lih znanosti, buduci da se covjekov ivot uopce neprestano manifestira u znakovima.

Neto kasnije, bez eksplicitnih filozofskih pretenzija, stvarajuci lingvisticki strukturalizam i uocavajuci da se i drugi sistemi znakova ponaaju slicno jeziku te da i u njima treba promatrati odnose me<1u elementima i njihovu strukturu, Ferdinand de Saussure u svojem Kursu opce lingvistike zamislio je da bi se takvim istraivanjima bavila nova disciplina - semiologija. Od tog trenutka paralelno opstoje dva termina semiologija (uglavnom na frankofonom podrucju) i semiotika (koja iz anglofone domene prodire danas sve vie u opcu upotrebu). Peirceove ideje svoju najegzaktniju formulaciju, s dodatkom behaviorizma (i uz najznacajnije odjeke i u Evropi) doivljavaju tridesetih godina ovog stoljeca u djelu Charlesa Morrlsa, koji je, izmedu ostalog, izvrio podjelu semiotike na semioloku semantiku, koja proucava odnos izmedu znaka i onoga to je njime oznaceno, semioloku sintaksu, koja se bavi odnosima medu znakovima unutar sistema, i semioloku pragmatiku, koja izucava relacije izmedu znakova i covjeka koji ih upotrebljava. De Saussureova semiologija nije imala pravih nasljednika me<1u znacajnim postsaussureovskim lingvistima strukturalisticke orijentacije. Jedino je Louis HjeImslev pokuao dokazati kako izmedu jezika i drugih semiolokih sustava postoji izomorfizam, dakle podudaranje u bitnim dijelovima, pa bi stoga strogo definiran jezic~ opis bio primjenljiv i na deskripciju bilo kojeg drugog sustava znakova. Zbiljsku razradu de Saussureove postavke dobivaju u radovima belgijskog istraivaca :erica Buyssensa, koji sredinom stoljeca udara temelje evropskoj koncepciji semiologije i koji, prema de Saussureovoj uputi, stavlja ovu znanost u ire socioloke i psiholoke okvire. Ovu liniju, uz vlastite doprinose slijede i drugi Pierre Gulraud i Georges Mounin, a nesumnjivo najvece zasluge za suvremeno oblikovanje teorije o sistemima znakova koji se upotrebljavaju u komunikacijskim procesima ima Argentinac Luis Prieto, cija su stajalita i terminologija danas na ovom podrucju naj raireniji. I predstavnici jednog drugog pravca, koji ne ogranicava pojam znaka samo na komunikacijske procese, vec ga shvaca u mnogo irem smislu, kao svaki fenomen koji neto za

11. . SEMIOLOGIJA

Buduci da se jezik moe definirati kao sistem znakova, ovo njegovo .odredenje pomae nam da i lingvistiku smjestimo unutar zamiljene hijerarhije znanosti. Dakako, i hijerarhiju znanosti treba zamisliti samo kao epistemoloki model trenutnog stanja odnosa medu naukama, a poloaj neke discipline u njemu. ne ogranicava ni u kojem slucaju mo.gucnosti interdisciplinarne suradnje. . U skladu s definicijom jezika lingvistika potpada pod "semiologiju ili sem1otiku, opcu znanost o svim sistemima znakova koji se pojavljuj1,1 ti fovjekovu drutvenom ivotu. . Premda je interes covjekov za znakove nastao zacijelo veoma rano, u nekom svom obliku svakako sa samom pojavom covjeka kao svjesnog i djelatnog bica, ipak se nauka o znakovima rodila relativno kasno, u svojim kon~epcijskim temeljima krajem prolog i pocetko~ ovog stoljeca, a u svojim razradenijim oblicima tek sredinom 20. stoljeca. Naime, jo je 1867. americki filozof pragmaticarske orijentacije Charles Sanders Pelrce stvorio naziv semiotika za opcu teoriju o znakovima, koja bi svojim filozofskim usmjerenjem trebalo da postane na neki nacin organon svih osta188

189

covjeka oznacava, smatraju se nasljednicima de Saussurea. Najpoznatiji su, vjerojatno, medu njima Roland Barthes, Jurij Lotman i JuHa Kr1steva. Naime, osnovni problem pri definiranju semiologije i njezina podrucja upravo je u tome kako se odreduje znak. Prema intuitivnom poimanju, znak je, u najirem smislu te rijeci, svaka pojava koja za covjeka oznacava neku drugu pojavu: covjek, dakle, interpretira znak, on iza njega ocitava neki drugi izvanznakovni fenomen. Ovako prelimi. narno odreden znak obuhvaca izvanredno mnogo razlicitih pojava, i u principu svaki pojedini dio univerzuma, pa i cio tav univerzum, na taj naciri mogu postati znakom, jer covjek uvijek moe u njima ocitavati i druge fenomene i nalaziti im tumacenja koja ne obuhvacaju samo njihovu pojavnost. I doista, u jednoj irokoj, barthesovskoj interpretaciji, semiologija se bavi svim takvim znakovima. Ne:>u drugim terminologijama pojam znaka moe zadobiti potpuno razlicita znacenja, pa moe, izmedu ostalog, biti ogranicen samo na one fenomene koji za covjeka neto oznacavaju a upotrebljavaju se u medusobnoj komunikaciji. Prietova ce semiologija u nacelu izucavati samo ovakve znakove. Ove nas tenninoloke neujednacenosti i nepreciznosti prisiljavaju na dodatna objanjenja i na pokuaj stvaranja bar donekle upotrebljivije terminologije. Zbog toga cemo smatrati da je svaka pojava koja za covjeka supstituira neku drugu pojavu, koja, dakle, oznacuje neki fenomen koji nije ona sama omaka. Odnos izmedu oznake i izvanznakovnog fenomena moe se zvati preslikavanje, ne ulazeci ovdje u ontoloku ili gnoseoloku sutinu tog procesa. Svaka se oznaka" mora sastojati od dva dijela oznacitelja i oznacenog; oznacitelj je onaj dio oznake koji je pogodan da se ostvari u nekoj materiji i tako bude dostupan covjekovoj percepciji, a oznaceno je onaj dio oznake na koji se preslikava neki fenomen iz univerzuma. Medu oznacenima i oznaciteljima postoji relacija pridruivanja, kao vrijednost, specificna za svaku oznaku. I oznaka i njezini dijelovi apstraktni su fenomeni koji se u nekoj materiji, u toku upotrebe sistema, ostvaruju.

dok kod drugih takva intencija ne postoji, komunikacijska nam namjena moe posluiti kao prvi kriterij takve podjele. Neke su oznake, zatim, produkt covjekova djelovanja, izrasle iz njegove prakse, dok druge nastaju u univerzumu bez njegova sudjelovanja, i covjek ih samo, u skladu sa svojim i$kustvom, interpretira to bi mogao biti drugi' kriterij za podjelu oznaka. I napokon, sama interpretacija moe biti necim u odnosu izmedu oznake i oznacenog fenomena za covjeka motivirana, ili je nemotivirana, arbitrarna u saussureovskom smislu te rijeci. Na taj se nacin dobiva i treci kriterij u klasifikaciji oznaka. One oznake koje nisu covjekov produkt (i u kojima, prema tome, ne moe biti komunikacijske namjene, jer ako komunikaciju shvatimo kao oblik ljudske drutvene i historijske prakse, ona je nUDo covjekovo djelovanje a njezini su proizvodi covjekovi proizvodi), vec nastaju nezavisno od covjeka i samo podlijeu njegovu tumacenju, mogu se zvati indikatorima. Oni indikatori u kojima je interpretacija motivirana zovu se, u skladu s prihvacenom terminologijom, simptomi (tako je poviena tjelesna temperatura simptom bolesti, a dim je simptom vatre). Indikatori s nemotiviranom interpretacijom mogli bi se zvati znamenjima (na primjer, astroloko tumacenje poloaja zvijezda ili hiromantijsko citanje iz dlana pripada znamenjima). Veoma velik broj oznaka jest covjekov proizvod ali ne s primarnom komunikacijskom namjenom, vec su one stvorene u toku neke prakse bez primarne komunikacijske na~ mj ene, premda se sekundarno mogu upotrijebiti i u komunikaciji. (Pojam komunikacije ovdje je, dakako, uzet u uskom smislu, a za sva ona tako brojna neintencionalna prenoenja obavijesti izvan ovog ogranicenog podrucja komunikacije termin, na alost, ne postoji.) Neke od tih oznaka u svojoj osnovi imaju oznacivacku funkciju, dok druge postaju oznakama tek kroz naknadnu interpretaciju. Ove vrlo raznorodne oznake, kojima moe pripasti bilo koji fenomen iz univerzuma interpretiran kao oznaka, i koje u tom tumau cenju mogu biti motivirane ili nemotivirane, nazivam

nedostatku boljeg termina

manifestacijama. Sasvim je

Kriteriji za podjelu omaka mogu biti razliciti. No ako prihvatimo da je za jedan dio oznaka karakteristicno to da su stvorene prvenstveno s komunikacijskom intencijom, 190

ocito da je dalja razrada klasifikacije manifestacija jedan od prvih zadataka specificne, ovim problemima posvecene semioloke discipline. Na primjer, razliciti oblici umjetnosti, moda, drutvene pojave interpretirane kao oznake drutvenih stanja, itd. u prvom su redu manifestacije. 191

I napokon, oznake koje je covjek namjenski proizveo u komunikacijske svrhe zovu se, donekle u skladu s upotrebljavanom terminologijom, semovi. Oni se dijele na semove s motiviranom interpretacijom ili simbole (na primjer, meteoroloki simboli iIi simboli-upute na aerodromu) i na znakove, kod kojih je interpretacija arbitrarna (na' primjer, u prirodnim jezicima). Ova shematska klasifikacija ima i tu prednost da se za jezik, unutar semiolokih ispitivanja, i dalje moe govoriti da je on semioloki sistem znakova. Dakako, i semovi mogu osim komunikacijske imati i druge funkcije. Uopce, mjesto pojedinih ozna~a i njihc;wihsistema u podjeli oznaka ovisi i o stajalitu interpretatora prema njima. Tako se, na primjer, jezicne oznake u svojoj komunikao to to lingvistika danas najkacijskoj funkciji mogu cece cini - svrstati medu znakove, ali ako ih promatramo kao konstitutivne elemente umjetnickog djela, interpretir;at cemo ih, na odredenoj razini, kao manifestacije, a ako ih analiziramo kao oznake nekog psihickog ili fizickog stanja govornika, one mogu biti i simptomi. Ova je potencijalna polivalentnost jednog dijela oznaka bitna za semioloka istraivanja.

U semiologiji komunikacije, na razini pojedinih semova, dakle prije nego to se promatra njihovo slaganje u sustave, cini se da je veoma bitno analizirati odnos pridruivanja izmedu oznacitelja i oznacenog, ili da zadrimo upravo kod semova uobicajene nazive izmedu izraza sema i sadrtaja sema. Naime, an~Jjza tih relacija prua nam mogucnost ne samo da klasificiramo same semove nego da na osnovi toga uvedemo i bitne razlike izmedu pojedinih semiolokih sustava.

Ipak, klasifikacija oznaka omogucuje da se izvri i podjela semiologije: semovi, i simboli i znakovi, bit ce objekt semiologije komunikacije (u Priet()vu i Mounip.ovu smisTu), znamenja i manifestacije predmet su semiologije znacenja (u Barthesovu smislu), a simptomima- se bave posebne, uglavnom prirodne. manosti. Semiologija komunikacije i semiologija znacenja mogle bi se ujediniti u opcu semiologiju, a zakonitosti vezane uz sve tipove oznaka izucavala bi jedna univerzalna semiologija za koju bi, u duhu Peirceovih intencija, prikladan naziv bio seinlotlka. Buduci da je podrucje semiologije komunikacije najbolje om~eno samom komunikacijom; i buduci da je upravo unutar njega lingvistika najsnanije razradila svoj instrumentarij i metodologiju, ono je kudikamo najrazvijenije (iako je i samo jo u burnom razvitku) i moe posuditi(~ neke od svojih modela drugim semiologijama. No takvo pre. noenje modela nikako ne smije biti mehanicko, nego uvijek uz prilagoc1avanje specificnostima drugih sistema znakova, jer se cak i unutar domene semiologije komunikacije pokazalo neprikladnim i pogrenim nekriticko primjenjivanje lingvistickih modela na ostale komunikacijske sustave. 192

Svaki sem, i na planu izraza i na planu sadraja, koji se medusobno pridruuju, ima odreden opseg. U apstraktnom semiolokom sustavu pojedini izraz i pojedini sadraj nuno se u potpunosti jedan drugome pridruuju: takvo pridruivanje moemo nazvati totalnim pridrutivanjem. U upotrebi velikog broja sistema semova doputeno je samo totalno pridruivanje. Ali moguce je isto tako zamisliti da se cijelom izrazu pridruuje samo dio sadraja, da je dijelu izraza pridruen citav opseg sadraja ili, napokon, da je dijelu izsve su to parcijalna pridruraza pridruen dio sadraja ivanja. I ovakve pojave susrecu se u upotrebi sistema, ali njihov najveci dio posljedica je nekih otecenja u komunikacijskom procesu i nepotpunih prenoenja znakova. Postoje, ipak, neki sustavi, poput prirodnih jezika, u kojima je normalno da se citavu izrazu pridruuje u upotrebi u komunikaciji samo dio opsega sadraja. Na primjer, opseg sema ena na planu sadraja virtualno obuhvaca sve ene, no u realnoj komunikaciji taj se opseg cesto suzuje, u skladu s vec navedenim procesinia konkretizacije u jeziku, sve do jedne i odredene ene. Prema tome, mogucnost parcijaInih pridruivanja obiljeava samo neke semioloke sisteme. Teoretski zamisliva vakantna pridru1.ivanja, kod kojih su j1i plan izraza ili plan sadraja ili oba plana prazni skupovi, treba smatrati samo neuspje1im rea1izacijama, jer je nepostojanje bilo kojeg od planova u kontradikciji sa samom definicijom oznaka. Svi izrazi semova u nekom sustavu sacinjavaju polje izraza tog sustava, a svi sadraji polje sadraja ili noeticko polje. Unutar jedne vrste sistema semova jednom se izrazu moe pridruivati jedan i uvijek samo jedan i isti sadraj

to je jednojednoznacno pridru1.ivanje (na primjer, zele-

nom se svjetlu na semaforu uvijek pridruuje isti sadraj idic); kod jednovieznacnog i viejednoznacnog pridru13 Pogled u lingvistiku

193

ivanja jednom elementu s jednog plana pridruuje se vie elemenata s drugog plana: tako je O u skupu tampanih slova i znak za nulu i znak za glas o (jednovieznacnost), a
mnoenje prirodni se moe oznaciti s pomocu x ili

da se prirodni jezici smjeste u cjelinu covjekovih semiolokih sustava u komunikacijskim procesima. Naime, odonda otkako se pojavila semiologija, i lingvistima i semiolozima bilo je jasno da jezik zauzima posebno mjesto medu sistemima semova, jer je on i najrairenije i osnovno sredstvo komunikacije u ljudskom drutvu i najbolje je prilagoden mnogobrojnim situacijama i promjenama koje nastaju u univerzumu a o kojima je nuno komunicirati. Dakako, ta je prilagodenost opcenita, i u pojedinim slucajeVIma i u odredenim covjekovim djelatnostima pogodnije je:: komunicirati nekim drugim sredstvom to je, uostalom, 1 razlog nastajanja ostalih komunikacijskih sistema. Istraujuci u cemu je specificnost jezika, i semiolozi i lingvisti otkrili su citav niz karakteristika za koje se cinilo da su upravo one differentia specifica kojom se jezik izdvaja iz ostalih sistema, no najcece se pokazalo da se uvijek pronalazi bar jo jedan sustav koji ima isto takvo svojstvo. Tako se u jeziku javlja vievieznacno pridruivanje, inace rijetko u semiolokim sistemima, jer se u njima pojave analogne sinonimiji i homonimiji uopce najcece izbjegavaju; no takvo je pridruivanje svojstveno i nekim matematickim simbolima, gdje se javlja, iako ne u mnogim slucajevima. i mogucnost parcijalnog pridruivanja, za koje se takoder smatralo da je karakteristicno samo za jezik, i da se on jedini u upotrebi prilagodava promjenama u izvanznakovnom univerzumu. Na slican se nacin vjerovalo da je jezik jedini sustav semova koji ima prvu i !;lrugu artikulaciju i artikulaciju (trecu) na figure sadraja. No ako promotrimo kako se analizom dolazi do jedinica druge i trece artikulacije, vidjet cemo da one mogu obiljeavati i druge sustave. Figure iz.raza i figure sadraja, dakle najmanje jedinice na jednom od planova sema kojima na. drugom planu vie nita ne odgovara, i koje, prema tome, same nisu semovi, javljaju se u svim onim sustavima u kojima bilo izrazi bilo sadraji semova nisu sasvim odvojeni elementi nego se djelomicno podudaraju, jer medu njima postoji logicki odnos inkluzije ili intersekcije: u svakom takvu slucaju moe se uvijek razlikovati podudarni dio ili izraza ili sadraja od nepodudarnog dijela, i tako se dobivaju figure izraza ili figure sadraja. Na ovom se principu,' uostalom, i zasniva distribucionalisticka metoda u lingvistickoj fonolokoj analizi. Figure izraza i druga artikulacija svakako postoje kod tele-

nost). I napokon, u nekim sistemima

jezici

se veci broj razlicitih izraza isprepleteno pridruuje s vecim brojem sadraja iz noetickog polja tog sistema. Tako se ponekad u naem jeziku, na primjer, izrazi covjek i mukarac mogu nesmetano zamjenjivati u oba svoja osnovna sadraja. Analiza odnosa izmedu izraza i sadraja sema odvodi nas zapravo vec duboko na podrucje sistema semova (pa i oznaka uopce), dakle u domenu s~miolokih sustava. Semiolold sistem, kakvim se bavi semiologija komunikacije, sredC:mje skup semova, dakle takav skup u kojem vladaju odredeni odnosi medu njegovim jedinicama. Ovi se odnosi u osnovi kod svih semiolokih sistema mogu opisati na temelju saussureovskog razgranicenja izmedu sintagmatskih odnosa, medu jedinicama u nekoj postavi, i paradigmatskih odnosa, medu jedinicom koja stoji u toj postavi i onih jedinica koje bi na njezinu mjestu mogle stajati. Sistem, koji je apstrakttan, treba, dakako, razlikovati od konkretne i materijalne upotrebe semiolokog sistema na isti nacin na koji se u lingvistici razlikuje jezik od govora. Klasifikacija semiolokih sustava unutar semiologije komunikacije moe se teoretski izvriti prema doista mnogobrojnim kriterijima, i ona u nekom razradenijem obliku zapravo jo ne postoji. Osim razlicitih vanjskih kriterija koji bi se mogli uvesti na osnovi 'odnosa sistema prema univerzumu ili na osnovi materijalnih svojstava upotrebe, jedna bi vrsta klasifikacije zacijelo morala voditi racuna o karakteru i relacijama preslikavanja, a i o odnosima semova unutar sistema (tako bi se sustavi podijelili na one u kojima postoje samo paradigmatski odnosi, i cije su sve postave jednomjesne, i na one u kojima su prisutne i sintagmatske relacije, a ovdje bi svakako dolo i do daljih diferencijacija). No s lingvistickog stajalita najzanimljivije su one klasifikacije koje vode racuna o pridruivanju, o medusobnim odnosima semova unutar sistema i o relaciji izmedu samog sus~va i njegove upotrebe, jer upravo ovakve klasifikacije omogucuju 194

. (viejednoznac-

medu njima su i
pridrutivanje, gdje

postoji

i vievieznacno

195

fonskih brojeva ili kod registarskih brojeva automobila, na primjer; a o figurama sadraja i u samom jeziku tako malo znamo da one nisu ocigledno dobra osnova za usporedivanje jezika s drugim semiolokim sustavima. Cini se da bitnu distinkciju izmedu jezika i ostalih sistema znakova koje covjek upotrebljava u komuhikacijskim procesima moemo utvrditi tek ako promotrimo odnos sistema i njegove upotrebe. U svakom semiolokom sustavu, pa i u jeziku, nuno postoji norma na kojoj se zasniva uopce mogucnost komunikacije jer ona osigurava identicnost semova kod govornika i kod sluaoca. Ta je norma u jeziku

prirodnih jezika uvijek jedan dio informacija u takvu preznakovljavanju gubi: bitan je zadatak ne toliko lingvista i semiologa nego mnogo vie i strucnjaka za odredena podrucja i informaticara - da se s jedne strane odrede najrelevantnije informacije u takvim procesima, a s druge strane da odaberu kod koji ce biti najprikladniji 'za prenoenje tih informacija.

kao to smo vidjeli

jezicne djelatnosti i unutar nje bez izricitog dogovora sudionika komunikacijske prakse. Zbog toga ju je moguce u toku komunikacijskog procesa, u govoru, kriti u tenji za poboljanjem komunikacije izvanjezicnog promjenljivog univerzuma (ali i zato to covjek nije sposoban da je uvijek uspostaVi i potuje). Nasuprot tome, u drugim je sistemima semova norma eksplicitna, to znaci da su sve mogucnosti upotrebe vec sadrane u samom sustavu, a svako krenje norme mora biti i ponitavanje komunikacije; sama se norma mijenja izricitim dogovorom sudionika, kao to je i nastala. Na taj je nacin jezik dinamicki sistem s inherentnom kreativnocu, a ostali su sustavi nedinamicki i nekreativni jer u njima nema stalne dijalekticke napetosti mec1usobnog potvrdivanja i ponitavanja izmedu sistema i upotrebe, napetosti kakva mora postojati izmedu jezika i govora. U skladu s nekim terminologijama dinamicki se sistemi mogu zvati prirodnim jezicima anedinamicki

implicitna,

dakle

izrasla

iz same

- koda-

VIma. Oni kodovi koji poput prirodnih jezika imaju dvostruku artikulaciju, u kojima .se razlikuju nivoi parci.J.elni fonolokom, morfolokom, sintaktickom i semantickom nivou u jeziku, i koji imaju razradenu strukturu sintagmatskih i paradigmatskih odnosa, bili bi umjetni jezici, danas sve vaniji u teoriji informacija, dokumentalistici, bibliotekarstvu itd. Ove su distinkcije vane i kad se promatraju odnosi meau semioZoUim sustavima. Naime, danas se velik dio procesa preznakovljavanja ili transkodiranja, dakle pretvaranja semov&.jednog sistema u semove drugog sistema, vri upravo izmedu prirodnih jezika i kodova, odnosno umjetnih jezika, i treba biti svjestan toga da se zbog dinamickog karaktera 196

No jezik i govor i jezicna djelatnost uopce nisu samo objekti semiologije komunikacije nego i semiologije znacenja, jer jezik nije samo sredstvo interpersona1ne komunikacije vec moe imati - kao to smo vidjeli - i mnoge druge funkcije u covjekovu drutvenu ivotu. Za semiologiju znacenja danas zacijelo je najzanimljivija uloga jezika u umjetnosti. za razliku od semiologije komunikacije, koja je bar donekle uspjela egzaktno definirati svoje podrucje i svoje osnovne pojmove, semiologija znacenja susrece se jo uvijek sa gotovo nepremostivim tekocama pri svakom pokuaju unificiranja i kodificiranja vlastitih pretpostavki. Naime, domena znamenja i, posebno, manifestacija vrlo je heterogena, i zakonitosti to ih pojedini istraivaci otkrivaju obicno su primjenljive samo na odredenim uim podrucjima. Zatim, oznake u semiologiji znacenja redovito su mnogo kompleksnije i tee se mogu definirati i analizirati na diskontinuirane jedinice, to vie to se one vrlo cesto u svojoj upotrebi ostvaruju u razlicitim a paralelnim materijalizacijama (na prinijer, u filmu ili u kazalitu) a svoje znacenje zadobivaju u cjelini a ne kao suma pojedinih materijalizacija. Zbog toga semiolozi na ovom podrucju najcece ne po1aze od plana izraza. (poput semiologa komunikacije), vec najprije pokuavaju omediti jedinice na planu sadraja (a sadraj, dakako, kao to je vec drugdje receno, nije identican sa znacenjem), da bi im zatim pridruili izraz. Uz to, semioloki sistemi koje proucava ova semiologija nerijetko obuhvacaju samo dio struktura u upotrebi,. a drugi dio, u stalnim procesima strukturiranja i destrukturiranja, jedinstven je i neponovljiv u svakom konkretnom' ostvarenju. I' napokon, neke manifestacije ocito pripadaju teko odredivom, dobrim dijelom iraciona1nom i znanosti uglavnom nedostupnom podrucju umjetnosti: to je prag za koji ne vjerujem da bi ga semiologija znacenja mogla prijeci. 197

Sa svim se ovim problemima suocava i ispitivanje jezika u okviru semiologije znacenja. To se ispitivanje danas najcece ogranicava na ulogu jezika u knjievnosti kao onom sistemu manifestacija u kojem je jezik najocitije i' naj neophodnije prisutan, koji se, dakle, zasniva na covjekovoj jezicnoj djelatnosti i koji je zapravo uvijek jedan od oblika govora. Vec su i tradicionalna i suvremena lingvistika, u retorici istilistici a i u drugim lingvistickim disciplinama, otkrile i opisale mnoge specificnosti upotrebe jezika u knjievnosti, ali danas je, cini se, u aritu interesa jedno pitanje koje nadilazi granice lingvistike i zadire velikim dijelom u domenu teorije knjievnosti, a na nj najvjerojatnije semiologija znacenja mora odgovoriti da bi mogla dalje efikasno djelovati. To je pitanje po cemu se razlikuje jezik u knjievnosti od jezika izvan nje: odgovor na to pitanje omogucio bi da se razluci komunikacijski od znacenjskog pristupa jezicnoj djelatnosti. Preformulirano iz persp'ektive teorije knjievnosti, ono glasi: da li se po nekoj karakteristici jezika moe prepoznati umjetnicko od neumjetnickog djela? Postoje mnogobrojni pokuaji, i u teoriji knjievnosti i u lingvistici i u semiologiji znacenja, da se na to pitanje da pozitivan i ako je ikako moguce jednoznacan odgovor. U tradicionalnoj znanosti o jeziku, od anticke .retorike sve do mnogih suvremenih stilistika, vjerovalo se da se jezik knjievnosti razlikuje od obicnog jezika po stilu kojim je obiljeen,. po specificnim ukrasima, figurama ili tropima koji se u njemu nalaze. Lako je dokazati da se i u upotrebi jezika bez ikakve umjetnicke vrijednosti mogu pojaviti brojni ukrasi: samo pridodavanje figura obicnom jeziku ne cini od' njega. knjievnost (iako neri. jetko moe stvoriti njezin privid). U jednoj suvremenijoj interpretaciji ovakva stajalita, nastaloj pod utjecajem teorije informacije, jezik knjievnosti prepoznaje se po vecoj i posebnoj kolicini stilisticke obavijesti: jedan od nosilaca te teorije americki je znanstvenik Michael-Michel Riffaterre. Prema njemu se nepredskazivom ili manje predskazivom upotrebom jezicnih jedinica u konkretnom govoru stvaraju stilemi, stilska odstupanja od uobicajenih normi, i oni su, upravo zato to su manje vj~rojatni, nosioci vece ~olicine obavijesti nego to je to potrebno za samu komunikaciju. Ovaj viak ili. doda-

~
:1

tak obavijesti specifican je, prema toj teoriji, za jezik u knjievnosti. Iako ovo stajalite, unoenjem mogucnosti iz. racunavanja kolicine odstupanja od uobicajenog, zacijelo pridonosi razradi suvremene sti1istike, ono nikako kao ni tradicionalna stilistika ne objanjaya posebnost umjetnickog djela.. ' Na slican su nacin slabo primjenljive one teorije koje smatraju da se knjievno djelo, kao osobit oblik diskursa, odlikuje zatvorenocu i zavrenocu svoje strukture: takva zatvorenost moe karakterizirati bilo koji diskurs uopce. Jedno je od prilicno rairenih miljenja da se jezik knjievnosti razlikuje od jezika neknjievnosti po tome to se on ne odnosi na konkretni izvanjezicni univerzum vec je na nj preslikan univerzum koji je umjetnik sam stvorio. U proirenijoj interpretaciji, kakva je, na primjer, Katiciceva, taj fiktivni univerzum sam je na specifican nacin strukturiran, a stilemi pomau citaocu da spozna tu struk. turu. Ovakvo je gledanje osobito blisko lingvistima, koji u tome vide mogucnost razgranicenja komunikacijske funkcije jezika (gdje se preslikava zbiljski svjjet na plan jezicnog sadraja) od njegove poetske funkcije (u kojoj se preslikava novokonstruirani svijet, a on nosi umjetnicku obavijest samo u totalitetu svoje strukturiranosti). Osim toga, ono u principu omogucava da se svaki tekst, bez obzira na to kakav bio po svojim formainim karakteristikama, promatra bilo kao knjievan bilo kao neknjievan, vec prema tome da li ocitavamo njegovu novokonstruiranu i fiktivnu strukturu (koja ce, dakako, u mnogim slucajevima biti jedva prisutna ili nikakva, pa su to slabi knjievni tekstovi) ili uocavamo njegovu komunikacijsku strukturu (pa tako i u knjievnom tekstu moemo, filolokom analizom na primjer, traiti neumjetnicke i neknjievne obavijesti). Tekoca je u primjeni teorije o odsutnosti konkretnog referenta u tome to se i u svakodnevnom' ivotu izvanjezicni univerzum sastoji od medusobno isprepletenih fiktivnih i zbiljskih struktura, tako da smjetanje umjetnosti iskljucivo u svijet fikcije cak i kad bi bilo tocno - nikako ne bi bilo i njezino jednoznacno odredenje. U najnovije vrijeme, u okviru francuskih strujanja u semiologiji znacenja, pokuava se formulirati jedna mnogo sveobuhvatnija teorija, ciji su glavni zastupnici, ponekad

