P. 1
Mirko Racki

Mirko Racki

|Views: 408|Likes:
Published by Luca Jović

More info:

Published by: Luca Jović on Oct 31, 2012
Copyright:Attribution Non-commercial

Availability:

Read on Scribd mobile: iPhone, iPad and Android.
download as DOC, PDF, TXT or read online from Scribd
See more
See less

07/06/2014

pdf

text

original

Kasni simbolizam i secesija Račkog u svrhu političke borbe

1. UVOD
Mirko Rački pripada struji monumentalizma hrvatske moderne svojim brojnim djelima na povijesne teme, odnosno teme iz narodne poezije. Mnogima od tih djela ne znamo sudbinu, ali je moguće rekonstruirati liniju razvitka. Monumentalna faza, ili jugonacionalistička faza, ili faza nacionalne mitologije itd., obuhvaća kod Račkog desetak godina rada, koje se gotovo poklapaju s trajanjem drugog desetljeća našeg stoljeća. Vremenske granice moraju se, dakako, shvatiti elastično, jer uvod u taj smjer i njegovo napuštanje prelaze okvir desetljeća. Uz to valja stalno imati na umu da je monumentalizam dominantan, ali nije jedini način izražavanja toga razdoblja, jer je Rački paralelno radi djela drugačijeg karaktera (portreti, pejzaži). Paralelizmi i prepletanja su karakteristični za doba moderne, što se vrlo jasno očituje u opusu Mirka Račkog. Ipak, može se reći, stanovitim razdobljima dominira jedan oblik ekspresije, a u slučaju monumentalizma je dominacija dosta snažna. Međutim, iako je razdoblje relativno kratko, ono se raspada na dva, vremenski gotovo jednaka dijela. Razgraničuje ih početak prvog svjetskog rata, odnosno odlazak Račkog u Munchen i dolazak u Genevu, 1910-1914. i 1915-1920. Za boravka u Munchenu, Rački se počeo baviti tematikom Mažuranićeva epa „Smrt Smail-age Čengića“. Smisao za socijalne probleme vidljiv je kod Račkog više u pismima nego u slikarstvu, no javljat će se povremeno, naročito kasnije, kao idejna podloga nekim djelima. Socijalne tendencije su inkompatibilne monumentalnoj struji moderne, pa se povlače pred snažnim nadiranjem ideologije jugoslavenstva. Rad na Smail-agi jest neka vrsta uvoda u nacionalnu tematiku, koja započinje motivima iz narodnih pjesama, a u našoj se javnosti bučno javlja ciklusom Kraljevića Marka na izložbi društva Medulić godine 1910. Politička orijentacija Račkog jasna je već sudjelovanjem na izložbi „Lade“ u Sofiji 1906., a posebice 1907. godine, kad šalje svoja djela na izložbu Jugoslavenske kolonije u Beograd. Koloniji su pripadali umjetnici iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bugarske, a vezala ih je ideja jugoslavenstva.

2. BIOGRAFIJA
Mirko Rački rođen je 1879. godine, 13. listopada u Novom Marofu. U Varaždinu je završio pučku školu i pet razreda gimnazije. Već kao učenik svojim je akvarelima privukao pažnju nastavnika crtanja Milana Rogulje, koji ga je potom upoznao sa banom Ljudevitom Vranicanijem, koji mu je kupio njegove prve uljene boje, i to prema uputama samog Vlahe Bukovca, te ga je pozvao da ljeto provede u dvorcu Oroslavlje. I upravo tu nastaju prva ulja Mirka Račkog. Tada je upoznaje i obitlj Bedeković koja će u njegovu životu odigrati važnu ulogu.1

2.1 Rački i obitelj Bedeković
Pošto je završio Učiteljsku školu u Zagrebu, vrši dužnost učitelja u Ščitarjevu na Savi. Tada je napisao i jednu pripovjetku pod nazivom „Propao“, a koju je objavio u „Novoj nadi“ , što je jedan tipično mladenački tekst sa tematikom iz učiteljskog života, i sa dosta naglašenim pesimizmom. Bilo je to vrijeme kada njegova prva ljubav tragično svršava, jer se još kao dječak zaljubio u djevojku koja umire od tuberkoloze, a Iso Kršnjavi uspoređuje sa Danteovom ljubavi prema Beatrice. U to vrijeme Rački slika „Pred vratima smri“, sliku kojoj je tema smrt njegove prve ljubavi. 2 Svoj posao učitelja u Ščitarjevu iznenadno napušta, ostavivši tek ceduljicu na vratima škole u kojoj obavještava kako se neće vratiti. Nakon toga namjerava otići u Beč na jednu od njihovih slikarskih škola, no bez ikakvih materijalnih sredstava. No, prije toga, odlazi opet u Bedekovčinu, gdje je zatekao Bedekovića za složenim stolom iščekujući goste koji nisu stigli. Rački mu za večerom iznosi svoje planove da otputuje na Akademiju u Beč. Bedeković je predložio da naprave lutriju sa 100 brojeva, a svaki broj po jednu krunu, a Rački je trebao naslikati nekakav poznati objekt u blizini Zagreba, te su se odlučili

1 2

Uskoković, str. 13 Uskoković, str. 13

2

za Trakošćan. Kada je slika bila gotova i svečano dopremljena u Zagreb, bedeković je polovicu brojeva već bio prodao. I tako, sa sto kruna u džepu, Rački odlazi put Beča.3 U Beč je Rački stigao sa velikim nadama i očekivanjima, no njegov prvi pokušaj upisa na akademiju 1900.g. završio je neuspješno. U to vrijeme, upoznaje se sa Bečom, obilazi muzeje i kopira stre majstore. Nakon toga opet se vraća u domovinu, pridružuje se grupi oko „Nove nade“. 1901. Bedeković ga preporučuje obitelji majora Mihajla Novakovića za insrtruktora. S njima odlazi ponovno u Beč da im sina poučava matrerinji jezik. Upisuje tada i privatnu umjetničku školu Strehblow, koja se nalazila u unutrašnjim prostorijama bečke akademije. Tamo provodi dvije godine dok Vlaho Bukovac nije postao profesor na praškoj umjetničkoj akademiji, te poziva Račkog da se upiše na akademiju u Pragu, gdje je primljen 1904.g. Bio je vrlo sretan što napokon može pohađati redovnu umjetničku školu, te što može biti Bukovčev učenik, no cijelo to vrijeme nije bio baš u najboljoj materijalnoj situaciji. 4

2.2 Rački i Iso Kršnjavi
U životu Mirka Račkog veliku ulogu odigralo je i prijateljstvo sa Isom Kršnjavijem., iako je njihov prvi susret bio poražavajući za Račkog. Njemu je Rački došao sa svojom slikom „Seljačkog luđaka“, a Kršnjavi ga je upitao tko je on i čime se bavi, a Rački mu odgovara da je učitelj, na što mu Kršnjavi kaže: „Ostanite učitelj. Najgore je biti proletarac u umjetnosti – tu samo umjetnički aristokrat ima pravo da živi.“ No, 1904. g. Bukovac odigrava ulogu posrednika te piše Kršnjavom pismo u kom kaže kako je Rački vrlo siromašan mladić, no sa izuzetnim talentom, te ga moli da mu pomogne da dođe do novca. Odmah zatim i Kršnjavi piše pismo Račkom pod nazivom „Moj mladi patniče!“ u kom mu savjetuje što učiniti d dobije stipendiju. Tada započinje istinsko prijateljstvo Kršnjavog i Račkog.5 Iako se dugo vremena o Kršnjavom govorilo kao o jednoj negativnoj političkoj ličnosti, no on je uza sve te predrasude bio čovjek koji je izuzetno mnogo doprinio hrvatskoj kulturi, te se brinuo o mnogim mladim umjetnicima među kojima je bio i Rački. Osnovao je Društvo umjetnosti, Muzej za umjetnost i obrt, Obrtnu školu, Tkalačku školu,
3 4

Uskoković, str. 14 Uskoković, str. 15 5 Uskoković, str. 15

3

itd. Kršnjavi je Račkom ishodio stipendiju, osigurao narudžbu ilustracija za danteovu „Božansku komediju“, brinuo se za otkupe njegovih djela, za njegovo školovanje, te mu pomagao brojnim savjetima. Postupao je prema njemu upravo očiski i prijateljski.6 U proljeće 1905. g. Rački se oženio sa kćerkom austrougarskog pukovnika, Linom Schwaab von Wildenfried. Iste te godine odlučio je napustiti Prag, jer bi inače morao od Bukovca prijeći drugom profesoru. Tada želi otići u Veneciju, te tamo i stiže krajem rujna 1905.g. gradom biva razočaran te ga ubrzo želi napustiti. Nakon toga, opet odlazi u Beč i tamo neko vrijeme stanuje kod Meštrovića. Na bečkoj akademiji nije bio zadovoljan te odluči prijeći u München, no tamo dolazi prekasno da bi se mkogao upisati na akademiju. Kršnjavi mu to zamjera, no ipak mu pomaže da ne izgubi stipendiju šaljući mnu novac na kućnu adresu kako se nebi doznalo da nije na akademiji. Prvi svijetski rat zatekao je Račkog u Milanu od kuda odlazi u Rim, te zatim u Genevu. Tamo je dočekao kraj rata i bio je vrlo angažiran oko ideje jugoslavenstva, te sudjeluje na izložbama koje su po Europi organizirane za jugoslavenske umjetnike. U to vrijeme nije imao financijskih problema jer je od Jugoslavenskog odbora svaki umjetnik dobivao 200 frabaja, a osim toga imao je 10 000 franaka koje dobio za tri velika platna iz ciklusa Kraljevića Marka od srpskog Ministarstva prosvjete, te 5 000 franaka koje je dobio od Paška Baburice za sliku „Kosovska djevojka“. Kratko vrijeme je držao slikarsku školu koju je pohađao i Alberto Giacometti.7 Nakon rata nanovo je uspostavio vezu sa Kršnjavim, te se prijateljstvo i korespodencija nastavljaju. Krajem 1920. raća se u Zagreb, gdje je dobio novosagrađeni atelje u Voćarskoj ulici, aKršnjavog je redovito posjećivao sve do njegove smrti svake subote.. 1929. izradio je reljef za spomen-ploču Kršnjavome u Našicama.8

2.3 Rački i Juraj Tarnik
Za njegov rad veliku ulogu imalo je još jedno prijateljstvo koje je uspostavljeno posredovanjem Kršnjavog, a to je prijateljstvo sa osječkim ljekarnikom Jurjem Tarnikom. Za Tarnikovu ljekarnu Rački radi 1925.-26. godine tri velike religiozne slike, a njegovim posredovanjem dobiva i narudžbu da oslika osječku župnu crkvu sv. Petra i Pavla. Tarnik
6 7

Uskoković, str. 16 Uskoković, str. 17 8 Uskoković, str. 18

4

je otkupio niz slika sa željom da formira zbirku, isključivo djela Račkog, ili, kako je on govorio „Muzej Mirka Račkog“, no ta se zbirka počela rasipati još za njegova života Krajem tridesetih godina Rački mnogo vremena provodi radeći na skicama te na oslikavanju osječke crkve i crkve sv. Trojstva u Ludbregu. Drugi svijetski rat proživio je u Zagrebu. Nakon rata je neko vrijeme direktor Moderne galerije i prvi predjednik ULUH-a, a zatim se opet povlači u svoj privatni život. 9

3. OPUS
9

Uskoković, str. 19.

5

Opus Mirka Račkog generalno se sastoji iz dva dijela koja su međusobno odvojena krajem Prvog svijetskog rata. To je vrijeme koje donosi i velike promjene na našem području, i to u povijesnom smislu, kao što je raspad jedne i formiranje druge državne tvorevine u sastavu koje se nalazi i Hrvatska., a osim toga, to je i trenutak koji izaziva prevrat u opusu Mirka Račkog. U to vrijeme Rački gotovo puna dva dsetljeća živi u inozemstvu i sudjeluje u europskim umjetničkim kretanjima, no ne gubeći pritom doticaj sa hrvatskim likovnim zbivanjima. Počinje se interesirati za političke probleme u Hrvaskoj, te se, možemo reći, zanosi idejom jugoslavenstva. Tu političku ideologiju on usvaja kao svoj umjetnički cilj. Nakon povratka u Hrvatsku, odnosno Zagreb, njegova se umjetnička, društvena i pozicija bitno mijenja. Njegovi politički ideali su ostvareni, no on se politikom ne želi baviti.10 Prvi period, od početka rata pa do povratka u domovinu vremenski se uglavnom poklapa s razdobljem hrvatske Moderne. Najranija slika Mirka Račkog nastaje zapravo u doba Hrvatskog salona, godine 1989. Možemo reći da se u opusu Račkog razlikuju dvije struje Moderne, a to su simbolizam i monumentalizam. Kod Račkog su i jedan i drugi smjer izrazito razvijeni. Doba Moderne je razdoblje koje je posebno relevantno za hrvatsku umjetnost.11

4. O NJEGOVOJ UMJETNOSTI
Kako kaže sam Rački izvor njegovih nadahnuća, njegovih oduševljenja, bila je stara grčka umjetnost. Zanosio se onim što su stari Grci nazivali kalokagatija (kalos – lije; kagatos – dobar), odnosno sojem ljepote i dobrote, što je zapravo ono istinsko savršenstvo. Doživljavao je upravo umjetnost kao putokaz prema savršenstvu. Često je znao naglašavati kako ga oduševljava ljepota, i to posebice ljepota žene, ali i strahota, strahota umiranja i smrti. Rački je kroz svoje slikarstvo nastojao izraziti svoja uzbuđenja. Svoje poticaje nalazio je u prirodi koja ga je uvijek iznova oduševljavala, uzbuđivala svojim čaroima,
10 11

Uskoković, str. 11 Uskoković, str. 12

6

postupnim i naglim promjenama, no ipak više od toga ljudskim sudbinama, ili točnije svim onim stvarima, događajima ili pojavama koje kod čovjeka izazivaju sreću ili tugu. Za Račkog nije bilo važno samo kako slike, već i što slika „jer ono što slikara obuzima, iznutra podgrijava i mami njegovu pozornost, to također očituje slikarev unutarnji svijet – otkriva njegovu radost i tugu, nadu i strepnju.“12 Rački je duboko doživljavao potlačenost hrvatskog naroda u doba austro-ugarske vladavine, te je to razlog zbog kojeg je toliko volio narodne pjesme i u njima nalazio snažne poticaje za svoje slikarstvo. Poznati su nam tako njegovi prizori iz epa Smrt Smailage Čengića, te još poznatiji oni iz junačkih pjesama o kraljeviću Marku. Narod iz Mažuranićeva epa budio je u njemu osjećaje samilosti i ogorčenosti, tim više što je smatrao kako sličnih ljudi ima posvuda u našim krajevima. Možemo reći kako je za Račkog svaki susret s čovjekom, s njegovom tugom, ali i njegovom radosti bio poticaj za stvaranje, stvaranje umjetničkih djela. Svojim slikarstvom želio je služiti narodu, odužiti mu se.

5. RAČKI I SIMBOLIZAM
Prema Hofstätteru, odrednice simbolizma su:

12

Jarak, str 26

7

• •

Imaginacija – slobodna stvaralačka fantazija nasuprot akademiji i akademizmu Akceptiranje djelovanja kozmičkih i mitskih sila koje na tajnovit način utječu ili čak djelomično vladaju životom nasuprot pozitivističkom, prirodoznanstvenom odnosu prema svijetu i čovjeku

Opozicija protiv građanskog morala kojim se potiskuju prirodni porivi čovjeka

On također navodi tri glavne faze simbolističke opozicije: • • • Početak stoljeća – antiteza formiranju građanskog racionalizma u estetici, religiji i moralu (romantizam) Sredina stoljeća – antiteza realizmu, pozitivizmu i kasnoj i kasnoj građanskoj romantici Kraj prijelom stoljeća – antiteza naturalizmu, historizmu i scijentističkom načinu svekolikog mišljenja.13 Simbolizam pretpostavlja postojanje jedne druge zbilje osim one vidljive. On oblikuje predodžbe i slike uz pomoć simbola, koji su na taj način posrednici između dva svijeta – stvarnog i nestvarnog. Simbolizam želi sugerirat, provocirati, evocirati i saopćiti tajnovita stanja duha, duše, fantazije, ideja – on se ne bavi svakodnevicom, već nevidljivo nastoji učiniti vidljivim i saopćiti ono što je neizrecivo. Simbolizam nije stil, niti on ne počiva na jasno određenim oblikovnim načelima. Služi se različitim stilskim sredstvima stavljajući ih u službu ideje. I upravo je to razlog zašto se simbolistička djela stilski uvijek približavaju nekim drugim stilovima ili pravcima.
14

Prva simbolistička slika Mirka Račkog, koliko se zna, nastala je 1900.g., a nosi naziv „Historia mundi“, a rađena je u čast bana Ljudevita Vranicanija.15 Rana djela Mirka Račkog nastaju za vrijeme njegova boravka u Beču, dok se školovao na privatnoj umjetničkoj školi. Ni jedno od tih djela nije pronađeno, no po riječima samog umjetnika, bile su to slike simbolističkog karaktera, u njima je prisutna
13 14

Uskoković, str. 25 Uskoković, str. 26 15 Uskoković, str. 26

8

ironična crta, vezana za groteskno-dijabolički svijet velegradskog noćnog života s kraja 19.st. jedna od njih je bila slika što prikazuje stanicu bečke željeznice na peronu koje čekaju skeleti, dok pristaje vlak s putnicima, također skeletima, a sliku je uništio sam autor.16 Unutar simbolizma motiv žene zauzima posebno mjesto. Ona predstavlja čitavu ideju lepezu idja i značenja, od zagonetnog bića, poput primjerice sfinge, do neodlučnosti u izboru između dobra i zla, negativnog izbora u liku Eve, do tipa fatalne žene i simbola grijeha. Prikaza žena unutar simbolističkih djela možemo naći dosta u ranom opusu Mirka Račkog. Tako slika „Pred vratima smrti“ spaja dva izrazito simbolistička motiva, a to su žena i smrt. Tematski je vezana uz smrt djevojke koju je Rački volio.17 Nemoć malenog čovjeka pred golemom silom smrti prikazao je u malenom golom mladiću koji nemoćno kuca na teška zatvorena vrata. Skicu je radio pri dnevnom svijetlu, a za sliku je smatrao kako će toj sumornoj atmosferi smrti više odgovarati „mračno svijetlo sumračja“.18 Motiv žene provlači se kroz još njegovih djela kao što su „Dobra žena“, „Zla žena“, „Ženski idol“, i dr.19 Simbolizam će u opusu Mirka račkog prožimati i djela bitno određena drugim strujanjima. Ponegdje će alegorijapreuzeti značenje simbola, no sklonost za simbolističko poimanje Mirko Rački pokazivat će cijeli svoj radni vijek.20

6. RAČKI I GRUPA MEDULIĆ
Društvo likovnih umjetnika osnovano 1908.godine u Splitu pod nazivom Društvo Medulić zaslugom slikara Emanuela Vidovića, organiziralo je te godine u Splitu prvu Dalmatinsku umjetničku izložbu na kojoj je društvo i osnovano. Krajem 1909. društvo Medulić priređuje u Ljubljani, u Jakopičevu paviljonu, drugu umjetničku izložbu u kojoj
16 17

Uskoković, str. 27 Uskoković, str. 27 18 Na taj način Rački opisuje sliku svom dobrom prijatelju Isi Kršnjavom u jednom od svojih pisama koje je napisano 25. VII 1904.g., a čuva se u Arhivu Hrvatske 19 Uskoković, str. 28 20 Uskoković, str. 29

9

sudjeluje dvadesetak umjetnika iz Dalmacije. Ideologom društva postaje Ivan Meštrović, a program je težio oslobađanju hrvatske umjetnosti od staroga kulturnog i političkog utjecaja i stvaranja umjetnosti nacionalnog obilježja, nadahnute junačkim narodnim pjesmama. Ta je ideja došla do punog izražaja na izložbi Medulića u Zagrebu 1910. u Umjetničkom paviljonu, pod naslovom Nejunačkom vremenu usprkos koja je okupila četrdeset izlagača, uz Hrvate izlagali su Slovenci (R. Jakopič, M. Jama, I. Plečnik), Srbi (N. Petrović) i Čeh (J. Usrka). Na izložbi se isticao ciklus Kraljevića Marka (Meštrović, Rački, Babić, Krizman). Izložba je novom tematikom i svježinom likovnih ideja izazvala veliko zanimanje publike i kritike. Svojom temperamentnom mladošću, grupa Medulić preuzima vodstvo u Hrvatskoj umjetnosti 20.stoljeća.21

6.1 Kult junaka, borbe i oslobođenja
Program te grupacije bio je stvoriti narodnu umjetnost na temelju narodne junačke pjesme, te se afirmirati svojim kipovima i slikama kod kuće i u inozemstvu, kao kulturna i politička posebna jedinica bez tuđe supremacije ili tuđeg likovnog kalupa, jednom riječju htjelo se na likovnom području postaviti konačno na vlastite noge. Kako je slučaj kod svake mladosti da se njezin subjektivizam sastoji u sadržaju, koji sveobuhvatno ispunjava i vlada u samom „ja“, to je i razumljivo, razumljivo je da je to shvatila i naša mladost, prije svega sadržaj na prvom mjestu. Sadržaj je bio kult junaka, borbe i oslobođenja. Sam likovni oblik nije za tu mladost najvažniji, stoga se zaustavio na ilustraciji i improvizaciji. Kako su se u to vrijeme počeli odvajati opći i unutrašnji događaji, velikom brzinom, ti su događaji ne samo ponijeli i zanijeli čitavo strujanje, već se to strujanje, sasvim likovno, našlo usred sredine samih događaja i postao od početnog navodnog kulturnog strujanja čisto političko. Tako je razumljivo da je politička misao nadahnula umjetničku, programatičke realizacije su vrijedile više nego umjetnička vrsnoća, ilustracije velikih razmjera mjesto likovnih plastičnih vrednota. Zato je čitava dinamika, koja se je nesumnjivo očitovala u tim kipovima i na tim oslikanim platnima, nosila u sebi biljeg patetične žurnalistike te po tom površnosti i praznoće, kao što su to isto nosile zvučne i blistave, ali prazne danuzijanske faze Vojnovića ili još gore što je nosila poplava riječi Milana Marjanovića u povišenom tonu „nejunačkom vremenu u prkos“. Taj prkos bio je
21

Novak-Oštrić, str. 15

10

prosvjed i popratna buka oko tog prosvjeda nejunačkom vremenu bila s općim drhtajem, koji je istodobno prolazio svijetom. I ta parola, koja je prvotno zvučala kao neka boemska tirada, pokazala se u kasnijim zbivanjima sve do današnjice kao jasni predznak i točno predviđanje. Oni su ušli u drugi period, u čitav jedan ciklus junačkog vremena, ali koje je sasvim drugačije izgledalo u stvarnosti, nego što su to Medulići mogli predvidjeti. 22

6.2 Političke ideje
Društvo hrvatskih umjetnika Medulić nema umjetničkog programa, a snagu mu čine političke ideje u prvom redu. To su, najkraće rečeno, ideje o ujedinjenju jugoslavenskih naroda suprotstavljene politici i ciljevima Austrougarske monarhije. Umjetnici pristupaju Društvu postepeno izlažući na skupnim izložbama i napuštaju ga prešutno, pa se stoga teško postavljaju granice i okviri u pogledu broja članova. Situacija postaje zamršenija kad je riječ o djelima i njihovim osobinama, jer, kao što već napomenuto, postoje različite struje, a ponekad i djela različitog karaktera unutar opusa jednog umjetnika. Mirko Rački, na primjer, izlaže s Medulićem ciklus za ilustracije Dantea paralelno s ciklusom Kraljevića Marka. Društvo hrvatskih umjetnika Medulić, kako je već napomenuto, osnovano je u Splitu na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi (30.9.31.11.1908.) jednostavno pretvorivši relativno velik broj izlagača u svoje članove. Središnja ličnost u društveno-organizacijskom smislu je Emanuel Vidović, na čiji nagovor pristupa Vlaho Bukovac, prvi predsjednik Društva. Okupljeni radovi znače početak skupljanja fundusa današnje splitske Galerije umjetnina. U povodu izložbe objavljena je revija „Split i Prva dalmatinska umjetnička izložba 1908.“ U izdanju Duje Balavca, poduhvat je uspio dobivši veliki publicitet. Daljnje izložbe društva Medulić kontinuirano okupljaju velik broj umjetnika, a profil se Društva naglo proširuje od regionalnog na jugoslavenski. Već na trećoj izložbi (Zagreb, 1910.) s „medulićima“ izlažu slovenski i srpski slikari, i gosti iz Češke, u Rimu su u srpskom paviljonu pomiješani sa Srbima (1911.), a u Beogradu nastupaju zajedno s drugim južnoslavenskim nacijama na izložbi, koja uostalom nosi jugoslavensko ime. Ipak se često ističe „dalmatinski“ karakter Društva, čime se hoće potencirati njegova suprotstavljenost zagrebačkom Društvu umjetnost,
22

Novak-Oštrić, str. 17

11

odnosno „suprotstavljenost Splita i Zagreba, Dalmacije i uže Hrvatske, što je spretna politička manipulacija“, rekao je Matoš. Ivan Meštrović postaje istaknuta središnja figura, i oko njega se formira jezgra Društva. Velik propagandini program prati manifestacije. Raste broj tekstova u dnevnom listu: kritike, polemike, puno kratkih ali vrlo efikasnih bilježaka. Osnivaju se časopisi, javljaju glasnogovornici, zagovornici i suma bibliografskih podataka može danas jasno pokazati da je uspješno provociran kulturno-umjetnički zamah u službi političkih ciljeva. 23

6.3 Umjetnošću maskirana politička akcija.
Tijekom prvog svjetskog rata djelovanje grupe u zemlji prestaje, a jezgra je nešto smanjena, bez Vidovića i Krizmana, koji žive u inozemstvu. Meštrović u Rimu, Parizu i Londonu, Rački nakon kratkog rimskog boravka, u Genevi, Kraljević također u Genevi. Umjetnici politiziraju, svaki na svoj način, uglavnom u skladu s Jugoslavenskim odborom. Rački dalje razvija svoj kosovski ciklus, dok Meštrović, član Jugoslavenskog odbora napušta jugonacionalizam za volju općeljudskih ideja i religiozne tematike.24 Vidović dotle radi svoje tihe slike u Splitu, a Krizman u Zagrebu godine 1915. predlaže osnivanje „Plavog salona“. Poslije rata će opet jedanput društvo Medulić organizirati izložbu iz propagandnih razloga. Na brzinu formirana, imala je ekspicitno više političke nego umjetničke ciljeve. Putovi su se umjetnika u međuvremenu razdvojili, prošlo je doba mladenačkih zanosa.25 Ipak se unutar Medulića iskristalizirala jedna umjetnička struja, koja je našla adekvatni izraz jugoslavenskoj ideologiji. Na čelu te struje stoji Ivan Meštrović, koji je u punoj mladenačkoj snazi svojim izrazitim kiparskim talentom prevladao formule i tendencioznoj poetici usprkos, ostvario najviše kiparske domete. Kosovski ciklus, tematski prisutna u hrvatskoj umjetnosti već historijskim slikarstvom Ivekovića, inspirira ideju velikog hrama, jednostavnog arhitektonskog i skulptorskog koncepta. Za njega Meštrović radi figure, najprije izložene u Beču, a potom u Zagrebu i Rimu.26

23 24

Novak-Oštrić, str. 24 Novak-Oštrić, str. 26 25 Novak-Oštrić, str. 27 26 Novak-Oštrić, str. 34

12

Centralna ličnost ansambla jest Kraljević Marko, tema i slikarskog ciklusa od sedam kompozicija golemih dimenzijama (Mirko Rački, Ljubo Babić, Tomislav Krizman). Meštrović i grupa mladih su godine 1910. radili nekoliko mjeseci u Umjetničkom paviljonu, i tako su u jednom dahu, pripremili izložbu poznatu po Vojnivićevom geslu „nejunačkom vremenu usprkos“. Izlagao je velik broj umjetnika djela različitih značajki, ali temeljni ton daju povijesne teme kosovskog ciklusa. Veći dio tog ciklusa prenesen je u paviljon Kraljevine Srbije na međunarodnu rimsku izložbu gdje je Meštrović dobio nagradu za skulpturu.27

6.4 Rački u Koloniji
Nadežda Petrović je uporno radila na realizaciji Kolonije28 tj. Nastojala da umjetnici Kolonije dobivaju atelijere u Beogradu, obilazila je ministarstva i vodila opširnu korespondenciju s kolegama, pogotovo Jakopičem. Izložba Kolonije održala se u beogradskom Narodnom muzeju početkom 1907. godine. Pripremali su je Grohar i Meštrović. Od hrvatskih umjetnika izlažu budući članovi društva Medulić: Meštrović, Krizman, Rački i Katunarić. 29 Rački je izložio dvije ilustracije iz Danteove „Božanske komedije“ i diptih „Dobra i zla žena“, koji je na toji izložbi nosio naziv „Zbilja i pjesma“. Matoš opsežnom kritikom u Hrvatskoj smotri uspoređuje slovenske i hrvatske umjetnike, smatrajući Slovence realistima, impresionistima, slikarima, a Hrvate idealistima, simbolistima, ilustratorima i pjesnicima. Matošu je u tom smislu najkarakterističniji Mirko Rački. Piše temperamentno o njegovu diptihu „Dobra i zla žena“ detaljno tumačeći sadržaj. Za četiri izložena djela Račkog, Matoš kaže da u biti prikazuje jednu misao: borbu idealizma s realnošću. 30

6.5 Sudjelovanje na izložbama

27 28

Novak-Oštrić, str. 35 Koloniji su pripadali umjetnici iz Srbije, Hrvatske, Slovenije i Bugarske, a vezala ih je ideja jugoslavenstva 29 Novak-Oštrić, str. 37 30 Novak-Oštrić, str. 38

13

Kao što je poznato 1908. godine održana je Prva dalmatinska umjetnička izložba i konstituirano društvo Medulić. Rački sudjeluje u svim tim zbivanjima, živeći stalno u Munchenu, tek povremeno boraveći u domovini. Izlagao je s Medulićem u Ljubljani 190910. godine.31

6.5.1 Izložba u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu
U proljeće 1910. priređuje s Meštrovićem izložbu u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu. Društvo hrvatskih književnika izdaje katalog s predgovorom Ive Vojnovića, te biografskim bilješkama Andrije Milčinovića. Rački izlaže četrdeset djela, među kojima su dva crteža iz „Smail-age Čengića“, sve ostalo su crteži i slike na teme „Božanstvene komedije“, te pejzaži, pretežno Rijeke dubrovačke. Kosovska mitologija i monumentalizam još se ne javljaju. 32 Izložba je pobudila veliko zanimanje kritike i javnosti, izazvavši polemiku o Meštrovićevim nacionalnim motivima. „Pokret“, glavno glasilo Hrvatske ujedinjene samostalne stranke, objavljuje gotovo svaki drugi dan vijesti, bilješke i članke. Otvorena je cijelog svibnja i lipnja, a zatim odmah počinju pripreme za sljedeću izložbu društva Medulić. 33

6.5.2 Nejunačkom vremenu usprkos
Grupa oko Meštrovića užurbano radi tijekom cijelog ljeta, pa je izložba pod nazivom „Nejunačkom vremenu usprkos“ otvorena u Umjetničkom paviljonu godine 1910. Kraljević Marko heroizirani simbol jugoslavenstva, postaje glavnim junakom izložbe. Rački mu posvećuje ciklus od pet golemih slika širine četiri do pet metara i visine oko tri metra. 34 U hrvatskom narodu nema junaka, koji bi se i u pjesmama i u pričama toliko spominjao i slavio kao Kraljević Marko. Povijest nam je ipak o njemu malo sačuvala, ali se zna, da Kraljević Marko nipošto nije izmišljena ličnost, nego je uistinu živio. Bio je sin kralja Vukašina, koji je poslije smrti cara Dušana kao skrbnik njegova sina, mladog cara Uroša, gotovo je sva vlast pala na njega. Kralj Vukašin poginuo je u nesretnoj bitci na Marici godine 1371. a malo iza toga umro je i mladi car Uroš. Poslije Uroševe smrti postao
31 32

Novak-Oštrić, str. 39 Novak-Oštrić, str. 39 33 Novak-Oštrić, str. 40 34 Novak-Oštrić, str. 41

14

je carem knez Lazar, to je Marka ozlovoljilo te se učinio samostalnim gospodarom u očevoj oblasti i kao takav dao se pod zaštitu Turske. Ratovao je s Turcima, dok na posljetku pomažući im nije i poginuo. 35 Narod se u svojim pjesmama i pričama nije mnogo obazirao na povijest, lik Kraljevića Marka za njih je strah i trepet Turcima, junak nad junacima, uvijek milostiv zaštitnik sirotinje. Borio se protiv sila i nepravde, po tom je i pravi narodni junak, izvađen ih hrvatske narodne duše.36

7. CIKLUS KRALJEVIĆA MARKA
Poznato nam je dakle da Rački izrađuje ciklus od pet slika na temu Kraljevića Marka, a to su „Kraljević Marko i Mina od Kostura“, „Kraljević Marko i Musa Kesedžija“, „Turci u Marka na slavi“, „Kraljević Marko ukida svadbarinu“ i „Kraljević Marko kaže na komu je carstvo“. 37

35 36

Novak-Oštrić, str.42 Novak-Oštrić,str. 42 37 Ostojić, str. 10

15

7.1 Kraljević Marko i Mina od Kostura
Pošli su Marko i njegov sluga u Carigrad. Marko je upozorio majku da se čuva Mina, jer je sanjao da je pokrao sve što je Marko imao i uzeo mu ljubav. Car u Carigradu bio je oduševljen Kraljevićem Marko, svaku glavu koju je odrubio donio je caru, a ovaj bi mu dao zlatnike. Turcima je to jako zasmetalo, te su caru rekli da je Marko varalice, a ne junak. Marko je zamolio cara dao ode s bratom u goru, nije se još ni vina Marko napio već mu je car poslao glas kako mu svaki dan gine sve više vojske, neka se vrati. Marko biva od arapske vojske ozlijeđen, takav je pao caru u naručje. Stiglo mu je i pismo, da su mu dvorovi poharani i popaljeni, majka mu je pregažena konjima, a ljubav zarobljena. To nedjelo počinio je Mina od Kostura. Car mu je dao konja i Marko ode na svoj dvor, gdje Minu dvori njegova ljubav. Predstavio se kao neka druga osoba s bradom do poda, rekao je da je ubio Kraljevića Marka i uzeo mu konja. Mino zaposli Marka da vjenča njega i Markovu ženu. Nakon toga, poslao je Mino ženu po tri dukata da nagradi Marka. U to Marko uzme sablju i odsječe Mini glavu.38

7.2 Kraljević Marko i Musa Kesedžija
Musa Arbanas napao je Istambulskog cara. Zatim je car počeo tražiti nekog tko bi ga osvetio. Marko je tad bio u tamnici, no car je zahtijevao da ga se pusti, dao mu jesti i piti, ostavio ga odmara nekoliko dana, pa kad bude spreman za boj s Musom da mu javi. Otišao je Marko kod kovača da mu napravi najbolju sablju koju je ikad napravio, ovaj mu nato odsječe ruku do ramena kako više ne bi mogao raditi ni bolje, ni gore od njegove. Zajaše na Šarca i ode u potragu za Musom. Nakon duge borbe, oboje ranjeni, u krvi su ležali, Marko zadnjim snagama dozove vilu koja mu se obrati iz oblaka, Musa smeten tim činom pogleda tko to progovara iz oblaka, a Marko iskoristi priliku i raspori Musu od trbuha do grla. Odsječenu glavu donio je caru u Istambul, ovaj ga nagradio sa tri tovara blaga. 39

38 39

Ostojić, str. 11 Ostojić, str. 12

16

7.3 Kraljević Marko ukida svadbarinu
Prolazeći Kosovom, zaustavio se Marko kraj uplakane djevojke. Ispripovijedala je djevojka Kraljeviću Marku svoju nevolju, da će njezina tuga prestati kad se uda, no njezina braća su siromašna i nema blaga za udaju za Arapina. Marko je zamoli da mu pokaže gdje živi Arapin. Arapin ima četrdeset slugu oko šatora. Sluge su dojavili Arapinu da juri razbješnjeni konjanik, ovaj im naredi da mu uzmu oružje i pošalju ga u šator, on će mu odrubiti glavu. Marko je ušao u šator i upitao Arapa kolika je svadbarina. Marko je tako izrugao Arapina, bacivši mu tri dukata, ovaj je bijesan odmah posegnuo za buzdovanom, te Marka tri puta udario. Zatim je Marko posegnuo za svojim buzdovanom te tako udario da je ovome otkinuo sa ramena glavu. Dvorište je zatim ukrasio glavama arapskih slugu. Uzeo je Arapinu blago te podijelio svim djevojkama u Kosovo i tako ukinuo svadbarinu. 40

7.4 Stilska obrada
Na trima su rađeni krupni likovi u snažnom pokretu hipertrofirane snage mišića, a dvije su relativno mirne kompozicije s brojnim ansamblom figura. Rački prihvaća lik Marka kao čovjeka velike tjelesne snage, kako ga narodna pjesma prikazuje i kakav je tog trenutka potreban ideologiji, odnosno ideologiziranoj umjetnosti. 41

7.4.1 Slikarski pandan Meštrovićeva Kosovskog hrama
On je u tim ciklusom slijedio istu ideju kao Meštrović radeći slikarski pandan skulpturi „Kosovskog hrama“. Slika golemih dimenzija, snažnog kompozicijskog zamaha, nadnaravne veličine ljudskih figura s napetim mišićima, divlje pokrenutih konja, stvorio je Rački cjelinu kojoj pripada jedno od najznačajnijih mjesta unutar struje monumentalnog slikarstva hrvatske moiderne. Krupne reljefne forme, jasnih lineariziranih obrisa, djeluju poput udara, kad su postavljene u prvi plan. Iznenađuju poentilističkom tehnikom i živim koloritom. No, poentilizam je znatno modificiran, kist nemiran, kraćim ili dužim nervoznim potezima gradi vibrantne površine. Potezi, međutim, ne stvaraju atmosferu, nego grade plastične forme, pa je njegov oblik podređen strukturi i karakteru predmeta. Oni su, na primjer, kratki-raznosmjerni kad prekrivaju površinu neba, nešto duži-vertikalni kad opisuju tratinu, ovalni na zaobljenim dijelovima figure, a dugi i valoviti (tipične
40 41

Ostojić, str. 13 Uskoković, str. 13

17

dekorativne linije Jugendstil) na partijama konjske grive ili repa. Njima Rački oblikuje plasticitet figura i reljefnost cjeline scene, te tako spaja različite pa i raznorodne elemente likovnog govora, tehniku poentilizma, linearni obris, plascititet forme, živi kolorizam i težnja ka monomentalizaciji. Nabujala energija, snažni pokreti, prisutni pod površinom čak i tamo gdje je scena smirena, sugeriraju doista gigantiziranu i heroiziranu ideologiju, kakva je njegova u struji monumentalne umjetnosti. Porijeklo duhovnih pretpostavki i oblikovnih elemenata moguće je jedino ponovno smjestiti u kretanja bečke umjetnosti prijeloma stoljeća.42

8. IZLOŽBA U RIMU 1911.
Godine 1902. nakon neostvarenih ideja o izložbi fresaka, organizirana je 14. izložba, bečke secesije. Izložen je Klingerov „Beethoven“, kao i Klimtov friz posvećen Beethovenu, u desnom prostranom prostoru bilo je smješetno veliko horizontalno ulje „Hrabrost i borbeno veselje čovjeka“ Ferdinanda Andrija. Slika je prikazivala ponešto rustikalno mnoštvo jahača i konja u olujnom galopu, a odjek joj je prisutan već na vrlo zanimljivoj skici Račkoga za plakat izložbe u praškom Rudolphinumu, 1905. Što se pak tiče modificiranog poentilizma i živom kolorita, primjeri su brojni u slikarstvu Adolfa
42

Uskoković, str. 14

18

Bohma, Ferdinanda Andrija, Karla Molla, Maxa Kurzweila, Wilhelma Liszta i drugih. Djelovanje Franza Metznera, posredno preko Ivana Meštrovića, također se osjeća. Svih pet slika Rački izlaže na Međunarodnoj izložbi u Rimu 1911. godine. Tri je otkupilo Ministarstvo prosvjete Kraljevine Srbije, a svima se zametnuo trag poslije izložbe. Godine 1962. u Narodnom muzeju u Beogradu nađene su slike: „Kraljević Marko i Mina od Kostura“, te „Turci u Marka na slavi“. 43 Srpskim paviljonom u Rimu dominirale su skulpture kosovskog ciklusa Ivana Meštrovića, te slika Mirka Račkog, Ljube Babića i Tomislava Krizmana, sve iz ciklusa Kraljevića Marka. Dogodilo se, međutim, da hrvatski umjetnici nisu izlagali kao odvojena grupa, ni postavom izložbe, a niti bilo kakvim podacima u katologu, pa su ih mnogi napisi proglasili Srbima, odnosno, nije dovoljno podvučeno hrvatsko pojedinih izlagača, naročito Meštrovića, a srpski šovinisti željeli su da sve izlagače predstave kao Srbe. Sukob je bio politički vrlo netaktičan i umanjivao udarnu snagu cjelokupne zajedničke manifestacijeunutar Austro-ugarske monarhije. No, na jednoj međunarodnoj izložbi, na kojoj se izlagalo u posebnim nacionalnim i društvenim paviljonima, bilo je potrebno nastojati da ničija nacionalna pripadnost ne bude prešućena, te ne bi bila umanjena. Jer zahtjev za afirmaciju nacionalnog imena ne može biti okarakeriziran šovinizmom, kao što to može biti pokušaj njegove negacije.44

9. OSTALI PRIKAZI
9.1 Prikazi iz Danteove Božanstvene komedije
Poslije burnih događaja s izložbama u Zagrebu i Rimu, odnosno poslije ciklusa Kraljevića Marka, Rački se paralelno bavi Danteom i motivima narodne pjesme, što u morfološkom smislu također znači rad na dva kolosijeka. S jedne strane druga serija crteža pakla, uglavnom prema prvoj seriji, lirski profinjeni akvareli za „Čistilište“ i „Raj“, velika neobična „Francesca da Rimini“, te tri slike Kršnjavoga bliske Jugenstilu i ranom Kandinskom. Mažuranićevim epom Rački se bavi već mnogo ranije, spominjao je i izlagao bakropise s tom tematikom, zatim ulje i neke crteže na izložbi Meštrović-Rački 1910., a za Maticu hrvatsku radi nove crteže. Oni su očito rađeni u jednom dahu, po jedan za svako
43 44

Protić, str. 22 Protić, str.23

19

pjevanje. Dekorativne zone na vrhu i dnu lista pokazuju motivima i stilizacijom nešto kasniji trenutak razvitka, bliži drugom dijelu monumentalne faze Račkoga. Poznati bakropis otkupljen na Prvoj dalmatinskoj umjetničkoj izložbi 1908., karakterizira koncept još podudaran s ciklusom ilustracija Danteova „Pakla“. 45

9.2 Smrt Smail-age Čengića
Međutim, pet spomenutih crteža za „Smrt Smali-age Čengića“ prožima potreba da se razmaknu okviri uobičajenih formata, linija podvrgnuta građenju svjetlo-tamnih kontrasta oslobodi discipline, te da realistički shvaćene figure budu nosioci emocije, koju potenciraju veristički momenti izabranih scena. Tih pet crteža čine uspjelu cjelinu u likovnom, umjetničkom kao i kulturno-povijesnom smislu. Motivi iz „Smail-age“ će se javljati i kasnije na inozemnim izložbama za vrijeme prvog svjetskog rata. Velike slike spomenute 1914. godine. Najvjerojatnije su tri platna golemih dimenzija u beogradskom Narodnom muzeju. Riječ je o ideološkom nastavku ciklusa Kraljevića Marka, ali koliko je bilo moguće ustanoviti, sa znatnim morfološkim promjenama. Dramatika se smirila, nestala velika gesta, kolorit potamnio, poentilizam sasvim izostao, i više se uopće neće vratiti u opis Račkoga. Te slike, s još nekim izgubljenima, čine prijelaz ka grupi djela nastalih u Genevi.46

45 46

Uskoković, str. 14 Uskoković, str. 14

20

You're Reading a Free Preview

Download
scribd
/*********** DO NOT ALTER ANYTHING BELOW THIS LINE ! ************/ var s_code=s.t();if(s_code)document.write(s_code)//-->