P. 1
Ferry Kraj

Ferry Kraj

|Views: 2|Likes:
Published by No Brainer

More info:

Published by: No Brainer on Oct 21, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOCX, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

10/05/2013

pdf

text

original

Francuski frojdizam (Lacan) Lakanovska psihoanaliza barem je toliko skromna da si nikad nije prisvajala druge zasluge osim one

da čini najlegitimniju interpretaciju Freuda. Iako sama moţe biti reprezentirana, odnosno interpretirana na brojne načine, ovdje smo odlučili svoje propitivanje lakanizma ograničiti samo na teoriju subjektivnosti, i to iz dvaju razloga: prvi je potreba da se uspostavi odnos izmeĎu lakanovske misli i pitanja humanizma, a Lacan, vrlo eksplicitno, upravo to pitanje dovodi u središte vlastite teorije o subjektu, dok se drugi više odnosi na samu teoriju o subjektu. Lacan je podjednako izričito ukazao na to da teorija o subjektu, a posebice opreka “subjekta” i “ega”, čini središnju os na osnovi koje treba rekonstruirati frojdovsku misao: “Sve što je Freud pisao teţilo je ponovnom uspostavljanju točne perspektive ekscentričnosti subjekta u odnosu na ego. Tvrdim da je upravo to bitno i da sve ostalo treba urediti u skladu s tim.“1 Prije no što počnemo razmatrati Lacanovu teoriju subjektivnosti i preciziramo značenje “ekscentričnosti subjekta u odnosu na ego” (uzrok, vidjet ćemo, diskvalifikacije humanizma kao ideologije autonomije), htjeli bismo, ne bismo li utvrdili način na koji sami percipiramo lakanovsko čitanje Freuda, ponovno upozoriti2 kako nam se čini da se interpretacije Freuda mogu organizirati na osnovi triju različitih pristupa. Naravno, u odnosu na pitanje o statusu subjektivnosti.

TRI INTERPRETACIJE FREUDA I PITANJE SUBJEKTA 1) Racionalistička interpretacija (apsolutni subjekt): gotovo sustavno skrivena, toliko da je uobičajeno, ukorijenjeno shvaćanje ono prema kojem je frojdovska misao par excellence misao o iracionalnome u čovjeku, ona je ipak jedina koja omogućuje shvaćanje cjelokupnosti Freudovih tekstova, bez opasnosti da će jednog dana biti opovrgnuta (uskoro ćemo vidjeti i zašto). Ova je interpretacija takoĎer – što samo pojačava paradoks – i najočitija. Kako bismo je shvatili, dovoljno je obratiti pozornost na način na koji Freud predstavlja svoju
1 2

Le Séminaire, II, Éd. du Seuil, 1978. str. 60. Usp. v. naš intervju za časopis Esprit, Qu'est-ce qu'une critique de la raison? (Što je to kritika razuma?), Esprit, travanj 1982.

1

teoriju omaške, primjerice u Uvodu u psihoanalizu ili u Psihopatologiji svakidašnjeg života, kao intelektualnu osnovu teorije o snovima i neurozama. Uzimajući u obzir jedan u potpunosti hegelovski model, koji smo već drugdje analizirali3, riječ je o tome da treba pokazati kako je nešto što je svojim izgledom lišeno smisla, odnosno neobjašnjivo, u stvarnosti posve razborito i utemeljeno na razumu, pod uvjetom da uzmemo u obzir i stvarnost nesvjesnog psihičkog ţivota: “OdreĎeni se nedostaci u našem psihičkom funkcioniranju (…) i neka prividno nenamjerna djela otkrivaju, kad ih se podvrgne psihoanalitičkom ispitivanju, kao itekako opravdana i odreĎena razlozima koji su izvan naše svijesti.“4 Drugim riječima, i upravo zato nazivamo ovo čitanje “hegelovskim” ili “racionalističkim”, čini se da je Freud s ove točke gledišta priznao načelu razuma (determinizmu) apsolutnu valjanost, budući da obuhvaća i ono što se prividno nalazi izvan razuma (omaška, san, ludilo itd.), na način da se na cjelokupnost onoga što postoji primjenjuje jak utjecaj racionalnosti (u pogledu hipotetskog apsolutnog subjekta). U tom smislu, za Freuda kao i za Hegela, “stvarno je racionalno”, kao što o tome svjedoči sljedeći tekst, jedan od tisuću drugih koje smo takoĎer mogli navesti: “Ostavljajući po strani jedan dio naših psihičkih funkcija, jer nisu objašnjive prikazom cilja ispunjenjem kojeg će se i same realizirati, ne uspijevamo shvatiti opseg determinizma kojem je psihički ţivot podreĎen.” Opseg uistinu sveobuhvatan, budući da, Freud nastavlja, proizvoljnost ne postoji: “Već dugo znam da je nemoguće misliti na broj ili na ime izbor kojeg bi bio posve arbitraran. Ako promotrimo broj od više znamenki, sastavljen tako naizgled posve proizvoljno, zbog zabave ili iz taštine, beziznimno ćemo utvrditi da je u tančine određen, te da je objašnjiv razlozima koje u stvarnosti nikada ne bismo smatrali mogućima.“5 Ukratko: nihil est sine ratione. Takvo tumačenje, kao što smo već rekli, nikad neće moći biti opovrgnuto ako polazimo od Freudovih tekstova. Ova će tvrdnja šokirati samo ako se ne razumije. Objasnimo ukratko zašto. Neki će biti u iskušenju da ove tekstove smatraju (iako ih, ponovimo, moţemo umnoţiti gotovo beskonačno) sporednim meĎu Freudovim djelima. Oni dakle tvrde, donekle naivno, da drugi, ne-“racionalistički” tekstovi u ovdje danom smislu, proturječe prvima te iz toga proizlazi da je frojdovska
3 4

Usp. Système et critique (Sustav i kritika),Ousia, 1985. Psychopathologie de la vie quotidienne (Psihopatologija svakodnevnog života), prev. Payot, str. 257. 5 Ibid., str. 258.

2

meĎutim.“ Vratimo li se naime na tekst iz Vesele znanosti (Gai Savoir) pod nazivom “Naša nova beskrajnost” (“Notre nouvel infini”). To ipak uopće ne mijenja činjenicu da Freud. kratko i jasno brani potpunu racionalnost stvarnosti (apsolutnu valjanost načela razuma). kao što će pokazati naš tekst. pruţila misli ’68. ispresijecano. postoje samo interpretacije. počiva na jednoj implicitnoj kritici hegelovskog pojma o apsolutnome 3 . jedan on njezinih slogana): “Nema činjenica. ne moţe spriječiti u tome da na sebe gleda iz vlastite perspektive i jedino se tako moţe vidjeti.” Zašto? “Zato što se ljudski duh. vjera u slučaj. suočeno s takvim prigovorima. moţda i zauvijek. ikad moţemo doseći apsolutno znanje i potpuno shvaćanje te racionalnosti. kako smo vidjeli. 2) Ničeansko-hajdegerovska interpretacija (podijeljeni subjekt): kako ne bi bila nemoguća. Perspektivizam. ova druga interpretacija donosi nov udarac strogoj “psihologiji”. svijet je. reći ćemo kako ova interpretacija ţeli pokazati da frojdovska misao daje psihoanalitičku verziju poznate ničeanske poslovice (koja je. Hipoteza o nesvjesnom nesumnjivo nas od toga odvaja.” Ali nemojmo se zavaravati: ovdje nije riječ o tome da Nietzsche ţeli braniti čisto empiristički relativizam. odrţalo. za nas.misao “puno sloţenija” no što je prikazuje racionalističko čitanje. barem što se nas tiče. u neodreĎenost. da smo danas daleko od smiješne uobraţenosti da bismo proglasili kako je naš kutak jedino mjesto iz kojeg imamo pravo na gledište. sa svojom hipotezom o dinamičkome nesvjesnom. nasuprot tome. hegelovsku ideju o apsolutnome subjektu zauvijek učinio iluzijom. Posve suprotno. ponovno postao beskrajan u tom smislu da mu ne moţemo odbiti mogućnost pruţanja beskonačnog broja tumačenja. Ti su argumenti zapravo besmisleni i mogu biti uvjerljivi jedino posredstvom jednostavne blokade razmišljanja: kako bi se hegelovsko čitanje. Da bismo jednostavno objasnili bit. prema analizama. kontradiktornostima i drugim “plodnim” napetostima. u osnovi je tek oblik neznanja (u najboljem slučaju). kao ograničena bića. čitamo: “Nadam se. dovoljno se zapravo prisjetiti samo da tvrdnja prema kojoj je stvarno racionalno uopće ne znači da mi. Moţemo jedino vidjeti vlastitim očima. Dokaz? Sasvim ga sigurno pronalazimo u činjenici da je Freud. a najčešće oblik praznovjerja (koje je uostalom i samo posve objašnjivo). kao i u činjenici da se zbog uzimanja u obzir libidne dimenzije čovjeka raspršuju osnove tradicionalne metafizike cogita itd.

nakanu savršene transparentnosti subjekta. na ideji. u teoriji i u praksi. 350. parag. već samo interpretacije interpretacija. smjestiti u kontekst ničeanskog shvaćanja podrijetla: “Pitanje koje se sad postavlja o znanju analitičara.“6 Nije teško shvatiti da se frojdovska psihoanaliza moţe lako uvući u jedan takav filozofski model: dovoljno je uvaţiti da hipoteza o dinamičkom nesvjesnom čini zauvijek nemogućom. barem za čovjeka.. 4 . jer je očigledna činjenica da ne zna. Écrits. 3) Interpretacija kritičara (subjekt kao napetost između konačnog i beskonačnog): je ona koja se sastoji u kritičkome rješenju antinomije koju sačinjavaju prve dvije interpretacije. oslanja na hajdegerovski koncept istine shvaćene kao “otkriće”. U našim očima ona odgovara Freudovoj namjeri. štoviše. Drugačije rečeno: analitičar ne posjeduje apsolutno znanje. str. str. 188. ako ne i doslovnome značenju tekstova.. kako piše Heidegger. Lacan. koja i sama mogu biti interpretirana kad doĎu na red. apsolutna istina.“ 7Analitičar se dakle ne treba prepustiti iluziji koja se sastoji od traţenja “pravih objašnjenja”. i tako u beskonačnost. vrlo eksplicitno. shvaćene apsolutno. prema ideji da je apsolutno znanje nemoguće i da je. Kako piše Lacan. Iz te perspektive.8 Ako ovakvo čitanje Freuda nazovemo ničeanskim i hajdegerovskim. Question I. da su sve ljudske prosudbe simptomi i da ne postoji metajezik.. njegove su interpretacije i same podloţne tumačenjima nekog drugog analitičara. nakanu zatvaranja diskursa u samoga sebe. vrijednosne prosudbe o ţivotu na kraju svega nikad ne mogu biti istinite: one vrijede jedino kao simptomi. razlog je tome što se ono kod Lacana. polazeći od kojih bi tumačenje bilo utemeljeno na razumu: “Prosudbe. trebao bi “postaviti” neku “razotkrivajuću interpretaciju”. str. jer su te prosudbe kao takve tek gluposti. crpi snagu iz toga da ne priznaje odgovor da analitičar zna što radi. za koju smo rekli da se na očigled slaţe s prvom interpretacijom. 8 Ibid. ne zasluţuju da ih se uzme obzir osim kao simptome.znanju (subjektu). a svako izraţavanje ostvaruje se jedino na temelju odsustva ili nevidljivosti. bar u ovom smislu. 2. Dakle. činjenice doista ne postoje. 9 Heidegger. kao što ćemo kasnije i vidjeti. “Le cas Socrate” (“Sokratov slučaj”). čije čitanje Freuda očito treba. 353. “otkriće bića kao takvog istovremeno i u samom sebi skrivanje bića u njegovoj totalnosti“9. subjekt se mora činiti konačno odreĎen (i stoga osuĎen 6 7 Le Crépuscule des Idoles (Sumrak idola). ako ţelite.

Nekoliko nam citata moţe posluţiti kao nit vodilja: “Ljudska spoznaja. sačinjena je od odreĎenog odnosa prema toj strukturi koju nazivamo egom. Du Seuil. Ovo nas je naučilo da ego nije nikad samo subjekt koji je nuţno odnos prema drugom (…). P. oko koje se stvara imaginarna veza. Usp. u neko drugo polje. Freud. Abrégé de psychanalyse (Pregled psihoanalize). ne bismo li pokazali kako se iz nje moţe izvući nekoliko glavnih teza kojima se lakanovska misao upisala u samo srce francuskog antihumanizma šezdesetih godina. zapravo “ljudsko“ shvaćanje. nego o nesumnjivoj unutarnjoj dubini.U. a istovremeno i sfera odnosa svijesti. 50-52.. u stanje predsvijesti kako bismo ga vratili egu. 5 . ono što je bilo potisnuto. prev. Taj je unos uostalom očito priznat. izd. u smislu da ga pokreće humanistički ideal autonomije sadrţan i u Freudovoj zamisli psihoanalitičkoga liječenja. pozivajući se na “posljednje probleme filozofije. Htjeli bismo. meĎu mnogim drugim. Protivno lakanovskim tezama koje ćemo ispitivati. namjera je psihoanalize prema Freudu da koliko god je to moguće (tj. Zapravo – izuzev pitanja Lacanova stila. filozofskih modela koji nisu izričito odreĎeni11 i nepoznati su velikoj većini njegovih sljedbenika. Upravo su iz perspektive tog ega promatrani svi objekti. ali ipak ispružen prema zahtjevu za autonomijom koji istodobno prenosi i iznevjerava iluziju apsolutnog subjekta. savršeno transparentnog i gospodara samog sebe.” 10 11 S.da se neprestano sukobljava s onim dijelom skrivenog koji moţemo opisati kao nesvjesno). STATUS SUBJEKTIVNOSTI: “PRAVI SUBJEKT“ NASUPROT ”EGU” Lakanovska doktrina subjektivnosti bez sumnje nije toliko originalna i sloţena koliko bismo često ţeljeli vjerovati. str. Lacan u Écrits. kao što o tome svjedoči. 1996. npr.“10 Sad moramo vidjeti od kojih je teza o subjektivnosti Lacan pošao kad je mogao radikalno odbaciti takvo shvaćanje. str. vodeći se genetičkom metodom. 240.F. podvući najvaţnije crte ove doktrine. gdje psihoanaliza često samo mora ponovno zadobiti ono što joj pripada”. i ovaj izvadak iz Pregleda: “Najbolje što za njega moţemo učiniti (za bolesnika) jest (…) pretvoriti ono što je postalo nesvjesno. kojem ćemo se još vratiti – njegova relativna nerazumljivost više ovisi o unosu. nikad potpuno) vrati egu (a ne “subjektu”) vlast nad samim sobom.

15 Usp. koja uvijek mora biti prisutna u našem duhu – ego nije Ja. ţeli sve objekte (…) I upravo tu napetost izmeĎu subjekta – koji ne zna ţeljeti ako nije fundamentalno odvojen od objekta – i ega. To je nešto drugo – (…) objekt koji ispunjava odreĎenu funkciju koju ovdje nazivamo imaginarnom. Da bismo skicirali značenje ovih teza – prije no što ćemo ispitati njihovo obrazloţenje u lakanovskoj analizi prijelaza iz faze ogledala u edipovsku fazu – prevest ćemo ih u filozofski jezik egzistencijalizma.. ili odvajanje) od samoga sebe. nije greška u smislu da je klasična doktrina čini djelomičnom istinom. kojemu one očito nisu nepoznate.Subjekt je prvobitno želja. str. Zapravo poznajemo tezu opširno razraĎenu kod Sartrea: autentični subjekt je “ništavost” u tom smislu da izmiče bilo kakvom podvoĎenju nekoj definiciji. Du Seuil.Ego je opredmećen. otkud polazi pogled prema objektu. II. 6 . drugim riječima: on je rascjep (op. istinit subjekt. kao Ja od trenutka u kojem se pojavljuje simbolički sustav. kao glavnu sastavnicu onoga što se treba razumjeti: . uopćeno govoreći. nije utvrdiv. Le Séminaire. 68. Éd.Ego je povezan s dimenzijom imaginarnog. pisanog još uvijek čistim i. 14 Ibid.“12 “Bez sumnje pravo Ja nije ego. u Egzistencijalizam je humanizam (L’Existentialisme est un humanisme). prev. . npr. kao ljudski.“Ali baš subjekt. do temelja razdrobljen tim egom. Navedimo ih odmah.15 Stoga. 209/210. sveučilišnim stilom – već izdvajaju glavni motivi lakanovskog shvaćanja subjektivnosti. budući da je uvijek iznad svega što bi 12 13 Lacan.. str.. ego je pogled. koji su. 60. slavnu analizu noţa za papir. čak je doslovno objekt. Ibid. dijalektika svijesti uzima kao svoje polazište. morali biti prethodno zamišljeni. prvobitno neusklaĎen subjekt.“14 Iz sljedećih se triju citata – koji su izvadci iz seminara iz 1954. ako su objekti “nešto” (definirano). nije ništa odreĎeno. dakle definirani u umu obrtnika. str.. 1978. Bitna je uzajamnost. .“13 “Subjekt se postavlja kao djelujući.. Ali to nije dovoljno (…). U tome se sastoji sloboda koja ga razlikuje od proizvedenih objekata. dok je subjekt u uţemu smislu riječi povezan sa simboličkom dimenzijom. specifično ljudski. da bi postojali. autentičan subjekt je rascjep ili napetost.

od strane drugog i za drugog. Drugim riječima. Usp. 87 i d. MeĎutim – i upravo se ovdje pojavljuje mogućnost toga otuĎenog i opredmećenog lika subjekta koji predstavlja ego – čovjek moţe podleći “zloj vjeri”. kako u njegovu nastanku tako i u poloţaju. čije je najmanje autentično lice ono “pokvarenjaka”. moglo odrediti. ako ţelite. prihvatiti da se. lakanovska psihoanaliza moći će preuzeti ulogu antimetafizičkoga ratnog stroja.. kako u njegovoj funkciji tako i u njegovoj zbilji. slika za koju se odlučio prilijepiti. na čemu inzistira Lacan. On postaje. ukidajući tako udaljenost (ništavost. tj. gdje se nalazi svijest o sebi u Hegelovoj fenomenologiji. 401 itd. Écrits. 7 . njegove autentične subjektivnosti. postaje nešto (reifikacija) te gubi slobodu koja je sastavni dio njegove ljudskosti ili. postavlja ovu opoziciju Bića i Ništavosti da bi time “vratio svoje dobro”. str. čak i u njegovu poimanju.. istina. s nekom ulogom. npr. Nju će opteretiti psihoanalitičkom dimenzijom koja je. obvezuje nas da ego od početka do kraja shvatimo u postupnome kretanju otuĎenja. str. od faze ogledala do edipovske faze. Lacan. dijalektika koja podupire naše iskustvo. Tako filozofski naoruţana. poistovjećuje s nekim likom. on prestaje biti ništavan (ne biti ni ovo ni ono). Čineći to. posredstvom i zbog drugog. Dodajmo da je u kontekstu lakanovske filozofije riječ o presudnom trenutku koji će nepovratno odrediti smisao (značenje i usmjerenje) liječenja: ako je ego otuĎenje od istinske subjektivnosti. 374. nedostajala u egzistencijalizmu.ga.17 odbiti definirati psihoanalizu kao humanizam? 16 17 Écrits. nesumnjivo. kako ne dodijeliti analizi kao cilj da bude proces kojim se ego postupno odvaja od svojih uvjerenja kako bi ponovno postao subjekt? I zašto u ovakvim okolnostima. str. smještajući se na razinu koja u najvećoj mjeri obuhvaća učinkovitost subjekta.. a naročito – kakva god drugdje bila Lacanova opčinjenost Hegelom – i antihegelovskog: “Ego o kojem govorimo apsolutno je nemoguće razlikovati od imaginarnih zahvaćanja koja ga sačinjavaju od glave do pete. rascjep) koja ga je još čuvala od “zaokruţene punoće bivanja” a koja karakterizira čovjeka u zloj vjeri.“16 Toga se kvazihegelovskog otuĎenja ega u imaginarnom odnosu s drugim Lacan drţi kad opisuje genezu. Séminaire. II. u odnosu prema drugome.