II
.,

sa znacajnim medusobnim razlikama, Roland Barthes, Jacques Derrida i, osobito, JuHa Kristeva. 199

198

Ova teorija, koja svakako ima i filozofskih pretenzija i implikacija, s lingvisticke se strane vjerojatno zasniva, osim na kritickoj analizi de Saussureovih stajalita, na Hjelmslevovu pojmu konotacijskog jezika, kojemu je plan izraza neki drugi jezik (sa svojim izrazom i sa svoji~ sadrajem), i mi zapravo ocitavamo u konotacijskom jeziku neka, na prvi pogled u obicnoj komunikaciji skrivena, znacenja tog drugog jezika. Osnovni je pojam ove teorije tekst, ali ne kao jezikom organizirana supstancija, kao to je to uobicajeno u lingvistici, nego zapravo kao izvjestan nacin funkcioniranja jezika. Temeljna je karakteristika takva teksta, prema Kristevoj, njegova produktivnost (koja bi se donekle mogla usporediti s ovdje upotrebljavanim pojmom kreativnosti, iako se u nekim ele!mentima od nje razlikuje): naime, ona c:>tkriva razlike izmedu jezika u njegovoj komunikacijskoj funkciji, koju neposredno, na povrini ocitavamo, i dubinskih znacenja sadranih u tekstu, koja izrastaju iz citava niza dinamickih odnosa, od individualno-psiholokih do socijalnih, iz kojih takav tekst u svojoj drutvenoj i historijskoj uvjetovanosti nastaje. Na lingvistickoj razini produktivnost se najcece manifestira kao razaranje norme i kao razdvajanje jezika komunikacije od jezika znacenja. Sama je teorija teksta u svojim pojedinostima odvie komplicirana da bismo je ovdje "iznosili, to vie to ona momentano, u obliku u kojem je formulirana, ne moe znacajno pridonijeti razrjeavanju lingvistickih problema, ali svaka-

~ '
(

.I I

J .1

ko -

zajedno s cjelokupnom semiologijom znacenja

stavlja naglasak na cinjenicu kojom se lingvistika sve do najnovijeg, poststrukturalistickog razdoblja nije uopce bavila: naime, jezik je i u svojoj komunikacijskoj i u nekomunikacijskim funkcijama uvijek manifestacija iz koje se mogu, izmedu ostalog, ocitavati i drutvena stanja; tavie, jezicna je djelatnost nuno' drutvena djelatn9st, te stoga kritika drutva mora obuhvacati i kritiku njegova jezika, kao to to smatraju i francuski semiolozi, a revolucionarno se djelovanje mora manifestirati i u domeni jezika. U svakom slucaju, ni teorija teksta. i produktivnosti ne omogucuje da se razluci knjievno djelo od neknjievnoga na osnovi nekih njegovih jezicnih karakteristika, jer je produktivnost, u ovom $mislu, ocigledno svojstvo svake jezicne djelatnosti, kao to je i kreativnost virtualno uvijek pri200

,~

sutna u odnosu jezika i govora, jer proizlazi iz same prirode covjekove jezicne prakse. Prema tome, cini se da je jedini moguci zakljucak, bar unutar lingvistickih i semiolokih istraivanja, da se jezik knjievnosti ni po kojoj svojoj lingvisticki relev~tnoj karakteristici ne razlikuje od jezika neknjievnosti. Napokon, to proizlazi iz one definicije koja odreduje knjievnost kao ukupnost tekstova koji se prihvacaju kao literarni u odiedenom sinkronijskom sociokultura1nom kontekstu. Drugim rijecima, pripadnost nekog teksta knjievnom stvaranju i umjetnosti moe u dijakroniji varirati, i teoretski je doista moguce bilo koje djelo promatrati i kao knjievno i kao neknjievno ostvarenje, a kriteriji za odredivanje njegovih vrijednosti formiraju se u konkretnoj drutveno i historijski determiniranoj situaciji. To ni u kojem slucaju ne znaci da se lingvistika isemiologija komunikacije, s jedne strane, i semiologija znacenja, s druge strane, ne mogu L.ne moraju baviti i jezikom u knjievnosti. Lingvistika, naime, moe otkrivati jezicna sredstva koja se upotrebljavaju u knjievnosti, tumaciti mehanizme njihova nastajanja i objanjavati njihovo mjesto u procesima u govoru. Stavie, ovakva analiza samo donosi golemu korist lingvistickoj teoriji, jer su upravo u domeni knjievnosti napetosti izmedu jezika i govora najvece, i kreativnost se ovdje najvie primjenjuje u svom osnovnom obliku, u tenji za poboljanjem komunikacije. Semiologija komunikacije i u knjievnosti, kao i u drugim podrucjima, analizira onaj aspekt umjetnickog djela koji se ostvaruje na razini komunikacije i koji je cesto neophodan da bi uopce dolo do akceptiranja njegove umjetnicke vrijednosti. Semiologija znacenja, napokon, istrauje druge aspekte, i u knjievnom djelu zacijelo u prvom redu pokuava kroz jezik ocitati strukturu izvanjezicnog i.miverzuma preslikanu na plan njegova sadraja i sva onaj u principu beskonacno raznolika i dijalekticki isprepletena, znacenja koja ono nosi: njezin je zadatak zacijelo najtei. Premda svako od ovih istraivanja otkriva znacajne cinjenice, i premda je, na primjer, moguce opisati jezicna sredstva knjievnosti neke epohe ili vrste, nacine njezina komu~ niciranja s tadanjim i suvremenim citaocem, modalitete konstruiranja i samog teksta kao diskursa i izvanjezicnog univerzuma kao umjetnicke konstrukcije, pa cak, djelomicno, 201

i odnos tog univerzuma prema ostalim dijelovima covjekova univerzuma, ivota i djelovanja, ipak se ne treba zavaravati da je time otkriveno i ono to to djelo cini umjetnickim: sve to je dostupno znanstvenoj analizi, ponovljivo je, a umjetnost to ocito nije. O njezinu iraciona1nom bitnom konstitutivnom elementu moemo imati saznanja ali ne' i naucne spoznaje.

12. FORMALIZACIJE U LINGVISTICI

Jezik je, dakle, promatran sa semiolokog stajalita, jednako zanimljiv objekt i za semiologiju komunikacije i za semiologiju znacenja, no u semiologiji komunikacije on svakako zauzima posebno mjesto kao najrazvijeniji i najopcenitiji od svih komunikacijskih sistema, dok je u izucavanju znacenja tek jedan od ravnopravnih objekata analize. Lingvistika je razvila svoje metode mnogo prije ijedne od semiologija i izvrila je nesumnjivo znacajan utjecaj na njihovo rat1a.nje, i nerijetko su i jedna i druga semiologija teile za tim da od lingvista preuzmu to veci broj postupaka opisivanja. To se nije pokazalo odvie efikasnim ni u semiologiji komunikacije, jer svaki sustav ima svoje specificnosti, a njihov zajednicki nazivnik nikako nije identican jeziku; jo bi manje to vrijedilo u semiologiji znacenja. Zato je neophodno da obje semiologije, pa i opca semiologija, razviju svoj autonomni instrumentarij i metodologiju, atakav ce razvoj zacijelo samo pomoci i daljem razvitku lingvistike, to vie to bi, osobito unutar semiologije znacenja, jezik kao objekt znanstvene analize trebalo da bude vracen u svoj drutveni kontekst iz koga ga je strukturalizam izdvojio.

Fonna1izacija je proces koji obiljeava svaki znanstveni pristup. Nakon primarnog skupljanja i promatranja cinjenica i objekata ispitivanja istraivac mora stvoriti neku intuitivnu hipoteticku teoriju da bi mogao otkrivene pojave opisati i klasificirati. Formalizacija je pretvaranje intuitivne teorije u formalan sistem pravila i postupaka koji se moe uvijek na isti nacin ponoviti i provjeriti na svakom novom objektu istraivanja. Formalni sistem u nacelu mora sadravati popis znakova koji se u njemu upotrebljavaju, skup pravila formacije, skup aksioma i skup deduktivnih ili transformacijskih pravila. Izmedu intuitivno postavljene teorije i formalnog sistema postoji neprestano provjeravanje i reinterpretiranje, jer je samo intuitivna teorija direktno povezana s predmetom izucavanja. Prema tome, formalni sistem jednom stvoren nije nepromjenljiv: njegova se adekvatnost mora stalno iskuavati, no on je neophodan da bi se u njemu mogle provjeriti i usporediti razlicite teorije o istom objektu. Lingvistika se, kao i sve druge nauke, odu\;'ijek slui formalizacijama, i postoje neke karakteristicne lingvisticke formalizacije koje su ponekad duboko utjecale i na stvaranje formalnih sistema u drugim domenama. Svaka gramatika,

202

203