P. 1
NINO RASPUDIĆ-VISOKI PREDSTAVNIK METAFIZIČKE BOSNE

NINO RASPUDIĆ-VISOKI PREDSTAVNIK METAFIZIČKE BOSNE

|Views: 54|Likes:
Published by veca123

More info:

Categories:Types, Research, History
Published by: veca123 on Oct 29, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

12/21/2013

pdf

text

original

     

Visoki predstavnik metafizičke Bosne
«The High Representative of Metaphisical Bosnia»

       

by Nino Raspudić

         
The following ad supports maintaining our C.E.E.O.L. service 

Source: STATUS Magazine for political culture and society issues (STATUS Magazin za političku kulturu i društvena pitanja), issue: 15 / 2011, pages: 220­225, on www.ceeol.com.

 

 

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)

Visoki predstavnik metafizičke Bosne
Jergovićev uvodni tekst naslovljen je “Sam u Bosni”, pri čemu je taj bosanski usamljenik Ivan Lovrenović. Hiperbola je dojmljiva, ali legitimno je i zapitati se zašto bi trebala opstati vizija države koju nastanjuje samo jedan čovjek? Što je s preostala četiri milijuna nelovrenovića u BiH? Zašto bi trebala opstati bilo koja država koja dugoročno ne može osigurati minimalan konsenzus većine svojih sastavnica ili građana za svoje postojanje
Nino Raspudić
Bosna i Hercegovina, budućnost nezavršenog rata spada u red onih knjiga koje mogu biti i vrlo dobre i jako loše, ovisno o tome unutar kojeg ih “žanra” čitamo, tj. koja im pitanja postavljamo. Knjiga, u formalnom smislu, predstavlja neobičan hibrid eseja dvojice autora i golemog intervjua jednog s drugim. Tekst Miljenka Jergovića o Ivanu Lovrenoviću naslovljen “Sam u Bosni” svojevrstan je uvod intervjuu koji zauzima najveći dio knjige, nakon kojeg slijedi Lovrenovićeva “Dvadesetjedna teza” o BiH te na koncu “Dva portreta – Tuđman, Izetbegović” od istog autora. Čitana kao neka vrsta subjektivne Lovrenovićeve “Bosne” Bosna i Hercegovina, Budućnost nezavršenog rata zanimljiva je, intrigantna, na momente i potresna knjiga. Imponira otvorenost kojom Lovrenović u razgovoru s Jergovićem razotkriva vlastite obiteljske i kulturne traume, ali i sablažnjava način na koji naknadno mistificira vlastiti oportunizam. Knjiga je korisna za upoznavanje lika i bosansko-patriotskih osjećaja Ivana Lovrenovića, no postaje problematična onda kada teži “objektivnosti”, tj. proširenju autorovog, često eksplicitno subjektivističkog uvida, na razinu univerzalne i vječne istine o “Bosni”.

Prelazak s gubitničkog hrvatstva na pobjedničko bosanstvo
Objašnjavajući u razgovoru s Jergovićem obiteljski kontekst u kojem je nikao, Lovrenović koristi Sloterdijkov izraz “psihopolitičko stanje”. Ističe kako dolazi iz obitelji koja je poražena u Drugom svjetskom ratu – otac, kojeg nije upamtio, poginuo je na strani sila Osovine. Činjenica da je kao ustaško siroče odrastao u komunističkoj Jugoslaviji pokazuje se presudnom za autorovo “psihopolitičko stanje”.
Ivan Lovrenović/Miljenko Jergović, Bosna i Hercegovina, Budućnost nezavršenog rata, Novi Liber, Zagreb, 2010.

Osjećaj rezigniranog gubitništva koji se vremenom obrnuo u pravcu oportunizma opisuje ovako: “prihvaćajući gubitništvo u kolektivnom, mi-obliku, na neki se način, nejasan i nereflektiran ali intiman i stvaran, prihvaćala i identifikacija s tom “stranom” koja je izgubila rat. Što, opet, nije

220 magazin za političku kulturu i društvena pitanja

Access via CEEOL NL Germany

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
smetalo da se na aktivan i isto tako stvaran način bude lojalno društvu i državi koja je pobijedila.” (str. 41.) Pripadništvo gubitničkoj strani posredovano je figurom nestalog oca i hrvatstva, fiksiranog na njegovu katastrofalnu manifestaciju u Drugom svjetskom ratu. Poraženo “hrvatstvo” i zamračeni otac, temelji su tog “psihopolitičkog stanja”. Višak emocionalnog naboja očit kod Lovrenovića kada govori o Franji Tuđmanu, i nesposobnost da vlastiti negativan stav o njemu zadrži u okviru racionalnog, argumentiranog diskursa i neutralnog stilskog registra kojim govori u ostatku knjige, vjerojatno proizlazi iz te, iskreno ispripovijedane, ali u svojim konzekvencama do kraja nedomišljene, obiteljske traume. Već i površna analiza Tuđmanovih nekritičkih obožavatelja s jedne i patoloških mrzitelja s druge strane, pokazuje da su traumatični ili nedostajući očevi najčešći izvori ekscesne, iracionalne ljubavi ili mržnje prema Tuđmanu, kao izrazitoj očinskoj figuri. Jergović (koji u recentnoj knjizi Otac (2010) također iznosi traumu vlastite ustaške obitelji i problematičan odnos s ocem) u jednom pitanju Lovrenoviću kao samorazumljivu, neupitnu činjenicu ističe da je Franjo Tuđman uništio BiH (na čijem su valjda očuvanju radili svi drugi – od Miloševića i Karadžića do međunarodne zajednice i mudžahedina). “Što danas osjećaš za Franju Tuđmana? On je uništio Bosnu i Hercegovinu, a da zauzvrat nije dobio ništa...” pita Jergović Lovrenovića, a ovaj lapidarno odgovara: “ Tuđman je dušman”.(str. 119.) Odnos miljea u kojem provodi djetinjstvo prema komunističkim vlastima Lovrenović opisuje ovako: “Sjena svih tih obiteljskih gubitaka jest se osjećala, i jest bila generalno u znaku podjele na dva neprijateljska svijeta – mi i oni, pri čemu smo mi oni koji su poraženi i gubitnici, a oni su pobjednici i vladaju(...)” (str. 45.) Prava priča započinje u trenutku kada protagonist prelazi granice svoga značenjskog svijeta. Kada je odlučio preći “preko rijeke” tj. naći se na strani pobjednika? Lovrenović ispovijeda kako je u vrijeme kada je starijim razredima osnovne škole “izletio iz zaštićene obiteljske kapsule i našao se na čistini (još jednom Sloterdijk), počela drama, kriza, lom” – (str. 46.) Odgovarajući na Jergovićevo pitanje kada je i zašto “raskrstio s vjerom”, navodi kako su postojala “dva načina napuštanja tog tradicionalnoga svijeta i njegove vjere.” Jedan je način bio “interesno socijalizacijski, u mnogim slučajevima vulgarno karijeristički. Režim je bio agresivno ateistički, privilegirao je ljude koji se izjašnjavaju kao ateisti, i mnogi su to koristili”. (str. 50.) Za razliku od tih “mladića i djevojaka koji su razumljivo težili za boljom egzistencijalnom i socijalom pozicijom, za koju je ovakav način izjašnjavanja bio glavna prepreka.” (str. 50), kod njega je, navodno, bio drugačiji slučaj: “Drugi oblik ostajanja “bez vjere” bila je individualna emancipacija”, koja se onda kod Lovrenovića, slučajno, ali vrlo zgodno, poklopila s “duhom” vremena i očekivanjima društva. (str. 50-51.) Teško je, na ovom mjestu, ne pomisliti na suprotan primjer iznenadnog obraćenja i povratka u okvire tradicionalne vjere koji se kod mnogih nekoliko desetljeća kasnije jednako zgodno poklopio s padom komunizma. Dolazak u Zagreb, u gimnaziju 1957 godine, Lovrenović opisuje kao “potpuni kulturalni šok od kojeg sam zanijemio i cijelo prvo polugodište nisam ni progovorio” (str. 58.) Sanja o tome kako bježi natrag u Bosnu, a kad iz vlaka vidi prvu džamijsku munaru zna da “pristiže u svoj svijet”. (str. 58-59.) Ovdje je opravdano zapitati se je li Zagreb tako na njega djelovao jer je doista Hrvatu iz Bosne bio toliko tuđ grad, ili ga on naknadno konstruira tako stranim radi svog individualnog negativnog iskustva i nemoći da se nosi s novom i drugačijom sredinom. Iz intervjua saznajemo i da se na radnu akciju ugurao još kao gimnazijalac, no i taj uzoran višak odanosti ritualima totalitarnog režima Lovrenović pokušava pravdati nekakvim solidariziranjem s prijateljem organizatorom brigade. (str. 63.)

Bosanski cilj opravdava totalitarno sredstvo
Lovrenovićev odnos prema “Bosni” je metafizički, na momente i parareligiozni. Govori o “magiji Bosne”: “bila je dio nekoga najintimnijeg, dubokoga naslijeđa, ali već snažno osviještena i potcrtana, “argumentirana” kulturom, literaturom, raznim kulturno-historijskim saznanjima. Sve se to već bilo stopilo u čvrst psihološko-intelektualni amalgam, a na to se nadodavao, bez šale, etički stav.” (str. 70.) Tako, uz metafiziku, ustanovljuje i etiku Bosne. Tvrdi kako je u sebi nosio “imago Bosne”, štoviše on je neka vrsta fetišista Bosne: “Moja opsesioniranost Bosnom ide otkako svjesno znam sebe i za sebe.” (str. 114.) To otkriće i zanos Bosnom su se opet zgodno poklopili s novim političkim strujanjima sedamdesetih godina “probosanskog dijela političkog i partijskog vodstva” koje daje punu potporu bosanskohercegovačkoj identitetskoj politici. (str. 76.) Garnitura komunističkih moćnika kao što su Branko Mikulić (“Ali, najprije moram bez zadrške reći da je Mikulić u mom privatnom životu bio važan čovjek..”) i braća Pozdrerac po Lovrenovićevu mišljenju je izvela “kopernikanski obrat”, jer je do njih BiH bila poput kolonije. (str. 87.) Kad govori o Mikuliću, iz pozicije koju bi mogli nazvati, bosansko-utilitarističkom ili bosansko-makijavelističkom, Lovrenović mu prašta sve ono što npr. Tuđmanu kasnije nije iz perspektive hrvatstva. Promišljajući o Branku Mikuliću ističe – “linija razlikovanja između njegovih osporavatelja i onih koji su ga uvažavali, bila je samo kamuflirana velikom

status, broj 15, proljeće 2011. 221

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
pričom onih prvih o nedemokratskim metodama, o vladavini čvrstom rukom itd., radilo se zapravo o našim razlikama u bazičnom odnosu prema BiH. Mikulić, naravno, jest bio čvrstorukaš i jest bio čovjek ideološkoga monolitizma, uostalom u nekoliko navrata i sam sam osamdesetih godina bio na udaru njegove javne kritike zbog nekih književno-političkih sporova. No, i tada mi je bio blizak pogled, možeš ga nazvati i relativističkim, po kojemu bi bez ljudi poput Mikulića život u BiH bio potpuno lišen osjećaja političkoga samopoštovanja. A to mi je itekako važno” (str. 88.) Ukratko, za viši nacionalni bosanski interes može se postupati i “relativistički” prema čvrstoj ruci, sve dok ona razbija tuđe zube. Iz perspektive “etike Bosne” takva represija nije problematična. Na više mjesta se može steći dojam da je Lovrenović antidemokrat, tj. da opravdava represiju kako bi se suzbio “bauk nacionalizma” (str. 92.) Lovrenović kaže kako je u to doba postojala partijska dogma bosanskohercegovačke kulture, s kojom se njegov životni credo opet slučajno i zgodno poklopio: “U onome dijelu kulturne politike koji su krojili Partija i sistem, a on je u stvari krojio sve, tada je već bila zavladala gotovo prava dogma bosanskohercegovačke kulture, bosanskohercegovačkog kulturnog identiteta, to se ogledalo u svim onim novim institucijama i projektima o kojima smo već govorili i koji jesu respektabilni” (str. 94.) Nešto kasnije ističe kako je bio “kooptiran u uređivački odbor Veselina Masleše. (str. 99.) Premda eksplicitno kaže za Veselina Maslešu da je bio “pod potpunom ideološkom kontrolom” (str. 101.), danas veliki demokrat Lovrenović ne vidi nikakav problem u tome što je godinama radio kao urednik u totalitarnom režimu u izdavačkoj kući pod potpunom ideološkom kontrolom. Bit svega je po njemu da se u to vrijeme spojila “dobra uprava i plemenita vještina”, tj. Branko Mikulić i on. (str. 102.) U tom smislu ističe kako se sedamdesetih godina “prvi put poslije nekih projekata iz austrougarske epohe javlja bosanskohercegovačka kulturno-historijska autorefleksija”, te da je “veliki paradoks cijele te priče i jest u tome što je to u krajnjoj liniji proizvod partijske politike” (str. 103.) Lovrenović govoreći o tom vremenu koristi pojam bosanskohercegovačkog nacionalizma. Tvrdi da se on, kao kulturni i državni nacionalizam javio dva puta, za Austro-Ugarske i u SRBIH. Tu priznaje i da je sam bio bosanski nacionalist, ali dodaje da je taj nacionalizam plemenitiji od “etnoreligijskog”: “Ako gledaš tipološki, cijeli bi se taj trend mogao zapravo nazvati jednom vrstom nacionalizma, ne, naravno, etničkog, nego kulturnog i državnog, politički integrativnog.”. Stoga, “ako se složimo da se tu radilo o nacionalizmu, onda moram priznati da sam tada i sam bio nacionalist – prvi i zadnji put u životu.” Ističe kako je “politički ostao uglavnom ravnodušan prema Hrvatskom proljeću”, te dodaje kako je “kod popisa 1971. ultimativno tražio od popisivačice da mi u rubriku nacionalnost upiše – Bosanac. Ne može to, nije predviđeno, ne mogu mimo propisa – jadala se, a ja sam zapeo: tako ili nikako.” (str. 105.) Kako se može istodobno biti i politički Hrvat i politički Bosanac, autor ne objašnjava. Očito je da srozava hrvatstvo u BiH na etničku i kulturnu razinu, a budući da ovdje eksplicitno navodi kako se na popisu 1971. izjašnjavao kao “Bosanac” (za ostale popise nemamo saznanja), može se zaključiti da se godinama u javnosti lažno predstavlja kada putove i stranputice političkog hrvatstva u BiH analizira kao insajder. U trenutku kad mu ponestane racionalnih argumenata za vlastite konstrukcije Lovrenović često koristi fikcionalne obrasce pa ček i eksplicitno ističe kako je za opis određenog “bosanskog fenomena” književni postupak bolji nego historiografski (str. 103.). Među nategnutim interpretacijama na granici besmislice ističe se Lovrenovićevo zlorabljenje Vitomira Lukića, za kojeg navodi da se uključio u HDZ BiH i postao joj potpredsjednik u trenutku kada je vidio “populističko divljanje” te stranke, pa se eto uključio ne bi li je profilirao. (str. 107.) Lukić je prema Lovrenoviću prva Tuđmanova žrtva u BiH – sugerira čitatelju da je Lukićeva smrt posljedica razočarenja sastankom s Predsjednikom RH u Zagrebu: “Mislim da ne griješim puno, ako kažem da su takvi udari bili među razlozima njegove prerane smrti u lipnju devedesetprve.” (108)

Metafizika Bosne
Osnovni problem Lovrenovićeve analize stanja u BiH je metodološka nedosljednost. Autor promatra svaki identitet kao konstrukciju, osim bosanskog. Bosna je za njega metafizička kategorija, izvanvremenska i neupitna činjenica. Njezino vječno postojanje je aksiom na kojem gradi sve ostale misaone konstrukcije. Lovrenović kao glavni metafizičar Bosne ne uočava ili ne želi uočiti slijepu mrlju u vlastitom kritičkom gledanju, koje ga dovodi u paradokse i kontradikcije s onim što piše na drugim stranicama iste knjige kada npr. govori o hrvatskom ili nekom drugom nebosanskom identitetu. Na momente se čini kao da ne čitamo istog čovjeka, jer komično pobija samog sebe od koju stranicu ranije: “U obje svoje historijske verzije – austroguarskoj i jugoslavenskokomunističkoj – bosanskohercegovački politički projekt je propadao onda kada je nestalo nadsistema koji ga je podržavao i održavao. U ovoj drugoj verziji, k tomu, kada je vlast pala u ruke etnonacionalistima, i to paradoksalno – na prvim višestranačkim slobodnim, demokratskim izborima. Demokracija o kojoj smo toliko maštali, obila nam se o glavu kao najcrnja noćna mora.” (str. 110.) Metafizička Bosna je važnija od demokracije, štoviše demokratski izbori koji od 1990. pa nadalje stalno daju nezgodne rezultate su problematični kao takvi. Lovrenović govori o “tribalnim refleksima” o oblicima “masovne manipulacije, u kojima demokracija, vazda pod

222 magazin za političku kulturu i društvena pitanja

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
prividom potpune legalnosti i legitimnosti, biva izobličena i ismijana do vlastite karikature ili pervertirana do vlastite negacije.” (str. 162.) No pri tom ne nudi, barem eksplicitno, nikakvu alternativu demokratskim izborima. Ne daje ni bilo kakvo objašnjenje tog raskoraka između “metafizičke, prave Bosne” i njenih izbornih manifestacija. Nacionalne podjele unutar BiH prikazuje kao nekakvu neobjašnjivu epidemiju: “Od početaka višestranačja 1990. godine Bosnom i Hercegovinom ori se poklik za etničkim/nacionalnim identitetom”, govori i “ognjici kolektivnog pripadanja”, no ni ne pomišlja da bi generator toga moglo biti neriješeno nacionalno pitanje. Ne govori istinu kada tvrdi kako “glasovi opreke toj pomami, onoliko koliko ih uopće ima, dolaze s društvene margine” (str. 159.) jer je on sam, koji se evidentno smatra takvim glasom, već desetljećima iznimno moćna figura u državnoj kulturi, institucijama, fondacijama, medijima, udrugama, pa kao takav apsolutno udaljen od “društvene margine” na kojoj se voli zamišljati. Kad činjenice postanu neumoljive, Lovrenović je, kako sam kaže, “preumoran” objašnjavati stvari iz politički, historijski “objektivne” perspektive pa će onda radije govoriti “subjektivno-građanskom doživljaju”. U razgovoru Lovrenovića i Jergovića stoga svako malo zanijemi racionalni diskurs pa prizivaju fikciju: “Ah, to je priča bez dna. To je takav kompleks koji ne možeš iscrpsti, osvijetliti, osim da sjedneš pisati klasični golemi realistički roman.” (str. 116.) Lovrenović eksplicitno koristi metafizičke kategorije kada govori o “kulturnoj i moralnoj supstanci BiH i njezinih ljudi!” koja je u ratu razorena. No tko je tu “supstancu” razorio ako ne ona sama sebe, preko “svojih ljudi”? Stanje prije 1990., dakle ono unutar nametnutog okvira unutar totalitarnog režima, Lovrenović konstruira kao “prirodno”, a ono u demokraciji kao neprirodno, nametnuto. Stalno spominje aporije i paradokse – “nikakav pozitivan iskorak iz takvog stanja nije moguć izvan dogovora triju naroda...a interesi triju naroda do potpune su divergentnosti neuskladivi i nepomirljivi” Jednostavno rješenje tako postavljenog prividnog paradoksa je raspad zemlje, no Lovrenovićev je prešutni aksiom kako BiH mora opstati. (str. 153.) Kao općeprihvaćenu tezu ističe, navodno samorazumljivu činjenicu, kako bi bilo loše i po Bošnjake i po druge ako bi taj narod htio praviti svoju ekskluzivnu nacionalnu državu, ne navodeći za to nikakve argumente. (str. 118.) Lovrenović potpuno nekritički fabulira o nekoj istinskoj, tradicionalnoj Bosni: “Dok tradicionalna Bosna, takoreći, nije imala ideju o sebi kao “multikulturalnoj”, ona je to u svakodnevnici, u nekonceptualiziranoj praksi još nekako i bila...”. Govori o razlikama unutar BiH ali ističe kako one “nisu poništavale mozaičnu kulturnu cjelovitost bosanskohercegovačkog prostora” (str. 155.). No što je s cjelovitošću izvan granica današnje BiH? Zašto bi stanovnik Posušja bilo kulturno “cjelovitiji” s npr. Kalesijom nego s par kilometara udaljenim Imotskim? Na ta pitanja autor ne odgovara, već i dalje mistificira “Bosnu” kao nekakav od svoje okoline potpuno izoliran prostor u zrakopraznom historijskom prostoru. Isti Lovrenović koji na nekim stranicama knjige ostavlja dojam kako prihvaća činjenicu da je svaki kolektivni identitet konstruiran i historičan, tvrdi kako je BiH “organska povijesno-politička tvorba” (str. 163.), štoviše govori o “kulturnoj i moralnoj supstanci BiH i njezinih ljudi!” (str. 149.) Pojmovima poput “kulturne supstancije” i “kulturalne stvarnosti” BiH (str. 156.) opasno se približava teoriji kulturnog fundamentalizma, na kojoj najčešće niču konstrukcije nacionalista koji su inače omiljena, laka meta njegove kritike. Politička, izborna ili ratna stvarnost se u Lovrenovićevoj bosanskoj mitologiji može u potpunosti zanemariti – vječna bit Bosne ionako se mora kad-tad manifestirati i nadjačati demokratske dušmane. A onda, kao da nije pisao prethodne tvrdnje isti Ivan Lovrenović kritizira: “Intelektualno razorna politička metafizika “narodnog bića” i “nacionalne kulture” instalirana je kao vladajući moment i kriterij kulturnih i obrazovnih programa” (str. 161.). Njegova metafizika, njegovo “biće Bosne”, njegova “kulturna i moralna supstancija BiH” dakle nije problematična, već su to samo drugi identiteti? Ili Lovrenović šizofreno u istom tekstu pobija samoga sebe? Kako objasniti to da govori kako je BiH “organska povijesnopolitička tvorba” (str. 163.), a onda nakon trideset i tri stranice piše kako opstanak BiH “ovisi o zainteresiranosti Amerike za nju i o američkoj prisutnosti u njoj”. (str. 196.)? I njemu je, u trenucima lucidnosti, jasno da bi nakon prestanka vanjskog pritiska uslijedio raspad ovakve BiH, ali unatoč tome još uvijek priziva fantomatsku ideju (str. 197.) Ivan Lovrenović pobija ranije iznesene teze Ivana Lovrenovića i u pogledu “tradicionalne Bosne”: ističe kako pod austro-ugarsku vlast BiH ulazi 1878 s “već odavno profiliranim i umnogome antagoniziranim etničko-konfesionalnim grupama, s golemim iskustvom u nametanju dominacije, još više u njenom podnošenju.” (str. 172.). Pa gdje je onda fantomska “organska”, “supstancijalna” BiH? Jesu li njene “antagonizirane etničko-konfesionalne grupe”, danas narodi, samo statisti, remetilački faktor unutar jednog fantomatskog okvira u kojem stanuje samo Ivan Lovrenović, “sam u Bosni”, kako za njega tvrdi Jergović? Nakon što je po tko zna koji put mistificirao o “supstanci”, “biću” Bosne, o njenoj “organskoj” prirodi i sl., Lovrenović začudno ističe potrebu “sagledavanja pojave u širem međunarodnom kontekstu, koji bi omogućio da se u sagledavanju pojave odmaknemo od fatalizma i “sudbine”, a uočimo njezinu historičnost, te logiku i kauzalitet pojavljivanja.” (str. 176.)

status, broj 15, proljeće 2011. 223

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Lovrenović navodi kako polovicom 19. stoljeća Francuz Massieu de Clerval, “putujući Bosnom i razmišljajući o dubokim podjelama i nepovjerenju koje je tada vidio”, iznosi tvrdnju da ta zemlja ima budućnost “Potrebno je samo, kaže De Clerval, da se kod tog ‘istorodnog naroda’ javi ‘jedan pokretač jači od vjerskih razdora’”. Stoljeće i pol kasnije je, kaže, slično stanje. (str. 186.) Priželjkivani Lovrenovićev pokretač se još nije javio, a kad će – ne znamo. Lovrenović, nesvjestan da bi se ista kritika mogla primijeniti na njegovu vlastitu mitologiju, citira profesora Adnana Silajdžića koji govori o vehabijama: “Oni još žive u uvjerenju da je duhovni i kulturni identitet nešto što se rođenjem stječe, što je povijesno fiksirano i što ne podliježe bilo kakvim promjenama i razvoju, a ne nešto što se vremenom gubi ili osvaja, baš kao i čovjekova sloboda.” (str. 198.), a onda navodi potpuno suprotne teze kada govori o Hrvatima iz BiH: “Još od kraja Devetnaestog stoljeća nepovratno ubačeni u drobilicu nacionalne integracije, nakon čega danas ne mogu nacionalno više biti ništa drugo nego Hrvati, oni su, istovremeno, preduboko i “neizlječivo” determinirani svojim drevnim, predmodernim i predhrvatskim bosanskokatoličkim identitetom, što u povijesnoj tipologiji uopće nije samo vjerska oznaka, nego također etničko-politička i civilizacijska”. (str. 210.) Još kad bi oni to shvatili i osjećali, a ne sam on! Lovrenović često konstruira tezu koja nema veza sa stvarnošću, da bi je onda mogao s lakoćom efektno pobiti. “U takvoj panetničkoj fantazmi biti Hrvatom može se samo tako, da vlastito bosanstvo, to primarno i konkretno življeno iskustvo identiteta, valja u sebi zatrti kao nižu vrijednost, gotovo kao povijesnu krivicu, katkad baš kao sramotu, a sav se dati apstrakciji općega i homogenoga Hrvatstva.” (str. 210.) Otkud to? Koji to hrvatski nacionalist iz Bosne zatire svoje bosanstvo kao “povijesnu krivicu”? Projicira li Lovrenović svoj gimnazijski kompleks bosanskog provincijalca u Zagrebu na cijeli kolektivitet tobožnjih hrvatskih nacionalista/ražalovanih Bosanaca? I zašto bi zavičajno, regionalno i nacionalno bili u koliziji? A što s Hrvatima Hercegovine čije istaknuto hercegovstvo nije nipošto u koliziji s hrvatstvom? Odnosi li se uopće ova knjiga na njih? Bi li i Hercegovac morao u sebi iskopati bosanstvo kao svoj autentičan identitet? Aporiija se razrješava samo pod pretpostavkom da “Bosanac” za Lovrenovića nije regionalna, već politička, nacionalna kategorija u skladu s vlastitim opredjeljenjem na popisu iz 1971., što je njegovo legitimno pravo, ali mu vlastiti izbor ne daje za pravo žigosati ili promatrati kao zabludjele ovce sve one koji nisu slijedili isti oportunistički put. Metafizički zanos Bosnom dovodi Lovrenovića vrlo blizu koncepcijama Semira Osmanagića, istraživača prabosanskih piramida. Lovrenović govori o golemom “duhovnom i kulturnom naslijedstvu” BiH koje je “starije, obuhvatnije i mudrije od svake njezine moderne, male, sebične etnonacije.” “Naša slavenska, naša kršćanska, kao uostalom i islamska sekvenca bosanske povijesti, samo je mali odsječak u višemilenijskom kulturnom i duhovnom naslijedstvu ove zemlje.” (str. 213.) S jedne stane Lovrenović insistira na identitetskim finesama, a s druge negira identitet Hercegovine iritantnim nazivanjem cijele BiH “Bosnom” (str. 149. i dr.), osim onda kada je u potrazi za dežurnim krivcem za probleme nevinih bosanskih Hrvata, kada rabi novoskovani politički pojam “hercegovinizacija” (str. 214.)

Kontekst oko Bosne
Mit o bosanskim katolicima kojima je izvana uvezen i nametnut hrvatski nacionalni identitet ima jednu fatalnu slabost – podrazumijeva da je prvo postojao neki dovršeni hrvatski nacionalni identitet na području današnje Hrvatske, pa da se onda kao gotov proizvod izvozio u BiH. No činjenica je da je suvremeni hrvatskih nacionalni identitet konstrukt iz 19. stoljeća, da se razvija dobrim dijelom simultano i na području današnje RH i na području BiH, koje su od tada do danas većinom živjele u zajedničkim državama od Austrougarske do SFRJ. Lovrenović, u trenutku manje metafizičke opijenosti Bosnom, priznaje: “O ZAVNOBIH-u je povijesno neosnovano razmišljati kao o izdvojenoj činjenici i događaju. On je naime, kao i Narodna/Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, neodvojiv, upravo tvorbeni element, državnog projekta nove, komunističke Jugoslavije i odgovarajućega ideološkog koncepta. Zavnobihovska Bosna i Hercegovina naprosto nije mogla ni postojati izvan i mimo nadređene državnosti Jugoslavije.” (str. 220.), čime najbolje pobija vlastite ranije izrečene teze o “organskoj povijesno-političkoj tvorbi”. Budući da ističe kako su u otomanskom milet-sistemu – “konfesionalne zajednice živjele odvojenim, paralelnim životima.” (str. 221.), očito je da u potrazi za “bićem Bosne” treba zakopati još dublje, u drevnu, predosmansku Bosnu, prema “dubokom i slojevitom zajedničkom naslijeđu ove zemlje i njezinih bezbrojnih kultova i etnosa što su se smjenjivali u višemilenijskom slijedu.” (str. 220.) Lovrenovićeva misija je politička arheologija ur-Bosne. Neka kombinacija Semira Osmanagića i Branka Mikulića. Bila bi to zgodna intelektualna razbibriga kad je se ne bi opasno zlorabilo u dnevnopolitičke svrhe. Osnovni problem s Lovrenovićevim političkim bosanstvom je što se ono danas ne svodi samo na nostalgični štimung jedne povijesno nerealizirane mogućnosti, već se najvulgarnije zlorabi za partikularni, bošnjački nacionalistički interes. Njegov mistifikatorski rad bio je važan za stvaranje bosansko-građanske teorijske i kulturno-historijske krinke za danas dominantnu bošnjačku nacionalističku platformu, koja je između ostalog izrodila i svog hrvatskog člana Predsjedništva BiH koji predstavlja savršeno utjelovljenje Lovrenovićeve koncepcije bosanskog katolika.

22 magazin za političku kulturu i društvena pitanja

Unutarnacionalni/unutaretnički dijalog: potreba ili iluzija? (II)
Sam u Bosni
Slavko Goldstein u predgovoru knjizi govori o Lovrenovićevom “planu za spas” tj. viziji BiH kakva bi “mogla i morala opstati” (str. 7.) Zašto bi morala? Mora li i ako ne može? Može li? Sve ovo su pitanja na koja Goldstein ne odgovara. Kaže kako je Lovrenović jednako Bosna, te ističe preplitanje njegovog života i života Bosne. Za Miljenka Jergovića Goldstein tvrdi kako ponire u “sudbine i dušu Bosne”, te dodaje da su oba pisca na tragu Ive Andrića (str. 8.) Jergovićev uvodni tekst naslovljen je “Sam u Bosni”, pri čemu je taj bosanski usamljenik Ivan Lovrenović. Hiperbola je dojmljiva, ali legitimno je i zapitati se zašto bi trebala opstati vizija države koju nastanjuje samo jedan čovjek? Što je s preostala četiri milijuna nelovrenovića u BiH? Zašto bi trebala opstati bilo koja država koja dugoročno ne može osigurati minimalan konsenzus većine svojih sastavnica ili građana za svoje postojanje? Jergović patetično tvrdi: “Katkad mi se čini da je Ivan Lovrenović jedina bosanska konstanta, ona tačka u koju je zaboden šestar.” (str. 14.) Megalomansko preuveličavanje Lovenovićeva značenja za opstojnost Bosne i Hercegovine dosiže vrhunac na str. 32: “Važno je poništiti Lovrenovića. To je imperativ svakog nacionalizma u Bosni i Hercegovini. Srbi su ga spalili. Hrvati ga pokušavaju zaboraviti, Bošnjaci uvrijediti i poniziti. Na kraju, patetično govoreći, u Bosni je već skoro sve palo pred njihovim naletima, osim Lovrenovića.” Ova banalna mitska fikcija podsjeća na Tolkiena, samo što bi ovdje bila riječ o nekakvoj bosanskoj prstenovoj družini, u kojoj je Ivan Lovrenović jedini čuvar Bosne, kao Frodo Baggins sam protiv sila mraka, a Miljenko Jergović mu, kao Gimli, povremeno pomaže. Lovrenović u procjeni zadnjih ratova nastupa iz samoproglašene pozicije spoznajne i moralne nadmoći, iako ne zna neke osnovne činjenice. Između ostalog, piše kako je Blaž Kraljević ubijen na cesti Mostar-Široki Brijeg. (str. 238.) Nešto se tako pogrešno navede (u ovom slučaj je mit Širokog Brijega očito bio jači od podatka da se navedeno ubojstvo odigralo na cesti iz Mostara prema Čitluku), a ponešto se tendenciozno prešuti. Lovrenović tako kao neproblematičnu činjenicu navodi kako su se građani BiH na referendumu 29. veljače/1.ožujka 1992. izjasnili za državnu neovisnost. (str. 238.) Pri tome ne navodi koji su narodi izašli na referendum i uz koje prethodne prijepore. Insistira na tome kako je osnivanjem HDZ-a u BiH “Franjo Tuđman odmah politički zagospodario dušama bosanskohercegovačkih Hrvata.”, pretpostavljajući valjda postojanje beskrajno naivnog i nevinog bh-hrvatskog subjekta i beskrajno moćnog Tuđmana. (str. 238.) “Tuđman je bosanske Hrvate učio da omrznu svoju jedinu domovinu, Bosnu, a sve svoje emocije i očekivanja projiciraju na apstrakciju, Hrvatsku.” (str. 242.). Postavlja se pitanje kolika im je bila ta ljubav i osjećaj pripadnosti “Bosni” kad ih je “dušman” preko noći mogao uvjeriti u suprotno i tko je u ratu bio predstavnik te “jedine domovine Bosne” kojem su se mogli okrenuti. Još gore je prošao bošnjački ratni vođa. Izetbegović po Lovrenoviću “nije do krajnjih konzekvencija razumio ključnu i najtrajniju crtu identiteta i mentaliteta ovoga svijeta. A mogao ju je, gotovo laboratorijski tačno, uočiti i u dalekoj povijesti: to je ona ista crta dijalektičnosti i ambivalentnosti, na primjer, po kojoj se bosanski muslimani, i kad su bili najžešći branitelji Osmanskoga Carstva i islama, nisu dali identificirati s Osmanlijama ni sa Stambolom.” (str. 248.). Srećom, Lovrenović je tu da ga poduči, jer on o bosanskim muslimanima zna više i poznaje ih bolje nego Izetbegović kojeg su ti isti bosanski muslimani smatrali svojim nacionalnim liderom, jer Ivan Lovrenović je vrhovni, istina samoproglašeni, arbitar za pitanja “identiteta i mentaliteta ovoga svijeta”. Nešto kao Visoki predstavnik metafizičke Bosne.

Umjesto zaključka
“Kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat” misao je istaknuta kao moto ove knjige. U apstraktnom smislu teza bi mogla stajati, ali u konkretnom historijskom trenutku u kojem je “bosanstvo” u potpunosti zauzeto i upregnuto u projekt bošnjačkog nacionalizma i u situaciji u kojoj je ono politički (u nekim razdobljima i vojno) konfrontirano s hrvatstvom u BiH, nezgodno je što se mora izabrati strana. Lovrenović može individualno utvarati sebi da je on sam samcat u svojoj utopijskoj političkoj Bosni, ali je time predugo puhao u jedna druga jedra. Je li npr. bosanstvo Željka Komšića hrvatstvo ili antihrvatstvo kada ga se politički plasira i koristi na već dvaput viđeni način? Lovrenović je u ovoj knjizi prikazan kao spomenik, sam u Bosni. U javnosti uglavnom i egzistira kroz monumentalno držanje jednog prošlog vremena. Nema više konteksta u kojem je spomenik nastao, niti se to vrijeme može vratiti pa otud opće beznađe kao osnovni ton njegove knjige. Pesimističan štimung izbija i iz likovne opreme. Stravična ruševina Vijećnice i jedna ljudska sjena među ruinama na naslovnici. A na unutrašnjoj strani korica fotografija na kojoj se Ivan Lovrenović s izrazom krajnje depresije drži rukom za glavu: gesta između mišljenja i očajavanja – očajno mišljenje ili mišljenje očaja, za čitatelja je u konačnici sasvim svejedno. Lovrenović u ovoj tegobnoj knjizi navodi i Miodraga Popovića koji pišući o vidovdanskom kultu kaže: “U zrelim civilizacijama jasno se razlikuje šta je mit a šta istorijsko mišljenje, šta poezija a šta zbilja, šta bajka a šta živa stvarnost.” (str. 206.) Mit “Bosne”, čiji je jedan od graditelja desetljećima bio upravo Ivan Lovrenović, u današnjoj, lagumdžijanskoj derivaciji sve je sličniji vidovdanskom, no to ostaje u slijepoj metodološkoj mrlji glavnog autora knjige Bosna i Hercegovina, Budućnost nezavršenog rata. A upravo je to ono što upada u oči, i što se, unatoč nedavnim autorovim društveno-političkim akrobacijama s ciljem distanciranja od vlastitog ideološkog potomstva, više neće moći zastrijeti. Osim što je u svojoj metafizičkoj Bosni ostao sam, njen Visoki predstavnik konačno je i gol.

status, broj 15, proljeće 2011. 22

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->