Lovorka orali

Boka kotorska u doba Morejskoga rata (1684-1699)

U sklopu prouavanja mletako-turskih ratova na istonojadranskom prostoru neprijeporno vano mjesto pripada zbivanjima na podruju Boke kotorske. Razdoblje Morejskoga rata (1684-1699) jedno je od kljunih u bokeljskoj povijesti ranog novog vijeka. Ratna dogaanja, mletaka osvajanja i tursko potiskivanje s priobalja, migracije i demografske promjene, Karlovaki mir 1699. i teritorijalno razgranienje te odrazi ratnih zbivanja na drutvene odnose i gospodarstvo, samo su neke od temeljnih sastavnica posljednjih desetljea XVII. stoljea na irem bokeljskom podruju. Njihova ralamba osnovni je predmet istraivanju ovom radu u sklopu kojega e biti predstavljena najvanija dogaanja, procesi i pojave u razdoblju mletako-turskog rata od 1684. do 1699. godine.

Izmeu polumjeseca i lava Sv. Marka: Boka uoi Morejskoga rata Tijekom prolih stoljea, poglavito u razdoblju od XV. do XVIII. stoljea, podruje Boke kotorske slijedilo je sudbinu veeg dijela istonojadranske obale. Kao dio mletakih prekojadranskih steevina (od 1420), Boka je, zajedno s junim susjednim podrujem i albanskim priobaljem, bila zasebna upravna jedinica nazvana Mletaka Albanija (Albania Venata). Pokrajinom je upravljao izvanredni providur sa sjeditem u Kotoru, podinjen generalnom providuru u Zadru te u nekim pitanjima izravno mletakom dudu i senatu. Temeljna obiljeja gradskih naselja u Boki podudarala su se u veini svojih temeljnih sastavnica s istarsko-dalmatinskim obalnim i otonim komunama. Etniki i vjerski sastav stanovnitva, duboka ukorijenjenost u ozraje zapadne civilizacije, nain ivota, materijalna kultura i svakodnevlje, inili su Boku pripadajuim dijelom jedinstvenog istonojadranskog (sredozemnog) kulturnog kruga. Mletaka vlast nad bokeljskim podrujem nije zela istodobno i nije se svuda odrala u neprekinutom 1 kontinuitetu. Neposredno susjedstvo turskih steevina u zaleu i sve blii i pogubniji naleti osvajaa s Istoka, uestali su ve u prvom stoljeu mletakoga gospodstva nad ovim prostorima. Sputanjem Turaka iz Hercegovine 1482. godine i zauzimanjem obale od Herceg Novog do Risna (1482-1483) te Grblja 1497. godine, granina crta izmeu Mletake Republike i Turskoga Carstva u Boki ila je potezom Otro Verige Perast, ime su granice Boke suene na opseg iz XIII. stoljea. Ubrzo nakon osvajanja Herceg Novi postaje glavno tursko uporite u Boki, strateki vana utvrda i polazite brojnih gusarskih pothvata du junojadranskog priobalja. U XVI. stoljeu grad je nakratko zauzela kranska vojska (panjolska uprava od 1538. do 1539. godine). Tijekom Ciparskog i Kandijskog rata Mleani ga u vie navrata pokuavaju osloboditi (1572. i 1649), ali njihovi vojni pothvati ostaju bez uspjeha. Istu sudbinu slijedit e i Risan, privremeno osloboen 1538-1539. i 1648. godine. Sve do velikog rata za osloboenje 1684-1699. godine, oba e grada ostati pod turskom vlau te biti glavno ishodite turskih prodora na 2 junojadranske posjede pod mletakom upravom. Tursko susjedstvo i neposrednu blizinu bojinice izravno e osjetiti veina bokeljskih gradova. Glavni grad Kotor, iako najbolje utvreno mletako naselje na junom Jadranu, bio je u vie navrata ugroen turskim prodorima (1539, 1571. i 1657). Turski ratni pohodi posebice su teko ugrozili Budvu, opljakanu i spaljenu tijekom turske provale 1571. godine. Slinu sudbinu imao je i Perast, bokeljski trgovaki grad u usponu, koji teko stradava u Kandijskom ratu (1654). Junije mletake steevine, gradove Bar i Ulcinj, turska je vojska osvojila u Ciparskom ratu (1571) te pod njihovom upravom ostaju sve do konca XIX. stoljea.3

Turska osvajanja u XV. i XVI. stoljeu dovela su do podijeljenosti bokeljskog teritorija i stvorila neravnomjernu razdiobu mletakog i turskog posjeda na relativno malom prostoru. Tako sela urii i Kostanjica ostaju pod mletakom vlau. Smjeteno uz neposrednu blizinu Kostanjice, naselje Morinj pripalo je Turcima (kao i Risan), dok su dva mala mjesta izmeu Morinja i Risna Lipci i Strp ostali Mleanima. Perast je bio mletaki, a selo Glogovac povie njega drali su Turci. Orahovac je takoer bio turski. Dobrota, Kotor, kaljari, Muo, Pranj, Stoliv, Lepetane, Lastva, Bogdai, Tivat, s cijelim poluotokom Vrmcem, te poluotok Lutica (Krtole, Rose, Kraii), nalazili su se pod mletakom upravom. Grbalj i Spi su pripali Turcima, a Budva i Patrovii Mleanima. Sveukupno gledajui primjer tako sloenog razgranienja na uskom graninom pojasu vrlo je teko nai u primjerima drugih onodobnih 4 zemalja. esti mletako-turski ratni sukobi, blizina ratita, nesigurnost ivota, oteanost bavljenja temeljnim gospodarskim granama (trgovina, pomorstvo), uzrokovat e opu stagnaciju toga dijela mletakih prekojadranskih posjeda. Morejski rat i konano oslobaanje mletakog posjeda u priobalju stoga su imali izrazitu vanost za povijesni razvoj bokeljskoga kraja.

