UVOD
Poput mnogih pripadnika mog naraštaja i ja sam prije 25 do 30 godina znao da je nešto pogrešno u načinu na koji je generacija mojih roditelja (kao i generacije prije njih) gledala na strukturu obitelji i odgoj djece. Tijekom sljedećeg desetljeća, dok sam djelomice radio s neprilagođenom djecom i mladeži te sa skupinama samohranih majki, a istodobno stjecao naobrazbu obiteljskog terapeuta, shvatio sam da moja stajališta nisu bila ni bolja ni gora od onih kojima su trebali biti alternativom. Moji stavovi i mišljenja imali su isto takve osnovne slabosti: manjkala im je etička sadržina, a počivali su na krajnostima, tj. po njima su, krajnje arogantno, ljudi bili svrstani u one koji su u pravu, jer su se ponašali u skladu s ispravnim stavovima, dok su drugi spadali u one koji su u krivu, jer su se ponašali u skladu s neispravnim stavovima. Ove su se krajnosti očitovale i u povratnim obavijestima koje sam dobivao od mojih kolega i klijenata. Neki su ono što radim držali dobrim, dok su drugi imali suprotno mišljenje, a ja sam naivno mislio da sam u pravu sve dotle, dok su oni prvi bili u većini. Valjalo je proći neko vrijeme da bih shvatio kako sam se trebao ravnati prema mišljenju one druge skupine. Tek kada sam kao otac iskusio svoj osobni manjak kompetencije, počeo sam polako učiti budući da sam se dotad samo obrazovao. Sve do tog trenutka, držao sam da obilježja odgoja djece trebaju biti razumijevanje, tolerancija i demokracija između

roditelja i djece za razliku od moraliziranja, netolerantnosti i zapovijedanja u odgoju, za koje sam znao da su razorni za dječje samopoštovanje i životnost. Provodeći mnogo vremena sa svojim sinom te svakodnevno radeći s obiteljima i djecom, počeo sam shvaćati površnost svojih stavova. Mada je položaj djece u obitelji i društvu u mnogome postao humanijim, još uvijek su postojala dva činitelja koja su, s jedne strane, predstavljali izazov mojoj profesionalnoj potrebi da budem nadahnućem ljudima s kojima sam radio, a s druge strane, održavali me u dodiru s osobnijom vrstom bola. Kao učitelj i supervizor, doživio sam vrlo često poraz roditelja u susretima sa stručnjacima jer su (poslije tih susreta bili nesposobni) za poduzimanje određenih postupaka, te imali jači osjećaj neprimjerenosti nego prije dolaska savjetovatelju ili terapeutu. Isto sam tako mogao vidjeti kako su se ti isti stručnjaci osjećali bespomoćnima i nekompetentnima, no kako su se, zbog osjećaja dužnosti, držali tradicionalne psihologije, koju više zanima utvrđivanje krivnje, negoli pronalaženje mogućnosti. Kao obiteljski terapeut, iskusio sam kako djeca i mladež još uvijek plaćaju cijenu. Razumijevanje odraslih postalo je suptilnije, načini kažnjavanja humanijima, stavovi o odgoju manje nadmenima, a javni moral blažim. No, onda kao i sada, na djecu se svaljuje odgovornost kakvu je malo roditelja, političara, pedagoga i učitelja ili terapeuta spremno preuzeti na sebe. Ne zbog zlonamjernosti - već, naprotiv, često kao znak ljubavi i dobre volje - zbog niza logičkih posljedica koje proizlaze iz činjenice da je pogrešno naše temeljno shvaćanje o tome - što su i tko su djeca.

Švedska psihologinja, Margaretha Berg Broden, lijepo je i nenametljivo izrazila ovu misao jednom rečenicom koja je poslužila nadahnućem za naslov ove knjige: "Možda smo mi u krivu, možda su djeca kompetentna". (M.B.B. "Mor og barn i Ingenmandsland"/"Majka i dijete su ničija zemlja", Copenhagen, 1992.) Brodenova se ovako izrazila djelomice zahvaljujući znanstvenom kontekstu njezina rada, a djelomice zbog svog posebnog zanimanja za ranu interakciju između dojenčadi i njihovih roditelja. Budući da se bavim praksom, a ne istraživanjem, te kako je područje mog iskustva interakcija između djece i odraslih u najširem smislu, ja ću zbir svojih opažanja iznijeti na ponešto drukčiji način. Koliko ja vidim, učinili smo presudnu pogrešku utoliko što smo pretpostavili da djeca nisu pravi ljudi od rođenja. Djecu smatramo vrstom potencijalnih, anti-socijalnih "polubića", koju, u prvom redu, moraju podvrgnuti jakom utjecaju i manipulaciji odraslih i koja, moraju navršiti određenu dob da bi ih se smatralo ravnopravnima i zbiljskim ljudima. Ta temeljna pretpostavka godinama se iskazuje i znanstvenijim i popularnijim okvirima, no, u biti, nema velike razlike. U oba slučaja zaključuje se da odrasli moraju pronaći načine za odgajanje djece kako bi ih naučili ponašati se poput ljudskih bića. Te smo načine nazvali metodama odgoja i, mada smo u različitim vremenskim razdobljima razmatrali čitav spektar (koji se kretao) od "slobodnog odgajanja" do "autoritativnog odgoja", nikada se nismo ozbiljno pozabavili temeljima te teorije.

Jedna od namjera ove knjige jest da razjasni kako je ono što podrazumijevamo pod tradicionalnim pojmom "odgoja" (upbringing) suvišno i izravno štetno, ne samo zato što je nezdravo za djecu, već i stoga, što sprječava ljudski rast i razvoj među odraslima, kao i zato što ima štetan utjecaj na interakciju između djece i odraslih. Tako stvaramo začarani krug koji ometa naše shvaćanje poučavanja na svim razinama društvenog obrazovanja te rehabilitacije i socijalne politike prema djeci i obiteljima. Moja je generacija također imala udjela u stvaranju varljive udaljenosti između "mene" i "društva", zapravo iluzije koja je prije 25 godina predstavljala sastavni dio sukoba s autoritetima, no koja je postala još opasnijom ukorak s činjenicom da se politika svela na gospodarstvo. Danas je možda istinitije no ikad da će način na koji se ophodimo s našom djecom odrediti budućnost svijeta. Dostupnost obaviještenosti toliko se povećala da više ne možemo računati na produžetak našeg dvoličnog odnosa prema djeci i mladeži. Gledano na duže staze, ne možemo se nastaviti izvlačiti propovijedajući ekologiju, humanizam i nenasilje, a istodobno se prema djeci i mladeži odnositi nasilno, u doslovnom smislu riječi. Već nekoliko godina imao sam sreću puno putovati i raditi u različitim kulturama, a to me je uvjerilo u činjenicu da će razvoj odnosa između djece i odraslih do kojeg je došlo u skandinavskim zemljama, glede bitnih elemenata, moći poslužiti kao model za razvoj i u drugim zemljama. Ono što se na prvi pogled često čini beskičmenim, zbunjujućim i neodlučnim, nosi u sebi klicu nečega što se jedino može opisati

a mi Danci smo ojađeni čestim fizičkim obračunavanjem južnih Europljana sa svojom djecom. a to podjednako vrijedi i za patnju prouzročenu destruktivnim odnosima. Odnosi između odraslih i djece čine široki spektar boja i nijansi. Budući da su posebice SAD. ne toliko zbog kritike starog. Po prvi put imamo razloga vjerovati da egzistencijalna sloboda svakog pojedinca ne predstavlja prijetnju za zajednicu. U ovoj će se knjizi cijelo vrijeme suprotstavljati "staro" i "novo". mada se može iskazati na različite načine. Velike su razlike između sjeverne i južne Europe. no njena je egzistencijalna važnost. prema mom iskustvu. Imigranti u Danskoj kažu da ne žele da im djeca budu poput danske djece. već da ona.kao kvantitativni skok u ljudskom razvoju: po prvi put u moderno doba spremni smo ozbiljno razmotriti neotuđivo pravo pojedinca na osobni razvoj i to s nedogmatskog i neautoritativnog polazišta. nego više zbog pronalaženja konkretnih mogućnosti djelovanja. U svakidašnjem . a razlike su čak još izraženije između različitih područja iste zemlje. Prirodno je da kultura. svugdje ista. višeetničkim i višenacionalnim društvima. Sjedinjenih Američkih Država te zemalja bivšeg Istočnog bloka. politička povijest i vjera neke zemlje igraju važnu ulogu u samosvijesti nacije te u tome kako ih doživljavaju stranci. a i mnoge europske zemlje već postale ili će ubrzo postati. može biti od presudne važnosti za trajno zdravu zajednicu. naprotiv. mislim da je važno moći prodrijeti i vidjeti što se krije ispod tih kulturom određenih stilova. Društvena važnost obitelji razlikuje se od kulture do kulture. Zadovoljstvo proizašlo iz konstruktivne i zdrave interakcije isto je.

Zahtjev za ravnopravnim dostojanstvom znači otvorenost i uvažavanje razlika što za sobom povlači i napuštanje mnogih dojmova o tome što je pravo. a mi. Po prvi put. niti djecu koja nisu privržena svojim roditeljima. ono s čime se jesam susreo . želio bih istaknuti da nikada nisam upoznao roditelje koji ne vole svoju djecu. One ne predstavljaju primjere koji se mogu slijediti . Većina roditelja dobro zna kada neprimjereno postupa. Ne možemo više jednostavno zamjenjivati jednu metodu drugom. trebaju biti nadahnućem za individualne eksperimente. No. spremni smo ispitati mogućnosti uspostavljanja pravih odnosa utemeljenih na ravnopravnom dostojanstvu između muškaraca i žena te između odraslih i djece. Nikada prije u povijesti čovječanstva nije se to zbilo u tako širokim razmjerima. veliku otvorenost glede stavova. a to je jedna od stvarnosti ovog razdoblja: nedostaju nam primjeri i modeli uloga. To također znači da mogućnosti djelovanja. ili točnije rečeno: ne možemo više samo nastavljati modernizirati naše pogrešne pretpostavke. predložene u ovoj knjizi. Tradicionalna psihologija često dovodi u pitanje ideju o osjećajima: Vole li roditelji svoju djecu? Koliko sin mrzi oca? Koliko je kćer srdita na majku? Ne odbacujući važnost ovakvog klasičnog iskazivanja ljudske patnje. no potrebni su im opipljivi prijedlozi i primjeri kako bi promijenili svoje obrasce ponašanja. naša djeca i naši unuci doslovce smo (u prilici) da otkrivamo novi teritorij. gledano u cjelini. doživljavam.radu s obiteljima i njihovim savjetodavcima. a što krivo.djeca su i roditelji koji ne umiju pretvoriti svoje uzajamne osjećaje ljubavi u postupke pune ljubavi.

Riječ je o osobnom dijalogu utemeljenu na jednakom dostojanstvu. a neki nisu. Činjenica da svatko od nas. Zahvaljujući površnoj sklonosti našeg doba ka otkrivanju žrtava i pripisivanju odgovornosti postoji rizik da neki odrasli dožive ovu knjigu svojom kritikom. oni sa sobom donose potpuno različito iskustvo iz obitelji u kojima su odrasli. znači. kao što to činimo u ovoj knjizi.kao jedan sustav koji zamjenjuje drugi. U ovoj ćemo knjizi ukazivati na specifična središnja načela koja pojedinačno i zajednički tvore kriterije prema kojima svi možemo prosuđivati naše postupke. Kojih je od njih bilo više. od kojih su se neki pokazali uspješnima. To zahtijeva mnogo više od demokratiziranja dijaloga između djece i odraslih.pri stvaranju novih obitelji . zapravo. To znači da moramo razvijati vrstu dijaloga koji čak ni mnogi odrasli ne mogu uspostaviti sa sebi ravnima. Najvažnije je da imamo mogućnost . nije. Činje- .naučiti kako valja postupati glede onoga u čemu nismo uspjeli u prvoj obitelji. da su djeca u mogućnosti pružiti nam povratnu informaciju što će nam omogućiti zadobivanje naše vlastite izgubljene kompetentnosti i što će nam pomoći odbaciti naše neplodne i bezosjećajne obrasce ponašanja. mora pronaći svoj vlastiti način postupanja. Ono što nam je svima zajedničko jest to da smo kao djeca naučili načine uspostavljanja odnosa s drugim ljudima. između ostalog. Proglasiti djecu kompetentnima. Roditelji nisu samo ljudi različita spola. ponaosob. Nije mi bila namjera nikoga pokuditi niti na ikoga upirati prstom krivnje.ili puko oponašati . način koji je najuspješniji i za nas i za našu djecu. ili da "sve prolazi". važno. ne znači da je sve jednako dobro.

s etnički mješovitim obiteljima u izbjegličkim logorima u Hrvatskoj. itd. najiskrenije se zahvaljujem na nadahnuću i trajnom povjerenju tijekom mnogih godina. To isto odnosi se i na moju suprugu koja me samim svojim postojanjem suočava s nečim za što se svaki put nadam da su posljednji ostaci mog dječjeg egocentrizma. Moj odrasli sin. s prvom američkom obitelji alkoholičara itd. kojem su sada 22 godine. . i s nelagodom sjećam svojih stavova i predrasuda prilikom mojih prvih susreta s japanskom i muslimanskom obitelji.nica da često ukazujem na povijesnu ili sadašnju praksu temelji se na mom iskustvu koje mi je pokazalo da je za većinu ljudi najbolji način razumijevanja samih sebe i njihovih postupaka poslužiti se poviješću kao zrcalom. Jasno se. Američkom psihijatru. Walteru Kempleru.. kada mi je samom nedostajalo pouzdanja. Zahvalnost također dugujem mnogim obiteljima širom svijeta koje su mi otvorile vrata svog osobnog i intimnog života. pomogao mi je objediniti moja iskustva na način kako to samo može učiniti netko tko otvoreno i iskreno traga za svojim osobnim životom. kao i ostalom osoblju Instituta. dr. Ova načela. kao i mnogi primjeri u ovoj knjizi proistječu iz mog rada na Kemplerovom institutu Skandinavije.

To se zbiva različitom brznom pa je dovelo do toga da je svijet prepun različitih vrsta obitelji. majka i dva sina. U Skandinaviji. autoritarno patrijarhalne ili matrijarhalne obitelji postaju stvar prošlosti. kao i neke od njezinih vrijednosti. koje su tijekom više od dva stoljeća omogućavale siguran temelj obitelji. POGLAVLJE OBITELJSKE VRIJEDNOSTI Osnovne vrijednosti. takvom razvoju pridonose građanski ratovi ili gospodarske nevolje. sada prolaze kroz razdoblje dezintegracije i promjene i to u gotovo svim dijelovima svijeta. gdje žene u tome prednjače. S "higijenske" točke gledišta. Neke se očajnički trude zadržati standarde iz "dobrih starih vremena". stara oko tri i pet godina. bila je u mnogome destruktivnom .kako za djecu tako i za odrasle. dok druge pak eksperimentiraju s novim i plodnijim načinima zajedničkog života. Majka uzima ubrus. U jednoj kavani u španjolskoj Otac. taj je razvoj nesumljivo bio potpomognut razmjerno visokim životnim standardom te naprednim socijalnim zakonodavstvom. Zajednički činitelj leži u tome da hijerarhijski strukturirane. Tradicionalna struktura obitelji. pijucka u . U ostalim zemljama. nema razloga ne pozdraviti takav razvoj.I. upravo su pojeli sladoled i kolače.

vraća se žurno i odrešito. koja je u međuvremenu odmakla ulicom desetak. čvrsto hvata mlađeg sina za bradu i počinje ga brisati oko usta. licem mu na tren preleti bolan izraz. Ne bacivši ni pogled na objekt njegova oduševljenja. okreće mu lice prema sebi povlačeći ga za kosu. A ona. Dječak negoduje i okreće lice od majke. ona je nepopustljiva u svojoj odlučnosti da odnese pobjedu. Dolazi konobarica i dječakova majka kaže . no vrlo brzo opet poprima masku ravnodušnosti. sjede u vrtu kavane i piju kavu nakon obavljene kupnje. i cijelo vrijeme ponavlja . grabi ga za ruku i odvlači. želeći majci nešto pokazati. jedni sa sinom od oko pet godina. a nakon nekog vremena dječak pristojno i obazrivo kaže: "Mamice. bez stvaranja tolike gužve."Pontela cara bien!" [Lijepo se ponašaj!) U jednoj kavani u Beču Dva mlada bračna para. On viče. "Zapravo ne znam što bih. Ona ga povlači za čuperak kose i. Mlađi brat začas se oporavlja od napada i već deset metara dalje zaustavlja se i razdragano pokazuje na jedan izlog. dok mu srdito kazuje kako je zločest. ja bih radije colu s limunom ako može?" ." Majka razdražljivo kaže konobarici: "Donesite mu neki sok. petnaest metara. Zbog te scene. I otac reagira bolnim izrazom u očima.njega. Njegov stariji brat već je dobro odgojen." Stižu sok i kava."Mi ćemo kavu. ali ga brzo pretvara u prijekor majci što ne može dječaka natjerati da se lijepo ponaša. što ćeš ti?" Dječak malo oklijeva i kaže.

hoćemo li brzo kući?" Majka (glasno i srdito) odgovara: "Zaveži. Ostali odrasli upućuju majci poglede odobravanja. Na stajalištu autobusa u Copenhagenu Baka s dvoje unučadi.i odmah se obraća konobarici: "Dječak se predomislio. Razumiješ li?" Dječak se povlači i uvlači u sebe. moram ići na zahod. Nakon pola sata.Majka odgovara: "Zašto to nisi odmah rekao! Sada ćeš morati popiti sok!" . Donesite mu colu s limunom. ići ćeš ravno u krevet kad dođemo kući. u znak potpore. slušajući što odrasli pričaju. bojažljivo pita: "Mamice. moramo se požuriti kući. a dječakov otac. dotiče ženinu ruku. Zar nisam brzo popio." . majka je pogledala na sat i srdito rekla dječaku: "Popij tu colu!" Dječak (očigledno radostan) upita: "Idemo li sada?" Na što mu majka odgovori: "Da. Dječak mirno i pristojno sjedi. Np. u kojima su roditelji uživali prisjećajući se doživljaja s ljetovanja za vrijeme čega je dječak mirno sjedio i gledao unaokolo. da nas ostavi na miru!" Poslije desetak minuta. popij tu colu!" Dječak nastavlja gutati colu u velikim gutljajima i sav radostan je obavještava: "Gotov sam. starih oko četiri i šest godina. čeka autobus. mamice?" Majka zanemaruje njegovu izjavu i razgovor odraslih se nastavlja. balavče! Budeš li i dalje zanovijetao. Mlađi dječak vuče baku za kaput i kaže: "Bako.

Uspješnost braka ovisila je o ženinoj sposobnosti i spremnosti podvrgavati se mužu. jer su naučili to "bez ljubavi" smatrati ljubavlju.. dječače! Ići ćeš na zahod kad stignemo kući. učili smo djecu poštivati moć. političke i psihološke razine.. i sretni su kad se ona ponašaju lijepo. obitelj postoji kao struktura moći u kojoj muškarci imaju moć nad ženama. baka će te morati tužiti mami. Obiteljska struktura moći . kako je velika i pametna. potom žena .ukoliko u obitelji nije bilo odraslih sinova . zabavno i dražesno.. Obitelj kao struktura moći Već stoljećima. A onda više nećeš smjeti s bakom u grad!" Nekoliko stotina godina. a iskazivanje ljubavi neodgovornošću. Ta je moć bila apsolutna. autoritet i nasilje . a redosljed prvenstva nije se dovodio u pitanje: prvi je muškarac. ali sila mi je. Moramo kući!" Dječak kaže: "Da.ali ne i ljudska bića. ali meni je sila. Ako sada ne budeš dobar. spomenuti u prethodnim primjerima. jako!" Baka odgovara: "Zar ne čuješ što ti govorim. Odrasli." Dječak ponavlja: "Da. jako!" Baka odgovara: "Slušaj baku! Ugledaj se na svoju veliku sestru. Oni vole svoju djecu i unučad.zatim sinovi pa kćeri. Odrasli se samo ponašaju. nisu loši ljudi. bez ljubavi. a jasan cilj odgoja bio je natjerati djecu na prilagođavanje i poslušnost onima na vlasti. Zahvaćala je društvene. naizgled.Baka odgovara: "Ništa od toga sada.1. a odrasli nad djecom. I.

Povratak u ustanove za liječenje.bila je totalitarna pa se manjak sposobnosti ili spremnosti na suradnju logički kažnjavao tjelesnim nasiljem i/ili ograničenjima ionako smanjene osobne slobode. prisilno liječenje i ubrzani društveni slom bili su. počeli smo se zanimati za djecu kao bića s osobnim intelektualnim i psihološkim potrebama koje mogu biti važne za njihovo blagostanje i razvoj. poticalo ih se na pokazivanje razumijevanja. ljubav i nepopustljivost. Moglo bi se puno toga reći o "dobroj staroj tradicionalnoj obitelji". bili su podvrgnuti određenim postupcima (pedagoškim i psihijatrijskim) u skladu s jasnim ciljem postizanja ponovne nužne prilagodbe strukturi moći. obitelj je pružala siguran temelj. Za one koji su shvatili kako se treba prilagoditi. Do one (ograničene) mjere. neuspjelo uklapanje u društvo. društvena i politička bića. ali nikako na predavanje svoje moći. idealnom se smatrala situacija bez sukoba. Kao i u svim ostalim totalitarnim strukturama moći. no njezini su pozitivni . najčešće posljedice takvih postupaka. stoga. Dvadesetih godina ovoga stoljeća žene su počele jasno iskazivati svoje postojanje i zahtijevati da ih se shvaća ozbiljno kao ljudska. obitelj i odnosi u njoj mogli su biti zabrinjavajuće razornima. no za one. posve logično. u kojoj su supružnici i roditelji bili uključeni u tretman žena i djece. čija je osobnost bila borbenije prirode. Tijekom prve polovice ovog stoljeća obitelj je postupno postajala manje totalitarnom. Oni u kojih je došlo do znakova smetnji. mada je stvarna struktura moći koja je bila osnovom obiteljskog života ostala nepromijenjenom. Krajem prošlog stoljeća.

činjenica da je među ljudima postojala ljubav te da je uspješno podvrgavanje podrazumijevalo poseban oblik sigurnosti kakvu osjećaju dobro prilagođeni građani u totalitarnim društvima. uspjeh. bio je to. Ako određene riječi i pojmove koje kasnije navodim kanimo rabiti u budućnosti. Stoga se odrasli trebaju s njima družiti uz pomoć metoda koje omogućavaju njihov razvoj u ljudskom i društvenom smislu. Sastavnim dijelom toga bila je. Različite metode imaju drukčiju ideološku sadržinu. u neku ruku i nepotpun i nepravedan. Rabeći staru zamisao o tome kako djecu dovesti u red. bit će nužno dopuniti ih posve drukčijim definicijama od dosadašnjih. ali odmah ispod društvene fasade. Metode odgoja U Skandinaviji smo o metodama odgoja raspravljali s velikom sigurnošću sve do sredine sedamdesetih. Ovaj je opis. . naravno.utjecaji na egzistencijalno blagostanje i razvoj pojedinca bili uvelike iznimkom. općenito govoreći. prisni i sretni. to je jasno značilo: djeca su potencijalno poput životinja i asocijalna. očitovali su se patološki procesi. naravno. neki su aspekti tadašnje obitelji bili ugodni. no nužnost primjene metode ne dolazi u pitanje. Jedan od središnjih problema mnogih suvremenih obitelji jest činjenica da jezik kojim se služimo u odgoju djece vuče svoje porijeklo iz doba kada u obitelji nije bilo sukoba i kada su se pojmovi mentalne higijene uvelike razlikovali od današnjih. Moramo priznati. S društvenog motrišta.

primjerice. ali imam s njom puno problema. Prkosna dob Oko druge godine života. Pa ipak. osjećati i samostalno postupati. Bilo kakva metoda ne samo da je izlišna. crnokosu Portugalku. oni guraju vašu ruku i kažu: "Ja moći!" "Ja raditi!" U takvom trenutku. opravdano bismo naišli na prosvjedovanje. kada stojite i oblačite ih. Jednog jutra. a roditelji postaju prkosni! Ti mjeseci djetetovog života istodobno predstavljaju jedan od najjasnijih primjera kako su djeca mudra glede suradnje. Počinju htjeti i razmišljati. upravo su ovako odrasli opisivali svoje odnose s djecom još od početka 18. Odrasli nikada ne moraju dvojiti o tome kada je počela ta samostalna dob. . Djeca se rađaju kao ljudska i društvena bića te kako bi se te osobine i dalje razvijale. besmisleno je govoriti o metodama. ne možeš!". "Prestani! Nemamo se vremena igrati!" itd. stoljeća. djeca se postupno počinju oslobađati svoje potpune ovisnosti o roditeljima. Kada bismo taj pojam rabili u vezi s odnosima između odraslih. neku odraslu osobu koja kaže: "Zaljubljen sam u visoku. Zamislite.Sada. trebaju biti s odraslima koji se ponašaju ljudski i društveno. Djeca postaju samostalna. Možete li mi preporučiti neku metodu da mi s njom bude lakše živjeti?" Upravo tako! To bi bilo posve neprihvatljivo. već je i štetna jer djecu svodi na objekte u odnosu na njihove najbliže i najdraže. mnogi se roditelji inate i odgovaraju: "Ne. kada znamo da su djeca zbiljski ljudi od samog početka.

dovodi u vezu sa sukobom. . Poslije Drugog svjetskog rata. jer je to (nužni) sastavni dio njihova razvoja. koji je sam po sebi neutralan znanstveni pojam. sve neovisnija i samostalnija pa samo totalitaran sustav može taj trajni razvoj jedinstvene. poprimio je tijekom ovog stoljeća krajnje negativno značenje pa se danas. potpuno automatski. pubertet predstavlja unutarnji psihički (osobni). samoodređene osobnosti pretvoriti u problem. svađom i nevoljom. Mala djeca postaju.ili ovisnim i bez inicijative. Koncept prkosne dobi tipičan je za one na vlasti kada govore o svojim nepoćudnim podređenima. Stajalište da taj razvoj već sam po sebi treba biti uzrokom međusobnih sukoba (s odraslima) obična je glupost. među ostalim. Učestalost sukoba i njihova jačina ovise. dijete će. iza ove negativne slike uslijedio je pojam predpuberteta koji daje naslutiti skorašnje nevolje. o sposobnosti odraslih da priznaju kako se priroda njihove uloge mijenja te o načinu hvatanja u koštac s razvojem integriteta tijekom prve 3-4 godine djetetova života.Kada pokušaj dvogodišnjaka u razvijanju samostalne kompetentnosti naiđe na roditeljsko negodovanje i prkos. Objektivno gledano. psihoseksualni razvoj koji u mnogih mladih između 12 i 15 godina stvara snažnu unutarnju nesigurnost i uznemirenost. već u roku od nekoliko mjeseci ili postati prkosnim dočekujući prkos prkosom . Pubertet Pubertet.

u kojoj se pretpostavlja da odrasli predstavljaju stabilan element bez sukoba. što bi valjalo. pomanjkanje discipline itd. kada se one na vlasti opravdava i oslobađa odgovornosti. neovisnost.bile neka vrsta obiteljskih policijskih propisa. nužan je zakon i red. I baš kao i u slučaju ženske menopauze. To je dovelo do tvrdnje da su određene granice korisne i dobre za djecu i da se prema njima ravnaju.što je djeci dopušteno. duševnim i emocionalnim težnjama. odnosno vojnom terminologijom: pobuna. A tako se zamisao o suočavanju odraslih s njihovom odgovornošću. Krive su "te godine" ili "hormoni" ili i jedno i drugo! Slično tome. revolucija. Granice Unutar strukture moći.Tinejdžerska pobuna Kao što je slučaj s pubertetom. cijeli niz tradicionalnih pojmova vezanih za odgoj odražava pogled na stvarnost onih na vlasti te njihovo uvjerenje da je očuvanje strukture moći najbolje za obje strane. što trebaju i ne trebaju činiti. u pogledu kvalitete odnosa. stoga se moraju odrediti granice za upravljanje djetetovim tjelesnim. i tinejdžerske su godine bremenite gotovo političkom. U strukturi moći. a što ne. svaki se progresivan razvoj mora nužno definirati kao napad na ustroj. Te su granice . vrlo elegantno izbjegava. a za što ne . tako se i u obiteljima s tinejdžerima krivnja sentimentalno pripisuje djeci. a što ne .

važno je da i djeca i odrasli postave svoje vlastite granice. posljedica i nepristranosti.postoje ama baš nikakvi dokazi koji bi to potkrijepili. a upravo takvo razmišljanje stoji iza jednog od najsnažnijih obiteljskih uvjerenja: "Važno je da su roditelji složni u odgoju djece. Skloni smo. uvijek bilo tako. jer se . Njihove brojne svađe i snažan osjećaj krivnje bili su rezultatom onoga što su bili naučili: da je najbolja stvar za djecu upravo složnost roditelja te da svojoj djeci štete ukoliko nisu složni. ustvari. Složnost "Složnost je snaga". ponekad. Još od vremena kada su odrasli počeli o odgoju javno razgovarati. jer je pitanje postavljanja granica drugima prije svega iskazivanje moći. pitanje granica ne silazi s dnevnog reda. roditeljske poteškoće pri postavljanju granica smatrati nečim novim. a potom silno patili od osjećaja krivnje zbog neuspjeha. To je uvjerenje točno samo kao vrsta političkog manevra. složnost među vođama svakako je prednost. Kada oni na vlasti trebaju nametnuti neki zakon ili poredak. No. roditelji su dobivali savjete koji su se sastojali od četiri elementa: složnosti. No. nepopustljivosti." Upoznao sam bezbroj parova koji su žrtvovali svoj brak kako bi ostvarili taj ideal. to je. Roditelji su se uvijek obraćali stručnjacima kako bi dobili savjet vezan za dječje reakcije ili "poslušnost". Posve je točno da se djeca razvijaju zdravo i harmonično samo onda kada odrasli u obitelji postave neke granice. Sve dok je struktura moći bila ideal. kaže izreka. kao što ću i kasnije pokazati.

nastavlja se sa strogošću. kada bi otac dovodio djecu u red. da se tako izrazimo. U načelu. posve prirodno. Ne stoga što bi bila otvoreno nelojalnom. . U praksi. čim bi se suočavali s djecom. Primjerice. Do određene mjere. Vrijednost strogog postupanja stoga je. Promatrano s točke gledišta mentalnog zdravlja.tako mogu suprotstaviti djeci kao ujedinjen protivnik. unijeti razdor u vodstvo. Strogost Pojam strogosti povezan je sa "složnošću" i jednako je tako nužan u očuvanju strukture moći. roditelji su morali biti bezuvjetno jedinstveni. Različitost uzrokuje sukob. neslaganje se prihvaćalo. majka bi se često umiješala sa svojom ženskom zaštitom. već zato što je ona predstavljala obiteljsku prvu pomoć pa se prirodno brinula za povrijeđene. no samo ukoliko se iskazivalo nakon odlaska djece na počinak. djeca postaju nesigurnom. trebaju se složiti samo u jednome. roditelji su rijetko bili složni. no nikada ne dovodeći u pitanje nužnost granica i reda kojih se i (ona) sama pridržavala. a različitost drugih nužno se doživljava kao neprijateljska oporba. Samo kada razlike među sobom vide kao nešto loše. Ali. Jedan od razloga ovome bila je pomisao da bi nesložnost dopustila djeci ismijavati jednog roditelja pred drugim. zabiti u njega klin. isključivo povezana s nepopustljivim "ne!" Kada se složnost odraslih pokaže nedovoljnom u postizanju poslušnosti. posve je nevažno slažu li se roditelji u pogledu odgoja ili ne. a to je da je prihvatljivo ne slagati se.

uspješno oduzimanje osobne slobode. nego tebe!" . .Posljedice Pa što nam je onda činiti kada nas ne slušaju. bila obaviještena o osnovnim načelima: ."Moraš se naučiti prilagođavati!" ."Djeca trebaju biti na oku i šutjeti!" . morat ćemo ti to utuviti u glavu!" Djeca su."Ako nećeš slušati."Mene to više boli. odgovor uvijek leži unutar dviju istih kategorija: fizičkog nasilja i/ili ograničavanja osobne slobode.uspješno oduzimanje slobode govora te uvođenje cenzure i samocenzure." ili neizravnijom metodom: . ili zahtjevom poput: . unatoč tome što smo složni i strogi? Kakve bi trebale biti posljedice? Neovisno o prirodi sukoba."Zagrli sada tatu i zaboravimo sve što je bilo."Jesmo li opet prijatelji?" Ironija je da to isto odrasli govore jedni drugom po završetku ljubavne veze: "Možemo li ostati prijatelji?" ."Ja ovdje odlučujem!" . javila se potreba za opravdavanjem: . čim je to bilo moguće. Poslije izvršenja kazne. Ova se nedoumica onda iskazuje. mnogi se roditelji pitaju nisu li pokvarili odnose sa svojim djetetom."Shvatit ćeš to kada odrasteš!" . Budući da samo manjina ljudi sprovodi nasilje i ograničava osobnu i društvenu slobodu drugih potpuno čiste savjesti."To je za tvoje vlastito dobro!" .

Dakle. . uveden je koncept nepristranosti (pravednosti) kao neka vrsta vodiča za one na vlasti. Pravednost Odgoj djece sastojao se. prije nego je primijenila kaznu. Jedan od razloga tomu sklonost je odraslih skidati (sa sebe) svu odgovornost za ono što se zbilo i pripisivati je djetetu."Zar te nije sram!?" U tom sustavu. Takve posljedice i vrste kažnjavanja postupno uništavaju odnos između djece i odraslih. nepravednost nije predstavljala sama po sebi stvarno nasilje. U praksi je to.Osjećaji nelagode i nedoumice bili su opravdani. To je urodilo poznatim izrekama kao što su: . već nasilje naneseno nedužnima. naprimjer. značilo da je odrasla osoba morala biti sigurna da je dijete stvarno krivo. od ispravljanja i pokuda kada su se "krivo" ponašali. U svom popularnom obliku. ako roditelji uspiju kod djece izazvati osjećaj da su stvarno i ozbiljno pogriješila. ta se filozofija temeljila na roditeljskom kazivanju djeci u čemu su pogriješila u određenoj situaciji. da će se iza toga popraviti. a prizor se smatrao uspješno zaključenim kada bi dijete priznalo da je pogriješilo ili pokazalo neke druge znakove kajanja. u velikoj mjeri. To je destruktivno i za djetetovo povjerenje u odrasle i za djetetovu samosvijest."Treba te biti sram!" . Zamisao je bila da. u kojem se svaka vrsta sukoba između roditelja i djece mogla objasniti pomanjkanjem ili neuspjehom odgoja."Sram te bilo!" .

davao prvenstvo vanjskom činitelju. jer je to bilo normalno! Ideja pravednosti također je odigrala svoju ulogu u mnogim obiteljima u kojima su se roditelji osobito trudili ne postupati prema svojoj djeci "različito". Neovisno o tome što netko može misliti o njima. Tako je bila puka slučajnost da djeca dobiju ono što im stvarno treba. Kao što je već spomenuto. neovisno o njihovim razlikama.osjećaj da su "pogriješili" potiskiva se. moramo priznati visoki stupanj povezanosti između njih. "hvala na gostoprimstvu". davali iste nagrade. Skup vrijednosti koje smo opisali. Važno je bilo da se djeca nauče međusobno "slagati". Poklanjali su im jednake božične darove.Paradoks je u tome što je to često značilo da se djeca sječaju (i prosvjeduju protiv) samo onih situacija kada su bili kažnjavani za nešto što u stvari nisu počinili. no roditelji su bili mirni znajući da su bili pravedni. može najpreciznije izraziti jednim upozorenjem koje smo moji prijatelji i ja bezbroj puta čuli tijekom našeg dječaštva: "Ne zaboravite se lijepo ponašati kako bi drugi ljudi vidjeli da ste dobro odgojeni!" Odgoj djece. još uvijek je najšire zastupljen u mnogim dijelovima svijeta. Njihov se cilj sastoji u vanjskom prilagođavanju što se. no to je možda manje važno od njihova cilja. "pristojno govoriti". reći "hvala". Od njih se očekivalo da "glume" baš kao što se . možda. iste kazne i isti odgoj. "lijepo ponašati". njihova polazišta i njihovog cilja. "drago mi je". u velikoj je mjeri. Djeca nisu trebala biti ono što jesu.i jako nepravedno . one imaju svoje polazište u zastarjelom poimanju dječjeg bića. "uklopiti". I još općenitije .

. Pojmovi kao što su pravo na utjecaj. I. No ja sam ipak uvjeren da je traganje za novim sustavom vrijednosti. začeli smo niz ideja koje su bile logičkom posljedicom života u obiteljima u kojima smo odrasli. Borba koja je uslijedila išla je u pravcu demokratizacije uloga između spolova i odgovornosti u obitelji te protiv nejednakosti u društvu u području zapošljavanja i obrazovanja. manje-više. . koji još uvijek obitelj drže strukturom moći. smatrali su da djeca trebaju imati pravo na objašnjenje u vezi s normama i granicama što su ih odrasli nametnuli. žene su zaključile da jednakost mora da je bolja. čine to zato jer iskreno misle da je to nešto najbolje što mogu pružiti svojoj djeci te je oni. koje je očigledno tijekom posljednjih godina veliki korak naprijed za čovječanstvo i možda je vrijedno prisjetiti se . odgojeni na zabranama i propisima.Zbog našeg iskustva odrastanja u obitelji s. sudjelovanje u donošenju odluka i dječja prava . Lako je biti pametan kad je sve gotovo. mislili smo da su pravila demokracije možda bolja. totalitarnom strukturom moći. kada je moj naraštaj dosegao reproduktivnu dob. ne doživljavaju prvenstveno kao izraz moći.2.da oni roditelji.Na temelju stoljetne podređenosti. Demokratsko međurazdoblje Prije dvadeset i pet godina. stoga. .glumi u kazalištu te su poput glumaca trebali učiti određeni tekst.Novonastali roditelji.

. Čini se da ideologije i totalitarni sustavi imaju nešto zajedničko: oni stvaraju osjećaj sigurnosti i smisla za posrećene.Zahtjevi za metodama odgoja propali su. moguće je povezati . ili one koji drukčije doživljavaju stvarnost. same po sebi nisu bile dovoljne kada se radilo o opisivanju ili bavljenju unutarnjim obiteljskim odnosima. no. U vezi s osnovnim sukobima interakcija te vrste. same po sebi. nego što promiče zajedništvo. a industrija lijekova potpomogla je rasprostranjivanje tog prava omogućujući uspješnu zaštitu od začeća. . a zamijenila ih je ideja o važnosti razumijevanja djece i mladeži. Naslovi su bili politički kao i većina terminologije i prazne retorike. pravo utjecaja. Demokratske vrijednosti svakako su koristan dodatak temeljnim obiteljskim vrijednotama. nisu dovoljne. ali ne i za one na dnu hijerarhijske ljestvice. mada nedostatnim. Nazvao sam to razdoblje "demokratskim međurazdobljem" iz dva razloga: demokratske vrijednosti iskušavale su se kao alternativan sustav obiteljskih vrijednosti u obitelji koji se pokazao valjanim.Spolni odnosi između muškaraca i žena" obogaćeni su pravom žena na odlučivanje o svom (vlastitom) tijelu.jedno važno međurazdoblje u sukobljavanju s tradicionalnom strukturom obitelji.postali su pretečom nove vrste odnosa između spolova te između djece i odraslih. ideologija više sprečava. Uporabu pojmova kao što su: sudjelovanje u odlučivanju. Mada su političke i politizirane definicije problema između spolova te između odraslih i djece bile i logične i nužne. Stoga je to razdoblje bilo prilično ograničeno . . pravo glasa itd.

njihovi osobni usponi i padovi. Ponovo ću se kasnije vratiti na ovaj središnji pojam. Grčki filozofi to zovu "etosom". u kojima se roditelji.samo uz sadržaj i strukturu obiteljskog života: primjerice. No. njihova snaga u odnosu na stresove i krize.ali ne i uz stvaran interakcijski proces koji je presudan za to. itd. Ona očituju veliki utjecaj upravo svojim pomanjkanjem životnog iskustva. svojom logikom. a ovdje ću se zadovoljiti isticanjem odgovornosti za kvalitetu tog procesa koja leži na odraslim članovima obitelji. Naprotiv. njihova gledišta. svojom funkcijom gromobrana u olujama roditeljskih sukoba te svojom životnošću i kreativnošću. djeca ne mogu biti odgovorna za kvalitetu interakcije. gdje ćemo ove godine provesti Božić i tko će za što biti zadužen? . Djeca također utječu na proces svojom željom za suradnjom. njihov uzajaman odnos. "ozračjem" (atmosferom). To ne znači da djeca nemaju nikakvog utjecaja na taj proces u obitelji. U obiteljima. iz različitih razloga. njihova svjesnost o sukobima i sposobnost njihova prevladavanja. svojim mogućim nedostacima. itd. Onoga što nazivamo "tonom". Ta je odgovornost neprenosiva i nedjeljiva u demokratskom smislu. "duhom". Odlučujući elemenat za zdravlje i razvoj kako djece tako i odraslih predstavlja kvaliteta interakcijskog procesa u obitelji. kako će se članovi obitelji osjećati i slagati za vrijeme božičnih blagdana. ne . stavovi i filozofija. svojom osjetljivošću prema sukobima udruženom s njihovim pomanjkanjem iskustva u njihovu prevladavanju. Na kvalitetu tog odnosa utječu brojni činitelji: ličnost i životno iskustvo roditelja.

djeci će biti bolje ako odrasli budu. isuviše . jednostavno. no roditelji su ti koji su odgovorni za dobrobit obitelji. Između toga tijekom svog nastojanja. Obitelj je pravna cjelina samo pri stvaranju i raspadu. no samo pod uvjetom da je opći cilj njihovo uvođenje u demokraciju. u prvom redu. prije svega.nužno je ravnopravno dostojanstvo. ona je. ozbiljno shvaćali njihove želje i potrebe. U obitelji i u društvu u cjelini. dužnosti i područja praktičkog djelovanja mogu se prenositi na djecu i mlade. Prijelaz na demokratsku obitelj doveo je do sukoba i srazova koji su se. To ne znači da je pogrešno dati djeci pravo utjecaja u demokratskom smislu. događali u optimističnoj klimi uz uvjerenje da će se sve to u budućnosti pokazati vrijednim truda. Bile su. U početku je najvažnije bilo raskrstiti sa "starim". često postoji ogromna razlika između postizanja nečega što želimo i postizanja onoga što doista trebamo. Zadaće. Pohvalno je ako se poštuju prava članova obitelji mada to nije dovoljan temelj za njezino blagostanje i razvoj.umiju nositi s odgovornošću i u kojima zato djeca nakraju "odlučuju". egzistencijalna i emocionalna cjelina. bez određenih ideja o "novome" pa tako sve do danas ima puno obitelji koje obilježava velika nesigurnost i ponešto žaljenja zbog toga što "suvremena obitelj* nema već ugrađena gotova rješenja za svoje probleme. rezultat je uvijek destruktivan. U situacijama u kojima djeca i odrasli trebaju zajedno funkcionirati. mada su za sobom ostavili mnogo žrtava. Većina revolucionarnih glavnih zamisli pokazala je ograničenu vrijednost u praksi. Oni zahtijevaju više od puke jednakosti u političkom i pravnom smislu .

Ravnopravnost Unutar obitelji.apstraktne da bi poslužile kao smjernice u svakidašnjem životu. Za obitelj to znači da je zajedništvo na gubitku. a žena ulogu kućanice. Sukob U obiteljima. imala modele uloga koji bi im pokazali kako se sukobi mogu otkloniti ili rješavati na način koji bi obogaćivao zajedništvo. Više se nije uzimalo zdravo za gotovo da muškarac ima ulogu opskrbljivača. Nove su se ideje pokazale složenije za sprovedbu nego što se pretpostavljalo. jer su razvodi brakova i obitelji s jednim roditeljem učestaliji nego ikada prije u ljudskoj povijesti. Mnogi ljudi imaju s tim potresno iskustvo. umjesto da ga narušava. model borbe za vlast. ideja o ravnopravnosti pokazala se najprije kao pokušaj rušenja uloga spolova i njihovo preoblikovanje u smislu veće jednakosti. Takav je model neprimjeren za obitelj iz jednostavnog razloga što neminovno stvara pobjednike i gubitnike. u kojima se odsustvo sukoba između odraslih smatralo idealom i u kojima se na sukobe između djece i odraslih gledalo kao na izraz odgoja ili njegovo pomanjkanje. Osobito u obiteljima u kojima je ta demokratizacija uloge spolova uspješno uvedena. bilo je nužno suočiti se s činjeni- . jednostavno. Posve je prirodno da je prvim modelom poslužio onaj političkog sukoba . prva generacija nije.tj.

ženske vrijednosti. a uz sve rasprostranjeni je pojavljivanje žena na tržištu rada. Veliki broj muškaraca doživio je te pokude kao neku vrstu kastriranja. ljubavnika. mada je "ravnopravnost" možda bila pogodnim parametrom na praktičnoj i organizacijskog razini. obje su strane shvatile da rješenje problema ne leži u "davanju ženama onoga što hoće". pa se. kritika uglavnom temeljila na onome što muškarci i očevi nisu radili. nije samo po sebi predstavljalo rješenje načina dijeljenja odgovornosti. "meki muškarci"). prema tome. ni kvalitativno. stavova i emocionalnog "gospodarenja". muškarci su preuzimali sve više zadaća i odgovornosti u obitelji. Ubrzo je ravnopravnost postala "istovjetnost" ("nježni muškarci". Zajedničko obavljanje praktičnih poslova vezanih za kuću i djecu. kao temelja za ponovno određivanje uloga muškaraca kao partnera. očeva i članova obitelji. monopol muškaraca na ulogu dobavljača doživio je svoj kraj. a nakon kratkog iskoraka u drugu krajnost ("macho" muškarac). ni kvantitativno. Zavladali su novi stereotipi.com da. u svakom slučaju. Potreba za identifikacijom muškog identiteta. što je. uloge muškaraca u obitelji bile su podvrgnute općoj kritici. povećavala se kod oba spola. bio paradoks: muškarci i očevi nikada nisu igrali važnu ulogu u obitelji. Manje-više spremno. koje svojim većim dijelom predstavljaju . ona nije imala nikakvog učinka u stvaranju zdravije ravnoteže između muškaraca i žena ni na jednom drugom području. Kao izravni nasljednici starih totalitarnih vladara. Tzv.

temeljne ljudske vrijednosti. ovisno o osobnosti pojedinca. Poštovanje I "poštovanje" i "prihvaćanje" bile su ključne riječi u novoj ravnopravnosti između spolova. ženama su se poricala osnovna ljudska prava. je li poštovanje nešto što mi kao ljudska bića dugujemo jedni drugima već samo stoga što postojimo.ili možda voljeti? Ili. U tome je pogledu pomanjkanje ravnopravnosti još uvijek nedvojbeno. unatoč tome.) Što to znači kada mi prartner kaže: "Moraš to prihvatiti!"? Trebam li skriti svoje neslaganje? Trebam li pristati ili to odglumiti? Može li ona "zahtijevati" moje prihvaćanje? Ili je to možda dar koji joj mogu pokloniti jer je volim. Što će se dogoditi ako je ja poštujem i prihvaćam takvom kakva je. preuzeti od žena. poštovati postupke svoga bračnog partnera. za početak. Tisućama godina. naprimjer. jednostavno. za razliku od načina na koji sam ja odgajao moju djecu. ali shvatim da mi je neizdrživo s njom živjeti? Da li je nužno moći razumjeti drugoga prije no što ga možemo poštovati i prihvatiti . ili tek pošto ocijenim njezine rezultate? (Njezin odgoj djece. no one su. čak jako različite. Muškarci izolirani u svojoj ulozi udaljili su se od svojih ljudskih obilježja. zadržale svoja ljudska obilježja. Naprimjer. ne mogu se. u manjoj ili većoj mjeri. možda. no obje su se mogle shvaćati na različite načine. ili je to nešto što moramo "zavrijediti? Trebam li. razumijevanje nema s tim nikakve veze? .

naravno. ali ne i odgovornost. ali ne i osobnu pažljivost. Putem takvog procesa možemo naučiti koliko je besmisleno pomanjkanje tuđeg poštovanja uzimati osobno. odgovornost. Moramo naučiti prihvaćati sebe takvima kakvi smo i s tog polazišta izgrađivati određeno samopoštovanje. dužnost. To nije nešto što možemo zahtijevati jedni od drugih. ali ne i u obitelji. osjećaje. . pažljivost. ili između roditelja i djece. neminovno će predstavljati zahtjev za ljubavlju.Ako ove apstraktne pojmove želimo primijeniti kao temelj interakcije u obitelji . Moguće je zahtijevati plaćanje održavanja. obzirnost. no posljedica toga je da često gubite dodir s osobom za kojom težite.onda našu pozornost moramo najprije usmjeriti prema unutra. apsurdan zahtjev ali ujedno i opravdanje čežnja. Odnos pun ljubavi između muškarca i žene.ako trebaju postati stvarnima . Moguće je zahtijevati starateljstvo nad djetetom. svaka vrsta zahtjeva koja se odnosi na. To je. dar je i povlastica. primjerice. Glavno pravilo koje vrijedi za odnose u obitelji sastoji se u prirodnom prihvaćanju zahtijevanja onoga sto želite i možda će vam se ponekad posrećiti da to i dobijete. zajedništvo ili poštovanje. a to nas opet vraća na polaznu točku: jesu li poštovanje i prihvaćanje pretpostavke za ljubav ili su njezina posljedica? Zahtjevi U vezi s trgovinom. pravnim ugovorima i političkim igrama moći važno je govoriti o zahtjevima. spolnost. U obitelji.

Postoje jasni pokazatelji da su uloge spolova na mnogim područjima odigrale svoje te da se sadašnja praznina može zamijeniti samo temeljnim ljudskim vrijednostima koje promiču jednako dostojanstvo između često različitog načina razmišljanja muškaraca i žena.Obitelji. na što su prijašnji naraštaji bili prisiljavani. došlo je do presudnog kvalitativnog napretka u odnosima između odraslih i djece. Do kojeg su stupnja te . Radi se o dimenziji ravnopravnog dostojanstva. Pojava ravnopravnog dostojanstva također se jasno očituje u odnosima između muškaraca i žena. Oni više nisu spremni automatski tolerirati povrede i prijestupe svojih roditelja. ni društvo u mnogome ne uspijevaju ispuniti potrebe djece i mladih da sebe vide kao vrijedne članove zajednice. u neposrednijim odnosima zlouporaba moći nije više tako uobičajena niti općenito prihvaćena. Zajedništvo ravnopravnog dostojanstva Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina. različitog iskustva itd. kao demokratskom sustavu. ali nikada i u političkoj praksi. dimenzija koju nesumnjivo nalazimo u namjerama mnogih političkih proglasa i deklaracija. Istodobno.3. nedostaje jedna dimenzija koja je od središnje važnosti za zdravlje i razvoj njezinih članova. To možda najbolje pokazuje činjenica da djeca i mladež mogu danas funkcionirati u svijetu s mnogo jačim osjećajem prirodnosti i svjesnosti. činjenica je također da ni obitelj. I. No. s druge strane.

Činjenica da žena sprema jelo u kuhinji u subotnje poslije podne. od jednakosti po načinu na koji se ne mora nužno odražavati ni u jednoj određenoj dodjeli uloga. dok njezin muž gleda utakmicu na televiziji . potreba za sličnim stavovima i ponašanjem bez obzira na to govorimo li o osobnim odnosima između muškaraca i žena. Afrikanaca i Skandinavaca. jer je bitno obilježje načela ravnopravnog dostojanstva da ono upravo ističe razlike i ne nastoji ih ujednačiti ili razriješiti. Naprosto nam nedostaju jasni i razumljivi primjeri i modeli uloga.razlike biološki ili povijesno-kulturološki uvjetovane ovdje nije važno. ravnopravno dostojanstvo dinamički je proces.ili obrnuto . mjerljiva cjelina. Ravnopravno dostojanstvo razlikuje se. Dok je "jednakost" statička. Jedan od najvažnijih je možda činjenica da smo već oko dva stoljeća svjesni ideje ravnopravnog dostojanstva. Ravnopravno dostojanstvo periodičko je iskustvo koje obje strane doživljavaju u odnosu. Postoji. ali smo se rijetko s njom susreli u praksi. no koje u nekim drugim razdobljima treba prilagoditi kako bi se ponovo uspostavilo. liječnika i pacijenata ili poslodavaca i zaposlenika.ne govori nam ništa o ravnopravnom dostojanstvu između njih. hindusa i kršćana. Mnogo je opravdanih razloga za nesigurnost i neodlučnost koje nalazimo u nizu suvremenih obitelji koje su se usudile ostaviti prošlost iza sebe kako bi eksperimentirale s humanijim načinima uspostavljanja zajedništva. primjerice. a jednakost je važna samo utoliko ukoliko različita područja rada i odgovornosti . odraslih i djece. stoga. Nejednakost je važna za ravnopravno dostojanstvo samo onda kada je nametnuta.

Može biti vrlo teško obraćati se ljudima s jednakim dostojanstvom. Razlog zbog kojeg nam psihoterapija može malo pridonijeti u objašnjavanju načela uspostavljanja odnosa s ravnopravnim dostojanstvom među članovima obitelji. Kao polazišnu točku u ovoj knjizi odabrao sam djecu i njihov razvoj. dostojanstvo (dignitet). Sposobnost spontanog odnošenja s ravnopravnim dostojanstvom prema odraslom partneru ili djetetu ovisi. o iskustvu koje nosimo iz obitelji u kojoj smo odrasli i o modelima uloga koje smo tamo vidjeli.pridonose razvoju određenih središnjih i općih ljudskih vrijednosti za osobu koja ih je poprimila. postavljanje granica i povlačenje crte. očevi posvećuju puno više vremena svojoj djeci. biti ono što jesmo. i kada nastojimo sami sebe bolje razumjeti. Za većinu ljudi. ako smo u našem odgoju iskusili suprotno. ako je netko bio mažen zbog svog izgleda. sposobnosti za suradnju ili dobrih ocjena u školi. jer to držim prirodnim polazištem. No zajedništvo između roditelja razvija se samo onoliko koliko očevi razvijaju svoj opći ljudski opseg. to u svakom slučaju može predstavljati olakšanje za majke. Pojmovi kao što su: samosvijest. i u dubinu i u širinu i to putem svog druženja s djecom. iskazivanje sebe. očuvanje osobnog identiteta. To također može biti teško. leži u činjenici da je ravnopravno dostojanstvo uvijek bilo jedinim valjanim načinom rješavanja psiholoških sukoba i egzistencijalnih kriza. ravnopravno dostojanstvo još uvijek predstavlja vrijednosti koja zahtijeva učenje i svakodnevno upražnjavanje. naprimjer. i kada smo sa svojom djecom. Kada. uvijek su pred- . kao i mnoge druge stvari.

No. Znamo. upravo su ove vrijednosti bile latentno prisutne kod većine ljudi od njihove druge godine pa sve do odrasle dobi.vrlo često u obliku sloma. S povijesnog stajališta. stoga. na pragu novog stoljeća. . Tijekom dvadesetog stoljeća naviknuli smo se na činjenicu da su niski stupanj samosvijesti. djeca se ili rađaju ili ih razvijaju uz odgovarajuću potporu. Nalazimo se na prekretnici napuštanja ideala o dobro prilagođenom pripadniku masa i stekli smo spoznaje i iskustvo o ljudskom zdravlju i razvoju koji su u mnogome potpuno izmijenili naše gledanje na ljudska bića. za većinu je ljudi to latentno stanje potrajalo čitav njihov život. zlostavljanje i drugi oblici destruktivnog ponašanja. već i u stvaranju uspješnih obitelji i zajednica. Sa svim ovim osobinama. kod nekih je urodilo osobnim prodorima . poprimili status nacionalnih bolesti. depresija itd. psihosomatska oboljenja. socijalno i duhovno blagostanje. da oni igraju važnu ulogu i to ne samo za psihološko. Sada.stavljali središnje elemente u procesu ozdravljenja. bogatiji smo za dvije stvari koje mogu promijeniti ovakvu sliku.

kako ja to radije nazivam: sukoba između integriteta i suradnje. ja..ili. individualizma i konformizma. INTEGRITET (svijest o sebi. između pojedinca i društva. POGLAVLJE DJECA SURAĐUJU! Kada djeca prestaju surađivati.II. identitet. onda. Temeljni sukob Iz najranijih pisanih dokumenata vidljivo je da su ljudi uvijek bili svjesni osnovne egzistencijalne dileme: sukoba između pojedinca i skupine. to je. ili zbog toga što su surađivali previše i predugo. 1. identiteta i adaptacije .) SUKOB SURADNJA (kopirati/oponašati) . II. ili stoga što su im narušili integritet.. ali nikada stoga što ne bi bila spremna na suradnju.

No. a isto vrijedilo je i za spavanje. Kada sam se ja rodio. a u drugoj polovici našeg stoljeća posebno se teži manjoj primjeni tjelesnog nasilja i većoj primjeni dijaloga. Oporbena uloga . Znalo se da djeca. higijenu itd.Generacijama su se sav odgoj. s druge strane. stručnjaci su spremno upozoravali da ne smiju odustati. Naprotiv. Načini su bili razni. dolaze u sukob sa svojom potrebom da ostanu netaknuta. Uvjeravali su ih da malo plača i urlanja neće djeci naškoditi. također. u suprotnom. te sa svojom željom da surađuju. obrazovanje i ophođenje temeljili na određenom načinu shvaćanja tog sukoba. čistoća i redovitost". da će u devet od deset takvih slučajeva djeca odabrati da se brinu za sebe. Shvaćanje da su djeca u osnovi nesklona suradnji. prilagođavati se i voditi računa o drugima. smatralo se. Mnogi od nas preživjeli su prve godine svoga života u prilično dobrom stanju. zdravstveni nadzornici i pedijatri preporučivali su strukturu i higijenu taj je sustav postao znan pod nazivom "tišina. Ova se metoda temeljila na onom istom razumijevanju dječje prirode koje sam upravo spomenuo. to je dobro za pluća. djeca vladati! Kada su se majke kasnije zabrinjavale zbog česte frustriranosti i plača svoje djece. Argumentom za to bilo je mišljenje da će. Stoga je zadaća odraslih bila jasna: djecu svakako naučiti surađivati. s jedne strane. Majkama je rečeno da obvezno moraju djecu dojiti u određeno vrijeme i u određenim vremenskim razmacima. da su asocijalna i egocentrična. zahvaljujući našim roditeljima kojima je naša frustriranost slamala srce pa su zanemarivali liječničke naredbe i uzimali nas u naručje kada to nisu trebali.

ali kasnije i drugi odrasli s kojima dolaze u bliži dodir. oni osjećaju stvarnu potrebu za odraslima koji ih mogu poučiti kako da pazite na sebe u interakciji s drugima. Počinjemo opažati tek kada prestaju. Kada su djeca stvarno suočena sa sukobom između integriteta i suradnje . To su. odabiru suradnju. No. u prvome redu njihovi roditelji.roditelja sastojala se u tome da djeca od početka znaju tko je nadležan. razmotrimo najprije što se u ovom kontekstu stvarno podrazumijeva pod suradnjom. većinom svakodnevno . Kao prvo. djeca surađuju/oponašaju na dva načina: izravno i nesvjesno. Dva su razloga zbog kojih odraslima može biti teško nositi se s ovakvim prikazivanjem problema. prirodno. Putem intenzivnog terapijskog rada s obiteljima tijekom posljednjih četrdeset godina naučili smo da su prave činjenice što se tiče tog problema potpuno suprotne. . ili odbijaju surađivati. II. S druge strane.2. Suradnja Kao što sam već spomenuo.a to se njima događa jednako kao što se događa i odraslima. mi obično ne posvećujemo mnogo pozornosti dječjem ponašanju kada surađuju.ona. u devet slučajeva od deset. Djeci nisu potrebni odrasli kako bi ih naučili prilagođavati se i surađivati. Drugo. suradnja ovdje znači da djeca kopiraju i oponašaju najvažnije odrasle osobe koje ih okružuju.

pravi razlog s tim nema nikakve veze. dijete je nesretno i čini se da ništa ne pomaže od onoga što ona poduzima kako bi ga smirila. među nama nešto nije u redu . posve jednostavno.nešto je nerazjašnjeno. .i kopira. živčana i nesretna.Primjer Moji su roditelji doživjeli sljedeću vrstu zagonetne pojave: Majčin porodiljski dopust je završio i dijete za prvo vrijeme treba smjestiti u jaslice. Slične situacije zbivaju se prilikom posjeta liječniku. zubaru itd. dijete ih osjeća . Ona je uznemirena."ne". Uzrok. jer je situacija u obitelji takva da ne pušta jednom od roditelja ostati kod kuće i čuvati dijete.tj. Roditelji ubrzo otkrivaju da nije nevažno tko će dijete ujutro odvoditi. Učinila bi to zato jer se njezino poimanje suradnje povezuje s prilagođavanjem . pa ćemo se oboje bolje osjećati. surađuje li njezino dijete. Sve je lako i jednostavno. Kada je očev red da ga vodi. iskazan terminima odraslih. glasi: "Draga majko. Mada majka (ili otac) nije svjesna tih osjećaja. leži u majčinoj emocionalnoj nespremnosti (sasvim opravdanoj) odvojiti se od djeteta. s djetetovim tihim i nedramatičnim ostajanjem. čini se da nema nikakvih problema. Ja Ti samo dajem na znanje i pretpostavljam da ćeš preuzeti odgovornost i riješiti problem. o "suviše zaštitničkom" ponašanju majke ili o brižnosti oca. Kada to čini majka. koja se upravo rastala od svog uplakanog djeteta. U većini slučajeva. Dijete u ovakvom slučaju daje majci kompetentan odgovor koji. ona bi najvjerojatnije rekla . tužna. Ovakvo iskustvo dovelo je do brojnih rasprava između roditelja o kvaliteti odgajatelja i jaslica. ali već više od tri mjeseca potiskuje te osjećaje." Kad bismo upitali majku.

Kao i većina drugih novih roditelja. oni se uglavnom raspituju za djetetovo zdravlje ili konstatiraju kako mora da je divno to što majka provodi tako puno vremena s djetetom.Primjer Karen i Christian upravo su dobili svoje prvo dijete nakon puno godina čekanja. ne smije biti mokra i mora redovito i puno jesti. ona se sabire i savjetuje s patronažnom sestrom. Karen je očajna. ugovara se bolnički pregled. tek kada dijete počinje gubiti na težini. Nalazi pokazuju da ne postoji nikakav tjelesni poremećaj. ali dijete odjednom počinje povraćati mlijeko. Kako postoji mala statistička vjerojatnost urođenog suženja srca. Dojenje. ili kada navrate rođaci ili prijatelji. Karen još doji svoju kćerkicu. pretvorilo se sada u moru. . zbog različitih razloga. Kada se Christian vraća s posla kući. nakon čega se roditelji odlučuju obratiti obiteljskom terapeutu. i za majku. ali nikome o tome ne govori. jako su sretni. tri mjeseca staru. Karen je uzela godinu dana porodiljskog dopusta i. Pomalo. ona potiskuje svoju nesigurnost. i za dijete. no dijete i dalje povraća. koje je prije predstavljalo intiman i ugodan doživljaj. ali zauzvrat postaje vrlo brižljivom u području djetetove higijene i prehrane. Prolazi nekoliko tjedana tijekom kojih je dijete opet bilo hospitalizirano. a da pritom ne zna kako prevladati svoju nesigurnost. ali istodobni i nesigurni u svoje sposobnosti nošenja s ogromnom odgovornošću koju traži dijete. To znači da joj je svakidašnji život s djetetom vrlo naporan. ona i Christian nisu nikada ozbiljno razgovarali o svojoj nesigurnosti. Njezina kćerkica mora imati lijepu odjeću.

Karenino dijete također je surađivalo pružajući majci kompetentne povratne informacije. Teško je bilo znati kako ih treba tumačiti, prije nego što su se u obitelji stvorile određene okolnosti. Prvo povraćanje moglo je značiti: - "Hvala ti, mama. Sada sam sita!" ili: "Mama, voljela bih jesti kad sam gladna, a ne kada je Tebi do intimnog užitka sa mnom!" ili: "Nešto između nas nije u redu, mama. Toliko si opsjednuta dobrim majčinstvom da si posve zaboravila na moje potrebe. Ne misliš li da bi bilo dobro porazgovarati s tatom?" ili: "Slušaj, mama. Ne mogu više podnijeti kako se ophodiš sa mnom. Zlo mi je od toga!" Prije no što je obitelj stigla do te faze, situacija se već ispolarizirala, baš kao što je tome sklona i tradicionalna psihologija. Ili je majka neurotična, ili je brak roditelja u krizi, ili nešto nije u redu s djetetom. Upitana izravno, što podrazumijeva pod djetetovom suradnjom, majka je odgovorila: "Kad bi bar počela dobro jesti i dobivati na težini, ja bih bila sretna." No djeca ne surađuju na taj način. Ona idu u srž stvari. Gine to nesvjesno, ali uvijek, s nepogrešivom sigurnošću, upiru prstom u sukob koji koči blagostanje u obitelji. Primjer Obitelj je u restoranu. Dvoje djece, stare četiri i sedam godina, potpuno uživaju u hrani i obiteljskom izlasku. I roditelji uživaju u cijeloj situaciji i u društvu jedno drugog. Kada je poslužena kava, a djeca pojela svoj sladoled, odrasli su posve zaokupljeni nekim važnim i intimnim razgovorom.

Djeca neko vrijeme sjede za stolom i slušaju, no ubrzo smišljaju igru. Počinju se vješto provlačiti pokraj slobodnih stolova u restoranu. Roditelji ih dva puta zovu, ali se brzo vraćaju svome razgovoru, dok djeca nastavljaju s igrom. Odjednom ih otac srdito zove, strogim glasom. Kada djeca poslušno prilaze stolu, on im govori: "Zar ne čujete što vam se kaže? Ako se ne znate lijepo ponašati, ne vrijedi vas sa sobom voditi. A sada je dosta. Idemo kući!" Djeca su zbunjena. Bez riječi odlaze spuštena pogleda, uvučeni u ramena. Upravo su iskazali suradnju! Štoviše, surađivali su potpuno otvoreno i izravno, bez potrebe za psihološkim tumačenjem: naši su roditelji zaokupljeni jedno drugim, mi ćemo se nečim zabaviti da im ne smetamo. Nikome nije poznato što se poslije zbilo u toj obitelji. Možda je večer prošla tako dobro da su roditelji zaboravili na taj događaj. A možda i nisu, tako da nije teško zamisliti sljedeći dijalog nekoliko mjeseci kasnije: Dijete: "O, da,... možemo li i mi u restoran?" Otac: "Pa, možda,... ali morat ćete se lijepo ponašati i ne pokvariti sve kao prošli put?" I opet je spontano, obazrivo ponašanje puno ljubavi iskrivljeno u "lijepo ponašanje". Suradnja na osnovi neravnopravnog dostojanstva zamijenjena je poslušnošću. Dječja sposobnost za suradnju očituje se na svim područjima. Poznati su nam neki vanjski pokazatelji: četverogodišnji dječak koji već sigurno hoda kao njegov otac; djeca koja kopiraju roditelje kako jedu ili razgovaraju s mlađom braćom ili sestrama itd. Ne događa se često da smo srditi ili zbunjeni kada se vidimo u tom zrcalu.

Još negativniju reakciju izaziva dječje kopiranje/izražavanje osjećaja koje bismo ili radije zadržali za sebe ili kojih nismo svjesni. Kada su mala, djeca nas često doslovce proučavaju kako bi odgonetnula naše osjećaje prije no što ih iskažemo. Pogledajte, naprimjer, što se zbiva kada posjetite obitelj koja ima dijete staro između dva do osam mjeseci i dvije i po godine: jedno od roditelja otvara vrata držeći dijete u naručju, a ono intenzivno nekoliko sekundi proučava majčino ili očevo lice prije pozdravljanja gosta. Ukoliko je roditelj uzrujan, živčan, preplašen ili jednostavno nerado prima goste, dijete će početi plakati ili okretati glavu od posjetitelja. Ništa neće promijeniti na stvari i kada se roditelj kurtoazno nasmiješi i kaže: "O, to ste vi, samo izvolite!" Djeca će se, isto tako, osjećati uznemirenom prilikom majčine ili očeve zaokupljenosti gostima, ako pritom nisu sigurna u njihove osjećaje prema nazočnoj osobi, ili ako ih oni taje od djeteta. Kao obiteljski terapeut, svakodnevno se susrećem s načinom na koji su djeca, osobito mlađa, uznemirena i s njihovim zahtijevanjem pažnje srazmjerno problemima. Kada u tome uspijemo i kada roditelji prihvate svoju odgovornost glede problema, manja djeca tonu u san, a oni malo stariji počinju crtati ili im postaje dosadno i žele kući. Dječja sposobnost i spremnost da kopiraju svoje roditelje seže tako daleko da čak uključuje i način na koji roditelji rješavaju sukobe i probleme pa se čak nagađa do kojeg je stupnja, naprimjer, alkoholizam povezan s biološkim naslijeđem. Iskustvo stečeno putem obiteljske terapije ukazuje

nam da je on vjerojatnije izraz dječje suradnje s roditeljskom samouništavajućom ličnošću kojoj su oni posebno privrženi. Nije ništa neuobičajeno da dvoje djece iz iste obitelji surađuju različito: jedno izravno, a drugo neizravno. To često čudi i roditelje i stručnjake, pošto djeca imaju iste uvjete i odgojena su na isti način! Primjer Mlada majka u jednom izbjegličkom naselju u Hrvatskoj obraća se za pomoć psiho-socijalnoj službi naselja zbog problema sa sedmogodišnjim sinom. On je nemoguć, gnjavi i zanovijeta - drugim riječima: neposlušan i ne surađuje. Ona ima još jednog sina od 12 godina. Otac im je poginuo u ratu u Bosni prije šest mjeseci, a ostali su rođaci rasuti između izbjegličkih logora i utočišta po raznim zemljama. Prema majčinim riječima, stariji sin je dobar, zreo i surađuje. Učitelji kažu da je introvertiran, ali pametan i marljiv. Obitelj je bila izlagana nevjerojatnim preokretima i ogromnim gubicima. Između ostaloga, izgubili su dom, prijatelje, školu, obitelj, oca i muža. Majka se učila nositi s tim gubicima onako kako bi to spontano učinilo devet od deset roditelja: iz obzira prema djeci, zadržati za sebe patnju zbog bolnih gubitaka, dopuštajući si suze samo ponekad kad ostane sama. Takav je odabir dobrohotan i pun ljubavi, ali je, nažalost, uobičajen i nezdrav, i za nju i za djecu. Stariji sin surađuje s majkom izvršavajući sve što ona traži. Svoju tugu zatomljuje u sebi, gasi mu se iskra života, tjelesno propada, kreće se unaokolo pomalo mehanički, zagonetna i ponešto ukočena lica. U odraslima s kojima se

susreće pobuđuje sućut i brižnost. Prešutno je združen sa svojom majkom što oboje smiruje i daje im snagu. On je izravna kopija majčinog vanjskog ponašanja. Mališan od sedam godina postupa upravo suprotno. On je taj u obitelji koji na djelu iskazuje svoju žalost, očajanje, čežnju za prijateljima, frustriranost i odricanje. On pokušava izraziti osjećaje koje njegova majka potiskuje. No, ona se ne može istodobno zatvoriti za svoje osjećaje i biti otvorenom za njegove. Osjećaji su im i suviše slični da bi to bilo moguće. I on bi želio surađivati kao njegov veliki brat, ali jednostavno ne može. Iskazi njegovih osjećaja stvaraju knedlu u grlu i nezadovoljstvo pa ne pobuđuju sućut i brižnost okoline, već njezinu bespomoćnost i uznemirenost. On ne postaje "velikim i pametnim" kao njegov brat, već "malim i zločestim". Majka surađuje i žrtvuje svoje vlastito zdravlje za ono što drži najboljim za svoju djecu. Oboje njene djece surađuju i žrtvuju svoje zdravlje, no u ovom je slučaju mlađi sin taj koji drži ključ rješenja za zdravije zajedništvo u obitelji. On je taj koji pokazuje put. Majka je bila dovoljno svjesna da shvati koliko joj je potrebna pomoć. I nije, zapravo, važno kako je uopće počela biti svjesna problema. Važno je da je ozbiljno shvatila signale upozorenja i da o problemu treba porazgovarati s ostalima. (Uključenje u skupinu žena u sličnoj situaciji i na taj joj je način pružena mogućnost prihvaćanja njezine patnje, što je onda pomoglo i njezinom starijem sinu iskazati svoju bol, a mlađem ponovo zadobiti tlo pod nogama.) S tom se pojavom često susrećemo u obiteljima u kojima je tjelesno nasilje sastavni dio obiteljskog života. Ovdje ne

drugo će nasilnosti usmjeriti prema unutra i postati autodestruktivno. služe u odgoju. opredijeliti se za jednog od roditelja). u vidu povučenog. Jedan od ključnih razloga možda je to što djevojčice češće oponašaju majku te surađuju svojim autodestrukivnim ponašanjem. uporabe droga i alkohola. nažalost. naprimjer. tako da će im se ponašanje potpuno razlikovati kad postanu tinejdžeri. Iz više razloga.mislim prvenstveno na nasilje kojim se roditelji još uvijek. Ako se promatra shematski. a djevojčice autodestruktivne. . ima pokazatelja da objašnjenje i nije tako jednostavno. već je više stvar činjenice da je način na koji se djeca odnose prema svojim roditeljima različit po svojoj prirodi i kvaliteti. Jedno će biti baš tako nasilno i destruktivno kao i otac. Može biti očigledno autodestruktivnom putem. još uvijek su dječaci ti koji postaju nasilni.Djeca izvrgnuta pokudama postaju i sama kritična prema drugima ili samokritična. već na obitelji u kojima se otac često nasilno ponaša prema ženi i djeci. Ovakva autodestruktivna reakcija može se očitovati na različite načine. No. pretjerane odgovornosti prema drugima itd. čitav problem izravne i nesvjesne suradnje/oponašanja vrlo je jednostavan: . pomanjkanja sposobnosti stvaranja osobnih veza ili njihova odbijanja. u ekstrovertiranom smislu. skromnog ponašanja. na načine koje često pogrešno smatramo rezultatima "dobrog odgoja". Drugim riječima. pokušaja samoubojstva ili seksualnog promiskuiteta. ona može biti i manje vidljivom. Kao što ću još o tome pisati kasnije. Tipično je da će dvoje djece u ovakvoj obitelji različito surađivati (tj. primjerice.

ne znači da djeca uvijek neizravno surađuju s destruktivnim ponašanjem odraslih. u njihovoj je apstraktnosti. . Oni su po svojoj namjeri . jednostavno.Pažena djeca skrbe za druge. ljubav. kopiraju svoje roditelje izravno.. Cilj mi je. u stvari. ona surađuju izravno.Uvažavana djeca uzvraćaju uvažavanjem. postaju povučena ili pričljiva.Djeca odgojena u obiteljima u kojima nitko ne iskazuje osjećaje. Zanimljiva (i kompetentna!) pojava u vezi s djecom jest ta da djeca samo preuzimaju i iskrivljavaju destruktivno ponašanje odraslih te često to čine tako da se tek kasnije u njihovom životu to pojavi kao problem. u polovini slučajeva. što njihova okolina. to. koja imaju sreću da njihovi roditelji uglavnom izbjegavaju destruktivno ponašanje. istaknuti da svi imamo valjane razloge za ono što činimo. postaju neumjerena i autodestruktivna ili neumjerena i nasilna.Djeca koja su bila izvrgnuta nasilju ili spolnom zlostavljanju. To. Puno postupaka. skrb. .Djeca koja su odgajana uz primjenu nasilja..Djeca neoštećena integriteta. Ovaj bi popis mogao biti još jasnijim i iscrpnijim. . Od prilike. Svi smo nedužno dovedeni do destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja. čuvaju tuđi integritet. postaju i sama nasilna ili autodestruktivna. koje je većina odraslih naučila smatrati izrazom ljubavi i skrbi. doživljava kao problem već mnogo ranije. prirodno. no nije mi namjera gomilati odgovore. nisu. . . s druge strane. Problem s pojmovima kao što su: uvažavanje. obzirnost itd. nasilje. Djeca.

u velikoj mjeri odrediti svoje vlastite granice .takvi. granice. Zrela i brižna odrasla osoba puna ljubavi ne bi se mogla ne obzirati na pokušaje obrane uz vapaj "Ne!" Ali sve žrtve incesta napustile . djeca su. Djeca i mladež postali su samouvjerenijima. bespomoćna u pogledu zaštite svog integriteta u odnosu na roditelje. u stvari.3. Da bismo to zornije prikazali. To. karakter.pokušali obraniti. klasičnih područja povreda i narušavanja: incest. možemo razmotriti jedno od značajnih. roditelji fleksibilnijima. danas je to puno teže. nepovredivost. II. ne znači da su ona općenito nekompetentna ona mogu. identitet itd. Kao što smo već spomenuli. a društvo u cjelini spremnije shvaćati dijete kao osobu. "ja".ali znači da često spremno zanemaruju obzire prema sebi kako bi surađivala sa svojim roditeljima. kada je obitelj još bila autokratskom strukturom moći. U dobra stara vremena. Integritet Riječ "integritet" neka je vrsta naslova ili skupnog pojma za djetetovo tjelesno i psihološko postojanje: individualnost. Sve žrtve incesta mogu posvjedočiti kako su ono što im se zbilo doživjeli kao veliko zlo i kako su se na mnoge načine i verbalne i neverbalne . međutim. Pod tim ovdje podrazumijevamo spolno zlostavljanje djece ili pastorčadi što čine očevi ili majke te strašnu povredu djetetovog tjelesnog ili psihičkog integriteta. ali to nije dovoljno. u cjelini. roditelji su uspijevali potisnuti dječju kompetentnost. Srećom.

zlostavljanje je uspjelo ako je žrtva doživjela osjećaj krivnje. Izričiti cilj zlostavljanja jest totalno narušavanje integriteta žrtve. Jedan dio problema u vezi s djecom njihovo je općenito autodestruktivno reagiranje na povrede. Rad sa žrtvama zlostavljanja od strane odraslih poučio nas je da su povrede i osjećaj krivnje u razmjernom odnosu.su svoje vlastite granice kako bi surađivale. Ako se pomanjkanje skrbi iskazuje u obliku tjelesne i psihičke okrutnosti. a koja su bila smještena u neku ustanovu zbog pomanjkanja roditeljske skrbi. nekoliko godina. bilo svjesno ili nesvjesno.svakako u određenoj fazi . oni su postajali lojalnijima tom nerazumnom obećanju nego prema samima sebi.ne umre. Ova ista pojava prisutna je među djecom koju smo upoznali. Kada roditelji. ili na neki drugi način njima manipulirao da ne progovore o tome u javnosti. a kada im je prijestupnik zaprijetio. a da ona pritom . povrijede dječji integritet uvijek na isti način i u redovitim vremenskim razdobljima. Oni zaključuju da su oni učinili nešto nevaljalo! Gube svoj osjećaj samosvijesti i gomilaju u sebi osjećaj krivnje. S mučiteljevog stajališta. To bi često potrajalo i čitav život ili. onda nije teško zamisliti kako se djeca šutljivo i autodestruktivno nose sa svakidašnjim nepravdama koje se obično prihvaćaju kao koristan ili nužan sastavni dio "dobrog odgoja". u najmanju ruku. djeca ne dolaze do zaključka da su njihovi roditelji pogriješili. Kada djeca mogu tako autodestruktivno reagirati na nepravdu koju ogromna većina ljudi u društvu smatra i moralno vrijednom prijekora i povredom zakona. djeca tada pate od izrazitog nedostataka samosvijesti i ogromnog osjećaja kriv- .

vratimo se uobičajenim. pogledali bi. svakidašnjim odnosima između djece i odraslih. no naišle su na odbijanje poput: "Šuti. riječi nisu manjkale. no njihova se kompetentnost. no koji ih nisu zlostavljali. u odraslog pa. Drukčija je situacija s djecom čiji roditelji nisu bili u mogućnosti skrbiti za njih. često zanemaruje. roditeljima i učiteljima bilo je posve normalno da je djecu moguće "popravljati" govoreći im kako su "pogriješili". spustili pogled na zemlju a glavicu na grudi. Djeca su to oduvijek pokušavala priopćiti odraslima putem jasne. Kada sam ja bio dijete. kako smo već spomenuli. ukočili bi se. vjerovali su da će djeca postati "dobra" samo ako im kažete dovoljno uvjerljivim tonom i odgovarajućim izrazom lica kako su "zločesta". čista je povreda njihova integriteta. To se često iskazuje lojalnošću prema roditeljima i može. potiskuje i pogrešno shvaća. zadovoljavali izvanjski . a i danas. Ta djeca često realnije vide svoje roditelje i sposobnija su odlučivati o svojim potrebama. Djeca su uvijek umjela dati odraslima na znanje da su im povrijedili integritet. Sasvim jasna poruka kojoj samo nedostaju riječi: Ti mi nanosiš bol!" . U početku. sad ja govorim!" Jezik tijela pogrešno se tumačio kao prkos te je dočekivan riječima: "Gledaj me kad ti govorim!" Tako su roditelji onda. siliti djecu da preko vikenda odlaze kući. mada znaju da će opet biti povrijeđena. ukoliko njihova poruka nije bila shvaćena. Ali.nje. primjerice. na trenutak. Reći djeci da su kriva. nedvosmislene neverbalne komunikacije: u njihovim očima bile su suze/ili bol.da bi bila potpuna.

u mnogim zemljama. Činjenica da je ovakva praksa bila uobičajenom u Danskoj prije trideset ili četrdeset godina i još uvijek se. ili sljedećeg jutra. samo po sebi razumljivo. vidjeti u prividno savršenom skladu s roditeljima. odrasla bi osoba zgrabila dijete za bradu i silom mu podigla glavicu. mazi se s majkom ili trčkara po dvorištu igrajući se s ostalom djecom. izgubilo . zato. Ova gotovo svakidašnja pojava. jest činjenica da djeca surađuju! Ono isto dijete. primjenjuje kao nešto posve normalno i prihvatljivo. Ali je ono. koje je otjerano iz sobe ili na spavanje bez večere. Drugo. kako bi se urazumilo. S ocem igra nogomet. Možda se morao službeno ispričati roditeljima. stoga. zahvaljuje dvjema stvarima: Prvo. Ona ne ostavlja posljedice samo na trajnu kvalitetu djetetova života već i na trajnu kvalitetu odnosa između roditelja i djeteta. a tada je preostajao samo jedan način obrane: spušten pogled koji bi izluđivao većinu roditelja do uporabe fizičkog nasilja ili osamljivanja djeteta dok ne popusti.društveni ideal: "Nije uopće važno da li te ono što ja kažem boli . a možda su njegovi roditelji preuzeli inicijativu riječima: "Hoćemo li sada sve zaboraviti i opet biti dobri prijatelji?" Dijete nije bijesno na svoje roditelje i ne odnosi se prema njima nimalo više kritički nego prije. dva sata kasnije.a ako je tako. to je nešto što su radili svi roditelji pa je. barem ćeš bolje zapamtiti! Ono što je puno važnije jest da se naučiš pravoj pristojnosti. što znači gledati osobu koja ti nešto govori u oči!" Ukoliko to nije postizalo željeni učinak. ozbiljna je povreda djetetovog integriteta s doživotnim posljedicama. možemo. i puno važnije za ovaj kontekst.

poput sve ostale djece. i njezina je majka to isto činila njoj pa joj nije ništa naudilo i. a postalo malo više onakvim. Odgojitelji u vrtiću primijetili su da je oboje djece pomalo pasivno. Ono je tako uvjereno da su roditelji u pravu. Sposobnost djece za suradnju često se uzima za potporu teoriji da je neka određena metoda odgoja baš ona "prava". No. a oni su joj povjerili da ih jako smeta to što ih majka zaključava. da izgledaju tužno i potišteno. ona je čula djecu kako se igraju i pričaju svaki put kada bi prolazila . drugo. a dvadeset godina kasnije radit će to isto svome sinu.još malo više svoje samosvijesti. pospremati kuću. ili da djeci neće "naškoditi" ono čemu ih izlažu odrasli. kakvim ga žele njegovi roditelji. pripremati hranu. Rješavala je to zaključavanjem djece u sobu na nekoliko sati svakog dana. Primjer Jedna mlada majka nikako nije uspijevala izaći na kraj s dužnostima koje su je kod kuće čekale poslije posla. da će. okopavati vrt itd. a ono da je nevaljalo. gotovo ne obzirući se na cijenu. majka je otvoreno priznala odgojiteljici svoju metodu i branila je pomoću dva argumenta: kao prvo. U kasnijem razgovoru. ono voli svoje roditelje bezuvjetno i spremno je biti onakvim kakvim oni hoće. potisnuti bol i poniženje. najvjerojatnije. Jedna od odgojiteljica porazgovarala je s njima. Nije živjela s ocem svoje djece pa je sama morala obavljati pranje rublja. dok bi ona obavljala kućanske poslove. izgubilo je još jedan mali dio sebe. čuvati djecu staru 3 i 5 godina.

spremni smo opravdavati uporabu nasilja baš kao što i ona mlada majka opravdava zaključavanje djece. a ona su. zapravo. Radi se o uočavanju signala koje nam djeca šalju i njihovu ozbiljnom shvaćanju pa i kada to podrazumijeva promjenu uobičajene prakse odraslih koju su držali ispravnom na temelju svog vlastitog odgoja ili obrazovanja te i onda kada svi oko nas postupaju isto. ne radi se o tome je li ispravno ili pogrešno zaključavati djecu na 3 sata dnevno. "I ja sam. Prije svega. Već čitav niz eufemizama govori o tome. . Unatoč tomu." Te: "To je djelotvorno! Kada djeca naprave nešto što ne bi smjeli. kao dijete. danas već toliko znamo o sposobnosti i spremnosti djece (i odraslih) na suradnju da taj argument više i ne vrijedi. dobila nekoliko puta dobre batine kad sam ih zaslužila i to mi nije nimalo naudilo. trebate ih samo jako i često pljesnuti pa to više neće činiti!" Argument da je to "djelotvorno" uobičajen je. "pravom na tjelesno kažnjavanje" itd. Po mom mišljenju. ne samo za odnose između roditelja i djece. profesionalno zaduženima za odgoj i ophođenje. Mislila je da su djeca zadovoljna. krajnje je vrijeme da se time prestanemo služiti kao glavnim argumentom i to iz dva razloga. kada to nazivamo "jedinim rješenjem". Da ponovimo.pokraj zaključane sobe. kako to izbjegavamo zvati čistim nasiljem. Tjelesno zlostavljanje povreda je svačijeg integriteta . samo surađivala. čime potvrđujemo da smo potpuno svjesni pogreške. već i među onima. ne radi se o "ispravnom" i "pogrešnom". "malo batina".uključujući i djecu. To vrijedi i onda.

što se više od jedne strane zahtijeva odustajanje od integriteta. međutim. Nije dovoljno moći tvrditi da je nešto "djelotvorno". Zbog toga patrijarhalno nastrojeni očevi i bake željni vlasti mogu živjeti u iluziji da iza njih stoji cijela obitelj dok. Zbog toga djeca u Japanu počinjaju samoubojstvo jer su u panici zbog svojih školskih postignuća. u tome da je "sve djelotvorno" i. Problem je. neetično opravdavati njegovu primjenu kratkotrajnim. U prošlosti. klijenti.Drugo. Zbog toga novopečene religijske sekte imaju takav odaziv. Moramo ispitati zašto i kako. . Znali su što djeci treba da bi se razvijala i postala pravim ljudima. pedagogijom ili terapijom. To je jednostavno i civilizacijski neetično. kako smo već spomenuli. toliko znamo o dugotrajnim posljedicama nasilja da je. oni imaju obitelj pod nogama. jednostavno. bez obzira nazivali to odgojem. površnim učincima. Zbog toga šestogodišnja žrtva incesta u trinaestoj godini sliči na zavodljivu Lolitu. Odrasli su imali moć. u stvari. pacijenti i ostali članovi društva moramo platiti za nešto što samo na površini izgleda kao uspjeh? Ako je cijena žrtvovanje integriteta jedne strane kako bi se zadovoljila druga. Podrazumijevalo se da znaju što je za djecu najbolje. kada smo još uvijek vjerovali da se djeca rađaju kao nekompetentna polu-bića. Kakva je ljudska i međuljudska cijena koju mi. Zbog toga desetine tisuća ljudi plaču kad umre Staljin ili Tito. bilo je moguće opravdati povredu njihova integriteta. onda je cijena previsoka. Držim da je vrijeme početi postavljati manje primitivna pitanja o tome što činimo jedni drugima. a to je uključivalo i moć tumačenja i opisivanja stvarnosti. djeca. to je stvar djelotvornija.

..Djeca su od rođenja društvena bića. primjerice. . Kada ove izjave tumačimo sa suosjećanjem i razumijevanjem. dovodila do situacija u kojima bi roditelje znali zateći rani jutarnji sati u svađi."To je za tvoje vlastito dobro!" . ."Mene to više boli nego tebe!" Ovo su samo neke od klasičnih tvrdnji uz povrede dječjeg i mladenačkog integriteta. Navesti ćemo samo tri primjera: Prvi primjer Kad je Nicolasu bilo osamnaest mjeseci. uz ostalo. bilo da je ono konstruktivno ili destruktivno po njihov život. ali i društvenu nužnost takvog postupanja."Shvatit ćeš vrijednost toga kad odrasteš!" . one nam otkrivaju i nelagodu odraslih zbog njihovih postupaka. Znamo da su djeca kompetentna: . Ukratko: djeca su najdragocjenija u životu svojih roditelja baš onda kada se čine najnepoćudnijima."Jednoga ćeš mi dana za to biti zahvalan!" . Ali danas znamo više.Djeca umiju iskazati sadržaj i granice svog integriteta. kompetentne pokazatelje u svezi s naravi emocionalnih i egzistencijalnih dilema kroz koje prolaze njihovi roditelji. U ovoj ću knjizi pokušati pokazati i potkrijepiti ovu ponešto provokativnu izjavu koja predstavlja jedan od kamena temeljaca za novu vrstu odnosa između roditelja i djece. . roditelji su mu prolazili kroz ozbiljnu bračnu krizu koja je.Djeca kompetentno surađuju sa svakom vrstom ponašanja odraslih.Dječje verbalne i neverbalne povratne informacije sadrže.

Nicolas se još uvijek budi. roditelji su naučili nešto za što bi im inače trebalo puno godina da to otkriju. Razmišljaju o jednoj sličnoj pojavi: Nicolas se često budi kad oni vode ljubav. Roditelji bi ga uzimali k sebi i pokušavali ga umiriti. Nicolas bi se budio i plakao. No kako mu je desetak minuta dopušteno sjediti jednom od roditelja u krilu. jednostavno. Unatoč svim njihovim nastojanjima. malo pokunjen i razdražljiv. Oni nisu mogli znati je li njihovo tumačenje djetetove reakcije bilo ispravno sve dok od njega nisu dobili . dok oni nastavljaju svoj razgovor. nego i sama svađa nikada ne vodi nečemu konstruktivnom i izgleda da su uvijek poslije nje još osjetljiviji i obeshrabreniji. Roditelji uspijevaju pronaći konstruktivniji način raspravljanja o njihovim neslaganjima i različitostima. oko sat vremena kasnije. ali tada je uvijek veseo i smiren i nije ga teško ponovo uspavati. Uzimajući. on bi se više pripijao uz njih i postajao nezadovoljnijim. činilo se da ništa ne pomaže. a što su više pokušavali otkriti što mu je. on se smiruje i traži da ga odnesu u krevet. ali manje frustriran i nesretan. Pokušavaju sagledati svoju svađu od prošle noći iz drugog ugla i uviđaju da je oboje ocjenjuju destruktivnom. reakcije svog sina ozbiljno. u pravilu. on se nije smirivao. dok nakraju ne bi. iscrpljen zaspao. Ne samo da ton razgovora tada postaje neugodan i pun predbacivanja.Svaki puta kada bi se to događalo. Roditelji su bili svjesni činjenice da su djeca kompetentna pa su stoga znali da se Nicolas ne ponaša tako kako bi na sebe "svrnuo pažnju" ili što želi ometati roditelje i nešto im pokvariti. Sljedećeg jutra bio je. Ali.

primjerice.novu povratnu informaciju koja je potvrdila. govorila svojim roditeljima: "Zašto i mene ne volite tako puno kao Thomasa?" Njezino nasilno izazvano krvarenje iz nosa počelo je ubrzo nakon što su Thomasa odveli kod liječnika radi spaljivanja ranica u nosu zbog čestih ozbiljnih. kako se ophodimo jedni s drugima. Naprimjer. Razgovarali su o tome s drugim odraslima koji su im preporučili postavljanje čvrstih granica. ali vidim da to već puno bolje rješavate!" Drugi primjer Louisi je bilo devet godina i bila je vrlo naporno dijete koje. Louse se i dalje jednako ponašala. Bojim se i nesretan sam. Ne bismo li trebali pokušati odsada biti dobri prijatelji?" . Nekoliko je puta (što ću kasnije podrobnije opisati) doslovce pozvala roditelje na "sastanak" i kazali im: "Ja više ne mogu ovako. već koje se počelo ponašati na zabrinjavajuće destruktivan način. nožem nadizala kožu na trbuhu te gurala iglu u nos kako bi izazvala krvarenje. Možete li to drukčije?" Promjena u njegovu načinu reagiranja mogla bi se ovako iskazati: "Još uvijek se malo bojim i žalostan sam kada se ne slažete. No. ne samo da je imalo nemoguće zahtjeve prema svojim roditeljima. Roditelji su "sve pokušali". Pokušali su joj pružiti sve što je tražila. Imala je starijeg brata s kojim se često uspoređivala. spontanih krvarenja. sjekla si je škarama prste. ne sviđa mi se kako rješavate svoje probleme. Pokušali su biti dovoljno osjetljivi i razumni. da je njegova očigledna uzrujanost i frustriranost u ranijoj etapi značila: "Dragi mama i tata. Nekoliko je godina.

polazeći od njena rođenja. Osjećali su se krivima i nesretnima što je stvar uzela toliko maha da je Louise sama sebi počela štetiti. Kada smo istražili odnos između Louise i njezinih roditelja.Trudnoća i porod bili su teški i složeni. .Majka nije imala dovoljno mlijeka za dojenje pa su je ostale majke na porodiljskom odjelu gledale s prezirom kada bi dijete plakalo. kako on objašnjava. očito je da joj je manjkao temeljni osjećaj sigurnosti. Njezina se . a to je osjećaj da smo u kompetentnim rukama koje znaju što rade. koji je od izuzetne važnosti za dobrobit i razvoj dojenčadi. Bila je nemirna i bučna.Louisni su roditelji bili kompetentni odrasli ljudi koji su jako voljeli svoju kćerku i koji su stvarno pokušali sve što je bilo u njihovoj moći kako bi poboljšali odnos s njom. postali su jasni određeni činitelji: . Nije bilo nikakve upadljive razlike između mjeseci i godina i tadašnje situacije pa su se oboje roditelja osjećali poraženima. Nisu bili srditi ili razdraženi ponašanjem svoje kćerke pa nisu zahtijevali da se "pregleda i popravi". . bili su iscrpljeni i smeteni. Osobito je nedostajao jedan određeni vid sigurnosti. bilo je problema s jelom.Louise je od početka bila teško dijete. Ako pogledamo Louisinu situaciju od njezina rođenja. .Lousin je otac u to vrijeme bio jako zauzet poslom jer je upravo osnivao vlastito poduzeće i. prošle su dvije godine prije no što je stvarno mogao odvojiti vremena za dijete i ženu. Majka se osjećala nespremnom i poraženom. kojoj je očito bilo teško uspostaviti skladan odnos s Louisom.

ali i ja to uvjerenje držim mogućim i logičnim. pokušala je iskazati svoju dilemu: "Zašto voliš Thomasa više od mene?" Tradicionalna psihologija (i uobičajeni zdrav razum) ovu bi izjavu protumačili kao izraz ljubomore što. ili se mogla djelatno boriti za ono što joj je nedostajalo. ili je to jedinstven psihološki iskaz njezinog načina suradnje. primjerice. Ja nisam mjerodavan da bih to mogao komentirati. (Neki istraživači ponašanja dojenčadi dolaze posljednjih godina sve više do uvjerenja da se djeca rađaju s određenim "karakterom". nikako . Interakcija s roditeljima presudna je za razvoj djetetovog karaktera glede konstruktivnih ili autodestruktivnih strana njegove osobnosti. morat ću te obavijestiti. "dobrim (lakim) djetetom". Louise kao dojenče bila je suočena s dvije mogućnosti: mogla se predati i biti tzv. U ovakvoj situaciji. Svakako ću prosvjedovati kada budeš radila nešto što mi ne odgovara i svakako ću zahtijevati ono što budem željela!" Kada je počela govoriti. pošto se činiš ponešto zbunjenom i nesigurnom zbog moje skrbi. Najvažnije je u vezi s tim naše /obiteljsko terapeutsko/ iskustvo koje nam jasno pokazuje koliko je važan način na koji roditelji prepoznaju različitost između karaktera i životnosti njihove djece. koliko ja znam iz svog iskustva. Louisina snažna volja i hrabrost genetske prirode od njezina rođenja. Na mom polju rada i nije tako važno je li.) Louise je surađivala sa svojom majkom ponašanjem koje je jasno kazivalo: "Draga mama.majka gotovo stalno osjećala poraženom i bila je sama u traženju rješenja za svoju smetenost i zbunjenost. Louise je "odabrala" ovo drugo.

to je izraz osjećaja da nismo voljeni na pravi način. (štoviše. To bi podrazumijevalo da se petogodišnjak. Taj doživljaj "nedovoljne vrijednosti" za sve je ljude. žele biti. no učinak je bio upravo suprotan: dijete doživljava još veću osamljenost i krivnju: "Vidim da me vole. To opet stvara osjećaj da nismo dovoljno vrijedni našim roditeljima. mora da sa mnom nešto nije u redu. Tako je! Djeca to ne govore! Kada roditelji pogrešno tumače ovaj doživljaj (osjećaj) i kritički ga smatraju "ljubomorom" to. a ja činim sve što je u mojoj moći kako bih zaslužio vašu ljubav.nije tako.) Lousini roditelji reagirali su poput svih roditelja koji vole svoju djecu. to isto vrijedi i za odrasle. S druge pak strane. iskreno i s puno ljubavi. to nije istina! Volimo te isto koliko i Thomasa!" Odgovorili su pošteno. nešto među nama nije u redu. Kada vas gledam kako se ophodite s mojim bratom. pojačava djetetov osjećaj nevaljalosti. on zahtijeva puno šire sagledavanje i puno viši stupanj zrelosti no što ga ima bilo koje dijete da bi se moglo nositi s tim frustracijama. vidim da između vas sve ide lakše i teško mi je ne zavidjeti mu na tome. gotovo uvijek. agresivnosti i frustriranosti. naravno. u Louisinoj situaciji. što opet rađa pojačanim "ljubomornim" ponašanjem i začaranim krugom. Louise. imam osjećaj da me ne volite. što Louise." . U najmanju ruku. povezan s različitim osjećajima razdražljivosti. Pošto ne osjećam da me vole. Znam da me volite. rekavši: "Ma. čujem kako mi govore da me vole. kao i sva ostala djeca. bez obzira na dob. obraća svojim roditeljima i kaže im: "Slušajte. No.

U . Često samo znaju što žele. često traži nemoguće. zato da su nekompetentna u tom području. "budu čvrsti". "kažu ne".Ali vratimo se Lousinom početnom načinu suradnje: ona je nevjerojatno "zahtjevna" kako to. a roditeljima se savjetuje. baš određenu vrstu sladoleda kad nije sezona. ne znači. često pogrešno tumači. Neprestano zahtijeva pažnju od svoje okoline. "budu dosljedni" itd. Problem je u tome. Sasvim je prirodno da se odgovorni roditelji osjećaju time jako izazvani pa i uvrijeđeni. čas želi ovo. Oni ne umiju izraziti što im je egzistencijalno potrebno. također. da "postave granice". bez iznimke. To samo znači da im manjka šire sagledavanje i jezična sposobnost za koje se jedino mogu nadati da ih posjeduju njihovi roditelji. No. primjerice. bez obzira na to postižu li i dobivaju li to ili ne. baš kao i Louisinima. Louise jednostavno ne dopušta da bude odbijena! Ovakvo ponašanje se. što ove pedagoške metode dotiču samo površinu problema. svake večeri. odlučna djeca poput Louise instinktivno traže sve što žele i. svo vrijeme provedeno s roditeljima ispunjeno je njezinim zahtjevima. Živahna. njihovi će se zahtjevi sve više povećavati i postajati besmislenijima. petnaest minuta. imamo običaj nazivati. ali mogu osjetiti kada to ne dobivaju pa roditeljima daju povratnu informaciju u obliku frustriranog ("teškog") ponašanja ili potpune predaje i pasivnosti. upravo na isti način kao i tumačenje "ljubomore". po tradiciji. Stvarni problem ovdje leži u tome što djeca ne znaju što trebaju. doziva iz kreveta roditelje i to traje desetak. čas ono. a posljedica su scene zbog nemogućnosti ili nespremnosti roditelja da joj udovolje. malo ili čak nimalo.

često u obliku materijalnih dobara koja su posebno važna za društveni status. bez rezultata. u kojima se razmjerno mala skupina ljudi naglo obogatila i to. To su djeca kojima se suviše udovoljava. tijekom vremenskog razdoblja od deset. činilo se.kontekstu i kulturama gdje se "dobra stara" načela odgoja još uvijek visoko cijene. prirodno. koje. ovakvo se ponašanje može suzbijati tjelesnim nasiljem i/ili pomoću verbalnih napada pa se djetetovo iracionalno ponašanje neće imati prilike izraziti. u kojem roditelji teže obzirnijem i demokratičnijem odgoju. No. zatim je postala izravnijom i verbalno im iskazivala da se ne osjeća vrijednom. petnaest godina. praktički. njihov je trud ipak urodio plodom. očigledno egocentrična i asocijalna. Ni jedan pristup nije bio uspješan. teroriziraju i manja i veća djeca. svu svoju kreativnost i ljubav pokušavajući stvoriti skladniji odnos. Činjenica da se Louise tako snažno borila te da su njezini roditelji jednako srčano pokušavali riješiti . žele podijeliti sa svojom djecom . Ovu pojavu naročito uočavamo u nekim zemljama bivšeg Istočnog bloka. Jedina je novost u svezi s tim to što zbog liberalnijih stavova prema djeci i većeg gospodarskog napretka ima sve više djece koja opet dobivaju previše od onoga što žele. a premalo od onoga što im je potrebno. sve dok ne odraste. Ima i djece koja su uvijek dobivala premalo od onoga što im je egzistencijalno nužno. koja dobivaju previše od onoga što žele. Louise je pokušala dva pristupa: najprije je bila zahtjevna. I ona i njezini roditelji upregnuli su sve svoje snage. ali. imali smo priliku vidjeti sve veći broj obitelji. U drukčijem kontekstu. izopačeno dajući roditeljima do znanja da joj nešto nedostaje.

puno je bolji temelj za rast i razvoj. Ja krvarim.zajedno! Majka je bila prisiljena. jedna od činjenica koja je izbila na vidjelo bila je da je majka cijelo svoje djetinjstvo bila izložena teškom tjelesnom zlostavljanju od oca. pedagoška bi strategija bila uspjela. kada je do toga došlo. na dubljoj. hrabrila majku pomažući joj pomiriti se sa zlostavljanjem kojem je bila izvrgnuta kao dijete. egzistencijalnoj razini kao i za život oboje svojih roditelja. ali nikada nije naučila otkriti i iskazati svoje vlastite. u prilično kasnoj dobi za to. Roditeljski osjećaj samopouzdanja bio bi porastao.problem. Louise je bila ta koja je.. Tijekom razgovora s roditeljima. ona je surađivala kao slatka i poslušna djevojčica koja je uvijek zadovoljavala potrebe drugih. ali bi cijenu za to platila Louise osjećajem nepovratnog gubitka samosvijesti. Pod najsretnijim okolnostima. nego da su obje strane odustale ili stvorile zid između sebe. . Louisin treći i posljednji pokušaj sastojao se u nanošenju boli samoj sebi.rekla je.u nešto ranijoj dobi. a s Louise bi se lakše izlazilo na kraj.. Louise postala vrijednom za život svoje majke. na taj je način. Da skratimo priču." . "Bolno mi je biti s vama. To je značilo da su ona i Louise sada morale prolaziti kroz isti proces učenja . To se nikada ne bi dogodilo da se problemu prišlo kao "problemu odgoja". A oni su je saslušali. učiti osjećati i iskazivati svoje vlastite potrebe i granice kako bi i njezina kćer mogla osjetiti i izraziti što joj je potrebno .

starija kćerka za sebe (isto što je i majka odabrala). Ona je tiho. majka je uzela tanjur mlađe kćerke i izrezala jelo na male zalogaje.Treći primjer U ovom je primjeru riječ o četverogodišnjoj djevojčici. ali bez uspjeha. zračila otmjenošću. Majka ju je presjekla riječima: "Ti to ionako ne voliš!" I tako je ostalo po majčinom. vrlo vjerojatno. Velika je seka za to vrijeme. iskušavali i prijetili joj kako bi se pristojno ponašala. Djevojčica je šutke odbila jesti. lijepih manira i zračili su samopouzdanjem. . Sef je prišao njihovu stolu i pokazao im jelovnik koji je svakom gostu pružao mogućnost odabira između tri predjela. majka za sebe. koja je. manje od jedne minute. Tako je bilo i prve večeri kada su sjeli za svoj stol u restoranu. Kada je posluženo predjelo. Između ostaloga. koja se za vrijeme kratkih praznika pokazala sposobnom ustrajati na održavanju vlastita integriteta. prisiljavajući svoju obitelj na prilagođavanje i. Roditelji i njihove dvije djevojčice bili su uvažena obitelj. ali odlučno prosvjedovala protiv majčina odabira i jasno iskazala što želi umjesto toga. osiguravajući manje problema u razdoblju adolescencije svojoj desetogodišnjoj sestrici. spustila pogled na svoj tanjur i držala se pristojno i neopredjeljeno. mlađu su kćerku upozoravali. Otac je odabrao za sebe. bili su dotjerani. a majka je odabrala za mlađu djevojčicu. Dok su jeli. oboje roditelja pokušavalo je na sve moguće načine nagovoriti djevojčicu da jede. Čekajući glavno jelo. od prvog susreta s njima. uz očevo odobravanje prijetećim pogledom maloj sestrici. tri glavna jela itd. Talijanki.

baš kao što je to činio i . nakon što je primio narudžbu od roditelja i starije kćerke (ona je stalno naručivala potpuno isto što i majka. "Terapeut" je bio glavni konobar koji. Polako i nevoljko prožvakala je cijelo jelo. s tom razlikom što je djevojčica odbila svu posluženu hranu. Prvo što mu je rekla bilo je: "Ispričavam se. otac je zapovjedio majci da kćerku odvede u krevet za kaznu zbog njezina neprimjerena ponašanja. ako ne popusti. ona je bila posve mirna i nije izustila ni riječi. ali sada je kleknula na nju kako bi bila jednake visine s ostalima. odgovorio je glavni konobar i detaljno je izlagao što je u jelovniku. a kada su joj roditelji ponudili obećani desert za nagradu. majka je izrezala jelo djevojčice na komadiće i ugurala joj prvi zalogaj u usta. Svi su se značajno pogledali i zakimali glavom na njezinu "djetinjariju". obratio se mlađoj kćerki. gospođice". Stiglo je i glavno jelo. Hoćete li biti ljubazni i ponovo mi pročitati menu?" "Naravno. izjavila je da joj se ne jede ništa slatko. Poslije glavnog jela. Sljedeće se večeri scena ponovila. (Kao prve večeri. na što bi roditelji s odobravanjem kimnuli glavom). sjedila je pristojno (ali neudobno) na stolici.) Treće je večeri obitelj dobila "terapiju". ali mislim da nisam dobro čula što ste rekli. Sva neugoda sastojala se u tome da je konobar mogao vidjeti netaknuto jelo i odnijeti ga. kako bi ipak nešto pojela. Prijašnjih večeri. upitavši je: "A što bi mlada dama željela večeras za jelo?" Djevojčica ga je pogledala začuđeno ali veselo i odmah je reagirala promijenivši držanje.rečeno joj je da se neće smjeti poslužiti slasticama iz bogatog odabira restorana.

članova obitelji. A što je s onom mnogobrojnom djecom. samo duže. Dobila je bitku koju mnoga djeca izgube ne boreći se: za pravo odlučiti što žele staviti u svoja usta. tj. mogli bi neki upitati. ili da naiđu na dosjetljivog konobara? Što se može poduzeti u vezi s roditeljima i drugim odraslima koji ostaju bespomoćni već poslije prvih simptoma boli? Moje mi iskustvo govori da je mnogo više roditelja. ali to. s primijenjenom. kada i koliko. Djevojčica je brzo odabrala jelo te. Moramo im biti spremni prići s istim onakvim osobnim i ljudskim vrijednostima s kakvima želimo da oni prilaze svojoj djeci. prihvatili je i dopustili da ih ona obogati. spremno slušati i učiti. . Roditelji su uočili njezinu kompetentnost. supružnika itd. od nas zahtijeva (od stručnjaka. poraz a život je oslobodio ovu obitelj. susjeda. Otac si je čak dopustio doći za stol odjeven ležerno u košulju. bez kravate.za odrasle. s istim onakvim optužbama. ako ne i konačan. kao što oni čine svojoj djeci. ne videći njihovu kompetentnost. koja nisu te sreće da imaju fleksibilne roditelje. Ova se scena ponovila i sljedećih dana . predvođen kompetentnom četverogodišnjakinjom.) da ih ne dočekujemo s pokudama. Dobar odgoj doživio je odlučan. prije no što su njeni zabezeknuti roditelji povratili moć govora.ne treba ni spominjati da je djevojčica svaki put očistila tanjur . počela je s njima razgovarati kao da se ništa neobično nije dogodilo. nego što se obično vjeruje. ozračje za stolom te obitelji bilo je vedro i prirodno. civilizacijskom etikom! Oni trpe jednako kao i njihova djeca. naravno.i prije no što su praznici završili.

ili pak u devet od deset slučajeva kao sukob gdje postoji odabir.II.ili. a kasnije i tradicija kulture glede dijaloga i dogovaranja određuju hoće li to i dalje biti pitanje ili . u najmanju ruku. Mogućnost da bude oboje usko je povezana sa sposobnošću osobnog samoizražavanja. za djecu i mlade uvijek se radilo o pitanju ili/ili. o čemu ćemo kasnije raspravljati. što i danas vrijedi u velikoj mjeri kad je riječ o općim stajalištima u pogledu djece i njihova odgajanja. za puno ljudi. tradicija obitelji. i djeca svakodnevno doživljavaju situacije u kojima su suočeni s odabirom i davanjem prednosti jednoj od dviju stvari: treba li prednost dati našem vlastitom integritetu (tj. . S povjesnog stajališta. a ništa manje i za djecu tijekom prve tri do četiri godine njihova života: tu se radi o ili .ili! U prvom redu. To se pak vrlo dobro uklapa u ono što psihologija već godinama ističe . našim vlastitim. društvenih normi)? Ovo predstavlja sukob.4. mogućeg zlostavljanja ili odbacivanja. I odrasli. može lako biti lošom etikom. izgleda da sve ukazuje na to da mladi taj sukob doživljavaju kao ili/ili. Kao što rekoh.da su prve tri do četiri godine djetetova života od presudne važnosti za njegov razvoj i dobrobit kasnije u životu. osobnim granicama i potrebama) ili trebamo prihvatiti kompromis zbog zajedništva (vanjskih zahtjeva. Sukob U interakciji između odraslih i djece ono što se općenito prihvaća kao dobar moral. odnosno može li to biti pitanje jednog i drugog.

) To mogu biti usponi i padovi u našem braku. razmjerne razlike u stupnju naše emocionalne otvorenosti. upravljati. gospodarska kriza ili građanski rat.U ovom sukobu između integriteta i suradnje. ljudske i pedagoške vrijednosti škole u koju možemo poslati svoju djecu i još mnogo. Majka . Ovo je jedno od jednostavnih i očitih obilježja kojima se manipulira. smrt u bližoj obitelji. mnogo drugih stvari. već nekoliko dana uredno pojede obrok kašice od povrća za ručak. Veći dio sastoji se od mnogih pojava i procesa kojih smo manje svjesni i stoga njima možemo vrlo malo. i rano i često. (U najmanju ruku. djeca obično odabiru surađivati i tako podcjenjuju sebe. odbija otvoriti usta za sljedeći. Kako bismo ovo bolje razumjeli. smišljeni pritisak vrlo je važan. ali on čini samo manji dio pojava s kojima djeca surađuju. osobito ako su izvrgnuta vještom pritisku roditelja. vrste stanovanja i rada koje odabiru itd. različitost naravi. nakon četvrtog zalogaja. u godinama kada nas većina ima djecu. važno je shvatiti da ne govorimo samo o (višemanje) smišljenom roditeljskom pritisku na djecu u obliku djelatnog odgoja. u industrijaliziranom svijetu: Mala Sarah. Prvi primjer Važno obilježje dječjeg tjelesnog integriteta njihova je mogućnost uzimanja hrane kada im je potrebna te mogućnost ne uzimanja hrane kada je ne traže. stara pet mjeseci. Jednog dana. unutarnji sukobi koji su sastavni dio svačijeg postojanja. ili nimalo. Taj svjesni. ustanova u koje ih šalju. ili njenom pomanjkanju.

tako da nema nikakve osnove za stvaranje ideala o "dobrim" roditeljima koji . smišljen pritisak. govoreći joj: "A sada je dosta toga! Ja nemam vremena sjediti ovdje cijeli dan.najprije reagira "umiljavanjem". bez zaposlenja i naobrazbe.. Majka druge Sarah bila je mlada.." Nakon još dva pokušaja.a onda opet pokušava s avionom. Djeca bi dospjela u teško stanje kada mi roditelji ne bismo pokazali djelatnu i stalnu skrb za njihov tjelesni i psihički razvoj. Sarah. također stara pet mjeseci. gladi je po kosi i tješi . Majka brzo postaje razdražljivom. Sarah počinje cendrati. I svjestan. unaprijed ne smišljen. sama sa svojim djetetom. Sarah se predaje i guta sve što joj gura u usta. započinje staru igru: "Gledaj. podiže Sarah. Često nije uspijevala razlikovati svoje potrebe od njezinih potreba za bliskošću i sigurnošću. a kada to ne pomaže. majka odustaje... Imala je ozbiljne osobne probleme i jedino je ta kćerka davala smisao njenom životu u to doba. Majka prve Sarah bila je žrtvom opće opsjednutosti roditelja glede male djece: da je dobar i stalan tek u djece dokaz dobrog roditelj stva... brram. ide aviončić.. brrnm. vidi. su prirodno i posve neizbježni.. i nužan. Jedna druga mala Sarah. ravno u tvoja usta. drži je ispred sebe i drma. sisa na majčinim prsima.. brmm... nastojeći je privoljeti riječima. mada majka pokušava i s drugom dojkom. Posljedica toga bilo je djetetovo bdijenje kad joj je bio potreban san te često dojenje kada dijete nije bilo gladno. dok ti misliš odlučivati! A sada jedi i gotovo!" Sarah ispija još nekoliko gutljaja i zaspiva.. Ne uzima nimalo mlijeka.

a niti itko drugi ne primjećuje. Moramo se zadovoljiti odgovornom skrbi glede naših smišljenih i nenamjernih pogrešaka . razmotrimo najprije sukob i njegove posljedice: INTEGRITET SUKOB BOL SIGNAL SIMPTOM SURADNJA Što češće žrtvujemo svoj integritet u ovom sukobu. zbog zornijeg prikaza. signali će se pojačavati ili promijeniti (npr. od verbalnih u tjelesne) i. Ako mi i naši najbliži te signale shvatimo ozbiljno.verbalne ili neverbalne. na trenutak.svoju djecu ne bi izvrgavali ovakvoj vrsti egzistencijalnog sukoba. sukob će biti riješen. To bi bilo nemoguće. No. Upravo tako funkcionira i naše tijelo. Strogo uzeviši. Roditelju je nemoguće postupati "ispravno" u svezi s ovim sukobom. Možemo se tako izvježbati u potiskivanju patnje da je niti mi. Međutim. signala i simptoma koji se u djece razvijaju. a bol ublažena ili će posve nestati. poslu- . neminovno ćemo odaslati signale . to je jača bol. koji će ukazivati da nešto nije u redu. Također nema nikakva smisla da se roditelji zbog toga osjećaju trajno krivima. otkrit će se stvarni simptom. prije ili kasije. razumijemo njihovu znakovitost te promijenimo ponašanje. nema ničeg čudnog u tome što naš psihički sustav tako funkcionira.tj. prije ili kasnije. Ako se ništa od ovoga ne dogodi. ako ćemo se.

uporabom duhana. Kada narušimo integritet neke stanice. a ako nastavimo s takvim narušavanjem. Postupci. tijelo će se oporaviti.11 ravnotežu. nehaj). spolno zlostavljanje. tjelesni sklad može biti trajno poremećen.npr. problem je u tome. koje općenito smatramo povredama i narušavanjem. malobrojni su u usporedbi s brojem stvarnih povreda.Prihvatljivo (puno od onoga što podrazumijevamo pod "dobrim" i "nužnim" odgojem). lijekova ili alkohola. No. osobito u odnosima između odraslih i djece.Neprihvatljivo (npr.žiti pomalo zastarjelim razlikovanjem između tijela i duše. . Postoje tri vrste narušavanja dječjeg integriteta: . u tijelu će se razviti bolest. narušavanje integriteta pojedinca definiramo kao neetičnost pa to znači da mi drukčije opisujemo razmimoilaženje: . Ako je riječ o manjem narušavanju ravnoteže i njegovu prestanku. nema ničeg neobičnog u činjenici da naše psihičko biće reagira na sličan način i ljudi su toga već odavna svjesni. svoj vlastiti identitet i svoju vlastitu skladr. da postoji veliko razmimoilaženje u pogledu društveno i kulturno prihvaćenog narušavanja te stvarnog. ali i muškaraca i žena. također. pretjerano tjelesno zlostavljanje. U protivnu. odnosi i na tuđe narušavanje našeg fizičkog postojanja ili kada to sami sebi činimo . tijelo toliko izbacujemo iz ravnoteže da nam to stvara neugodu ili bol.Ideološko (prisilna politička ili religijska indoktrinacija). U ovoj knjizi. Kao što sam spomenuo. Svaka pojedinačna stanica u našem tijelu imade svoje vlastite granice. . To se.

niti jedna odrasla osoba nije savršena. . . to je uvijek zato što se jedan ili više odraslih u njihovoj neposrednoj sredini tako ponaša. na ono što "svi čine".i to je prihvatljivo! Odrasli. no često je to i rezultat njihovog vlastitog autodestruktivnog ponašanja. na način koji spada u kategoriju prihvaćenog ponašanja. Nedužno. već samo kako bih potaknuo odrasle da se kritički osvrnu na "uobičajeno". Uvijek su roditelji ti koji započinju! Ponekad je to s namjerom da djetetu održe "lekciju". Moje iskustvo govori da je osobito važno Što se u djece i mladih pojavljuju znakovi koji odgovornim odraslima ukazuju na poremećaj ravnoteže između integriteta i suradnje koji boli. moraju prihvatiti odgovornost za svoje pogreške. I zato "griješimo".U odnosu između odraslih i djece ono što se obično prihvaća kao dobar moral može lako biti neetično! Ne iznosim ovu činjenicu zato da bih upirao prstom u nečiji moral ili etičnost. s puno ljubavi i najboljim namjerama posrćemo . na ono što je "normalno u našoj kulturi" itd.Kada se djeca ponašaju destruktivno i/ili asocijalno. stoga. Kao što ću i kasnije pokazati. nimalo neobično. Oni to često čine na drukčiji način nego dijete i. kako je uobičajeno. Činjenica da djeca surađuju znači da mi danas znamo dvije bitne stvari o djeci i mladima koje često bije glas da su "neprilagođeni" i "asocijalni". no u tom smislu. i roditelji i ostali odrasli mogu dati važan doprinos u njegovu sprječavanju djelatnim pomaganjem djeci u očuvanju njihovog osobnog integriteta. a svako je dijete drukčije. a ne za njih okrivljavati djecu.

prema tumačenju roditelja."On nikada nije gladan kad svi ostali jedu. psiholozi i ostali stručnjaci.. ."Da je mi ne probudimo. No dopustite mi da najprije spomenem neke od klasičnih kamenova spoticanja na putu između djece i roditelja te neke od onih tipičnih. ona uopće ne bi ustala ujutro!" . to je onda ili zato što su previše i predugo surađivala s destruktivnošću u obitelji ili zato što su izvrgnuta izravnim povredama svog integriteta. koje nam odašiljaju djeca i mladi. Niz signala.Kada djeca prestaju ili odbijaju surađivati."Uvijek ih se mora moliti da nešto naprave."Najgore od svega je to što nam ona i laže!" . prirodno je gotovo neiscrpan. . Pedagozi. tradicionalno."Pravo je umijeće obući je ujutro. ali za pola sata traži nešto za jelo!" . tako je zločesta!" Ovo su samo neki od najčešćih sukoba u interakciji između roditelja i djece u kojima."Svaki dan ga moramo gotovo prisiliti da napiše zadaću!" . Nikada ništa ne naprave bez traženja!" . nema sumnje tko je kriv. podupiru ovo stajalište."Ona nikada ne dođe kući u vrijeme u koje smo se dogovorili!" . koji također izazivaju zabrinutost izvan obitelji. također."Ja samo čistim za svima njima!" ."Oni jednostavno ne žele slušati što im mi govorimo!" . ukoliko ne upiru prstom na drugu stranu i smatraju da je problem u roditeljima."Neprestano se svađamo oko toga da drži svoju sobu u redu! .

ukoliko ništa ne znamo o određenoj obitelji. Tu si situaciju može predočiti većina odraslih. može se dogoditi da djeca surađuju s roditeljima na nekom drugom području koje je tako autodestruktivno da se reakcija iskazuje na području gdje se ne bi činilo da suradnja postavlja osobito teške zahtjeve. nije vrijedno slušanja! Ne znači da je to nužno netočno. da je precizno i specifično tumačenje dječjih signala nemoguće. rađa "neposlušnošću". bilo otvorenom. nelagodno se osjećamo kad nam naređuju. a to. Postoje. raditi o tome da treba preispitati vrijednosti koje čine temelj onoga što je rečeno. Zašto je tomu tako? Razlog je taj što je ponižavajuće i uvredljivo morati izvršavati naređenja. Ovo što slijedi stoga je samo pokazatelj nekih općih situacija. kad smo više nego spremni surađivati. temeljen na iskustvu. to je obično zbog toga. nerazumno i nepravedno. ili čak da nije pošteno u nekoj određenoj situaciji. vrijednosti koje se podrazumijevaju. što im roditelji govore. tako velike individualne razlike od obitelji do obitelji. kazali bismo. ako razmisle o odnosima s bračnim partnerom ili poslodavcem. što ono. bilo prikrivenom.Razmotrimo dva ovakva sukoba uz zorniji prikaz. s . kao što smo već ranije spomenuli. kontekst u kojem je izrečeno ili pak nešto posve drugo. gotovo uvijek. da je bešćutno. Još uvijek ima puno roditelja koji se drže mišljenja da djeca moraju "naučiti biti poslušna". Naprimjer. da to dakle nije u redu. no. Možda znači da način iskazivanja. Može se. također. bez obzira što im mi govorili". "Trebao me je samo lijepo zamoliti". Kada djeca "jednostavno ne žele slušati. Čak i kad smo podvrgnuti vojnoj disciplini. nastojeći se obraniti od osjećaja poniženosti.

Oni to rade za svoju obitelj. Nešto je u zraku što osjećam kao sputanost ili destruktivnost. Mnogi od nas su zaboravili kako je to bilo u obitelji u kojoj smo odrasli." Zajednički svakidašnji obrok . bolovi u želucu. i meni je to teško iskazati riječima. agresivnost prema ostaloj . "On nikada nije gladan. a sada bih želio razmotriti jedan ponešto drukčije vrste.Psihosomatski simptomi." Ovakva situacija čak ni ne mora biti signalom. mršavljenje ili pretjerano debljanje (dobivanje na težini) itd. . No.. i onda kada ono podsjeća obitelj na postojanje neriješenih sukoba. kada svi ostali jedu. U poglavlju o odgovornosti (četvrto poglavlje) bit će više riječi o tim signalima. može biti i signalom koji. a ne protiv nje. nego tek pola sata kasnije. Jedno je sigurno: djeca to ne rade zato da bi zagorčavali život svojim roditeljima. u kojima još uvijek postoji . ali kao i drugima. Cilj obitelji je oprečan. znači: "Gubim tek kada s obitelji sjedam za stol. primjerice.Destruktivno ponašanje izvan kuće: problemi u ponašanju ("loše ponašanje") u školi. to je nužno u situaciji u kojoj je.u zemljama. primjerice. naravno. zapravo. mišićna napetost u vratu i ramenima.često predstavlja jedini dio dana kada se svi okupe i kada se jasno osjeća stvarno ozračje pa. Ona jednostavno može značiti da sinovljev biološki sat kuca drukčije. .druge strane.. cilj naučiti ljude ponašati se destruktivno. No trebamo se samo prisjetiti našeg zadnjeg zajedničkog obroka s prijateljima ili znancima kada se u zraku osjećao skriveni sukob za vrijeme ugodnog ćaskanja. glavobolja.

duše i uma . što se dani signal iskazuje u fizičkom smislu (=somatskom). šutljivost i povlačenje. vjerujem. Ovakav način definiranja stvari imamo.od tri elementa koja se neprestano prožimaju i utječu jedan na drugoga na načine i iz razloga koji su nam uglavnom nepoznati. poteškoće s koncentracijom. Naprimjer: Kada određene znakove i simptome svrstamo u "psihosomatske" to je tradicionalno zbog toga.Pokušaji samoubojstva. ali se pretpostavlja da ima pretežito psihološku pozadinu. To često također vrijedi i za reakcije roditelja kada se simptomi njihove djece svrstaju u psihosomatske. nego psihosomatska. Razlog zbog kojega to ovdje spominjem leži u činjenici da je ovakav razvoj bio jedan od činitelja koji su negativno utjecali na stavove koje su mnogi ljudi stvarali u odnosu na psihosomatske znakove i simptome. zločin. Ona je nekako teško shvaćala i prihvaćala da su ljudi bića koja se sastoje od tijela. koje se kreću od osjećaja nelagodnosti do straha od "ludila". nasilje. Psihosomatska dijagnoza izaziva čitav niz različitih reakcija. zloporaba alkohola. . bježanje iz škole. Još jednom bih želio istaknuti da nema popisa točnih odgovora. plina za upaljače.djeci u dječjem vrtiću. lijekova. nasrtanje na druge ili doživljavanje nasrtanja. prije svega zahvaliti činjenici da se medicinska znanost u početku usredotočavala samo na tijelo. Doživljavaju to gotovo kao optuž- . kemikalija itd. hiperaktivnost. Postoje samo opća načela i smjernice koji nam mogu pomoći kretati se u ispravnom pravcu. Općenito govoreći ljudi se očito smatroju manje odgovornima ako im se postavi čisto somatska dijagnoza. droga.

a to svakako uključuje i bol kao rezultat neriješenih sukoba između integriteta i suradnje. na neki način. U tom smislu. Bol i patnja sastavni su dio ljudskog života od rođenja pa sve do smrti.bu. Možemo voljeti svoju djecu i pripremati ih za život kako najbolje znamo i umijemo. što je prava šteta. ali ih ne možemo zaštititi od stvarnosti postojanja. bilo bi. upravo kao što znamo da su bolovi u želucu povezani sa strahom i nemirom. ili nekim drugim neugodnim emocionalnim sukobima. Svjesni smo toga da su mišićna napetost i glavobolja često rezultat prevelike odgovornosti svaljene samo na djecu. jer ih to sprječava u pokušaju razumijevanja onoga što se zbiva u djetetovu životu. Zaglavljen sam u sukobu i ne znam rješenje. život nije uvijek lak." Sada već shvaćamo činjenicu da su i debljanje i mršavljenje povezani sa situacijama kada djeca nisu dobila odgovarajuću duševnu hranu u obitelji. Bez obzira na to koliko se odlučno i predano nastojimo brinuti za svoju djecu. jer ne mogu riječima opisati svoju patnju. Pažljivo skupljano iskustvo skloni smo pretvoriti u predrasude. a niti djeca. A to je upravo značenje psihosomatskih simptoma: "Život mi sada nanosi bol i još nisam pronašao konstruktivan način svladavanja problema. Katkada nam naše znanje smeta "vidjeti" različitost nekog određenog djeteta. No. ponekad i bolje da to sve ne znamo. također sam iznio što je iz mog iskustva najbolje za roditelje onda kada im se kod djece pojave psihosomatski simptomi: gledajte i učite! Pokušajte sagledati djetetov život njegovim očima te iskoristite priliku i upoznajte . Trenutačno ne umijem ni s kim o tome razgovarati.

Postupno ćete moći otkriti kako upravo to dijete psihosomatski reagira u tim fazama svoga života kada postojanje biva složenim. A možda i zato što roditelji jednostavno ne slušaju kada se djeca pokušavaju izraziti. Unakrsno ispitivanje djeteta ne pomaže. To je puno važnije od pronalaženja "uzroka". jer osjećaju da je s njihovim roditeljima nemoguće razgovarati o stvarima koje ih muče. jednostavno. druge boli grlo. druge boli želudac. Mogli bismo ovako nastaviti nabrajati u nedogled. razlog je povreda njihovog integriteta od strane jedne ili više odraslih osoba iz . Kada djeca postaju destruktivna. Neka imaju glavobolju. postoje i takva djeca. Ili pak može biti rezultat činjenice da roditelji imaju toliko međusobnih problema. drugi zatvor. Kod neke djece dolazi do upale srednjeg uha dok su još mala. Kad bi dijete znalo što nije u redu i umjelo to iskazati signal bi bio suvišan. No. Neki imaju proljev.dijete na novi način. Neka puno jedu. koji se stalno očituju i verbaliziraju u svađama da im djeca ne žele "smetati" sa svojima. A možda i zato što je psihosomatska bol. Tako to općenito biva. Neka djeca samo spavaju. "jezik" u nekoj određenoj obitelji za "razgovor" o patnji i mogući način privlačenja pažnje. a onda kasnije često pate od bolova u uhu. Neki se prehlade i imaju hunjavicu. no ovdje je najvažnije pokazati da su psihosomatski signali i simptomi jednostavno kodirani signali koje odrasli iz djetetovog okruženja trebaju ozbiljno shvatiti i pomoći djetetu da o njima izravno i jasno progovori. kada se nalaze pod stresom. a druga gube tek. a druga su hiperaktivna. kod kojih nastaju psihosomatski simptomi i znaci.

koje su sastavni dio obiteljskog života. ili jedno i drugo. "On ne smije raditi takve stvari". jer oni vrlo često svjesno prihvaćaju narušavanja i povrede. bez obzira na to iskazivala se ona postupnim samoubilačkim procesom npr. život s roditeljima (ili drugim odraslima koji su za njih odgovorni) uzrokuje njihovo sve veće gubljenje samosvijesti u trenutku kada im je potrebno baš suprotno. Razlog je bio taj što je on udario svoju trogodišnju sestricu. Osobito je važno podsjetiti se na to u ovakvoj situaciji u kojoj smo suočeni s djetetom ili mladom osobom. Teško je podnosila svoju ulogu defacto samohranog roditelja pa je često zaduživala najstarije dijete da pazi na ostalo dvoje . jer joj je muž radio na naftnoj bušotini i dugo je izbivao iz kuće. Očito ga je netko jako udario. kazala je. Kao što smo već ranije pisali. zlouporaba droga. ili izavnim pokušajem samoubojstva. "Ne smije tući manje od sebe!" Ova je majka pretežno bila sama sa svoje troje djece. Djeca surađuju! Na roditeljima je da ustanove i shvate s čime oni to surađuju! Drugi primjer Devetogodišnji dječak dolazi jednog jutra u školu s jako otečenom jednom stranom lica.njihovog okruženja. i nisu ništa neuobičajeno u odnosu na ono što sam ranije nazvao "prihvaćenim ponašanjem". destruktivno i autodestruktivno ponašanje samo su različiti oblici suradnje. Na ovaj ili onaj način. Pozvali su u školu njegovu majku koja je priznala da ga je ona udarila. u verbalnom ili fizičkom obliku. Isto vrijedi i za dječju autodestruktivnost.

ako treba. Nekoliko ga je godina tukla. to se zbilo već prije podosta vremena pa je odnos između Petera i njegovih roditelja bio. Prema njezinu shvaćanju. već da to postaju. Lako je optužiti ovu majku što čini upravo ono o čemu govori sinu da ne valja činiti. Ona je samo jedna od mnogih odraslih osoba koje su naučile . jer se osjećala bespomoćnom kada se on. Treći primjer Peter. No. i pomoću batina. ako to zasluže. da su Petera dva puta istukli ne znajući što im je drugo činiti. U ovom je primjeru povezanost jednostavna i nimalo složena. pa. Od samog početka. između ostalog. tako da obiteljski terapeut nije baš bio siguran da .iskusivši to tjelesno . No problem je u tome što je njezino poimanje morala bilo drukčije. Ali u većini slučajeva analiza zahtijeva mnogo više strpljenja. djeca ne smiju tući manju djecu. postao je poblem za svoje odgojitelje i ostalu djecu u dječjem vrtiću: počeo je ugrizati svoje vršnjake kad bi se uzrujao ili kad nešto nije bilo po njegovu. nije dobro ponašao te je on sada.mlađih. kojemu su bile tri i po godine. sasvim razumljivo. po njezinom mišljenju. ali odrasli smiju tući djecu. otvoreno su priznavali. miran i ugodan. kada je takoreći postao zamjenom za oca mlađoj braći. općenito. Peterovi roditelji sa zanimanjem su i rado prisustvovali na tri sastanka s obiteljskim terapeutom koja su kasnije uslijedila. kopirao majčin primjer "odraslosti".da djeca nisu pravi ljudi kad se rode.

poneki put ujedao. Obiteljski terapeut mu je na to ukazao. svaki put povisio glas. Otac je preuzeo inicijativu u pokušaju predobivanja Petera za suradnju u toj situaciji. Ovi sastanci nisu dali nikakve rezultate glede stvaranja zaključaka od strane odraslih u vezi s pravim razlogom Peterova ujedanja. "Sada me slušaj.bi dobivene batine u dva. odgovorio: "Da. htio je sjediti roditeljima u krilu. to je. odjednom. Ovoga puta Peter se. točno. a otac je. vjerojatno. U svakom slučaju. Gotovo odmah. osjećao vrlo nelagodno zbog cijele situacije u kojoj se našao. Peter!". Na ta tri sastanka bio je nazočan i Peter te je tijekom mjeseca njihova održavanja. ali bi. "Sada prestani!". Peter je opet počeo toliko ujedati da su se roditelji zabrinuli pa je ugovoren novi sastanak. kada će kući. ali da njegova žena drukčije gleda na odgajanje. mada ih je. posve spontano i s izrazom krivnje. postao je "težak pitao je.uključujući i Petera . itd. njegovo ponašanje spram druge djece postalo manje destruktivno. očito. . Lise (njegova žena) mi stalno govori da ga time sasiječem u korijenu!" Na ovo su se svi nasmijali . ali ne s onim "glupim pastelama". Otac nam je ispričao da je on bio odgajan pomoću metode "bez gluposti". tri navrata mogle biti razlogom sadašnjeg problema. i druge slične primjedbe.te je razlog Peterovog frustriranog ponašanja u vrtiću bio otkriven. još uvijek. govoreći: "A sada je dosta!". ponašao se za početak smireno i fleksibilno. ali samo ako obećaju da će šutjeti. htio je crtati. Poslije nekoliko mjeseci.

ovo se pokazalo dobrim načinom na koji se otac nosio sa svojim problemom. vraćao se metodama svoga oca. počeo bi s kratkom verbalnom diplomacijom." Tijekom sljedećih tjedana. Odgojiteljica u vrtiću koja je najbolje poznavala Petera. sjesti na određeno mjesto za stolom. kad god bi zastao da razmisli. već zato što je vrlo površno. Više nije ujedao drugu djecu.No. a kada to ne bi uspjelo. raste i Peterova. već bi se povlačio u kut i čamio sve dok ne bi pronašao nešto drugo čime će se zabaviti. Djelomice je to imao zahvaliti činjenici što je. Već generacijama na tu . Kada je želio neku igračku. Peterova je majka odgovorila: "Zato što on to ne čini više tako često kao prije pa ga nisam htjela kuditi. kako i sam ističe. što reći. Njegova nesposobnost uklapanja među drugu djecu nije bila Peterov problem. kao "socijalno problematičnom". no i zato što se to odražavalo i na Peterov način svladavanja njegovog problema. Upitana ." Peterova je majka ukazala da je umjesto zajedljivosti ("ujedanja") prema Peteru. "koja imaju probleme uklapanja među drugu djecu" itd. bio je "mlad roditelj" pa. Kako raste očeva sposobnost dogovaranja.zašto nije na prijašnjim sastancima spominjala muževljevo ponašanje. dodala je da se upravo to dešavalo i s Peterom. često me plaši pomisao kako odrasli godinama prihvaćaju obilježavanje djece kao što je Peter. kad se već toliko promijenio. Moram malo razmisliti. već je to značilo odašiljanje dimnog signala kako bi svratio pozornost na svoju patnju. njezin suprug mogao reći: "Ne znam. počeo je ujedati. Kada upoznajem obitelji poput Peterove. kada bi se uzrujao. ili bilo što drugo. obično pronalazio zadovoljavajuća rješenja. Ne stoga što to ne bi bilo točno.

on je. prkose našim poukama i pedagogiji te još dublje zapadaju u "asocijalno" ponašanje. Peter?" Logično je da isto radimo s dječjim signalima kada.vrstu signala reagiramo poučavanjem djece kako "se ljudi trebaju ponašati" i to s jednim jedinim rezultatom da i djeca. koja su najspremnija na suradnju. zar ne. Oni manje spremni na suradnju. u najpotpunijem smislu riječi. primjerice. oni ne izazivaju zabrinutost i srditost. već naše suosjećanje i razumijevanje. a najgore od svega je to što gledano na duži rok. nose svoju patnju ne trepnuvši okom i skrivaju je negdje duboko gdje im nagriza život i pruža im iskrivljenu sliku o njima samima. To je dobrohotno. To se. moramo uskladiti za dobrobit svih? Ironija je da je i to jedna od središnjih stvari u kojoj odrasli poučavaju djecu: Treba biti mjesta za sve! Ti to razumiješ. Što može biti socijalnije od obavještavanja našeg okruženja o činjenici da nam njegova nazočnost stvara bol i da se. Onoj djeci i mladima kojima ne uspijeva smanjiti težinu. stoga. Peterov signal ne samo da nije asocijalan. naša pedagoška nastojanja samo su dolijevanje ulja na vatru. baš socijalan. posebnu prehranu i učimo kuhati kako bi djeca izgubila na težini i kako bi ih drugi prestali zadirkivati. poput Peterova slučaja. dok to ne postane jedinim što vidi njihova okolina. ali površno. pomaže samo vrlo malom broju postići i zadržati ono što podrazumijevamo pod normalnom težinom. Suosjećamo s njima kada je njihov dodir s drugom djecom obilježen zadirkivanjem i ponižavanjem pa uvodimo tjelesne vježbe. odnosi na djecu koja su predebela. I baš kao i zadirkivanje i poniža- .

djevojčica je ustala. Tako je odgoj djece bio nužnim uvjetom za ono što u budućnosti čeka odraslog građanina. jer je znala riječima izraziti svoju životnu dilemu. ispružila ruke i sva u suzama povikala: "Za Boga miloga. vi ne vidite ništa drugo osim mog mesa!" Sa zadovoljstvom priznajem da je ta djevojčica iznimka. premda se zbilja stvarnost uvelike promijenila tijekom ovog stoljeća. čiji su se roditelji obratili za savjet zabrinuti zbog njezine debljine koja je dosegla strašne razmjere u roku od godine dana. No. Ne pada mi na pamet nitko drugi tko je to jasnije iskazao od trinaestogodišnje djevojčice. često preduvjetom fizičkog opstanka pojedinca bilo žrtvovanje integriteta zbog suradnje s onima na vlasti. Ovakvo socijalno prilagođavanje potpuno se podudara s temeljnim tradicionalnim vrijednostima u odgoju djece pa je i u staroj feudalnoj strukturi.vanje njihovih vršnjaka. lako motivirati socijalnim argumentima. i pod novijom diktaturom. . stoga. temeljne pretpostavke u odgoju djece ostale su iste. tijekom kojih su roditelji izrazili svoju zabrinutost. Tome više nije tako. ona im govore da s njima nešto nije u redu. Nakon nekoliko minuta. A upravo to nedostaje mnogoj djeci pa ih je. iako su u humanijim društvima poprimile gotovo mitsko obilježje. Taj nam mit kazuje da postoji nepremostiv sukob interesa između potreba pojedinca za razvijanjem i očuvanjem njegova integriteta i potreba zajednice/društva za organiziranošću i razvitkom. većina nas se slaže da je takvo društvo ispod svakog ljudskog dostojanstva. a tamo gdje još uvijek jest.

Moje mi iskustvo. Postoji samo kolektivno predavanje (u diktaturi) ili socijalni i zdravstveni troškovi takvih razmjera koji. na materijalnoj razini. skupinama i zajednicama različitih profila. domovima za siročad. Jedna od tih novih paradigmi glasi: ponašanje djece. Nema zajedničkog uspjeha ako nije utemeljen na pojedinačnom uspjehu. i . Puno toga ukazuje na obrnut slučaj: skrb za djetetov/pojedinčev integritet preduvjetom je zdrava razvoja zajednice.). govori da te temeljne pretpostavke više nisu točne. stoga. bilo prilagođeno ili neprilagođeno. za sirotinju. koji se prvenstveno temelji na materijalnim vrijednostima.prvenstveno u okviru obitelji. jednako je važno za ljudski razvoj i zdravlje roditelja kao što je i ponašanje roditelja za razvoj i zdravlje djece. stečeno u radu s obiteljima. utemeljen na promatranju i iskustvu egzistencijalne i psihološke naravi i ne smije se. (Zbog opreza moram istaknuti da je ovo stručni zaključak. brkati s političkim liberalizmom. itd. jaslicama. ugrožavaju razvoj demokratskih društava. vrtićima. Interakcija između odraslih i djece uzajaman je proces učenja. u kojem je stupanj ravnopravnog dostojanstva izravno proporcionalan s dobrobiti obiju strana. ali i u drugom kontekstu u kojem djeca i odrasli sudjeluju u osmišljenim zajednicama (školama.) Naše nove spoznaje o psihičkom razvoju djece (pa tako i ljudi) omogućuju nam prikazivanje novih vrijednosti suodnosa između djece i odraslih .

problem je kod ovakvih nastojanja u tome što se odlučno poduzimaju koraci na jačanju dječjeg samopouzdanja kada je stvarni problem u njihovu pomanjkanju samosvijesti. često. Posljedice kratkotrajnog uspjeha očituju se u tome što se dijete kasnije suočava sa svojom niskom samosviješću pod dramatičnim i. Mnogo puta ti pokušaji završavaju neuspjehom i djetetovim još slabijim osjećajem samosvijesti ili ponekim kratkotrajnim uspjehom. autodestruktivnim okolnostima. za psihološko. To isto vrijedi. . naravno. roditelji i pedagozi vrlo su svjesni dječjeg osjećaja osobne vrijednosti i svakodnevno čine velike napore kako bi ga ojačali. No. samopouzdanje itd. Osobito tijekom proteklih dvadeset pet godina. kao da imaju isto značenje. POGLAVLJE SAMOSVIJEST I SAMOPOUZDANJE Pojmovi kao što su: samosvijest. terapeutsko i terapeutsko-okolišno liječenje (obradu) mladeži i odraslih. U tekstu koji slijedi.III. neće to biti stoga što ih nužno držim ispravnim terminima. To se. osobito odnosi na slučajeve u kojima socijalni radnici. već kako bih naglasio. mada u manjoj mjeri. baš kao što igra i svoju ulogu u ljubavnim i prijetaljskim odnosima. Ali nemaju. kada budem ukazivao na razliku između samosvijesti i samopouzdanja. često se rabe nasumce. samovrednovanje. važnost njihovog razlikovanja. učitelji i roditelji nastoje pomoći djeci i mladeži u tzv. na osnovi mog iskustva. psihičkim i socijalnim problemima. pomajke i poočimi.

.III. potom. Temelj samosvijesti može se. da bi. središta ili jezgre. po smirenosti u odnosu na samog sebe. mogli bismo reći da je samosvijest neka vrsta stabilnog unutarnjeg stupa. Nizak stupanj samosvijesti obilježava stalan osjećaj nesigurnosti. samokritičnost i osjećaj krivnje. Prikazana slikovito. Definicije Samosvijest govori o našoj osobnoj svijesti i doživljavanju onoga što smo i tko smo. možda.1. počeli u njega unositi ispravke i često ga više uopće ne doživljavaju. zbog samog njegovog postojanja! Većina roditelja zadržava taj doživljaj ne miješajući ga sa sviješću tijekom nekoliko tjedana. samosvijest samopouzdanje Zdrav. najbolje ukratko opisati doživljajem koji većina novopostalih roditelja proživljava gledajući po prvi put svoje usnulo novorođenče: osjećaj divote i dragocjenosti tog novog ljudskog bića. Samosvijest je spoznavanje samog sebe i našeg odnosa prema tome što smo spoznali. ukoliko se ne nađu suočeni s opasnošću od gubitka djeteta. razvijen osjećaj samosvijesti prepoznaje se po zadovoljstvu sa samim sobom.

Ogromna je razlika između shvaćanja da nam nešto ne ide i . učiti svirati glasovir. ako otkriju da nisu osobito glazbeno nadareni. smisla za glazbu. ustvari.. Ona je temelj naše psihološke egzistencije i može se razvijati . ali su ipak nečim povezani: ako čovjek posjeduje zdravu samosvijest. bila visoka ili niska. više izvanjska. onda rijetko ima problema sa samopouzdanjem (što obrnuto nije slučaj!). Samopouzdanje govori o našim sposobnostima. sasvim će uravnoteženo reagirati. ne mogu uspoređivati. koji posjeduju dobro razvijen osjećaj samosvijesti pokušaju. Osoba svoj čitav identitet doživljava kao neuspjeh. zdrava samosvijest kaže: "Ja sam u redu i ja vrijedim već samim tim što postojim!" Samosvijest je. čak sasvim objektivno: "Nemam. reagirat će dramatičnije "Ništa mi ne ide!" Ne radi se tu samo o ograničenom smislu za glazbu.i kvantitativno i kvalitativno . Mogu biti tužni zbog neostvarenog sna ili ambicije.što možemo postići.Gledana iznutra. ali ne vanjska u smislu površnosti. ali će to iskazati posve trezveno: "Ja. nisam za to!" Ili. (zorni prikaz/ ilustracija) Samopouzdanje je. jednostavno. niti nadomjestiti jedno drugo. Povezanost i izražavanje Samosvijest i samopouzdanje posve su različiti po svojoj naravi. jednostavno. što nam ide dobro i u čemu smo vješti ili u čemu smo nespretni i neuspješni . stečena osobina. Ako dijete ili odrasla osoba. kao što vidimo iz prikaza." Ako je samosvijest u osobe niska.tijekom čitavog života. primjerice. Oni se. možda. egzistencijalna osobina.

a sada je alkoholičar. Za mene je svršeno s tim športom. ali je došao u sukob sa svojim terapeutima. John se uspijeva jasnije izraziti. ne želim to. Uz pomoć treće osobe. razvijati. dok to roditelji svjesno čine i pritom ne zavaravaju ni sebe. Sve dotle. ni druge misleći da se ljudi bolje osjećaju jer postaju sposobniji. neuspješni ili krivi. bodriti i podupirati ljudsku sposobnost za postignuća. Otkrio sam da su svi ljudi. liječenju. pogrešno da roditelji i ostali odrasli porade na samopouzdanju djece i mladeži u situacijama u kojima je i njihov osobni osjećaj samosvijesti slab. ukoliko istodobno vodimo računa i o njihovoj dobrobiti. kuditi. zbog toga. Nije mogao jasnije izraziti svoje neprihvaćanje tog prijedloga nego riječima: "Ne. Između ostaloga. Dobro je uvježbavati. Predložili su mu da počne trenirati mladež iz njegovog grada u športu kojim se bio bavio i to kao dio njegovog rehabilitacijskog programa." Njegovi su terapeuti to protumačili kao samo još jedan pokazatelj njegovog pomanjkanja samopouzdanja pa su pojačano radili na njegovu motiviranju. ako nam je slab osjećaj samosvijesti. Primjer John ima 38 godina. To ne znači da je pogrešno jačati naše samopouzdanje. Kaže: "Jedan od razloga što sam počeo piti bilo je moje razočaranje koje je nastupilo kada sam se prestao aktivno baviti športom. Niti je. bili samo laskavci." Izraže- .osjećaja da smo glupi. tu je još i bitna razlika u tome što je vrlo teško nešto naučiti. Podvrgnut je. na bilo koji način. kada mislimo da smo nesposobni. koje sam držao za prijatelje. On je bivši nacionalni šampion u jednoj popularnoj vrsti športa. hvaliti.

John je umio izraziti niski stupanj svoje samosvijesti samo u obliku nesigurnosti glede postupaka. I njegovi roditelji i učitelji uočili su da mu je. nedostajalo samopouzdanja pa su ga poticali na bavljenje športom. kao strah od života. "Meni to ne ide". što su naročito njegovi roditelji svim silama podupirali i razvijali. još kao dječaku. Slab osjećaj samosvijesti očituje se na puno različitih načina: kao strah od neuspjeha. "Ja to ne razumijem". ali je kao osoba imao puno supatnika: djecu i mladež. što sam bio. bilo je: "Kada sam prestao biti aktivnim športašem. Kao i većina druge djece. "To je suviše teško". kao povlačenje u sebe. učitelji i treneri: njegov slab osjećaj samosvijesti. shvatio samo da su se ljudi okupljali oko mene samo zato što sam bio to. Kao dijete. ono što nam je htio reći. Bili su zadovoljni s njim i skupa se s njim radovali. angažirali se oko njegovog kluba i većinu vikenda provodili kao njegovi gledatelji. Ne zbog mene samoga. mislim da ništa ne vrijedim!" Kao športaš. kao pretjeranost. John je došao u sukob sa svojim terapeutima jer su previdjeli istu stvar kao i njegovi roditelji. John je bio usamljenik. Prisustvovali su treninzima. često bi znao reći: "Ja to ne mogu". Ubrzo se pokazalo da je osobito nadaren. samo ako ostvare neka postignuća. kao hvalisanje." Johnova priča nije atipična. koji su zbog vjere u mudrost odraslih mislili da su netko i nešto.no pojmovima iz ovog poglavlja. Nije umio reći: "Slušajte. kao maloduš- . kada se počeo pojavljivati u medijima te bili sretni zbog njega kada je potpisao profesionalni ugovor u inozemstvu.

Dugačak je popis različitih oblika njegova očitovanja od kojih ćemo se nekima kasnije pozabaviti u ovoj knjizi. mama! Naša se samosvijest razvija uz pomoć dva osnovna potkrepijenja: kada nas najvažnija osoba u našem životu "vidi" i potvrđuje. III. imamo sve zadovoljene zahtjeve za stvaranje uspješnog osobnog života i u zajedništvu s drugima. kao zloporaba droga. kao nadmenost. iskustvo mi govori da je ljubav uvijek nazočna kao . ovisno o njihovoj vlastitoj obiteljskoj prošlosti. već praktični pedagoški problem koji se može riješiti pomoću objektivne povratne informacije. kao što sam već prije spomenuo. alkohola i lijekova. kao probavne smetnje itd. moje mi iskustvo pokazuje da. Vidi me. Samopouzdanje raste ukorak s postignućem. U prvom redu. svi roditelji vole svoju djecu. od kolege ako se radi o nastavniku. kada doživljavamo da smo drugima vrijedni ovakvi kakvi smo. itd. ako se netko bavi športom. Postoje velike razlike u sposobnostima roditelja za doživljavanje i iskazivanje njihove ljubavi.2. kao nasilje. Ono može dolaziti od trenera. Kada se ta dva osnovna elementa udruže s osobnim izražavanjem. No bez obzira kako je oni neprimjereno i iskrivljeno iskazivali. ako je netko pisac. ako je dotična osoba učenik. Zašto ne spominjem ljubav? Iz dva razloga.nost. Ili. učitelja. u osnovi. kao osjećaj krivnje. drugim riječima: pomanjkanje ili nizak stupanj samopouzdanja nije psihički problem. Pomanjkanje samopouzdanja koje nije povezano s niskim stupnjem samosvijesti ne smatram osobitim problemom. od izdavača.

Kathrine. mogla bi reći: "Zdravo. mahanjem ruke i pozdravom "Zdravo. ako je nema u njihovim postupcima . Neki roditelji hvale svoje dijete "O. ni manje od toga. Ako je oduševljenje na njenu licu pomiješano sa strahom. Ništa. onda se nismo razumjeli. To isto doživljavaju i djeca. ona upire pogled u majku i viče: "Vidi me. Neumjesno je zato što brka postojanje. kažemo da je "došlo do nesporazuma". mogla bi ovako . Kada odrasli ovako izvrću stvari. Kathrine se nikada nije zamarala time da li se možeš pametno ili ne spuštati niz tobogan. Ako joj lice zrači oduševljenjem. Od male je koristi roditeljsko srce prepuno ljubavi. Ako joj želi pružiti više od toga. Kathrine!". Na taj bi način bila svjedokom kćerkinog postojanja. već kako ih djeca doživljavaju. kamo ju je dovela majka. Ako pozovem dobrog prijatelja na večeru i poslije jela mu. uz kavu. morat će je pomnije promatrati. Kada se mala Kathrine stara godinu i pol dana. mama!" Većina roditelja više je nego spremna gledati i dati djetetu posve nešto drugo od onoga što traži. Dječica znaju za svoju potrebu da ih se vidi. ti si stvarno naučio kuhati!". kažem: "Baš mi je drago da te opet vidim!". biti s postignućem.ne namjerno. Ona je usred jednog doživljaja i kada kaže: "Vidi me!" ona traži potvrdu svog doživljaja i postojanja. prvi puta spušta niz tobogan na igralištu. Ovo izgleda jako zabavno!".snažna mogućnost. ni više. Jedino što njezina majka treba učiniti to je odgovor putem dodira pogledom. kako si pametan! Bravo!" Ovo je svakako bilo rečeno s ljubavlju. Moram ovdje napomenuti da je iskazivanje ljubavi presudan činitelj u razvoju djetetove samosvijesti. ali neumjesno. a on odgovori: "Da.

zar ne?" Kathrine na taj način dobiva dvije poruke: "viđena je" i pružen joj je odraz." Ono ne pridonosi djetetovu osjećaju samosvijesti.reći: "Zdravo.. bilo nespretnom motorikom i ispunjavanjem majčinih negativnih očekivanja doživljavajući svaki puta neuspjeh (nesvjesna suradnja. itd. s obzirom na jezik..? Već i u toj ranoj fazi od velike je važnosti. na trenutak. Kada plač znači da je dijete frustrirano. vratimo na Sarah. gladno. koja se izražava samo pomoću zvukova i osnovnih mišića." Zašto je toliko važno dati djeci . njezina će kćerka gotovo zasigurno surađivati. to mu odvlači pozornost od osobnog doživljaja i usredotočuje ga na majčine osjećaje. bilo neodlučnošću i strahom (izravna suradnja). Ovakva situacija ne sadrži nikakve elemente koji bi omogućavali razvoj djetetove samosvijesti. maleni moj". Drugi roditelji svoju ljubav iskazuju drukčije. Ako je majka pretežito zabrinuta." Ako se. ogledalo njezinog unutarnjeg doživljaja. ali je i opasno. Naprotiv. da je bolesno." Djeca osjećaju potrebu da budu "viđena" i prije no što to umiju izraziti. pa ti više nisi gladna. nesretno. pa tebi je hladno. ovisi o tome koliko smo mi naučili vidjeti što stoji iza tih iskaza. Zabrinutost je jedan od najvećih neprijatelja samosvijesti. usmjerena prema unutra). pogledati dijete u okice i kazati: "A. ti si meni samo bio gladan. Ovo izgleda jako zabavno. jer uporno ponavlja: "Mislim da ti to ne možeš.. majka je u toj situaciji mogla zaključiti da Sarah više ne želi jesti te joj reći: "A. riječima poput: "Pazi sada da ne padneš i ne povrijediš se. Kathrine. što nam to oni žele saopćiti. te osobni jezik. da mu je hladno. vruće. na više egocentričan način. ili "O. Dojenčad.

na Sarin način reagiranja u dobi od četiri godine. s čovjekom u kojeg se zaljubi te s njezinom budućom djecom. izgubila dodir. u međuvremenu. a i druge zbunjujemo i otežavamo im da znaju na čemu su s nama. utjecat će to kad ju se bodri da pojede svoj večernji obrok. ako ih bude imala. Jednostavnije rečeno. nisam više gladna." Ukoliko je izvrgnuta pritisku i manipuliranju. Da posjeduje osoban jezik. to je važno zato što se svi sukobi između ljudi koji jedni drugima nešto znače mogu prevladati i razriješti putem osobnog jezika. prirodno. dovesti do još više sukoba između Sarah i majke tijekom Sarina odrastanja. i sa svojom sposobnošću da ih iskaže. i sa svojim osjećajima i potrebama. nedvojbeno će joj stvarati probleme u odnosima s prijateljima. U takvim se obiteljima ne potiče osoban jezik. nebitnih vrijednosti. hvala. Zvuči li ovo pretjerano? Ali stvari upravo tako stoje! Ovo je jedan od ozbiljnih problema vezanih za s odrastanje u obiteljima koje drže do vanjskih. mogla bi reći: "Ne. Osim činjenice da će to. čim je to moguće. nadomiješta "lijepim" (pristojnim) društveno prihvaćenim jezikom čija je uporaba potpu- . Ako se ne umijemo izraziti na osoban način postajemo zbunjeni s obzirom na to tko smo. već se.osoban jezik putem kojega mogu razumjeti i izraziti svoje osjećaje i doživljaje? U osnovi govoreći. njezina će reakcija biti nejasnom: odgurnut će tanjur i kazati: "Neću!" ili "Ne volim to!" .da spomenem samo neke od diplomatskijih načina! Ona je jedino naučila poistovjetiti se s majčinim osjećajima i potrebama ili im se oduprijeti pa je.

samo ta glupa domaća zadaća"." Ovo predstavlja gubitak za Markovu ." Ovo je dobar stari način koji potpuno zanemaruje dječaka kao ljudsko biće."Što je. već po tradiciji. Ako odaberu prvu mogućnost. pokušati "odgajati". "Ma. ili nešto slično tome. ako ne pišeš domaće zadaće.no neprimjerena za svladavanje osobnih ili interpersonalnih problema. zadirkuje. Imaš li problema u školi? Da li te netko od učenika. ili se mogu potruditi "vidjeti" ga. ali je. Mogu ga."Marko. Ili na ovaj način: . Više te volimo kad si veseo. Marko? Pogledaj me! Zar nešto nije u redu?" Ovim načinom donekle iskazujemo zanimanje za dječaka. Primjer Marko je učenik šestog razreda. Njegovi roditelji suočeni su s dvije mogućnosti. jedanaestogodišnjaku je teško izraziti unutarnje osjećaje i istodobno morati donositi odluke vezane za nekoliko konkretnih primjera. obično. Marko? Tebe obično ne treba opominjati na tvoje dužnosti. Tijekom posljednjih šest tjedana nestalo je njegovog vedrog odnosa i zanimanja za školu. Drugi je razlog taj što način na koji se roditelji izražavaju djetetovoj svijesti kazuje sljedeće: "Ti nam praviš probleme. rezultat odgovor poput ovoga: "Nije ništa". onda će to izgledati na jedan od ova dva načina: . U prvom redu. zašto te moramo stalno opominjati na pisanje zadaće? Ti znaš da to moraš raditi! Znaš da ne možeš dobiti dobre ocjene. Za to postoje dva razloga.

a možda tek za nekoliko dana. tako da ti nešto ostane i za sutra!" . da upravo imaš problema sa školom. stara pet godina. Ako su roditelji voljni "vidjeti" svoga sina. Marko.. Važno je vrijeme za razmišljanje.. čak presudno! Primjer Sophie... ali to u ovom trenutku nije ni važno. trebaju samo opisati ono što stvarno vide i obratiti pozornost: "Vidim. ali bi zato mogli ovako nastaviti: "Rado bih da mi kažeš. što bi urodilo smanjenjem njegove napetosti i davanjem roditeljima dodatnih spoznaja o njihovom sinu. zar ne. on će svoje vlastite osjećaje doživjeti kao neispravne i neće ih imati prilike iskazati osobnim jezikom. ako nešto smisliš. I njezini su roditelji sada suočeni s istom dilemom kao i Markovi: treba li je "vidjeti" ili odgajati. niti rješavamo. Trebaju li je razdragano pogledati i reći: "Ti voliš jesti puno slatkiša odjednom. hoda punih ustiju po stanu.samosvijest: umjesto da još više nauči o sebi i svom životu. Trebaš li pomoć oko domaće zadaće?" Na ovaj način problem niti definiramo. Najvažniji je činitelj Markov doživljaj da je viđen i potaknut u dobrom pravcu: unutra prema sebi. Jesi li možda razmišljao o razlozima. Možda će već tog istog dana umjeti to iskazati i riječima. Sva oduševljena.?" Možda će i ovoga puta odgovor biti "Nisam". Sophie?" Ili bi se trebali odlučiti za ovo: "Sophie! Sada možeš uzeti samo još jedan bombon i dati meni vrećicu. dobila je veliku vrećicu slatkiša od obitelji koja im je bila u posjeti u dane vikenda.

Priznanje i procjena Još 1930. Kada je ono što im je najnužnije njihova potreba da budu viđeni. No. . omogućit će roditeljima osjećati se korisnima i vjerojatno sačuvati njihov ugled u očima gostiju kao odgovornih roditelja u području odgoja djece.3. naši stavovi i ideje prepriječe put ljubavi i otvorenosti. To se događa osobito onda kada je ponašanje djece i mladeži poremećeno frustracijama i patnjom.Ili da odaberu više pedagošku varijantu: "Sophie. ideologije i egocentričnost često se ispriječe kao filter između oka i glasnica i to nam otežavaju. pedagozi i psiholozi počeli su se zanimati za djecu kojoj manjka samopouzdanja. oni ostaju duboko povrijeđeni kad umjesto toga dobiju procjenu. ovakva vrsta odgoja ne samo da je suvišna. Došli su do zaključka da pomanjkanje pouzdanja u djece ima svoje uzroke u stalnom ispravljanju i pokudama koje dolaze od roditelja. Pokušajem odgajanja postići će se samo jedno: ako im se posreći. III.. dušo? Vjerujte mi. ne misliš li da bi trebala ostaviti nešto i za sutra. bez djelatnog poučavanja i odgajanja. već ima za posljedicu i narušavanje Sophijinog osjetilnog područja i njenog doživljaja sebe kao dijela zajednice. naše predrasude. Ove smo primjere naveli jedino u svezi s činjenicom da odrasli samo trebaju "vidjeti" ono što zapravo vide. Ona će već naučiti jesti slatkiše u odgovarajućim količinama.. naša osobna prošlost. godina.

Ne smijemo zaboraviti da je cilj tadašnjeg odgoja prvenstveno bio postići od djece poslušnost. Točno je to da je ispitanoj djeci manjkalo samopouzdanja. a razlog tolike zabrinutosti za dječje pomanjkanje samopouzdanja ležao je. To samo znači da moramo naučiti kako je najprije nužno nahraniti njihovu samosvijest. Primjer Tri i po godišnji Lars sjedi za kuhinjskim stolom i čeka majku koja još nije došla kući s posla. kako bi mu brže prošlo vrijeme.Uz naše današnje spoznaje. u činjenici da su djeca zbog njega imala problema s učenjem u školi. Otac mu predlaže da crta. a Lars trči prema vratima i . a zaključak nepotpun.i na taj način se pobrinuti za njihovo samopouzdanje na nekim drugim područjima. a ključni je pojam pritom . prilagođavanje i pristojno ponašanje. ali kad je riječ o samosvijesti. pohvale su jednako tako destruktivne kao i pokude. Također je točno da pokude djeluju destruktivno i na djetetovu samosvijest i na njegovo samopouzdanje. prvenstveno. Kao što smo već spomenuli. pohvala i pokuda važne su za razvoj samopouzdanja i djece i odraslih pod određenim okolnostima. To opet ne znači da odjednom trebamo zabraniti pohvaljivanje naše djece . vidimo da je ta dijagnoza djelomice netočna. no njihov se stvaran problem sastojao u niskom stupnju samosvijesti. ali su mnogi odrasli potpuno pogrešno naučili vjerovati da su one korisne za razvoj zdravog osjećaja samosvijesti. Poslije jednog sata i šest gotovih crteža. majka stiže kući.priznanje. Samosvijest se gotovo uopće nije spominjala.

dobiva li dobre ili slabe ocjene za svoj crtež. Naravno da Larsova majka ne obuzdava svoju osobnu reakciju kako bi zavarala sina. bio bi rekao: "Mama. ovo je za tebe!" Majka uzima crtež. jer je on voli i nedostaje mu. osobno iskazivanje sebe. no.pruža joj svoj zadnji crtež. Lars. On predstavlja dar iz ljubavi za njegovu majku. a zauzvrat dobiva procjenu. Da je. Kako ti dobro crtaš!" I baš kao i u primjeru s Kathrine i njezinom majkom. što joj on daje sebe. Baš mi je drago što si mi to dao. dušo! Kako si mi nedostajao. mogla je priznati njegov dar i reći: "Hvala ti. U takvoj situaciji sasvim je svejedno je li procjena pozitivna ili negativna. možeš li mi ti reći." Nije uopće toliko važno što ona kaže. bio bi joj pokazao sliku koja mu je trenutačno zaokupljala pažnju. Da je Larsova majka bila toga svjesna." "Hvala ti.. riječima: "Vidi. ona to čini djelomice zato što je naučila da s djecom treba tako razgovarati. mama. Naprotiv. kontakt nije uspostavljen. zaista ne znam što to predstavlja. Lars ne trči majci s crtežom da bi bio vrednovan. On joj daje spontano. Kada bi njezin suprug tako s njom razgovarao. dođi i gledaj!" Stvar je u tome. Njezini kriteriji u ophođenju s djecom potječu . umjesto toga. svoje neposredno postojanje. Lars. ostao sjediti s ocem i gledati slikovnicu. ona bi se osjetila usamljenom i inferiornom. gleda ga i kaže: "Ovo je zaista dobro. mada je pohvala izrečena s puno ljubavi.. Lars..?" Ili: "Zdravo. mama. Da je gledao televiziju. ukoliko je njezina reakcija spontana i osobna.. ako im hoćemo pružiti ljubav i samopouzdanje.

I Lars se osjeća nekako nelagodno zbog njihova dijaloga. Budući da smo uviđavni i tu i tamo pomalo sentimentalni. ugoda i bol samo su trenutačne emocionalne reakcije koje jedino ostavljaju trajne tragove na djetetovu osobnost. No. primjerice.na biti sposoban. ako ga. Ako svoju ljubav prema našoj djeci iskazujemo pomoću pohvala i pokuda. . ali on je samo mali dječak koji voli svoju majku i osjeća da i ona njega voli pa stoga surađuje s njom! Ubrzo joj prestaje iz vrtića donositi svoje crteže i druge stvarčice i govoriti joj: "Ovo je za tebe". ljude koji imaju nizak stupanj samosvijesti i pomanjkanje unutarnjeg osjećaja vrednovanja po kojem će se rukovoditi pa koji stoga uzaludno ulažu ogromnu snagu i životnost u trajne pokušaje da budu kao netko drugi ili da se ponašaju poput drugih. kako to njihovo okruženje očekuje.iz vremena kada još nismo znali da su djeca ista kao i odrasli . Tako stvaramo ovisnu. a ne pohvalila crtež. Lars? Ti znaš i bolje nacrtati!" Pohvala godi.samo manja. Drugim riječima. puno bi smo lakše shvatili problem da je Larsova majka pokudila.u postignuće. svakodnevno zatrpavamo pokudama. od postojanja . izvana upravljanu osobnost. Da je rekla: "No. ili "Možeš to zadržati". mama. pa ti znaš kako treba nacrtati kuću!" Ili: "Što je ovo. ljude koji postaju egocentrični u stalnoj potrazi za priznanjem. postoji opasnost od njihovih trajnih posljedica po razvoj djetetove osobnosti. odnosno želi. Lars. zar nisam pametan?" Njegovo se gledanje na život promijenilo od biti . a pokuda boli. To nam je poznato. Sada je naučio pravila igre pa kaže: "Vidi.

promišljeniji i pažljiviji oblik predstavlja osobni odgovor na situaciju. Držeći se tradicije. opisao sam jedan oblik priznanja: spontanu. samosvijest možemo opisati kao egzistencijalni obrambeni mehanizam: što nam je razvijenija samosvijest. Jedina moć koje se roditelji nužno moraju odreći njihova je moć diktature. često mislimo da je naš odnos s djecom jednosmjerna ulica u kojoj promet teče od nas prema njima. poslije Drugog svjetskog rata. Mnogi roditelji uviđaju da to ima smisla. Drugi. a naš život sretniji i bolji. Suvremeni su roditelji također stalno zaokupljeni pitanjem . Neke obitelji odlučuju se za upravljanje djecom izvana. pokuda je bila najvažnije sredstvo moći u posjedu odraslih. Zbog zornijeg prikaza. osobnu reakciju. koje su odbacile pokude i uvele pohvalu kao mehanizam upravljanja. a time i mogućnosti postavljanja okvira i normi važnih za zdrav dječji razvoj.Negdje od 1700. gledano s jednog zdravog stajališta . to ne mora biti tako.kako i ja na to gledam . a i danas postoje društva koja podupiru teoriju da od djece mogu postati pravi ljudi jedino stalnim ukazivanjem kako nemaju pravo. to smo manje ranjivi. ali ih uznemirava pomisao na gubitak moći unutar obitelji. došlo je do procvata novih metoda u odgoju dojenčadi.nedvojbeno je da je ta zamisao kobna. U primjeru s Larsom i njegovom majkom. godina. Kao što ću i kasnije o tome govoriti. baš kao što i neka društva daju prednost vladanju građanima izvana. godine pa sve do 1950. U nekim je obiteljima još uvijek tako. kako je ono što čine neispravno. No. U skandinavskim zemljama.

oslanja na njihovo doživljavanje svoje vrijednosti u našem životu. U skladu s našim sve većim spoznajama o dječjem razvoju. Sve je to divno i krasno. poticaja. Imati djecu izvor je mnogih radosti: njihovi osmjesi. svojim simptomatičnim i destruktivnim ponašanjem. osnivanje njihove vlastite obitelji. ljubavi. uspjesi u školi ili športu. Naravno. razmišljamo je li im doista dajemo dovoljno pažnje. Njihovo donošenje kave u krevet. Ukratko: kada nas se njihova jedinstve- . darivanje unučadi. ili nismo. Kada nas vrijeđaju odbijanjem naših dobronamjernih savjeta i smjernica te ponosno i konkretno brane i traže svoje pravo na različitost. važno je biti zadovoljnim zbog svega toga i to umjeti pokazati. njihovi dolasci u posjete. Kada razgolite naše površne. trud i njihovi impulsi radoznalosti. zanimanje. Što im više dopustimo da nam daju sebe.jesmo li podobni za roditeljstvo. zajedništva. ali samo onda ako ne zaboravljamo da se dječja samosvijest također. pedagoške pokušaje manipuliranja i uporno traže našu osobnu nazočnost. jednostavno zato što su takva kakva jesu. skrbi i mogućnosti. Kada nas prisiljavaju preispitati naše osobne destruktivne obrasce ponašanja.daju li dovoljno svojoj djeci. Kada zbog njih prekoračimo granicu boli kako bismo razmislili . nisam prvenstveno mislio na ovakve stvari u vezi s radošću koju nam djeca daruju. suoče s činjenicom da nam se negdje nešto omaklo. itd. Kada nas. to će zdravijom biti njihova samosvijest. No. Mislio sam na stvarne životne izazove s kojima sva djeca suočavaju svoje roditelje. odanost. u velikoj mjeri.

ali ja jednostavno nisam znao što činiti. razumljivo. Vrlo lako to završava tako da postajete jadnom imitacijom onoga što nastaje kada se. bio osupnut i preplašen. On je. u sprezi s činjenicom da sam bio vrlo temperamentan. prema njemu (i prema sebi). Ovo je. Poput mnogih od nas. teško je često sebe shvaćati ozbiljno. Usred jednog od mojih iskazivanja bijesa. . imalo za posljedicu moje davanje oduška svojim frustracijama povremenim vikanjem na njega. Ja sam. opet. Lebdim između povučenosti i nadmenosti. prolazeći. naravno. Nije ni čudo da je moj sin tu nadmenost uvijek smatrao uvredljivom."tko sam ja ustvari". Tek kada je navršio dvije godine i počeo sam hodati. zaustavio je moje potpuno nerazumno ponašanje. shvatite preozbiljno. često se susrećem s problemom . potpuno neproduktivno za nas same i užasno iritirajuće za našu okolinu. osjećao sam priličnu nesigurnost u svom ponašanju. Tada sam shvatio da. naravno. istrčao je iz sobe u hodnik. Ovo je. Kada imate slab osjećaj samosvijesti.na kompetentnost tako dojmi da je moramo ili priznati ili sebi lagati. potrčao za njim i zatekao ga na četvrtoj stepenici (u visini mojih očiju!). koji smo odrasli s vrlo niskim osjećajem samosvijesti. mada nemilosrdno. Stajao je tu začepivši uši ručicama i srdito zurio u mene. kroz sve stupnjeve između toga. naravno. probušio moj napuhani balon. Osobito se sjećam triju epizoda kada je moj sin s puno ljubavi i nježno. Tijekom prve dvije do tri godine njegova života.

odgovorio je. Mislim da ćeš reći kakvu si odluku donio kad se odlučiš. Nazvali to neurotičnim ili ne. Moja žena i ja namjeravali smo prirediti veliku vrtnu zabavu pa sam ga zamolio da dođe kući i preuzme brigu oko posluživanja hrane. Kad trebam doći?" .i rekao mi da mu je otac jednog njegovog prijatelja ponudio mladog pitona za njegovu zbirku. Kada mu je bilo negdje oko dvanaest godina. "Što to praviš?". naravno!" odgovori on. "Stvarno bi ga želio imati. a još teže reći "ne". opet mi je očitao lekciju (posve zasluženo) o ravnopravnom dostojanstvu. Jednog dana došao je kući . Te subote došao sam kući na ručak i zatekao sina u garaži kako marljivo pili i nešto radi čekićem.sav ozaren .možda. Rado ću vam pomoći. umjesto da okrivljujem njega. "Terarij!". "Morat ću razmisliti".. bio je lud za zmijama i gmazovima. "Što će ti?". Nicola!" "Znam da nismo.. upitah. upitah ponovo." S puno ljubavi i pažljivo."da". za zmiju. Teško mi je bilo reći . "Pa. reče on. nismo se još dogovorili. trebam preuzeti odgovornost za svoju nekompetentnost. Smijem li?" Majka mu je odrasla u kući gdje su držali gmazove pa je to pitanje bilo postavljeno izravno i isključivo meni. Dva dana kasnije nazvao nas je i rekao: "Sve je u redu. jer je dobro znao da imam priličnu jaku fobiju od zmija. smatrao sam da ovo poziva na malo očinske strogosti: "Ali. Posljednja (ili najnovija) epizoda zbila se šest mjeseci poslije njegovog odlaska od kuće. pa sam ga zamolio za malo vremena da razmislim dok ne završim s pohađanjem seminara idućeg vikenda.

ali kada mi se prosvjetlilo.. No. ophodio s njime kao s jeftinim slugom. kada sam si konačno dopustio predah i sjeo među goste. pogled mu se smračio i. kao da smo jednaki!" Pa zatim. ja sam brzo preletio očima preko stolova i rekao: "Tanjure treba ODMAH promijeniti. prošao je jedan čitav dan prije no što sam shvatio da sam ispao budala. U međuvremenu. naravno: "On mora shvatiti koliko mi ova zabava znači!" . probijajući se kroz mnoge filtere. u današnje vrijeme prevršilo svaku mjeru. I umjesto da sam uživao u njegovu društvu i bio mu zahvalan što mi pomaže.Moram ovdje dodati da sam ja strastveni kuhar pa kada pripremam velike ili važne večere. I dok sam se ja. trebala su proći dvadeset i četiri sata da smisao svega toga izbije na površinu. u svojoj bezgraničnoj egocentričnosti. primjerice: "Prirodno je da pomogneš roditeljima. najprije kroz moje moralne reakcije. pogledao me onim istim pogledom kao onda na stepenicama i kazao: "Što ću dobiti za to?" Ovoga puta. uzdizanje svoje vlastite važnosti. on je zatražio svoju naknadu. Zamolio sam ga za prijateljsku uslugu i on ju je prijateljski učinio. srditost. Sačuvao je za sebe jedno slobodno mjesto pokraj moga i. prišao je i sjeo do mene. "u današnje vrijeme". nakon kratkog oklijevanja. postidio sam se po prvi puta nakon puno godina. on je predivno ukrasio i postavio stol i poslužio prva dva jela. ponekad me uhvate ozbiljni napadaji bijesa." Onda. što si mladi umišljaju da mogu s nama ravnopravno razgovarati.. Nicola!" On se ukočio. Za to ne trebaš očekivati plaću! Samo se sjeti što su sve oni tebi dali. što je uvijek dobar način opravdanja: "Ovo je. A to se dogodilo i tom prigodom.

Kada su djeca hendikepirana. ili i jedno i drugo. siročad. može im biti izuzetno teško doživljavati sebe vrijednima svojim roditeljima. nadahnuće i odgoj djeluju u oba pravca. Kako su njihove mogućnosti za praktična postignuća ograničene.Svi svakodnevno dobivamo stotine ovakvih gruda zlata kada smo s našom djecom pa je za samosvijest i naše djece i nas samih važno da dobiju naše priznanje u obliku verbalnog odgovora . Hendikepima djeca skučena su manje ili više uskim granicama koje određuju njihova tjelesna i intelektualna postignuća pa su stoga ovisna o pomoći svojih roditelja. tjelesno ili duševno oštećenu djecu. zbog djetetova oštećenja. ili čak poslije deset godina . u kojima vladaju posebne okolnosti.ili u obliku našeg promijenjenog ponašanja. Brojni su razlozi za to. o izbjeglicama ili onima koji žive od socijalne pomoći. "teret" ili "posao" svojih roditelja. Ima još vrlo malo stvari u životu koje su više obeshrabrujuće za nečiji osjećaj samosvijesti od moranja oslanjati se na druge ljude za pomoć. U obiteljima. . razvoj samosvijesti može lako zakočiti činjenica da ona doživljavaju sebe kao "zadaću". Za usvojenu djecu. Ovo vrijedi za sve. bez obzira radilo se o hendikepiranosti. osobito je važno biti svjestan činjenice da struja života. Kao što smo ranije spomenuli. izložena su opasnosti da ih ne "vide" već da u njih gledaju. doživljaj da smo drugima vrijedni takvi kakvi smo. koji stalno moraju predstavljati onu djelatnu stranu. starosti i slabosti. dan kasnije.odmah. nužna su dva osnovna elementa koja hrane naš osjećaj samosvijesti: nužno je da nas vide i da dobijemo priznanje za ono kakvi jesmo.

no time se ništa ne postiže u pogledu djetetove samosvijesti. ove stvari prestaju biti nečim što uzimamo zdravo za gotovo. već su usvojena ili zbrinuta. može se dobiti od njih. Isto je tako vrlo važno da svom hendikepiranom djetetu daju odgovore životnije prirode. Oni su posve svjesni da neki "stranci" čine za njih nešto osobito pa se u njima brzo razvija osjećaj duga odraslima koji su trajno ili privremeno zamijenili njihove roditelje. U djetinjstvu i adolescenciji on se često iskazuje agresivnošću. Uspostaviti prihvatljiv osjećaj samosvijesti može biti . Sve to može biti dobro i korisno za djetetovo samopouzdanje i može smanjiti njegovu tjelesnu ovisnost. djeca su rijetko u stanju iskazati riječima prije no što i sami odrastu. No. Za dojenčad nema ničeg ponižavajućeg u ovisnosti o drugima pa oni prihvaćaju ljubav. šutljivošću ili pak pretjeranom željom za prilagođavanjem i suradnjom.čak i onda kad su razdražljivi obeshrabreni i iscrpljeni. To je podsjetnik roditeljima da su i suviše bili opsjednuti davanjem te da je došlo vrijeme da stanu i počnu primati. Velika većina signala i odgovora koji razvijaju ili otkrivaju djetetovu samosvijest.Stoga je još važnije da roditelji hendikepirane djece budu iskreni i osobni u svojim spontanim reakcijama prema djetetu . umjesto toga. Taj osjećaj duga prema novim roditeljima. koja nisu u svakodnevnom dodiru sa svojim biološkim roditeljima. potpuno neovisno o dobi ili hendikepu. već za malo stariju djecu. kanaliziraju svoju i djetetovu energiju na područje postignuća. njegu i hranu kao nešto što se samo po sebi razumije. Mnogi to roditelji nerado čine pa.

Primjer Ranije u knjizi. jedva zadržavajući suze i srdžbu. u doba puberteta. izlanula: "Za Boga miloga. koji su razvili zdrav borbeni duh i umijeće izraziti se riječima. Mnogi mladi njezinih godina ne bi bili u stanju tako silovito prosvjedovati. a zatim je. To može potrajati tijekom čitavog njihovog djetinjstva i adolescencije. Alecia se digla.4. koju sam upoznao jer su njezini roditelji zatražili razgovor. napravila nekoliko žustrih koraka po sobi.vrlo teško kada izgubite dodir sa svojim biološkim roditeljima i. Alecia je jedna od onih sretnika među mladima. tj. jedino što vidite je moje meso!" Ovim naglašenim ukorom opomenula je svoje roditelje koliko je važno da nas oni koji nas vole isto tako i "vide". kao. ili u nekim posebnim vremenskim razdobljima. naprimjer. Poslije desetak minuta od početka sastanka dok su njeni roditelji još marljivo objašnjavali cijelu situaciju. pogotovo u takvoj situaciji. Alecii je tada bilo 13 godina i bila je predebela pa su njezini roditelji upravo zbog toga potražili pomoć nakon brojnih i različitih neuspješnih dijeta. i s kulturnom sredinom iz koje ste potekli. Pasivno i sramežljivo . spomenuo sam Aleciu. III. "Nevidljiva" djeca U nekim su obiteljima djeca "nevidljiva". vjerojatno. nikada ih se ne "vidi" onakvima kakvi su i kako se osjećaju.

U njenom slučaju. No. djeca i mladež pohlepno jedu ili se izgladnjuju. primjerice. zato.sjedili bi na stolici dok bi odrasli raspravljali o njihovim simptomima. a to znači da je zbog nečega nesretan. No isto je tako moglo biti i zbog neuhranjenosti. Brinemo se da će debelog dječaka ili djevojčicu zadirkivati i tako stvoriti probleme u njihovu samopouzdanju pa mi. Mi ih samo obrnuto zadirkujemo i salijećemo! Ne sarkastično i uvredljivo. zbog izuzetne ljepote ili nekog drugog vidljivog razloga u njenoj pojavi. najveći je uzrok njihove patnje što se ne osjećaju . Iz puno razloga. Ili se tako jako usredotočujemo na "površinu" koliko se. to je zbog prekomjerne težine. nekakvog oštećenja. Odrasli često čine jednu od dvije posebne pogreške u vezi s takvom djecom i mladeži. No. sastoji se u posezanju za suviše pojednostavljenim psihološkim posredovanjem i objašnjenjima: Kakav problem leži ispod površine? To je razumljivo. a među tim razlozima postoje. Na taj način stvaramo upravo istu onakvu situaciju od kakve ih pokušavamo zaštititi. ulažemo svu snagu naše ljubavi i predanosti u brojne pokušaje smanjivanja njihove težine. već uporno i brižno. bojimo da će to učiniti druga djeca. ograničeni problemi koje oni ne mogu sami razriješiti. jer je logika varljiva: On neobuzdano jede. Ako uspijemo otkriti zašto je nesretan i pomoći mu. on će prestati neobuzdano jesti. život gotovo nikada nije tako jednostavan. Alecia je spadala u kategoriju djece (i odraslih) koje ne "vide". Druga pogreška koju često činimo. naravno neki specifični. već samo gledaju.

znamo da njihovo destruktivno ponašanje predstavlja dio njih. nesretan. iritirajući. počinju svojim tijelom. biti otvorenim u potrazi za njim i prihvatiti ga u sebi. Ljudi koji su postali autodestruktivni. uspjet ćemo samo ograničiti moć tog dijela. "Oni samo traže pažnju". onaj zdravi i žestoki zasad gubi. no taj je razvoj tekao vrlo polagano. bolje bi rezultate dala (ali je i zahtjevnija) uporaba sljedećeg okvira: kada se djeca i mladež ponašaju autodestruktivno. sile i pokuda. ali takav uspjeh ima visoku cijenu. djetinjast. Izgubili su dodir sa svojim zdravim. To je jedini trajniji put ponovnog jačanja samosvijesti. Postoji još jedan dio njih koji je zdrav i žestok. ali je potpuno neproduktivno za sve strane. gdje već dugo nije bio dobro došao. To je . Kao alternativa liječenju simptoma i/ili pretvaranju u detektiva koji rješava probleme. izvornim ja. ponašanjem ili stavovima skretati na sebe pozornost. Može nam izgledati da smo uspjeli. kažemo mi za takvo ponašanje. sebe poznaju samo kao takve. iracionalan. Stoga je svatko suočen s istom zadaćom: otkriti onaj zdravi i žestoki dio.Viđenima". odjećom. Ako. toliko očitih da njihovo okruženje reagira na njih. zahtjevan i ganutljiv. U sukobu između zdravog i nezdravog dijela. a svoj vrhunac dosegao je u situaciji koju je okruženje dane osobe također smatralo problemom! "Nevidljiva" djeca često u nekom razdbolju svoga života. pokušavamo pobijediti nezdravi dio pomoću motivacije. Zdrav i žestok dio također podrazumijeva: nerazuman. Počeo je s osjećajem da onaj zdravi dio nije baš dobro došao u obitelji. Izazov je pozabaviti se njihovom vanjštinom. s druge strane. bujan. Ta bol javlja se puno prije početka razvijanja simptoma. srdit.

Primjer Lisa ima četrnaest godina i živi s majkom. već zato što su "nevidljivi". "dobra". može biti "tatina princeza". "nevolja". očuhom i dvije mlađe sestre. "pametnica". Ona je lijepa. To. Sama po sebi malo govori. ona se isključuje i živcira ih svojom šutljivošću. Naprimjer. Djeca i mladež mogu u svojim obiteljima biti "nevidljivima" i na drugačiji način. Izlazi na vidjelo da su roditelji. stvorili jedan nemio ritual pokušavanja voditi s Lisom osoban razgovor: postavljali bi joj pitanja poput: "Ima . ali nije zbog toga osobito nesretna. U obitelji. "klaun" itd. I baš tu se suočavaju su svojim vječnim problemom: Lisa ne umije odgovoriti na takvo osobno pitanje. u kojoj svi vole razgovarati i čine to Često. Njezini roditelji nemaju stvarno ništa protiv toga.zbog čega joj je žao. no bilo bi im draže da se o tome odlučuje u dobrom ozračju i da razumiju razlog tome. Nema bliskih prijatelja niti ih je ikad imala . pametna djevojčica i dobra učenica. Lisa je izravan razlog zbog kojeg su njezini roditelji zatražili sastanak. primjerice."u internat ili nešto slično tome". "zatvorena". "čudna" i "osobenjak". ali ne zbog njihove vanjštine.prilično točno. to se odnosi na djecu kojoj je već u vrlo ranoj dobi dodijeljena neka uloga ili određeno obilježje kao "tipično" za njih. Lisa je nedavno upitala roditelje može li se odseliti od kuće . "mala curica". kroz duže vremensko razdoblje. a na pitanja odgovara najkraće što je moguće. Njezin status u obitelji možemo opisati ovim riječima: "posebna".

li nešto. odlučuje se za odgovor . da li si zbog nečeg određenog nesretna?" Lisa osjeća njihovo nestrpljenje i bespomoćnost i misli da je nešto pogriješila. naravno. i ona je već odavna došla do zaključka. Lisa. fustrira njezine roditelje. Nešto kasnije. koji čine sve što je u njihovoj moći kako bi se posvetili svojoj kćerki. Kaže im: "Mislim da ću lakše pronaći samu sebe. roditelji gube strpljenje i ponovno pitaju: "Misliš li da previše od tebe tražimo kod kuće?." Ovaj odgovor sadrži nevjerojatno uviđanje i istinu. Poput sve ostale djece i mladeži koja se nađu u ovakvoj situaciji. Lisa uspijeva pronaći odgovor na pitanje roditelja. Cijelog su života . stoga. ustvari. Ali prije.. njezin integritet ostao je neoštećen. prava Lisa postoji negdje unutra."Ne".. Lisa je. Uspjela "se" sačuvati netaknutom. Stvarna. Ali kako su joj roditelji na drugi način bili brižni i predani.riječi koje bi iskazale što osjeća i koje bi roditelji razumjeli. ali sve to vrlo teško i jako nesigurno. nada da će "se uspjeti pronaći". Kada je pozovu i kada je okruženje strpljivo. u stanju je iskazati više nego obično. jer joj tako teško pada izraziti se riječima pa. Imaš li problema u školi?. ako sam dalje od kuće. bila "nevidljivom" u svojoj obitelji gotovo čitav svoj život.. Ovakav odgovor. a zauzvrat dobivaju samo besmislene jednosložne riječi i odbijanje kao odgovor. Lisine poteškoće s osobnim iskazivanjem usko su povezane s njezinom "nevidljivošću". kako bi izbjegla njihove uprte poglede. no što joj to polazi za rukom. skupa s čežnjom da je "vide".. zbog čega si nezadovljna?" Lisa pažljivo razmišlja i pokušava iznaći prave riječi . Prestala se nadati da će je roditelji "vidjeti" pa se. da vjerojatno s njom nešto nije u redu. Ova je situacija jednako tako neugodna i za Lisu.

To mogu biti roditelji koji na zastarjeli način pridaju veliku važnost učenju djece "lijepom. Neki pak ljudi. Tu ćemo skupinu opisati u sljedećem poglavlju. Postoji zatim vrlo posebna skupina djece koji u najranijoj fazi svoga života odustaju od pokušaja da budu viđena pa se. Dileme poput Lisinih postoje u bezbroj različitih oblika Mnogi ljudi ne shvate svoju situaciju prije nego dobro zađu u odraslu dob. Kako su se stvari razvijale. roditelji djelatno pokušavaju oblikovati djecu prema određenoj slici. U nekim obiteljima. Zbog mnogo različitih razloga. Bila je uvjerena da je takva kakvom kažu da jest njezini roditelji. Kako je vrijeme prolazilo. kao Lisa. a ne onakvom kakvom se osjećala i doživljavala iznutra. djeca postaju "nevidljivom" u svojoj obitelji. izoliraju od roditelja i na sebe preuzimaju životnu odgovornost. zaključila je da s njom nešto nije u redu. sve je manje bila spremna dopustiti svom (pogrešnom) unutarnjem "ja" progovoriti. kako je bila uvjerena. i pronađu rješenje svog problema u doba puberteta. pristojnom ponašanju" i koji ne smatraju . a njezin očuh bio je osobito frustriran zbog činjenice da sva njegova dobra volja i zanimanje za nju nailaze na odbijanje. da su joj roditelji savršeni.njezino ponašanje i raspoloženje pogrešno tumačeni pa. Njezina majka imala je stalan osjećaj krivice zbog pomanjkanja bliskosti i dodira između njih. Lisa nije bila jedina koju je to boljelo. Lisin plan bio je stvaran: dodir između sebe i ostalih članova obitelji moći će uspješno uspostaviti samo ako ona uzmogne opet pronaći sebe na svoj osoban način te ako ustraje na iskazivanju sebe u društvu ljudi koji o njoj nemaju unaprijed stvorenu sliku. stoga. poput sve ostale djece.

. kada zaboravljamo što je bilo i počinjemo ispočetka. moraju nešto naučiti . prije svega.ali i o sebi samima. može dogoditi i u obiteljima u kojima je brak roditelja tako problematičan i buran da djeca iz toga zaključuju da njima tu nema mjesta. osobno biće nisu bili u stanju "vidjeti" i to zbog nekog osobitog ili bilo kojeg drugog razloga. Slično se može dogoditi i u fleksibilnijim. oni bi to. suvremeniju obiteljima. Da su ljudi umjeli "vidjeti" svoje dijete. koji ionako već ima dosta problema sa sređivanjem svog osobnog života. A tamo gdje to nisu bili sposobni. s našom krivnjom i.dijete čije pojedinačno. Drugi se slučajevi javljaju kada je neko dijete potpuno različito od svojih starijih sestara i braće. a roditelji ne "vide" tu različitost. već je uočavaju samo kao problem. Najprije je najvažnije oprostiti sebi i jedno drugom! Pod tim mislim na ono opraštanje u dobrom starinskom smislu. također. Ne ono jeftino opraštanje na brzinu. sigurno. Od nevidljivog k vidljivom Što roditelji trebaju učiniti kada otkriju ili kada im se ukaže da imaju "nevidljivo" dijete . bili učinili. u kojima su zahtjevi za "umjerenošću" i "zdravim razumom" tako istaknuti da se djeca vrlo brzo nauče otuđiti od te svoje neumjerene i nerazumne strane. kada si dajemo dovoljno vremena suočiti se s našom odgovornošću. To se. Ovo nije neobično ni kod djece koja imaju hendikepiranog brata ili sestru ili kod djece koja žive s jednim roditeljem.važnim da djeca budu i "onakvima kakva jesu". pogledati se u oči.

tako treba i nastaviti. kakvu vrstu zajedništva treba stvarati u obitelji? Kako da bude zajedništva ako ono treba obuhvatiti dijete. Treba. Inače se ne bi osjećali krivima. Ne u obliku potpune žrtve. Roditelji moraju poraditi na svojim uobičajenim koncepcijama i prići djetetu što otvorenije i fleksibilnije. dijete koje stvarnost doživljava različito od svih drugih i koje u mnogočemu ne sliči na ono dijete koje "poznaju" već pet. a ne da to čine "zbog djece". onda s njom treba i nastaviti. Ako u obitelji postoji tradicija zajedništva. Ako se ovim želimo poslužiti kao mogućnošću mijenjanja načina života neke obitelji. no izvan tog zajedništva? Prije svega. ako je u obitelji uobičajeno da svatko radi svoje. ali je bitan za mogućnosti razvoja djetetove samosvijesti. koje je dosad bilo članom obitelji. dijete će primiti jak signal koji će protumačiti ovako: "Moji roditelji misle da su loši roditelji. S druge pak strane. Ali. da u kući imaju potpuno nepoznato dijete. proteći vremena da se opet postane "vidljivim"." Roditeljski osjećaji krivnje još više smanjuju djetetov osjećaj samosvijesti. a dovode u pitanje i izlažu opasnosti i sve druge konstruktivne stvari koje inače čine. to onda treba učiniti zato što su roditelji nezadovoljni dosadašnjim načinom. To sigurno znači da nisu zadovoljni sa mnom ovakvim kakav sam. Ako prevladavaju osjećaji krivnje. obitelj treba činiti ono što je uvijek činila. već sa spremnošću mijenjanja i preoblikovanja svojih uobičajenih granica i ograničenja. Roditelji trebaju naučiti nov i težak aspekt zamišljanja.Taj proces traži vremena. prije svega. ili su potisnuti. deset ili petnaest godina. Razvoj dovoljnog stupnja samosvijesti i povjerenja .

nasilje i da je destruktivno za samosvijest i ljudsko dostojanstvo obiju strana. To "ja" koje je tako dugo živjelo pritajeno. Činjenica. Što se roditelji uspješnije brinu za djetetov integritet. te "pljuske" i "zaušnice". bit će izloženo i ranjivo. . U Danskoj rabimo izraz: "pravo na nanošenje tjelesne kazne". No.u ljude može potrajati godinama prije negoli što će se dijete usuditi da izrazi svoje skrivene misli i osjećaje.temeljen na osjećajima superiornosti. ne znači da im ostali oblici nasilja ne mogu nauditi. Ne znači da roditelji zato moraju tapkati na prstima. već da je odgoj . Tijekom vremena. da imamo zakone koji samo zabranjuju teško fizičko nasilje koje nazivamo okrutnošću spram djece. III. iskovali smo mnoge sinonime za tjelesno nasilje. narušavanje dječjeg integriteta pa je time pogubno za njihovu samosvijest. Mi smo samo odlučili ne svrstati ih u zločin. Ovakva zabrana pokazat će se prednošću za čitavu obitelj. oni više ne mogu skrivati činjenicu da je nasilje . I u većini ostalih kultura postoje takvi slični nadimci koji im pomažu opravdati tu pojavu. to su veće mogućnosti za razvoj djetetove zdrave samosvijesti.5. Nasilje je nasilje Integritet i samosvijest su povezani. kao što je već spomenuto. Nasilje predstavlja. bez obzira na to kakvim se izrazima služili i kako ga opravdavali. U SAD se govori o "discipliniranju" i "batinama po turu".zabranjen. u obliku pokuda i prigovora .

a na duži rok rađa niskim stupnjem samosvijesti. U takvim skupinama. ostavlja ih ravnodušnima.Prema mom iskustvu. možda. roditelje koji se služe nasiljem nad svojom djecom podijelio bih u dvije skupine. Ove posljedice nasilja nisu nužno proporcionalne učestalosti batina. često potječu iz okruženja ili zajednica kojima vladaju totalitarne religijske ili političke ideologije. kojima je nasilje stav. obično izađe na vidjelo da su oni. život običnih pojedinaca i njegova kvaliteta igraju sporednu ulogu. ja mislim. U drugu skupinu spadaju roditelji. da dobiti po turu kada zasluže. njihova ideologija. Upoznao sam ljude kojih su se roditelji samo jedanput u njihovom djetinjstvu i dobi adolescencije nasilno ponijeli prema njima." Ako se ovo malo podrobnije ispita. a činjenica da je nasilje destruktivno po pojedinca. ustvari. tipični za skandinavske društvene zajednice. nepovjerenje i osjećaj krivnje. Bez obzira na stavove roditelja. Upoznao sam i ljude koji su desetak. koji ponekad udare svoju djecu. . kažu: "Pa. neće ništa nauditi. srdžbom i nasiljem. U prvu skupinu spadaju roditelji za koje je primjena nasilja stvar stava ili. imali drukčiji stav prije no što su dobili djecu te da je njihovo sadašnje stajalište odraz činjenice da su od nužde napravili vrlinu. sve vrste nasilja nad djecom imaju potpuno iste posljedice kao i nasilje izvršeno nad odraslima: ono stvara strah. Oni roditelji za koje primjena nasilja predstavlja ideologiju te koji smatraju da je nasilje bitan sastavni dio odgovornog odgoja. Oni. jednostavno. ali se oni nikada nisu od toga oporavili. ali se svaki put kad se to dogodi zbog toga ne osjećaju dobro.

udara ga u potiljak. Neće on meni oduzimati moje dragocijeno vrijeme. bolje mu je da to odmah shvati!" Na to je prijateljica primijetila: "Ma da. Zatim ga čvrsto ščepa za nadlakticu i odvlači natrag u stan. što je posve prirodno. na vratima je sa sinom od osamnaest mjeseci i s prijateljicom." Majka odgovara ponavljajući svoju prvu primjedbu. jako plakao kad ga je majka udarila. ne čini ga neosobnim... Mnogo toga ukazuje da je od velike važnosti to je li odgovornost za nasilje preuzimaju roditelji ili za njega okrivljuju djecu. Svaki put kada ga udare. Primjer Mlada majka upravo izlazi iz kuće. Ne možeš očekivati da ti kaže kada osjeća potrebu. Kada je prijateljica pita. šokirana i začuđena. zatim ga. Dječak je.dvadesetak puta dobili batina. trenutak kasnije. opet spušta na pod i. Osim stvarne okrutnosti spram djece. zbog šoka i . ali on još nema ni dvije godine. jer odgovornost za nasilje svaljuje na dijete: "Ti si kriv. Prije no što su krenuli niz stepenice. ova vrsta nasilja prema djeci najdestruktivnija je. majka podiže sina u naručje. Najprije glasno i prestrašeno. Ali činjenica da je nasilje dio kulture. praveći grimasu na licu. ona mrtva-hladna odgovara: "Upravo sam ga presvukla prije pola sata. što te tučem!" Ova majka živi u kulturnom okruženju u kojem se nasilje često primjenjuje i općenito je prihvaćeno kao prirodan sastavni dio odgoja djece. bez trajnih posljedica. zašto je udarila sina. njezin sin doživljava nasilje kao vrlo osobnu poruku koja mu govori da je pogriješio i da ne vrijedi.

. Ovaj oblik nasilja bit će redovitim sastavnim dijelom odnosa između dječaka i njegovih roditelja nekoliko puta tjedno. a kasnije. budući da je njegova samosvijest uništena nasiljem. iako je njegova emocionalna reakcija snažna. duboko iz srca i prigušeno. kopirat će nasilje iz svog odgoja već prema zahtjevima koje pred njega postavljaju brak i djeca. svi će ga hvaliti.tjelesne boli. Nasilje. ljubiti i grliti. s ponosom će ga pokazivati drugima. imat će četiri sljedeće posljedice: . a kojima on nije dorastao. on će jednako često iskusiti i postupke koji su sušta suprotnost nasilju: kao muško dijete.Na emocionalnom planu. već je to i njegova žalost. tri godine kasnije. sve do njegove desete ili jedanaeste godine. kada dijete prestaje iskazivati svoje osjećaje. Majka je na djetetov plač reagirala sasvim jednako. Opasnost se javlja tek dvije. bit će zahvalan za pohvale i oduševljenje i vječno će se držati majke. . Kao suprug i otac. maziti. zbog duševne boli. potiskivat će strah. No. za njegovu samosvijest. Kudila ga je. Razvit će se u postojanog i šarmantnog mladića koji će u društvu zračiti samopouzdanjem. kao i minutu prije na ono što je došlo "s drugog kraja". stvoriti će zaključak da je nasilje razuman način odgajanja djece. No. kada su ona za njega kriva. U kulturi u kojoj živi. kojemu je bio podvrgnut kao dijete. proklinjala i prijetila mu. pa u dječakovu umu nije bilo dvojbe: nije samo njegov izmet nešto pogrešno i osobna uvreda majci. ona ne čini situaciju opasnom. primjerice.Na spoznajnom planu. bol i poniženje iz svijesti i pamtiti svoje djetinjstvo kao sretno. kada je dobio čistu pelenu.

dječakov će se niski stupanj samosvijesti očitovali znatno prije. Činjenica da su njegovi roditelji. Sve su to izravne posljedice činjenice da su ga roditelji. samo još više pomaže narušavanju njegove samosvijesti. već se jednostavno ponekad zaboravljaju u očaju? Možemo li išta učiniti kako bismo djecu zaštitili od povremenog lemanja i šamaranja? . nesvjesne suzdržanosti u njegovom dodiru s najbližima i najmilijima. To može biti u obliku poteškoća s učenjem. svojim nasilnim postupcima naučili da ni njegov ni tuđi tjelesni i duševni integritet nisu vrijedni očuvanja i poštovanja. Grčevi će imati funkciju općenite. želucem i prsnim košem u obliku grčeva i kočenja. pokušaja samoubojstva itd. .Na egzistencijalnom planu bit će obilježen niskim stupnjem samosvijesti i pomanjkanjem osjećaja za granice drugih. da u braku roditelja ne prevladava tjelesno ili duševno nasilje.. Ove posljedice spadaju u najblaže koje možemo očekivati pa ovakva prognoza pretpostavlja nekoliko stvari: da mu roditelji imaju dobar društveni status. lošeg društva. zločina. osim toga. problema u ponašanju. Ako nedostaje jedan ili više od ovih činitelja. A što je s onima koji ne podupiru primjenu nasilja. da je dječak prosječan ili iznadprosječan u školi.Na tjelesnom planu. zloporabe droga i/ili alkohola. vandalizma. da su umjereno emocionalno stabilni i da se ne drogiraju. imat će problema s leđima. U određenim područjima svog života bit će autodestruktivan. vjernici koji redovito odlaze u crkvu i nedjeljom propovijedaju da moramo ljubiti bližnjega svoga.

. da ti obrišem nos pa ćemo onda sve zaboraviti.. Kada se smire.. Ali nisi. je l'. Zbog toga mnogi roditelji padaju između dvije stolice kada se nađu u ovakvoj situaciji.. Dođi. dušo. zlato. Drugo. jer roditelj ne prihvaća odgovornost ("Nisam htio"). jamstvo da će se to svakako ponoviti. Ne znam.emocionalno i verbalno.Odgovor na to je potvrdan. moguće je ponovo uspostaviti kontakt i kazati: "Žao mi je što sam te udarila.. vjerojatno ćete misliti da je to ipak previše: "Naravno da je na meni odgovornost. Ja sam odrasla osoba i trebala bih moći razborito razmišljati. moraš mi oprostiti.. barem je nešto moguće učiniti: ljudi mogu prihvatiti odgovornost . Ali. ali sve mora ovisiti i o uzroku." Ovakav način razmišljanja nije nimalo neobičan.. Tatici/mamici je jako žao što te udario/udarila. Moglo bi se to izvesti i na više "pedagoški" način: .. zbog pomanjkanja svjesnosti. U tom sam trenutku mislila da si ti za to kriv... ovakav način ne oslobađa dijete krivnje. što mi je bilo. Ja sam kriva i želim ti se ispričati. koje je." Pročitajte ponovno ovu izjavu i razmislite. dođi ta ici/mamici."Žao mi je zbog toga što se dogodilo. zar ne shvaćaš da je stvarno . to svaljuje dodatni teret na dijete. Ako imate više od trideset/trideset i pet godina. jer se traži oprost i završava obećanjem. Ovo može poprimiti još sentimentalniji oblik: "Dođi ovamo. Nisam htio/htjela. On je odjek iz ne tako davne prošlosti kada su se djeca smatrala krivom za sve vrste sukoba s roditeljima.. da? Tata/mama to više nikada neće napraviti?" Prvo. a djetetu daju mogućnost da stane nasamo sa svojim reakcijama.

.. morati će zanemariti svoje osjećaje. Kako bi s time mogli nastaviti. da uvijek okrivljuju . Vjerojatno se to zakržljalo ljudsko dostojanstvo razvilo prije puno godina kada su i oni sami bili žrtvama nasilja. ili ne želimo. Oni to čine tako. a time smanjiti svoju osjetljivost i ljudsko dostojanstvo. Ovo je apsolutno opća ljudska pojava: svaki put kada ne možemo. zar ne?" Ovaj način pokušaj je pravedne podjele krivice. ili su prisiljeni odreći se bilo kakve odgovornosti za svoje postupke. pa se to više neće ponoviti.. To ne vrijedi samo za odnose između roditelja i djece.. Međutim se proces prilagođavanja nastavlja svaki put kada izvrše čin nasilja. iznevjerujemo sebe i postajemo teretom ljudima oko sebe i opterećujemo naš odnos prema njima. već i za one između odraslih osoba.U spoznajnom smislu. koji se svodi na sentimentalnost. pa postoji sličnost između njihovih stavova i postupaka. vratimo se u kuhinju. kao što smo već spomenuli. preuzeti odgovornost za sebe. bez obzira je li riječ o obiteljskim ili drugim vezama.Njihovi im osjećaji odmah signaliziraju da nešto nije u redu u vezi s onim što su upravo počinili. . što nužno dovodi do zastoja ili ograničenja u njihovu razvoju kao ljudskih bića. reakcija se kreće između dvije glavne teme: Oni ili posjeduju ili prihvaćaju moralno stajalište koje opravdava nasilje. Zbog toga je važno reći da obje strane.itd? Dođi.nerazumno kad ti. bivaju povrijeđene. uključene u nasilje. Ljudi koji čine nasilje proživljuju sljedeće: . Isto se događa i s njihovim emocionalnim životom. itd. no s tim da osjećaj krivice ostaje na duši obiju strana.

samo na dio njihova života s kojim. odgovornost za nasilje uvijek leži na odraslima.Na egzistencijalnom planu. nikada ne dolaze u dodir. naravno. prijatelja. posljedice su. ali će ispod tog vidljivog samopoštovanja prevladati autodestruktivnost.drugu stranu ili stvaraju jedno "biće" u sebi s kojim nemaju nikakva dodira. To ne samo da je besmisleno. uz potporu razjarenih i ozlojeđenih roditelja. Političari Širom svijeta istupaju posljednjih godina s proganjanjem nasilja djece i mladeži te. . postavljaju zahtjeve za strožim kažnjavanjem. one su potpuno stvarne i . društvenom životu i materijalnim pravima. Za ljude. oni će se neminovno odnositi s istim onim prezirom prema svom životu kao što se odnose i prema životu drugih. vjerojatno. No. možda. manje izražajne i odražavaju se. zastrašujući broj njih . nepoznatih osoba te spram tuđe imovine ili imovine bliskih rođaka. niti njime mogu vladati.spram roditelja. Ovo se ne odnosi samo na slučajeve kada odrasli primjenjuju nasilje. već je otprilike isto tako odgovorno i pametno kao i njihov prijedlog za smanjenje deficita nacionalnog proračuna uporabom novca dobivenog u igri Monopoly. koji se nasiljem služe u iznimnim slučajevima. braće i sestara. vjerojatno. To će. te posljedice ipak nisu apstraktne. Djelomice kao posljedica liberalizacije društva i sve veće svjesnosti među djecom i mladima.ograničavajuće. pokušati nadoknaditi posvećivanjem velike pažnje svom tjelesnom blagostanju.razmjerno sa stupnjem nasilja . već i kad se djeca i mladež ponašaju nasilno . U odnosima između djece i odraslih. Prethodni opis nije nikakvo zastrašivanje.

površnošću. sve dok ne počnemo prihvaćati odgovornost za nasilje širokih razmjera. nizak stupanj samosvijesti postoji kao dio onoga što obično zovemo "društvenim naslijeđem". To se lako događa ako su roditelji izloženi društvenoj situaciji koja. no to još uvijek nužno ne znači da na sebe gledamo drukčije. Ukoliko želimo promijeniti kvalitativnu dimenziju. utoliko što sami sebe s vremenom bolje upoznajemo. kroz dulje vremensko razdoblje. nužan je svjesni napor. III. neovisno o tome je li u početku obilježen nesigurnošću. pesimizmom ili vjerom u bolju budućnost. uzrokuje pogoršanje njihovog osjećaja samosvijesti ili samopouzdanja. To znači da se samosvijest razvija kvantitativno. a što bismo trebali početi nazivati "društvenim psihološkim naslijeđem".je li uopće moguće dati djeci potporu u razvoju zdravog osjećaja samosvijesti u situaciji kada je i stupanj samosvijesti roditelja nizak. koje su postupno izgrađivali kako bi nadomjestili . ali nužno i kvalitativno. Činjenica je da se naša samosvijest razvija tijekom cijelog našeg života. Odgovor glasi da je to moguće ako su roditelji istodobno spremni djelatno i svjesno razvijati svoju vlastitu samosvijest. koje odrasli čine nad djecom. To će se i dalje nastaviti. Kada ovoga nismo svjesni. i tjelesne i duševne prirode. Znamo više o sebi. Samosvijest odraslih Prirodno je da mnogi roditelji još uvijek postavljaju pitanje .6.iskazuje svoju patnju javno i destruktivno. samokritikom.

odnosno. za svaki slučaj. U ovome nema ničeg neprirodnog ili lošeg. otkazivanja ekstremiteta ili sličnih velikih gubitaka sposobnosti koje su nam dotad omogućavale da budemo sastavnim dijelom određenog društvenog sloja ili da možemo pridonositi određenoj društvenoj razini i koje su nam dopuštale doživljaj osjećaja osobne vrijednosti za naše najbliže ili za društvo u cjelini. To ne znači da se uvijek ponašamo djetinjasto. Uvjet. istaknuti da djeca. osobito prema svojim najbližima. također. Moram ovdje. bezuvjetno vole svoje roditelje! Razvoj njihove samosvijesti je. najvažniji roditeljski doprinos u okviru obitelji sastoji se u njihovoj svjesnosti dječje oporbe i dojmova koje ona na njih ostavlja. znači nužnost oslobađanja od mnogih konvencija i odbacivanje usmjeravanjem kritike koju dobivaju ostali od članova obitelji. niti našoj djeci čini išta nažao. koji je nužan da bi naša djeca razvila zdrav osjećaj samosvijesti nije taj da ga moraju imati i njegovi roditelji. već samo to da se često ponašamo nezrelo. Nužna je samo roditeljska otvorenost za daljnji razvoj njihove osobne samosvijesti i to usporedo s dječjom. samo stvar njihovog prihvaćanja samih sebe. to nije točno. Kao što je većini ljudi poznato.nizak stupanj samosvijesti. izgona. Naša kultura podupire obmanu da postajemo odrasli kada navršimo osamnaest ili dvadeset i jednu godinu. Mnogi od nas ne uspijevaju odrasti do smrti. . u svakom slučaju i bez ikakve dvojbe. Kao što sam već spomenuo u vezi s različitim primjerima. Za mnoge roditelje to. To su situacije poput nezaposlenosti. nakraju. prije nego ga donesu na svijet. lišavanja uglednog položaja ili statusnih simbola. najkasnije kada imamo svoju vlastitu djecu.

središnji su pojmovi u razgovorima roditelja o tome kako djecu treba odgajati. Njihova povezanost znači da su važne za razumijevanje načina stvaranja odnosa temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu unutar obitelji. podupiru i nadahnjuju razvoj njihovog osobnog osjećaja samosvijesti te učvršćuju njihovo zajedništvo. s druge strane. Oko ova dva pojma. Razlikovanje između te dvije vrste odgovornosti držim važnim. koji također čuvaju integritet svakog pojedinog člana. Stoga bih u tekstu predložio razlikovanje između "društvene odgovornosti" i "osobne (životne. egzistencijalne) odgovornosti". . jer svaka od njih ima svoje vlastite vrijednosti vezane za određene središnje aspekte našeg postojanja. Meni osobno ovo je. pojmovi "odgovornost" i "odgovoran" rabe se u vezi s nizom pojava koje bi mogli nazvati istim nazivom. nema takve zbrke kao kada govorimo o samopouzdanju. No. a što neodgovorno . istodobno. u razgovorima stručnjaka o ciljevima i sredstvima u dječjim vrtićima i školama. u domovima za sirotinju i siročad. samovrednovanju i samosvijesti.IV. postalo važnim ključem razumijevanja uzroka čestog neuspjeha našeg stručnog liječenja djece i mladih. PREUZIMANJE ODGOVORNOSTI I MOĆ Što je odgovorno. POGLAVLJE ODGOVORNOST.

1. Ipak ona je najmoćnija i najsnažnija sila koju znamo u odnosu na sprječavanje nevolja i stvaranje kreativne energije u zajedništvu kojem pripadamo. Štoviše. skupini. ponovo otkrili) da su te dvije vrste odgovornosti povezane. društvu i svijetu. ali smo u posljednjem naraštaju otkrili (ili. kako to kažemo u .IV. mnoga od njih postaju preodgovorna. To je ona ista zamisao o bivanju odgovornima kojoj nas uči većina roditelja i učitelja.za naše tjelesno. ona često postaju društveno odgovorna. Definicije Društvena odgovornost vrsta je odgovornosti koju imamo jedni prema drugima u našoj obitelji. Tradicionalna teorija odgoja i obrazovanja sav je naglasak stavila na društvenu odgovornost. DRUŠTVENA ODGOVORNOST odgovornost za OSOBNA ODGOVORNOST odgovornost za vlastiti život Kada su djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost. možda. mentalno i duhovno zdravlje i razvoj. Društvenoj odgovornosti nužnoj za funkcioniranje skupina i društava kojima pripadamo. Mali nas je broj odgojen za preuzimanje te vrste odgovornosti. Osobna odgovornost ona je vrsta odgovornosti koju imamo za svoj vlastiti život . psihičko.

kada su djeca odgojena s naglaskom na potporu razvoja njihove prirodne. obzirnu i društvenu odraslu osobu. tada ona također razvijaju i visok stupanj društvene odgovornosti i to kao sastavni dio tog procesa. poduzimaju što je potrebno kada osjete da dijete pretjerano surađuje te su na taj način od pomoći pazeći da dijete razvija zdrav osjećaj samosvijesti i visok stupanj osobne odgovornosti. odvija se u .svakidašnjem govoru. No. Ova činjenica iz temelja potresa jedan od najupornijih mitova i javnog i privatnog odgoja. To je. ako to gledamo kroz ono što znamo o dječjoj želji za suradnjom. budući smo sada shvatili kako stvari stoje. navelo odrasle na uzajamno vjerovanje kako je nužno žrtvovati vlastiti integritet da bi bili vrijednima našoj društvenoj sredini. Prema mojoj procjeni. tada nema ničeg čudnog u vezi s činjenicom da se to dijete također razvija u osjećajnu. koji su uvijek isticali gledište da djetetovu "egocentričnu prirodu" treba potisnuti zbog obzira prema (njegovom) društvenom okruženju. logično je sljedeće: Ako dijete odrasta među odraslima koji čuvaju i štite njegov osobni integritet. S druge pak strane. također. možda ih je samo dvoje ili troje sposobno uglavnom uvijek preuzimati odgovornost za vlastiti život i integritet. Cijena za to plaća se frustracijama u odnosu prema drugima te potpunim ili djelomičnim pomanjkanjem osobne odgovornosti. kao i među samim odraslima. Ogromna većina sukoba između djece i odraslih. osobito. osobne odgovornosti. na svakih stotinu odraslih u dobi između dvadeset i četrdeset godina.

destruktivnom pravcu upravo zato što strane u sukobu nisu sposobne (ili neće) preuzeti odgovornost za sebe pa (zlo)rabe svoju energiju okrivljujući jedni druge. Stoga vjerojatno, nije nikakva slučajnost da smrtonosna ili opasna bolest može biti najsnažnijim izvorom nadahnuća za opiranje čitavom smislu dobrog odgoja te da trenutno može promijeniti naše temeljne prioritete u životu, od prepuštanja upravljanju izvana k unutarnjem vladanju životom. Razmjerno visok stupanj društvenog standarda u industrijaliziranim zemljama očito je stvorio jedan opušteniji odnos prema dimenziji čiste egzistencije, koju jedino može ugroziti smrt. Posljednjih godina, mnogi ljudi osjećaju se zabrinutima zbog sve većih stremljenja k individualizmu. Meni je poznato da i mnogi roditelji dijele njihovu zabrinutost mada, s druge strane, žele svojoj djeci pružiti veće mogućnosti za razvoj negoli što su ih sami imali te im je želja podupirati onu dimenziju razvoja njihove djece s kojom su oni došli u dodir tek kasnije, uz cijenu teških osobnih posljedica. Ako primjerice, razmotrimo veliku političku scenu, spekulacije na međunarodnom tržištu deviza, promjenljive trendove u velikim gradovima, neonacizam te vladavinu medija, onda nije nimalo teško razumjeti zabrinutost. Isto bi se moglo reći za učestalost razvoda brakova, za nošenje oružja među školarcima te statistiku vezanu za silovanja i samoubojstva. Ako ovo gledamo na određen način, onda je "prava stvarnost" na neki način bogom dana. Posve je razumljivo da se mnogi ljudi pitaju - je li "sva ta sloboda" dobra za djecu, pa zbog lakšeg razaznavanja u

razgovoru, stvarnost se svodi na dvije krajnosti: na fundamentalizam i moralnu anarhiju. Ako na ovo pogledamo iz drugog kuta, naglašavanje osobne, životne odgovornosti kao nečega što je u osnovi zdravo i dobro za odnos među ljudima, nema nikakve veze s ovdje spomenutim pojavama. Ili se neke od njih - primjerice, učestalost razvoda - mogu, u krajnjoj liniji, svrstati u privremene pojave - možda u oblik sve veće zajedničke patnje? Ako na trenutak ponovo razmotrimo razvoj temeljnih obiteljskih vrijednosti, naročito onih koje su prevladavale u odgoju prethodnog naraštaja, vidjet ćemo da je ideal odgoja bio vanjski. "A sada, ne zaboravi se pristojno ponašati da ljudi vide kako si dobro odgojen!" To su bili naputci koje smo moji prijatelji i ja dobivali, kada su nas, kao djecu i mlade, slali u svijet. Osobito je bilo važno ne biti ono što jesi, odnosno ne biti vjeran sebi, već se "ponašati" upravo kao glumac koji drži svoj monolog. Kao i glumci, uz pomoć stručnih naputaka, naučili smo napamet izgovarati prave riječi. Tko smo mi doista bili i kako smo se osjećali to, jednostavno, nije bilo važno. Kada smo dobivali dar za Božić, lijepo bi se zahvalili, a ako smo bili razočarani ili žalosni, to je trebalo skriti. Tek kada "su se djeca" naučila skrivati i tako izgubila dodir sa samima sobom, roditelji su se mogli početi opuštati smatrajući da je odgoj uspješno obavljen. Ovaj osnovni temelj odgoja djece počeo se mijenjati tijekom 1950. godina, kada smo postupno naučili djecu priznavati kao bića s jednakim dostojanstvom i pravom na osobni rast i razvoj.

To znači da je položaj djece pretrpio korjenite promjene u vremenskom razdoblju od samo nešto više od sto godina. Prije svega, djeca su bila socijalna nužnost - kao radna snaga u obitelji, a kasnije kao skrbnici svojih roditelja. Poslije su, između ostaloga, postali društvenim iskazivanjem morala, ambicija i statusa roditelja. Danas se, odjednom, moramo priviknuti na pomisao da nije samo njihova egzistencija odvojena od naše, već da ona ima svoju vlastitu vrijednost djeca su jedinstven i vrijedan oblik života, već samim svojim postojanjem! To će reći da su se temeljne vrijednosti, od vanjskih i društvenih, promijenile u unutarnje i egzistencijalne. Naravno da će neki eksperimenti djece i odraslih u pokušaju provođenja ovakvih novih temelja vrijednosti u svakidašnju koegzistenciju biti neuspješni. Prije trideset godina, otac se mogao odreći sina uz punu potporu javnosti, ako sin nije htio ići očevim stopama. A danas se susrećemo s roditeljima koji toliko paze kako ne bi pogazili dječja prava na samorazvoj da djeca, ustvari, odrastaju u jednom bezroditeljskom zrakopraznom prostoru. Na sličan način, neki ljudi - iz različitih razloga i u različitim kulturama brkaju samorazvoj sa širenjem ega. Ne držim da je naš sve veći uvid u činitelje stvaranja najzdravijih mogućnosti za ljudski razvoj uzrokom koji stoji iza prevladavajućeg društveno-političkog razvoja, koji polarizira odnose među ljudima. Teško je, stvarno, zamisliti kako bi odnos između djece i odraslih, koji se zasniva na ravnopravnijem dostojanstvu, mogao stvoriti ovakve probleme. Čini se da su neodgovornost i samodostatnost prije obilježja multilateralne, političke borbe za moć.

IV.2. Početak je najteži Danas, više nego ikada prije, oni roditelji koji žele pokušati dati svojoj djeci uravnoteženiju osnovu za život, prisiljeni su eksperimentirati u različitim stupnjevima. Osobno iskustvo i kulturalni preduvjeti u tom se smislu jako razlikuju od zemlje do zemlje, između sela i grada te sjevera i juga. Masovne komunikacije putem satelita - TV i filmovi, šire nova znanja i ideje brzo i djelotvorno, ali tlo na koje bacaju svoje sjeme, vrlo je raznoliko. U bivšim zemljama iza "željezne zavjese", u kojima je stanovništvo bilo izvrgnuto krajnjim, totalitarnim režimima, pojam pojedinačne, osobne odgovornosti gotovo je prestao postojati. Tijekom više od polovice stoljeća, ljudi su se priviknuli na ideju o nevažnosti pojedinca te o osobnoj inicijativi kao političkom zločinu protiv države. Sama zamisao da osoba može preuzeti odgovornost za svoj život i njegovu kvalitetu, većini se ljudi činila posve apstraktnom. Ovakvo životno iskustvo, stečeno u državama s totalitarnim režimom, posve je usporedivo s iskustvom djece i mladeži u danskim obiteljima, samo jedan ili dva naraštaja unatrag: "Ništa ne vrijedi govoriti", "Što sam mogao učiniti? Niste mogli ništa učiniti!", "Tko je djecu ozbiljno shvaćao?" S druge strane ljestvice, nalaze se Sjedinjene Američke Države gdje pojedinačna inicijativa uvijek predstavlja početnu točku i pobudu. Tendencija u američkim obiteljima (ako je uopće moguće govoriti o nekoj tendenciji u takvom multikulturalnom društvu) ispunjena je suprotnostima. S jedne strane, vodi se borba za održanje nekih drevnih obiteljskih

vrijednosti i simbola; s druge pak strane, nailazimo na način života u kojem individualanost znači usamljenost, a zahtjevne emocionalne veze doživljavaju se kao ograničavanje slobode pojedinca. Između toga, nalazi se Europa s velikim razlikama između sjevera i juga. U sjevernoj Europi i Skandinaviji, patrijarhalna obiteljska struktura već dugo doživljava korjenite promjene, a isti taj razvoj počeo je sada dobivati maha i u južnoj Europi, mada se Katolička crkva osobito zalaže za očuvanje muške premoći te za poslušnost djece i žena. Gledano iz perspektive obiteljske terapije, patrijarhalna obiteljska struktura juga, često je samo socijalna i gospodarska stvarnost. U psihološkom i egzistencijalnom smislu, često se pokaže da su obitelji u kojima naizgled muškarci imaju glavnu riječ, to, zapravo, prerušene matrijarhalne obitelji. Ova šarolikost promjenljivih vrijednosti i njihovo povremeno odsustvo, stavlja roditelje pred drugu (i u osnovi osobnu) listu izbora, koji za njihove bake i djedove ne bi bili ni teoretskom mogućnošću. Kako je, onda, moguće donositi one svakidašnje odluke, bilo velike, bilo male, kada ono što je "učinjeno" tako zbunjuje? Trebamo li zatražiti pomoć od autoriteta ili vjerovati u svoju intuiciju i iskustvo? Trebamo li imati vjere u humanističke vrijednosti koje, očigledno, manjkaju u našem svijetu, ili se trebamo pokušavati obogatiti koliko god je to više moguće? Mada je taj odabir težak, a za mnoge roditelje i pretežak pa se samo uspijevaju prepustiti struji, u načelu je to posve jasno: želimo li našu djecu odgojiti tako da uspiju izgraditi čvrst unutarnji autoritet, koji će im omogućiti samostalan

stvarno mi se jede sladoled. Zašto mi ga nećeš kupiti?" A otac na to odgovara: "Zato. Otac potrči za njim. Većina roditelja bi držala da je otac pravilno postupio. Jacobe. IV. ili ih želimo naučiti potpuno se uzdati u vanjski autoritet . ali bez uspjeha. većina ljudi na stvari gleda drukčije.3. sami birati i političke i duhovne vrijednosti koje imaju važnu ulogu u razvoju zdravih pojedinaca i društva. kojemu su tri godine. Roditeljska odgovornost i moć Primjer Jacob. ali se malo dosađuje. tata. hoćeš li mi kupiti sladoled?" Otac odgovara: "Ne.politički. kad odrastu. Na izlazu iz trgovine. Zbog toga pušta očevu ruku i odlazi sam istraživati.. Hoda naokolo s ocem držeći ga za ruku. . Odustaje i prilazi automobilu malo spuštene glave. i ja odlučujem!" Jacob opet pokušava.. što ja tako kažem.društveni i životni odabir. Jacobe. religijski ili filozofski? Mi u Skandinaviji općenito smo spremni usvojiti ovaj prvi pristup i vjerujemo da će naša djeca. opet ga hvata za ruku i kaže: "Jacobe. Jacobov je otac upotrijebio moć i preuzeo svoju roditeljsku odgovornost. u kupovini je s ocem u obližnjem opskrbnom centru. moraš biti uz mene i držati me za ruku. ali ga otac čvrsto drži i nastavlja hodati dalje. prolaze pored kioska i Jacob pita: Tata." Na to će Jacob: "O. U nekim drugim dijelovima svijeta. Danas ga ne možeš dobiti. Upamti to!" Jacob prosvjeduje i pokušava se istrgnuti iz očeve ruke.

U prvoj situaciji. Kako bi postupio odgovorno. Jacobov je otac upotrijebio svoju moć te preuzeo svoju roditeljsku odgovornost i većina bi se roditelja složila da je postupio pravilno. tijekom dana.Na dolasku kući s izleta u kupnju. No. tako što će doći na određeno mjesto u dogovoreno vrijeme. Jacobov otac primjenjuje svoju ekonomsku moć i opet ničim verbalno ne vrijeđa sina. Da je odrastao na ulicama Rio de Janiera. treći je slučaj složeniji. On ga ničim ne vrijeđa. Jacoba uguraju u krevet te on. u kojoj ima stotine ljudi. Dok se u prvoj situaciji radilo o potrebi davanja smjernica Jacobu glede svijeta oko njega.želi se igrati . . biti preumoran ako sada ne bude spavao. ne bi imao nikakvih problema sa snalaženjem. objašnjavajući Jacobu da će poslije. nema dvojbe da Jacob. Jacobov otac kaže: Tako. U drugoj situaciji. Jacobe. I njegov verbalni naputak Jacobu sasvim je na mjestu. a sada je vrijeme da uđeš unutra i odspavaš svoj poslijepodnevni san!" Jacob prosvjeduje . a one nam govore da se trogodišnjaka ne smije ostaviti samog pa je roditeljska odgovornost ne dopustiti da se to dogodi. napokon. Radi se o vrijednostima do kojih držimo. objektivno gledano. Jacobov je otac morao primijeniti blagu fizičku silu. Slažem se s većinom roditelja u prva dva slučaja. mora još malo odrasti i steći iskustva prije no što će se smjeti i moći sam snalaziti u velikoj robnoj kući.no otac je uporan. Tu se ne radi o Jacobovim biološkim ili intelektualnim ograničenjima. ali ne i u posljednjem. poslije četvrt sata okretanja i bacakanja po krevetu zaspi.

negdje u dobi puberteta. kako bude odrastao njegovi će roditelji sve češće dolaziti s njim u sukob. ili ostajati pri svome. nastojao je surađivati i postupati "pravilno". o čemu će kasnije biti riječi. I sada. To. a roditelji će. U tom će slučaju očev osjećaj odgovornosti također uključivati i niz drugih Jacobovih potreba. ili popuštati više-manje . Jacobovom potrebom za snom upravljat će se izvana. Razmotrimo ovdje neke od posljedica činjenice da otac preuzima na sebe odgovornost sinovljeve potrebe za spavanjem.) Pa čak i da je njegovo mišljenje slučajno bilo ispravno tog nedjeljnog poslijepodneva. roditeljima može odgovarati dok je još jako mali. tako da Jacob kroz to nauči što je za njega najbolje. Drugo. konačno. u koju je njegov otac neupućen. (Osim ako se ne radi o tome da je potpuno nepouzdan i da se samo želi otarasiti Jacoba i imati malo mira. No. možda Jacobov otac tako shvaća svoju roditeljsku odgovornost: da je on taj koji svome sinu treba reći koje su njegove potrebe te paziti da se one svakako zadovolje.u trećem se slučaju radi o vrlo osobnoj. u tome uspio. kada je. sada mu daju do znanja da postupa "nepravilno". biološkoj potrebi. možda. on ih neminovno počinje iritirati pa mu kažu: "Uskoro ćeš biti dovoljno star da se za to sam pobrineš!" Jacob će reagirati srdito i zbunjeno: proveo je trinaest godina učeći odlaziti na spavanje kada su to njegovi roditelji nalazili za shodno. U najboljem slučaju. mogao je postići samo jedno: da Jacob odspava jedan sat. Kao prvo. počet će im "dodijavati" s dopuštenjima za kasno ostajanje izvan kuće. ali u jednom trenutku. tj. A to baš i nije neki dugotrajan uspjeh.

onda to ima za posljedicu odbijanje tuđih zahtjeva. Ovakvi sukobi nisu samo iscrpljujući za obje strane. Prvo se želim malo igrati. Oni Jacobu prenose poruku da predstavlja smetnju svojim roditeljima kada nastoji biti vjeran sebi te se tako uči prihvaćati načelo koje će biti destruktivno po njega u svakom sljedećem odnosu temeljenom na ljubavi: "Da bi te drugi voljeli.kako vjetar puše." . ako doista misli da je njegovom sinu potreban poslijepodnevni san? Može jednostavno reći Jacobu: "Jacobe. odgovoriti na jedan od sljedećih načina: . moraš izdati samoga sebe!" Neka se djeca protiv ovog načela bore prkosom. ili će pak donijeti skup pravila ("Nemamo tu što raspravljati"). Mislim da trebaš jedan sat odspavati. vjerojatno. slušaj me."Ne baš sada. stvari se pogoršavaju. to je strategija opstajanja koja se u djece razvija samo onda kad im je ugrožena samosvijest unutar obitelji. ali i vlastitih potreba. Postoji li alternativa? Što Jacobov otac može učiniti. a ako se to razvije u osobnu značajku. Situacija se razvija u svakidašnji sukob oko vremena za odlaženje na spavanje ."Danas nisam pospan. U mnogim obiteljima.sukob koji sigurno ne bi iziskivao ništa manje snage da Jacob ima mlađu sestricu koja uporno želi ići na spavanje kad i on. Što ti misliš?" Jacob će."Ne! Hoću se igrati s mojim autićima!" Na ovo njegov otac može odgovoriti: ." . Opstati se može samo ako učinimo suprotno od onoga što drugi misle da bismo trebali učiniti. Prkos nije prirodan stav.

samo malo odrijemati. trebao odspavati.." . ipak. baš kao i njegovi roditelji."Da. a ja nisam loš samo zato što su moje potrebe drukčije. nego što drugi ljudi misle da bi trebale biti."Ja mislim da si pospan i trebaš. ako si pospan. zauzvrat. No. bili bi. a samo ponekad se ne bi dovoljno naspavao. Jacobe. Taj je napor znatno manji i puno manje destruktivan za obje strane. bit će sposoban osnovati svoju vlastitu obitelj temeljenu na dragocjenu iskustvu: Osobne potrebe drugih ljudi ne postoje zato da bi mene vrijeđale." . Ovo i nije tako loš teret s kojim djecu šaljemo u svijet.trebam mirno sjediti pola sata i čitati novine. Da su se ovako ophodili s Jacobom dok je još bio posve mali. nego onaj utrošen u beskonačne sukobe. samo se igraj dok ne budeš pospan. Prihvatljivo je iskazivati svoje potrebe i ponekad ne biti upravu. još je važnije sljedeće: dijete će biti djelatno uključeno u proces razvoja svoje samosvijesti i samopouzdanja. Štoviše. Većinu bi dana odlazio redovito na spavanje. Možda si. . moraju pomiriti s nezgodnom činjenicom da imaju posla s teškim djetetom. što učiniti ako Jacob predvečer postane razdražljiv i nemoguć? Tada otac može pokušati sa sljedećim izjavama: Nije baš zabavno biti s tobom kad si takav. Znam što je meni potrebno . u kratko vrijeme. vidim da si ih sve poredao i pripremio za igranje. nagrađeni djetetovom inicijativom za odlazak na spavanje već u njegovoj dobi od osamnaest mjeseci/dvije godine. kada odraste." Ali." Roditelji se."Dobro. naravno.

a što nema. bez ikakve pomoći u razvoju osobnog načina iskazivanja. također je.Dijalog između Jacoba i njegova oca. donoseći pravila: Ti vrlo dobro znaš da svako poslijepodne moraš malo odspavati!" Ako se primjenjuje moć. IV. Jacob i njegov otac moraju se vratiti na početni položaj.što miriše ugodno/neugodno. onda propušta tu priliku: "Moraš malo odspavati poslijepodne. osobne odgovornosti? I koja su područja njihova života obuhvaćena tom odgovornošću? Evo područja dječjeg života. u kojemu se Jacobovu ocu pruža prilika otkriti i postaviti njegove vlastite granice i tako u djelo sprovoditi svoju osobnu odgovornost. . Ako samo primjenjuje svoju moć odlučivanjem u nekoj situaciji. nema uzora koji bi mu pokazao kako iskazati i zalagati se za svoje potrebe u obitelji te kako prihvatiti odgovornost za sebe. na jednoj drugoj razini. što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje njihove vlastite. Dječja osobna odgovornost Ali. Umjesto da su jedan drugome od vrijednosti u razvoju njihova života. jer si umoran i gotovo!" Ili. koji smo upravo naveli. a što je još važnije. baš kao i u igri Monopoly.što ima dobar okus. On također predstavlja mali primjer uzajamnog procesa učenja.4. a uz to sve. . više od pukog rješenja jednog akutnog sukoba. Jacob joj se uči ili podvrgavati ili odupirati. koja su od samog početka obuhvaćena njihovom osobnom odgovornošću: Njihova osjetila: .

odijevanje i vanjski dojam. bol. Ali. Njihovi osjećaji: . Vodi li se borba za moć isključivo pod uvjetima koje određuju odrasli ili na demokratskim načelima. Upravo kao i borba oko donošenja odluka. nije doista važno. što znači da djeci treba omogućiti preuzimanje odgovornosti za ova područja njihovog fizičkog. udaljenost. kada do nje dođe. onda. žeđ. pospanost. frustracije. A kasnije: .. jer je ta borba. te u odnosu na nekoga i nešto. ravnopravno dostojanstvo bit će shvaćeno kao "sloboda" nasuprot "ograničavanju" koje su iskusili roditelji tijekom svog odrastanja pa je. .sreća. bliskost. tuga. . . vruće itd. emocionalnog i intelektualnog postojanja? Znači li to da uvijek oni moraju odlučivati? Da uvijek mora biti po njihovom? Da uvijek trebaju činiti onako kako im se sviđa? Ovakva će se pitanja postavljati sve dotad dok većina odraslih bude potjecala iz obitelji u kojima se odgoj temelji na starim vrijednostima.glad. bitka za osvajanje moći.interesi u slobodno vrijeme. Njihove potrebe: . ili čija će biti zadnja.što je hladno. srdžba. ne radi o Jacobovoj želji za igranjem ili očevoj potrebi za odmorom.. prijateljstvo. stoga. a tu se. Dok god bude tako. želje itd.religija.. očito da se odnosi između roditelja i djece smatraju borbom za moć.obrazovanje. Borba za moć . ljubav.

osjećaje i način iskazivanja. primjerice. Ako se Jacob želi igrati sa svojim autićima. tj. To možemo pročitati i u prethodnoj rečenici. . nije ga baš jednostavno definirati kao.sposobnost usredotočavanja na način iskazivanja druge osobe s ciljem upoznavanja njezine stvarnosti. a ne s ciljem skupljanja dokaza protiv nje i njezinih težnji. sve ostalo na praznim riječima. Često nam je važno kako riječi "zvuče". Mada je taj koncept iskazan pomoću dvije obične riječi.sposobnost odgovaranja na poticaj druge osobe s razumijevanjem i ozbiljnim shvaćanjem našeg vlastitog položaja. Ozbiljno shvaćanje neke osobe zahtijeva nekoliko osobina: . želje. No. same riječi nisu dovoljne. a otac kaže: "Da". primjerice.sposobnost sagledavanja potreba druge osobe s njezine točke gledišta. samosvijest i odgovornost nedjeljivi jedan od drugoga). pojam "prihvaćanja" nečega što netko čini. . ili boja glasa. kroz njezino biće i način razmišljanja. podupirati razvoj dječje samosvijesti te im omogućiti razvoj visokog stupnja osobne i društvene odgovornosti (a ova su tri pojma: integritet.sposobnost priznavanja prava druge osobe na njezine potrebe.između roditelja i djece slijepa je ulica u kojoj ni jedna strana ne dobiva ono što joj je potrebno. shvaćati i sebe i svoje dijete ozbiljno. . Ako nam je namjera čuvati integritet roditelja i djece. . iskustvo. jer nam je za prihvaćanje nužno samo prepoznati riječi. onda je Jacobov otac to prihvatio. da bismo odredili da li je osoba shvaćena ozbiljno ili je samo. onda obitelj mora prihvatiti novi koncept: shvaćati ozbiljno. kada je riječ o ozbiljnom shvaćanju neke osobe.

ali je ispred nje još šestero kupaca. vuče je za ruku i očajnim.. sve dok majka nije platila na blagajni te odlaze iz robne kuće. odlazi do majke koja stoji naprijed u redu (majka "A"). S mukom i suspregnutom srdžbom. stavlja u kolica. Djevojčica stoji uz majku. Rasprodaja je pa puno ljudi stoji u dugačkom redu za blagajnu. grubo je zgrabi za nadlakticu i agresivno joj kaže: "Prestani s tim! Ostaješ ovdje dok ne budemo gotovi! Razumiješ!?" I baš kad je izgledalo da će joj dijete odgovoriti. