ENEOLITIK I ENEOLITIČKE KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI Brunislav Marijanović

Već u vrijeme klasično shvaćenih kasnih neolitskih kultura ovog područja - vinčanske, butmirske i hvarsko-lisičićke - u kulturnim sadržajima nekih od nalazišta koja im pripadaju zapažaju se stanoviti elementi koji se ne mogu smatrati njihovim izvornim vrijednostima, nego se moraju dovesti u vezu s procesima koji karakteriziraju područja izvan Bosne i Hercegovine. Oni obilježavaju početak preoblikovanja tamošnjih kulturno-etničkih pojava neolitskoga tipa u eneolitske manifestacije, ili odražavaju izravnu smjenu autohtonih neolitskih novim eneolitskim kulturama. Na području Bosne i Hercegovine ti se elementi, već zbog njihove malobrojnosti, i krajnje ograničene uloge u daljnjem razvoju, posebice u preoblikovanju u nove vrijednosti, prihvaćaju više kao medij dostignuća ostvarenih u drugim oblastima, a manje kao generator razvojnih procesa dalekosežnijeg značenja. U vinčanskoj kulturi sjeveroistočne Bosne, točnije u Gornjoj Tuzli, to dovodi do početnih spoznaja o mogućnostima obrade i uporabe bakra, ali te spoznaje ostaju posve zatvorene u lokalne okvire, pa čak i bez ozbiljnijega udjela u ukupnosti razvoja i na samom tom naselju. Na području butmirske kulture ni ti elementarni procesi nisu ostavili nikakva traga. Dakle, vrijeme koje je na srednjobalkanskom i dijelu panonskog prostora obilježeno već izrazitom prisutnošću eneolitskih kultura, na ovomu području je još uvijek okarakterizirano tipičnim neolitskim kulturama, u kojima se samo pojedinačno i bez vidnijeg značenja osjećaju odrazi promjena na istoku od Drine i sjeverno od Save. Premda je na temelju sinkronizama, koji se preko vinčanske kulture mogu uspostaviti s ranim eneolitskim kulturama karpatskopodunavskoga prostora, očigledno da neolitske kulture Bosne i Hercegovine kronološki već pripadaju ranomu eneolitiku, sve njihove bitne značajke još uvijek imaju tipičan neolitski karakter. Premda u osnovi još tipično neolitski, takav razvojni tijek ipak pokazuje opću silaznu liniju koju najbolje pokazuje gubljenje tipskih odlika kasnoneolitskih kultura i njihovo postupno pretvaranje u prilično bezličan izraz. To gubljenje tipskih odlika, koje najpotpunije ilustrira opće stanje autohtonoga supstrata i njegovih stvaralačkih sposobnosti, djelomice objašnjava i razloge očiglednog razvojnog zaostajanja u vrijeme obilježeno širenjem BubanjSalcuta-Krivodol kulturnog kompleksa na područje istočne i južne Srbije i sjeverne Makedonije, te Tiszapolgar kulture u Vojvodini. Tome treba dodati i očiglednu odsutnost značajnih etničkih kretanja i dolaska novoga stanovništva na ovo područje, koje bi, istovjetno ili na sličan način kao u drugim područjima, bitno utjecalo na dalje razvojne tokove. Međutim, bez obzira što su te okolnosti utjecale na opće razvojno zaostajanje, one su, čini mi se, ovdje imale i jednu pozitivnu posljedicu. Nisu dovele do brza i potpuna iščezavanja autohtonog supstrata i otklonile svaki njegov udio u poslijeneolitskom razvoju. Štoviše, taj je autohtoni supstrat, u većoj ili manjoj mjeri, moguće prepoznati sve do razvijene faze

koje omogućavaju da se od trenutka njihova uvođenja sa sasvim novom etapom razvoja. Uzimajući u obzir tu činjenicu. a na današnjemu stupnju istraženosti čini se da i jedna i druga ovdje nastupaju u približno isto vrijeme.eneolitika. a potom krupne i očigledne promjene u materijalnoj kulturi. barem ne na hercegovačkom području. Takva bit prelaska ranoga u razvijeni eneolitik na bosanskomu prostoru. Kulturne utjecaje o kojima je riječ nije. Nakon klasične hvarsko-lisičićke kulture na području nastupa period obilježen gubljenjem upravo tih tipskih odlika. supstrat njezin potpuni nositelj. Od toga vremena više nije moguće prepoznati bilo kakve ostatke autohtonih kultura. premda se ni prisutnost novoga stanovništva i ne smije i ne može potpuno isključiti. jer se u raspoloživu materijalu izdvajaju dvije skupine nalaza: jedna izvorno vezana za Bubanj-Hum skupinu. posve se razlikuje od procesa koji se približno u isto vrijeme odvijaju u Hercegovini. dokumentirano. i druga veoma bliska badenskoj kulturi. . Taj se proces nije odvijao posve autonomno i bez ikakva udjela vanjskih čimbenika. Približno u isto vrijeme koje odgovara širenju tih utjecaja u Hercegovini. Uvođenjem i usvajanjem tih elemenata u materijalnoj kulturi autohtonog supstrata nastaju bitne promjene. ali je njihov udio bitno drukčiji od uloge koju su imali u oblikovanju eneolitika u Bosni. neovisno o tomu što je lokalni. očito je da vrijeme njihova prodiranja predstavlja i početak mlađe eneolitske faze u Bosni. pri čemu je veoma važno što je taj proces istodobno praćen i prisutnošću elemenata kojima nije moguće pripisati izvorni hvarsko-lisičićki karakter. pa i promjene ukupne "demografske situacije". hvarsko-lisičićki. oblikovanjem novih tipova posuda čije podrijetlo nije moguće tražiti izvan toga prostora. pogotovo ne njegovo potpuno nestajanje. Veoma je značajno da etnička kretanja ne podrazumijevaju ni kulturno ni etničko preslojavanje autohtonoga supstrata. a nositelji lasinjske i badenske kulture potpuno nestaju. Sasvim ozbiljne promjene ovdje nastaju tek s prodorom nositelja kostolačke i vučedolske kulture. Tamo se nastavlja prilično mirno pretapanje jednoga razvojnog stupnja u drugi. na bosanskom prostoru odvija se proces razgradnje butmirske i vinčanske kulture. U Hercegovini to podrazumijeva izraženije djelovanje mehanizma kulturnih utjecaja. uz ostalo. koji zauzimaju pojedine dijelove sjeverne Bosne. međutim. moguće vezati samo za jedan izvor i jedan prostor. Usporedo s odvijanjem tih procesa unutar autohtonih kultura dolazi i do prvih kulturno-etničkih promjena uvjetovanih postupnim prodiranjem nositelja lasinjske i badenske kulture.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful