You are on page 1of 3

PONTIS S jutra u da otputujem u San Remo.

Kia ovdje ve danima pada tako da poinjem misliti kako stalno plae moje prozorsko okno. Zanimljivo je gledati u oi koje plau. San Remo? Moda to tamo ima snijega? Ne! More? Tamo ima more? Ima. Idem da donesem rue. Rue? Kakve rue? Crvene. Ili moda bijele. Ne znam. Volim putovati vozom. U tome sluaju skretanje i stajanje unaprijed bivaju predvieni a staza uzdu opruena do cilja i nikako se ne moe preicom. Bez vika opcija, sve je utvreno, pa mi jed ino ostaje da gledam kroz prozor i mirno razmiljam o cvijeu. Ejmi! Albert, drago mi je. Sjedite. Lijepo je to ste uli ba ovdje. Hodnik je predug, sami ne biste mogli do kraja nositi te kofere. Stoga u drati ispravnom injenicu da sam uslijed oteavajuih okolnosti metodom manjeg otpora sluajnim odabirom postao va iznenadni saputnik. Je l' de, mogli ste ui i tamo lijevo? Ili su vam ova vrata izgledala neto ljepe? Nisam gledala vrata. Samo sam ula, bez razmiljanja. Ne mislite valjda da sam trebala ostati u hodniku? Pa da, tamo nema nikoga! Mjesta za sjedenje ima na pretek, samo, smijeno je s ovim koferima. Spava mi se i imam bolove u leima. Koferi su uinili svoje. elite aj? Moda. Da, sad u da poruim. Ljudi se zavole u sretnim ili nesretnim okolnostima. Ili negdje izmeu; samo to je tu izmeu ljubav manje prepoznatljiva. Ili ne znaju da vole ako su ni tamo ni ovamo. Ovdje sa ovim ruiastim nebom mogu da priam koliko i s ruama, samo, to mi je nebo nekako daleko i ne mogu da mu osjetim miris. Mogao bih ga namirisati ruama ako ih bacim u nebo ili u more u sluaju da valovi krenu od obale prema puini i tamo gdje se dodiruju s nebom izvre primopredaju. Nonsens! Poet u pisati po pijesku. A, ta mi vrijedi... En-ci-men-ci-na-ka-men-ci. Tro-ja... Kako se zove? Aia. Aia? Da, Aia? Ima li neeg udnog u imenu Aia? Ne, nego...mogu li zapisati vau pjesmicu. Ali, da mi je otpjevate do kraja? Da, samo vam se kraj nee svidjeti. Nee? Kako znate? Moda ve znam ta bude na kraju. ini mi se da sam to ve negdje uo. Jesam li? Ne, ne znate. I ne znam ta ste uli. Moja pjesma nema kraja. Nema? Pjesma bez kraja, zanimljivo. Ali, kako mi se onda kraj nee svidjeti? Rekli ste da mi se kraj nee svidjeti, je l' de? Da! Tano. Nee vam se svidjeti. Ali kako? Upravo zato to ga nema. Ne moe vam se svidjeti neto ega nema. Nonsens!

Danima ve razmiljam o Ejmi. Bilo je neeg tunog u njenom pogledu. Mogla bi postati poznata. Glumica. Izvrsna glumica. Za svaku snimljenu scenu mogla bi zaraivati, milione. Rastanak. Da, mogla bi biti odlina u tome. Mogla bi glumiti rastanke. Aia, pa to ste vi! Jesam, gospodine...? Albert! Albert. Hoete li mi se pridruiti gospodine Albert? Da, rado. Saekajte. Imam jo samo malo. Mislim da sam pri kraju. Kraju? ega? Pjesmice. Ona ima kraj? Ne, nema. Ali ja sam ipak pri kraju. Doite da vidite. Pazite, pobrisali ste mi slovo E. Odstupite malo, pijesak je suh. Jedva da mogu da piem. Hvala! Ja sam ba sino htio napisati neto tu na pijesku, ali inilo mi se nekako besmisleno... Ipak, uivam dok gledam vas. Gospodine, koliko imate godina? Dvadeset i tri, zato? Sigurno znate brojati do dvadesettri. Molim vas, brojite mi do dvadesettri. Zatvorite oi i brojite do dvadesettri. ...eto ga! Gotovo. Doli smo do kraja. Sada moete pogledati. E N CI M ENC INA KA ME NC IT ROJ AVR ATA ZAP E ATA E R M ER MU ZI KE R K A MEN KU AKR E Izvrsno. To je vaa pjesmica! Ne, nije. Kako nije? Nije. Nije moja pjesmica. Uostalom, ovo nikako nije pjesmica. Pjesmice se pjevaju, razumiju i sluaju. Ovo je brojalica. I nije moja. Ali, djeija jeste. Ali, zato ste je tako napisali? Ne mogu da vidim gdje je kraj a gdje poetak nekog broja. Hoete rei rijei, gospodine? Ne, rekli ste da je brojalica. Brojalice imaju brojeve. Ali, gospodine Albert, rijei nisu brojevi, ali brojevi su rijei. I ne samo to. Ako povuem nekoliko crtica, ovo vie nee biti brojalica. I naravno da ne moete vidjeti kraj. Ako bi ova, kako ve rekoste, pjesmica, doivjela kraj, ona bi ona prestala postojati. Lijepo vam kaem da nema kraja. Postoji samo preobraenje iz jednog oblika u drugi. Ovako... E N -C I- MENC IN A-K AMEN -C I- TR OJA -V RAT A- ZAP EA TA E R MER -MUZ IK ER K A MEN -K UA -K RE Izvrsno! Pa vi ste jedna jako pametna i, mogu primijetiti, ...zagonetna djevojica! Sa svojih, hmm...koliko imate godina? Gospodine Albert, znate li raunati? Da, sigurno znate raunati? Znam! Zato pitate? Idem kui! Raunajte na mene gospodine Albert. Nonsens!

Ne znam koliko sam spavao. Moda tano toliko koliko je bilo dovoljno da ove rue uginu. I znam da smjesta moram otii po druge. Ovaj put u uzeti bijele. Vie e me sjeati na Ejmi. Na njenom licu nisam primijetio crvenilo. Ili pri onom sluajnom (prvom, moda jedinom) susretu nije eljela da se stidi. Sjeam se kako je s uitkom pila aj putajui mene da priam, priam i priam. Negdje usput shvatio sam da bi to mogao biti enski posao. Mukarci uivaju u aju, ene uivaju u prianju. Gospodine Albert, kome nosite rue? Aia? Mama, ovo je gospodin Albert. Alberte, moja mama! Aia, otkud ti? Idem kui, rekla sam. Kome nosite rue? Rue? Ah, da...rue! Djevojci, zato? Imate djevojku? Ne, nemam. Rekli ste da rue nosite djevojci? Predomislio sam se. Mislim da u ih baciti u more. Osim,...ako ne elite da ih poklonim vama? Ne, apsolutno sam sigurna da to ne elim. Ne volim rue. Ali, nemojte ih bacati. Doi e ona. Doi e? ...nonsens! Draga moja Ejmi. Ponekad poelim da se nismo sreli tamo. Bilo bi isuvie dovoljno da ste etali parkom i pod crvenim kiobranom gledajui preda se naprosto udarili u mene dok sam isto tako pod kiobranom stojei itao knjigu o zastorima koja kad se proita prestaje biti knjiga zastora koliko god zastora bilo i postaje knjiga znakova koja bi mi pri tom ispala iz ruka i upala u lokvu na koju ste isto tako sluajno naili jer ne gledate kuda hodate. Zatim bih pogledao u vae lice koje bi mi ispraznilo memoriju pa biste me upitali za ime i rekao bih da se zovem Albert jer bi to bilo prvo to bi mi u tom trenutku palo na pamet. Sigurno je da biste, onako, samo svojstveno vama, izrecitovali one rijei kojima vas obino dozivaju oni koji vas poznaju, a ja bih samo uo Ejmi, i nita vie, mada nisam siguran da bih bio u mogunosti da vas sluam pa bih se osjeao kao da gledam neki film bez tona, usporeni ponovljeni snimak , ili moda san, u kojem vas vidim kako mi neto govorite a ja se pravim da vas razumijem posmatrajui nijemi pokret vaih usana...

Albert