Surfati na valovima ili roniti na dah

Što reći o feminizmu i samoj sebi? Pojam postfeminizma populariziran je u medijima osamdesetih godina prošlog stoljeća. Pripisuje mu se negativno značenje, u određenim ga krugovima smatraju pseudo-intelektualnom kritikom drugog vala feminizma i negativnom reakcijom na sve za što se feminizam izborio. U današnjem je društvu, koje se uvelike definira kroz medijski induciranu sliku o samome sebi, plasirana slika o feminizmu kao nečemu nepopularnom, zastarjelom i što je možda i najvažnije nečem što je izašlo iz mode. Najveće zamjerke postefeminizma feminističkoj teoriji (i praksi) su u prikazivanju žene kao potlačene i dodjele uloge žrtve. Kao jedna od protagonistica takvog stava deklariranih postfeministkinja spominje se Naomi Wolf. Ona, između ostalog, smatra da žena nije u potlačenoj poziciji te da je moć svima na raspolaganju, da je se samo treba prisvojiti. Međutim, zamjerka takvom razmišljanju je isključivost i elitizam stajališta kojeg si mogu priuštiti bijele zapadnjakinje srednje klase, koje imaju tu privilegiju da se nalaze bliže centrima moći od njihovih su-rodnjakinja u ostatku svijeta. Danas je potrebno uzeti u obzir da su centri moći skoro pa izgubili svoju matreijalnost, danas je teško prstom uperiti u „neprijatelja“, to nisu vlade ili osobe prisutne u javnoj sferi, u društvu u kojem moja generacija odrasta/je odrasla, tzv. postmodernom društvu to su multinacionalne kompanije čija je jedina pokretačka snaga kapital pa su u skladu s time i današnje žene pretvorene u potrošačke subjekte čija se emancipacija pretvara u merketinšku vrijednost, pa će ih tako mediji uvjeriti da mogu imati savršenu obitelj, karijeru, izgled, prijatelje, hobije i sve ostalo što požele. Zato jer žene nisu žrtve, bar ne patrijahalnog poretka, one su u poziciji moći, zaradile su svoj novac, koji će sada potrošiti na tablete, razne pripravke, tretmane za uljepšavanje, kozmetičke zahvate, odjeću itd. Ono što mi je zanimljivo je negodovanje feministica oko te činjenice. Nekako, razmišljam o modi osamdesetih, o izrazito muškim krojevima odijela, jastučićima za ramena i aktovkama, slici moderne poslovne žene koja je poprimila muške atribute kako bi se uklopila u poslovni svijet, naravno muško-dominirajući svijet. Iz moje perspektive je teško za očekivati da bi se išta drugo i moglo dogoditi u tako kratkom vremenskom periodu, osim asimilacije u već postojeći poredak. Trend je nastavljen i danas, gdje postoji određena poslovna etiketa kako se treba odijevati, muški-suzdržano. Ono što bi bilo zanimljivo za vidjeti i što će se, nadam se, i dogoditi jest izjednačavanje slike koju vidimo, jer ako dovoljno žena poprimi „mušku“ sliku/izgled/simboliku tada će on prestati biti muški, već postati univerzalan i ako mu se izgubi partikularno značenje muškosti, podložniji promjeni. Vučem paralelu sa današnjim konzumerizmom, jer kroz povijest su oni sa kontrolom nad ekonomskim resursima bili na položajuma moći, a danas sve više i više žena ima pristup ekonomskoj neovisnosti i kao takvi subjekti/potrošači naravno da su postali zanimljivi tržištu, koje ih s druge strane pokušava fragmentirati, igrajući na individualne interese klase. Ali u takvom položaju se nalazi i današnji muškarac. Tržište će igrati na kartu njegovog društveno-ekonomskog statusa, dodatno će ga izolirati od mase

igrajući na njegove osobne interese, hobije, preference i kao takvog će ga zapakirati u celofan. Tako gledano i muškarci i žene su postali objekti pod kontrolom tržišta. Prividno su smanjene razlike koje su prije bile izraženije. Problem današnjeg stanja društva su brojke. Omjer žena i muškaraca na funkcijama moći nije ni približno povoljan, broj prije spomenutih emancipiranih potrošača nije jednak. Uvjeti u kojima se stvara povoljna klima za jednakost nisu jednaki za sve klase, političke režime, zemlje, rase i religije. S time se načelno slaže „pokret“ trećeg vala feminizma, kao alternative postfeminizmu. Treći val feminizma se klasificirao kao hibrid između monolitne strukture klasičnog feminizma i nedefiniranosti postfeminizma, shavaćajući kako nije moguće generalizirati silu koja djeluje opresivno na žene diljem svijeta, jer time dolazi do pretjeranog pojednostavljenja koje dalje ne dopušta kretanje niti u jednom smjeru. Treći val je većinom teorijski pokret. Cilj mu je kroz dekonstrukciju osnovnih pretpostavki na kojima se zasnivaju pojmovi rase i spola povezati rascjep između teorije i prakse. Jedan od dekonstrukcijiskih momenata događa se u jeziku, kao intenzivno muškoj domeni. Mieke Bal je rekla: „ Ne mislim da pretjerujem kada govorim o važnosti svake pojedine riječi. Riječ nije samo riječ, ona u sebi nosi stav kojemu je cilj izazvati poslušnost u onih kojima je namjenjena.“ Jezik je nosioc naracije, izrazito komplicirani sustav kojime komuniciramo, zasniva se na simbolima kojima se pripisuju značenja, njime unosimo red u kaotični svijet u kojem se nalazimo. I kao takav je pod kontrolom muškarca, što sa sobom logiči povlači da je i opće viđenje i tumačenje svijeta pod muškom kontrolom. Zamka lingvističkog znaka je u tome što ga je vrlo jednostavno za pojednostaviti, uzeti ga zdravo za gotovo. Međutim znakovi nisu stvari, opipljivi predmeti koje je moguće materijalizirati i time ustabiliti u jednom položaju, lingvističkom znaku je nemoguće dati konstantu, jer je on zapravo događaj koji ima vremensko trajanje, točno određenu lokaciju i barem jednog subjektivnog tumačitelja koji će u njega unjeti svoj dio priče. Temeljno svojstvo znaka je njegova interpretacija, koja je pak posljedica djelovanja pojedinaca unutar raznih društvenih skupina. Bal je dala kao primjer priču o Robinsonu na pustom otoku: There was a man, let us call him Robinson, who lived for twenty years on an uninhabited island. One day he saw a footprint in the sand. He rejoiced: „This is the end of my loneliness!“ He followed the traces and found a man who had lived for twenty years on the other side of the island. They made love and were happy together for another twenty years. Znak za trag u pijesku, za otisaka stopala je lako za protumačiti kao jednostavan znak. Međutim, ako se osoba nikada nije susrela s otiscima stopala, ako je otisak nečitak ili ako Robinson recimo nije u stanju prepoznati to kao ljudski otisak tada više nije moguće govoriti o jednoznačnosti toga znaka. On uvelike ovisi o Robinsonovoj sposobnosti tumačenja. Robinsonova druga pomisao je bila o sreći jer je pronašao nekoga na otoku pa neće biti usamljen. Povezao je prvi znak otiska stopala sa osjećanjem sreće. Isto tako je mogao isti znak interpretirati kao strah, od

nepoznatog, od potencijalnog neprijatelja itd. Da je to učinio priča se ne bi ovako završila. Bal govori o tome da lingvistički znakovi ne stoje sami za sebe već uvije u odnosu spram drugih znakova, te se njihova mogućnost kombiniranja drastično povećava sa kvantitetom. Prenese li se takva struktura na društvo postaje jasno koliko je svijet koji se generalno uzima jednoznačno podložan kontroli i manipulaciji. Pojam na koji sam više puta naišla je pojam cenzure kroz interpretaciju. Zanimljivo je povezati dominantne načine interpretacije koji dolaze iz dominantnih društvenih struktura sa još jednom definicijom lingvističkog znaka, a ta je da on ne postoji samo zato što predstavlja nešto već i zato jer istovremeno ne predstavlja nešto drugo. Pitanje koje se postavlja je li moguće pronaći metodologiju koja će prihvatiti spolne i rodne razlike bez da istovremeno prihvari i klaustrofobične stereotipe vezane za njih. Postoji izreka, koja mi je zanimljiva zbog dvije stvari, jedna je logičko značenje koje je jasno izrečeno, a drugo je ono sublimalno koje nosi univerzalizam okruženja u kojemu je nastala: Ja sam vojnik kako bi moj sin mogao biti političar kako bi njegov sin mogao biti pjesnik. Izreka je vezana uz tekst o radu Rachel Whiteread i njezine majke Pat Whiteread, odnosno o feminističkoj komponenti njezinih radova. Postavila se teza da je Pat Whiteread bila feministička umjetnica kako njezina kćer to ne bi morala biti. Rachel se nadovezala s izjavom s kojom se u potpunosti slažem: „When things change they become part of the fabric of life rather than something one has to constantly fight against.“ Drugi primjer univerzalizma u narativu koji bi navela je iz knjige „Šok budućnosti“ Alvina Tofflera, koja me prilično razveselila dok sam je čitala, ali koja je isto tako prepuna determiniranih stavova koji su prezentirani kao jednoznačni: Broj objavljenih knjiga različitih naslova iz godine u godinu raste, a danas je tako velik da se jedna domaćica iz predgrađa požalila: „Teško je naći nekoga tko čita istu knjigu. Kako onda uopće raspravljati o knjigama?“ Ona je možda pretjerala, ali klubovi ljubitelja knjiga potvrđuju da je sve teže sastaviti mjesečni popis najčitanijih knjiga. Ili Međutim, na području zajedeničkih investicijskih fondova, u tom novom sektoru financija posluje mnogo Grka, židova, Kineza, a nekoliko vrlo sposobnih predstavnika su upravo crnci. Ili Do treće važne prekretnice u bračnoj karijeri doći će, kao i danas, kad djeca napokon napuste kuću. Za mnoge je završetak roditeljskog razdoblja vrlo mučan, napose za žene, koje onda gube raison d'etre.