21 Neobjavljen seminar. 113. piše Lacan. Analiza Edipa pomoći će nam još bolje objasniti ovu strukturu. Ali u sljedećem se razdoblju počinje distancirati od imaginarnog te uspijeva shvatiti ne samo to da se slika i stvarnost razlikuju već i da je slika koju vidi u ogledalu zaista njegova vlastita. moţe biti opisan. str.. 94. iskustvo zadobiveno tijekom ove faze već najavljuje opoziciju subjekta i ega koja nas zanima.. str. ali da je taj odnos ponovno prekinut ili barem malo uzdrman simboličkom funkcijom jezika koja “vraća” jedan dio neotuĎene subjektivnosti. koji produţuje i dovršava otuĎenje subjekta u egu.. doista nezrelo. Faza ogledala pokazuje se dakle kao “tvorbena za funkciju Ja” jer ispunjava strukturnu funkciju u odnosu na tijelo prethodno doţivljavano kao rascjepkano i. 111 i d. Zapravo.. posebno u Ecrits. Écrits. str. zamišljenim objektom ţelje drugog). odnosno s falusom. “plače” kad “vidi nekog drugog kako pada” itd. sebe smatra nekim drugim. Iz ovoga vidimo da. “činit će nam se da faza ogledala od tada pokazuje u jednoj izvanrednoj situaciji simboličnu matricu gdje se Ja strmoglavljuje u prvobitan oblik.”20 Time je predloţena ideja da je izranjanje subjektivnosti odmah osuĎeno na otuĎenje u imaginarnome odnosu s drugim. Ţeleći biti sve za nju. o “tvorbama Nesvjesnog”21 Lacan predlaţe razlikovanje triju odlučnih trenutaka u edipovskoj fazi: Prvi. 20 Écrits. 1956/1957. pokušava se poistovjetiti s objektom majčine ţelje. Prema tom modelu. subjektivnost djeteta cijela teţi tome da se opredmeti. prije no što se objektivizira u dijalektici identifikacije s drugim i dok mu jezik općenito ne vrati njegovu funkciju subjekta. Pitanje 18 19 Usp. bezbroj puta opisana sličnim pojmovljem. povrh toga. kao što znamo. 93 i d. itd. Štoviše.18 odreĎuje. Lacan u tom prvom trenutku dijete opisuje kao “ţelju majčine ţelje”. u smislu Fenomenologije duha: kao što poučava dijalektika gospodara i roba. 180 i d. kaţe “da ga je netko tukao”. kao što to čini i sam Lacan. ţelja moţe postojati samo umnaţajući se. u tom imaginarnom odnosu (budući da se radi o poistovjećivanju s pretpostavljenim.Takozvana faza ogledala. postajući ţeljom ţelje. str. Izvješće o njemu nalazi se u Glasniku psihologije (Le Bulletin de Psychologie). da bude uvučena u problematiku bivanja (a ne ništavosti). trenutak u kojem dijete stječe osjećaj jedinstva svog vlastitog tijela koji je procesom identifikacije povezan s funkcijom imaginarnog. U početku 19 se čini da dijete teško razlikuje sebe od drugih: još je uvijek usmjereno na imaginarni odnos. dok zapravo ono samo tuče. str. 8 . U seminaru iz 1956/1957.

dakle objekt (a ne subjekt) koji podilazi majci. Denoël. upućeno toj trećoj instanci odnosa. Uvod u čitanje Lacana (Introduction à la lecture de Lacan). odnosno kao onaj koji stvara zakon po majčinoj ţelji. Otac. lišeno je individualnosti. Dor. Otac sad igra odlučujuću ulogu: ponekad se umiješa kao onaj koji djetetu oduzima majku i kao onaj koji majku lišava tog faličkog objekta. kao posljedica toga. ocu. već i simbolički otac: iz toga moţemo zaključiti da on intervenira samo u odnos kojemu je dano značenje. odnosno kod oca. dijete takoĎer postaje subjekt: odričući se (prvotno potiskivanje) toga da bude falus. posredstvom funkcije oca. dijete se mora na kraju odlučiti izaći iz imaginarne i postvarene problematike bivanja (biti falus kako bi odgovorio na ţelju svoje majke) u korist problematike “imanja”: “Uzdrman u svojoj sigurnosti da je on sam falički objekt kojeg majka ţeli.” U toj fazi dijete “nema simbolični nadomjestak sebe i. Brisel. rascjep). 1985. ono moţe 22 23 A. koje proizlazi iz toga što se on pojavljuje kao onaj koji posjeduje falus. subjektivnosti i mjesta u društvu: to je vrijeme imaginarnog zarobljavanja (identifikacija s majkom identificiranjem s objektom njezine ţelje) i vladavine prvotnoga narcizma. 141.”23 Zapravo. Tvorbe nesvjesnog (Les Formations de l'inconscient). uz činjenicu da u stvarnosti objekt njezine ţelje posjeduje 'suvereno' taj isti 'drugi' čijem se zakonu vraća. 1977. 9 . u tom trojnom odnosu. on mora biti i dovoljno je biti falus. 'daje' ključ edipovskog odnosa.. Jacques Lacan. Drugim riječima. odnosno “označitelj koji dolazi na mjesto nekog drugog označitelja. Tvorbe Nesvjesnog (Les Formations de l'inconscient). str. 24 J. poput majke koju primjećuje kako ga ţeli ondje gdje bi on i trebao biti i gdje dakle postaje mogućim da ga se ima”24. Pojavljuje se kao onaj koji primjenjuje svoj zakon na majčinu ţelju. njenoga djeteta. str. prihvatiti ne samo to da ono nije falus već i to da ga nema. Lacan. a odgovor pretpostavlja da. dijete je prisiljeno. Lako shvaćamo da taj drugi stadij edipovske faze označava trajno ostvarenje simboličkog i autentične subjektivnosti. 25 J. tj. zapravo nije “samo stvaran” otac. Lemaire.”25 Ovakvim otkrićem simboličkog i prijelazom s problematike bivanja na problematiku imanja. kako bi se svidio majci.je zaista: “to be or not to be objekt majčine ţelje”. i stoga kao onaj za kojega će dijete morati pretpostaviti da sadrţi falus: iz toga proizlazi da “uska veza povratka majke zakonu koji nije njezin. “otac nije stvaran objekt… otac je metafora”.”22 U sljedećem će se trenutku edipovske faze simultano uvesti simbolička dimenzija i istinska subjektivnost (ništavost.

S druge strane. moţe se reći da u se jednome smislu subjekt pojavljuje samo kao “rezultat jezika”. dijete je osuĎeno da nikad pravilno ne imenuje svoju ţelju. tj. J. kod onog tko ga ima. u imaginarnome odnosu. a ne samo kao 'objekt' ţelje drugog. cit. zauvijek izgubljenog. Ušavši odlučno u problematiku imanja (falus).”27 TakoĎer. u jeziku on “sam sebe zaglavljuje“. kod oca. u tom pogledu Écrits. ako je istina.. jer smo vidjeli kako se on doista umiješa tek s prijelomom koji uvodi simbolička dimenzija (očinska metafora) u reifikacijskome i imaginarnome odnosu prema majčinoj ţelji. 531 i d.“26 Treći stadij edipovske faze njezina je razgradnja.postati subjektom vlastite ţelje od tada usmjerenim prema beskonačnome nizu meĎusobno zamjenjivih objekata (ono što Lacan naziva “zahtjevom”): “Proces traţi da dijete bude dovedeno u poloţaj da se mora postaviti kao 'subjekt'. str. posebice Položaj nesvjesnog ("Position de l'inconscient"). 10 . prema jednoj drugoj 26 27 još treba shvatiti da je izranjanje subjekta zahvaljujući simboličkoj dimenziji paradoksalno. vršeći prvobitno potiskivanje zbog kojeg prelazi s problematike bivanja na problematiku imanja. dječak se moţe poistovjetiti s ocem – jasno je zašto – a djevojčica s majkom.28 Kako bismo zaokruţili ovu teoriju subjektivnosti. dakle ostaje pokorno. zahvaljujući prvotnome potiskivanju. str. budući da se Dor. u Ecrits. 28 Usp. 116. Razlika izmeĎu Freuda i Lacana u ovom je trenutku posebno značajna jer se potiskivanje pokazuje korisnim zbog onog što unosi u simboličko i u subjektivnost. majčinoj ţelji.29 Ali samim time subjekt je zarobljen u jeziku ili. neposredno izlaţe trostrukom i neizbježnom otuĎenju: Ponajprije. ako je istina da je ime oca metafora majčine ţelje. kako smo već spomenuli. Lacan. u nerazrješiv odnos s beskonačnom serijom zamjenskih objekata koji nisu ništa drugo doli metonimijski označitelji (kod kojih dio označuje cjelinu) prvotnog objekta. op. Iz toga proizlazi dobro poznata teza prema kojoj subjekt nije uzrok jezika nego njegov rezultat. ako volite loše igre riječima. jer imitirajući je “ona zna gdje je i zna kamo ga mora otići uzeti. str. ono ulazi. 29 Usp. shvaćamo da se jedan od nesretnih rezultata edipovske faze moţe sastojati od psihotičkoga odbijanja simboličke dimenzije oca kojom se dijete na neki način nastavlja poistovjećivati s falusom (biti falus). Tvorbe nesvjesnog (Les Formations de l'inconscient). 835 i d.

kao što smo već spomenuli. 346. kako bi se pojavila kao neminovna sudbina subjektivnosti.32 UČINCI CIJEPANJA SUBJEKTA: LAKANOVSKI ANTIHUMANIZAM Ako je subjekt potpuno razlomljen.“30 Takvo ”zamiranje” subjekta. kojemu je izloţeno paradoksalno izranjanje subjektivnosti. “Tako je ego uvijek samo polovica subjekta”31.formuli kojoj je Lacan sklon. napetost izmeĎu dvaju njemu samome neuhvatljivih trenutaka. 11 . str. Neprestano deformiran u subjektu iskaza i njime izdan (ali postoji li ovdje “nešto” deformirajuće i izdajničko što preegzistira?). ideju da je subjekt ništavost. Écrits. bar je jedna stvar sigurna: filozofija cogita. koji se moţe definirati kao prisjećanje različitih pojava subjekta iskaza tijekom imaginarnih odnosa identifikacije s drugim. Ako se sloţimo da Drugi označuje simboličko. istinski subjekt na kraju moţe samo klonuti pred egom. Taj rascjep ili cijepanje subjekta na pola (Spaltung) nepobitno se pokazuje i kao njegov uvjet mogućnosti i kao njegov uvjet nemogućnosti. Écrits. 352. 32 Izraz “zla vjera” (“mauvaise fois”) Lacan nije odbacivao. Sad moţemo zaokruţiti treće otuĎenje. čime se opet vraćamo sartrovskoj ideji loše vjere koja čini sastavni dio ega – izuzev toga. onakva kakvu u svome 30 31 Écrits. naravno. 840. usp. na taj način da jezik istovremeno i nerazdvojivo označuje roĎenje i smrt subjekta. kako ga takoĎer naziva Lacan. Ono što je bilo spremno govoriti (…) nestaje kao tek jedan označitelj. da kod Lacana ta “loša vjera” prestaje biti loša vjera. str. ovaj paradoks subjektivnosti Lacan jasno iskazuje ovako: “Kad se označitelj pokazuje na mjestu Drugog (koji još uvijek nije pronaĎen) utječe na simboličku pojavu bića koje još uvijek nema riječ. da je “riječ ubojica stvari” i da “stvar mora nestati kako bi se pokazala”. Subjekt je u svome diskursu predstavljen samo posredstvom označitelja: što je isto kao i reći da je neposredno odsutan. str. moţe se takoĎer pronaći (u osnovi se radi o istome pitanju) u poznatoj razlici izmeĎu subjekta iskaza i subjekta iskazivanja: subjekt iskaza (na primjer zamjenica Ja) je onaj subjekt koji se predstavlja u diskursu: subjekt iskazivanja je subjekt ţelje/subjekt nesvjesnog koji se otuĎuje i gubi čim je izgovoren u jeziku. takoĎer neizbjeţno. ali po cijeni da ga smrzne. Ovdje ponovno otkrivamo. ako uvijek sam sebi izmiče u raznolikosti svojih otuĎenja.

Lacan et la philosophie.39 Više se nećemo zadrţavati na analizi antihumanističke tematike jer smo se s njom dosad dovoljno upoznali. odnosno Apsolutno hegelovsko Znanje. 524. analitičko iskustvo "funkcije Ja" ono koje tjera Lacana da piše. Lacan vjeruje da je potrebno napasti ono što drţi vrhuncem humanizma. zato što ne zna što on jest.34 stavlja u opoziciju "spram cijele filozofije koja je proizašla izravno iz cogita. da je potpuno u skladu sa samim sobom. 93. 1984.temelju izraţava bit humanizma.. str.“36 Upisujući se od tada u filozofijsku tradiciju dekonstrukcije. i to iz najboljih razloga. 140 i d..”38 Na pitanje “Je li psihoanaliza humanizam?”. moţe samo poboljšati djelovanje u humanizmu jest uobraţenost koja proizlazi iz čovjekova uvjerenja da je on sam autor. budući da ona ne poznaje "radikalnu heteronomiju za koju je Freudovo otkriće pokazalo da u čovjeku stvara jaz". II.U."35 Jer ono što. Freud ih je prekoračio. str. str. Reći ćemo samo da ona pretpostavlja odreĎen broj posljedica koje bi lakanovsku psihoanalizu zasluţno trebale upisati u ono što smo u ovome ogledu opisali kao idealan tip filozofiranja “šezdesetih”. str. P. ne nuţno svojih djela. str. iluzija je par excellence. 35 Écrits. 38 Ibid. 12 . 39 Ibid. kao što smo već naveli. za Lacana. A. i ono koje ga. da sve ono što moţe biti izraţeno u diskursu bude u potpunosti koherentno i opravdano. 87. str. Usp. 37 Ibid.”37 Ako se u tom smislu moţe reći da “se Hegel nalazi na granicama antropologije. 89. 36 Séminaire. 286. Prikazat ćemo samo neka obiljeţja toga tipa filozofiranja. već značenja i vrijednosti koja im dodjeljuje: “Subjekt ne zna što govori. odnosno "radikalnu ekscentričnost sebstva u odnosu prema samome sebi s kojim se čovjek suočava. iz Lacanove perspektive treba bez oklijevanja odgovoriti negativno.. Freud nije humanist. kakav god bio njegov odnos prema kartezijanskim meditacijama.. str. Njegovo se otkriće sastoji u tome da čovjek nije posve u čovjeku. 33 34 Écrits. Ur-Ideologie. Juranville. 92."33 Upravo je. koja je u tom trenutku već prihvaćena. koje pretpostavlja “da se diskurs zatvori nad samim sobom. II.F.

cit. shvaćenoj kao istovrijednost ili kao identičnost. Op. a razdijeljeni. ne oklijeva napisati J.164. logičkim diskursima gdje si subjekt iskaza bezobrazno umišlja da je subjekt kao takav.“ 41 U ovakvim uvjetima.”40 Iz te perspektive. neke se strategije diskursa pokazuju kao posve radikalne time što isključuju subjekt iz nesvjesnog. onda se moţe reći da. 13 . matematičkim. priznajemo. ideološki obiljeţen . treba se nalaziti unutar analitičkoga diskursa. kao što potvrĎuju i njezini odjeci kod Derridaa. Dor. nije baš dobar za nekoga tko posjeduje odreĎeno znanje o hajdegerovskoj fenomenologiji. a fortiori. lakanovska se misao samo upisuje u “kretanje suvremene misli (ponajprije Heideggerove)” prema uspješnoj formuli A. najviša točka filozofije identičnosti koja označuje vrhunac takve iluzije. Juranvillea. str. “kako bi se istina podcijenila u mjeri u kojoj zasluţuje. ne bi li izbjegla krajnje otuĎenje (znanstveni se diskurs u tome pogledu 40 41 Séminaire. i to uz pomoć pokreta antihumanističke radikalizacije za koju smo već rekli da je bila karakteristična za misao ’68. istina u smislu istovrijednosti (identičnosti) iluzorna te sudjeluje u skrivanju dimenzije nevidljivosti. Svaki racionalni diskurs.. filozofski ili znanstveni. heteronomni subjekt iz toga je radikalno isključen u korist iluzija Ega. čak i ako je ono poprilično ograničeno: to je zapravo dobro poznata tema prema kojoj je. odsutnosti koja je u samome srcu svekolike prisutnosti – to je Apsolutno hegelovsko Znanje. meĎutim.” Taj paradoks. Kritika istine kao identičnosti/istovrijednosti Ako se istina nalazi u cijepanju subjekta. XX.I. To je osobito vidljivo u svim strategijama racionalnih diskursa i.zato što “zaboravlja” (u hajdegerovskom smislu zaborava) stvarnost (razliku): “Riječ se dakle pokazuje tim više riječju što je njezina istinitost manje utemeljena u onome što nazivamo istovrijednošću sa stvari: istinska se riječ čak paradoksalno protivi istinskome diskursu. budući da u njemu nestaje svaka dimenzija drugosti. jasno nam je da se psihoanaliza obvezuje kao model uzeti sofističku dijalektiku. str. budući da “ona produţuje i čak nadilazi svoju kritiku metafizike”. u znanstvenim. “Iz ove točke gledišta. jasno je da je tradicionalni diskurs o istini. pojavljuje se prema tome kao sâm prototip ideološkoga diskursa. 98. Ako nam ipak odgovara (što je moţda pomalo naivno) Freudu pripisati “otkriće” cijepanja subjekta (radikalne heteronomije).

što je prema Lacanu sugeriralo i Freudovo pozivanje na predsokratovce. str.. str. 44 Ibid. svojim zastranjenjima. J. od psihotičnoga diskursa): “Analiza se u povijesti znanosti. nije vaţno – u potpunosti ostvaruje svoj smisao počevši od koncepcije subjekta i istine koju smo upravo opisali. “Neoklasični” stil Nemamo namjeru prepustiti se proučavanju istrošene knjiţevne kritike lakanovskog stila. kad ispitujemo pravi diskurs s obzirom na njegovo značenje. ako se usuĎujemo reći. napokon. Jer “istinska riječ“. i to zato što se bez sumnje. 131-32. u tome otkriva da se značenje uvijek odnosi na drugo značenje. str.. nijedna se stvar ne moţe pokazati drugačije nego pomoću znaka. još jasan u godinama stvaranja doktrine. „ispraznoj poslovici 'upoznaj samog sebe'“: “Ono što nam predlaţe da bismo trebali postići nije nešto što moţe biti objekt znanja.”44 Ovakvo rasuĎivanje. taj stil nije prestao sve više “razlamati” dok se doktrina postupno ustrojavala. posebice njegov stil. koherentno biti nekoherentan? U tome smislu. kao što bi nas nepaţljivo čitanje moglo navesti da pomislimo. kako bi napredovala u ne-znanju. Dor. ono što Freud predlaţe da moramo postići. nasuprot tome.cit. 45 Usp.45 ako se pravi diskurs.otkriva kao još gori. Treba samo utvrditi da sloţenost takve knjiţevne kritike – stvarna ili prividna.61. Écrits. već ono što sačinjava moje biće i o čemu nas uči da to čak i više dokazujem svojim hirovima.43 Bez ponovnoga vraćanja na ono što neobično naivno moţe sadrţavati vjera. veţe uz poloţaj koji je imala prije aristotelovske definicije. a koji se naziva dijalektika”42. prema Lacanu uopće ne odgovara. op. 14 . Ibid. moţda manje uvjerljivo (kasnije ćemo reći zašto). koja je takoĎer karakteristična za suvremeni antihumanizam i prema kojoj povratak na “prije Aristotela” sadrţi odlučan napredak. pa će se prema tome pokazati kao osuĎena na pogrešku. moţemo primijetiti da vjera rasvjetljava i jedan aspekt lakanovskoga djela kojemu je to naročito uskraćeno. nego svojom donekle uljuĎenom 42 43 II. vara u svome uvjerenju da zna što govori. 361. samo je po sebi podosta jednostavno: ako je istinska riječ ona koja zna da ne zna što govori. svojim fobijama i fetišima. nije li.

i ne moţe ga shvatiti bar intuitivno. klasični ideal istinske riječi. a ne identičnosti. paradoksalno. razlama se i diskurs. to je tek pitanje ukusa. nezgodno u odnosu na cjelokupnost onoga o čemu se govori) i. odnosno riječi vjerne svome “objektu”. str. u svome temelju. 51 Séminaire. 160 -161. op. s time u vezi. Lemaire. ipak ponovno u samome korijenu odreĎene prakse pisanja ili u primjeni odreĎenoga stila nalazimo tradicionalnu primjenu istinitosti kao istovrijednosti (što je. Jer ovdje. takvi su odnosi nezamislivi. diskursa znanja koji. samo razlomljen diskurs moţe biti adekvatan. str. već različnost. str.“46 Iz toga proizlazi kritika diskursa razuma i njezinih izvedenica. Komunikacija kao “dijalog gluhih”50 Ako priznamo da se subjektivnost – u poopćenome smislu – sastoji od dvaju suprotstavljenih čimbenika. tjera druge da laţu. rascjep.”48 Drugim riječima. kao što je “sveučilišni diskurs kad iznosi tvrdnju o fikciji koju nazivamo autorom. i ništavost. o potrebi da se diskurs učini adekvatnim svojemu “objektu”. Podrazumijeva se da se radi o estetičkome sudu koji ima tek vrlo ograničeno pravo na univerzalnost. No analiza otkriva da Lacanovo gledište uopće nije originalno: ono je. 285. barem na svjesnoj 46 47 III.”47 Potrebno je.49 U sva tri slučaja riječ je. a budući da je “objekt” razlomljen.ličnošću. Nietzsche bez sumnje bio jedini autentičan pisac. Tko ne razumije postupak. u području psihoanalize izraz istovrstan ničeanskoj aforistici ili hajdegerovskoj poetici.. 48 Ibid. Écrits. “autentično intersubjektivnim odnosima”51 mogu se nazvati jedino odnosi koji se uspostavljaju izravno izmeĎu subjekata bez znanja “ega”. a pogotovo onih u kojima šepa otvoreno. kao i kod Derridaa. str. potvrĎujući se svojim ograničenjima. moramo reći da je od njih trojice. Dor. Naţalost. samo što se sad traţi adekvatnost ili vjernost različitosti. II. Préface au livre d’A. izvrnuti tradicionalne kriterije kojima se prosuĎuju diskursi i potvrditi “konzistentnost diskursa u kojima istina šepa. unatoč svemu. budući da je stvarnost nemogućnost i budući da istinitost nije istovrijednost. Mi neoklasični Lacanov stil moţemo smatrati privlačnim ili vrijednim ţaljenja. 6. 15 . a to su subjekt i ego. kao i istovrijedne riječi. 49 Ako ţelimo biti pravedni. 50 J. dakle. nasuprot tome. cit. osuĎuje se na to da bude njegovom vječnom ţrtvom. 526.

Iz takve perspektive Lacan u “shemi L” saţima strukturu cjelokupne ljudske komunikacije: “S” označava istinski subjekt (subjekt ţelje ili subjekt nesvjesnog = Es). Subjekt je odvojen od Drugih.razini. koje ćemo. zidom jezika”53.54 Iz toga proizlazi jedno shvaćanje intersubjektivnosti. a nikad subjekt iskazivanja. budući da je u jeziku uvijek prisutan subjekt iskaza (ego). 16 . Uzevši u obzir da je to otuĎenje strukturno. “a” je ego toga subjekta. ako ţelimo parodirati Ionesca. “a’” označava ego drugog. Ibid. dakle imaginaran i otuĎen odnos izmeĎu dviju individua koje ne znaju što govore. ono ne moţe biti zanemareno “čak ni na kraju analize. 286. a nikad s Bićem. moţemo reći da se sva svjesna komunikacija odigrava “izmeĎu dvoje drugih”: “Uvijek teţim za istinskim subjektima. i čak nisu svjesne da to ne znaju. odnos izmeĎu a i a’. stoga. iako otuĎenje očito nije shvaćeno kao takvo. tako reći “zaborav zaborava”. Svjestan je odnos uvijek “intermodalan” odnos. cijeli svijet je u istoj poziciji i iz toga se ne moţe izići”.. budući da subjekt sebe uvijek percipira samo kao otuĎen u Egu. a moram se zadovoljiti samo sjenama. a “A” njegov subjekt (Drugo). str. jezik postoji kako bi nas ponovno vratio 52 53 Ibid. istinskih. istinskog.”52 Subjekt je neizbjeţno osuĎen vjerovati da “je on taj ego. 54 Drugim riječima: u prikazivanju uvijek imamo posla s bićima. Time se ispunjava dvostruk zaborav. dopustite li. prosuditi manje zabavnim: “Ako se govor temelji na postojanju Drugog.

prema Lacanu.. str. razumije se. svojim laţno rasvjetljujućim intervencijama. kao zaključak. zbog čega je dopušteno upitati se što takva praksa liječenja moţe biti u uvjetima koje joj nalaţe teorija. Analiza mora stremiti prelasku na istinski govor koji bi povezao subjekt s drugim subjektom. nema drugoga domašaja doli onog poticajne šale i više nas neće zadrţavati.objektiviziranome drugom. uključujući i to da mislimo da je on objekt. Nikada ne postoji subjekt bez ega. OD TEORIJE SUBJEKTIVNOSTI DO UNIŠTENJA EGA Funkcija i krajnji cilj lakanovskoga lijeka vrlo se logično mogu izvesti iz teorije subjektivnosti: “Ako izučavamo analitičare. aktivno intervenirati u pacijentov ţivot: kod Lacana se uopće ne radi o “transformaciji subjekta u njegovoj sadašnjosti posredstvom mudrih objašnjenja njegove prošlosti. drugom kojemu moţemo činiti sve što ţelimo. 17 . ali u analizi uvijek treba teţiti od subjekta dobiti upravo to. 251. str. odnosno na opasnosti ponovnog izviranja toga pristupa na području psihoanalize. s onu stranu jezičnoga zida. polazeći od svojih interpretacija. u kojima analitičar naivno pokušava. francuski je frojdizam teorija koja se izravno otvara praksi liječenja.“56 Analiza je. stoga duţna izbjegavati tri pogreške tradicionalne analize: 1. “doći u pomoć“ subjektu: “Činjenica da sredstvo kojem je pribjegao ponekad moţe biti dobro za subjekt. odnosno da ne zna što govori. Jer. podsjetiti na poteškoće. ostaje tek mogućnošću.“57 2. Psihoanalitičar uopće nema nikakav motiv da pokuša. činimo to zato što postoje subjekti kod kojih je ego odsutan. subjekt koji je u potpunosti realiziran. To je ideal analize koji. One “uzročnih analiza“. za razliku od onog što nalazimo u Heideggerovoj i Nietzscheovoj filozofiji (slučaj marksizma već je problematičniji). 58 Ibid.“55 Nećemo se ponovno baviti kritikama koje su već upućene protiv stavova genealoga i historicista (diskurs je uvijek povijesno smješten “proizvod” i u takvim uvjetima ne postoji moguć metajezik). Ţeljeli bismo radije. Ibid. 57 Écrits.“58 55 56 Ibid. 287.

analitičar mora pacijentu uskratiti svaki odgovor. dok taj ego. str. “analitičar tek rastreseno sluša povijesne pripovijesti. 88. 251. koja ga zarobljuje u ulozi koja je “u bridţu uloga mrtvaca“63.“64 Osim odbojnosti koju takva praksa moţe opravdano izazvati . analitičar mora izbjegavati jačanje ega subjekta čak i u najmanjoj mogućoj mjeri. koji upravlja strojem. zdravome dijelu ega. egu koji treba ojačati“61.“60 Toj se dakle pogrešci. 331.pogotovo ako zamislimo da se u načelu obraća krhkijim pojedincima . uz nekoliko iznimaka.. osjetljiviji no što je uobičajeno na učinke otvorenog dijaloga (?). 589. dok i posljednji prividi nisu iscrpljeni. uzbuđen zbog neizbjeţnosti otkrivanja. str. 63 Ibid.“59 “Loša analitička praksa“ stoga mora biti neposredno povezana s teorijskom greškom: greškom koja proizlazi iz vjerovanja u “privid koji nazivamo individuom. Pacijent. ali ponad svega. Hvala Bogu. Najveća greška "tradicionalne" psihoanalize jest “ţelja da subjekt sebi pridruţi sve više ili manje rascjepkane oblike. 287.3. i one koji se još cijepaju. čije provoĎenje u djelo podsjeća na neke Kafkine stranice: primjenjujući “kontinuiranu šutnju“. 62 Écrits.. budući da je. kao što smo objasnili. jednostavno treba “likvidirati“: “Analitičarevo umijeće mora se sastojati u sposobnosti odgode izvjesnosti subjekta. 18 ..) mali čovjek koji je u čovjeku. iznevjeravanjima svog jezika. ljudskim subjektom . Lemaire. to je je samo po sebi ludost.a zašto baš njega meĎu svim drugima . 87. zapravo. analiza u tome rijetko uspijeva.. ne otrgne od svojih izvjesnosti i ne izvede “analitičko nazadovanje“ koje ga treba voditi od ega do subjekta. u svojoj zaluĎenosti. prema Lacanu. u ovome slučaju. Da će subjekt na kraju povjerovati u ego. i da postoji negdje u njemu (. ali imamo na tisuće dokaza da je se gura u tome smjeru.“62 Zacijelo simpatičan plan. trenutno vraća“ kad “govori o autonomnome egu. Na kraju.koji je doista autonoman..ona se očito suočava i s odreĎenim brojem poteškoća: 59 60 Séminaire. odnosno “izluĎen“. Ibid. sav izvan sebe.. paraliziran paţljivim slušanjem i kontinuiranom šutnjom. oblike onoga u čemu se ne prepoznaje. cit. str. str. op. sve dok se pacijent. taj ego par excellence mjesto njegova otuĎenja. str... i d. “cjelokupnost analitičke misli. 64 A. str. II.. i dalje. 61 Ibid. izloţit će se.. Kao što s dirljivom naivnošću piše jedna učenica.

350. Koliko god bile stvarne ove poteškoće. 1977. 284. krajnje iskrivljenim svako upućivanje na Ideju autonomnosti 65 66 Écrits...“65 Je li doista tako “glupo“ misliti da psihoanaliza. što podrazumijeva da mislimo da je on samo objekt. lakanovska teorija i praksa nalaze se na suprotnim polovima takva humanizma budući da se prema njima “luĎak“ moţe pojaviti samo kao “posredna stvar“ izmeĎu ljudskog i neljudskog: nije dovoljno da “budemo taj imaginaran ego kako bismo bili ljudi. str.Primijetit ćemo.. Le Sujet de la folie. nije dovoljna za razlikovanje njegove misli od one koja ga označava čovjekom 'drugačijim od drugih'. Swain. iako je istina da se subjektivnost potpuno iscrpljuje u podjeli autentičnoga subjekta i otuĎenoga ega. str. ne moţe i ne treba biti više od “umjetnosti“? . II. na kraju. kao čist i jednostavan objekt.doista utemeljena. nadalje. S “drugim“. vjerovati da čak i u svojim najekstremnijim zastranjenjima. Mi još uvijek moţemo biti ta posredna stvar koja se naziva luĎakom.“66 Nismo li skloni. Mogli bismo odgovoriti da. upravo suprotno. str.čije je prakticiranje tek njezino beskrupulozno provoĎenje u djelo . priznajemo da one još uvijek ne čine bît problema. laţna humanistička osjetljivost nije dopuštena: ego mora biti uništen. da se u lakanovskoj praksi subjekt. “luĎak“ ili “bolesnik“ na neki način ostaje. 68 Séminaire. II. odnosno da ne zna što govori. 19 . LuĎak je upravo onaj koji sasvim jednostavno prianja uz to imaginarno“68 i koji kao takav čak prestaje biti subjektom svoje ludosti. sukladno onome što pokazuje teorija. ako ţelite. kako bi se opisalo znanje koje on (analitičar) dobiva iz vlastite analize. koji se “izluĎuje“ “kontinuiranom šutnjom“. budući da je on tek opredmećen ego. koliko god to koštalo.Prvo zamjećujemo da se takva praksa gotovo mehanički izvodi iz teorije koja je podupire i da ona u tome smislu pretpostavlja istinski prezir prema iskustvu ili. tretira. Problem je. kao obrazovanje ili politika. radikalna heteronomija rascijepljenoga subjekta. prema Swainovoj formuli “subjekt svoje ludosti“67? Uistinu. prema “razboritosti“ u aristotelovskome smislu: “Jer glupa upotreba pojma 'proţivljeno'. utvrditi je li ovakva teorijska opozicija . Séminaire. Svaka komunikacija s njim bit će stoga a priori isključena. doista “moţemo raditi što god ţelimo. 286. Preoblikujmo pitanje u psihoanalitičkim pojmovima: čini li Freudovo “otkriće“. Privat. 67 Gl.

ega . što ćemo pokušati dokazati u sljedećem poglavlju.ono što. 283. na Lacanovu bi teoriju trebalo primijeniti formulu koju je sačuvao za “ortodoksne“ frojdovce: “Hvala Bogu. prema kojoj je. podsjetimo. i upravo zbog toga subjekt preţivljava. iskustvo nije nikad dovedeno do svojih krajnjih granica. o čemu svjedoči ulomak iz Pregleda koji smo citirali na početku poglavlja. sama Ideja autonomije izgubila svako značenje u smislu usmjeravanja prakse? Kad bi bilo tako. str. II. zajednička logici “sve ili ništa“. dok je stvarna autonomija subjekta očito iluzorna. 20 . Hvala Bogu što ne uspijevamo u liječenjima. ne činimo ono što kaţemo da činimo. koja karakterizira suvremeni antihumanizam. ostajemo daleko od svojih ciljeva. ni sam Freud ne misli.“69 69 Séminaire. Ne postoji li na kraju i kod Lacana ta pogreška.

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->