You are on page 1of 22

Aljoa Mimica Filozofski fakultet Beograd

Pregledni nauni rad UDK: 316 Primljeno: 22. 12. 2002.

SOCIOLOKI RENIK: NEKOLIKO ODREDNICA*


antiklerikalizam (od poznolat. clericalis, sveteniki). Liberalni intelektualni i politiki pokret koji se, u toku XIX i XX veka, protivio pretenzijama (prvenstveno rimokatolikog) svetenstva da aktivno uestvuje u unutarsvetovnim, a pre svega politikim, socijalnim i obrazovnim poslovima moderne sekularne drave. Idejne osnove a. poivaju u prosvetiteljskom ateizmu, odnosno agnosticizmu, a prvi pokuaj praktine realizacije volterovskog poziva na obaranje crkvenog autoriteta (Zgazite bestidnicu!) bila je sistematska i nasilna dehristijanizacija u toku Francuske revolucije (1792-1793). Konkordatom iz 1801. godine, u punoj meri ostvarenim tek posle Napoleonovog pada (1815), bio je postignut privremeni sporazum izmeu crkve i drave, kojim su svetenstvu vraene preanje materijalne privilegije i obrazovne ingerencije. Meutim, jak a. pokret, obnovljen posle Komune 1871. i uspostavljanja francuske Tree republike, dostigao je vrhunac u tzv. Kombovom zakonu iz 1904. kojim se pripadnici verskih kongregacija iskljuuju iz nastave u dravnim kolama, to je dovelo do prekida diplomatskih odnosa s Vatikanom. Konano odvajanje crkve od drave sprovedeno je u Francuskoj ve sledee godine, pod Kombovim naslednikom Ruvijeom. Iako je a. pokret bio manje ili vie jak i u drugim evropskim zemljama (npr. Bizmarkov Kulturkampf), francuski sluaj je s gledita sociologije najzanimljiviji ne samo zato to je borba za potiskivanje uloge crkve u svetovnom ivotu u toj zemlji bila najburnija nego i stoga to je i sama francuska sociologija odigrala u toj stvari znaajnu ulogu. Naime, celokupno socioloko delo E. Dirkema, pa i dobar deo njegove praktine delatnosti, imali su da poslue radikalskoj borbi protiv pretenzija katolike crkve da u novom, republikanskom poretku ouva ulogu vrhovnog moralnog autoriteta i uticajne politike instance. Institucionalizovanje dirkemovske sociologije kao akademske discipline i zvanine doktrine univerziteta duguje se dobrim delom upravo njegovoj nameri da prui teorijsku potporu izgradnji jednog graanskog morala i, tavie, jedne nove, laike religije koja e preuzeti drutveno
*

Ovih nekoliko odrednica napisano je za Socioloki renik koji se, pod urednitvom Marije Bogdanovi i potpisanog autora, priprema u Institutu za socioloka istraivanja Filozofskog fakulteta u Beogradu. Jedan od urednika ih na svetlo dana iznosi ve sada ne samo zato da bi u strunoj javnosti proverio odjek svog skromnog autorskog doprinosa tom znaajnom poduhvatu, nego i da bi ohrabrio one kolege koji jo oklevaju da svojim prilozima omogue zavretak rada na Reniku.

66

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

integrativne funkcije katolike vere. Dirkem je teio da stvori ne samo nauku koja e potkopati doktrinarne osnove tradicionalne religije (Crkva je, sa sociolokog stanovita, udovite!) ve i moralku koja postavlja racionalne temelje jedne nove, republikanske vere: on je sociologiju ponudio kao zamenu za veronauk, to je ona u izvesnoj meri i postala posle Prvog svetskog rata, kada su joj njegovi uenici izdejstvovali status obaveznog nastavnog predmeta. Tako se drutvena nauka o veri najzad prometnula u naunu veru u drutvo, a sociologija religije u jednu vrstu religiozne sociologije. Dirkemov projekt zasnivanja jedne laike religije mogao je nastati samo u okolnostima koje su bile stvorene meusobnim preplitanjem i stapanjem republikanskih ideja, jo ivih uspomena na revolucionarnu dehristijanizaciju, filozofije pozitivizma koja se oslanjala na naslee kontistike religije oveanstva, slobodnozidarskog antiklerikalizma i, naravno, praktine politike radikalskih vlada koje su teile laicizaciji obrazovnog sistema i suzbijanju uticaja crkve u svim oblastima javnog ivota. U Dirkemovoj linosti, njegovom teorijskom delu i praktinom angamanu (naroito u doba Drajfusove afere), susticali su se svi ovi istorijski, duhovni i politiki podsticaji koji su uobliili radikalski a. potkraj XIX i poetkom XX veka. Trea republika, iji su tvorci teili da legitimnost novog poretka zasnuju u kontinuitetu s onom prvom, revolucionarnom republikom, nije se dodue upustila u onako radikalan a. kao to je bila jakobinska dehristijanizacija, ali je ipak oprezno pokuavala da, namesto hrianstva, uspostavi jednu novu, laiku religiju, u emu joj je zduno pomagala dirkemovska sociologija. Slinu funkciju je, ali na daleko nezgrapniji i nasilniji nain, pokuala u komunistikom reimu da obavi i marksistika sociologija. aristokratija. U svom izvornom obliku (gr. , od , najbolji i , zapovedati, tj. vladavina najboljih), pojam a. upuuje (a) na jedan poseban oblik dravnog ureenja i, u isti mah, (b) oznaava drutvenu grupu (kastu, stale, ree klasu) koja je u toj vrsti vladavine iskljuivi ili bar povlaeni pritealac politike vlasti. Ako se u svom idealnotipskom obliku aristokratsko dravno ureenje javlja u istoriji srazmerno retko, a. se kao drutvena grupa susree u bezmalo svim poznatim sistemima socijalne stratifikacije, bez obzira na tip politikog poretka ili kulturno-istorijske okolnosti. No, u oba svoja znaenja, taj pojam uvek i posvuda bilo da je re o plemenskom stareinstvu, antikoj aristokratiji, feudalnom plemstvu, renesansnom nobilitetu, pa ak i modernoj revolucionarnoj eliti podrazumeva vlast ili pretenziju na vlast po nekom osnovu odabrane manjine iji se politiki monopol legitimira stvarnim ili umiljenim svojstvom koje veini ostalih podanika, odnosno graana, mora u naelu ostati trajno uskraeno ili bar teko dostupno. Potovanje koje oekuje od neprivilegovane veine, a. najee i ne mora iznuivati ubeivanjem ili silom: u normalnim okolnostima, naime, kada nije

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

67

ugroena pretnjom da e se vlast koju poseduje ili kojoj tei usredsrediti u rukama jednog oveka (monarhija) ili rastvoriti u vladavini veine (demokratija), a. uspeva da se ovekovei zahvaljujui tradiciji koja u javnoj svesti kao najviu vrednost posveuje kakvu retku sposobnost, vetinu, krvnu vezu ili, naprosto, posed. Ovde je sasvim nevano da li je re o neem to se stvarno nasleuje, zadobija izborom ili, pak, prisvaja na osnovu predakog prava, ali je bitno da temelj preutnog ili izriitog legitimisanja a. vlasti ili statusa moe da bude sve ono to nije neposredno dohvatljivo svima: ezoterino znanje, onostrano nadahnue, starost, mudrost, vojniko umee ili ratnika slava, plemenito poreklo, moralna vrlina, posebne zasluge, dravniko iskustvo, nasledno vlasnitvo, doktrinarna ispravnost, itd. U veberovskom smislu rei, a. vladavina poiva na minimumu pristanka da je ono svojstvo kojim se manjina dii dovoljan osnov da joj se veina pokorava. U sociolokom pogledu je, dakle, znaajno da je a. poredak vazda ekskluzivistiki ustrojen na normativnoj, a ne samo na faktikoj ravni: biti aristokrata te po tom osnovu pretendovati na politike, drutvene i materijalne povlastice koje idu uz odreeno zvanje, obino podrazumeva mo da se esto na ritualan nain, dakle znamenjem, poveljom, odorom ili bilo kojim drugim statusnim simbolom obznani i dokae da se pravo na vlast prirodno poseduje ili potrauje. Shvaena kao oblik dravnog ureenja, naime kao vlast nekolicine odabranih, a. se ipak ne sme brkati s ostalim oblicima manjinskog upravljanja, poput oligarhije, plutokratije ili, uopteno, razliitih tipova grupne vlasti (klika, koterija, hunta). Jo je manje opravdano ozbiljnim naunim pojmovima smatrati novije metaforike sintagme kao to su radnika, finansijska, intelektualna, knjievna, itd. a. Naelno uzev, a. ostaje (a) jedan istorijski tip vlasti koji se zahvaljujui najpre usponu apsolutne monarhije, a potom i pobedi modernih graansko-demokratskih revolucija odavno izobiajio i, s tim u vezi, (b) istorijski poraeni drutveni stale ili kasta iji pripadnici, kao ostaci tradicionalnog feudalnog plemstva, opstaju na marginama pojedinih evropskih demokratskih drutava, a pre svega u ustavnim monarhijama. bibliometrija. Kvantitativno izuavanje proizvodnje, tiraa, raspaavanja i korienja knjiga, periodinih publikacija i drugih tampanih dokumenata. U sociologiji nauke se kao jedan od najee upotrebljavanih b. postupaka koristi analiza citiranosti (citation analysis), koja podrazumeva statistiku obradu bibliografskih podataka ne bi li se, na osnovu uestalosti navoenja, izmerila prisutnost pojedinih naunih dela, njihovih autora, pa otuda i naunih paradigmi u jednoj naunoj zajednici ili u odreenom razdoblju. Meutim, zbog raznorodnosti i neujednaenosti kvaliteta podataka kojima se slui, analiza citiranosti nije najpouzdaniji pokazatelj uticajnosti ljudi, knjiga i ideja. U idealnoj situaciji, da bi se podaci prikupljeni tom tehnikom mogli smatrati u visokom stepenu pouzdanim i

68

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

meusobno uporedivim, trebalo bi da u svakoj pojedinoj jedinici posmatranja koja je predmet analize (lanak, knjiga, ili druga vrsta publikacije), nauna aparatura bude obraena na isti ili bar priblino isti nain. Potom, osim ovog formalnog zahteva, trebalo bi ispuniti i jedan daleko sloeniji uslov koji bi nalagao da svi autori podjednako skrupulozno navode izvore kojima se koriste u razvijanju vlastitog teorijskog stanovita, prikazu tuih gledita ili, pak, izlaganju rezultata sopstvenog istraivanja. Jer, ako i pretpostavimo da svi autori podjednako poteno razotkrivaju i navode izvore na koje se oslanjaju, ako i upuuju na relevantnu literaturu samo kada je to zaista neophodno zbog intersubjektivne proverljivosti stavova koje zastupaju, ako izvore svoje inspiracije nikad ne prikrivaju, ako ne citiraju iz druge ruke, po seanju ili reda radi ako se, dakle, svi pridravaju ne samo tehnikih uzusa nego i izvesne profesionalne etike, ostaje ipak neuhvatljiva varijabla koju moemo nazvati individualnim stilom miljenja, izlaganja i pisanja. Najzad, treba upozoriti da indeks citiranosti ni na koji nain ne govori o razlozima s kojih pojedino delo biva navedeno, kao to nita ne kae ni o saznajnoj opravdanosti i vrednosti svakog citiranja ponaosob. Merei samo uestalost navoenja i relativnu zastupljenost autora na ija se dela apeluje, indeks citiranosti ne lui izmeu afirmativnog, kritikog, neutralnog i (u sociologiji prilino estog!) ritualnog citiranja, kao to po strani ostavlja i probleme selektivnosti, ekstenzivnosti, ilustrativnosti i relevantnosti navoenja. U sociologiji je najznaajniji izvor podataka za b. analizu citiranosti Social Science Citation Index, koji jednom godinje objavljuje Institute for Scientific Information (Philadelphia, USA). drutvena injenica. U dirkemovskom teorijskom sistemu, u okviru kojeg je prvobitno formulisan, pojam d. . oznaava sve naine delanja, miljenja i oseanja koji su u stanju da na pojedinca izvre spoljanju prinudu, ili su pak u odreenom drutvu u toj meri rasprostranjeni da postoje nezavisno od svojih pojedinanih ispoljavanja. Izuavati drutvene injenice kao stvari, za Dirkema znai postupati u skladu s pozitivistikim naelom koje pretpostavlja objektivno postojanje socijalnih fenomena: oni tvore zasebno podruje stvarnosti koje ima isti ontoloki status kao i ostatak materijalnog sveta, te su stoga dostupni (sociolokom) izuavanju pomou metoda kojima pribegavaju prirodne nauke. Poput svih ostalih injenica toga reda, d. . su data koja postoje pre, izvan i nezavisno od individualnih svesti, bez obzira da li poivaju u morfolokom supstratu kolektivnog ivota kojem je u ranoj, materijalistikoj fazi svoga rada francuski sociolog podario determinantnu ulogu, ili pak u osamostaljenim kolektivnim predstavama ijem se izuavanju posvetio u svom zrelom, idealistikom razdoblju. U oba sluaja su prinudnost, izvanjskost i optost njihova glavna svojstva: kao to nismo kadri da umaknemo delovanju fizikih zakona ili da ih po sopstvenoj volji menjamo, tako smo primorani da se povinujemo zakonskim i moralnim normama, verskim dogmama, obiajima, kulturnim navi-

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

69

kama, jezikim konvencijama, misaonim obrascima naime, svim onim elementima kolektivne svesti koji nam, u manje ili vie institucionalizovanom obliku, pridolaze od drutva i socijalizacijom se ugrauju u nae individualne svesti. D. . su naprosto razliite, posmatranju dostupne manifestacije onog apstraktnog i neposredno nedohvatljivog Drutva koje je Dirkem postulirao kao stvarnost sui generis i vremenom ga neumereno obogotvorio. Osloboeno svog pomalo patetinog metodolokog realizma, ovo stanovite je ipak imalo velikog uticaja na modernu sociologiju, a pre svega na sve one teorije o socijalnoj konstrukciji stvarnosti koje ontoloku potku razliitih drutvenih pojava nalaze u idealnoj sferi: injenica moe biti sve ono to se kao injenica opaa i doivljava. drutvena prinuda. U dirkemovskom smislu rei, osnovno svojstvo drutvenih injenica zahvaljujui kojem nam se one, kao elementi kolektivne svesti, spolja nameu i prinuuju nas da se povinujemo odreenim nainima miljenja, delanja i oseanja. U irem znaenju, d. p. se subjektvno ispoljava u oseanju obaveze i potovanja, odnosno nelagodnosti i protivljenja jednom skupu optih moralnih, obiajnih i zakonskih propisa, ije pak krenje podrazumeva trpljenje objektivnih sankcija, koje se mogu kretati od blagog prekora do najteih oblika krivinih kazni. francuska socioloka kola. Jedna od najznaajnijih intelektualnih zajednica u istoriji sociologije, obrazovana oko Dirkemovog asopisa Ann sociologique koji je, u dvanaest obimnih svezaka, izlazio izmeu 1896/97. i 1912. godine. U vreme kada se sociologiji vrlo esto jo osporavao razlog postojanja, svoju naunoorganizacijsku strategiju Dirkem je pokuavao da sprovede u delo ne samo akademskom institucionalizacijom nove nauke nego i pokretanjem periodine publikacije koja bi se, nainom izlaganja iskustvene grae, njenom disciplinarnom sistematizacijom i vrstom teorijskih uoptavanja, kao i samim svojim nazivom, osamostalila u odnosu na tradicionalne oblasti naunog saznanja o drutvu. On je vrlo rano uoio da je specijalizovani struni asopis najpogodnije sredstvo za saoptavanje, odnosno ocenu naunog rada i razmenu naunih obavetenja, ali i za pribavljanje ugleda odgovarajuoj disciplini u iroj naunoj zajednici. Osim toga, asopisom Anne sociologique Dirkem je nastojao da svoju sociologiju jasnije distancira od ondanjih konkurentskih kola u samoj Francuskoj, a pre svega od Vormsovog organicizma i Tardovog psihologizma. Naime, ni u jednom od postojeih asopisa filozofskih, pedagokih, psiholokih, pa i sociolokih on nije nalazio dovoljno prostora za ostvarenje svog ambicioznog i ekskluzivistikog programa: osnovati sopstvenu kolu, ija okosnica nije mogla da bude samo usamljena katedra za pedagogiju i drutvenu nauku u Bordou. Neposredan podsticaj da okupi grupu saradnika koji bi radili na zajednikom projektu Dirkem je dobio za svoga studijskog boravka u Nemakoj (1885/6),

70

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

prilikom posete Seminaru za eksperimentalnu psihologiju u Lajpcigu, na ijem je elu stajao Vilhelm Vunt. U toj laboratoriji on je otkrio ne samo samu pozitivnu nauku na delu ve i obrazac organizacije kolektivnog naunog rada koji se mora primeniti i u sociologiji. U svom izvetaju o tom studijskom boravku, on je s oduevljenjem opisao rad Vuntove laboratorije u kojoj se, pod rukovodstvom jednog autoritativnog uitelja, uenici specijalizuju u jasno omeenim oblastima istraivakog rada. Pomenuto iskustvo savreno se uklopilo u Dirkemovu znatno ranije ispoljenu mesijansku tenju da okupi uenike, a brojna svedoanstva govore u prilog tvrdnje da su odreene harizmatske crte njegove linosti morale imati znatno privlano dejstvo i na budue saradnike asopisa. Razume se, u regrutovanju pristalica kole iz Bordoa od presudnog je znaaja bila snaga racionalne argumentacije kojom je uitelj obrazlagao potrebu za sociologijom kao ne samo pozitivnom naukom nego i kao novom moralkom. Formalna struktura godinjaka, pa onda i kole, bila je sklopljena po uzoru na imenom srodan asopis Anne psychologique: (a) izvorni lanci; (b) analiza najznaajnijih radova u odgovarajuoj oblasti koji su objavljeni u prethodnoj godini i, najzad, (c) bibliografski prilozi, odnosno beleke. Anne sociologique je najvei deo svoga obima posveivao upravo analizi jednogodinje produkcije u razliitim sociolokim disciplinama, ali pre svega u posebnim naukama poput istorije, prava, etnologije, moralne statistike, uporedne lingvistike, ekonomije, itd. Jer, budui da sociologija jo nije osposobljena da iskustvenu evidenciju stvara za svoj raun, grau koja joj je potrebna za njena teorijska uoptavanja ona mora da pribavlja u drugim drutvenim naukama koje, u okviru tog sociolokog imperijalizma, postaju samo posebne grane sociologije. Stoga je, osim osnovne analitike funkcije, ova rubrika imala i veliki znaaj s gledita potonje sistematizacije sociolokih disciplina. Snagom svog autoriteta, Dirkem je budue saradnike uspeo da privoli na usku specijalizaciju, pa je asopis bio ustrojen poput dobro organizovanog naunog instituta. Analizirani radovi bez obzira da li je re o istraivakim, metodolokim ili teorijskim delima bili su razvrstani u pet, a od druge sveske u est odeljaka, ako ne raunamo rezidualnu rubriku: (1) odeljak posveen optoj sociologiji, naelnim metodolokim pitanjima, socijalnoj filozofiji, odnosu izmeu sociologije, s jedne, te psihologije i istorije, s druge strane, dopao je u nadlenost Selestena Buglea i Dominika Parodija; (2) za sociologiju religije, odnosno istoriju religijskih verovanja i obiaja, filozofiju religije i srodne discipline (etnologiju, pre svega) bili su zadueni Marsel Mos, Rober Erc i Anri Iber; (3) o odeljku posveenom sociologiji morala i prava brinuli su sm Dirkem, Pol Lapi, Emanuel Levi, Pol Fokone, a kasnije i or Davi; (4) sociologijom kriminala i moralnom statistikom bavili su se Gaston Riar, Moris Albva i an Re; (5) sociologiju ekonomije i privrednu istoriju pokrivali su Fransoa Simijan, M. Albva, or i Iber Burgen, a (6) socijalnom morfologijom bavio se pre svega sm Dirkem. Meu znaajnim piscima koji u asopisu

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

71

nisu imali sopstvenu sekciju treba pomenuti lingvistu Antoana Mejea, istoriara arla Laloa, itd. Iako je uvek iznova pokuavao da relativizuje doslednost i iscrpnost svoje klasifikacije, Dirkem se do kraja kruto drao prvobitnog nacrta, u kojem bi klasifikacija nauka odgovarala prirodnim odnosima meu stvarima, pa je ili odbijao da za izuavanje pojedinih znaajnih podruja drutvenog ivota otvara posebne rubrike (porodica, politika), ili je drutvene injenice koje je ve razvrstao u jednu oblast prenosio u drugu (sociologija morala versus sociologija kriminala), ili ih je, pak, ustrajno potiskivao u rezidualnu rubriku (sociologija jezika, umetnosti, tehnologije, rata, itd.). U jednome je, meutim, ostao dosledan: uprkos izvesnim otporima u redovima uenika (koje je, uostalom, reavao na prilino grub nain), sociologiji religije podario je i trajno sauvao najpovlaenije mesto, pa je dirkemovska grupa postala poznata pod ironinim nazivom totem/tabu kola. Uprkos srazmerno vrstoj socijalnoj i profesionalnoj integraciji svojih lanova, f. s. . je u organizacijskom pogledu delovala na vrlo neformalan nain. Nije bilo ni stalnog sedita, ni redovnih sastanaka, ni administrativnog aparata: lanovi grupe, koji su se u punom broju okupili samo jednom, povodom dvadesetpetogodinjice Dirkemovog nastavnikovanja, tvorili su neto kao duhovnu porodicu sjedinjenu zajednikim metodom i divljenjem prema svome uitelju (. Davi). Celokupnu delatnost kole Dirkem je objedinjavao u svojim rukama: odreivao je zadatke pojedinim saradnicima, dodeljivao im mesta u unutranjoj podeli rada i to je moda najvanije iako nije raspolagao nikakvim institucionalnim sredstvima prinude i kontrole, presudno je uticao na njihove profesionalne i univerzitetske karijere. Naroito posle svog naimenovanja na Sorboni (1902), koje je oznaavalo konanu afirmaciju njegove sociologije kao jedine akademske nauke o drutvu, Dirkem je postao neprikosnoveni matre-penseur. Meutim, osim snane linosti samoga Dirkema i vere uenika da uestvuju u kolektivnom poduhvatu koji nema samo unutarnaune ve i ire drutvenointegrativne ciljeve, moralno i intelektualno jedinstvo kole poivalo je i na izvesnim objektivnim sociolokim obelejima: ba kao i sm Dirkem, uenici su veinom poticali iz sitnoburoaskih slojeva, bili su uglavnom protestantskog ili jevrejskog porekla, ali agnostici republikanskih ubeenja i pobornici laicizacije obrazovnog sistema. U profesionalnom pogledu bili su najveim delom filozofi, snabdeveni diplomom prestine Ecole normale suprieure, pa su u toj republici profesora tekli univerzitetske karijere, a katkad poput Dirkemovog neaka M. Mosa bivali obuzeti i socijalistikim idejama. asopis Anne sociologique je, pored svojih manifestnih funkcija inventarisanja, klasifikovanja i ocene naune grae podlone sociolokom tumaenju, kao i sistematizacije sociolokih disciplina ostvario i niz latentnih ciljeva: omoguio je, kao kolektivno delo, obrazovanje f. s. ., doprineo institucionalizovanju sociologije kao univerzitetske nauke, obezbedio profesionalnu promociju svojih saradnika, pod-

72

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

stakao obimnu izdavaku delatnost kole (pre svega, kod patentiranog izdavaa Feliksa Alkana), te dirkemovskoj sociologiji najzad pribavio ugled u iroj naunoj zajednici. Posle Dirkemove smrti (1917), liena autoriteta svog rodonaelnika, redova proreenih pogibijom brojnih svojih lanova u Prvom svetskom ratu, f. s. . se raspala, ali su u razdoblju izmeu dva svetska rata pojedini njeni bivi lanovi poput M. Mosa (urednika druge serije godinjaka, izalog u samo jednom svesku), te S. Buglea, M. Albvaa i . Davija objavili ne samo brojna znaajna dela u podrujima za koja ih je zaduio uitelj, nego i niz kolskih i univerzitetskih udbenika sociologije sroenih u dirkemovskom duhu. Taj duh je u istoriografskoj koli okupljenoj oko asopisa Annales, u Gurvievoj dubinskoj sociologiji, ili u strukturalizmu Levi-Strosa nadiveo i poslednjeg pravog dirkemovca. istorija sociologije. Za razliku od prirodnih, pa i veine drugih drutvenih nauka, sociologija se u svom tekuem teorijskom radu, a esto i u istraivakoj praksi, u velikoj meri oslanja na sopstvenu disciplinarnu prolost. Istorija ove nauke nema samo pedagoku ili komemorativnu funkciju nego ostaje trajno znaajan referentni okvir i neiscrpan heuristiki izvor savremenog sociolokog znanja. Dobar fiziar, hemiar ili biolog, pa ak i ekonomista, ne mora u svom svakodnevnom radu posezati za Njutnom, Lavoazjeom, Darvinom ili Smitom, ali se retko susree sociolog koji nee mariti za teorijska dostignua ili uzorite primere istraivanja svojih velikih prethodnika poput Dirkema, Vebera ili Parsonsa. Ovu okrenutost sociologije vlastitoj misaonoj tradiciji potvruju ne samo brojna istraivanja naune aparature kojom se slue savremeni sociolozi (npr. citation studies), nego i analize literature koja se koristi u univerzitetskim kursevima: uvod u sociologiju se najee svodi na istorijat osnovnih sociolokih pojmova ili egzegezu klasinih tekstova, poput Dirkemovog Samoubistva ili Veberove Protestantske etike. Stoga se doista moe govoriti o preplitanju istorije i sistematike sociologije (R. Merton), to jest o meusobnom ukrtanju, pa esto i podudaranju sinhronijskog preseka i dijahronijske perspektive. Znaaj prolosti discipline za njen savremeni razvoj mogue je, izgleda, objasniti injenicom da je socioloko znanje bitno kumulativno, ali i pluralistino. Najpre, u i. s. nije bilo onih burnih prelomnih taaka, kopernikanskih obrta ili naunih revolucija koje su, u drugim podrujima saznanja, povremeno u pitanje dovodile celokupno prethodno stanje nauke. Ni za jednog klasika sociologije ne moe se rei da je svojim otkriem uneo epistemoloki rez u korpus dotadanjeg znanja o drutvu. Sociologija se, dakle, razvijala kao izrazito normalna nauka (T. Kun), postepenim prirastima znanja koji su se uglavnom neprotivreno nagomilavali. S druge strane, raznovrsne teorijske paradigme su se razvijale naporedo jedna s drugom, esto se preklapale ili jedna od druge pozajmljivale. Osim u ekstremnim sluajevima, poput dirkemovske ili ortodoksne marksistike sociologije, retko bi

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

73

jedan saznajni model u potpunosti iskljuivao sve druge mogue tipove objanjenja. Otuda mnotvenost teorijskih orijentacija, paradigmi ili kola koje koegzistiraju ak i u okviru jedne ue naune zajednice, na jednom univerzitetu ili u jednom strunom udruenju. Sve se one, ak i kada sebe smatraju posve originalnim, u tenji za pribavljanjem naunog legitimiteta oslanjaju na jednu ili vie teorijskih tradicija. Time se moe objasniti znaaj sociolokih klasika koji slue ne samo kao saznajne reperne take nego i kao znaci simbolikog prepoznavanja razliitih stanovita unutar naune zajednice. Funkcija socioloke tradicije postaje naroito znaajna u trenucima malaksavanja pojedinih velikih idejnih sistema, kao to su bili funkcionalizam, strukturalizam ili marksizam. U krizi paradigmi koja tada nastaje, esto se osea potreba za povratkom klasicima koji tada, u potrazi za novim izvorom nadahnua ili teorijskog samoosveivanja, bivaju podvrgnuti manje ili vie originalnoj reinterpretaciji: najpoznatiji i najuticajniji primer takve naknadne kanonizacije klasika zacelo je bio Parsonsov pokuaj izgradnje vlastitog teorijskog sistema na selektivno proienom nasleu Dirkema, Vebera, Pareta i Marala. Znaaj i. s. s gledita tekueg znanja duguje se, na paradoksalan nain, jo jednoj bitnoj injenici, naime trajnom odsustvu saglasnosti o predmetu ove nauke. Nije, dakle, re samo o raznovrsnosti pristupa istoj stvari nego i o temeljnoj neusaglaenosti unutar odgovarajue naune zajednice u pogledu prirode i granica same stvari. Ako ne znamo ili, bar, ako se svi mi ba sasvim ne slaemo ta sociologija jeste, jo e nam tee biti saznati ili sloiti se ta je sociologija bila. Da bismo rekonstruisali istoriju nauke o drutvu, moramo tano znati definiciju njenog predmeta. Ovde su mogua dva krajnja reenja: (a) prihvatiemo jednu definiciju, pa emo na osnovu njenog sadraja pokuati da pokaemo na koji se nain razvijalo izuavanje tog predmeta; (b) neemo apriorno definisati predmet nego emo pokuati da prikaemo razvoj svih onih saznanja koja su sebe razumevala ili ih je danas mogue razumeti kao socioloka. U prvom sluaju, jedna vrsta konstrukcije predmeta neizbeno e podrazumevati odreeni nain rekonstrukcije istorije, kao to e u drugom sluaju ovakva ili onakva rekonstrukcija istorije uvek upuivati na izvesnu konstrukciju predmeta. Ili, pribegnemo li u novije doba uobiajenoj terminologiji, moemo rei da e u prvom sluaju istoriar postupiti kao prezentista: on e, naime, aktuelan predmet sociologije projektovati u prolost i, jednom vrstom retrospektivne dedukcije, celokupan dosadanji razvoj ideja o drutvu izvesti kao kontinuirano napredovanje koje nuno vodi do dananje, zrele socioloke nauke. U drugom sluaju, pak, istoriar postupa kao istoricista: on e predmet sociologije izvesti (ee implicitno nego eksplicitno) iz retrospektivne indukcije, to jest nagomilavanja znanja koja raspoznaje, ili misli da raspoznaje kao (pred)socioloka. Razvoj discipline bie tada pojmljen kao diskontinuirani proces koji vodi u razliitim pravcima i esto ne zavrava u korpusu tekuih sociolokih znanja u uem smislu rei. Prezentistu e obino manje zanimati kontekst u kojem nastaju pojedine misaone tvorevine, a vie sm tekst koji mu se ukazuje kao stvar

74

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

mu se ukazuje kao stvar po sebi, kao nuan stupanj u genealogiji pojedinih ideja. Izmeu dveju krajnosti u pristupu izuavanju prolosti sociologije biografskog metoda i istorije pojmova on e se najverovatnije odluiti za prikaz razvoja postvarenih ideja. Istoricista e, meutim, biti skloniji kontekstualnoj analizi i pokuati da svako pojedino stanovite situira u (ako je materijalista) ire drutvene, politike, ekonomske itd. okolnosti, odnosno u (ako je idealista) odgovarajui jeziki, misaoni, psiholoki, motivacioni, intencionalni, itd. kontekst. Za oekivati je da e se ovaj potonji odluiti za pisanje jedne od moguih vrsta intelektualne biografije. Razume se da je ovde re samo o idealnotipskim modelima dvaju pristupa koje u krajnje raznovrsnoj literaturi o i. s. retko susreemo na delu u njihovim istim oblicima. Svaki od njih, kao to to obino biva, ima i prednosti i mana: no, bez obzira na problem dubine i irine zahvata s kojim se suoavaju i prezentista i istoricista (istorijska vs. disciplinarna dimenzija, odnosno protosociologija vs. parasociologija), oprezniji istoriari sociologije danas nastoje da izmeu tih ekstremnih stanovita formuliu jedno srednje reenje koje e se, pod razliitim nazivima (istorijska sistematika, intencionalizam, metodoloko stanovite) vie priklanjati istoricistikom negoli prezentistikom metodu izlaganja i tumaenja grae iz prolosti ove nauke. Razlog toj asimetrinosti nove istoriografije sociologije treba traiti, s jedne strane, u ve uveliko ozloglaenoj apriornosti prezentizma i njegovom insistiranju na autonomnosti teksta, a s druge, u neizbenoj aposteriornosti svakog istorijskog istraivanja i interpretativnim mogunostima (ali i zamkama!) opreznog kontekstualnog tumaenja koje nudi istoricizam. Jer, na kraju krajeva, ma koliko to trivijalno zvualo, akteri istorije (sociolokih) ideja su ipak ljudi koji misle u sasvim odreenim okolnostima. No, ovaj jednostavan zakljuak bremenit je vrlo sloenim metodolokim posledicama koje istorijsko-socioloko istraivanje mogu da uine u toj meri vieslojnim da sm predmet ovog paljivog naknadnog promiljanja disciplinarnog naslea pone da tone sve dublje ispod niza meta-nivoa na koje se dananji posmatra redom uspinje. Ako su autori davno napisanih sociolokih tekstova kojima je prezentista sklon da se pozabavi kao da su doista prezentni ipak samo kontekstualno situirani ljudi, nema sumnje da su u tom smislu ljudi i svi oni novi istoricisti koji nastoje da dotine tekstove razumeju i protumae. I oni su situirani u svom aktuelnom kontekstu, pa je za oekivati da e onaj preanji kontekst za kojim tragaju kao za spasonosnim eksplikativnim okvirom naizgled mrtvih tekstova biti navedeni da rekonstruiu s obzirom na sopstveno intelektualno, socijalno, interesno, itd. okruenje. Ukratko, nema idealnog, dakle iscrpnog i sveobuhvatnog prikaza i. s., ba kao to nema jedne jedine i sveobuhvatne definicije predmeta ove nauke. klerikalizam (od poznolat. clericalis, sveteniki). Dogmatsko stanovite prema kojem svetenstvo ima ne samo pravo nego mu je i poslanje da aktivno uestvuje u unutarsvetovnim, a pre svega politikim, socijalnim i obrazovnim poslovima

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

75

drave. K. se javio kao reakcija pre svega katolike crkve na procese sekularizacije koji su u modernim evropskim drutvima u XIX veku doveli do slabljenja, ali i sistematskog potiskivanja uloge klera u drutvenom ivotu. Najizrazitiji primer k. bio je otpor koji su katoliki krugovi u Pruskoj pruali Bizmarkovim nastojanjima (kulturkampf) da ogranii uplitanje crkve u politiki ivot, kao i pokuaji katolike reakcije u francuskoj Treoj republici da sprei laicizaciju obrazovnog sistema. Od negdanjeg borbenog i uticajnog k. pokreta koji se, osim u pomenutim zemljama, javljao naroito ivo u Italiji, paniji, Portugalu i Junoj Americi (klerofaizam) danas su preostale uglavnom (demo)hrianske politike stranke, koje jo samo u nazivu ili ikonografiji uvaju uspomenu na razloge svog prvobitnog osnivanja. Meutim, k. se javlja i u novije doba, esto i van katolikog konfesionalnog kruga, kao npr. u nastojanjima delova pravoslavne crkve u Rusiji ili Srbiji da, posle propasti komunistike ideologije, u dravnim kolama izdejstvuju uvoenje obavezne nastave veronauke. kolektivna svest (conscience collective). Pojam od sredinjeg znaaja u teorijskom sistemu E. Dirkema, pa i u radovima veine pripadnika francuske socioloke kole. Izgraen na tragu Rusoove opte volje, kantovskog kategorijalnog apriorizma, pa moda i romantiarskog volksgeista, pojam k. s. je u Dirkemovom sociologizmu imao ne samo da opravda specifinost drutvenog kao takvog pa onda i potrebu za sociologijom kao zasebnom naukom nego i da poslui kao eksplikativni okvir svih posebnih drutvenih pojava. U sklopu dirkemovskog radikalnog socijalnog realizma, k. s. nije ni zbir ni rezultanta individualnih svesti nego stvarnost vieg reda, neto poput due drutva koja ima sopstvenu egzistenciju i rukovodi se vlastitim zakonima: ona je skup verovanja i oseanja zajednikih prosenom lanu jednog istog drutva (O podeli drutvenog rada, 1893). Pogreno je, meutim, misliti da na taj nain shvaena k. s., poput kakvog metafizikog entiteta, lebdi iznad pojedinanih svesti: ona ivi samo u njima i pomou njih. Istina, njene osnovne sadraje (jezike konvencije, kategorije miljenja, moralna pravila, drutvene vrednosti, pravne norme, religijska verovanja i oseanja, itd.) empirijski individuum zatie pre sebe, oni su u odnosu na nj izvanjski i prinudno mu se nameu. Ali, u procesu socijalizacije, oni bivaju interiorizovani u individualne svesti potiskujui sve dublje izvorni ovekov egoizam, pa se vremenom vie ne doivljavaju kao gola spoljanja prinuda ve kao unutranji moralni imperativi. Stoga, namenjujui k. s. prvenstveno saznajnu, religijsku i moralnu funkciju, semantiku dvosmislenost francuskog izraza conscience Dirkem (namerno?) nije nikad razreio: re je o svesti i savesti u isti mah. Dirkemovo shvatanje k. s. se u toku njegovog rada ipak promenilo. U prvoj, materijalistikoj fazi koju smo dosad imali na umu, ona je epifenomen stanja u materijalnom, odnosno socijalno-morfolokom supstratu drutva i najtenje zavisi

76

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

od fizike gustine stanovnitva i stupnja razvijenosti podele rada. U tom smislu, relacija izmeu k. s. se prema socijalnom supstratu drutva moe posmatrati ak i kao odnos marksistike nadgradnje spram baze. Tako, na primer, razliitim oblicima drutvene solidarnosti (mehanika vs. organska), koji se uspostavljaju na pojedinim stupnjevima podele rada, odgovaraju razliita stanja kolektivne svesti koja budui nikad, pa ni ovde, dostupna neposrednom opaanju raspoznajemo u vrsti pravne sankcije (retributivna vs. restitutivna). U drugoj, pak, idealistikoj fazi, krunisanoj Elementarnim oblicima religijskog ivota (1912), k. s. se sve vie osamostaljuje u odnosu na svoj socijalni supstrat, pa katkad doista izgleda kao da u obliku kolektivnih predstava, pre svega religijskih ivi potpuno samostalnim ivotom i poprima determinantnu ulogu u svim oblastima drutvenog ivota. K. s. biva na taj nain najzad ipak supstancijalizovana i, u jednoj mistikoj apoteozi Drutva, uzdignuta u rang vrhovnog integrativnog principa. makijavelizam. Politiko uenje i odgovarajue praktino delanje koje se obino saima krilaticom cilj opravdava sredstvo. Iako se autorstvo ove maksime pogreno pripisuje Nikolu Makijaveliju (1469-1527) tvorac joj je zapravo Injacio de Lojola, osniva panskog jezuitskog reda ona bi trebalo da izrazi osnovnu politiku ideju sadranu u Vladaocu i ostalim spisima firentinskog renesansnog filozofa. U tom najsvedenijem znaenju, m. oznaava cinino, instrumentalistiko i moralno ravnoduno miljenje, odnosno delanje koje se ne ustee da zarad ostvarenja bilo kojeg cilja posegne za bilo kakvim sredstvima. Meutim, kao to redovno biva s jakim uenjima ili stanovitima iji su nazivi naknadno izvedeni iz linih imena svojih stvarnih ili umiljenih tvoraca (marksizam, darvinizam, dirkemizam), i ovde je u velikoj meri na stvari naknadno podvoenje najzaotrenijeg znaenja dotinog pojma pod ime iji nosilac vie nije u stanju da svoje rei pojasni. Tako se i procene Makijavelije zasluge za izgradnju pojma i prakse m. kreu u rasponu od tvrdnje da on i nije bio makijavelista ve humanista koji se izraavao metaforiki, pa do (mnogo eeg) stava da Vladalac doista moe da poslui kao vade mecum svakom bezobzirnom tiraninu. U ovom drugom znaenju, m. je bio formulisan znato pre samog Makijavelija. Dovoljno je podsetiti na drevne kineske traktate o metodima upravljanja dravom i narodom iz IV, odnosno III veka p. n. e. (an Jan, Knjiga vladara oblasti an i Han Hej, Umetnost dravnitva), kao i na klasine evropske politike filozofe koji su se bavili analizom razliitih naina osvajanja i odranja tiranske, odnosno despotske vlasti (npr. Aristotel, Polibije, itd.). Makijavelijev novi m. znaajan je, meutim, po tome to tradicionalnu politiku nauku oslobaa svih etikih i religijskih obzira te je svodi na pozitivno znanje o tehnici vladanja. Polazei od dubokog antropolokog pesimizma i odriui se svih utopijskih iluzija, modernom novom oveku koji dravu gradi kao umetniko delo (J. Burkhart) Makijaveli savetuje da se osloni

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

77

samo na sopstvenu silu ili lukavost: eli li da osvoji vlast, ili pak da zadri onu kojom ve raspolae, on mora biti u isti mah i lav i lisica. Vlastohlepivom oveku je prosto da se poslui svim sredstvima da bi ostvario taj jedini cilj: desi li mu se da prolije krv svojih neposrednih politikih takmaca, najbolje mu je da u krvi sasvim ogrezne i zatre im seme ne bi li izbegao opasnost od budue osvete njihovih potomaka (upor. spise Opis naina kako je vojvoda Valentino smaknuo Viteloca Vitelija, Oliverota od Ferma, gospodina Pagola Orsinija i vojvodu od Gravine i O nainu kako se postupilo prema pobunjenom narodu Valdikijane). Na volju mu je, dakle, da laska, podmiuje, spletkari, preti i istrebljuje jer nema ni bojih ni ljudskih zakona koji mu mogu uskratiti pravo na vlast kao takvu. Ne elei da se, poput svojih velikih prethodnika u politikoj filozofiji, bavi stvarima onakvima kakve bi trebalo da budu nego da ih opisuje onakve kakve jesu, Makijaveli se ne ustee da utvrdi da je vlast svrha samoj sebi te da ne potrebuje nikakvo opravdanje izvan sebe same. Politiko delanje pripada sferi golog utilitarizma u kojoj moralizatorskom licemerju nema mesta. Naoko neobuzdanu bujicu zbivanja pred kojom su mnogi skloni da ustuknu, novi ovek koji polae veru samo u sebe zauzdava branama i usmerava po svojoj volji i na sopstvenu korist: slepa sudbina (fortuna) ima da umakne pred onom samosvesnom i oholom muevnom vrlinom (virt) koja krasi renesansnog vladara. Sva je prilika da izvorno Makijavelijevo uenje treba tumaiti istovremeno na tekstualan i kontekstualan nain. Na nivou teksta, bila bi re o pomalo gruboj metafori kojom se zapravo ustoliuje humanistiki ideal individualizma, a u kontektualnom smislu poruka je upuena razjedinjenom italijanskom narodu koji, u toj ranoj najavi devetnaestovekovnog risorgimenta, treba da uzme stvar u svoje ruke, to jest da protera strane zavojevae, svrgne domae uzurpatore i naciju ujedini pod republikanskom vladavinom. Kao to je jo Ruso primetio, pravei se da daje pouke kraljevima, [Makijaveli] je dao velike pouke narodima. Naravno, kada se ove dve vrste itanja izvornog dela nemaju u vidu, preostaje samo moralizatorsko gnuanje nad doslovno shvaenim m. kao etikom iste volje i bezobzirnom tehnikom vladanja koje ne vode rauna o onoj suzi makar i jednog jedinog deteta o kojoj nam govori Dostojevski. plemstvo (fr. noblesse, od lat. nobilis, poznat, slavan). U irem znaenju, bilo koja manje ili vie zatvorena staleka grupa koja svoj povlaeni poloaj zasniva i potrauje na osnovu stvarne ili umiljene izvrsnosti u odnosu na obian puk (vojniko umee, zasluge za dravu, vrlina, bogatstvo, poreklo, itd.). U tom, istorijski neutralnom smislu, kao aristokratija, p. je postojalo u svim tradicionalnim oblicima socijalne hijerarhije: kao plemensko poglavarstvo, antiko p., feudalno p., renesansni nobilitet, itd. U uem znaenju, p. je pored svetenstva i treeg stalea jedan od triju redova ili rangova u feudalnom drutvu, pa je kao takvo, u ok-

78

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

viru plemikih porodica uveliko lienih pravno reglementiranih privilegija, preivelo i u graanskim demokratijama. Poreklo evropskog feudalnog p. i odbrana njegovih steenih privilegija od kraljevskih apsolutikih pretenzija najee su se objanjavali tzv. plemenitakom tezom (thse nobilitaire), po kojoj ono potie iz germanskih uma. Za razliku od rimskog p., koje je svoju mo, naroito u poznom razdoblju Carstva, zasnivalo na krupnom zemljinom vlasnitvu kao i brojnim robovima i klijentima, drevno germansko p. je u tim stoarskim, lovakim i ratnikim narodima svoj vladajui poloaj dugovalo pre svega vojnikom umeu i linoj hrabrosti. Jo je Cezar s potovanjem ukazivao na prostodunost naravi i obiaja tamonjih prvaka (Galski rat, IV), a i Tacit je uzdizao vrline tog rodovskog p. (Germanija, 7), okruenog pratiocima i pouzdanicima razliitih rangova koji svojom zavisnou i vernou nagovetavaju buduu pratnju feudalne vlastele. Meutim, poreklo ranog srednjovekovnog p. ostaje i modernim medijevistima prilino nejasno: neposrednog kontinuiteta izmeu germanskih plemenitakim porodica (germ. edelinge, lat. nobiles) i feudalne vlastele koja se pozivala na svoje drevno poreklo (katkad, navodno, uronjeno jo u merovinko doba) izgleda da nema. Naime, jo je M. Bloh (Feudalno drutvo, tom II, gl. 1) uverljivo dokazao da se plemika klasa u novovekovnom smislu rei pojavila tek u XII veku, kada se uspostavlja ona trolana socijalna struktura koja nam je poznata kao staleki poredak, a iju su veitost i organsku harmoniju teoloki pisci opravdavali boanskim planom: svetenstvo (glava), plemstvo (udovi) i narod, tj. trei stale (utroba). U tom jasno utvrenom sistemu dunosti i prava, p. je na osnovu zemljinih poseda koji su mu, poev od grofa pa do najsitnijeg seoskog vlastelinia, bivali ustupani na korienje ili, docnije, preputani u trajno vlasnitvo pripala uloga ratnikog i sudakog stalea (noblesse dp, noblesse de robe). U strogo hijerarhizovanom poretku vazalske zavisnosti koji se ritualno potvrivao polaganjem zakletve (homagium) pred nadreenim vlastelinom (svojim ovekom), valjalo je na njegov poziv ii na vojnu ili u njegovo ime deliti pravdu. Naj-raznovrsnije, esto sasvim besmislene nasledne privilegije, imuniteti i beneficiji obezbeivali su p. poloaj koji su ve vrlo rano milenaristike sekte, a potom i novovekovni liberterski socijalni filozofi razobliavali kao parazitizam. Usponom graanske klase i uspostavljanjem apsolutne monarhije u vodeim evropskim zemljama (XVI-XVII vek), p. kao posredni inilac izmeu kralja i treeg stalea bilo je ve osueno na istorijski poraz. Politike ambicije obogaenog graanstva su ve u poznoj renesansi doprinele uspostavljanju vlasti neplemia u brojnim gradovima, pa i u manjim, naroito italijanskim republikama. Mogunost kupovine zvanja je, posebno u Francuskoj, otvorila do tada vrsto zatvorene kanale vertikalne pokreljivosti. No, istorijski kompromis izmeu tradicionalnog naslednog plemstva i bogatih preduzetnika (gentry) na najpotpuniji nain bio je ostvaren u

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

79

Engleskoj, zemlji koja je ishodom svoje dve revolucije u XVII veku pruila znaajan i, u mnogo emu, jedinstven primer: trolana podela vlasti na zakonodavnu, izvrnu i sudsku obezbedila je institucionalnu osnovu na kojoj je bilo mogue zatomiti sukob izmeu kralja, plemstva i graanstva. U Francuskoj je, pak, upornim odbijanjem da se odrekne makar i dela privilegija, p. zapeatilo svoju sudbinu: poto je, kao parazitski stale, najpre bilo teorijski iskljueno iz nacije (o. Sjejes, ta je trei stale?), a potom i pravno lieno svih povlastica (no 4. avgusta 1789), najzad je bilo prinueno ne samo na emigraciju u svoju germansku postojbinu nego je, u septembarskim pokoljima 1792. i zavoenjem Terora, imalo da doivi i fiziko istrebljenje. No, iako je Francuska revolucija simboliki oznaila njegov istorijski poraz, p. je jo zadugo, ak i posle Restauracije, moglo da se oslanja na jedan deo negdanjih privilegija, pre svega u pogledu naslednog prava i statusnih simbola. Tek je stabilizacijom demokratskog poretka u okviru evropskih republika ili ustavnih monarhija p. bilo konano marginalizovano kao survival starog reima. A to se tie paseistikih poziva na obnavljanje monarhije u pojedinim postkomunistikim zemljama, dovoljno je podsetiti na staru krilaticu: Bez plemstva nema monarha, bez monarha nema plemstva!. prosvetiteljstvo (fr. Lumires, engl. Enlightenment, nem. Aufklrung, ital. Illuminismo). U korenu svih navedenih jezikih varijanti stoji re svetlo iz koje je izveden naziv evropskog filozofskog i socijalnog uenja u XVIII veku, zasnovanog na bezgraninoj veri u mo ljudskog razuma da prosvetljava i prosveuje. P. oznaava vrhunac u razvoju novovekovnog skepticizma, racionalizma i empirizma zahvaljujui kojima je ovekov duh bio u velikoj meri osloboen dotadanjih zabluda, neznanja i predrasuda svojstvenih onome to se u oima samosvesnih, pre svega francuskih philosophes odsad ukazivalo samo kao mrani srednji vek. Svojom uticajnou u svim oblastima filozofskog i naunog saznanja, ali i politikog i drutvenog ivota, p. je u toj meri obeleilo svoje doba da su ve savremenici o tom stoleu govorili kao o veku prosveenosti u kojem sve ima da bude preispitano u svetlu razuma. Iako nije neposredno dovelo do nastanka sociologije kao nauke, p. je na svojevrstan nain pripremilo epistemoloke, teorijske i metodoloke uslove za uspon potonjeg naunog saznanja o drutvu. U tom je pogledu svakako najznaajnije bilo konano uvianje korenite razlike izmeu drutva i drave. Odnosi meu ljudima poinju da se ukazuju u svojoj unutarsvetovnoj ogoljenosti zahvaljujui, s jedne strane, razvoju graanskog drutva, a s druge, prirodnopravnim uenjima koja ih oslobaaju u isti mah teoloke mistifikacije i staleke legitimacije: oni se vie ne opaaju kao posledica nepromenljive boanske promisli ili zauvek datog statusnog poretka ve kao plod ugovorno ili spontano ispoljenih pojedinanih, odnosno grupnih (ekonomskih i politikih) interesa i motiva. Oblast drutvenog zadobija samos-

80

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

vojnost i podastire se objektivnom i sistematskom posmatranju i izuavanju moralnih nauka, pa i voljnoj ljudskoj intervenciji, ba kao i sfera prirodnog: saznati opte i postojane zakone koji upravljaju tim poretkom stvarnosti znai stvoriti preduslove da se on menja u eljenom pravcu. Natprirodno biva zamenjeno prirodnim, boanska promisao prirodnim zakonom, religija naukom, kraljevska vlast suverenou naroda ukratko, namesto tradicionalnih autoriteta uzdignut je autoritet razuma koji e u Francuskoj revoluciji, uveliko nadahnutoj p., naroito pak rusoovskom milju, konano biti obogotvoren kao Najvie bie. Svojim otvorenim antiklerikalizmom i/ili republikanizmom, pojedini meu tim mirnim zakonodavcima razuma, a pre svega enciklopedisti, uzdrmali su nosee stubove starog reima crkvu i monarhijsku vlast. Kao to je dobro reeno, Volter je sruio oltar, ali je sauvao presto; Ruso je sruio presto, ali je sauvao, ili ak ponovo izgradio oltar; Didro je jedini potkopao oboje u isti mah. Kada je p. filozofiju svrstao u metafiziku fazu u razvitku ljudskog duha, O. Kont je hteo da kae da je svojom destruktivnou upravo ona raistila prostor za uspon pozitivne faze u kojoj e se najzad javiti sociologija. I zaista, s izriito sociolokog stanovita gledano, ne bi se moglo rei da je p. misao pruila nauci o drutvu ita vie osim tog otvaranja vidika i pojedinanih, manje ili vie smelih uvida. Izuzme li se Monteskje, koji je svojim uporedno-istorijskim metodom i jasnim formulacijama drutvenog tipa i zakona s pravom zasluio (npr. u oima E. Dirkema ili R. Arona) status pretee sociologije, ostali philosophes (Ruso, Holbah, Didro, Dalamber, Tirgo i, uopte, fiziokrati) nisu uspeli da iskorae iz podruja socijalne filozofije ili filozofije istorije. Ako su i mogle posluiti u prosvetiteljske svrhe ili naii na znatan odjek u predrevolucionarnoj retorici knjievno-politikih krugova (socits desprit), pa i ondanje prosveene javnosti, njihove ideje ostale su apstraktne i optereene strasnim vrednosnim sudovima, te stoga nepodlone bilo kakvoj operacionalizaciji koja bi omoguila stvarno istraivanje uslova drutvenog ivota. Upravljeni protiv feudalnog partikularizma, univerzalistiki pojmovi slobode, jednakosti, prirodnih zakona, bezgranine usavrivosti ljudskog duha, neotuivih prirodnih prava, narodne suverenosti, pa i oveka kao takvog zapreivali su im uvid u istorijsku konkretnost pojedinane drutvene pojave, procesa ili ustanove. Stoga e, na paradoksalan nain, tek francuski tradicionalisti i nemaki romantiari svojim bespotednim razobliavanjem apstraktnog p. univerzalizma i pozivom na izuavanje nacionalnih, kulturnih, pravnih, jezikih, obiajnih, itd. posebnosti postaviti osnove za budui razvoj sociologije: Nema na svetu oveka, pisao je . de Mestr. U svome ivotu viao sam Francuze, Italijane, Ruse. Zahvaljujui Monteskjeu znam ak da je mogue biti i Persijanac; ali to se oveka tie, izjavljujem da ga u svome ivotu nikad nisam susreo; ako i postoji, ja za nj ne znam. Eto zato emo se u gotovo svakom pregledu istorije sociologije susresti s posve zasnovanom tvrdnjom da je sociologija roena kao konzervativna reakcija na p. misao i tekovine Francuske revolucije koje su se u njoj ovaplotile.

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

81

rezidua/derivacija (ital. residuo, ostatak; derivazione, izvedenica). Dva pojma meusobno povezana u sklopu socioloke teorije koju je u svom obimnom delu Trattato di sociologia generale (1916) formulisao V. Pareto, italijanski ekonomista i tvorac matematike ekonomije. Za razliku od ekonomije, koja se bavi samo logiki zasnovanim ljudskim delanjem (analiza racionalnih izbora najprikladnijih sredstava za ostvarenje datog cilja, tj. pribavljanje i raspodelu retkih resursa), predmet sociologije su razliiti oblici logiki neutemeljenog, dakle iracionalnog i emotivnog postupanja u kojima protie najvei deo drutvenog ivota. U logikim delanjima objektivni cilj poklapa se sa subjektivnim, dok se u nelogikim on razlikuje od subjektivnog cilja. Otuda potie spontana ovekova tenja da razliitim moralnim, verskim i slinim uenjima nelogika delanja prikae kao logiki zasnovana. R. i d. su dva elementa tog procesa racionalizacije iracionalnog: (a) r. je konstantan element, tj. nelogiko, instinktivno jezgro, izraz ljudskog oseanja kojim se uspostavljaju odnosi meu stvarima, te svakodnevnim ivotnim injenicama pribavlja simbolika vrednost; (b) d. je varijabilni element, naime tumaenje koje ljudi iznalaze da bi pred samima sobom opravdali odreeno ponaanje ili postupak. R. nemaju realnu egzistenciju ve predstavljaju analitike sheme kojima sociolog pribegava da bi opisao i razumeo psiholoke i bioloke osnove funkcionisanja jednog drutvenog sistema. Glavne vrste r. su: (1) nagon za kombinovanjem; (2) postojanost agregata; (3) potreba za preispitivanjem oseanja pomou spoljanjih inova; (4) r. koje stoje u vezi s drutvom; (5) potreba za ouvanjem integriteta linosti i (6) seksualne r. Karakter r. koje su, kao bazini i konstantni instinkti i oseanja, inherentne drutvenom ivotu utie na karakter ljudskog ponaanja koje je postojano u toku vekova. D. su, pak, promenljivi elementi koji oveku pomau da, pukom verbalnom logicizacijom neloginog, u sopstvenim i tuim oima opravda dejstvo r. etiri su vrste d.: (1) tvrdnje; (2) autoritet; (3) usklaivanje sa oseanjima i naelima i (4) verbalni dokazi. Razlozi s kojih se ljudi povode za pojedinim d. nemaju nieg zajednikog s njihovom demonstrativnom ili eksplikativnom moi: one se prihvataju takve kakve jesu, bez racionalnog preispitivanja svoje uverljivosti. Najbitnija funkcija im je da obezbede makar privi-dnu koherentnost iracionalnog ponaanja. U sklopu Paretove teorije o kruenju elita, kod lisica preovlauju kombinatorske r., tj. tenja da se po svaku cenu uspostavljaju veze meu stvarima, ak i kada meu njima nema nikakve logike povezanosti, dok kod lavova u prvi plan izbijaju r. postojanosti agregata, naime sklonost da se poto-poto ouva postojea kombinacija elemenata. Ova mehanicistika sociopsiholoka teorija, proeta dubokim antropolokim pesimizmom, u izvesnoj meri nalikuje psihoanalitikom tumaenju reprimirajue uloge koju super-ego ima u odnosu na id, ali ni izdaleka nije poluila uspeh Frojda i njegovih sledbenika. Pojmovi r. i d. ostali su zatoeni unutar Paretove teorijske kon-

82

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

strukcije i nastranu Parsonsov i, docnije, Aronov pokuaj kanonizacije italijanskog ekonomiste kao klasika sociologije podelili njenu sudbinu kurioziteta u istoriji nauke o drutvu. sitna buroazija (fr. petite bourgeoisie, sitno graanstvo). Izraz koji je, neposredno uoi Francuske revolucije (1788), prvi upotrebio knjievnik .-L. Mersije u svom delu Slika Pariza, da bi na pomalo pogrdan nain oznaio nie slojeve buroaske, odnosno graanske klase. Taj pejorativni prizvuk ouvan je sve do danas u obinom jeziku, politikoj i ideolokoj propagandi, pa i u lepoj knjievnosti koja se u toku XIX i XX veka rado i esto bavila sitnoburoaskim, filistarskim, iftinskim, malograanskim (nem. kleinbrgerlich), odnosno palanakim mentalitetom, duhom, manirima, navikama, obiajima, ukusima (upor. npr. Balzak, Flober, Gogolj, ehov, Vilijams, Miler kod nas Sterija, Nui, a u novije doba filozofski svakako najpromiljenije R. Konstantinovi). U sociologiji, pak, ono to Francuzi i dalje nazivaju s. b., Nemci e radije videti kao srednji stale (mittelstand), a anglosasksonci kao niu srednju klasu (lower middle class). No, u svim tim jezikim varijantama, u kojima se odslikavaju razliita iskustva pojedinih nacionalnih kapitalizama, izvorno je re o tzv. staroj srednjoj klasi sitnih zanatlija, trgovaca i, delimino, poljoprivrednih proizvoaa koji egzistenciju obezbeuju sopstvenim radom na vlastitim sredstvima za proizvodnju. Otuda kao to se tvrdi u marksistikom dvoklasnom modelu, najzaslunijem za lansiranje pojma s. b. pomenute socioprofesionalne kategorije poivaju izmeu kapitalista i proletera: one u sebi, kao veiti smutljivac, objedinjuju osnovnu protivrenost kapitalistikog naina proizvodnje (rad vs. kapital), jer niti izrabljuju tuu, niti drugom vlasniku kapitala iznajmljuju svoju radnu snagu. U tom smislu, s. b. je u Marksovom kataklizmatikom predvianju budunosti kapitalizma osuena na nunu propast, tj. proletarizaciju: ona je sma protivrenost na delu koja se ima rasplesti zahvaljujui komplementarnim procesima progresivne akumulacije i koncentracije kapitala, to e u konanoj proleterskoj revoluciji dovesti do neposrednog sueljavanja osnovnih antagonistikih klasa zasnovanih na meusobno jasno razdvojenom radu i kapitalu. Ta projekcija, na kojoj je poivao marksistiki, odnosno komunistiki revolucionarni optimizam, ali i kojom se hranilo duboko nepoverenje u sitnoburoasku prevrtljivost, nije se nigde obistinila, jer s. b. ne samo to nije iezla nego je ak i u najrazvijenijim kapitalistikim zemljama uspela da se, naporedo s krupnom industrijskom proizvodnjom, odri kao znaajna drutvena klasa i vaan politiki inilac. Ve se odavno ispostavilo da su mnogo pouzdanije u pogledu prognostike moi bile liberalne socijalne teorije (npr. A. de Tokvil) koje su, jo u XIX veku, budunost s. b. bojile vedrijim tonovima i, umesto njene neizbene propasti, nagovetavale procvat drutva srednje klase. Istina, ovde vie nije toliko re o tradi-

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

83

cionalnoj s. b. koliko o nizu heterogenih socioprofesionalnih grupa u sferi administracije, obrazovanja, zdravstva, usluga, informatike i, uopte, neposredno neproizvodnih ekonomskih sektora koje su sredinom XX veka oznaene kao nova srednja klasa. Ta moderna s. b. ve odavno (upor. npr. bele okovratnike R. Milsa, usamljenu gomilu D. Rismana, zdravo drutvo E. Froma) privlai panju sociologa kao utoite osrednjosti, konformizma, autoritarnosti, potroakog mentaliteta ali i kao stabilan oslonac svakog demokratskog i prosperitetnog drutva. Stoga, pouena iskustvom razvoja zapadnoevropskog kapitalizma, drutva u postsocijalistikoj tranziciji nastoje ak podsticanjem razvoja tzv. male privrede da smiljeno obnove ili proizvedu tradicionalnu s. b. koju je stari reim marginalizovao. socijalna morfologija (fr. morphologie sociale). Posebna disciplina ije je zasnivanje, u svojoj sistematizaciji razliitih oblasti sociolokog istraivanja u asopisu Anne sociologique, pod ovim nazivom predloio E. Dirkem. U podeli rada meu saradnicima Francuske socioloke kole, Dirkem je s. m. ostavio u sopstvenoj nadlenosti. Ona je trebalo da zameni ljudsku geografiju (gographie humaine) V. de la Blaa, odnosno ljudsku ili socijalnu ekologiju (human/social ecology) ikake kole. U svim tim sluajevima, meutim, na stvari je izuavanje materijalne osnove drutvenih pojava: demografske gustine, rasporeda stanovnitva na odreenoj teritoriji, funkcije saobraajnica i svih relevantnih ljudskih artefakata. Osnove s. m. Dirkem je postavio jo ranije, u Podeli drutvenog rada, dakle, na samom poetku materijalistike faze u svom teorijskom razvoju. Socijalnomorfolokim injenicama kao materijalnom supstratu drutva tada je pridavao pretenu ulogu u kolektivnom ivotu, pa onda i u sociolokom objanjenju. Ustrojstvo onoga to on naziva unutranjim drutvenim okruenjem naime, fiziki obim drutva, teritorijalni raspored i koncentracija stanovnitva, njegova dinamika gustina presudno utie na formiranje razliitih stanja kolektivne svesti. Takav deterministiki odnos izmeu s. m. injenica i idejnih sadraja koji se katkad poredio s Marksovom shemom baza/nadgradnja najoitiji je u Dirkemovom razlikovanju drutava mehanike i organske solidarnosti: u prvom sluaju, fizika gustina stanovnitva u jednosegmentarnom klanu obezbeuje u krajnjoj instanci moralnu gustinu, dok su u drugom sluaju, naime u modernim polisegmentarnim drutvima, ovu kohezivnu ulogu preuzele razliite vrste komuniciranja, saobraajnice i razvijenija (teritorijalna) podela rada. Jo upeatljiviji primer tog socijalnog morfologizma predstavlja studija E. Dirkema i M. Mosa O nekim primitivnim formama klasifikacije (1903). Nasuprot uobiajenom miljenju filozofa, logiara i psihologa prema kojima su klasifikatorske sposobnosti ljudskog uma apriorne i inherentne naem duhu, autori tvrde da kategorizacija stvari, bia i pojava u velikoj meri zavisi od socijalne strukture, organizacije i morfologije. Na sekundarnom etnograf-

84

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

skom materijalu, prikupljenom u Australiji, Severnoj Americi i, donekle, Kini, oni nastoje da pokau da je hijerarhizacija i klasifikacija entiteta (rod, vrsta, podvrsta) u brojnim plemenima izgraena na sliku i priliku organizacije plemena (fratrije, matrimonijalne grupe, klanovi). Na taj nain sociologizovan je kantovski saznajni apriorizam: kategorije u kojima mislimo svet jesu nam date unapred, ali ne kao uroeni individualnopsiholoki mehanizmi nego kao derivati iskustva o s. m. injenicama. Meutim, u zrelijoj, idealistikoj fazi svoga rada, koja vrhunac dostie u Elementarnim oblicima religijskog ivota (1912), Dirkem je bio sve vie sklon da izokrene smer prvobitnog deterministikog toka: kolektivne predstave sada ne samo to se gotovo sasvim osamostaljuju u odnosu na s. m. supstrat ve i ideelno proizvode fiziki okvir drutvenog ivota. Istraivanjima u oblasti s. m. bavili su se i Dirkemovi uenici M. Mos i A. Bea (Ogled o varijacijama eskimskih drutava: socijalno-morfoloka studija, 1906), kao i M. Albva (Drutvena morfologija, 1938), a . Gurvi je, kao jedan od poslednjih neposrednih pritealaca tog teorijskog naslea, morfoloku i ekoloku povrinu uvrstio meu najdublje dubinske spratove svoje sociologije (Savremeni poziv sociologije, 1950). srednja klasa. Jedan od najznaajnijih, ali i u pogledu svoga znaenja najspornijih pojmova u oblasti sociologije drutvene strukture, odnosno sociologije drutvene stratifikacije. Nikad jednoznano definisan, pojam s. k. ostaje trajno optereen posebnim znaenjima koja je sticao u okviru razliitih nacionalnih, teorijskih pa i ideolokih tradicija. Brojni nesporazumi koji se javljaju prilikom korienja tog pojma izviru upravo iz nesravnjivosti i meusobne neuporedivosti razliitih jezikih izraza u kojima se pomenute tradicije ovaplouju: ono to Francuzi nazivaju sitnom buroazijom (petite bourgoisie), Nemci srednjim staleom (Mittelstand), Italijani srednjim slojem (ceto medio), a anglosaksonci niom/viom srednjom klasom (lower/upper middle class) nikad nije ista drutvena grupa u istom istorijskom trenutku, pa dakle ni jednoznano odreen pojam. Otuda, ovde nije re o sinonimima, nego o izrazima iji se znaenjski sadraj ima dovesti u vezu s osobenostima pojedinih kontekstualnih situacija. No, bez obzira na posebnost tih tradicija, tana definicija onog segmenta socijalne strukture koji virtuelno poiva u sredini najee vertikalno pojmljene drutvene strukture, trebalo bi da bude relaciona: ne moemo znati ta je izmeu ako ne znamo ta je gore, odnosno dole. Drugim reima, da bismo bilo ta mogli rei o s. k., moramo biti u stanju da postavimo relativno vrste repere u odnosu na koje bi se sredina mogla pojmovno situirati. Pojam s. k., dakle, implicira bazini dvoklasni model percepcije drutvene strukture koji je intuitivno privlaan zato to se spontano nadaje, ali je u svom idealnotipskom obliku empirijski teko i retko prepoznatljiv. Izmeu nieg i vieg tj., u krajnjoj liniji, izmeu bogatih i si-

Aljoa Mimica: Socioloki renik: nekoliko odrednica

85

romanih logiki mora biti mesta i za ono srednje, naime srednje bogate, koji e a fortiori biti oslonac stabilnog dravnog/drutvenog ureenja. Meutim, takva sredina, o kojoj je jo Aristotel snevao, nije u ono doba, pa ni u vekovima koji su sledili, mogla biti stvarno delatna drutvena grupa. Naime, sve do pojave novovekovnog graanstva u okviru treeg stalea, diskurs o s. k. bio je tek plod dedukcije u koju su se uputali socijalni filozofi ne bi li iznali uporite jedne poeljne drutvene ravnotee. Tek potkraj srednjovekovnog stalekog poretka, pojmom s. k. poela je najzad empirijski opravdano da se oznaava buroazija tout court, koja se kao zasebna klasa doista umetnula izmeu plemstva i svetine. U toku industrijske revolucije, pak, unutranjom diferencijacijom tog graanstva, kao zaseban sloj izdvojila se sitna buroazija kao s. k., situirana izmeu krupne buroazije i proletarijata. Meutim, u modernom kapitalizmu, naroito posle pedesetih i ezdesetih godina XX veka, poelo se govoriti o dva sloja neko jedinstvene s. k.: sitna buroazija postaje u toj terminologiji stara s. k., a socioprofesionalne kategorije bolje plaenih neproizvodnih radnika u sektoru usluga sve se ee nazivaju novom s. k., ili belim okovratnicima. U tradicionalnom marksizmu, pa i neomarksizmu ezdesetih godina XX veka, kao eksplikativni okvir je preostala binarna opozicija buroazija vs. proletarijat, u kojoj se sudbina s. k. ocrtavala uglavnom u mranim bojama: kao nosilac nerazreene suprotnosti izmeu rada i kapitala, (stara) s. k. je najee osuivana na odumiranje. Na tragu liberalnog devetnaestovekovnog optimizma, funkcionalizam je, pak, neutralizovao ideoloki naboj predstave o socijalnoj strukturi, pa se u toj viziji s. k. pojavila kao okosnica jednoklasne drave blagostanja (middle classs society). U svakom sluaju, to vie nije bila stvarna drutvena grupa nego statistika fikcija istraivaa koji su proizvoljno totalizovali jedan socijalni agregat. Tzv. elitistike teorije o drutvu su s. k. (sloju, staleu, itd.) najee dodeljivale funkciju amortizatora izmeu odabrane manjine i podvlaene veine. Najzad, u zemljama postkomunistike tranzicije, danas se o s. k. govori kao o onoj drutvenoj snazi koja bi trebalo da poslui kao nosilac ekonomskog prosperiteta i demokratskih promena, to ima oslonca ne samo u brojnim teorijskim apologijama blagotvorne funkcije s. k. nego i u nizu konkretnih istorijskih situacija u kojima je taj segment drutvene strukture zaista doprineo stabilizaciji temeljnog klasnog i politikog sukoba. Na taj se nain, u pogledu upotrebe pojma, krug zatvorio: s. k. ponovo biva supstancijalizovana kao spasonosna socijalna snaga kojoj se namenjuje aristotelovska uloga nosioca srednjeg reenja. totemizam (totem, re nastala krajem XVIII veka, anglikanizacijom izraza kojim severnoameriki Indijanci oznaavaju svoje kultne predmete). U klasinoj socijalnoj antropologiji, etnologiji i sociologiji, t. je u najoptijem smislu rei religijski i socijalni sistem zasnovan na verovanju jedne drutvene grupe (klana,

86

SOCIOLOGIJA, Vol. XLIV (2002), N 1

plemena) u srodniku povezanost i konsupstancijalnost njenih lanova s odreenom ivotinjom, biljkom ili bilo kojim drugim neivim predmetom, odnosno pojavom. Kao predmet oboavanja i simbol kolektivnog identiteta, totem je zatien brojnim zabranama koje obezbeuju njegovu svetost. On je klju za razumevanje egzogamije i incest-tabua. Iako je totemistika iluzija (K. Levi-Stros), kojom su krajem XIX i poetkom XX veka bile opinjene ne samo navedene naune discipline nego ak i rana psihoanaliza (up. Frojdov Totem i tabu, 1913), jo poodavno razbijena, t. ostaje zanimljiva teorijska konstrukcija koja ima znatnu heuristiku i ilustrativnu vrednost u novijim sociolokim tumaenjima integrativne uloge simbola u kolektivnom ivotu. U tom pogledu je studija E. Dirkema o t. sistemu australijskih uroenika (Elementarni oblici religijskog ivota, 1912) preivela sve onovremene i potonje prigovore koji se tiu njene etnografske neutemeljenosti, pa i proizvoljnosti: ispostavilo se doista da t. nije religijski sistem per se, niti je taj skup verovanja i obiaja najprimitivniji za koji se zna, ba kao to ni klan nije elementarna socijalna organizacija. Pa ipak, na osnovu delimino pogreno protumaene izvorne grae, Dirkem je matovito rekonstruisao idealnotipski model individualne i kolektivne identifikacije s grupnim idealom koji je predstavljen jednim formalnim simbolom, svetijim od same simbolizovane stvari: totem je zastava klana koja u njegovih lanova pobuuje i odrava oseanja zajednitva, ali istovremeno slui i njihovom razlikovanju od drugih klanova. Totem je, dakle, kolektivno ime klana: on obezbeuje jedinstvo grupe kojoj esto nedostaje stvarna srodnika osnova ili teritorijalno uporite. Uveren da t. nije puka zoolatrija ili fitolatrija ve sloena idealistika religija iji je latentni cilj odranje socijalne integracije, Dirkem je postavio osnove za moderna tumaenja privlane snage fiktivnih nadindividualnih tvorevina poput klase, naroda ili nacije koji svoje lanove objedinjuju jednim zajednikim apstraktnim idealom. Tako bi se npr. buenje nacionalizma u postkomunistikim drutvima u trenucima krize (kolektivnog) identiteta i (politikog) legitimiteta prethodnog t. sistema koji je iscrpeo svoju privlanu snagu, moglo itati i kao posledica proizvedenog i/ili spontanog povratka na t. nain miljenja, oseanja i delanja. Ispostavlja se, dakle, da velika t. metafora u koju su se dugo zaplitale tolike drutvene nauke zadobija na smislenosti kada se iz tzv. primitivnih drutava izmesti u moderan kontekst: kao to je Levi-Stros duhovito primetio, totem nije dobar samo za jelo nego i za miljenje.

You might also like