Rađenje pretpostavki o tome kako bi budućnost mogla izgledati zainteresiralo je i feministički pokret devedesetih godina omasovljenjem kompjuterske tehnologije i pojave interneta. Na ranije postavljeno pitanje je li moguće pronaći metodologiju koja neće biti opterećena sterotipima koji se povlače iz postojećeg stanja stvari ponudio se odgovor u obliku cyberfeminizma, odnosno otvaranjem novog virtualnog prostora otvorio se i prostor za novi početak. Barem je tako izgledalo feministkinjama devedesetih godina. Donna Haraway je napisala A Cyborg Manifesto 1991. godine, svojevrsnu utopiju. Za nju kiborg predstavlja kondenziranu sliku imaginarne i materijalne stvarnosti, dva centra spojena na način da omogućuju bilo kakvu transformaciju povijesti. Kiborg je biće post-rodnog svijeta, nema početak ili ishodište u zapadnoj naraciji. Ponovo se postavlja pitanje rodnog identiteta i odnosa muškog univerzalizma i ženskog nepostojanja: To be One is to be autonomous, to be powerfull, to be god, but to be one is to be an illusion and so to be involved in a dialectic of apocalypse with the Other. Yet to be Other is to be multiple, without clear boundaries, insubstantial... One is too few, and two is only one possibility. U teoriji nema smisla graditi novi identitet u cyberprostoru na osnovi već postojećeg materijalnog tijela. To se ne odnosi samo na virtualni prostor, tom se problematikom bave i spisateljice feminističkog sf-a, Samuel Delany, John Varley, Octavia Butler. Znanstvena fantastika također otvara manevarski prostor u kojemu se mogu postaviti alternativne stvarnosti i razvijati ideje bez opterećenja postojećim dogmama. Međutim praksa, danas, trideset godina kasnije, je pokazala da je prosječni surfer bijelac, srednje klase i visoko obrazovan. To samo govori o tome da se materijalni svijet preslikao u virtualni, što je opet, očekivano, jer i materijalni svijet doživljavamo preko posrednika, lingvističkih znakova i njihove cerebralne interpretacije pa ne čudi da se isti princip prenio na novi prostor. Dodatno ograničenje cyberprostora je rapidno unaprijeđenje tehnologije, koja ima svoju cijenu pa se postavalja dodatan uvjet koji korisnik mora zadovoljiti, a to je materijalna mogućnost posjedovanja hardwarea i obrazovanje kako bi se znalo koristiti softwareom. Zanimljiv je podatak da u kompjuterskoj industriji sudjeluje mali postotak žena, iako je jedna od novijih industrija na nju se vezala tradicija matematike i znanosti koje su pak tradicionalno muško područje. Postavlja se isti problem kao i kod žena u poslovnom svijetu, u visokom obrazovanju i na vodećim funkcijama, nije stvorena dovoljna količina obrazovanog kadra koji bi mogao konkurirati muškim kolegama i kao takav ponuditi alternativu. Do sada sam se fokusirala na feminizam koji se razvio na zapadu, kao nešto s čime se mogu poistovjetiti, međutim zanimala me kritika tog istog feminizma i pogled iz drugačije perspektive. Povukla bi paralelu s mojim nedavnim saznanjem, o subjektivnosti geometrijske perspektive. Da me netko pitao koja je najobjektivnija perspektiva koju je zapad razvio rekla bi definitivno geometrijska, daje dojam realne reprezentacije prostora, bazira se na matematičkim zakonitostima i nije simbloički definirana. Međutim

