You are on page 1of 18

Štrajk glađu ispred Veleposlanstva SR Njemačke u Zagrebu, od 8. XI.

INFORMACIJE ZA TISAK
SVE RELEVANTNE DOKUMENTE NA KOJIMA TEMALJIM SVOJE TVRDNJE U OVOJ INFORMACIJI MOŽETE SAMI VIDJETI I PROVJERITI NA LINKU:

http://www.scribd.com/doc/112352394/Otvoreno-pismo-predsjedniku-HOK-Travasu-22-10-2012
ili na drugim linkovima na mojoj stranici na Scribdu, koji su točno navedeni u dokumentima na gore spomenutom linku. Poznati dokazi o nevjerojatnom stanju u HOK-u u „zadnjih deset godina“ priloženi su u privitku (Prilog 1-12).

Uvod

Još od 27. 3. o. g. prosvjedujem štrajkom glađu (uzimam samo sol, šećer i vitamin B), čekajući da disciplinska tijela Hrvatske odvjetničke komore (HOK) riješe moju disciplinsku prijavu koju sam im poslao koš 13. 3., te iznova 13. 9. o. g. Do sada sam izgubio gotovo 60 kg (sa 129,50, sam spao na 70 kg - vidjeti o tome „Otvoreno pismo“ na gornjem linku, str. 19 i link: http://www.scribd.com/doc/112381202/Prvi-dan-%C5%A1trajka-27-3-2012-fotografijau-visokoj-rezoluciji-2-MB), broj otkucaja srca mi je s 80 pao na 37-53, povećala mi se jetra, krvna slika mi je postala izrazito loša (cjelokupna moja medicinska dokumentacija dostupna je na linku: http://www.scribd.com/ante_vrankovi%C4%87), no ja od disciplinskih tijela HOK-a na svoju prijavu od 13. 3. 2012. s 13 novopriloženih dokaza, kao niti na onu s ukupno 30 novih dokaza od 13. 9. 2012, sve do danas nisam dobio odgovor, čime su disciplinska tijela HOK-a radikalno prekršila i još uvijek krše hrvatski Ustav (čl. 46), i bjelodano dokazuju da je izjava predsjednika Bundestaga g. Norberta Lammerta da hrvatska zbog korupcije u prevosuđu i upravi nije spremna za ulazak u EU u potpuno točna. I. - Odvjetnica Diana Zoričić - „kći“ koja je roditelje iz koristoljublja poslala u smrt
Slijed događaja zbog kojeg sam do danas izgubio 60 kg, i došao mirno prosvjedovati pred njemačko veleposlanstvo doista je tragičan, i vuče svoje korijene još od davne 1982. godine, kada se kći istih roditelja, Diana Vranković (danas: Diana Zoričić) službeno pismeno odrekla majke Anice (proglasivši je „lošom majkom“, jer da ju je hranila na silu dok je bila mala), te otišavši s tim dokumentom u ruci - iako je znala da je mama zbog njenih ranijih sličnih nasrtaja u teškom psihičkom stanju – majci čestitati 43. rođendan, čime je uzrokovala majčino samoubojstvo sljedećega dana, što i danas može posvjedočiti svjedokinja tih događaja gđa Marica Gagić, medicinska sestra u mirovini (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“
na gornjem linku, str. 2-3 (pod: 4), 10, 54, 56, 82, 115, 121-128),1

Odmah nakon tog događaja Diana Vranković je prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina, što dokazuju sačuvani odresci tih mirovina na kojima se nalazi jedino njezino ime (svakako vidjeti slike u „Otvorenom pismu“, str. 53, 121-122), premda sam i ja, sin iste majke i istoga oca, u to doba bio na školovanju („Otvoreno pismo“, str. 123-125), pa sam imao pravo koristiti se tim majčinim mirovinama. Buduća odvjetnica Diana Vranković je dakle prisvojila cjelokupne iznose majčinih mirovina, iako ona po Zakonu o nasljeđivanju, čl. 125 i 125 iza majke nije trebala naslijediti ništa, jer ne samo da joj u životnoj borbi nije pružila nužnu pomoć (=pravni termin), nego je svojim svjesnim destruktivnim postupanjem uzrokovala majčinu smrt. Ja sam tada, u času majčine smrti, imao 9 godina (vidjeti nedovršeni „Autoportret sa sinom Antom“ - posljednju sliku moje
majke u „Otvorenom pismu“, str. 54 i 118, koju mama zbog odricanja svoje kćeri i iznenadne smrti nije dovršila).

Znakovito je pogledati na što je buduća odvjetnica, tada 17-godišnjakinja Diana Vranković trošila novac „zarađen“ slanjem vlastite majke u smrt. Tu su 2 bunde u samo 4 godine (svakako vidjeti slike u „Otvorenom pismu“, str. 54 i 126), putovanja u Lenjingrad, London, Prag i Den Haag, šestogodišnji tečaj francuskog jezika kojeg ona na kraju ne govori (usporediti „Otvoreno pismo“ str. 127 i 152), te svojevrsni vrhunac – luksuzna knjiga na otplatu o masaži („Otvoreno pismo“, str. 128).

1

Zanimljivo je napomenuti da su oboje kolega odvjetnica Diane Zoričić – sudac Mladen Žeravica i sutkinja Maja Matković odbili moje prijedloge o pozivanju navedene svjedokinju na sud, učinivši to bez i riječi konkretnoga obrazloženja. Unatoč tome, sutkinja Maja Matković je moje riječi u tisku o odgovornosti Diane Zoričić za majčinu smrt iz koje je obilato financijski profitirala, a što je mogla posvjedočiti i svjedokinja medicinska sestra gđa Marica Gagić, a za koje sam toj sutkinji priložio brojne dokaze proglasila „verbalnim napadom putem tiska“ premda takav prekršaj niti sam počinio, niti ga je moguće počiniti, niti i da jest se uopće redi o prekršaju ili kažnjivom djelu (vidjeti na gornjem linku „Otvoreno pismo“, str.11, bilj. 5), pa je teko poznata novinarka gđa Ružica Cigler u „Večernjaku“ od 10. 6. točno uočila da se Diana Zoričić…“… se očigledno poslužila utjecajem u odvjetničkim, ali sudačkim krugovima i bratu osigurala 45 dana zatvora“ Ono što je još zanimljivije je da je sutkinja Maja Matković u postupku u kojem tužiteljica Diana Zoričić uopće nije došla na glavnu raspravu, niti je u prilog svojih tvrdnji priložila ijedan dokaz, niti je predložila ijednog svjedoka - dok sam ja kao optuženik došao na glavnu raspravu, u prilog točnosti svojih tvrdnji priložio 375 dokaza, te predložio svjedokinju gđu Gagić, (koju je sutkinja Matković bez obrazloženja odbila ispitati), presudila u korist osobe koja nije došla na glavnu raspravu, ni priložila ijedan dokaz, niti pozvala ijednog svjedoka. Time da europski glasovita korumpiranost (nekih) hrvatskih sudaca, o kojoj je nedavno jasno govorio i predsjednik Bundestaga g. Norbert Lammert radikalno prekoračuje ne samo granice dobrog ukusa, nego, još i više - one zdravoga razuma. Čitav sadržaj tog po hrvatsku državu i sudstvo izrazito sramotnog i štetnog sudskog postupka dostupan je na linku: http://www.scribd.com/doc/85706347/Prekr %C5%A1ajni-sud-u-Hvaru-Prekr%C5%A1ajni-postupak-PP-J-94-10-cjelokupna-dokumentacija

1

Slično kao u majčinom, Diana Vranković je, sada već kao profesionalna odvjetnica, postupila i u očevom slučaju, odbivši 1994. god. prodati za spas očevog života svoj dio u nedovršenoj kući u Sv. Ivanu Zelini, naslijeđen iza majke koje se pismeno odrekla. Naš je otac radi toga oko 18 mjeseci kasnije otišao na hitnu operaciju srca, te je na toj operaciji doživio infarkt, od kojeg je ubrzo umro. Odvjetnica Diana Vranković (sada: Zoričić) je i iz tog slijeda događaja izvukla veliku materijalnu korist, svega mjesec dana nakon očeve smrti u ožujku 1996. lažno prijavivši svoje prebivalište u očevom stanu u Sv. I. Zelini u montažnoj baraci u Domjanićevoj 15 (sliku tog objekta vidjeti u „Otvorenom pismu“, str. 131), premda je u to vrijeme zapravo prebivala u velikom luksuznom stanu na zagrebačkom Jarunu u ulici s. Ljubića 22, kojeg je osigurala na 40.000 eura (svakako vidjeti policu osiguranja u „Otvorenom pismu“, str. 130). Tako je postupila kako na svoju odvjetničku kancelariju u kojoj je tada imala 5 zaposlenih, ne bi morala plaćati zagrebački gradski prirez, koji se tada u Zelini uopće nije plaćao, a koje nezakonito postupanje joj pok. otac kao poštenjak za svog života nije odobravao (o
tome vidjeti u „Otvoreno pismo“ na str. 115-116 i 130).

II. - Odvjetnica Zoričić mi je sudskom odlukom osporila pravo na život, što je izrijekom potvrdio i HHO, te mi je naknadno poručila i: „Nek umrem(m)!“
Samo 3 mjeseca nakon očeve smrti u ožujku 1996., odvjetnica Diana Vranković, inače 7 godina starija od mene, mi se, držeći me za gušu i tresući me, zarekla da će me „uništit“ (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 11, 56, 83), u čemu je i uspjela. Najprije me, na način opisan u Prilogu 1-2 minirala u završetku studija arheologije i povijesti umjetnosti, na kojem mi je nakon dodjele Rektorove nagrade 1995. godine od pročelnika Odsjeka za povijest umjetnosti i kasnijeg dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu prof. dr. Miljenka Jurkovića bilo obećano mjesto asistenta na Katedri za umjetnost starog vijeka. To se odvjetnici Diani Vranković (koju radi svog tog zla koje je roditeljima i meni namjerno učinila nije više logično nazivati ni smatrati mojom sestrom – vidjeti o tome „Otvoreno pismo“, str. 3 (pod: 4)) nije svidjelo, jer je sama bila prosječna student. Onemogućivši mi tako najprije dobivanje obećanog posla u koji sam uložio vrlo mnogo vremena, napora i odricanja, odvjetnica Diana Zoričić me zatim, na način koji sam temeljem 13 dokaza opisao u svojoj disciplinskoj prijavi poslanoj HOK-u 13. 3. o. g. (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 116-117 i 118, 119, 133-141), a temeljem 30 dokaza u prijavi od 13. 9. („Otvoreno pismo“ str. 10-16, 21-45 i 49-61) lišila mogućnosti stjecanja skromnih sredstava za život na način iznajmljivanja 2 apartmana (3 i 6 kreveta) u nevelikoj vikendici Ivan Dolcu, od čega sam do 2010. godine bio skromno živio u baraci u Sv. I. Zelini, Domjanićeva 15, čija je tržišna vrijednost 2.000 eura (vidjeti sliku te barake od iverice u „Otvorenom pismu“ na str. 131). Oduzevši mi sredstva za život, inače vrlo imućna zagrebačka odvjetnica Diana Zoričić mi je de iure i de facto osporila moje Ustavom i međunarodnim konvencijama zajamčeno temeljno ljudsko pravo na život, što je nedvosmisleno javno potvrdio i Hrvatski helsinški odbor (vidjeti novinski članak: „HHO: Ante Vranković je

u pravu“, priložen u „Otvorenom pismu“ na str. 25 i 99).
Time je ona izravno - a obzirom da mi je još 1996. obećala da će me „uništiti“, i da mi je u svibnju o. g. preko moje odvjetnice podučila „Nek umre(m)!“ (vidjeti „Otvoreno pismo“ str. 3, 11, 87), očito i namjerno – prekršila čl. 6 i 7 Kodeksa odvjetničke etike HOK-a koji odvjetnicima izrijekom nalažu da budu „primjer humanosti, poštovanja ljudskog dostojanstva i progresivnih nastojanja u priznavanju i ostvarivanju temeljnih ljudskih prava“ „pri obavljanju poziva i u privatnom životu“ (Prilog 3), u što svakako spada i temeljno ljudsko pravo na život. Ono što je vrlo znakovito je da Diana Zoričić takvo svoje krajnje destruktivno postupanje nikada nije ni negirala. Novinar „Slobodne Dalmacije“ Mirko Crnčavić, koji je 2009., pisao o mojem štrajku glađu ispred suda u Starom Gardu na Hvaru na kojem me Diana Zoričić neustavno 2 lišila sredstava za život, bio je zapanjen činjenicom da me ona „u novonastalim okolnostima nije podsjetila, niti osobnim kontaktom pokušala odvratiti od daljnjeg štrajka glađu“ („Otvoreno pismo“, str. 11, bilj. 8). Štoviše, ona je „novonastale okolnosti“ tj. moj štrajk glađu - odvjetnički snalažljivo - iskoristila da me u 24 navrata medijski okleveće (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 11, bilj. 6 i svakako str. 86-87).

III. - „Disciplinski sud HOK-a već deset godina ne radi kako treba“
U Odvjetničkoj komori, kojoj sam se obratio početkom 2010. godine slijedeći savjete nekolicine odvjetnika koji su me poučili da osporavanje prava na život predstavlja najteži uopće mogući etički prekršaj nakon izravnog ubojstva („Otvoreno pismo“, str. 17), rečeno mi je da im je „moj slučaj“ poznat i da su u tom smislu već počeli postupati (detaljnije o tome: „Otvoreno pismo“, str. 12, 26, 33/a), te da nek im pošaljem svoju formalnu disciplinsku prijavu, što sam ja 17. 1. 2010. i učinio. Obzirom da je osporavanje mojeg prava na život na način oduzimanja sredstava za život nastupilo tek u periodu od lipnja do rujna 2010. (svakako vidjeti o tome: Otvoreno pismo str. 3-4 (pod: 6), 12, 14, 16, 28-31, 86, 97), ja sam u svojoj prijavi od 17. siječnja 2010., kao i u njenoj dopuni od 16. travnja 2010. mogao prijaviti samo 24+4 kaznena djela klevete koje je Diana Zoričić u medijima počinila protiv mene (popis tih kleveta vidjeti na linku: http://www.scribd.com/doc/85881689/Predmet-19-K-32-10-Presuda-i-%C5%BEalba ), jer u siječnju i travnju 2010. nisam mogao prijaviti njezino osporavanje mojeg prava na život, obzirom da je ono nastupilo 2-6 mjeseci kasnije. Na moje iskreno zaprepaštenje, mjesec dana nakon mojeg slanja dopune disciplinske prijave u travnju 2010., početkom svibnja 2010. ta je moja prijava odbačena, i to bez i jedne riječi konkretnog obrazloženja, tek s kratkim navodom da “u postupanju prijavljene odvjetnice nema elemenata teže niti lakše povrede dužnosti i ugleda odvjetništva“ („Otvoreno pismo“, str. 33/a), što je obzirom da sam uz brojna kaznena djela klevete u svojoj prijavi dokazao i kazneno djelo utaje poreza
2

Neustavno rješavanje tog predmeta od sutkinje Jadranke Jeličić, obzirom na tradicionalnu, europski glasovitu korumpiranost hrvatskih sudaca --- (na koju korumpiranost sam ja upozorio još u svojem dopisu predsjedniku HOK-a od 13. 9. o. g (vidjeti moje „Otvoreno pismo“ str. 16, bilj. 22), tj. točno mjesec dana prije Vaše g. Norberta Lammerta koji je 13. 10. točno kazao da Hrvatska „radi korupcije u pravosuđu još očito nije spremna za ulazak u EU“ te sam na istom mjestu naveo i brojne konkretne primjere pravosudne korupcije iz vlastitog iskustva (vidjeti „Otvoreno pismo“ str. 11, bilj. 4-6; str. 13, bilj. 15; str. 16, bilj. 20 i 22; str. 17, bilj. 26)), --- zapravo i ne čudi.

2

za koje Kazneni zakon danas propisuje 3-10 godina zatvora doista nevjerojatno, jer iz tog potpisom i pečatom ovjerenog navoda odgovorne osobe HOK-a izravno proizlazi da je službeno stajalište HOK-a da odvjetnici nisu dužni govoriti istinu, niti da su dužni plaćati porez (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 13) što je uistinu sramotno, ali i znakovito! Nakon što sam naivno pokušao sudskim putem uvjeriti HOK da u slučaju moje disciplinske prijave ipak izvrši svoje zakonske obaveze (sutkinja Jasna Zoretić Rendulić odbila je protiv svojih kolega pravnika iz HOK-a uopće pokrenuti kazneni
postupak – vidjeti o tome odlomak: „Odvjetnička komora i Općinski kazneni sud: Ruka ruku mije“ – „Otvoreno pismo“, str. 13 i dokumentacija na ondje navedenim linkovima), odlučio sam u siječnju o. g. za savjet u mojoj doista teškoj situaciji u koju sam

doveden nezakonitim i neljudskim postupanjem odvjetnice Diane Zoričić i HOK-a upitati jednog od najpoznatijih i najcjenjenijih zagrebačkih odvjetnika, g. Jadranka Črnka. On mi je, kao i gđa Tamara Abel koja se u međuvremenu razočarana povukla s funkcije disciplinske tužiteljice HOK-a, kazao da Komori ponovno pošaljem disciplinsku prijavu s dokazima da mi je Diana Zoričić doista osporila pravo na život oduzevši mi sredstva za život, ali je dodao da se on na mojem mjestu ne bi previše nadao nekom logičnom ishodu te prijave, jer da disciplinski sud HOK-a već desetak godina ne radi kako treba, što mi je indirektno potvrdila i gđa Abel, dodavši da je to i bio glavni razlog njezina povlačenja s mjesta HOK-ove disciplinske tužiteljice pred par godina (vidjeti „Otvoreno pismo“ str. 13-14, 96). Faksiravši novom disciplinskom tužitelju HOK-a Predragu Labanu glavne materijale o „mom slučaju“, nazvao sam ga 14. 2. o. g. da čujem njegovo mišljenje, obzirom da sam sad u odnosu na svoju prijavu iz 2010. tada posjedovao 13 novih dokaza (izdanih od: Grada Sv. I. Zelina, Prekršajnog suda u Sv. I. Zelini, Porezne ispostave Hvar i Privredne banke Zagreb) da mi je njegova kolegica Diana Zoričić oduzela sredstva za život, a koje dokaze sam još 31. 1. poslao HOK-u.

IV. - HOK-ov disciplinski tužitelj: „Ja sam volonter, zašto bi vam ja to riješio?“
Nakon par uvodnih rečenica, g. Laban mi je bez mnogo okolišanja rekao: „Ja sam volonter, zašto bi vam ja to riješio?“ (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 3, 15, 84).
Na te Labanove riječi ja doista nisam imao što reći, pa mi je on nekoliko trenutaka kasnije, s osjetnim nezadovoljstvom u glasu, kazao da ću odgovor na svoj dopis -- kojim sam 31. 1. bio tražio da HOK unutar disciplinskog postupka kojeg je sama Komora protiv svoje članice Diane Zoričić pokrenula još 2009. pod brojem 8714/09, temeljem 13 novih dokaza riješi „moj slučaj“ -- dobiti uskoro (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“, str. 14-15, 26/a, 33/a). Odgovor kojeg sam od Labana dobio 2 tjedna kasnije, 27. 2. bio je zbilja nevjerojatan: zlonamjerno me svjesno oklevetao da sam ja od Komore tražio da ona „nezakonito reaktivira već završeni predmet…“ „pod gornjim brojem Pr12/2010“ („Otvoreno pismo“, str. 46/a, b), iako se taj broj predmeta u mojem dopisu od 31. 1. nigdje ne spominje (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“, str. 34-35), pa je jasno da se tu radi o Labanovoj svjesnoj podvali, tim više što se iz istog mog dopisa jasno vidi da sam ga ja poslao HOK-u povodom predmeta 8714/09 kojeg je protiv svoje članice Diane Vranković Zoričić 16. 11. 2009. pokrenula sama Hrvatska odvjetnička komora (vidjeti “Otvoreno pismo“, str. 34, 35, a usporediti i str. 33). Shvativši da je nerealno da od P. Labana očekujem da on „moj slučaj“ riješi unutar predmeta kojeg je pokrenula sama Komora, dana 13. 3. 2012. sam tadašnjem predsjedniku HOK-a Leu Andreisu i disciplinskom tužitelju P. Labanu poslao svoju novu disciplinsku prijavu, u kojoj sam temeljem potpuno 13 novih, mojoj prvoj prijavi od 16. 4. 2010. nepriloženih dokumenata (koju sam bio podnio radi 24+4 kaznena djela klevete) dokazao da mi je odvjetnica Diana Vranković Zoričić doista oduzela sredstva za život (svakako vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 4 (pod: 6.), 15, 115-116, i 13 dokaza
na str.: 120, 132-143), pa je dakle i po predmetu moje prijave i po priloženim dokazima od kojih sam do mnogih uspio doći tek nakon podnošenja moje prijave moje prijave 16. 4. 2010. (vidjeti nadnevke na dokazima u „Otvorenom pismu“ – str. 133, 134,135, 136, 142, 143), moja prijava od 13. 3. 3012. bila i po predmetu prijave i po novim dokazima sasvim različita od one iz 2010.

Uz tih 13 dana 13. 3. 2012. priloženih novih dokaza, izdanih od Grada Sv. Ivan Zelina, Prekršajnog suda u Sv. Ivanu Zelini, Porezne ispostave Hvar i Privredne banke Zagreb, sam dana 16., 21. i 24. 5. 2012. Komori pridružio i posve nove, dodatne dokaze koje je izdala Služba za Gospodarstvo – Ispostava Hvar i Visoki upravni sud u Zagrebu (vidjeti „Otvoreno pismo“ str. 16 i 49-52, 57-59 i nadnevke na tim novim dokazima), a koji su dodatno dokazivali ionako već očiglednu činjeničnu točnost tj. istinitost navoda moje prijave od 13. 3. 2012.

V. - Zapanjujuća količina korupcije i kriminala u radu dva čelna čovjeka HOK-a
Ne dobivši na svoju prijavu u zakonom propisanom roku odgovor, što me nakon spomenutog Labanova arogantnog i na očigled klevetničkog dopisa od 27. 2. nije ni začudilo, a obzirom da sam u međuvremenu doista ostao bez ikakve mogućnosti preživljavanja ne mogavši (kao i stotine tisuća drugih) naći posao, te prodavši sve što sam mogao prodati i zaduživši se (i po nekoliko puta!) na sve moguće strane, odlučio sam 27. 3. započeti štrajk glađu ispred odvjetničkog ureda predsjednika HOK-a Lea Andreisa, a ne ispred zgrade Komore, jer sam za svoj miran prosvjed ispred zgrade HOK-a 2010. godine, na kojeg sam po Ustavu, čl. 42 imao pravo – na traženje odvjetnice Diane Zoričić od strane hvarske sutkinje Maje Matković osuđen na 45 dana zatvora (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“, str. 17, bilj. 26, i cjelokupnu dokumentaciju tog predmeta koja se nalazi na linku navedenom ovdje u bilj. 1), pa pred Komorom nisam mogao prosvjedovati. Kada je par dana nakon početka mog štrajka novinarka „Slobodne Dalmacije“ nazvala P. Labana da on prokomentira moj štrajk, on joj je kazao da je moja „prijava protiv odvjetnice Vranković Zoričić odbačena“ (vidjeti „Otvoreno
pismo“ str. 17, 25).

1) Labanova i Andreisova kaznena djela klevete putem tiska, počinjena u izravnoj klevetničkoj namjeri Time me on u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 31. 3. namjerno oklevetao, javno me u tim novinama s nakladom od oko 50.000 primjeraka prikazavši kao nekakvog luđaka koji se 27. 3. 2012. odjednom sjetio da stupi u štrajk glađu radi svoje disciplinske prijave odbačene još 10. 5. 2010. godine (jer samo je te godine neka moja disciplinska prijava bila odbačena), premda je on iz mojeg dopisa primljenog u Komori 27. 3. kako to dokazuje datum na povratnici (“Otvoreno pismo“, str. 62-63) dobro

znao da ja toga dana, 27. 3. 2012. nisam započeo svoj prosvjed radi disciplinske prijave 3

podnesene zbog 24+4 kaznena djela klevete 16. 4., a bez obrazloženja odbačene 10. 5. 2010. godine, nego radi svoje disciplinske podnesene svega 14 dana ranije, 13. 3. 2012. a radi posve drugog razloga od onog iz 2010. - osporavanja mojeg prava na život -- što sam u
istom dopisu primljenom u HOK-u samog 1. dana mojeg štrajka čak 3 puta naglasio (vidjeti “Otvoreno pismo“, str. 62), -- a uz koju prijavu sam, kako smo gore vidjeli, priložio i čitav niz novih dokaza – čak 13, koji prijavi iz travnja 2010. nisu bili priloženi, jer tada uglavnom nisu ni postojali, niti su mogli postojati, što sam već gore objasnio (detaljnije o tome svakako vidjeti: „Otvoreno pismo“, str. 4 (pod: 6.), 15, 115-116, i 13 dokaza na str.: 120, 132-143). Za većinu tih dokaza se već po samim

