dogovorima sa Štabom u Drvaru, ali je naša inače vrlo uspješna i plodna saradnja sa Štabom Brigade u Drvaru imala jedan neprijatan događaj vezan upravo za pitanje i zajedničkog organizovanja borbe protiv talijanskih okupatora. Jednog dana 1 obaviješten sam telefonom iz Srba da je iz Štaba Brigade u Drvaru stigla jedna vojna patrola koja ima naređenje Štaba da odmah uhapsi Milana Tankosića i da ga vezanog sprovede u Drvar. Zabranio sam to hapšenje i naredio patroli da se odmah vrati u Štab Brigade, jer ću ih u protivnom razoružati i uhapsiti, a od Štaba Brigade zatražio sam hitno objašnjenje tog slučaja. Odgovor nisam dobio, ali je Tankosić sam otišao u Drvar i, na moje iznenađenje, vratio se otuda s pismenom naredbom Štaba Brigade da mu se povjeravaju posebni zadaci organizovanja i vršenja napada na talijanske jedinice koje čuvaju željezničku prugu i rušenje pruge Knin— —Gračac. To je za mene bilo neshvatljivo, pa sam zabranio Tankosiću da na sektoru Gračaca, za koji je odgovoran naš štab, izvodi bilo kakve akcije. To utoliko prije što nije bilo u skladu s našim planovima u to vrijeme. Tankosić je od mene tražio da mu za tu zabranu izdam pismeno naređenje, i to sam naređenje napisao i potpisao u ime Štaba kao politkomesar. O tom sam odmah izvijestio pismeno OK KPH za Liku, Marka Krntiju, i poslao izvještaj za Brku, a od_JLjube__^abića, komandanta u Drvaru, lično sam tražio objašnjenje. Babić m i j e odgovorio da se "faHTo »slučajnom nesporazumu«, koji će mi detaljnije objasniti usmeno, dok mi niko drugi nije na to pitanje odgovorio niti sam kasnije tražio objašnjenje. Međutim, poslije rata, 1946. godine, u Kontrolnoj komisiji CKKPJ pokazali su mi izvještaj iz CKKPH o mojoj »krivici iz 1941. godine«, u kom je bio naveden citat iz naredbe Milanu Tankosiću kao dokaz da sam zabranjivao napad na talijanske okupatore, ali bez navoda o kakvom se naređenju radi. Nikad nisam ni tražio ni saznao pojedinosti ni suštinu tog, t da ga nazovem, »slučaja Tankosić«. Dok je Marko Krntija preko našeg štaba u stvari rukovodio oružanom borbom na području Like, Okružni komitet KPH za Liku na čelu sa sekretarom Jakovom Blaževićem intenzivno je radio na učvršćivanju i i proširenju postojećih i formiranju novih organizacija KP u Lici. Oku' patori su to znali preko svoje službe, pa su sasvim opravdano Jakova označavali kao »neprijatelja broj l u Lici«, kako su govorili njihovi agenti među Srbima. Iskusni političari, okupatori su znali da političkoj snazi komunista, koja je naglo rasla, moraju suprotstaviti ne samo svoju , vojničku silu nego i svoje političke organizacije, na prvom mjestu među ; Srbima. Otuda su širene usmeno, pa i pismeno, vijesti, tobože ilegalno, i »skrivene od okupatora i od komunista«, da je u sjevernoj Dalmaciji kod ; Knina organizovan »puk srpskih četnika« od 2.000 dobro opremljenih i boraca, koji će pod komandom Nike Novakovića Longa doći u Liku, ' uništiti ustaškodomobranski garnizon u K. Vakufu, »rasformirati« komunistički Štab u Lapcu i uspostaviti »srpsku vlast«. Major Rašeta je, osuđivao tu propagandu jer da on sigurno zna da Niko Novaković ni bilo
799

Poslije zajedničke vojno-političke .konferen augusta 1941) Marko se saglasio s prijedlogom štaba za Liku bude uništenje ustaškodomobrans Zato smo zaključili da najprije likvidiramo selima Ćukovi i Orašac, koji nisu bili ustaše, a hrabro i uporno, pa i K. Vakuf. Matić je l uništenjem ta dva uporišta, i, na žalost, naše j uništavaju kuću po kuću, jer pored svih naši ćemo ih primiti kao drugove, da znamo da m Muslimani tih dvaju sela nisu pristali na sara nikad niko nije silom osvojio«. Kad smo ih v morali ubjeđivati i ubijediti da njihov otpor daljnji otpor garnizona u K. Vakufu praktično smo veze preko seljaka Muslimana u selu De kufa i poslali pismeni ultimatum za predaju. G branima i cjelokupnom stanovništvu da može ili da idu prema Bihaću i da ponesu sobom municije, ali smo tražili da nam predaju ustašk u ime Štaba potpisali Stoian Matić_kao Jkoman Usto Stojan Matić je napisao pismoTtolnluidlin je lično poznavao kao oficira Jugoslavenske v mogućnost daljnjeg otpora garnizona, a ujedn posljedice za narod, pa i za domobrane, ako obruč, jer u tom slučaju mi nećemo praktično izliv osvetničke želje kod srpskog naroda, koj rodicu i rodbinu i spalili imovinu još prije poče Na taj tekst ultimatuma dobili smo por hvatili ako bismo mi dali spisak ustaša koje sm stoji strah da ćemo i nevine ljude proglasiti u su da to bude stroga tajna. Stojan mi je podnio zločinaca ustaša čije smo izručenje tražili, jer m garantovati život ostalima. Taj smo spisak pot preko Demirovog Brda. Umjesto odgovora garn bra pokušao da probije obruč i s cjelokupnim Ćovke u pravcu Vrtoče—Bihać. Na tom pravc
800

250 pušaka, 20 puškomitraljeza i 4 teška »švarc-loze« mitraljeza. Počeo je jedan od najtragičnijih obračuna u toku rata, jer su ustaše i domobrani otvorili vatru da bi razbili naše zasjede, a bili su okruženi ženama, djecom i starcima, koje su sobom vodili iz K. Vakufa. Pokušali su nasilno da se probiju, iako su se nalazili bez zaklona i zaštite, izloženi neposredno cijevima naše zasjede. U stvari, ustašama i štabu garnizona žene i djeca su poslužili kao zaklon pomoću koga će stvoriti haos da bi se oni izvukli iz obruča. Za taj zločinački postupak Veber je od ustaša unaprijeđen u čin bojnika (majora), ali je nešto kasnije na istom mjestu zasluženo kažnjen od ustanika. Dok smo mi bili zauzeti završnim akcijama likvidacije ustaško-domobranskog garnizona u K. Vakufu, oživjela je akcija talijanskih agenata pod imenom četnika, s kojima je sve otvorenije počeo da sarađuje i major Rašeta. 6. septembra ujutro podnio mi je pismenu molbu da odobrim proslavu rođendana kralja Petra, a usmeno mi saopćio da ako ne pdobrim froslavu, da će on morati podnijeti ostavku na položaj vojnog savjetnika taba, jer ne bi mogao biti savjetnik Štaba koji je za saradnju sa svim snagama koje hoće da se aktivno bore, ako taj Štab ne dozvoli proslavu kralja kome je on položio zakletvu i koji je zvanično u ratnom stanju prema okupatoru. U Štabu sam bio sam, prema Rašeti sam morao da se odnosim ne samo kao prema članu Štaba nego i kao prema visokom vojnom stručnjaku, koga moram pripremati i ubjeđivati da se prihvati položaja komandanta višeg štaba, čije smo formiranje pripremali. Zato sam zaključio da proslavu kraljevog rođendana moram odobriti. Vjerovatno u namjeri da izvrši na mene pritisak Rašeta me je »u strogom povjerenju« obavijestio da grupa »nezadovoljenika iz Srba« priprema napad na Štab. Uvjeravao me da se »oružani nezadovoljnici« već nalaze skriveni u D. Lapcu. Pošto su se o tom pronijele vijesti i po selima, očigledno ih je širio Omčikus, grupa omladine iz Dobrosela i Doljana došla je toga dana da zaštiti Štab. Iako nije bilo jasnih dokaza za ove pripreme, za svaku eventualnost naredio sam jednoj četi od oko 60 boraca iz Mazina pod komandom Gene Kovačevića da se prebaci za pojačanje napada na K. Vakuf, s tim da 6. septembra bude obavezno prije podne u D. Lapcu. Upravo je bila završena proslava koju je organizovao Rašeta, kad sam primio izvještaj od komandanta Stojana Matica da je neprijatelj napustio K. Vakuf i da se borbe vode na sektoru između K. Vakufa i Vrtoča. Vijest je izazvala veliko veselje kod naroda i boraca. Tražili su da im objasnim posljednje događaje. U kratkom govoru izložio sam im koliko sam znao o događajima u svijetu i u zemlji, a posebno sam se zadržao na prilikama na našoj slobodnoj teritoriji. Pošto sam pomenuo glasove o »smjenjivanju Štaba«, govorio sam o općenarodnom karakteru naše borbe. Naglasio sam da se ne radi o borbi komunista za vlast, nego o zajedničkoj borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika, gdje ravnopravno učestvuju ljudi različitih političkih ubjeđenja i nacionalne pripadnosti, a kao dokaz naveo sam upravo održanu proslavu kraljevog rođendana, gdje je svako,
51
ZBORNIK 3
801

i u selu, čini mi se, Melikovac zaklali oko 30 že znao ni snage ni namjere neprijatelja, pa sam su bili u K. Vakufu naredio da najprečim pute a ja sam pošao u Štab da organizujem odbranu organizovanju, učvršćenju i provjeravanju sigur Bihaću proveo sam cijelu noć. Sutradan, 7. septembra, stigao sam u K. V kasabu, gdje su kuće najvećim dijelom izgrađe u plamenu. Na sve strane s vremena na vrijem pušaka, kratki rafali puškomitraljeza i ponek cijelog garnizona koji se povukao iz K. Vakufa težno domobrani i ustaše koji su napustili porod prema Bihaću. Ostali, vezani porodicama i opt cama i kućnim potrepštinama, razbježali su se njarima oko Kulen Vakufa; davali su očajničk bjegnu. Nesreća je bila u tome što su se sada narodom iz pozadine. A to su bile porodice i r srpskog naroda koji su ustaše pobile u K. Va tom kaosu činili smo ono što je jedino bilo dogorijevala, nestajala u plamenu, a nama je živjelu sirotinju, nesrećne žene, djecu i starce prebacimo za Bihać. Tragediju kod K. Vakufa svojim ispadom iz Bihaća kada su poklale ok Vijest o pokolju prenijela se nevjerovatnom brz vala još veće ogorčenje kod našeg naroda, pa Likvidacija ustaško-domobranskog garnizo značajan uspjeh ustanika na tom sektoru. Pred metao zadatak napada na Bihać, razumije se, u koje bi nosile glavni teret. Sektor K. Vakuf— komandom Štaba Bataljona gerilskih odreda za najvećim dijelom i vodile borbe. Zbog toga sm vođenje vojnooperativnih akcija nego i organ komandant Stojan Matić najviše nalazio uprav neprekidno vođene borbe s ustašama i domobr posredno rukovodio i organizacijom pozadine

802

ročitih teškoća nismo imali jer smo nailazili na politički otpor samo ponekog žandara ili podoficira, kojeg su naše jedinice ponekad čak i surovo lomile. Bilo je u tom pogledu i žalba, naročito poslije istrage protiv nekih žandara koji su izdajnički naveli jednu našu jedinicu na domobransku zasjedu. Inače, seljaci u tim selima nisu imali oružja i dovoljno je bilo da jedna naša patrola uđe u selo i uspostavi vlast. Ubrzo poslije pada K. Vakufa u prvoj polovini septembra održan je u D. Lapcu sastanak OK KPH za^Liku. Sastanku je prisustvovao delegat CK KPJ Vlado Popović. Diskusija I zaključci tog sastanka ostali su za mene »tajna«, koju kao član KP nikad nisam mogao saznati. Jedino sam pozvan na sastanak za dva »saopćenja«. Prvo, saslušao sam lekciju u kojoj mi je Rade Žigić održao prodiku o mojim »greškama«: partijskim, vojnim i političkim. Sigurno je da sam onda imao masu grešaka svih vrsta, ali ono što mi je Žigić govorio, po mom uvjerenju onda i danas, nije imalo nikakve veze ni s mojim greškama ni s mojim radom. Drugo saopćenje bila je odluka OK kojom mi se naređuje da formiram posebnu vojnu jedinicu od najsavjesnijeg dijela boraca koja će uvijek i u svako doba biti spremna da izvrši zadatak koji joj Partija odredi. Odmah sam stavio pitanje komandanta toga odreda. Vlado Popović me upitao imam prijedlog. Odgovorio sam: »Koga OK predloži, ja ću ga imenovati i odred mu formirati.« Na to je, čini mi se, opet Vlado Popović primijetio: »Ti odgovaraš pa ti i biraj!« — »U tom slučaju imenovaću Doku Jovanića!« Svi članovi OK pogledali su me iznenađeno. Potpisnika famoznog »Otrićkog sporazuma« hoću da imenujem za komandanta udarne vojne snage Partije! Žigić je počeo da sipa na mene kritiku, koju je, koliko se sjećam, prekinuo Vlado Popović riječima: »Ti odgovaraš pred Partijom. Izaberi i imenuj koga smatraš da će najbolje izvršiti zadatak.« Otišao sam u Štab i odmah napisao naredbu o formiranju odreda, imenujući mu za komandanta Doku Jovanića. U stvari, takav odred smo već imali i Đoko je već bio njegov komandant, sada smo ga samo reorganizovali. Po ocjeni OK, kako mi je saopćio Rade Žigić na sastanku, moji »teški grijesi« svodili su se na »oportunizam prema okupatoru i četnicima« i na »demagogiju prema narodnim masama«. Nemam namjeru da se »ispovijedam«, da izlažem javno svoje »smrtne grijehe« ni da se »posipam pepelom«. Ali o tim mojim »prokletim grijesima« već je za ovih gotovo 30 godina otkako sam ih »počinio« toliko rečeno i napisano javno i tajno, u objavljenim i neobjavljenim dokumentima, da bi bio red da i sam nešto o tom, bar djelimično kažem. Prva moja partijska greška bila je što sam svjesno ili nesvjesno u svom radu i stavovima zaobilazio OKKPH za Liku i taj svoj postupak oportunistički opravdavao sam sebi izgovorom da sam o svemu redovno obavještavao Marka Oreškovića, člana CK, i to smatrao dovoljnim. Marko je bio neosporno sjajan komunista, radnik, internacionalac, koji je radio u Zagrebu, Beogradu, Madridu, Barceloni i svuda bio odličan komunista i rukovodilac. Međutim, OK KPH za Liku na čelu s Jakovom Blaževićem udario je temelje, izgradio organizacije KP na području cijele Like, preko

r

803

Drugo, uviđao sam izvjesnu netrpeljivost umjesto da se toj pojavi na određen način suprotst mogao sam, išao sam linijom manjeg otpora, li 'prostog razloga, otvoreno priznajem, što sam s uvijek lakše mogao opravdati pred Markom neg je lakše bilo ubijediti Marka da prihvati moje članove OKKPH za Liku. Na primjer, bilo m upoznaje dovoljno OK, ni Jakova, o svojim planov na garnizon Talijana i ustaša na Udbini, ali o t Jakova, iako sam mogao i trebao. Razlog je bio cepciji, koju sam apsolutno podržavao, za napad iz Drvara bila je bitan faktor, a ja sam bio u faktor prosto brisao ili približio nuli... Ili: Mar vijestio o pripremama Krajišnika za napad na i našem učešću u tome, a Jakova i OK sam obav momentu, jer sam pretpostavljao da bi Jakov i t tj. tražio da se provjeri koliko je to realno. Tr Drvara stavi na raspolaganje samog Slavka Rodic bataljona dobro naoružanih boraca i da doživim ceptu Danka Mitrova, pa da shvatim da Jakov n tator«, kako smo ga, da sad otvorno priznam, M sobnim razgovorima nazivali... Eto, spomenuo sam samo te dvije »moje par OK u septembru 1941. godine, da ih je znao, up sam onda malo, a danas mnogo uviđam da su mi t ostale svoje mnogobrojne partijske i političke i drugi ocjenjuju, a da se još osvrnem na događaje . U drugoj polovici septembra (21. IX) održ konferenciju na Kamenskom. Objektivno rečeno, žultat i pregled (loš pregled, loše dat) velikih, Like i njegovih organizacija. Na prvom mjestu organizacija KP na čelu s Okružnim komitetom pjeha sjajnog revolucionara Marka Oreškovića K svuda stizao i svima uspijevao da pomogne, da p
804

težim momentima. Istina, još uvijek smo imali iluzije da ćemo od Boška Rašete stvoriti partizanskog komandanta za Liku i Kordun (ideja Markova, \ koju sam potpuno podržavao, iako sam Boška nazivao »strinom« i »krke\ ljavom babom«). Zatim neki od učesnika konferencije kasnije su postali j četnici. Ali, te i druge slabosti ne umanjuju bitno njen historijski značaj. Negdje krajem septembra obavijestio mejjtojan Matić da su odgovorni drugovi i? Šrahg B. krajine izvršili pripreme i odredili dan napada na Bihać i pozvao me da dođem u Nebljuse, gdje je stigao »odgovorni drug« iz Štaba B. krajine. Stojan mi je predstavio »druga Danka Mitrova,. člana Štaba B. krajine, španskog borca«. Zbog napada Talijana u pravcu Drvara i Bos. Grahova znao sam da Štab Brigade iz Drvara ne može odvojiti ni jednog borca za napad na Bihać, a prema obavještenjima koja sam imao, na sektoru Krajine: Sanski Most—Bosanska Krupa—Bihać nisu postojale u to vrijeme nikakove ozbiljne snage kojima bi se mogao izvršiti bilo kakav ozbiljniji napad na Bihać. Zbog toga mi se cijela zamisao tog »napada na Bihać« učinila sumnjiva. Moje sumnje povećao je susret s Dankom Mitrovim i njegovo držanje. Sa Stojanom i sa mnom razgovarao je s neke velike visine. Saopćio nam je da će krajiške snage tako silovito napasti Bihać da je naše učešće samo simbolično i veliko je pitanje da li ćemo uspjeti da učestvujemo u borbi, jer će Bihać pod udarom krajiških snaga tako brzo pasti. Za sve vrijeme držao je cigaretu nekako čudno zalijepljenu na donjoj usni i tako »preko cigarete« razgovarao s nama. Takvo držanje učinilo mi se ne neozbiljno, nego sasvim sumnjivo. Stoga kad smo ostali sami Danko, Stojan i ja, oštro sam prekinuo Dankovo izlaganje, rekao mu da sumnjam u njega da je špijun i zatražio da bezuslovno kaže ko je, ko ga je i zašto poslao? Stojan je ipak uspio da me smiri i uvjeri da je Danko član Štaba Bosanske krajine, a i sam Danko je shvatio posljedicu svoga ponašanja, mahinalno je bacio cigaretu s donje usne i promijenio svoje držanje. Pokušao je da nas mirnim ozbiljnim tonom uvjeri u snage koje je Štab B. krajine prebacio i koncentrisao za napad na Bihać. Na izričit Stojanov zahtjev prihvatio sam Dankova izlaganja kao tačna, čak sam i povjerovao ne Danku, nego Stojanu da se ipak radi o ozbiljnoj akciji. Sutradan u zoru krenuli smo u napad. Stojan, Danko, Đoko Jovanić i ja išli smo zajedno. Dankove »jedinice« s Ripačkog Klanca trebalo je u određeno vrijeme da daju znak za početak napada, ali znaka nije bilo. Uzalud smo čekali nekoliko sati, jer se negdje poslije osam sati pokazala sva neozbiljnost tog »pothvata«. S Ripačkog Klanca čula se odjednom snažna mitraljeska i puščana vatra, i ubrzo poslije toga počela su da gore srpska sela na pravcu Ripački Klanac—Vrtoče. Opet sam pomislio da je Mitrov špijun poslat da nas prevari i htio sam da ga ubijem. Stojan je i dalje bio uporan, uvjerio me da ipak sve treba ispitati i naredio Mitrovu da sa svojim pratiocem odmah ide prema području na kom su gorjela sela i da nas hitno izvijesti o tom šta se desilo. Zbunjen i deprimiran teškim posljedicama svoga očigledno dobronamjernog, bar danas to vjerujem, ali krajnje nepromišljenog i neozbiljnog poduhvata Danko Mitrov

I

SOS

Liku i ujedno da poduzmem mjere za mobilizaciju protiv neprijateljske ofanzive iz Bihaća, koja je ofanzive na Drvar i Grahovo. Iznenađen i iznerviran postupkom Danka M jima zahtijevao sam istragu u povodu tog događa poslao i pismo Štabu u Drvar, odnosno Ljubi B jedino sam dobio odgovor od Marka Krntije. On m Mitrov zaista španski borac, izuzetno hrabar i ni on (Marko) ništa ne zna o tome »napadu na B Danko sam »na svoju ruku« bio nešto »zamislio« slučaj ispitati i da će me usmeno obavijestiti kad Za sada mogu reći da je taj »napad na Bih bronamjerna ali do neozbiljnosti naivna zamisao Mitrova. Tako prouzrokovan neuspjeh imao je o voj ustanka na pomenutom sektoru. O tome se s na koji ću se osvrnuti drugom prilikom. Prema zaključku vojno-političke konferenc štab u Lapcu imao je da obavlja funkcije štab štab, koji je tada izabran, ne bude formiran i ospo vođenje borbom, odnosno vojnim operacijama. R i pismeno odbio da se primi dužnosti komandan cijela koncepcija štaba morala da se mijenja. Obrazlažući mi usmeno odbijanje dužnosti pismo Save Guteše Rapina iz Cerovca kod Bru da &<* J "J*-&" "«-"» prijatelj —- —„— obavijes *•"*• ga je njegov lični f,**,~.~—, Iso Žigić .-j smijenjen s položaja sekretara OK KPH za Liku njegov, Isin sin, Rade Žigić. Tako sam zaista prv negov, sn sn, . odluku o smjenjivanju Jakova Blaževića, koju s svi »čuvali« kao »veliku partijsku tajnu«. Sav Rašetu da je Iso Žigić njegov »stari prijatelj«, svoga oca«, hrabar i odvažan, ali i spreman da ako mu to bude potrebno i korisno. U tom pis Rade, prema ocjeni njegovog oca Ise, morati li »ako mu se ovaj ne ukloni s puta«. A pošto je R
v T
" — « M •/ < .

806

a Stojan Matić lični prijatelj, to obojica, i Rašeta i Matić, mogu očekivati da će »zajedno s Gojkom biti likvidirani, ako se na vrijeme pametnije ne snađu«. To je pismo Rašeta pokazao Stojanu Maticu i meni početkom oktobra. Pismo je bilo napisano dosta lijepim rukopisom, i odmah sam primijetio da ga nije pisao Sava Rapin, nego možda Savica Guteša, trgovac ili Iljega Guteša, član SKOJ-a. U svakom slučaju pokušao sam da uvjerim Rašetu da je to neka smišljena provokacija, u šta sam toga momenta čak i vjerovao. Stojan se potpuno složio sa mnom da je to provokacija, iako je bio neraspoložen prema Žigicu. Rašeta je, po njegovom običaju, kukavički plakao i preklinjao nas da to obavještenje shvatimo kao istinito i ozbiljno. Drugi dan poslije tog razgovora došao je k meni Mile Dautović i izvijestio me da se sastao sa »svojim starim prijateljem« Isom Žigićem, koji da ga je upoznao s onim što je pisano Rašeti. Razlika u prepričavanju navedenog pisma bila je u tome što je Iso poslao poruku da se »složim s Radom«, »da se pomirimo« (što je za mene bilo iznenađenje, jer sam vjerovao da sam u dobrim odnosima s Radom), a to da neće biti teško jer da je na mojoj strani Marko Orešković, koji je »glavni komunista za Liku«. Na kraju me Mile obavijestio da je navodno Rade Žigić već dobio iz Zagreba onaj novac koji je meni bio obećan u maju za kupovinu oružja i da će sada Iso Žigić, Staniša Opsenica, Mile Dautović i Mile Kesić tim novcem kupovati ovce u Lici i prodavati u Dalmaciji preko svojih veza i za naše jedinice nabavljati oružje, municiju, duvan, so i slično. Posao je počeo, i Iso već kupuje ovce, u što je i on, Mile, uložio već dio svog novca. Samo, sada je »najvažnije« da se ja »sporazumim s Radom« . . . Poslao sam do đavola Milu Dautovića i njegove planove, ali sam sada posumnjao da ipak nešto mora biti . . . Najzad mi je Dautović napomenuo da su Savetina i Savica Guteša odbili da sarađuju s njima u trgovini, jer »imaju, izgleda, neke dogovore s Talijanima«. Neprijatelj je u postepenom prodiranju prema Lapcu ponovo ušao u Kulen Vakuf. Talijani su ušli u Drvar, Grahovo i Srb i tako zaposjeli »svoju okupacionu zonu«. Dobio sam vijest da komandant Štaba Brigade _Ljubo Babić dolazi u Martin Brod i želi da se sa mnom sastane. Razgovoru u Martin Brodu pored Ljube Babica bio je prisutan Košta (mislim da je bio Košta Nad) i još jedan čijeg se imena ne sjećam. Upravo tada je, poslije uspješnih akcija na sektoru K. Vakuf — Vrtoče, stigao u Martin Brod Đoko Jovanić sa svojim odredom i, čini mi se, pošao sa mnom na taj sastanak. Poslije kratkih obavještenja o situaciji, koja nam je inače bila poznata i vrlo nepovoljna za nas, Ljuba je rekao da nam vise frontalna borba ne odgovara i da^sada prelazimo riatipici^ koji se ubacuju iza leđa neprijate!ju7™vrse lzlien^3ne~ua'are" i diverzije, a izbjegavaju frontalnu borbu. Predložio mi je da i mi u Lici formiramo takve jedinice i pređemo na takav oblik akcije. Nisam ulazio u opću ocjenu daljnjeg razvoja, ali se nisam složio s ocjenom trenutne situacije na sektoru Lapac — K. Vakuf —Bihać. Izložio sam svoju ocjenu i stav: prema obavještenjima koje imam poslije neuspjeha domobranske ofanzive 17. do
807

.

.

,.Jm ,

domobranske ofanzive sada ustaše postaju udarna mišljenje već prošireno u našim selima i među bor i talijanski agenti među srpskim stanovništvom i te Pavelićeve snage toliko jake da je svaki naš jedini »spas za srpski narod« da se »stavi pod zaštitu U takvim uslovima ko slomi snagu te ustaške težak, možda smrtni udarac Pavelićevoj NDH i, š konačno pridobiti simpatije Srba na tom sektoru. Z jem, potpuno na svoju ruku i odgovornost, bez s i s OK, a vjerujem da će se i oni složiti, odlučio da još budu htjele da slušaju moje naređenjeu ovoj si s ustaškim snagama, borbu na život i-jmrt,jjDo_rro bio i protiv moje ocjeneTpronv~o3Iuke, insistirajućT jim zaključcima. Ali sam i ja ostao uporno pri svom mirno svaku riječ našeg razgovora, na kraju je re me pusti da pokušam ostvariti svoju zamisao. Po mi je dao za partijsku vezu u bosanskom dijelu M Ijića, i mi smo se razišli složni samo u tome da s shvatanju. To je bilo ozbiljno razmimoilaženje o je našoj inače vrlo uspješnoj saradnji. Kad sam se s tog sastanka vratio u D. Lapac neprijatno iznenađenje. Rašeta je otišao prema U »moliti Talijane da zaštite srpski narod Lapca i Stojan Matić mi je ćuteći pružio svoju pismenu o mandanta i pismo koje mu je lično uputio Rade Radin rukopis i Stojan i ja i nije bilo sumnje da Žigić je u pismu optuživao Stojana i mene da sm izdajnici, gori od Rašete jer on »bar otvoreno kaže okupatora«, a nas dvojica da smo direktni izdajn apeluje na Stojana da bar on kao profesionalni v cionalnu dužnost i »odmah napadne talijanske o pisano u ime OK, nego Rade tobože u svoje ličn primio kao stav OK KPH za Liku, čiji je Rade s KP. Rekao je da je to pismo sramna uvreda od j početka borbu posmatra kao i Pajica Omčikus »i
-i IT T-I-TT i.liiliill , - l i - i-ir r1---- T •' . - i -|JiT--irn--rjif-t1-|TT—T l | j r l ilfll'IVT—°"--—;"

- ...J--- —

808

Rašete, jer on, Rašeta, bar priznaje da je kukavica. Zahtjev da ovog momenta, u ovoj situaciji, kad nam jedan dio boraca poslije sloma Drvara i pred ustaškom hordom u K. Vakufu otkazuje čak i borbu protiv ustaša,, odmah »napadnemo talijanske okupatore — običan je idiotizam ...« Pokušao sam da ubijedim Stojana da povuče ostavku bar dok ne završimo neposrednu akciju protiv ustaša, ali je on bio uporan. Zahtijevao je da njegovu ostavku u originalu i prijepis Radinog pisma odmah pošaljem Marku Oreškoviću, a da će on od sada izvršavati moja naređenja samo kao običan borac. Na kraju iskoristio sam to njegovo obećanje da će izvršavati sva moja naređenja i rekao mu: »Naređujem ti da vršiš dužnost komandanta sve dok bude trajala borba s ovom formacijom ustaša koja se nalazi u K. Vakufu, a odmah ću napisati pismo Marku i poslati mu tvoju ostavku i prijepis Radinog pisma.« Izjavio je da pristaje, ali da on odredi kurira koji će odnijeti pismo, što smo i učinili. Posljednjih dana septembra, prije nego su ustaše ponovno zauzele K.. Vakuf, stigao je u naš štab u D. Lapac Slavko Rodić, koga nam je, od sve ranije obećane pomoći za akcije kod Udbine l Bihaća, stavio na raspolaganje Štab Brigade iz Drvara. To je bilo sve od obećanog »bataljona« dobro naoružanih boraca, ali sam se toj pomoći ipak jako obradovao. Nama je trebalo da imamo jednog Bosanca koji, razumije se, ne bi bio Danko Mitrov. Trebalo je da to bude Srbin, komunista, kome bismomogli povjeriti organizaciju i akcije na sektoru K. Vakuf—Vrtoče—Bihać. Slavko je u svakom pogledu odgovarao upravo toj dužnosti. Mlad i lijep, uvijek dotjeran kao da ide na svadbu, energičan, ali i odmjeren. O njemu sam nešto i ranije bio obaviješten, jer je pripadao omladinskoj grupi u srednjotehničkoj školi u Beogradu. Stojan se odmah složio, i mi smo Slavka Rodica imenovali komandantom sektora K. Vakuf—Vrtoče—Bihać, i to dijela sektora na desnoj obali Une. Detaljno smo ga upoznali s našim radom i vojno-političkim prilikama, a Stojan mu je dao podrobna uputstva o položajima i o seljacima na koje se može osloniti, pa je čak otišao« s njim da ga upozna i dovede u vezu s njima. Slavko je svoj zadatak izvanredno dobro izvršio. Prema ocjeni Stojana Matica i Đoke Jovanića bilo je izgleda da razbijemo ustašku ofanzivu, ali su smatrali da za tu akciju moramo angažovati sve raspoložive snage koje imamo na slobodnom području Like i koje bi se mogle odvojiti s ostalih sektora, gdje su, i pored talijanskog zaposjedanja njihove okupacione zone, naše jedinice u stvari pod oružjem čuvale svoja sela, naročito ona kod kojih je bila povećana opasnost od ustaških j pokolja. Zbog toga sam uputio naredbu Štaba svim našim jedinicama na oslobođenom području Like da izdvoje snage koje najviše mogu i da ih upute na sektor D. Lapac—Kulen Vakuf. Pored naredbe poslali smo i poseban proglas, apel borcima i narodu u kome smo pozivali na borbu za slom ustaške ofanzive na Lapac. Još ni danas ne bih se usudio da kažem koji su sve razlozi bili, ali odziv je van sela općine D. Lapac, koja su bila van »nove« okupacione zone, koju su zaposjeli talijanski okupatori, bio masovan samo s područja općine Srb, dakle sreza D. Lapac, dok je s osta809

iako su stigli dosta kasno, ali ipak na vrijeme... Znam ima živih drugova, onda članova KP, koji su lično naredbu i apele, pa neka oni sada objasne zašto s ondašnjoj informaciji i mojoj ocjeni na području K loše stanje da sam i poziv poslao u posljednjem mom nađenje oni su se u posljednjem momentu odazvali pre Brojno nadmoćne i neuporedivo bolje naoružan da probiju naš front i uđu u Boričevac, odakle su iz top tada već napušten, jer su naše jedinice bile na polož Nismo uopće imali namjeru da samo mjesto branimo Doko su smatrali da je bolje pustiti ih u D. Lapac — u D. Lapac i tu ih uništavati. Brbljivi Boško Rašeta ovd iz krajnjeg straha, panike, izgleda učinio veliku uslug gledno da bi se s njim našalio, obavijestio da sam ja p Jovanić teško ranjen, a za Stojana se ne zna. On je s L gdje su bile već neke talijanske jedinice »na granici treć napisa'o očajnički apel talijanskoj komandi na Udbini u da je naš otpor konačno slomljen, da su ustaše već u komandu da okupiraju Lapac i zaštite srpski narod o Izgleda da su i ustaše iz Boričevca poslale sličan izvj janske jedinice, na naše veliko iznenađenje, hitno povuk Donjem Lapcu, Doljanima i Dobroselu i otišle prema Vijest o tom povlačenju talijanskih jedinica prenijela nom, a ustaške jedinice te noći su uz muziku, pjesmu konačnu pobjedu i spremale se valjda da sutradan sveča Stojan, Đoko i ja, čini mi se da su bili i Dušan Sijan, sastali smo se uveče na Prisjeci između Dobrosel smo utvrdili jačinu i raspored naših snaga kojima ra jačinu i položaj ustaša u Boričevcu i K. Vakufu, utvrd i odmah krenuli svaki na svoj zadatak, s tim da u napad na ustaše u Boričevcu, a zatim nastavimo s ko Bili smo sigurni da su borci s kojima smo se spre spremni da se bore na život i smrt, jer su svi znali d ustaške zločince, koji će, ako pobijede, ubijati i un naiđu. Jutarnja magla je donekle omela izvršenje z veselog ulaska u D. Lapac ustaše su bile prisiljene da

810

i silom probijaju prema D. Lapcu, gdje ih je čekala smrt. Iznenadnim odlaskom Talijana sa svih položaja prema teritoriji općine D. Lapac prilaz našim položajima bio je slobodan iz svih pravaca pokrenuo je borce sa područja srezova Gračaca, Udbine i Korenice koji su nam pristizali u pomoć. U tom krvavom obračunu gvi^smo unaprijed znali da nema i ne može biti zarobljenika ni na. jednoT strani. Svako je bio spreman prije da i uEije~šeEie~ne^o da dozvoli da bude zarobljen. Kad smo udarnu glavninu ustaša satjerali u samo mjesto Donji Lapac i opkolili sa svih strana, mogli smo, vodeći s njima borbu na život i smrt, posmatrati čudan prizor. Preko livada i njiva kretale su se na stotine žena, djece i starijih ljudi iz okolnih srpskih sela i iz sela Bosanske krajine, odakle je velik broj srpskog stanovništva pred ustašama bio pobjegao u Liku, stalno se krećući između okolne šume i naših borbenih položaja. Narod nam je donio hranu, vodu, posmatrali su neposredno našu borbu i, za čudo, nitko se nije obazirao na opasnost od puščanih i mitraljeskih metaka i od topovskih i minobacačkih granata kojima su opkoljene ustaše obasipale okolinu Lapca braneći svoje glave i pokušavajući da probiju naš obruč. Došli su da nam pomognu, pa ako budu morali, da s nama i izginu, jer niko nije mislio da poslije pobjede ustaša ima izgleda da ostane živ. Tako je na svakog našeg borca pod oružjem oko Lapca bilo preko 10, pa možda i 20 neboraca, onih koji su došli da pomognu, iako nisu znali kako, ili da zajedno s nama izginu. To kretanje naroda ustaše su sigurno posmatrale iz opkoljenog Lapca. To je sigurno našu pobjedu pretvorilo doslovno u narodnu pobjedu i u vojnom, ratnom smislu. Ustaše su morale cijeniti da su snage koje ih opkoljavaju bar deset puta jače nego što su stvarno bile. j Pošto su jednu noć proveli u opkoljenom D. Lapcu, ustaše su slijedećeg dana u samu zoru, suprotno našem očekivanju, uspjele da probiju 5 naš obruč i da krenu prema Bihaću, otkuda su i pošle, ali sada u suprotjnom pravcu. I tako se ta druga Pavelićeva ofanziva na oslobođeni D. l Lapac završila novim njegovim porazom. Meni se tada učinilo da je to i 'posljednja ofanziva koju će Pavelić i NDH pokušati, bar po formi, da samostalno organizuje. Cijela teritorija takozvane NDH time je postala nekako i formalno »okupaciona zona« talijanskih i njemačkih okupatora. Već tada sam smatrao da smo dobili bitku ne samo protiv ustaša nego i protiv talijanskih okupatora. Još prije pobjede u D. Lapcu smatrao sam i tvrdio da će onaj ko zaštiti srpski narod tih sela, a time i cijele Like i tog dijela Krajine, od ustaša, dobiti takav utjecaj na nj koji niko j neće moći izmijeniti u toku cijelog rata. Ako mi, a ne talijanski okupator, pružimo srpskom stanovništvu tog dijela Like i B. krajine zaštitu od ustaškog pokolja, prijelaz na borbu protiv talijanskog okupatora biće stvar samo pregrupisavanja naših snaga, političke pripreme i vojne, oružane taktike. Jer, politički je u osnovi narod pridobijen, njemu je postalo jasno da ustaše kolju i mogu klati samo zato što ih okupator na to podstiče i što im okupator pruža zaštitu dok izvršavaju njegov zadatak — zvjerski pokolj naroda. Slučajna, po mom mišljenju, taktička greška talijanskih okupatora, kojoj je možda doprinio i strah Boška Rašete, da su hitno povukli svoje jedinice s položaja prema području općine D. Lapac čim su primili

811

jedinica da bi osigurao pobjedu ustaša i, po mom m nom greškom, što je slučajno nasjeo pogrešnom o agenata među srpskim stanovništvom i od ustaša, povukao svoje jedinice prije nego što je bitka za D Okupator je vjerovao da su komunisti i njihov štab teni i povukao se da njegovi sopstveni vojnici ne bi b koje bi ustaše izvršile nad pobijeđenim srpskim sta logici svoje okupatorske uloge okupatori su mora katastrofalan poraz ustaške ofanzive na D. Lapac, i ustaše i da od sada praktično cijelu »Nezavisnu D tiraju i formalno kao svoju sopstvenu »okupacionu ući u D. Lapac, gdje su njihove sluge — ustaše bi U toj bici za D. Lapac okupator ili njegovi ag svoju ruku učinili su još jednu grešku. Kad smo ust u D. Lapcu, konstatovali smo da među nama nema dobro naoružanih boraca pod komandom komandi ćara s Brotinje. Još kad smo pravili raspored napada koje su se nalazile u Boričevcu, mi smo toj grupi bo Nikole Drče svjesno povjerili relativno najmanje va tično najlakši: da iz pravca Bubnja izvrše napad i odstupnicu prema K. Vakufu, odnosno da onemoguć pomoć iz Kulen Vakufa. Međutim, talijanski agen sa Pajicom Omčikusom, preko noći je napustio svo se u Brotinju. Ali, mi smo ipak imali sreću: sjajn bosanskih sela Begluci i Cvjetnić stigli su na vrijeme jativi izvršili zadatak koji je trebalo da izvrši Drča Ta izdaja Nikole Drče je bila najteži udarac okup redova srpskog stanovništva pomenutog kraja, jer u kritičnom momentu vidio njihovu izdaju ... Kad je bitka bila završena, drugi ili treći dan malo ali prijatno iznenađenje. Iz sjeverne Dalmacije boraca, Srba, istina svega jedna desetina, koji su do u borbi protiv ustaških zločinaca. Njih je predvodio Bjedov iz Mokrog Polja. I njima i nama bilo je ža Njihov put i doživljaji od Mokrog Polja do Boričev na raspolaganje našem štabu, bili su najbolja slika z

&\2

menu. Od samog polaska morali su se sakrivati od talijanskih, ustaških i domobranskih straža, ali još više su im teškoća zadavali talijanski agenti medu Srbima. Svuda su ih sretali, ubjeđivali ih da je Štab u Lapcu već uništen, da su komandant i politkomesar ubijeni, da je svaki otpor ugušen i da nema nikakvog smisla ni svrhe da idu prema Lapcu. Oni su bili uporni i odlučili se da stignu do D. Lapca da bar vide zgarišta kuća i grobove poginulih boraca, da čuju gdje su i kako izginuli članovi ustaničkog Štaba. Tek su na području Velike Popine čuli da se borbe kod D. Lapca vode, ali da ustaše napreduju. A kad su došli na teritoriju općine Srb, saznali su za našu pobjedu u D. Lapcu, da su članovi Štaba svi živi i da o slomu ustanka nema ni govora. Naprotiv, svuda su naišli na oduševljenje i spremnost za daljnju borbu protiv pravog neprijatelja — stranog okupatora, pošto su domaći izdajnici ustaše potučeni. U ime naroda, boraca i našeg štaba zahvalili smo toj prvoj grupi boraca iz Dalmacije, koji su uprkos svim teškoćama, zabranama i nagovaranjima po svojoj sopstvenoj inicijativi došli s oružjem da se bore za slobodu. Bez obzira na to koliko smo bili u pravu, ali mi smo tim našim drugovima iz Dalmacije objasnili da smatramo da je bitka s ustašama i NDH završena, da je sada okupator jedini neprijatelj, a ustaše samo njegovi sporedni pomagači. Zbog toga smo im predložili da se odmah vrate u Dalmaciju, da vrše pripreme za borbu protiv okupatora. Posebno smo ih upoznali s ponašanjem talijanskih okupatora u toku posljednjih dana, jer je bilo od presudnog značaja za srpsko stanovništvo u Lici, a posebno u sjevernoj Dalmaciji, da shvati pravu ulogu talijanskih okupatora, a posebno da shvati da su zločini ustaša bili samo izvršenje naredbe i zahtjeva okupatora i da ustaše bez neposredne njihove zaštite ne bi imale ni snage ni smjelosti da izvrše zločine. Oduševljenje s kojim su narod i borci dočekali iako zakašnjelu pomoć drugova grupe Srba iz Dalmacije, najbolje pokazuje kakav bi ogroman politički uspjeh KPH bio da su Hrvati, komunisti s područja Šibenika i Splita, stigli početkom oktobra 1941. godine da sa srpskim borcima tog kraja brane živote srpskog naroda Like i B. krajine od ustaških zločinaca. To je utoliko veći propust kad se zna da su bataljoni boraca Hrvata širom Dalmacije s oružjem u ruci od prvog dana našeg ustanka bili spremni da nam dođu u pomoć. Poslije te mnogo više političke nego vojne pobjede ne samo nad ustašama nego, po ondašnjoj i današnjoj mojoj ocjeni, i nad okupatorom, a posebno nad okupatorovim agentima među srpskim stanovništvom tog kraja, pred nama je bio problem pregrupisanja ustaničkih snaga, reorganizacija vojnih jedinica i pozadinske vlasti, ozbiljan i složen politički rad da bi se iskoristili postignuti uspjesi za prijelaz na direktnu borbu protiv glavnog neprijatelja — stranog zavojevača ... Na kraju, po sebi se razumije da su ovo samo moja sjećanja, subjektivna viđenja i ocjene događaja. Ona mogu biti jednostrana, pa i pogrešna, i samim tim mogu poslužiti samo kao građa za historiju i ništa više. Osim toga, neka mjesta su nejasna i nepotpuna, ali to ću, nadam se, objasniti i dopuniti drugom prilikom.
813

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->