Razvoj ratnih dogaanja tijekom Morejskog rata Karlovaki mir i mletako-tursko razgranienje u Boki Veliki Beki ili Morejski rat, nazvan jo i ratom za osloboenje kranskih naroda od turske vlasti, zapoeo je turskom opsadom Bea 1683. godine. Mletaka Republika ulazi u rat u sastavu Svete Lige koja je u oujku 1684. godine sklopljena izmeu Austrije, Mletaka i Poljske. Ratne uspjehe Mleanima je olakao prodor carske vojske koja je osvojila Budim (1688) i Beograd (1688) te upadom u Srbiju i Makedoniju privukla glavninu turskih postrojbi. Mleani su tijekom Morejskog rata nastojali vratiti izgubljene posjede na Levantu te su radi toga angairali u Grkoj velike postrojbe. Svoju vojsku pojaali su iskusnim ratnicima iz Dalmacije, tehniki su usavrili brodsko topnitvo te ga uinili uinkovitijim pri opsadi gradova. Iskoristili su nazonost papinske i malteke flote te s vie strana poeli opsadu nekoliko strateki vanih turskih uporita. Pod vodstvom zapovjednika mletake ratne flote Francesca Morosinija prvo su osvojili Svetu Mauru i Prevezu; desantom se uvrstili na albanskoj obali i zauzeli Koron te se pribliili osvajanju glavnog cilja Peloponeza (Moreje). To je ostvareno 1686. godine zahvaljujui ustanku Maniota i brzom osvajanju glavnih luka: Navarina, Modona, Argosa i Nauplije. Kako bi osigurali svoje poloaje na Peloponezu, Mleani su godine 1687. osvojili gradove i luke Patras, Lepant, Korint i Atenu. Du istonojadranske obale ratna su dogaanja zapoela u proljee 1684. godine. U Dalmaciji su glavna mletaka nastojanja, pomognuta masovnim odazivom domaeg stanovnitva predvoenog vlastitim zapovjednicima, bila usmjerena na zauzimanje turskih utvrda u zaleu od Knina do Sinja. Njihovim oslobaanjem mletaki je posjed u Dalmaciji proiren duboko u zalee (Acquisto nuovo). U Boki kotorskoj, znaajem ne manje vanoj bojinici na istonom Jadranu, Republika je nastojala zauzeti tursko uporite Herceg Novi te spajanjem obale od Novog do Risna i Kotora zaokruiti steevine u ovom dijelu Jadrana. Osvajanje turskih uporita u bokeljskom priobalju nije za Republiku imalo samo vojnu vanost. Rascjepkanost mletakih posjeda u Boki onemoguavala je uinkovitiji razvoj prometa i trgovine vodeih gospodarskih djelatnosti toga kraja. Stoga je poetak rata i najava ujedinjenja Boke pod vrhovnitvom Republike sv. Marka u tom kraju doekana s velikim nadanjima i uz punu potporu bokeljskog stanovnitva. Tijek ratnih dogaanja na bokeljskom podruju obiljeilo je nekoliko vanih dogaaja. Turski prodori u priobalje, sve do ovoga rata viestruko pogubni za brojna bokeljska naselja, ovaj put nisu imali tako snanu mo. Tako je, primjerice, prodor turskih postrojbi u rujnu 1685. godine pod zapovjednitvom Mustafe Rapenia na podruje gradova Perasta i Risna zavrio porazom napadaa. U srpnju 1686. godine turski je udar usmjeren na Sveti Stefan i Lastvu. U napadu je sudjelovalo oko 350 vojnika, ali nisu postignuti zapaeniji rezultati. Mjesec dana kasnije skadarski paa Sulejman Buatlija pokuava zauzeti

Budvu, strateki vaan izdvojen mletaki posjed na jugu, ali i njegova nastojanja zavravaju potpunim porazom i odlaskom turske vojske iz mletakog dijela bokeljskog priobalja.5 Nasuprot turskim prodorima, koji su uglavnom imali ogranien domet, Mleani su ve poetkom rata postavili jedan izrazito teak, ali vanou zasigurno neprijeporan cilj: osvojiti Herceg Novi, priobalje do Risna te konano istisnuti Turke iz bokeljskog priobalja. Prvi pokuaji napada na Herceg Novi zabiljeeni su ve 1684. i 1685. godine. Rije je o napadima ogranienog obiljeja, koja su poglavito sluila kao priprema za sveobuhvatniju i konkretnim uspjesima uinkovitiju vojnu akciju te stoga nisu postigli neki zapaeniji uinak. Istodobno su u sklopu priprema za opsadu Herceg Novog trajali stalni napadi hajdukih i plaenikih postrojbi u mletakoj vojnoj slubi na okolicu grada, poduzimani radi irenja panike meu tamonjim muslimanskim iteljstvom. Uoi poetka opsade Novog, u rujnu 1687. godine, grad je bio u potpunom okruenju mletakih postrojbi, s oteanim mogunostima pruanja vojne pomoi i opskrbe s turske strane. U sklopu opsenih mletakih priprema za osvajanje Novog provedena je opa mobilizacija vojnih snaga iz svih naselja u zaljevu. U ratnu flotu ukljueni su svi raspoloivi brodovi bokeljskih pomoraca (poglavito Peratana). Tako ve u svibnju 1687. godine kotorski izvanredni providur Giovanni Battista Calbo nareuje okupljanje svih bokeljskih trgovakih brodova u njihovim matinim lukama. Svi bokeljski brodari, gdje god se u tom trenutku nalazili, imali su se, bez obzira na ugovorene trgovake i prijevoznike poslove, odmah vratiti u zaljev i prikljuiti ve prispjeloj mletakoj ratnoj mornarici. Providurove odredbe ponavljale su se, zbog svoje vanosti i po nekoliko puta. Dana 21. V. 1687. godine upuena je zapovijed perakim kapetanima u Albaniji (Luki Zambelliju, Vidu Kruali, Vicku Bujoviu i Ivanu Marinoviu) da se pod prijetnjom kazne od 100 dukata vrate u Boku. Opomenom koja je prekritelje mogla stajati izgona, pa ak i po cijenu ivota, odreeno je 8. VII. 1687. godine zapovjednicima manjih plovnih jedinica (kapetanima Tripunu tukanoviu, Nikoli, Vicku i Ivanu Buroviu, Krsti Zmajeviu i Petru estanoviu) da 6 se to prije jave u kotorsku luku. Prispjeli trgovaki brodovi bokeljskih paruna poglavito su koriteni za prijevoz i opskrbu vojnih postrojbi uzdu ratita. Tako je, primjerice, kapetan Vicko Bujovi upuen 26. VII. 1686. na otok Hvar, kako bi na svom fregadunu prevezao u Boku to je mogue veu koliinu dvopeka. Tijekom bitke za Herceg Novi, krajem rujna 1687. godine, mletaki generalni providur Girolamo Corner naredio je kapetanu Ivanu Petrovu Marinoviu iz Perasta da na svojoj tartani iz Zadra preveze 600 7 baava praha za potrebe mletake flote. Na kopnenoj granici hercegnovske bojinice Mleani su mobilizirali snane postrojbe uzdu crte Tivat Crni Plat Lastva Lepetane. Prvim nadintendantom pograninog podruja imenovan je Kotoranin Jeronim Bua, a osnovni zadatak toga dijela vojske bio je sprjeavanje turskih prodora s kopna. Opsada Herceg Novog zapoela je 1. IX. 1687. godine uplovljavanjem mletakog, maltekog i papinskog brodovlja u zaljev, kod utvrde Rose. Zapovjednik mletake mornarice i vrhovni zapovjednik cjelokupnih ratnih operacija bio je mletaki generalni providur Girolamo Corner. Kranske postrojbe brojile su oko 12 000 vojnika (meu njima i brojano snane i dobro uvjebane postrojbe Dalmatinaca) i 350 ratnih brodova. U sastavu mletake ratne flote sudjelovalo je 16 perakih brodova te oko 350 vojnika, uglavnom Peratana, Dobroana i Prnjana. U Donjem i Gornjem gradu hercegnovske tvre nalazilo se oko 1500 8 vojnika te vie od 1000 civila. Turski prodori iz unutranjosti, poduzeti pod zapovjednitvom Husein Topal-pae radi slamanja mletake opsade s kopnene strane, zaustavljeni su nadomak grada, ime se grad naao u potpunom okruenju. Iako brojano mnogo slabija, turska se posada odupirala gotovo cijeli mjesec te su branitelji tek nakon prelaska albanskog dijela posade na mletaku stranu i gubitka strateki vane kule na obalnoj strani bili prisiljeni na predaju (30. IX. 1687). Smatra se da je tijekom bitke poginulo 9 oko 300 turskih i neto manje od 200 mletakih vojnika. Osvajanje Herceg Novog, konano zauzimanje Risna i bokeljskog priobalja do Kotora, bio je jedan od 10 najveih uspjeha mletake vojske tijekom Morejskog rata. Masovni odaziv domaeg stanovnitva i njegova svesrdna potpora u ratnim operacijama bit e tijekom iduih godina velik poticaj daljnjim mletakim napredovanjima juno od Boke te u zaleu (Hercegovini). Tako su mletake postrojbe, potpomognute domaim ljudstvom, 1689. i 1694. godine ugroavale okolicu grada Bara. Iako su selima u njegovu okruenju nanijeli veliku tetu, grad i tvrava nisu bili ozbiljnije ugroeni. Godine 1696. pokuan je napad na Ulcinj posljednji vei mletaki vojni pothvat na junojadranskom podruju tijekom Morejskog rata. Napad je vodio generalni providur Daniele Dolfin, a osnovni cilj bio je skriti uporite ulcinjskih gusara koji su ve vie od jednog stoljea ugroavali slobodnu plovidbu junim Jadranom. Opsada Ulcinja trajala je od 10. VIII. do 5. IX. 1696. godine. Iako su mletake vojne snage bile podjednake onima koje su osvojile Herceg Novi (oko 12 000 vojnika), a sredstva utroena za opsadu

golema, grad (unato oteenjima utvrde i pogibiji oko 1000 turskih branitelja) nije osvojen te su nakon tog neuspjenog pothvata prestale vojne operacije na podruju Mletake Albanije.11 Unato porazima kod Bara i Ulcinja, mletake su postrojbe, redovito se koristei domaim snagama, uspjeno ratovale u zaleu. Brojne ratne operacije i prodori u Hercegovini okonani su 1694. godine mletakim zauzimanjem itluka, Trebinja, Klobuka, Popova Polja i Gabele, ime je Dubrovnik potpuno odsjeen s kopnene strane. Posljednje ratne godine u Boki i zaleu prolaze bez izrazitijih vojnih operacija te ne donose promjene teritorija u korist zaraenih strana. Jedna od moguih znaajnih sastavnica mletakog vojnog djelovanja u zaleu Boke trebalo je biti sudjelovanje hercegovakih i crnogorskih plemena u protuturskim operacijama. Od samog poetka rata Mleani su preko svojih izaslanika (bokeljskih patricija) nastojali pridobiti plemenske glavare za priklanjanje mletakom ratnom savezu. Zbog toga je u Boku pozvan i glasoviti hajduki voa Bajo Pivljanin (Nikoli), ali je njegova rana pogibija u okraju na rijeci Vrtijeljci kraj Cetinja (1685) zarana pokolebala veinu Mleanima sklonih brdskih plemena. Stoga je u opsadi Herceg Novoga sudjelovalo tek nekoliko manjih skupina vojnika iz plemena Nikia, Drobnjaka i Banjana. Tek je velika pobjeda i osvajanje Novoga i bokeljskog priobalja ponukala plemena na konkretnije dogovore s predstavnicima mletake vlasti i vojske. Na opem crnogorskom zboru na Cetinju 1688. godine odlueno je da se plemena stave pod zatitu i vlast Mletake Republike te da su od njezinih postrojbi zatrai pomo za protuturske akcije na crnogorskom podruju. Mleani su odmah potom poslali na Cetinje postrojbu od oko 800 vojnika pod zapovjednitvom kotorskih patricija Ivana Burovia i Ivana Antuna Bolice. Mletaki vojnici na Cetinju trebali su potvrditi mletaku vlast na tom prostoru, zatititi ga od provala Turaka i sprijeiti mogue priklanjanje nekih crnogorskih plemena Turcima. Mletaka posada odrala se na Cetinju do 1692. godine. Tada je, pod pritiskom viestrukih napada skadarskog pae Sulejmana Buatlije, cetinjsko uporite naputeno. Turci ga zauzimaju i spaljuju te crnogorska plemena ponovno prisiljavaju na 12 pokornost. Kroz cijelo razdoblje Morejskog rata glavna prepreka boljem povezivanju Mleana i Crnogoraca bila je izrazita nepouzdanost potonjih, njihova meusobna zavaenost, nedisciplina, samovoljno ponaanje, sklonost incidentima i pljakakim pothvatima. Jedino pleme koje je nekoliko puta konkretnije i uinkovitije suraivalo s mletakim postrojbama bili su Kui, koji su 1687. i 1688. porazili turske snage. Privremeni uspjesi u pregovorima postignuti su i s Nikiima i Drobnjacima, dok su ostala crnogorska plemena vei dio ratnih zbivanja promatrala pasivno, priklanjajui se strani koja je imala trenutanu prevagu na ratitu. Tako su, primjerice, crnogorske vladike Ruvin i Visarion Baica, na upit kotorskog izvanrednog providura Antonija Zena o moguem sudjelovanju Crnogoraca u opsadi Novoga 1687. godine odgovorili da e crnogorska plemena pritei u pomo tek kada vide konkretne uinke i prevagu mletake vojske na 13 ratitu. O krajnjoj nepouzdanosti i potkupljivosti plemenskih glavara svjedoio je Ivanu Antunu Bolici, tada glavnom mletakom pregovarau u Crnoj Gori, iguman Gavrilo, koji izrijekom navodi: Vae 14 gospodstvo zna kakvi su Crnogorci... Za mitom bi skoili u more da se utope. Sline dojmove o korisnosti Crnogoraca imao je i generalni providur Girolamo Corner. U pismu mletakom dudu upuenom nakon zauzea Herceg Novog, Corner govori o sporom i nedovoljnom odazivu crnogorskih plemena, naglaava njihovu meusobnu sukobljenost te izraeno nepovjerenje prema Mleanima. Corner naglaava da je za pridobivanje Crnogoraca potrebno uloiti mnogo strpljenja i jo vie financijskih 15 sredstava (novaca i oruja). Ukupno gledajui, crnogorska plemena nisu bila znaajan vojniki imbenik tijekom mletako-turskog ratovanja na bokeljskoj bojinici tijekom Morejskog rata. Mletake pobjede i osvajanje turskih steevina u Boki rezultat su izoliranosti i vojniki slabog stanja turskih posada, brojane nadmoi ujedinjene kranske vojske, ali i uinkovitog odaziva domaega, bokeljskog iteljstva. Mirovni sporazum u Srijemskim Karlovcima zakljuen je izmeu Austrije i Turske 26. I. 1699. godine. Mletaka Republika pristupila je sporazumu 7. II. iste godine. Prema odredbama mirovnog ugovora, Republika je u Boki zadrala osvojene gradove Herceg Novi i Risan te sjeverozapadni dio bokeljskog priobalja. Zavretkom Morejskog rata i potpisivanjem Karlovakog mira konano je, nakon vie od jednog stoljea turske vlasti, ujedinjen mletaki prekojadranski posjed u Boki. Osvajanjem ostatka bokeljske obale iskrsli su tijekom meudravnog razgranienja brojni problemi. Naime, tim je podrujem ila vana trgovaka komunikacija koja je, kada su Turci napustili taj kraj, trebala

pripasti Herceg Novom ili Dubrovniku. Nakon dugotrajnih pregovora i pobjede dubrovake teze (14. II. 1700), mletaki su pregovarai morali odustati od naela faktinog posjeda (uti possidetis) i odrei se prostranih hercegovakih podruja koja su vojno osvojili tijekom Morejskog rata. Republika se morala zadovoljiti samo priobaljem, odriui se svega to je sprjeavalo povezivanje Dubrovake Republike i Turske. Nakon dugih pregovora austrijske i dubrovake diplomacije 1700. i 1701. godine uspostavljena su dva turska koridora kod Kleka i Sutorine, koji su sa zapadne i istone strane odvajali Dubrovnik od 16 mletakih posjeda. Takav je ishod pregovora bio velika pobjeda dubrovake diplomacije koja je, uz punu potporu Austrije i Turske, uspjela sprijeiti teritorijalno mletako zaokruenje. Stvaranje turskoga koridora prema moru i izoliranost Boke od ostalog dijela Dalmacije imali su, to e pokazati idua stoljea, negativne posljedice za njezin drutveni i gospodarski razvoj, ali i (s mnogo ozbiljnijim posljedicama) za poloaj tamonjega hrvatskog iteljstva.

Junaci ili razbojnici?: uloga hajduka u Morejskom ratu Masovnija nazonost hajduka na bokeljskom podruju datira od Kandijskog rata kada se hajduci, zajedno sa svojim obiteljima, u peraku okolicu doseljavaju iz crnogorskog i hercegovakog zalea. Njihovu nazonost, potrebnu tijekom Kandijskog rata (kada se njima mletake vlasti koriste u borbama s Turcima u zaleu), postaje u mirodopskom razdoblju suvina i optereujua za domae stanovnitvo 17 (nedisciplinirano ponaanje hajduka, esta nasilja nad domaim stanovnitvom). Odredbom mletakih vlasti dio hajduka i njihovih obitelji iseljava se u zadarsko zalee (Ravni kotari) i Istru (Peroj). Veina hajduka teko je podnosila izgnanstvo (posebice boravak u Istri), gdje njihovo samovoljno i nedisciplinirano ponaanje nije primano nimalo susretljivo. esti sukobi sa starosjedilakim iteljstvom, neprilagoenost novim uvjetima ivota (poljodjelstvo) te drastine kaznene mjere tamonjih vlasti, veinu su hajduka nagnale na povratak. Izbijanje Morejskog rata i poetak vojnih sukoba uzdu mletako-turske granice u Boki, samo su ubrzali i olakali njihovo naputanje Istre i dolazak u bokeljska naselja. Boka je hajducima sluila kao polazno mjesto za poduzimanje pljakakih akcija u priobalju i zaleu. Njihovi napadi, meutim, nisu bili usmjereni samo na turske postrojbe ve i na kransko stanovnitvo (posebice Dubrovane). Mletaka je vlast podupirala hajduke akcije, naoruavala ih i opskrbljivala potrebnom logistikom, a veinu njihovih prijestupa kanjavala blago. Ipak, radi to boljeg nadziranja esto nekontroliranih hajdukih akcija, mletaka im je uprava izdavala posebne dozvole na osnovu kojih se odreena hajduka postrojba imala pravo zaputiti u pohod. Tako je, primjerice, u lipnju 1684. godine hajduki harambaa Bajo Pivljanin izravno upuen na turski teritorij, kako bi ondje zaplijenio jedan karavan koji je prevozio streljivo. Dozvola za veu hajduku akciju izdana je 8. IV. 1685. godine Baji Pivljaninu, Jovi Sikimiu i Aleksi Radoviu koji su, zajedno s drugim harambaama, predvodili oko 300 hajduka. U odredbi se izriito navodi da cjelokupan plijen moraju donijeti pred kotorskog providura.18 Osim navedenih odredbi, koje su se poglavito odnosile na hajduke postrojbe to su djelovale na kopnu, tijekom Morejskoga rata zabiljeene su i zapovijedi mletakih vlasti kojima se hajduci upuuju na vojno djelovanje na morskom pojasu juno od Boke (prema Albaniji). Mleani su osobito podupirali hajduke napade na dubrovake trgovce, nastojei omesti njihovu trgovinu s turskim zaleem i steevinama u priobalju (poglavito dubrovaku opskrbu Herceg Novog). Tako, primjerice, 8. XII. 1684. godine dubrovaki knez i savjetnici izvjeuju kotorskog providura o napadu hajduka na njihove brodove u dubrovakim vodama. Optueni su hajduki harambaa Savo Crmnianin, kapetan Marko Bei iz Patrovia, Petar estanovi i Jakov Perlica iz Perasta te Vuk Medin iz Patrovia, koji su raspolagali s dvije fuste i jednom filukom. Dva dana kasnije upuene su u Kotor albe zbog novih haranja u dubrovakim vodama. Optuen je hajduk Vuk Medin koji je na svojim brodovima napao barke koje su u Dubrovnik dolazile iz Stona te iz Koloepa i Lastova. Hajduci su dubrovake i turske trgovce napadali i s kopnene strane. U oujku 1685. godine napadnut je turski karavan soli te je cjelokupan plijen (zajedno s ukradenim konjima turskih trgovaca) fustama prevezen u Boku. U akciji su stradale i kue dubrovakih podanika u upi i biskupski dvor. Nakon svake od tih hajdukih akcija dole bi predstavke, albe i tube dubrovakih poslanika u Kotoru. Mleani su na dubrovake proteste odgovarali blaim (najee usmenim) ukorima hajduka, formalno im nareujui da prilikom svojih pothvata potede krane. U praksi su, meutim, podjednako stradavali i turski i dubrovaki trgovci, domae bokeljsko stanovnitvo, pa ak i neka crnogorska plemena (primjerice Kui 1687. godine). Ukratko, hajdukim su napadima bili izloeni

gotovo svi (osim samih Mleana) te je, kada se uzmu u obzir brojne tete, razbojstva i zloini poinjeni nad domaim puanstvom, sveukupna korist njihova ratnikog djelovanja bila dvojbena. Kao primjer i svojevrsni prototip jednoga takvog hajduka moe posluiti ivotopis Baje Pivljanina (Nikolia), hajduka koji se u crnogorskoj narodnoj predaji velia kao slavni ratnik i junak. Potkraj 60-ih godina ivio je s obitelji u okolici Zadra, gdje je zajedno s braom Dimitrijom i Petrom ratovao kao mletaki plaenik. Tijekom i nakon Kandijskog rata ivi u Boki, potom ga, uglavnom zbog uestalog nasilja, mletake vlasti preseljavaju u Istru (1671) i Ravne kotare (1674). Poetkom Morejskog rata vraen je u Boku kako bi, kao osoba od velikog ugleda meu brdskim plemenima, privukao Crnogorce na suradnju s Mleanima. 19 Poginuo je pri jednom od svojih brojnih etovanja u zaleu 1685. godine. Iako se njegovo vojniko djelovanje poglavito sastojalo od pljakakih pothvata, razbojstava i zloina (brojni primjeri okrutnih razbojstava, silovanja i ubojstava), pri emu je redovito vie nego prisutna tradicionalna mrnja hajduka prema gradovima i njegovim stanovnicima, Bajo Pivljanin uao je u legendu crnogorske povjesnice kao 20 jedan od najveih narodnih junaka i boraca za slobodu.

Stanovnitvo, migracije i demografske promjene Jedna od najvanijih posljedica mletako-turskih ratova u XVII. stoljeu na irem podruju Dalmacije i Boke zasigurno su demografske promjene. Usporedo s mletakim osvajanjima i proirivanjem teritorija na nekadanje turske steevine u dalmatinskom zaleu i bokeljskom priobalju, mijenjala se etnika i vjerska struktura iteljstva novoosloboenih krajeva. Ispranjeni teritoriji, prostrani i pogodni za poljodjelstvo, postali su tijekom i nakon Kandijskog i Morejskog rata novim obitavalitem brojnih izbjeglikih skupina s turskih steevina u zaleu. Slino kao i podruja Acquisto nuovo i Acquisto nuovissimo u Dalmaciji, i mletaki e novoosvojeni posjed u Boki doivjeti sline demografske promjene. Preseljenja iz zalea u bokeljsko priobalje zapoela su ve tijekom Kandijskog rata kada pod pojaanim turskim pritiskom, ali i kao odgovor na pozive mletakih vlasti, Boku naseljavaju skupine crnogorskih i hercegovakih doljaka iz brdskih krajeva. Useljavanja se intenziviraju tijekom i nakon Morejskog rata. Prebjezi dolaze predvoeni svojim hajdukim harambaama, ostavljajui na turskoj strani svoju cjelokupnu imovinu. Izbjeglice su najee useljavale u skupinama, a katkada su preseljavana i itava sela. Tako su, primjerice, predstavnici sela Samogora u Gackom (Savo Pavlov i Miho Sekulov) prisegli pred mletakim generalnim providurom da e u roku od pet tjedana preseliti na mletaki teritorij sve stanovnike svog sela.21 Preseljavanja u Boku uskoro su postala masovna i nekontrolirana te je kotorski providur u proglasu od 15. V. 1686. godine morao strogo zabraniti iteljima Risna primanje novih izbjeglica s turskog teritorija bez posebne pismene dozvole providura. Velik broj izbjeglica otvorio je problem smjetaja, opskrbe i nadzora njihova ponaanja (odnos sa starosjedilakim puanstvom). U Risnu su prebjezi smjetani u kue iseljenih muslimana koji su se nakon zauzea grada iselili na tursku stranu. Budui da su domai stanovnici ve zauzeli dio nekadanjih turskih posjeda, mletake vlasti strogo su naredile njihovo naputanje i predavanje na upravu mletakim slubenicima. U Perastu su za smjetaj prebjega koriteni prostori gradskog fontika (skladita ita), te je poetkom veljae 1687. godine dolo do problema skladitenja upravo prispjelog ita. Osim u Risan i Perast, gradove najvie izloene naseljavanju useljenikih skupina, prebjezi su smjetani i u druga naselja Boke. U Pranju je, primjerice, mletaka vlast zauzela gotiku palau Tri sestre (Tre sorelle) obitelji Lazzari (kojoj je nareeno da se preseli u Kotor) i 22 bez ikakva najma predala je na uporabu izbjeglicama iz Nikia. Uoi opsade Herceg Novog kotorski providur objavljuje proglas iteljima poluotoka Lutice i Patrovia da po cijenu ivota i zapljene imovine izbjeglom iteljstvu (nazvanom graninim kranima) osiguraju smjetaj i hranu te njihovu imanju ne ine nikakve tete.23 Masovni priljev dojueranjih turskih podanika u bokeljska naselja negativno se odrazio na ivotno svakodnevlje starosjedilaca. Razliitost etnike i vjerske pripadnosti te poglavito drutvene i civilizacijske razlike izmeu bokeljskih graana i novopridolih itelja iz zalea ubrzo su doveli do niza primjera nesnoljivosti, nesuglasica i otvorenih sukoba. Mletaka je vlast, elei naseliti naputeno bokeljsko priobalje stanovnitvom koje se obvezalo vojniki uvati novu mletako-tursku granicu, brojnim mjerama i povlasticama poticala useljavanje Crnogoraca iz zalea. Time je jedinstvena struktura stanovnitva bokeljskog prostora bila umnogome naruena. Posljedice tako drastinih demografskih promjena najtee e tijekom iduih stoljea pogoditi do tada najmnogobrojnije katoliko iteljstvo bokeljske obale.

Pod stijegom Prevedre Republike: zaslune bokeljske obitelji i pojedinci u Morejskom ratu Patricijske i graanske obitelji stoljeima su bile vodei nosioci drutvenog, gospodarskog i kulturnog ivota u Boki. Ponajprije se to odnosilo na drevne kotorske patricijske rodove (Bolica, Bua, Drago i dr.). koje su sve do kraja XVII. stoljea imale prevagu u upravljanju bokeljskim priobaljem. Tijekom mletakoturskih ratova u XVII. stoljeu, a u svezi s njihovim snanim udjelom u mletakim vojno-pomorskim pothvatima diljem Jadrana i na Levantu, jaaju ostala manja bokeljska naselja. U XVII. stoljeu veina njih izdvaja se iz jurisdikcije kotorske opine te stjee upravnu samostalnost temeljni preduvjet gospodarskog poleta koji e nastupiti tijekom XVIII. stoljea. Kljuni dogaaji koji su omoguili izrastanje malih pomorskih mjesta Perasta, Pranja, Dobrote i dr. u vodea sredita pomorstva i trgovine na istonom Jadranu dogodili su se upravo tijekom mletako-turskih ratova u XVII. stoljeu, a preteitu ulogu u njihovu ostvarenju imale su istaknute obitelji i pojedinci, asnici i diplomati u mletakoj slubi. Na prvom mjestu potrebno je spomenuti odvjetke kotorskih patricija iz roda Bolica, drutvenim ugledom i moi stoljeima jedne od vodeih bokeljskih obitelji. Ivan Bolica (ivo Grbii, 1637-1704), obnaao je, poput svojih brojnih sunarodnjaka, asniku slubu pod stijegom Sv. Marka. Zasluge u mletakoj vojnoj i diplomatskoj slubi stekao je ve tijekom Kandijskog rata, kada je intenzivno djelovao kao posrednik izmeu Mleana i crnogorsko-hercegovakih plemena, nastojei ih pridobiti za protutursko ratovanje pod mletakim zapovjednitvom. U Morejskom se ratu istaknuo u brojnim vojnim pohodima, a kao mletaki povjerenik za granice obnaao je slubu nadintendanta pograninog podruja prema Crnoj Gori (sopraintendante ai confini del Montenegro). Zajedno s patricijima iz drugih bokeljskih obitelji djelovao je na pridobivanju crnogorskih plemena za rat te je uoi opsade Herceg Novog 1687. godine uspio privoljeti na suradnju manje postrojbe Nikia i Drobnjaka. Svojim dugogodinjim iskustvom u vojnim i diplomatskim pitanjima na mletako-turskoj granici u velikoj je mjeri utjecao na svoga neaka Ivana Antuna, asnika i mletakog zastupnika u rjeavanju pograninih pitanja.24 Ivan Antun Bolica (oko 1666-1706), sin Nikole, u mletakim se vrelima uestalije spominje od 1687. godine kada, zajedno sa stricem Ivanom, sudjeluje u osvajanju Herceg Novog. Nastavio je zapoeto djelovanje strica glede pridobivanja Crnogoraca u ratovanje pod mletakim vrhovnitvom te je radi toga 25 esto pregovarao s plemenskim glavarima i crnogorskim vladikama. Kao mletaki asnik i zapovjednik domaih postrojbi sudjelovao je u vie vojnih pothvata protiv hercegovakog i skadarskog pae u zaleu te pri mletakom pokuaju osvajanja Bara 1689. godine. Godine 1688, nakon crnogorskog priznavanja mletake vlasti, imenovan je guvernerom i zapovjednikom mletakih vojnih postrojbi na Cetinju. Nakon mletakog naputanja Cetinja (1692) Bolica je uspjeno djelovao u okrajima s Turcima kod Grahova. Od oko 1693. godine papinski je opunomoenik za katolike misije u Albaniji, Srbiji i Makedoniji. Godine 1699. imenovan je nadintendantom hercegovakih plemena podlonih mletakoj vlasti, a iste godine sudjeluje kao mletaki poslanik u pregovorima glede razgranienja Mletake Republike i Turskog Carstva u Boki. Nakon Morejskog rata imenovan je zapovjednikom mletakoga pograninog podruja prema 26 Crnoj Gori. U narodnim pjesmama opjevan je kao Zane Grbii (Bivoli). Mletako-turski ratovi u XVII. stoljeu doba su zapaenog djelovanja dvojice odvjetaka ugledne kotorske patricijske obitelji Bua. Djelovanje Frane Bue osobito je zapaeno u razdoblju izmeu 1668. i 1684. godine, kada zajedno s Ivanom Bolicom djeluje na pridobivanju crnogorskih plemena za suradnju s Mleanima. Vie je puta djelovao u smirivanju pograninih sukoba izmeu Crnogoraca i mletakih podanika (posebice Patrovia). Zbog toga se esto dopisivao sa crnogorskim vladikom, nastojei da crkveni poglavar svojim autoritetom meu plemenima djeluje na obuzdavanju nediscipliniranih Crnogoraca koji su pljakakim upadima i nasiljem ugroavali Bokelje. Frane Bua najvie se istaknuo uoi Morejskog rata kada djeluje na sklapanju saveza s Nikiima i Drobnjacima.27 Jeronim Bua (# 1732) spominje se kao kapetan konjice i pukovnik u mletakoj slubi. Godine 1685. imenovan je zapovjednikom straa izmeu Tivta i Lepetana, a 1693. guvernerom Grahova. Nakon Morejskog rata obnaao je dunosti nadzornika kotorskog okruja i cjelokupnoga bokeljskoga pograninog podruja (sopraintendante dei tutti confini). Tijekom i nakon Morejskog rata uestalo je pomagao djelovanje katolikih misija u balkanskim zemljama (god. 1710. izaslanik barskog nadbiskupa Vicka Zmajevia skadarskom pai).28

Kapetanske obitelji iz Perasta i Pranja dale su niz istaknutih sudionika protuturskih dogaanja 16841699. godine. Iz Pranja se istie pomorski kapetan Petar Nikov urovi, sudionik pomorskih okraja s Turcima 1684. godine oko Herceg Novog. U bitci je predvodio postrojbu od oko 80 Prnjana i tom prilikom 29 poginuo. Iste godine zapaen je i pothvat kapetana Vuka Pavlova Lazzarija, sudionika pomorskih akcija izmeu Boke, Mljeta i Lastova. U opsadi i osvajanju Herceg Novoga istaknuli su se Prnjani Niko Zbutega, Pavao Maras, Vicko Petrov Lukovi i dr. U mletako-turskim okrajima kod otoka Hiosa i Argosa istaknuo se Jeronim Muzaa, dok je Ivo Lukovi kao opinski glavar zapovjedao postrojbom od oko 50 Prnjana u bitkama kod Bara (1698), Grahova i Trebinja. Hrabrost pranjskih pomoraca pri mletakom zauzimanju Herceg Novog posebno istie generalni providur Girolamo Corner u pismu iz 1689. godine, poglavito izdvajajui ratniku umjenost Vicka Petrova Lukovia predvodnika pranjskih postrojbi. Godine 1695. novi generalni providur Daniele Dolfin ponavlja rijei svoga prethodnika, hvali ratnike odlike i odanost Prnjana mletakoj dravi te naglaava de se Pranj zbog hrabrosti i graanskih vrlina 30 njegovih stanovnika, broji meu najodlinije opine u pokrajini. itelji perake opine imali su tijekom mletako-turskih ratova u XVII. stoljeu posebnu povlasticu. Kao zasluni ratnici i istaknuti sudionici brojnih mletako-turskih okraja uzdu Jadrana, Sredozemlja i Levanta, odlikovani su posebnom au pravom da predstavnici 12 rodova uvaju mletaki ratni stijeg (gonfalone) na admiralskom brodu te kao poasna garda sudjeluju pri ceremoniji isplovljavanja dudeva 31 broda (Bucintro) s kojega se sveano vjenavalo duda s morem. Zahvaljujui uspjenoj karijeri u mletakoj vojnoj slubi mnogi su Peratani, mahom odvjetci uglednih obitelji, uvrtavani u red vitezova Sv. Marka (Cavalieri di San Marco). Grad Perast ubrajao se u bokeljska naselja koja su tijekom Morejskog rata dala najvie vojnika u mletakoj slubi i imala najvie gubitaka u ljudstvu. Tako je, primjerice, samo prilikom osvajanja utvrde Herceg Novi poginulo 42 Peratana. Upravo zbog iskazanih ratnih zasluga, ali i velikih gubitaka, generalni providur Girolamo Corner je stanovnicima grada Perasta (210 obitelji) dukalom podijelio 2000 32 padovanskih kampa najbolje zemlje u novoosloboenome hercegnovskom podruju. Tijekom Morejskog rata su se meu najzaslunije Peratane, istaknute sudionike protuturskih zbivanja na irem bokeljskom podruju, ubrajali pripadnici uglednog roda Balovi. Tako je, primjerice, Matija Andrijin Balovi (1633-1716) vie godina djelovao kao kapetan perake postrojbe koja je uvala dudevski stijeg. Istu je dunost obnaao i Julije Balovi, istaknuti peraki pomorski pisac i skuplja narodnih pjesama, 33 sudionik brojnih bitaka tijekom Morejskog rata. Nikola Tripov Burovi (oko 1655-1737), peraki pomorski kapetan, ratnik i pomorac, brojne je zasluge stekao djelujui kao zapovjednik brodova u mletakoj ratnoj slubi. Tijekom Morejskog rata sudjelovao je u brojnim okrajima s Turcima: kod grkih gradova Korona (1685) i Modona (1686), na Peloponezu, pri osvajanju Herceg Novog (1687) te u borbama kod Cetinja (1692), Klobuka i Trebinja (1694), gdje je iste godine imenovan mletakim guvernerom.34 Njegov je suvremenik i roak Ivan Grgurov Burovi (# 1729), zasluan pri osvajanju Herceg Novog i proirenju mletakih posjeda u Hercegovini (1694). Za ratne zasluge, poglavito nakon sudjelovanja u bitci kod Trebinja 1694. godine, stekao je mletakom investitutom zemljini posjed u Zupcima (1695). Nakon osloboenja Herceg Novog imenovan je nadintendantom novoosloboenog podruja, a nakon Morejskog rata stekao je ugledan mletaki naslov conte veneto (1703). Njegov roak, spomenuti ratnik Nikola Burovi, napisao je u slavu Ivana 35 Grgurova tri pohvalne pjesme. Obitelj Bujovi ubraja se meu najistaknutija peraka pomorska bratstva. Njihov najslavniji odvjetak sigurno je pomorski kapetan i proslavljeni ratnik Vicko Bujovi (1660-1709), sudionik brojnih ratnih pothvata mletake vojske u Boki i uzdu crnogorsko-hercegovakog zalea. Na grkom ratitu istaknuo se u pomorskoj bitci kod utvrde Sodtha na Kreti 1686. godine. Zapaen je Vickov udio prilikom osvajanja Herceg Novog (1687) i Trebinja (1689), gdje je krae vrijeme zapovijedao mletakom posadom. Od 1694. godine u sklopu mletake ratne flote ratuje u albanskim vodama na brodu Santa Croce. Godine 1695. imenovan je guvernerom flotile zaduene za zatitu pomorskih putova od gusara. U svojim pomorskim pothvatima nije tedio ni Dubrovane, ometajui njihovo pomorsko trgovanje i nerijetko im zapljenjujui brodove. Kao jednog od najopasnijih neprijatelja, Dubrovani su ga 1699. godine u odsutnosti osudili na smrt. Od 1694. godine obnaa naslov kapetana opine Perast. Zbog brojnih zasluga za mletake pobjede

tijekom Morejskog rata Vicko je 1704. godine stekao nasljedni posjed Kumbor kod Herceg Novog s pravom obnaanja naslova conte feudatario. Sukobljen s brojnim perakim rodovima, ubijen je u jednom 36 ulinom sukobu u Perastu 1709. godine. Vickov se brat Ivan, kapetan i trgovac, takoer spominje kao zapaeni sudionik protuturskih borbi u Morejskom ratu. Istaknuo se u sukobima s ulcinjskim gusarima kojima je 1686. godine zarobio etiri tartane. Zajedno s bratom Vickom stekao je odredbom mletakih vlasti 1691. godine nasljedni posjed kod Risna. Umro je u Mlecima, gdje mu je u crkvi S. Giovanni in Bragora brat Vicko podigao nadgrobnu plou.37 Zastavnik mletakoga ratnog stijega bio je i peraki kapetan Frane Viskovi. Pod vrhovnim zapovjednitvom duda Francesca Morosinija sudjelovao je u mletakim bojevima kod Santa Maure, Prevese, Modona, Nauplije, Lepanta, Negroponta, Navarina i Arte. Zbog ratnih zasluga u brojnim pomorskim bitkama odlikovan je 1694. godine asnikim inom (sargente maggiore). Istaknuo se i na hercegovakom ratitu, poglavito prilikom osvajanja itluka 1694. godine. Ubrzo stjee in pukovnika collonello (1695) i nasljedni naslov conte veneto. Nakon Morejskoga rata imenovan je vitezom 38 Sv. Marka (1703).

*** Ukupno gledajui, prinosi bokeljskih obitelji i pojedinaca mletakim pobjedama tijekom Morejskoga rata neprijeporna su sastavnica bokeljske prolosti toga doba. Bokeljski ratnici, odvjetci patricijskih i kapetanskih obitelji, ratovali su na vlastitim i mletakim brodovima od Boke do Peloponeza, sudjelovali u brojnim bitkama na crnogorskom i hercegovakom ratitu, ginuli pod zidinama Herceg Novoga, Bara i Ulcinja. Zavretak mletako-turskih borbi u bokeljskom priobalju za njih je znaio odmak od ratne nesigurnosti i otvaranje mogunosti za bavljenje najperspektivnijim gospodarskim granama pomorstvom i trgovinom. Uspon pomorskih naselja Perasta, Pranja, Dobrote i drugih, iji nezadriv gospodarski razvoj zapoinje poetkom XVIII. stoljea, omoguen je i osiguran njihovim zaslugama, pobjedama i ugledom steenim vojevanjem tijekom Morejskoga rata. 1 Kotor i naselja podlona kotorskoj jurisdikciji pripala su Mleanima 1420. godine. Podruje Patrovia dospjelo je pod mletaku upravu 1423, a grad Budva 1442. godine. 2 A. Miloevi, Hercegnovi u Boki Kotorskoj (povjesne crtice povodom 250 godinjice njegovog oslobodjenja od Turaka 30. IX 1687. 30. IX. 1937), Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske, god. IV, br. 1-3, Kotor, 1937. (dalje: Miloevi 1937), str. 8-9; T. K. Popovi, Herceg-Novi: istorijske biljeke, knj. I. (1382-1797), Dubrovnik, 1924, str. 29-32, 44-59; P. erovi, Borbe s Turcima oko Hercegnovoga do njegova konanog osloboenja g. 1687, Godinjak Pomorskog muzeja u Kotoru (dalje: GPMK), sv. 4, Kotor, 1955. (dalje: erovi 1955), str. 5-27. 3 A. Marinovi, Boka Kotorska od najstarijih vremena do poetka XX. stoljea, Dubrovnik, n. s., god. IV, br. 4, Dubrovnik, 1993, str. 194-195. 4 M. Miloevi, Granice Boke Kotorske za vrijeme mletake vladavine (1420-1797), GPMK, sv. 22, Kotor, 1974. (dalje: Miloevi 1974), str. 11. 5 M. Jaov, Le guerre Veneto-Turche del XVII secolo in Dalmazia, Atti e memorie della Societ dalmata di archeologia e storia patria, sv. 22, Venezia, 1991, str. 231-232; G. Stanojevi, Jugoslovenske zemlje u mletako-turskim ratovima XVI-XVIII vijeka, Beograd, 1970, str. 333-335. 6 M. Miloevi, Prilike u Boki Kotorskoj tokom priprema za osloboenje Herceg-Novog od Turaka (16841687), Istorijski zapisi, god. XIX, knjiga XXIII, sv. 1, Titograd, 1966 (dalje: Miloevi 1966), str. 18-19.

7 Ibid., str. 20-21. 8 Miloevi 1937, str. 11-12; Miloevi 1966, str. 24; erovi 1955, str. 14. 9 M. Jaov, nav. dj., str. 244; Miloevi 1937; Miloevi 1966, str. 53-54; G. Novak, Prolost Dalmacije, sv. II, Zagreb, 1944, str. 230; G. Stanojevi, nav. dj., str. 337; erovi 1955, str. 15-16. 10 Veliku mletaku pobjedu opjevao je poznati bokeljski pomorski strunjak Marko Martinovi (16631716) u djelu Giustissima Relazione dell'assedio ed aquisto di Castelnuovo, fatto dalle gloriosissime Armi della Serenissima Repubblica di Venezia l'anno 1687. Composta in versi dal Signor Conte di Combur, consacrata al merito singolare dell'Ilustrissimo Signor Vincenzo Bujovich, Capitano Attuale di Perasto (Venezia, 1698). 11 M. Jaov, nav. dj., str. 244-247; G. Stanojevi, nav. dj., str. 393-394. 12 M. Jaov, nav. dj., str. 205-206; G. Stanojevi, nav. dj., str. 389; J. N. Tomi, Izvjetaj (kotorskog providura Nikole Erica) o mletakom zauzeu u Mletakoj Albaniji, Crnoj Gori, Brdima i u Hercegovini, sa popisom tamonjeg ljudstva i stoke, iz god. 1692, Spomenik SANU, sv. 52, Beograd, 1914. (dalje: Tomi 1914), str. 69-83. 13 Miloevi 1937, str. 10-11. 14 J. Milovi, Zbornik dokumenata iz istorije Crne Gore (1685-1782), Cetinje, 1956, str. 13. 15 P. erovi, Tri izvjetaja generalnog providura Cornera nakon zauzea Herceg-Novoga god. 1687, GPMK, sv. 13, Kotor, 1965, str. 45-57. 16 Miloevi 1974, str. 11-13; B. Sambrailo, Izlaz Bosne na Jadran (Klek Sutorina): XVII i XVIII vijek, Pomorski zbornik, sv. 4, Zadar, 1966, str. 403-418. 17 Primjerice, godine 1671. hajduci nastanjeni u Perastu pokuali su, na Veliki etvrtak, smijeniti domau upravu i preuzeti vlast u gradu. Urota je otkrivena te su nakon tog dogaaja hajduci preseljeni u Istru. Vidi: P. Butorac, Uloga hajduka u Boki Kotorskoj, Glasnik Narodnog univerziteta Boke Kotorske, god. III, br. 2-3, Kotor, 1936, str. 12-15. 18 Miloevi 1966, str. 27-29. 19 M. Jaov, nav. dj., str. 159-160; G. Stanojevi, nav. dj., str. 329-330. 20 Socioloku ralambu hajdukog etovanja s obzirom na njihovo velianje u narodnoj epici pomno je obradio Ivo ani u djeluPrevarena povijest: guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995, Zagreb, 1998. (osvrte na Baju Pivljanina vidi na str. 143, 180, 277-278, 288, 321). 21 Miloevi 1966, str. 37. 22 Miloevi 1966, str. 39. 23 Miloevi 1996, str. 39. 24 Podrobnije o Ivanu Bolici vidi: Hrvatski biografski leksikon (dalje: HBL), sv. II, Zagreb 1989, str. 109 (tekst: T. Radau); Miloevi 1966, str. 12, 22; J. N. Tomi, Crna Gora za Morejskog rata (1684-1699), Beograd, 1907 (dalje: Tomi 1907).

25 O Boliinu ugledu meu Crnogorcima svjedoi podatak da su ga plemenski glavari i vladika eljeli za svoga vrhovnog zapovjednika u ratovanju s Turcima. Priklanjanje nekih plemena Mleanima tijekom Morejskog rata smatra se iskljuivo Boliinom zaslugom. Vidi: S. Mijukovi, Zane Grbii u istorijskim izvorima, Istorijski zapisi, god. XIII, knjiga XVII, sv. 2, Titograd, 1960, str. 235-267. 26 Podrobnije o Ivanu Antunu Bolici vidi: HBL, sv. II, str. 110; Istorija Crne Gore, sv. III/1 (Od poetka XVI do kraja XVIII vijeka), Titograd, 1975, str. 187, 207-208, 325-326, 332-333, 333, 339, 342, 368-369, 392, 397; S. Mijukovi, nav. dj.; Tomi 1907; Tomi 1914. 27 Podrobnije vidi: HBL, sv. II, str. 411; Istorija Crne Gore, str. 172. 28 HBL, sv. II, str. 411. 29 HBL, sv. III, Zagreb, 1993, str. 777 (tekst: T. Delibai). 30 A. Botri, Pomorska privreda Pranja u prolosti (XVI-XIX. st.), u: 12 vjekova Bokeljske mornarice, Beograd, 1972, str. 81-82; V. Foreti, Udio naih ljudi u stranim mornaricama i opim zbivanjima kroz stoljea, Pomorski zbornik povodom 20-godinjice Dana mornarice i pomorstva Jugoslavije 1942-1962, sv. I, Zagreb, 1962, str. 304. 31 Poast perakim zastavnicima posebice je dola do izraaja u sveanoj pogrebnoj povorci prigodom sahrane mletakog duda Francesca Morosinija u Naupliji, u Grkoj 1694. godine. Meu brojnim odlinicima, vitezovima Sv. Marka, asnicima, plemiima i diplomatskim predstavnicima, peraki bojovnici su kao gonfalonieri imali osobito istaknuto mjesto. Vidi: P. Butorac, Razvitak i ustroj perake opine, Perast, 1998. (dalje: Butorac 1998), str. 126-127; V. Foreti, nav. dj., str. 304. 32 Butorac 1998, str. 204; F. Viscovich, Storia di Perasto dalla caduta della Repubblica Veneta al ritorno degli Austriaci, Trieste, 1898, str. 263. 33 HBL, sv. I, str. 402-403. (tekst: T. Radau); C. Fiskovi, Borbe Peratana s gusarima u XVII i XVIII stoljeu, GPMK, sv. 21, Kotor, 1973, str. 9-33. 34 HBL, sv. II, str. 525. (tekst: S. Prosperov Novak). 35 Pohvala kavaliru Ivanu Buroviu, u: Poezija baroka XVII i XVIII vijek (priredili Gracija Brajkovi i Milo Miloevi), Titograd, 1976, str. 339-342. Vidi: HBL, sv. II, str. 523. (tekst: T. Radau). 36 HBL, sv. II, str. 459-460. (tekst: V. Foreti); M. Bokovi, Herojski podvizi bokeljskih pomoraca Perast, GPMK, sv. 13, Kotor, 1965, str. 176-177; A. S. Laloevi, Znaajnije borbe bokeljskih pomoraca protiv gusara i pirata, u: 12 vjekova Bokeljske mornarice, Beograd, 1972, str. 76. 37 HBL, sv. II, str. 458; L. orali B. Niki, In memoriam aeternam: nadgrobni spomenici Hrvata u Mlecima, Kolo. asopis Matice hrvatske, god. X, br. 1, proljee 2000, str. 24-25. 38 V. Foreti, nav. dj., str. 304; A. S. Laloevi, nav. dj., str. 76; F. Viscovich, nav. dj., str. 264-266.