Anagram

(izvedbeni rad) Autorica : Ana Vuzdarić Akademija likovnih umjetnosti (pisani osvrt na rad) Monique Wittig tvrdi da je kategorija spola politička kategorija koja je temelj heteroseksualnog društva. Problem feminističkih teorija je što su se one razvijale na već unaprijed utvrđenoj političkoj kategorizaciji žene, koja je zapravo operativni pojam koji omogućava političke procese legitimizacije i vidljivosti žene kao političkog subjekta s jedne strane, dok je s druge strane ta kategorizacija normativna funkcija jezika ili otkriva ili iskrivljuje ono što smatra kategorijom žene. Prema feminističkoj teoriji sam subjekt žene nije stabilan pojam, da bi se on mogao proširiti prvo se moraju utvrditi kriteriji po kojima se on formira. Problem sa utvrđivanjem valjanih kriterija se pojavljuje u odnosu pojedinca i struktura moći na kojima je društvo izgrađeno, one su stvorene pod izgovorom i sa funkcijom kontrole, ograničavanja, zabrane i zaštite pojedinca, međutim direktna posljedica toga je da subjekt koji ih je stvorio postaje formiran njima, strukture moći postaju tvorci pod izgovorom zaštite. Drugi poroblem kod definiranja valjanih kriterija za definiciju žene jest problem generaliziranja jer se postojeći kriteriji temelje na zapadnim sustavima moći. Kada se spominju zemlje trećeg svijeta i orijent govori se o barbarizmu ne-zapadnog svijeta unutar kojeg je diskriminacija žene simptomatična. Postavlja se pitanje postoji li univerzalna veza među ženama koja je potencijalno postojala i prije ustoličenih sustava moći ili je poveznica među ženama danas činjenica da su pod opresijom. Pokuša li se žene povezati spolom trebalo bi ga prvo definirati. Jedno od polazišta je da se biologiji pridoda sudbinski atribut i da se spol shvati kao biološko obilježje u koje se dalje ne sumnja, a da je rod društveno konstruirana kategorija koja se podudara sa spolom, dobivajući tako biološko muško koje se ponaša po kanonima muškosti i biološku ženu koja se ponaša u skladu sa kanonima ženskosti. Po toj logici je očito da spol definira rod, odnosno da je rod preslika ljudskog tijela koje je definirano spolom što se opet sukobljava sa ranijom pretpostavkom da je rod društveno formirana kategorija, no odvoji li se rod od spola on postaje „slobodnoplutajuća čestica“, varijabla podložna dubljoj analizi. Pitanje koje se postavilo je također je li rod nešto što osoba ima ili nešto što osoba je. Ako se razmotri teorija da je rod zasnovan na spolu tada se mora uzeti u obzir predeterminiranost nekih spolnih obilježja kojima je definiran. Beauvoir smatra da žena postaje ženom pod društvenim pritiskom, ali također smatra da osoba koja postaje ženom ne mora iskodišno biti ženskog spola. Veliki problem u debati koja se vodi je ograničenost jezika u kojem razmišljamo. Jezik je jedan od sustava moći koji podržava binarnu podjelu i prividnu stabilnost spolova i rodova i stvara poteškoće u artikulaciji novih ideja i novom definiranju stvari. Beauvoir ne vjeruje u tzv. binarnost spolova, ona smatra da je samo ženski spol označen dok je univerzalna osoba izjednačena sa muškim spolom. Ženska je osoba ograničena spolom dok je muškarac iznad tog sustava, univerzalna kategorija koja pripada muškom nadilazi tjelesnu definiranost spolom. Irigaray je pak sklona definiciji žene kao nedostatka, ona smatra da je žena isključena iz društva i da falocentrična ekonomija ostvaruje svoj ideal totalitarizma kroz potpuno isključenje žene. Feminizam je je muškarca i muškoorijentirani sustav označio kao singularitet te samim time počeo oponašati sustav protiv kojeg se borio, što je uostalom jedna od funkcija samog prevladavajućeg sustava, koji da bi se održao mora povremeno proizvesti opoziciju koja ga pokušava svrgnuti, ali koja ga istovremeno stabilizira. Odgovor na pitanje o tome kako definirati sustave kontrole je ponudio Freud, razmatrajući dva izvorna tabua zapadog društva, tabu homoseksualnosti i tabu incesta. Ego se

formira u zatvorenom krugu pravila koja su nastala kao vanjsko obilježje unutarnje moralnosti i koja postaju dogmatična i neupitna. Lacan tvrdi da nismo u mogućnosti pravilno definirati svoje porijeklo upravo zbog zatvorenosti jezičnog sustava koji se formirao kako bi spriječio govornog subjekta da ga preispituje. Prema Irigaray je rodni identitet povezan sa melankolijom i gubitkom koji je proizvodi. Ona smatra da je prepoznavanje kastracije inicijacija mlade djevojke u stanje gubitka koji je teško definirati. Melankolija je, prema Irigaray, psihoanalitička norma za ženu koja počiva na snažnoj želji da se posjeduje penis. Potisnuta muška homoseksualnost se očituje u pojačavanju naglaska na idealu muškosti koji mistificira ženu. Melankolija se također javlja kod muških heteroseksualaca, kao posljedica nepriznavanja prvotne homoseksualnosti, i društveno je prihvaćena kao cijena koja se morala platiti za stabilno društvo. Postajanje nekim rodom je zahtjevan i dugotrajan proces naturalizacije. Tjelesna požuda se razdvaja i ukalupljuje prema sustavu društvenih rodnih kategorija. U pokušaju definiranja tjelesnih razlika između spolova se ponovo nalazimo u zatvorenom sustavu koji onemogućava izlazak iz njega. Društveno su definirani dijelovi tijela koji pružaju užitak muškarcu i ženi, ali su predstavljeni na način da je takva podjela posljedica prirodne segregacije spolova. Problem pri definiranju dijelova tijela koji pružaju užitak se javlja kod transseksualaca koje je teško jasno kategorizirati. Spolom obilježena površina tijela postaje jasan znak iskonskog identiteta i prirodne želje. Gayle Rubin smatra da svako društvo ima prirodnu sklonost razmnožavanju i samoočuvanju te da bi se to moglo ostvariti potrebno je definirati određene zabrane kao što je tabu incesta. Rubin smatra da tabu incesta u sebi podrazumijeva i tabu homoseksualnosti jer ako se zabrani neka vrsta heteroseksualne zajednice to podrazumijeva da bi svaka zajednica u svojoj biti morala biti heteroseksualna i samim time je tabu incesta u sebi definirao i tabu homoseksualnosti. Prema tome definiranost rodom nije samo poistovjećivanje sa jednim spolom, ono proizvodi želju koja je usmjerena prema drugom spolu. Da bi se stanje heteroseksualnosti održalo ono zahtijeva homoseksualnost, koju onda ne prihvaća i sankcionira, proizvodi želju koju naknadno potišće. Rubin također smatra da dijete, prije nego ga formiraju društveni sustavi moći, u sebi nosi sve spolne mogućnosti. Sustavi moći ustoličeni u razne institucije kulture imaju funkciju pretvarati biološke muškarce i žene u hijerarhizirane rodove muškog i ženskog. Jedina zamjerka takvom razmišljanju je uzimanje biološke kategorije spolova zdravo za gotovo i ne preispitujući je, iluzija spolnosti prije zakona jest posljedica tih zakona. Preispitivanje rodnih kategorija i veze sa spolnošću traži od ispitivača da nekako zna što je bilo prije postojećih sustava i što je u njima sada, trebao bi biti na neutralnoj poziciji van svih sustava i van kategorije jezika, kao jednog od najjačih sustava kontrole. Naracija se, međutim, događa unutar samog sustava i samim time će nedvojbeno biti u funkciji tog sustava. Rubin idealno želi srušiti kategoriju rodova i smatra da bi se interpretacija spolno polariziranih tijela trebala odvijati bez reference na rodnu podvojenost. Lacan smatra da jezik oblikuje društvo potiskujući višeznačnost i pridodajući jedinstveno značenje pojmovima. Zanimljiva je njegova varijanta na Saussurea i odnos označitelja i označenog. Dok Saussure govori o označenom i označitelju kao zatvorenom sustavu unutar kojeg postoji jasno razgraničenje, Lacan uvodi novu varijablu u jednadžbu. Kao primjer je naveo vrata od WC-a, odnosno činjenicu s kojom se susrećemo svakodnevno, ali smo toliko navikli na nju da je ne percipiramo kao nešto gotovo apsurdno. Vrata su odličan primjer za isto označeno koje ima dva označitelja, na jednim vratima piše da su za žene, a na drugima da su za muškarce i u skladu sa time se žene i muškarci, u hipotetskom slučaju večernjeg izlaska, podijele na dva reda u kojima zatim stoje i čekaju svoj red. Podjela se dogodila zbog društveno uvjetovanih parametara kojima se spolovi označeni i Lacan taj

primjer koristi kako bi pokazao da je i kategorija spola društveno uvjetovana. Lacan i Kristeva se oslanjaju na odnos jezika (muškog entiteta) prema materinjem tijelu (ženski entitet). Kristeva se bavi poetskim jezikom, za koji smatra da je povratak materinjem tijelu i to kroz dekonstrukciju simboličnog, kroz ritam, asonancu, intonaciju i zvučnu igru. Odvajanje majke od djeteta uzrokovano tabuom incesta očituje se u odvajanju zvuka od značenja. Element značenja je simbolička komponenta jezika, dakle muška komponenta, ali on istovremeno posjeduje ritam, tonsko ponavljanje, zvučnost te se time odvaja od značenja i teži autonomnosti. Poetski jezik predlaže razbijanje koherentnog, označavajućeg subjekta u primarni kontinuitet koji je u biti materinje tijelo. Problem kod novodefiniranog subjekta u poetskom jeziku jest taj što je funkcija poetskog jezika uništiti subjekt, ako subjekt shvatimo kao govorno biće koje sudjeluje u simboličnom. Kristeva poistovjećuje kulturu sa patrijahatom te smatra da subverzija te kulture ne može doći iz neke druge verzije kulture, već iz potisnutog dijela te iste kulture. Kristeva pojam materinjeg tijela uzima zdravo za gotovo i ne ostavlja mogućnost varijecije u definiciji istog. Patrijahalnom zakonu je priznala samo opresivnu ulogu i time nije shvatila svu njegovu bit i kompleksnost. Već se ranije postavilo pitanje o tome mogu li se spolovi uzeti kao polazišna točka za daljnju diskusiju oko rodova. Foucault u The History of Sexuality govori o tome kako je ideja spola omogućila grupiranje anatomskih elemenata, bioloških funkcija, osjeta i užitaka u artificijalnu zajednicu kojoj je pridodana kategorija iskonskog i polaznog. Spolonost je postala povijesno specifična organizacija moći, koja prožima društvo i efektivno skriva odnose moći odgovorne za svoj nastanak. Materinje tijelo, o kojem Kriseva govori, bi se moglo shvatiti kao efekt, posljedica sustava u kojem se od ženskog tijela zahtijeva preuzimanje majčinstva kao esencije samog sebe. Institucija majčinstva smatra se obaveznom za žene i definirana je u pre-patrijahalnim terminima te joj je tako dan legitimitet koji postaje neupitan. Patrijahalni zakon koji sankcionira nepoštivanje i traži od ženskog tijela da se poistovjeti sa svojom reproduktivnom funkcijom urezuje na to tijelo ideju da je majčinstvo prirodna potreba. Prema Foucaultu je biti definiran spolom značilo biti podvrgnut setu društvenih pravila koja upravljaju željom, užitkom i rodom i predstavljaju se istovremeno kao hermetički princip samoidentifikacije. Dio svojih teorija zasnivao je na analizi Herculine, hemafrodita koji/a je cijeli život vodio/la borbu sa rodnom pripadnošću. Foucault je romantizirao njegovu/njezinu podvojenost ne uzimajući u obzir mogućnost da su formirane želje i požuda bile već otprije definirane društvenim normama. On je njezin/njegov rod svrstao iznad postojeće kategorije spola i roda. Više je vjerojatno da Herculineova/ina spolnost ne pada van postojećih kategorija spola već da brka i premješta konstitutivne elemente tih kategorija. Simone de Beuvoir je ustvrdila u The Second Sex da se osoba ne rodi kao žensko, ona postaje ženskim. Time sugerira da je kategorija ženskog varijabilna tvorba kulture, set značenja koja su preuzeta iz domene već formirane kulture i da se osoba ne rodi sa rodom, ona postaje svoj rod. S druge strane Beauvoir priznaje kategoriju spola kao nešto s čime se osoba rodi, poistovjećuje spolnost sa bivanjem čovjekom. Ona ne stavlja u istu kategoriju spol i rod, polarizirana spolna tijela imaju mogućnost preuzeti više rodova, nema potrebe za ograničenjem na uobičajena dva te time otvara mogućnost rodne raznolikosti te ne vidi potrebu za ograničavanjem rodova spolom. Rod nije stanje, on je akcija koja se manifestira kroz stalno ponavljanje određenih društveno definiranih postupaka. Wittig smatra da ne postoji razlika u definiciji spola i roda, ona smatra da je sama kategorija spola politizirana kategorija koja je prikrila svoj izvor te se predstavlja kao naturalizirana kategorija. Wittig lezbijke ne smatra ženama, jer za nju je žena definirana samo onda kada stoji u suprotnosti muškarcu u binarnom heteroseksualnom sustavu te odbijanjem heteroseksualnosti gubi svoje mjesto u istom tom sustavu. Postoji samo jedan spol i to ženski,

jer muškarci ne potpadaju pod kategoriju spolnosti, ograničavanje spolom je jedan od načina kako relativizirati odnose, izdvojiti iz cjeline. Ono za što vjerujemo da je biološko obilježje od pamtivijeka ja zapravo imaginarna formacija koja reinterpretira fizička obilježja, koja su sama po sebi neutralna, ali novo značenje dobivaju podvrgnuta klasifikaciji društvenog sistema. Spol nameće umjetnu zajednicu inače diskontinuiranog seta fizičkih atributa. Jezik je, prema Wittig, set radnji koje se ponavljaju u vremenu i tako proizvode realnost, posljedica koja se predstavlja kao činjenica koja joj prethodi. Prisiljeni smo prilagoditi tijelo i um predstavljenoj ideji prirode i prirodnog, i ne vidjeti činjenicu da su pojmovi muškarca i žene političke kategorije predstavljene u svojo osnovi kao prirodni zakoni. Potrebno je shvatiti i prihvatiti da se muškarci ne rađaju sa afinitetom ka univerzalnom i da žene pri rođenju nisu ograničene na partikularno. Univerzalno je bilo i u svakom trenutku još uvijek i jest stvarano od strane muškaraca, radnja koja se proteže na razini koncepta, filozofije i politike. Univerzalnost nije stanje stvari, ono mora biti održavano kako bi se održalo (Beauvoir). Spolna orijentacija je za Wittig poprilično jasno definirana, ona primjenjuje tipično razmišljanje heteroseksualnog uma i svodi seksualnost na binarizam, ili heteroseksualnost ili homoseksualnost. Smatra da je lezbijstvo potpuna negacija heteroseksualnosti, međutim Butler smatra da je takva isključivost upravo u funkciji i ovisna o sustavu kojeg pokušava nanovo definirati i eventualno nadići. Wittig je u potpunosti isključila heteroseksualnu ženu iz jednadžbe, prema njoj nema nikakvu solidarnost, dapače ne priznaje prirodnost heteroseksualnosti kao takve. Također smatra da je lezbijstvo logična politička posljedica feminizma. Pridavanje spolne kategorije tijelu postavlja pak nova pitanja i probleme. Da bi se tijelu pridodao spol potrebno je napraviti generalizaciju tjelesnih obilježja, konkretnije spolnih obilježja i razdvojiti ih za žene i muškarce. U tom postupku klasifikacije tijelo postaje pasivni medij, jasno mu se postavljaju granice i te granice se dodatno ukalupljuju u društveno prihvaćena značenja. Tijelo kao takvo nema značaj prije nego li je obilježeno spolom i svime što spol sa sobom povlači. Kategorija unutarnjeg i vanjskog identiteta dolazi pod sumnju ako se promotri pojava transvestita kod kojih je jasno vidljivo nepodudaranje unutarnjeg i vanjskog identiteta, dapače dolazi do sprdnje rodnih pravila i rodnih identiteta. Esther Newton smatra da su transvestiti kompleksna pojava koja vrlo jasno stavlja do znanja da je izgled iluzija. Transvestit jasno kaže da je njegov vanjski izgled ženski, ali da je njegova unutarnja bit muška, dok istovremeno simbolizira upravo suprotnu inverziju, moj vajski izgled (moje tijelo) je izgled muškarca dok je moja unutarnja bit ženska. Performans koji se odigrava kod transvestita je igra sa distinkcijom anatomske određenosti subjekta i rodne osvještenosti koja je zapravo glavna tema performansa. Imitirajući rod trensvestit implicitno otkriva imitirajuću prirodu rodne kategorije. Rod je performans koji se svakodnevno izvodi u obvezatnom sustavu, pod prijetnjom kaknenih posljedica ako se ne poštuju jasno definirana pravila, jer društvo nije naklonjeno onima koji se nisu ukalupili u zadane kategorije i uredno ih kažnjava. Ako je rod performativan čin tada je jasno vidljivo da ne postoji otprije uspostavljeni identitet po kojem se rod formira i stavlja u ostale odnose, ispostavlja se da je stvarni rod zapravo regulativna fikcija. Fundamentalističko viđenje identiteta podrazumijeva da identitet mora otprije postojati kako bi se na njemu temeljili politički procesi i postupci. Spol se predstavlja kao prirodna i faktička tvorevina, materijalna i tjelesna osnova na kojoj se dalje formira rodni identitet kao kulturološka inskripcija. Bitno je pitanje koje se postavilo, a to je kojim to postupcima dolazi do sjedinjavanja tijela i identiteta i koliko se u tim ritualnim ponavljajućim postupcima može intervenirati. Prirodna i spolna određenost su fantazmatične konstrukcije, koje tijelo pokušava aproksimirati, ali nikada ne može.

U svom radu sam pokušala dati komentar društvene određenosti spolova i rodova, konkretno kroz jezik, jer smatram da nas jezik sve istovremeno definira, daje nam prostor za manevriranje unutar zatvorenog sustava čije granice ne možemo jasno definirati, ali nam ne ostavlja mogućnost izlaza, prisiljeni smo biti u njemu i služiti se njime kako najbolje znamo i umijemo. Slažem se sa Judith Butler u tome da je preambiciozno tražiti neki novi sustav i krenuti ispočetka već da je potrebno, koliko je god moguće, istražiti mehanizme na kojima funkcionira trenutni sustav, bilo jezični, bilo društveni, spolni i svi ostali sustavi koji se vežu na njih, i krenuti od toga. Meni su bile zanimljive definicije pojma žene, ženskog i ženstvenosti, koje u sebi nose dozu sudbinskog i kada sam se suočila s njima izazvale su u meni određenu nelagodu, jer smatram da sama sebe još nisam u potpunosti pronašla i izdefinirala, i da će mi za to trebati ostatak života, a netko drugi je već napravio registrator sa uredno posloženim dokumentima u kojima se ja navodim kao žena, objekt, pasivna, simbol i sl. Suočena sa njima sam ih odlučila dekonstruirati i napraviti od njih premetaljke kojima su za mene postale bezopasne, izgubile su onu početnu čvrstoću i predeterminiranost. Odabrala sam deset definicija na koje sam naišla čitajući raznu literaturu i presložila ih. -Ti si pasivni objekt – Bik i sitna povijest -Ti si nedostatak falusa – Ode fatalni stisak usta -Ti si prijetnja kastracijom – Krtica mijenja stariji post -Ti si materijal kojeg oblikuju nisi tvorac – Trobojni trag tijela je sam u kocki i sivilu -Ti ne polažeš pravo na pogled – Potrošne opale glavni padež -Ti si definirana ne-društvenim prostorom – Ni narod ni sisa prividno trome štrumfete -Ti ne djeluješ – Je je šund leti -Ti si simbol nisi stvarna – Mast stisni a boli vrisni -U binarnom sustavu spolova ti si nula – Pisni tu u vatru sablasno slovo i naum -Ti kao takva uopće ne postojiš – Tući sve što je naopako a pitko Način na koij sam ih presložila je bio kao da igram igru sama sa sobom, konkretnije igrala sam igru sa svojom projekcijom, koja mi je davala mehaničke upute, tj govorila mi je definicije koje sam ja unutar minute trebala presložiti. Tako presložene sam imala nasnimljene na mali diktafon sa kojeg sam onda za vrijeme igre puštala tako presložene rečenice. Na takav postupak odvajanja svoga tijela, slike i glasa sam se odlučila iz istog razloga iz kojeg sam odlučila presložiti definicije. Smatram da sam društveno definirana svojim tijelom i pokušala sam se nekako odvojiti od njega, u cijeloj izvedbi nije bilo bitno koncentrirati se na mene kao na jednu točku koja djeluje već na vanjski proces dekonstruiranja i na pokušaj obestjeljenja same sebe u tom procesu. Rad je nastao kao rezultat istraživanja koje je trajalo cijeli semestar i bio je izložen na završnoj izložbi studenata ALU, ali osim toga nije bio javno prikazivan.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful