You are on page 1of 12

HistorijaBosanskeDuhovnosti

AHistoryoftheBosnianSpirituality

byDarkoPeria


The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service

Source: STATUSMagazineforpoliticalcultureandsocietyissues(STATUSMagazinzapolitikukulturui drutvenapitanja),issue:12/2007,pages:207217,onwww.ceeol.com.

Historiografija

Recenzija knjige Muhamed Filipovi, Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija, Biblioteka Izdanci, Nakladnik: Svjetlost, Sarajevo, 2004., 390 stranica, 14 slika.

HISTORIJA BOSANSKE DUHOVNOSTI 1


Darko Peria

NAPOMENA Iako ova recenzija svojim karakterom najvie odgovara asopisu Status, prvi put sam ju objavio u sarajevskom asopisu Bosna franciscana, broj 23 za 2005. Na taj sam se potez tada odluio iskljuivo zbog naslova tog asopisa, jer to je bio najbolji nain da M. Filipoviu i njegovim istomiljenicima u startu uskratim mogui bijedni adut kako je moja recenzija usmjerena protiv Bosne. Zbog toga sam tekog srca odbio molbu urednitva sarajevskog asopisa Hrvatska misao da recenziju objavim u tom asopisu, a upravo mi je ono poslalo na uvid Filipovievu knjigu. Iz istog sam razloga u tekstu, suprotno hrvatskom pravopisu, pisao islam velikim poetnim slovom da bih dao do znanja kako tu religiju cijenim i potujem, odnosno da moja recenzija nije i nikako ne moe biti usmjerena protiv islama. (Podrazumijeva se da sam onda i kranstvo, odnosno njegove ogranke katolianstvo i pravoslavlje, pisao velikim poetnim slovom.) Recenziju ponovno objavljujem, u dogovoru s urednitvom, u Statusu iz dva razloga. Prvo, neke od dosadanjih reakcija na moju recenziju objavljene su upravo u Statusu, a meu njima je i ona u okviru rada O historiografiji iz Prokrustove postelje od Dubravka Lovrenovia. Njegov je rad nakon Statusa objavljen i u Bosni franciscani pa smatram da onda i ja imam pravo na obratan redoslijed objave. Tim prije, jer nisam u mogunosti objaviti u Bosni franciscani svoju reakciju, jer u tom asopisu D. Lovrenovi ima veliki utjecaj kao recenzent rukopisnih radova s temama o srednjem vijeku. Zbog toga drim potrebnim da zajedno sa svojom obranom na dosadanje reakcije ponovno objavim svoju aktualnu recenziju u Statusu. U suprotnom, bilo bi apsurdno da moja recenzija bude objavljena u jednom, a obrana u drugom asopisu. Drugo, u mojoj spomenutoj recenziji je netko (formalno sam dobio objanjenje da je rije o grafikom oblikovatelju Bosne franciscane), vjerojatno bez loih namjera, ali ipak meni iza lea, napravio niz nepromiljenih i nedopustivih izmjena u citatima Filipovievih reenica koje sam, u skladu s pravilima citiranja, donio pod navodnicima i kurzivnim slovima. Tako je rijei u citiranim reenicama koje sam istaknuo podebljanim, naravno ujedno kurzivnim slovima (da bi itatelj imao u vidu na to se u podue citiranim pasusima prvenstveno odnose moji komentari), grafiki oblikovatelj promijenio u obina nepodebljana slova, tako da zlobnicima mogu izgledati kao moji umetci u Filipoviev tekst, posebno ako je u pitanju zavretak reenice. Zbog naknadne intervencije to je tee uoiti ili shvatiti na to me je upozorilo nekoliko itatelja. Isto tako, sve rijei koje je M. Filipovi u svojim reenicama osobno stavio pod navodnike, grafiki oblikovatelj je kurzivna slova promijenio u obina te sasvim izbacio navodnike, a pod navodnike je M. Filipovi stavljao razne nazive, ali i pojave koje su njemu kao normalne, a drugima to kao nisu (cinino pisanje da su bosanski franjevci bili sumnjivi Svetoj stolici u Rimu zbog utjecaja tueg duhovnog tijela dakle s Filipovievim navodnicima). Za ovu sam prigodu napravio jo neke stilske izmjene (npr. pisanje imena religija malim, a ne velikim slovom) i ispravke nekih mojih manjih propusta prilikom upisivanja u kompjutor. Jo jednom zahvaljujem urednitvu Statusa na razumijevanju i susretljivosti.
Status, broj 12, zima 2007.

| 207

Access via CEEOL NL Germany

Historiografija

uhamed Filipovi potpuno je nepoznat u arheologiji kao i povijesti religija Bosne i Hercegovine, ali je dobro poznata njegova politika djelatnost. Autor je po struci filozof, radio je kao profesor logike i metodologije znanosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a uz to je redoviti lan Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Glavno polje njegovog znanstvenog rada jest marksistika filozofija. Napominjem da se zbog autorove struke ne smiju unaprijed imati predrasude prema njegovoj knjizi. O duhovnom ivotu u prethistorijsko doba i prije su pisali ljudi koji nisu bili po struci arheolozi i tome dali svoj vrijedni doprinos. Najblii su nam primjeri poznate knjige Od kulta lubanje do kranstva Olega Mandia (po struci sociologa) i Poetika rtvenog obreda Miodraga Pavlovia (po struci lijenika i knjievnika) u kojima su kvalitetno i na zanimljiv nain prikazane i prethistorijske religije i duhovni ivot. Filipovieva knjiga koju imamo pred sobom prva je od etiri u njegovoj seriji Prilozi za historiju duhovnog ivota na tlu Bosne i Hercegovine. Odmah upada u oi da naslov knjige na tvrdim koricama (Historija bosanske duhovnosti. Prahistorija) ne odgovara onom na naslovnoj stranici u unutranjosti (Duhovni ivot u prahistoriji) to je neozbiljno za jednog sveuilinog profesora i to logike i metodologije znanosti. Kao bizarnost treba spomenuti i naglaavanje na dnu druge stranice da je uvod i predgovor napisao on sam. Takvo naglaavanje ima smisla samo ako je knjigu napisao netko drugi. Knjiga je podijeljena u dva dijela od kojih se prvi generalno odnosi na cijelu seriju. itatelj se tu takoer susree s apsurdnim situacijama kada su u pitanju naslovi. Prvi dio ima naslov Historija duhovnog ivota a uz predgovor i uvod sadrava poglavlja koja se odnose na drutvenu misao po autorovoj definiciji, dok drugi, znatno manji dio ima naslov Drutvena misao na tlu Bosne i Hercegovine a odnosi se na duhovni ivot u prethistorijsko doba. U ovoj recenziji sam prisiljen, ee nego inae, donositi izvorne odlomke te knjige, jer veliki je umni napor nju uope proitati a kamo li jo prepriati vlastitim rijeima njezine dijelove. Autor u poduem predgovoru pie da je djelo koje u etiri knjige predaje na uvid javnosti njegov pokuaj da se prui pregled svih oblika duhovnog ivota, odnosno duhovnih izraza tog ivota u razliitim medijima u kojima su nastajali, a koji su nali svog izraza i ostavili traga na tlu dananje Bosne i Hercegovine, bilo kao materijalno uoblieno djelo duha ili samo u tragovima duhovnog ivota, a to znai u jeziku ili obiajima ljudi sauvano. (str. 13). Na izradi tog djela radio je preko 30 godina pa bi ono trebalo biti njegovo ivotno djelo. Geografski prostor na koji se odnose njegovi specifini rezultati prezentiranih istraivanja nejasno je definiran. Po autoru je rije o prostoru koji se u povijesno-kulturnom kontekstu moe smatrati kao razvojni prostor i povijesno

tlo drave Bosne i Hercegovine i koji, u tom smislu, nije sasvim identian sa sadanjom teritorijom drave Bosne i Hercegovine, ve obuhvata i mnoge krajeve koji su nesumnjivo bili pod njenim kulturnim i duhovnim utjecajem, ali su danas u sastavu drugih povijesnih dravnih tvorevina. To se ne odnosi samo na prostore nekadanje bosanske drave, nego jo i vie na prostore duhovne Bosne kakvu je reprezentirala oblast djelovanja i duhovnog utjecaja Crkve bosanske ili koji su bili pod utjecajima i pod duhovnom brigom npr. franjevake provincije Bosne srebrene, koja je obuhvatala mnoge dijelove dananjih drava Hrvatske, Srbije, pa i vie od toga. (str. 15). Za autora je oito jedini kriterij taj da je jedan prostor od srednjeg vijeka do danas pokriven imenom Bosna bez obzira kakav je on politiki status ili granice imao ili ima: srednjovjekovna banovina i kraljevstvo u ovisnom poloaju o Ugarsko-Hrvatskom Kraljevstvu, sandak i paaluk u Osmanskom Carstvu, pokrajina u Austro-Ugarskoj Monarhiji, republika u komunistikoj Jugoslaviji i danas meunarodno priznata drava a zapravo protektorat. On kroz irenje vlasti bosanskih banova, odnosno kraljeva (koje je uglavnom ilo preko vazalnih odnosa podreenih velikodostojnika) vidi irenje srednjovjekovne Bosne u susjedne krajeve odnosno stvaranje Velike Bosne koja je obuhvaala i neke dijelove dananje Hrvatske i Srbije (dananja Bosna i Hercegovina valjda se podrazumijeva sama po sebi). Oito mu je nebitno to da je njihova vlast u nekim krajevima bila samo nominalna ili privremena i da su oni sami bili u vazalnom odnosu prema ugarskohrvatskim kraljevima koje su priznavali kao svoje gospodare. Nebitno mu je i to da se sa irenjem vlasti bosanskih vladara nije irilo i geografsko ime Bosna, ve da su sve srednjovjekovne teritorijalno-politike tvorevine na podruju dananje Bosne i Hercegovine Usora (sa Solima), Hum i dijelovi Hrvatskog Kraljevstva (Donji krajevi i Zapadne strane) i Srpskog Carstva koje su bile pod njihovom vlau zadrale svoj identitet do osmanskih osvajanja i propasti Bosanskog Kraljevstva, a Hrvatsko Kraljevstvo i poslije tog dogaaja, ali u sve uim granicama. Za kontinuitet dravnosti Bosne, autoru i njemu slinima, mnogo je vanije to da se jedan paaluk zvao bosanskim i da je obuhvaao velike dijelove dananje Hrvatske i Srbije, nego to da je on bio dio centraliziranog Osmanskog Carstva bez ikakve autonomije. Ispada da Turci Osmanlije nisu osvajali zbog irenja svojeg Carstva ve zbog irenja Bosne koju su takoer osvojili. Samo osoba s takvim loginim sustavom onda moe u ogromnom teritorijalnom opsegu franjevake provincije Bosne Srebrene unutar Osmanskog Carstva vidjeti irenje bosanske duhovnosti izvan dananjih granica Bosne i Hercegovine, a ne mueniki opstanak franjevaca i katolikog stanovnitva. Na sljedeih nekoliko stranica autor pie o neprijateljskom raspoloenju i sprjeavanju njegovog projekta o bosanskoj duhovnosti kao i drugih projekata o Bosni i Hercegovini (meu koje uvrtava i Enciklopediju Bosne i Hercegovine) u doba komunistike vlasti. Izdvajam nekoliko reenica uz svoje komentare: Kao to je mnogima vrlo dobro poznato,

208 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

drava Bosna i Hercegovina je, od svoje obnove 1943. godine, svagda bila pod nekom vrstom suspenzije izvjesnih svojih suverenih prava, kao to je to i danas, samo u neto veoj mjeri nego to je to bio sluaj u vrijeme komunistike vladavine, pa nikada nije mogla da dovede do kraja ni jedan projekat koji se odnosio na povijesnu potvrdu njenog identiteta, bilo da se je radilo o politikoj, dravnoj, ili kulturnoj i duhovnoj strani tog identiteta. (str. 16). Neobino je to da je te rijei napisao ovjek koji je zbog svojeg znanstvenog rada posveenog marksizmu tako dobro kotirao u komunistikom sustavu da je ak bio izabran za akademika (za razliku od mnogih kvalitetnih znanstvenika koji to nisu mogli postati prvenstveno zato to nisu u Drugom svjetskom ratu sudjelovali na pobjednikoj strani), a pitanje je bi li to postao u drugim okolnostima. Ipak, bez obzira koliko je netko bio ugledan i utjecajan u komunistikom sustavu, taj isti sustav nije mogao podrati, a kamo li financirati projekte u kojima bi se tendenciozno i prozirno krivotvorile injenice i kompromitirala znanost i kultura. A takvo je upravo bilo poglavlje za Bosnu i Hercegovinu u Enciklopediji Jugoslavije pod glavnim urednitvom Muhameda Filipovia! Autor vrlo brzo dodaje sljedee: Razlog da projekt (o bosanskoj duhovnosti op. D. P.) nije nikada ostvaren u osnovi je bio jedan i svagda isti, a to su bile veoma este promjene politike i duhovne klime i osobito velika restriktivnosti negativan stav vladajue politike prema svim onim projektima, istraivanjima i programima koji su u centar interesovanja stavljali Bosnu i Hercegovinu, njenu specifinu bosansku dravnu i duhovnu tradiciju i njen bonjaki narod, te njegovo kulturno nasljee, tj. stavljane su mnoge prepreke istraivanjima stvaranja svih vrsta i oblika koje dokumentira postojanje Bosne kao drave i njenog naroda kao dravnog i kulturnog inioca. U tada vladajuoj srpsko-hrvatskoj shemi interpretacije svih fenomena kulture i duhovnosti nije, naravno, bilo mjesta za njen bonjaki dio i komponentu, pa kada bi neko i pokuao to da unese u opu riznicu nae kulturne i duhovne tradicije, bilo je to uvijek vezano za kulturne i politike skandale koji su pasivizirali sve ozbiljne znanstvenike. (str. 16). Zatim: Kako je bilo mogu e i pretpostaviti da e oni, koji su godinama i desetljeima tvrdili kako je Bosna i Hercegovina duhovna pustinja, terra deserta, tamni vilajet, te da je to bilo pogotovo u vrijeme vladavine Osmanlija, dopustiti da se razvije jedan projekt istraivanja koji bi dokazao da je duhovni ivot u Bosni bio veoma intenzivan, posebno u vrijeme duhovne vladavine Crkve bosanske ili u vrijeme intenzivnog razvoja islamske duhovnosti u njoj. (str. 17). Ako je vladajua srpsko hrvatska shema interpretacije sprjeavala takve projekte kako to da nije sprijeila pisanje o izoblienom mitu o Crkvi bosanskoj kao tobonjoj bogumilskoj crkvi neovisnog bosanskog naroda koji je, zbog stalnog sukoba s katolianstvom s jedne i pravoslavljem s druge strane, a s ciljem odranja svoje posebnosti prilikom osmanskog osvajanja Bosne masovno preao na islam?! S druge je strane istina da je u obje Jugoslavije i faistikoj Nezavisnoj Dravi Hrvatskoj Bonjacima ili osporavano pravo na vlastito nacional-

no odreenje ili im je ono priznato pod neprimjerenim i nepovijesnim imenom Muslimani. Tome je pogodovala ili pridonijela i okolnost da su se pripadnici bonjake politike i intelektualne elite sami izjanjavali kao Hrvati ili Srbi. To je sve dovelo do toga da se jezik u komunistikoj Jugoslaviji zvao srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski to je bila nepravda prema Bonjacima koliko zbog specifinosti njihovog dijalekta, narodne knjievnosti i onomastike (specifinost imena unutar slavenskog i prezimena unutar islamskog svijeta) toliko i zbog njihovog prava da svoj jezik kao i druga dva naroda nazivaju svojim i po sebi. Autor ne pie tko su konkretno bili ljudi koji nisu dopustili navedene projekte s objanjenjem da je Bosna i Hercegovina bila duhovna pustinja ili tamni vilajet u doba osmanske vladavine. Jesu li to moda bili oni koji su u Sarajevu dopustili utemeljenje Orijentalnog instituta i Odsjeka za orijentalistiku na Filozofskom fakultetu? Nitko imalo upuen i objektivan nee niti moe osporiti da je podruje dananje Bosne i Hercegovine u osmansko doba doivjelo znaajan kulturni napredak. Dovoljno je imati u vidu da je upravo tada utemeljen niz dananjih gradova i izgraeno mnogo monumentalnih graevina. Kvaliteta ivota gradskog stanovnitva povisila se sustavnom gradnjom javnih kupaonica, esmi, kanalizacija i vodovoda koji su na tom podruju bili gotovo nepoznati od antikog doba. Ali takoer ne treba zaboraviti da te tekovine polunomadski Turci Osmanlije nisu u Europu donijeli sa sobom iz Anadolije, ve su ih preuzeli nakon osvajanja Konstantinopola kao posljednje oaze Bizantskog Carstva koje je bilo izravan nasljednik klasine antike civilizacije. Meutim, u duhovnom je ivotu s osmanskim osvajanjima u Bosni i Hercegovini dolo do napretka samo ako se pod tim podrazumijeva apsolutna dominacija islama i masovno doseljavanje pravoslavnog (uglavnom na sela) i idovskog (u vee gradove) stanovnitva koje je u rjeavanju vjerskih pitanja i kreiranju svojeg duhovnog ivota imalo mnogo vie povlastica u odnosu na pokoreno domae katoliko stanovnitvo. Dovoljno je spomenuti da su u 16. st. dvojica visokih osmanskih dunosnika bili islamizirani Srbi: Mehmed-paa Sokolovi i Hasan-paa Predojevi. Prvi je bio roak patrijarha Makarija Sokolovia kojem je pomogao obnoviti Peku patrijariju koja se nije svodila samo na podruje koje je pripadalo srednjovjekovnoj Srbiji ve je njezina zapadna granica bila identina sa zapadnom granicom Osmanskog Carstva. Drugi je bio brat ili stric pravoslavnog igumana i kasnijeg metropolita dabrobosanskog Gavrila Predojevia kojem je omoguio da naputene katolike crkve i samostani u tzv. Turskoj Hrvatskoj (dananja sjeverozapadna Bosna) mogu biti pretvorene u srpske pravoslavne. (Jesu li Mehmed-paa Sokolovi i Hasan-paa Predojevi bili zle i mrske poturice u srpskoj narodnoj knjievnosti, cvijee hrvatskog naroda po Anti Stareviu ili Bonjaci u dananjem smislu?) Autor spominje i svoju taktiku u zabranjenom prouavanju bosanske duhovnosti: Zbog potpune zaputenosti i gotovo neprijateljskog stava i zvaninih politikih i dravStatus, broj 12, zima 2007.

| 209

Historiografija

nih, ali i akademskih krugova, prema istraivanjima nae duhovne tradicije uope, a posebno onih koja su fokusirala duhovno naslijee Bonjaka, moralo se postupiti tako da se programi, planovi, intencije i zadaci na neki nain skrivaju i pokrivaju opim naznakama i definicijama. (str. 22). Da kle, autor i njemu slini bili su prisiljeni na ilegalni znanstveni rad ije su rezultate mogli iznijeti na svjetlo dana tek poslije pada komunizma kada su u Bosni i Hercegovini, zbog rata koji je izmeu ostalog izazvao i odljev visoko obrazovanog kadra, izgubljeni skoro svi znanstveni kriteriji. Jedan od plodova tog rada je i Filipovieva knjiga koju upravo imamo pred sobom. Autor u svojem poduem uvodu pie o negativnom odnosu unilateralne Katolike crkve prema svemu to je bilo drukije u multikulturalnom i multireligijskom svijetu, pa tako i u Bosni: heterodoksnim kranskim crkvama (spominje viestoljetne borbe protiv Crkve bosanske), pravoslavlju i na kraju islamu (ak spominje nasilno prevoenje muslimana na katolianstvo, ali ne i obratno!). Meutim, nigdje ne spominje kakav je bio odnos pravoslavlja i islama prema Katolikoj crkvi i njezinim pripadnicima, pogotovo tamo gdje su bili manjina. Isto tako ne objanjava u emu se to odraavao pozitivan odnos pravoslavlja i islama, a u emu istovremeni negativan odnos katolianstva prema multikulturalnosti i multireligioznosti. On ak vjeruje da su u Katolikoj crkvi i Franjevci Bosne Argentinae (su) smatrani, u odreenoj mjeri, sumnjivim, jer su kako se ini, neto zbog svog perifernog poloaja u odnosu na europski kranski svijet i Europi uope, a neto zbog prirodnih utjecaja izazvanih blizinom tueg duhovnog tijela, bili inficirani, bilo lokalnim tenjama i prilikama, bilo sopstvenim zaostajanjem za razvojem doktrine i prakse crkvenih centara i svog reda, te su teili ka veem stupnju razumijevanja i sloge unutar naeg dravnog i kulturnog prostora i nisu svagda bili dovoljno rigorozni i dosljedni izvrioci tuih namjera i ciljeva. Zbog toga su esto morali da se brane i pravdaju u Kuriji u Rimu ili pak u Centru svoga reda u Asizzu, gdje zasijeda Capitul reda i gdje se formira politika koju on provodi u pitanjima vjerskog rada. (str. 43). Autor ne dokazuje svoje tvrdnje niim, niti moe, jer rije je o obinim izmiljotinama. Franjevaka bosanska vikarija, a zatim provincija Bosna Srebrena dugo je imala periferni poloaj u odnosu na dio Europe u kojem je djelovala Katolika crkva, ali nikad u odnosu na cjelokupni europski kranski svijet. Franjevci su bili misionari meu heretikim kranskim stanovnitvom u srednjovjekovnoj Bosanskoj Banovini, odnosno Kraljevstvu, a zatim meu katolikim stanovnitvom u Bosanskom paaluku, odnosno europskom dijelu Osmanskog Carstva, i kao takvi ne samo da nisu zaostajali za razvojem doktrine i prakse crkvenih centara i svog reda ve su bili najvanije ili ak jedino sredstvo Katolike crkve na tom velikom prostoru. Ako su franjevci nekome i bili sumnjivi onda je to bila osmanska vlast koja ih je gledala i optuivala kao papinske uhode i obraunavala se s njima tako to ih je ubijala i protjerivala te unitavala njihove crkve i samostane. U najboljem sluaju njiho-

ve su crkve pretvarane u damije. Da ne bi bilo nesporazuma, tu nije rije o odnosu islama prema kranstvu koji je u osnovi tolerantan (to najbolje potvruje opstanak veih ili manjih kranskih zajednica u arapskim, veinski muslimanskim zemljama na Bliskom istoku i u Egiptu do dananjih dana) nego o gruboj primjeni islamskog vjerozakona u Osmanskom Carstvu. Naime, Osmansko Carstvo je kao vjerska drava imalo izraen negativan ili neprijateljski stav prema Katolikoj crkvi, prvenstveno zato to nije imalo nadzor nad njezinim poglavarom, nasuprot nekim pravoslavnim crkvama nad ijim je poglavarima imala potpuni nadzor i ak im davalo razne povlastice. Uostalom, takav su stav prema Katolikoj crkvi iz istih razloga imale i danas imaju neke nemuslimanske drave. Autor se osvre i na karakter i ulogu Crkve bosanske u bosanskoj duhovnosti: Istovremeno, Bosna i Hercegovina je prostor gdje se, na jedan specifian i kompletan nain, konfrontiraju centralne ideje ortodoksnog i tradicionalnog kranskog miljenja i oblici na njima utemeljenog naina ivota, s temeljnom heterodoksijom europskog i bliskoistonog prostora, koja je na cijeloj liniji razvoja kranstva, bila stalno prisutna i pojavljivala se kao lament temeljne kritike kranskog shvatanja Boga, kroz dualistiko uenje Manua i njegove razliite izvode, meu kojima je znaajnu ulogu igrala i Crkva bosanska, Neomanihejska crkva, barem sudei prema kvalifikacijama njenog uenja od strane suvremenih katolikih pisaca, ili kako ih ortodoksna Crkva, naziva Trikletih Babuna, kako se predstavnici dualistike bogumilske heterodoksije esto nazivaju u pravoslavnim vjerskim kao i u srpskim pravnim izvorima. Bosna i Hercegovina je bila poprite borbe i susreta ova dva shvaanja i tradicije sve od XII pa do sredine XV stoljea, kada je Crkva bosanska bila konano eradicirana iz klasine kraljevske Bosne i reducirana na neto preivjelih njenih lanova u Humskoj zemlji hercega Stjepana Kosae. Crkva bosanska bila je centralna, najvanija i najutjecajnija duhovna snaga bosanske drave, bila je nosilac ideje Bosne i mjesto opeg povjerenja, te moralno uporite naina ivota tadanjih Bonjana. Predstavnici te Crkve se javljaju u svim znaajnim dravnim i drugim prilikama i svjedoci su prilikom svih odluka i najznaajnijih dravnih dogaaja, to je redovno bilo zabiljeeno i na samim dokumentima kojima su svjedoili. Moda su bosanski visoki plemii i nia vlastela i fluktuirali izmeu katolianstva ili ortodoksije i neomanihejstva Crkve bosanske, ali je puk zasigurno bio veoma odan toj crkvi i njenim predstavnicima strojnicima, gostima i Didu. Zbog toga je Bosna smatrana, kako od strane ortodoksnih, tako i od strane katolikih krugova, kao drava utemeljena na idejama i praksi Crkve bosanske, kako god to je Sveto rimsko carstvo bilo utemeljeno na funkciji Svete katolike crkve. Bosna je zbog toga smatrana za centar dualistike hereze. To je bio razlog da su protiv Bosne voeni brojni kriarski ratovi. (str. 57-58). Autorova shvaanja o Crkvi bosanskoj i njezinoj ulozi znanstveno su neutemeljene konstrukcije koje su prisutne u obliku mita kod Bonjaka i to u svim (ne)obrazovanim slojevima uz rijetke pojedi-

210 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

nane iznimke kvalitetnih znanstvenika. Znanstvena istina (koju u ovom sluaju ne moe shvatiti ili prihvatiti ona osoba koja nema elementarno znanje o kranstvu i srednjovjekovnoj Bosni) sasvim je drukija: Sve do kraja 12. st. srednjovjekovna Bosna (podruje oko gornjeg i sredinjeg toka rijeke Bosne s njezinim pritokama) bila je zemalja koja je u crkvenim poslovima priznavala iskljuivo vrhovnitvo pape u Rimu. U 11. i 12. st. to je podruje ve imalo ureenu crkvenu hijerarhiju pod bosanskim biskupom koji je bio podreen prvo splitskom, zatim barskom i na kraju dubrovakom nadbiskupu. U prvoj polovici 13. st. poela je izgradnja katedrale za trajni smjetaj bosanskog biskupa u gradu Vrhbosni (dananje Sarajevo), ali je njezino dovrenje naglo prekinuto. Polovicom 13. st. bosanski je biskup, politikim spletkama ugarskog dvora, premjeten i zadran u akovu da bi bio podloen Kalokoj nadbiskupiji (sve do 1963. je naziv za akovaku biskupiju bio Bosanska!). Na prijelazu iz 12. u 13. st. u Bosnu preko Zadra i Splita dolazi, istovremeno kada i u junu Francusku te sjevernu i sredinju Italiju, varijanta dualistikog (prema tome i heretikog) kranskog nauka. Prenositelji takvog nauavanja putaju korijenje u novoj sredini i, zbog udaljenosti bosanskog biskupa, vrlo brzo sasvim preuzimaju katoliku crkvenu hijerarhiju u Bosni. Sam naziv Crkva bosanska, to ga je nosila ta institucionalizirana dualistika sljedba, zapravo je naziv starije biskupske crkve koja je na latinskom jeziku glasila ecclesia bosniensis. Iako je i sama bila dualistika sljedba, Crkva bosanska nije bila dio bogumilske sljedbe koja se pojavila u srednjovjekovnoj Bugarskoj u 10. st. i bila vrlo brzo unitena od strane Konstantinopolske patrijarije. Crkva bosanska bila je po svemu kranska organizacija, a njezini pripadnici sebe su oznaavali iskljuivo krstjanima, dok su ih svi ostali nazivali patarenima. Bosanski vladari od bana Kulina do kralja Stjepana Tomaevia nikad nisu bili pripadnici Crkve bosanske ve su jasno isticali svoju pripadnost Katolikoj crkvi. Kriarski pohodi na Bosnu nikad nisu voeni, ve je bilo rije o nekoliko kaznenih pohoda ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV. u prvoj polovici 13. st. s ciljem podinjavanja te zemlje i njezinog neposlunog bana Matije Ninoslava pri emu su protuheretika obiljeja tih pohoda bila pokrie i paravan pred Svetom stolicom u Rimu. Borbu protiv heretikog kranskog nauka u Bosni preuzeli su polovicom 13. st. dominikanci, ali nasilnim inkvizitorskim metodama to je samo ojaalo otpor sljedbenika Crkve bosanske. Poslije dominikanskog neuspjeha, borbu protiv heretikog kranskog nauka preuzimaju krajem 13. st. franjevci, ali mirnim misionarskim metodama. Oni su u oko 150 godina svojeg rada, potpomognuti bosanskim vladarima, uspjeli gotovo u potpunosti iskorijeniti kransku herezu tako da se u trenutku definitivnog osmanskog osvajanja Bosanskog Kraljevstva broj pripadnika Crkve bosanske svodio na neznatan broj vodeih i najtvrdokornijih lanova. Filipovi je naao bitnim istaknuti da je separat za Bosnu i Hercegovinu iz Enciklopedije Jugoslavije bio skrivan od javnosti, a on kao njegov autor progonjen u komunistikom

sustavu samo zbog toga to je to bilo prvo djelo koje je zemlju Bosnu prikazalo kao cjelinu u svim aspektima njenog realnog fizikog, povijesnog, kulturnog, ekonomskog i politikog postojanja. (str. 64). Navodno su vlasti u Bosni i Her cegovini taj separat izdale samo zbog autoriteta Miroslava Krlee, ravnatelja tadanjeg Jugoslavenskog leksikografskog zavoda u Zagrebu, ali su ga poslije Krleine smrti i Filipovievog nasilnog smjenjivanja s poloaja glavnog i odgovornog urednika te edicije za Bosnu i Hercegovinu, a na temelju optube da je proizveo, kako sam naglaava, muslimansku Enciklopediju, povukli iz javnosti i pohranili u najdublje podrume. Autor ne objanjava kako je taj separat mogao biti skrivan od javnosti kada je objavljen i kao sastavni dio drugog izdanja Enciklopedije Jugoslavije koja je bila dostupna svakome? Takoer ne spominje da su pravi razlozi njegove smjene bili ubacivanje izmiljotina i krivotvorenje injenica koje su imale cilj da daju autohtonu srednjovjekovnu legitimnost bosanskohercegovakim muslimanima kao izravnim potomcima izmiljenog plemena Bosna, odnosno bogumilskih Bonjana. To to je iza toga stajao i Krlein autoritet ima samo politiku a ne znanstvenu vrijednost, jer je sam Krlea pisao pseudoznanstvena naklapanja o srednjovjekovnoj Bosni. Sam Filipovi ne bi trebao puno oajavati zbog svoje smjene, jer ga je na dunosti urednika Enciklopedije Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu naslijedio veliki i ugledni arheolog Alojz Benac, predsjednik Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, iji znanstveni i organizatorski rad esto pohvalno istie u knjizi koju imamo pred sobom. Peat tom uvodu daje autorovo vienje prolog rata: Nikada se do sada na tlu ove stare zemlje nisu pojavili ljudi s tolikim nabojem mrnje, elje za unitavanjem svih oblika i djela ljudskog stvaralatva, ljudi potpuno retardirane svijesti, sa negativnim nabojem podsvijesti, kao to je to bio sluaj u srpskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu i u napadu Hrvatske na nju. Na planu kulture i znanosti, ovaj barbarski napad imao je za cilj da uniti sve znake egzistencije svih oblika duhovnog i kulturnog stvaranja, koji nisu mogli biti identificirani ili nisu verificirani kao srpski, u nacionalnom i ortodoksno srpsko-pravoslavni, (zar autor ne zna da su ortodoksija i pravoslavlje sinonimi? op. D. P.) u religijskom pogledu, ili nisu bili hrvatski i katoliki. Tako su sruene sve znanstvene i kulturne institucije, biblioteke, arhivi, paljene ili unitene damije, pravoslavne i katolike crkve, zatim samostani i sve druge institucije vjerskog i kulturnog ivota drugih. Naravno, ovaj kasni, na kraju XX stoljea, izliv barbarizma, nije samo znak barbarske prirode totalitarnih reima koji su vladali u Srbiji i Hrvatskoj, njihove strane nacionalistike bitno retardirane verzije povijesti, nego je opi znak retardacije kulturnih standarda i miljenja onih naroda koji su do sada, u nekim granicama, ivjeli u zajednici i u kulturnoj komunikaciji sa ostalim narodima i zajednicama, koje su na tlu Bosne i Hercegovine postojale. To isto se odnosi i na postupanje nosilaca katolike, hrvatske, (zar se prethodne reenice ve nisu odnosile na njih? op. D. P.) pa ak i bonjake i muslimanske nacionalne mrnje. (str.
Status, broj 12, zima 2007.

| 211

Historiografija

67-68). Njegovo vienje tog rata je pristrano. Zamreni i, to je najgore, nerijeeni rat u Bosni i Hercegovini prvenstveno je bio rezultat razliitog vienja prolosti, sadanjosti i budunosti te zemlje u oima tri temeljna naroda koja u njoj ive. Poto su Hrvati i Srbi na poetku rata inili preko 50% ukupnog stanovnitva i zasebno ili zajedno bili veinsko stanovnitvo u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine onda se eventualno moe govoriti o njihovoj agresiji na Bonjake, ali nikako na zemlju u kojoj i sami ive. Druga je stvar to je tadanje, prvo srpsko a zatim i hrvatsko politiko vodstvo cijepalo Bosnu i Hercegovinu proglaavajui svoje privremene drave ije je osamostaljenje pratilo etniko ienje od pripadnika druga dva naroda s konanim ciljem da te tvorevine budu prikljuene Hrvatskoj i Srbiji. Meutim, na cijepanje Bosne i Hercegovine bilo je 1993. spremno i bonjako politiko vodstvo emu se najenerginije usprotivio upravo Muhamed Filipovi. Dalje, od strane hrvatskih i srpskih ekstremista nesporno su poinjeni razni ratni zloini, ali se zloini tree strane ne mogu srameljivo svesti pod izriaj pa ak i bonjaka i muslimanska nacionalna mrnja. Dovoljno je spomenuti ubijanja i protjerivanja (sreom ne masovna) bosanskohercegovakih franjevaca i franjevki od strane bonjakih muslimanskih ekstremista. Iako autor na vie mjesta u knjizi hvali bosanske i hercegovake franjevce i zahvaljuje se gvardijanima franjevakih samostana na gostoprimstvu, nigdje ne spominje zloine poinjene na njima od ekstremista iz naroda kojem on pripada. Da tragedija bude vea a apsurd potpun, ti su zloini bili poinjeni u vrijeme kada su se Bonjaci u definiranju svojeg nacionalnog identiteta naveliko pozivali na nasljee srednjovjekovne Bosne i osporavali Hrvatima pravo na njega. A franjevaka vikarija, odnosno provincija Bosna Srebrena jedina je drutvena institucija srednjovjekovne Bosne s neprekinutim kontinuitetom do danas! Sve ostalo bilo je jo u 15. st. uniteno osmanskim osvajanjem i irenjem islamskog vjerskog i civilizacijskog kruga kojem pripadaju dananji Bonjaci. Zatim slijedi poglavlje Pojam drutvene misli u okviru ovog istraivanja u kojem autor filozofskim, za iroko itateljstvo teko razumljivim rjenikom opirno objanjava pojmove drutveno miljenje, drutvena misao i drutvena svijest. To je poglavlje toliko nejasno i nesuvislo napisano da je na njemu svako zadravanje gubitak vremena. U poglavlju Jezik kao problem u istraivanju drutvene misli autor pie kako se u Bosni i Hercegovini tijekom povijesti govorilo devet jezika, ali kako je bio i ostao dominantan narodni jezik koji se po njegovom miljenju smije zvati samo bosanskim. U prvoj injenici on vidi multikulturalnost Bosne i Hercegovine, a u drugoj jedinstvo bosanskog duha. Po tom kriteriju ispada da je veliki dio dananjeg svijeta duhovno jedinstven samo kroz engleski jezik. U poglavlju Problem periodizacije autor u marksistikom duhu pie sljedee: Povijesna znanost je ve odavno utvrdila, a marksistika povijesna znanost koja je zadnjih pede-

setak godina bila u naoj historiografiji dominirajua, uzela je to kao naelo, da se kultura i njen razvoj u vremenu nalaze u stabilnom i zakonitom odnosu sa stvarnim materijalno-proizvodnim temeljom ivota ljudskih drutvenih zajednica. Po tom naelu se, gledano grosso modo, periodi u kojima vladaju iste ili sline materijalne pretpostavke ivota, isti ili slian nain produkcije dobara i isti ili slini civilizacijski osnovi ivota, podudaraju s kulturnim epohama i izrazima duha, koji nosi iste ili sline karakteristike i moe se razlikovati upravo prema tim parametrima. () Budui da je povijest, kako je to konstatirao Karl Marks u svom djelu Prilog kritici politike ekonomije predgovor i uvod, ono vrijeme koje odgovara nainu ljudskog bitka ili da je vrijeme prostor za ljudski ivot i napredovanje ovjeanstva, to je kronologija ipak temeljna osnova i kriterij svih periodizacija u povijesnim znanostima. (str. 111-112). Razvoj du hovnog ivota u Bosni i Hercegovini on promatra kroz dva osnovna doba ija je razdjelnica doseljenje Slavena. Problem predstavlja tek njegova podjela unutar ta dva doba. Tako predslavensko doba dijeli na: period pretpovijesti sa osnovnim razdobljima koje su na temelju jedinstvene metodologije i kriterija utvrdile i naa i svjetska historiografija, odnosno arheologija i prahistorija, a koja obuhvata periode paleolita, mezolita, neolita kao i eneolitika tj. prelaznog doba od pretpovijesti ka povijesnom razdoblju ljudske historije; period starije povijesti, koji obuhvata bronzano, bakarno i eljezno doba, sa ilirskim i rimskim razdobljima povijesnog toka na tlu Bosne i Hercegovine, a koji u irem kontekstu, spadaju u povijesni period; period ranoslavenske povijesti, kao dodatna komponenta za istraivanje toka razvoja kulture slavenskih plemena koja su se doseljavala na tlo Bosne i Huma. (str. 115-116). Ve u tom poglavlju na stupa terminoloka neujednaenost koja e dovesti do toga da e autor koristiti, ponekad u istom pasusu, ak tri-etiri naziva za nepisano doba u razvoju ljudskog drutva: prahistorija, prethistorija, prapovijest i pretpovijest. (U svojim reenicama ja u koristiti iskljuivo naziv prethistorija koji je po mojem prosuivanju i shvaanju povijesti ljudskog drutva najtoniji za nepisano doba.) Terminoloka neujednaenost se uoava i u istovremenoj upotrebi nastavaka -lit i -litik u nazivima za starija prethistorijska razdoblja (npr. neolit i neolitik). Ako su autoru arheologija i prethistorija odvojene znanosti, to je onda prethistorijska arheologija? Autor kao da ne zna da je bakreno doba starije od bronanog i istoznano s eneolitikom kojeg je ve svrstao u prethistorijsko doba. Bakreno, bronano i eljezno doba su u Bosni i Hercegovini prethistorijska, a ne rana historijska razdoblja, bez obzira to su vie ili manje istovremena s visokorazvijenim mediteranskim civilizacijama koje poznaju pismo. Po autorovom slijedu takoer ispada da je izmeu eljeznog i rimskog doba (ili paralelno s njima) postojalo jo nekakvo ilirsko. U poglavljima Pogled na dosadanju literaturu iz ove oblasti (misli na drutvenu misao op. D. P.) i Osvrt na djela koja ine temelj prouavanja povijesti duhovnog ivota u Bosni i Hercegovini, koja se nalaze u dva razliita dijela

212 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

knjige, autor vrlo opirno, ali konfuzno i zamorno nabraja i komentira mnogobrojne pisce i njihova djela koja bi trebala imati nekakve veze s temama njegove knjige. U ta dva poglavlja ima doslovno svega i svaega kada je rije o literaturi koju je on tijekom svojeg ivota proitao ili prelistao pa nije teko naslutiti da je time samo htio fascinirati neuke itatelje svojom naitanou i usput napisati to vei broj stranica. U poglavlju Osnovni idejni stavovi u prouavanju i valorizaciji drutvene misli i duhovnog stvaranja u Bosni autor objanjava da su vanjski utjecaji glavni krivac to je zaustavljen proces stvaranja jedinstvene multireligijske i multikulturalne bonjake ili bosanske nacije: Taj proces su komplicirali utjecaji sa zapada, koji su se oslanjali na vjerske razlike i putem suprotstavljanja krana i hriana (misli valjda na katolike i pravoslavce op. D. P.) prema muslimanima, nastojali osigurati sopstvene politike i vojne interese. Takva situacija je usporavala proces ujedinjavanja unutar Bosne, a na temelju zajednikih ekonomskih, politikih i kulturnih interesa, izraenih u jedinstvenom jeziku svih nekadanjih Bonjaka i osjeanju da je Bosna njihova zajednika drava. Da su Bonjaci poeli da se razdvajaju i da sopstvene prvobitne vjerske razlike izraavaju sve ee i sve dublje kao etnike i nacionalne razlike, moe se zahvaliti ovim faktorima, a prije svega, injenici da Bonjaci muslimani nisu imali dovoljno snage i podrke i nisu uspjeli da izbore autonomiju u vrijeme svog ustanka protiv Osmanlija 1831. godine. Taj moment i stalno mijeanje stranih sila, prvo svjetskih, kao to su Rusija, Austrija, Francuska, Engleska i Njemaka, a potom i svih okolnih novonastalih drava Srbije, Crne Gore i Hrvatske, koja je bila u okviru Ugarske, a potom i Austro-Ugarske, ali je prema Bosni nastupala i sa stajalita ilirske nacionalne propagande, onemoguili su normalan socio-kulturni i politiki razvoj u Bosni i unijeli u nju element podjele, koji e se za Bosnu u mnogim aspektima pokazati kao tetan i na kraju moe biti i fatalan. Radi se tu o pretvaranju normalnih i u Bosni svagda prisutnih razlika u vjeri, kulturi i obiajima, koje su inile njeno bogatstvo, o njenom originalnom multikulturalizmu, koje su pretvarane, zapravo, u politike i nacionalne razlike, koje se onda koriste kao temelj za stvaranje zasebnih suprotnih i protivrjenih nacionalnih politikih programa. (str. 199). Te reenice najbolje ocrtavaju psiholoki profil ovjeka koji ali za tim to povijesni procesi nisu ili onim tijekom kako bi on to danas elio. Razlozi zbog kojih nije nastala jedinstvena multireligijska i multikulturalna bonjaka nacija sasvim su drukiji od onih to ih navodi Filipovi: Bonjak je bio opa oznaka za sve stanovnike Bosanskog paaluka u Osmanskom Carstvu, bez obzira na etniko porijeklo i vjersku pripadnost, odnosno nije bio oznaka za zajedniki identitet. Na tom su se podruju oblikovale, paralelno ivjele i danas ive tri velike skupine meu kojima postoji samo jezina srodnost i, nasuprot njoj, velike kulturne, vjerske i tradicijske razlike. Osim navedenih, razlike su bile jo i politike i drutvene. Osmansko Carstvo bilo je klasina vjerska drava u kojoj su politiku vlast, pa tako i onu

u Bosanskom paaluku, imali iskljuivo muslimani, dok je nemuslimansko stanovnitvo bilo sasvim iskljueno iz svih oblika vlasti. Muslimansko je stanovnitvo bilo drutveno povlateno, a katoliko i pravoslavno podreeno i na razne naine ponieno. Kod domaeg katolikog i uglavnom doseljenog pravoslavnog stanovnitva nikad nije postojala svijest o pripadnosti bilo kakvoj zajednici koja bi se ograniavala samo na podruje Bosanskog paaluka, odnosno dananje Bosne i Hercegovine, dok se kod muslimanskog stanovnitva postupno izgradila takva svijest. Zbog svega toga je bilo izraeno neprijateljstvo izmeu muslimanskog stanovnitva na jednoj i katolikog i pravoslavnog na drugoj strani. Situaciju su oteavali zaotreni odnosi izmeu katolikog i pravoslavnog stanovnitva zbog sukoba njihovih crkvenih hijerarhija, a te je sukobe stalno podgrijavala muslimanska vlast. Situaciju je dodatno komplicirao i izraeni regionalizam katolikog i muslimanskog stanovnitva Hercegovine u odnosu prema Bosni. Vrhunac je dostignut 1875. kada je izbio masovni ustanak nezadovoljnog katolikog i pravoslavnog stanovnitva (koje je svako za sebe imalo razliite politike ciljeve) protiv muslimanske vlasti. Katoliko i pravoslavno stanovnitvo nije bilo toliko jako da samo srui muslimansku vlast, ali ni vlast vie nije bila jaka da ugui njihov ustanak. Rat bi tako trajao u nedogled da nije naeno privremeno rjeenje u okupaciji i modernizaciji Bosanskog paaluka od Austro-Ugarske Monarhije. Poto se jedini oblik politikog ivota za katoliko i pravoslavno stanovnitvo u Bosanskom paaluku odvijao iskljuivo unutar njihovih crkvenih institucija onda je i nain oblikovanja njihovog kolektivnog identiteta iao tim smjerom. Kod pravoslavnog stanovnitva taj je proces iao najlake i najbre, jer su bili okupljeni oko Srpske pravoslavne crkve, koja je stoljeima kao nacionalna crkva izgraivala i odravala svijest o pripadnosti tradiciji unitenog srednjovjekovnog Srpskog Carstva dinastije Nemanjia. Na taj su nain i pravoslavni Vlasi postupno postali Srbi. Kod katolikog je stanovnitva taj proces iao neto tee i sporije. Ono je bilo okupljeno oko franjevaca koji su irili svijest o njihovom meusobnom jedinstvu kao i jedinstvu s Hrvatima kao najsrodnijom etnikom i politiki organiziranom zajednicom. U dijelovima Bosanskog paaluka koji je pripadao Hrvatskom Kraljevstvu, a u kojima je bio ouvan hrvatski etniki supstrat, ta je svijest ve postojala i trebalo ju je samo osvjeiti i ojaati. Kod katolikog stanovnitva na podruju Hercegovine izgradnja te svijesti ne da nije nailazila na otpor, ve je brzo bila usaena zbog uske vezanosti Huma i Hrvatske tijekom srednjeg vijeka, ali i zbog graninog poloaja koji je omoguivao dobre kontakte s hrvatskim katolikim sreditima. Isto je bilo i s katolikim stanovnitvom na podruju koje je pripadalo srednjovjekovnoj Usori, odnosno dananjom Bosanskom Posavinom. Meutim, kod katolikog stanovnitva na podruju koje je pripadalo srednjovjekovnoj Bosni (dananja sredinja Bosna) ta je svijest izgraivana vrlo sporo, a potpuno je prihvaena tek na prijelazu iz 19. u 20. st. Tamo su pojedini franjevci, na svojim vrlo tankim srednjovjekovnim tradicijama, pokuali oivjeti svijest o obnovi srednjovjekovne Bosne koja bi naravno
Status, broj 12, zima 2007.

| 213

Historiografija

bila iskljuivo katolika. Kod muslimanskog stanovnitva oblikovanje kolektivnog identiteta ilo je najsporije. Ono se zasnivalo na pripadnosti islamu kao vjeri i Bosanskom paaluku, odnosno Bosni i Hercegovini kao teritorijalno-politikom okviru. Taj se proces posebno moe pratiti od prve polovice 19. st. kada su bosanski muslimani podigli ustanak protiv centralne vlasti Osmanskog Carstva (hercegovaki muslimani bili su na strani centralne vlasti!) istiui svoj zasebni identitet pod imenom Bonjaci do zavretka 20. st. kada su se definitivno i kolektivno iskristalizirali u modernu naciju pod istim imenom. Iz izloenog je jasno da je u Bosni i Hercegovini nemogue stvaranje jedinstvene multireligijske i multikulturalne moderne nacije po modelu narod = drava. To je ve potvreno bezuspjenim pokuajem proraunatog i umjetnog stvaranja bosanske nacije od strane austro-ugarskih vlasti jo krajem 19. st. Autor izdvaja tri osnovna idejna i politika pristupa povijesti i batini Bosne i Hercegovine: tradicionalistiki, sekularizirajui graanski i suvremeni znanstveni. On nije zadovoljan ni jednim od njih pa na kraju kritizira ak i svoj marksizam: Unutar znanstvenog kompleksa, javlja se velika dominacija marksistikog gledanja, to predstavlja jednu drugu vrstu tekoe i uzroka zaostajanja razvoja na ovom svakako vanom polju. Dominacija marksizma unijela je i u prouavanje ove problematike sve one prednosti koje je marksistika metodologija istraivanja donijela drutvenoj znanosti, ali isto tako i sve probleme i optereenja koja su bila karakteristina za marksizam uope, posebno za marksizam kakav se razvio kod nas u Bosni i Hercegovini. Marksizam je degenerirao, za nas veoma rano, jer je kod nas doao veoma kasno, te je njegova prethodna i najplodnija povijest prola mimo nas, u pravcu iste ideologije i krajnje politiziranog sistema miljenja u kojem je sve bilo ve unaprijed rijeeno. Zbog toga marksizam nije mogao da bude filozofijska ili samo metodoloka osnova za razvoj kritikih znanstvenih istraivanja u podruju duhovnih i kulturnih fenomena. Osim toga, marksizam je, s dominacijom politikog konteksta unutar svojih koncepata i metoda, bio plodno tlo za krajnju politizaciju i ideologizaciju svih pitanja koja e se ovdje javljati. To je spreavalo razvoj nepristranih, objektivnih, kritikih analiza. (str. 213). Autor jedino ne spominje je li i njemu marksizam bio plodno tlo za krajnju politizaciju i ideologizaciju u njegovoj karijeri. U drugom dijelu knjige autor daje prikaz duhovnosti u prethistorijsko doba na podruju Bosne i Hercegovine. Koliko je taj prikaz znanstveno utemeljen i vrijedan moe se vidjeti u nastavku ove recenzije. U veem dijelu poglavlja Drutvena misao na tlu Bosne i Hercegovine u prahistoriji autor opet filozofskim rjenikom i nerazumljivim stilom eli neto objasniti itateljima, ali uz najveu koncentraciju i viestruko itanje nije mogue dokuiti to. On u svojim daljnjim tumaenjima pokuava biti pravi arheolog, ali mu to ne polazi za rukom, jer su mu znanje i slika o arheologiji izoblieni upravo kao i ime-

na poznatih arheologa koja navodi u duem nizu (u koji je zalutao botaniar Karlo Maly): Felixa Kanitza preimenovao je u Paula Kaunica, Aleksandra Stipevia u Augustina, Duju Rendia Mioevia u Miovia, Dragoslava Srejovia u Branislava, a Milutina Garaanina u Iliju (posljednji sluaj govori da je pisac Naertanija Filipoviu trn u oku dok ga je zamijenio s njegovim praunukom arheologom). Autor nastavlja svoj niz s povjesniarima, lingvistima, etnolozima i ponovno (naglaeno!) arheolozima: arheologa Branka Gavelu je preimenovao u uru (uro je inae knjievnik), povjesniara Gregora remonika u Igora, a lingvistu Radoslava Katiia u Radomira. U poglavlju Paleolitik i mezolitik autor pokazuje zapanjujue neznanje o ledenom dobu s bilo kojeg gledita to se najbolje vidi u sljedeem odlomku: Poznato je da je, kako se pretpostavlja, (kako neto istovremeno moe biti poznato i pretpostavka? op. D. P.) nadolazak ledenog doba, to se je zbilo negdje oko 60.000 godina prije nae ere, onemoguio ivot na cijelom podruju gdje danas vlada umjerena klima, pa se smatra da je zahlaenje ak istrijebilo i jednu ljudsku rasu, a to su neandertalci, koji su tada bili dominirajua skupina ljudi na tim prostorima, te za dugi niz godina prekinuo kontinuirani razvoj ljudskih kultura na naem tlu, odnosno na cjelokupnom tlu kojeg je inficiralo ledeno doba. Tek se povlaenjem leda stvaraju uvjeti za ponovno naseljavanje cijele zone umjerenog klimatskog pojasa, a ono nastaje, kako se u arheologiji smatra tek krajem petog tisuljea prije nae ere, izuzimajui manje grupe ranijeg mezolitskog stanovnitva koje su se uspjele odrati na nekim izoliranim tokama, bez obzira da li se radilo o preivjelim ostacima ranijih paleolitskih i mezolitskih skupina ili o novijim migrantima iz podruja koja su ostala poteena ili nisu uope pretrpila pogubni utjecaj ledenog doba. Znanstvenici su uoili da se na bosanskom tlu mogu konstatirati brojni ostaci paleolitskih kultura, te zatim brojni ostaci neolitskih, ali ne i mezolitskih kultura. Razlog za tu pojavu oni nalaze u nastanku ledenog doba, koje koincidira upravo s periodom kada se razvijaju kulture mezolita. Sve to potvruje pretpostavku arheologa, klimatologa, geologa i znanstvenika, koji se bave prouavanjem tla, (kako se zovu ti znanstvenici? op. D. P.) da je zbog navedenog razloga u razvoju ljudskih zajednica i kultura nastao veliki prekid i da je on bio izazvan naglim zahlaenjem klime u ovom pojasu, to je uvjetovalo da se ivot na ovim prostorima zaustavi, odnosno da se stanovnitvo iseli, pomjeri ka toplijim krajevima ili strada, ukoliko nije uspjelo da doe do toplijih krajeva, pa se ivot na ovim naim prostorima poeo obnavljati tek nekih osam tisua godina prije naeg vremena. (str. 239-240). Tijekom pleistocena bila su etiri ledena doba, a posljednje se nije dogodilo oko 60.000 godina prije sadanjosti, ve puno ranije oko 100.000 godina prije sadanjosti. Prava je zagonetka kakvu je to bolest ili epidemiju donijelo ledeno doba kojom je inficiralo cjelokupno tlo? Ne samo ni jedan znanstvenik, ve ni adolescent koji je proitao jedan od popularnih romana spisateljice Jean M. Auel, ne vezuje to zahlaenje s izumiranjem neandertala-

214 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

ca koji su u Europi ivjeli tijekom ledenog doba sve do oko 33.000 godina prije sadanjosti, a u pojedinim krajevima su se odrali nekoliko tisua godina due kada sasvim izumiru. Autor ne razlikuje srednji paleolitik od srednjeg kamenog doba (mezolitika) pa je zbog toga i mogao pokrenuti lavinu besmislenih i neutemeljenih zakljuaka. U sljedeem poglavlju s naslovom Paleolitik na tlu Bosne itatelj moe proitati da ledeno doba vie nije nastupilo oko 60.000 ve oko 40.000 godina prije sadanjosti, da paleolitika kultura odgovara prvom i drugom stupnju divljatva prema marksistikoj podjeli koju je Friedrich Engels izloio u svojoj knjizi Porijeklo porodice, privatnog vlasnitva i drave, da paleolitik odlikuju primitivna kamena orua i oruja koja se tek na zavretku tog doba neto bolje obrauju retuiranjem (ako je autoru uope jasno to je to), da su se tijela mrtvih ljudi izlagala zvijerima ili konzumirala kao hrana, da nije bilo nikakvih rituala vezanih za mrtve i da nema umjetnike ili duhovne djelatnosti bilo koje vrste. U stvarnosti je situacija bila sasvim drukija. Paleolitiki ljudi su i te kako potivali svoje pokojnike i pokopavali ih uz odreene rituale. Paleolitiki grobovi jo nisu otkriveni u Bosni i Hercegovini, ali su mnogobrojni diljem Europe. Za razliku od grobova, paleolitika umjetnika djela u Bosni i Hercegovini zastupljena su gravurama na stijeni u pripeku Badanj u okolici Borojevia kod Stolca i u Peini pod lipom kod Sokolca, kamenom ptijom glavom s Male gradine u Kulaima kod Prnjavora i graviranim kotanim predmetima iz Badnja. U pripeku Crvenoj stijeni iznad vrela rijeke Trebinjice na granici Crne Gore i Hercegovine naena je paleolitika kotana zvidaljka. Tek toliko o nedostatku bilo koje vrste duhovne djelatnosti paleolitikih ljudi. Zatim slijedi nekoliko poglavlja o neolitiku koja su znanstveno utemeljena iako su spoznaje zastarjele, ali to nije rezultat njegovog prouavanja ili znanja ve prepriavanja ili, jo gore, besramnog preslagivanja rijei u reenicama iz sinteze A. Benca objavljene kao dio knjige o kojoj e jo biti rijei. Pogrjeke i promaaji su primjetni samo na onim mjestima gdje je Filipovi odstupio od spomenute metode. Drugi je problem to u tom tekstu ima jako malo o neolitikoj duhovnosti, ako se pod tim ne podrazumijevaju naselja i keramiko posue. Kratko poglavlje Prelazno doba eneolit rezultat je povrnog itanja i vrlo saetog i pogrjenog prepriavanja poglavlja (s istim naslovom, ali drukijim redoslijedom rijei) u spomenutoj sintezi A. Benca. To se moe vidjeti ve u prvim reenicama: Svi relevantni nalazi koji se odnose na neolitske kulture na tlu Bosne i Hercegovine nesumnjivo dokazuju postojanje ljudskih zajednica koje su ivjele visoko razvijenim ivotom stabilnih ljudskih drutava i koja su se oslanjala na postojanje relativno stabilnih i stalnih izvora sredstava za ivot, a ta su sredstva nastajala na temelju proizvodne djelatnosti tih ljudi, tj. na temelju obrade zemlje i stoarenja. U tim drutvima je registriran odree-

ni stupanj duhovne prakse, prije svega kultne prakse i drugih izraza duhovne djelatnosti koji su oznaavali i zadovoljavali njihove duhovne potrebe. Te duhovne potrebe moemo slobodno oznaiti kao vii oblik duhovnosti, u odnosu na sve prethodne faze u razvoju ljudskih zajednica, i vezana je za nastanak stabilnih kultova, razvoja kultne prakse i njegovog kolektivnog vrenja, te sasvim sigurno i odreenih jezikih elemenata kojima je ta praksa praena. Ova osnova bila je plodno tlo za nastanak novih formi drutvenog i duhovnog ivota ljudi. Ta nova faza u razvoju ljudstva, koja dolazi nakon neolita i naslanja se na njegove rezultate, oznaava se kao eneolit, tj. kao prelazno doba izmeu neolita i povijesnog perioda razvoja ovjeanstva. (str. 302). Autor je oito pomijeao situaciju u Europi s onom u jugozapadnoj Aziji i Egiptu. Za Europu se eneolitik smatrao prijelaznim dobom iz neolitika u bronano doba, ali je takvo shvaanje danas naputeno, jer se pokazalo da je eneolitik dugotrajan. Situacija u jugozapadnoj Aziji i Egiptu bila je znatno drukija. Tamo je stanovnitvo koje je tehnoloki bilo na eneolitikoj razini stvorilo i razvilo visoke civilizacije s dravnom organizacijom, monumentalnom arhitekturom i to je najvanije za povijesno odreenje pismom. Ali to nije nikakvo prijelazno doba ve poetak historijskog ili pisanog doba u povijesti ovjeanstva. U nastavku autor pie sljedee: Eneolit predstavlja najznaajnije pretpovijesno razdoblje cijelog euro-azijskog prostora (po kojem kriteriju? op. D. P.), odnosno onog prostora koji je omeen velikim rijekama Azije na istoku i velikom nizijom i Baltikim morem na sjeveru, na jednoj, te Mediteranom i europskim planinama na jugu i na zapadu. U ovom periodu zainje se, na prostoru prednje Azije, proces metalizacije, tj. pronalaenje obrade metala i njegove primjene u praksi proizvodnje alatki i oruja, to e bitno ubrzati i u najveoj mjeri odrediti kasniju povijest ovjeanstva uope i utjecati na sve druge aspekte tog ivota. Proces metalizacije se zainje kod tada najnaprednijeg svijeta, kod naroda koje mi poznajemo kao narod Sumera, a datira negdje oko poetka petog milenija prije nove ere. Postepeno je obuhvatio cijeli mediteranski bazen, brojne ljudske zajednice Bliskog istoka i sjeveroistoka Europe, da bi se iz dva pravca, preko Mediterana i preko june europske nizije, proirio na podruje srednje Europe, pa i na Balkan. (str. 302-303). Autor ne samo da ne zna nita o nastanku i irenju metalurgije bakra (koju ak i neispravno naziva metalizacijom) ve je i njegovo poznavanje geografije katastrofalno loe: Kojim je to velikim azijskim rijekama euroazijski prostor ogranien na istoku, kada kroz cijelu Aziju, idui od zapada prema istoku, jedna za drugom teku velike rijeke? Ako se metalurgija u Europu proirila s Bliskog istoka kako se prvo mogla proiriti u sjeveroistonu Europu pa tek onda u srednju? Na to se odnosi izriaj junoeuropska nizija? Takvo neto uope ne postoji u tom dijelu Europe. to znai naglasak pa i na Balkan? Zar Balkanski poluotok velikim dijelom ne pripada Mediteranu i zar nije geografski blie Bliskom istoku od sredinje Europe?
Status, broj 12, zima 2007.

| 215

Historiografija

U tom vrlo kratkom poglavlju iz pasusa u pasus nalaze se razliite i proturjene kronologije eneolitika a time i poetka bronanog doba. Autor najprije pie sljedee: Tako se bakarno doba ovdje proraunava na 200-500 godina trajanja, a to znai da je, negdje sredinom drugog milenija, zapoeo proces produkcije bronze, a malo zatim i eljeza.. Za tim pie: Ove grupe (badenska, lasinjska, kostolaka i vuedolska kultura op. D. P.) pojavljuju se u Bosni poetkom drugog milenija prije nae ere, a ovo prelazno doba od neolitskih ka eneolitskim kulturama, tj. ka kulturama metala, prema ocjenama naih znanstvenika, trajalo je oko stotinjak godina. Slijedeih dvije stotine godina trajala je stabilizacija ovih grupa. Tada su tek tekovine bronzanog doba postale temelj nastanka nove civilizacije i kulture .... (Izgle da da ni samom autoru nije jasno to mu je eneolitik kao prijelazno doba iz neolitika u bronano, a to mu je prijelazno doba iz neolitika u eneolitik!) Odmah zatim autor pobija ono to je prethodno napisao: Moe se kazati, dakle, da bronano doba na teritoriji dananje Bosne i Hercegovine poinje oko 2000-te godine prije nae ere, tj. prije cirka etiri tisue godina. Period do 1900. godine p.n.e. inio je prelazno doba, a period do 1800. godine je predstavljao vrijeme stabilizacije ove kulture. Od tada moe, zapravo, da se govori o nastajanju i punom ivotu ljudskih zajednica i kulture bronzanog doba na tlu Bosne i Hercegovine.. Samo zbog neupuenih i naivnih itatelja Filipovieve knjige navest u da je eneolitik u veem dijelu Bosne i Hercegovine trajao od oko 3300. do oko 2200., a da je vinanska kultura, koja je bila proirena i u sjeveroistonoj i istonoj Bosni, imala vrlo razvijeno rudarstvo i metalurgiju bakra jo u 5. tisuljeu pr. Kr. Tekst u poglavlju Bronzano doba jedva da ima ikakve veze s naslovom. Tu je autor ponovno poeo pisati o badenskoj, lasinjskoj, kostolakoj i vuedolskoj kulturi zaboravivi da ih je prethodno stavio u eneolitik i onda iznenada, zasitivi se svega i ne dodirnuvi poteno bronano doba, odlutao preko Ilira, Crkve bosanske i osmanskog tamnog vilajeta do kulturocida u Bosni i Hercegovini za koji su, po njemu, iskljuivo krivi Srbi i Hrvati. Iako je svjetska literatura o prethistorijskom duhovnom ivotu i domaa literatura o Bosni i Hercegovini u prethistorijsko doba ogromna, vei dio Filipovievog izlaganja svodi se na povrno prepriavanje teksta ili prosto preslagivanje reenica ne iz jedne knjige, ve jednog jedinog i to zastarjelog sintetskog dijela Stariji praistorijski periodi od A. Benca objavljenog 1966. u prvom izdanju knjige Kulturna istorija Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do poetka turske vladavine. Sintetski dio Mlai praistorijski periodi od Borivoja ovia u istoj knjizi oito nije ni stigao proitati i prepriati ili je to ostavio za drugu priliku. Isto tako da je samo otvorio drugo izdanje spomenute knjige, objavljeno 1984., vidio bi da postoje ogromne razlike uvjetovane novim spoznajama i da mu se puno vie isplati eksploatirati to izdanje. Sve mu to ipak nije smetalo da u uvodu drugog dijela svoje knjige naglasi: Ovaj dio, dakle, nije

raen na temelju sopstvenih direktnih istraivanja, ve na temelju istraivanja znanstvenika kojima je priznat visok stupanj povjerenja i kompetencije i iji nalazi i sudovi daju maksimalnu garanciju za zakljuivanja. Upravo zbog toga smo se ovdje trudili da prikaemo i izloimo samo sasvim sigurne podatke i da u naim sopstvenim sudovima ne odstupamo mnogo i bez velikih razloga i argumenata, od datih predloaka, odnosno da se ne uputamo u improvizirane i neutemeljene sinteze. U tom pogledu elimo i itaoca upozoriti na karakter izloenog materijala, bez obzira na sopstveni doprinos koji je u cjelini i ovdje nesumnjiv. (str. 236). Autor ne samo da je odstupio ve se sasvim udaljio od sigurnih podataka, sinteza koju je napisao krajnje je improvizirana ili neutemeljena, a jedino to je nesumnjivo jest to da je njegov doprinos tetan i degradirajui za cjelokupnu znanost. U posebnom zakljuku, koji nema nikakve veze s duhovnou prethistorijskog doba, autor emotivno pie sljedee: Da bi bio poten prema itaocima, elim kazati da, ma koliko da sam se trudio da budem nepristran i da mi samo injenice upravljaju mislima, te ma koliko sam i iz najneznatnijih znakova o nekoj duhovnoj djelatnosti izvodio zakljuke o postojanju duhovnog ivota, nije ipak bilo mogue previdjeti veliku razliku koja se historijski javlja u bogatstvu i raznolikosti duhovnih aktivnosti i ostvarenja u odreenim epohama nae povijesti. U tom smislu, ne negirajui i nimalo ne zaputajui ogromno znaenje duhovnog rada svih koji su doli prije njih, moram da kaem da iznenauje i raduje cvjetanje duhovnog rada i djelovanja ljudi u vrijeme vladavine Osmanlija na naem tlu. (str. 319). Cvjeta nje duhovnog rada u doba viestoljetne osmanske vladavine, koje autora toliko iznenauje i raduje, dovelo je do toga da je Bosna i Hercegovina doekala austro-ugarsku okupaciju 1878. s ak 97% nepismenog stanovnitva. Osim domaih franjevaca, gotovo da nije bilo ljudi visoko obrazovanih na europskim sveuilitima. Ali to oito nisu injenice koje upravljaju autorovim mislima. Odmah zatim on dodaje: Zauujue je, prije svega, kako je brzo i u kojem obimu dolo do implementacije na ovom prostoru gotovo svih bitnih aspekata duhovnog ivota i djelovanja orijentalno-islamske kulture i duhovnosti. Ta injenica iznenauje, ali bi morala i radovati sve istraivae, jer o njoj najozbiljnije govori i potpuno je potvruje sama injenica da se upravo na ovom prostoru ostvarila najira islamizacija domaeg stanovnitva.. Istovremeno s implementacijom (provedbom, izvrenjem, primjenom) svih bitnih aspekata duhovnog ivota i djelovanja orijentalno-islamske kulture i duhovnosti u okvire dananje Bosne i Hercegovine, dolo je do masovnog iseljavanja katolikog stanovnitva i sustavnog unitavanja obiljeja njihove duhovnosti. Tako su, naprimjer, od oko 40 srednjovjekovnih franjevakih samostana (arita duhovnog ivota kod katolika) koliko ih je tu postojalo prije osmanskog osvajanja, 18. st. doivjela samo tri. Bi li i ta injenica morala radovati sve istraivae ili bi oni pred njom trebali tugovati? to se tie islamizacije doma-

216 | Magazin za politiku kulturu i drutvena pitanja

Historiografija

eg stanovnitva na podruju dananje Bosne i Hercegovine, ona nije bila nita masovnija nego u drugim kranskim zemljama jugoistone Europe. Relativna brojnost muslimana u dananjoj Bosni i Hercegovini nije toliko rezultat neke iroke ili uspjene islamizacije domaeg stanovnitva koliko teritorijalnih irenja a zatim suavanja Osmanskog Carstva koja su bila praena migracijama muslimanskog stanovnitva razliitog etnikog porijekla. Kao kroz cijelu knjigu tako i na kraju svojeg zakljuka autor istie da je usprkos nekim pokuajima unilateralizacije, Bosna i Hercegovina uvijek bila i ostala multilateralna, multireligijska, multikulturalna, multiovakva i multionakva, ali nikad ne spominje da je takoer bila i jest multietnika, odnosno multinacionalna! Njegov mentalni sklop tu injenicu jednostavno ne eli ili ne moe prihvatiti. Na kraju je donesena bibliografija za sve etiri knjige njegove serije. Pri njezinom je sastavljanju autor oito imao dva kriterija. Prvi: knjige moraju imati nekakvu vezu s Bosnom i Hercegovinom, ali uope nije bitno kakvu. Tako neke knjige mogu biti samo materijal za Meunarodni sud za ratne zloine, a ne znanstvena literatura. (Jedino knjiga Religije prethistorije od Andrea Leroua Gourana nema izravne veze s Bosnom i Hercegovinom, ali se jedino ona

iskljuivo odnosi na duhovni ivot u prethistorijsko doba. Meutim, nju Filipovi nije uope koristio u pisanju svoje knjige.) Drugi: prvenstvo imaju knjige iji su autori Bonjaci. Od ukupno 232 citirane knjige oni su autori oko 150, a svi ostali (ne samo Hrvati i Srbi) ostatka! Vie je nego oito da je knjiga ne samo nakladniki promaaj ve pravo ruglo. Njezin autor pati od najgorih spisateljskih bolesti: skribomanije, konfuzije misli, suhoparnosti stila, konstruiranja nesuvislih ili apsurdnih reenica, optereivanja teksta bespotrebnim i dosadnim nabrajanjima i, povrh svega, nepoznavanja tema o kojima pie. Da nije tako pred sobom bi imali ili solidno djelo ili ga uope ne bi bilo. Ovako knjiga predstavlja nebulozni skup brljotina i besmislica jednog diletantskog pseudoznanstvenika, razoaranog marksista i frustriranog bonjakog nacionalista. Ona je znanstveno neozbiljna i bezvrijedna, ali je zabrinjavajue ozbiljno to da je njezin autor akademik, sveuilini profesor i jedan od najistaknutijih bonjakih ideologa. Upravo zbog posljednje injenice postoji mogunost da e biti itatelja koji e moju recenziju doivjeti kao napad na Muhameda Filipovia (kojeg uope osobno ne poznajem) ili ak na cijeli bonjaki narod (to mi nije ni na kraj pameti), a ne kao nunu i opravdanu reakciju na to nakazno djelo.

Status, broj 12, zima 2007.

| 217

You might also like