datumima njihova izdavanja vidjelo da su to novi dokazi , nastali nakon moje prijave iz travnja 2010., jer su nosili i nose datume: 12. 5. 2010., 10. 11. 2010., 14. 12. 2010., 27. 10. 2011. i 6. 8. 2010., premda i dokazi koji su nastali prije travnja 2010. („Otvoreno pismo“ str. 137-141) nisu bili priloženi uz moju prijavu iz travnja 2010. (razlog tome naveo sam u „Otvorenom pismu“, 12, 14, 16, 28-31, 86, 97), pa su i oni zapravo bili novi, HOK-u po prvi puta poslani dokazi!
Da ja ispred njegova ureda u Hatzovoj 8 ne prosvjedujem radi odavno odbačene prijave iz 2010., nego radi nerješavanja moje prijave od 13. 3. 2012. koju sam podnio po novom predmetu (osporavanje prava na život, a ne 24+4 klevete kao u prijavi iz 2010.) i temeljem 13 novih dokaza znao je i tadašnji predsjednik HOK-a Leo Andreis, koji je tu moju prijavu s posve novim predmetom (razlogom) prijave i s 13 novih dokaza primio 15. 3. (vidjeti scan povratnice u „Otvoreno pismo“ str. 148-gore), tj. dan nakon Disciplinskog tužitelja HOK-a (Predraga Labana), koji ju je primio 14. 3. (vidjeti scan
povratnice u „Otvoreno pismo“ str. 148-dolje).

Pa ipak, i Andreis me, na identičan način kao P. Laban u „Slobodnoj Dalmaciji“ od 31. 3., oklevetao u „Večernjem listu" od 6. 6. (str. 16), također me na identičan način implicite bezrazložno proglašavajući luđakom („Otvoreno pismo“, str. 82, 85), a što je ponovio i svojom izjavom za „Večernji list“ od 29. 8. o. g. (str. 17), što sam detaljno opisao u svojem „Upitu“ novom predsjedniku HOK-a g. R. Travašu poslanom 13. 9. o. g. („Otvoreno pismo“, str. 17-18). 2) Andreisova lažna prijava za koju je načelnik I. PP Zagreb potvrdio da je bila lažna (=kazneno djelo klevete) Karakter tadašnjeg predsjednika HOK-a Lea Andreisa i njegovu dvoličnost na najružniji i nepobitan način potvrđuje dokument kojeg je potpisao sam načelnik I. PP Zagreb, g. Zvonimir Petrović (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 69, 89, 102). Radi se o lažnoj prekršajnoj prijavi podnesenoj od „Odvjetničkog društva Andreis & partneri“ protiv mene sredinom svibnja o. g. u kojoj me izgleda upravo L. Andreis lažno prijavio da sam „remetio javni red i mir“ navodno smetajući tijekom svojeg mirnog prosvjeda njegove stranke koje su ulazile u zgradu u kojoj se nalazi njegov odvjetnički ured u Hatzovoj 8 („Otvoreno pismo“, str. 68, 88, 101). U svojem promptnom odgovoru na moj upit povodom te lažne prijave, načelnik I. PP Zagreb, g. Zvonimir Petrović je decidirano i jasno naveo da „nisu potvrđeni navodi iz prijave Odvjetničkog društva „Andreis & partneri““ („Otvoreno pismo“, str. 68) protiv mene, iz čega je jasno da me tadašnji predsjednik HOK-a ne samo oklevetao, što je kazneno djelo tj. kriminal (Kazneni zakon, čl. 200), nego da je „uzgred“ vrlo vjerojatno počinio i kazneno djelo (= novi kriminal) širenja lažnih i uznemirujućih glasina jer se radilo o njegovoj lažnoj prijavi policiji (Kazneni zakon, čl. 322, st. 2), pa je tako on protiv mene počinio čak 3-4 kaznena djela (1 kleveta u prijavi, 2 u novinama i širenje lažnih glasina) radije nego da se pobrine da „volonter“ Predrag Laban riješi moju jednostavni i jasnu disciplinsku prijavu od 13. 3., a što sve dokazuje zaista nevjerojatnu količinu korupcije u HOK-u pod L. Andreisom, koja je po svoj prilici nešto čime bi se ozbiljno trebao pozabaviti USKOK. Ono što je u Andreisovu postupanju bilo osobito dvolično i degutantno je činjenica da je on u isto vrijeme kada me lažno prijavljivao (sredinom svibnja) za najtiražnije hrvatske novine davao izjave da me on „duboko žali“, premda je jasno da me on imalo zbilja žalio, sigurno me ne bi lažno prijavljivao (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“, str. 84-85). 3) Ne postigavši lažnim prijavama i novinskim klevetama željeni učinak, dr. Andreis posiže za fizičkim nasiljem Ne uspjevši me svojim kaznenim djelima klevete zaplašiti i odvratiti od daljnjeg prosvjeda, Andreis je svega 2 tjedna nakon odlaska s dužnosti predsjednika HOK-a u borbi protiv mene posegnuo i za uličnim fizičkim nasiljem. Vidjevši da ja i dalje prosvjedujem pred njegovim uredom, dana 24. 7. on je iz sve snage šutnuo nogom moj rasklopni stolčić na kojem sam inače bio sjedio pred zgradom u kojoj je njegov ured, te ga je zgrabio šakom i bacio u obližnji kontejner za smeće – ostavivši na mom stolčiću svoje otiske prstiju, radi kojih ja i danas taj stolčić čuvam na sigurnome mjestu u najlonskoj vrećici (detaljnije o tome: „Otvoreno pismo“, str. 18, 70-72, 94-96, 103, 104), o čemu sam odmah izvijestio i hrvatskog ministra pravosuđa („Otvoreno pismo“, str. 70), ne dobivši međutim od njega – znakovito - nikakav odgovor!

VI. - „S njima u Komori nitko normalan ne želi imati posla!“
Tek nakon te nevjerojatne demonstracije nasilja i najvulgarnijeg primitivizma, kojom je dr Andreis posve javno pogazio (doslovno!) moje Ustavom RH i međunarodnim konvencijama zagarantirano pravo na miran prosvjed, postalo mi je jasno da on i njegov sudrug u kriminalu (klevetanju) dr. Predrag Laban sigurno ni neće riješiti moju disciplinsku prijavu u kojoj sam prijavio osporavanje mojeg temeljnog ljudskog prava na život od strane njihove kolegice Zoričić, obzirom da je riječ o ljudima koji su u gaženju ljudskih prava čak i drskiji i vulgarniji nego njihova kolegica Diana Zoričić. Tada sam se sjetio razgovora kojeg sam u siječnju 2012. vodio s poznatim zagrebačkim odvjetnikom i dugogodišnjim dužnosnikom HOK-a g. Jadrankom Črnkom. On mi je tada kazao da bi Andreisu (pod čijim je predsjedanjem Črnko dao ostavku na mjesto predsjednika Odvjetničkog zbora grada Zagreba – vidjeti Prilog 4/b,d), kada bi ga vidio u Zagrebu na ulici kazao da je gad, te da je HOK u ovom času nužna cehovska udruga, s kojom međutim nitko normalan od članstva ne želi imati posla (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 96). Iz istog je razloga iz HOK-ova članstva još 2007., nakon 28 godina obavljanja odvjetništva, istupila i gđa Jerina Malešević (Prilog 4/a) koja mi je u telefonskom razgovoru rekla da je to učinila zato što su hrvatski odvjetnici „trgovci drogom i trgovci oružjem“, misleći pritom možda i na poznati slučaj odvjetnika Darka Zadre.

4

Taj slučaj, koji je eskalirao točno 4 godina kasnije, u rujnu 2011. možda najbolje oslikava situaciju u Hrvatskoj odvjetničkoj komori „u zadnjih 10 godina“ (od kada ona ne radi „kako treba“ tj. po zakonu, kako su mi to direktno i indirektno kazali g.
Črnko i gđa Abel, koja se iz tog razloga 2010. povukla s mjesta disciplinske tužiteljice HOK-a (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 96)). Kako možete vidjeti iz priložene dokumentacije, „pomahnitali odvjetnik“ (Prilog 5), „psihički bolestan odvjetnik“ (Prilog 6/a), „nasilni odvjetnik“ (Prilog 6/d), Darko Zadro je upravo „zadnjih 10 godina“ - kako su mi to kazali g. Črnko i gđa

Abel, - tj. od 2002. do rujna 2011. terorizirao svu svoju okolinu: 2002. – prijetnjama plastičnim pištoljem; 2006. – premlaćivanjem britanskog gay-para; 2007. – pucnjavom u kafiću u Vinkovcima; 2008. – vatrenim obračunom i ranjavanjem u Poreču; 2008. – dilajući drogu; 2009. – skačući kroz prozor i prijeteći (Prilog 9/a). Za svoje pismene (SMS)

prijetnje smrću članovima svoje obitelji taj je odvjetnik pravomoćno osuđen na 6 mjeseci zatvora, no za sva ta njegova zlodjela počinjena od 2002. – 2009., a o kojima je opširno, ponekad i tjednima
pisao hrvatski tisak, Zadro nikada nije sankcioniran od disciplinskih tijela Hrvatske odvjetničke komore, premda je jasno da je iz njezina članstva trebao biti trajno isključen još 2002. godine. Zbog takve, čak i za najkorumpiranije države na svijetu nezamislive razine korupcije u (ne)radu disciplinskih tijela HOK-a, na kraju se dogodilo da je Zadro u napadu ludila ubio nepoznatog mladog čovjeka, 32godišnjeg Jakšu Denicha, oca četverogodišnjeg djeteta, te je to učinio kao HOK-ov posve redoviti, do tada nikad sankcionirani član (Prilog 5-7)! Sličnih primjera najnakaradnije korupcije u radu disciplinskih tijela HOK-a u vrijeme predsjedanja L. Andreisa je bilo još mnogo: najpoznatiji je možda onaj iz tzv. „Supetarske afere“, kada su odvjetnici koji su namjerno oštetili nekoliko desetaka ljudi od HOK-a formalno kažnjeni, ali je Vrhovni sud poništio te kazne jer su one, svakako svjesno, bile donesene nakon što je predmet već pao u zastaru (Prilog 8). Čak ako disciplinska tijela HOK-a ponekad i donesu valjane pravomoćne presude, one se u pravilu ne provode u djelo, što mi je za novčane kazne izrijekom kazala gđa Tamara Abel, („Otvoreno pismo“ str. 96 i 98), navevši to indirektno kao jedan od razloga njezina odlaska s mjesta disciplinske tužiteljice HOK-a 2010. godine.

VII. - Od čovjeka koji je ukrao, nije realno očekivati da će se ponašati poput poštenoga čovjeka, jer on to nije
Premda je ovakva količina kriminala i najbezočnije, posve neprikrivene korupcije u radu HOK-a zapanjujuća, ona nije bila i neočekivana, obzirom da je tom Komorom od 2006. predsjedao čovjek (L. Andreis) koji je, među ostalim, bio optužen i za doista radikalne sukobe interesa. Da je dr. Andreis doista točno onakva osoba kakvom ga je njegov kolega Črnko koji ga očito dobro poznaje ocijenio, uvjerio sam se na vlastite oč osim 24. 7. kada je bacio moj stolčić i transparent u smeće, i 25. 7. kada mi je on doslovno pred nosom ukrao moj (novi) transparent kojeg sam držao na ruksaku naslonjenom na zid pokraj ulaza u zgradu u Hatzovoj 8 u Zagrebu, u kojoj se nalazi Andreisov odvjetnički ured. Neveliki transparent („Otvoreno pismo“ str. 25), mi je nestajao i par puta ranije (Prilog 10), ali uglavnom dok bi ja nakratko otišao na WC ili slično. Međutim 25. 7. osobno sam vidio da mi je transparent ukrao sam dr. Andreis (a ne netko od njegovih vježbenika ili partnera), no nisam ga prijavio za to bio policiji, jer za to, za razliku od njegova nasilnog ispada dan ranije kada je poput kakvog kriminalca ostavio svoje otiske prstiju (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 18, 70-72, 94-96, 103, 104) - nisam imao svjedoka ni materijalnih dokaza. Obzirom na ovi njegovu krađu pred mojim nosom, kao i na načelni službeni stav HOK-a u vrijeme Andreisova predsjedanja da odvjetnici nisu dužni plaćati porez (vidjeti o tome „Otvoreno pismo“ str. 13), doista nije nikkvo čudo da se Andreis bio javno usprotivio uvođenju fiskalnih kasa tj. politici čistih računa u odvjetništvo (Prilog 9) No, valja kazati da su u vrijeme njegova predsjedanja Odvjetničkom komorom postojali i drugi načini institucionalizirane, legalne pljačke – kako je to kazao g. Zeljko – putem odvjetničkih tarifa, koje su i u Hrvatskoj i do 10 puta(!) više nego li u Njemačkoj (Prilog 11), a kojima dakle hrvatski odvjetnici osim ranije navedenog osporavanja ljudskog prava na život (Diana Zorčić) i prava na miran prosvjed (Leo Andreis), hrvatskim građanima osporavaju i druga ljudska prava, konkretno ona iz domene prava (engl. „law“), kako je to još 2010. istakao predsjednik „Juris protecte“ g. Zlatko Zeljko (Prilog 11/b), radi čega su ga najimućniji hrvatski odvjetnici stali sudski proganjati (Prilog 11), izgubivši međutim na koncu te sramne sporove. Ipak, valja istaknuti da nezakonit i nečastan rad pojedinih čelnika HOK-a zapravo nema podršku širokoga članstva, pa čak niti cijelog vodstva HOK-a, što je nedavno dokazao i slučaj Andreisova intrevjua u „Večernjem listu“, od kojeg sa sama Komora u vrijeme dok joj je on još bio predsjednik – jasno ogradila („Otvoreno pismo“, str. 73/A)! Hrvatska odvjetnička komora je svim ovdje spomenutim nakaradnim postupcima u vrijeme dr. Andreisa došla na toliko zao glas da su se relevantne udruge čak i službeno o njoj pismeno očitovale riječima: „Mi imamo vrlo negativno mišljenje o Komori. U pravilu odvraćamo građane da im se uopće obraćaju.“ („Otvoreno pismo“, str. 73/B), što nije niti čudno, obzirom da se još iz Zadrina primjera moglo vidjeti da je – zbog enormne količine korupcije u radu disciplinskih tijela HOK-a s „volonterom“ Predragom Labanom na čelu, odvjetništvo u Hrvatskoj postalo dozvolom za ubijanje, u doslovnom smislu tih riječi..

VIII. - Novi predsjednik HOK-a R. Travaš je od svojih kolega dobio lažne informacije o mom predmetu
Ovakvo institucionalizirano divljaštvo tj. neprikrivena korupcija, kriminal i gaženje ljudskih prava od strane dvojice čelnika Hrvatske odvjetničke komore (dr. Laban i dr. Andreis) nešto je zapravo vrlo tipično za hrvatsko pravosuđe u cjelini, koje je danas premreženo brojnim sličnim mafijaškim i korupcijskim vezama (vidjeti Prilog 12, od 24. 10. 2012.!). Za to i takvo stanje u mom je slučaju najbolji dokaz da sutkinja Jasna Zoretić Rendulić protiv svojih kolega pravnika – odvjetnika iz HOK-a uopće nije htjela ni pokrenuti kazneni postupak (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 13 i svu dokumentaciju na ondje navedenom linku) što je doista sramotno i nevjerojatno - ali za hrvatsko pravosuđe koje je na europskom

5

glasu po svojoj duboko ukorijenjenoj korumpiranosti, što je nedavno potvrdio u svojoj izjavi i predsjednik Bundestaga g. Norbert Lammert – nešto zapravo vrlo tipično. Možda srećom po mene, HOK od 10. 7. ima novog predsjednika, g. Roberta Travaša koji je doduše odgovorivši na moj upit od 13. 9. tek 18. 10., iako je to, primivši moj upit dana 14. 9. bio dužan učiniti u roku od 15 dana, pa je ne učinivši to, svjesno prekršio Zakon o pravu na pristup informacijama, ali je taj svoj nezakoniti postupak ipak bar pokušao zataškati antidatiravši datum primitka mojeg „Upita“ u HOK-u, navevši da je moj „Upit“ primljen 18. 9., premda se iz HOK-ovim potpisom i pečatom ovjerene povratnice („Otvoreno pismo“, str. 74) jasno vidi da je moj navedenu „Upit“ u HOK-u bio primljen još 14. 9. (o svemu tome detaljnije vidjeti„Otvoreno pismo“, str. 1, pod: 1). Neistinitim unošenjem informacije o datumu primitka mojeg upita od 13. 9. tj. njegovim antidatiranjem na kojeg sam ga ja pismeno upozorio („Otvoreno pismo“, str. 1) g. Travaš je doduše počinio kazneno djelo krivotvorenja službene isprave, ali se vidi da je na taj način barem pokušao stvoriti privid da mi je odgovorio u roku od mjesec

dana, dok Andreis i Laban nisu pokušavali stvoriti ni privid da rade po zakonu, oglušujući se na uporno na čak 20 mojih dopisa (o tome vidjeti: „Otvoreno pismo“, str. 97 i ondje navedene dokumente i linkove) čime su u više navrata izravno prekršili sam Ustav, čl. 46! Što se ostalih navoda iz njegovog dopisa od 18. 10. tiče, g. Travaš je u čak 3 navrata izrijekom naglasio da je informacije koje ima „dobio“ sa strane, očito i sam opravdano sumnjajući u njihovu točnost. Iz toga se čini
da bi g. Travaš možda i htio voditi HOK radeći po zakonu, ali da mu „stari kadrovi“ koje je naslijedio iz vremena klevetnika dr. Andreisa, to ne omogućavaju, što me poznavajući te kadrove (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 1 i 150-151), zbilja i ne čudi.

Stoga sam g. Travašu savjetovao da u skladu sa svojom dužnostima i obavezama smijeni „kadrove“ koji očito ne žele raditi po zakonu i zamjeni ih ljudima koji će to činiti („Otvoreno pismo“ str. 4, pod: 7).
U svojem „Otvorenom pismu“, (str. 1-4) također sam mu temeljem 152 stranice dokaznih dokumenata (koje
u cijelosti možete vidjeti na gornjem linku )

dokazao da su doslovce sve informacije koje je „dobio“ od svojih pomoćnika činjenično netočne (osobito je važno u tom smislu vidjeti „Otvoreno pismo“str. 3-4 (pod: 6)) pa je jasno da tim sustavno-netočnim informacijama Travaševi sadašnji
kolege iz HOK-a opstruiraju i njega, i HOK, i rješavanje moje prijave od 13. 3. i od 13. 9.
Zasada nikakav odgovor na to svoje „Otvoreno pismo“ od 22. 10. iz HOK-a nisam dobio.

IX. - Štrajk glađu ispred Veleposlanstva SR Njemačke u Zagrebu, od 8. 11. nadalje
Obzirom da g. Travaš izgleda da još nije smijenio svoje suradnike koji su ga sustavno opetovano dezinformirali, i da disciplinska tijela HOK-a i dalje odbijaju ispoštovati hrvatski Ustav (čl. 46) te mi odgovoriti na moje prijave od 13. 3., i od 13. 9. o. g. s 13 tj. 30 novih dokaza da mi je njihova kolegica osporila pravo na život, što je potvrdio i HHO („Otvoreno pismo“, str. 25), doista mi nije preostalo ništa drugo nego li da od 8. 11. započnem mirni prosvjed štrajkom glađu pred ambasadom SR Njemačke, kako sam to u „Otvorenom pismu“ g. Travašu i najavio (str. 1 i 4), kako bih na taj način upozorio njemačku vladu na stravičnu korumpiranost hrvatskoga pravosuđa kojeg je HOK po Ustavu i zakonu sastavni dio, a na koju se u kontekstu nemogućnosti ulaska Hrvatske iz tog razloga u krug civiliziranih zemalja Europske Unije 13. 10. o. g. osvrnuo i predsjednik njemačkog Bundestaga g. Norbert Lammert. Gdin Zlatko Zeljko, predsjednik „Juris protecte“, jedne od triju relevantnih udruga koje izravno podržavaju moj prosvjed („Otvoreno pismo“, str. 73/B), inače odličan poznavatelj rada HOK-a, kazao mi je da se uopće ne bi začudio da me HOK svojim daljnjim odbijanjem rješavanja mojih prijava od 13. 3. i 13. 9. pred očima cijele hrvatske i njemačke javnosti pošalje u smrt, a iskreno govoreći, nakon svog zla koje sam od njih doživio, tome se ne bi začudio niti ja, tim više što je zbog budućih odštetnih zahtjeva radi kleveta u tisku i dr., HOK-u moja smrt

sada u neposrednom materijalnom interesu.
Stoga sam g. Lammerta odlučio zamoliti da nakon provjere svih relevantnih informacija, opsežnu dokumentaciju koju sam mu poslao 31. 10. (gotovo 200 strana) proslijedi Njemačkoj odvjetničkoj komori, kako bi ona iz razloga krajnje neetičnog rada, te neprikrivene korupcije i kriminala u postupanju najodgovornijih osoba, pokrenula postupak izčlanjenja Hrvatske odvjetničke komore iz Vijeća odvjetničkih komora Europe (CCBE), i drugih međunarodnih institucija tim prije što će se i same te međunarodne institucije sigurno htjeti ograditi od svake veze s komorom u čijem radu postoje brojni elementi rada u maniri zločinačke organizacije, što na mnogo mjesta potvrđuju dokazi koje sam poslao g. Lammertu i g. Travašu (vidjeti „Otvoreno pismo“, str. 1-152).

Na koncu s osobitim zadovoljstvom napominjem da će mi se u mojem mirnom prosvjedu, pridružiti i predsjednica „Udruge za zaštitu žrtava pravosuđa Veronika Vere“ gđa Nada Landeka, koja je po povratku iz Njemačke također imala izrazito negativna iskustva s korupcijom u hrvatskome pravosuđu, baš kao i dr. Alan Ivanišević, ja, te tisuće i tisuće drugih, o čemu je i sama izvijestila g. Lammerta:
http://www.scribd.com/doc/112374500/Nada-Landeka-Tko-su-na%C5%A1i-ubojice-dopis-predsjedniku-Bundestaga-Savezne-RepublikeNjema%C4%8Dke-g-Norbertu-Lammertu-5-11-2012

S iskrenom zahvalnošću na pozornosti,

Ante Vranković
MOJI KONTAKTI: Mobitel: 099-675-2862 Telefon: (01)-2060-735

6

PRILOG 1

7

PRILOG 2

8

PRILOG 3

9

PRILOG 4

10

PRILOG 5

11

PRILOG 6

12

PRILOG 7

13

PRILOG 8
• •

OBJAVA: 07.03.2010 / 19:06 PRIKAZA: 3335

76 slučajeva kršenja odvjetničke etike u zastari

Odvjetnicima iz supetarske afere ukinute kazne HOK-a!
Kušeta se kao odvjetnik u 24 slučaja nije pojavio na sudu, niti je odgovorio na tužbu, a Vulović je skupio 31 takvu etičku povredu

Piše: Marinko Jurasić
Odvjetnicima Braci Kušeti, Zoranu Vuloviću i Miljenku Jovanoviću, Vrhovni je sud zbog zastare ukinuo disciplinske kazne Hrvatske odvjetničke komore izrečene za ukupno 76 etičkih povreda u razvikanoj aferi iz supetarskog suda. Braco Kušeta je 2003. postavljen privremenim zastupnikom u 24 slučaja na supetarskom sudu, ali nije došao na raspravu, niti je odgovorio na tužbu, a nije se ni žalio na presude zbog izostanka. Teže je povrijedio dužnost i ugled odvjetništva pa je kažnjen godinom gubitka prava na obavljanje odvjetništva. Vulović imao je 31 takav slučaj pa mu je kazna bila pola godine dulja, a Jovanović sa 21 slučajem novčano je kažnjen sa 25.000 kn. Vrhovni sud je utvrdio da je nastupila apsolutna zastara disciplinskog progona. Progon za teže povrede dužnosti i ugleda odvjetništva zastarijeva nakon dvije godine od povrede, a svakako kad protekne dvostruko, dakle četiri godine. Povrede su počinjene od 16. listopada 2003. do 10. kolovoza 2004., a Vrhovni sud je slučaj ispitivao lani. K tomu, nije se mogla primijeniti ni odredbu prema kojoj, ako učinjena povreda povlači kaznenu odgovornost, progon zastarijeva kada zastarijeva i progon za kazneno djelo, jer ni za jedno od disciplinskih djela nije pokrenut kazneni postupak. Inače, trojici odvjetnika sudilo se u procesu za zloporabu položaja i ovlasti u kojem je prvookrivljena Ivana Domić, bivša predsjednica Općinskog suda u Supetru. No, svi su nedavno nepravomoćno oslobođeni.

IZVOR:

http://www.trazi.hr/vijest/odvjetnicima-iz-supetarske-afere-ukinute-kazne-hok-a/188060

14

PRILOG 9

Jutarnji list, 26. 7. 2012. http://www.jutarnji.hr/niste-izdali-racun-i-nemate-fiskalnu-kasu--500-000-kunakazne-/1043422/

15

PRILOG 10

16

PRILOG 11

17

PRILOG 12

18