nikada nisam uzela u obzir da ona zapravo predstavlja svijet iz jedne jedine točke gledišta, i to umjetnikove. Pisanje feminizma na zapadu o ženama trećeg svijeta mora se sagledati u kontekstu globalne prevlasti zapadne nauke, od produkcije, izdavaštva, distribucije i konzumacije informacija i ideja. Prema manje osvještenim tekstovima, prosječna žena trećeg svijeta vodi život determiniran svojim rodom i ujedno je neobrazovana, siromašna, konzervativna, obiteljski orijentirana i zlostavljana. Naravno da se takva slika stvorila nasuprot samonametnute slike zapadnjače bijele žene koja je obrazovana, moderna, posjeduje kontrolu nad svojim tijelom i seksualnošću i slobodu donositi vlastite odluke. U takvom binarnom sustavu, koji je preslika pojmova One i Other, bijela žena postaje normativom. Ann Russo piše da je potrebno prihvatiti i, što je još i bitnije, verbalizirati privilegiju koju žene zapada imaju, smatra da je potrebno uzvratiti direktan pogled centru moći (staring the power in the face), u smislu rasizma da je korisnije staviti u odnos bijelu supremaciju i feminizam jer je to način na koji se preuzima odgovornost za postojeće stanje stvari. Jer lako je postaviti stvarni na način da je rasizam u biti problem pripadnika samo druge rase. Činjenica da se bijelu rasu često ne vidi kao rasu je posljedica privilegiranog položaja kojeg pripadnici te rase uživaju. Problem prevelike generalizacije je činjenica da se formirao pojam žene u suodnosu s muškarcem, odnosno definirana je u ovisnosti o njemu i on je preuzeo svu odgovornost za njezin status. Ako se žena definira samo kroz zajedničku ovisnost o njemu, bez obzira na njezin položaj i društvenoekonomski status, tada je ona u biti dio apolitične grupe kojoj nije dan status subjekta. Osamdesetih je bilo prihvatljivije pisati knjigu o potlačenosti afričkog kontinenta (Women of Africa – Roots of Oppression, Cutrufeli), ali se nije pisalo o potlačenosti žene europskog kontinenta, jer bi to sa sobom povuklo preveliku generalizaciju. S jedne strane je prihvatljivo generalizirati, dok s druge nije, ovisno iz koje se pozicije situacija sagledava. Russo također piše o tome da će se bijela žena morati odreći moći koju ima, kako bi se moglo izgraditi zajedničko tlo na kojem bi se dalje moglo graditi buduće feminističko nasljeđe. Definirati feminizam samo na osnovi roda bilo bi isto kao reći da biti žena nema veze sa rasom, klasom ili seksualnošću, samo sa rodom, što je stvaranje nove determinirane kategorije žene od čega se zapravo treba što više udajliti. Nitko ne postaje žena samo na temelju toga što je žensko, kako bi rekla Simone de Beauvoir, a i ja bi se s time složila.

Bibliografija:

Mieke Bal: On Meaning Making: Essays in Semiotics; Sonoma CA, Polebridge Press, 1994. Mieke Bal: Narratology, Introduction on the Theory of Narrative; University of Toronto Press Incorporated, 1997. The Routledge Companion to Feminism and Postfeminism, London, 2006.: -Sarah Gamble: Postfeminism -Mary Talbot: Feminism and Language -Liza Tsaliki: Women and New Technologies Carol Armstrong, Catherine de Zegher: Women Artists at the Millennium; MIT, 2006.

Alvin Toffler: Šok budućnosti; Otokar Keršovani, Rijeka, 1975. Donna Haraway: A Manifesto for Cyborgs: Science, Technology and Socialist Feminism in the 1980's; Routledge, 1991. Chandra Talpade Mohanty, Ann Russo, Loudres Torres: Third World Women and the Politics of Feminism; Indiana University Press, 1991.

Ana Vuzdarić Odsjek za animirani film i nove medije 2. godina

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful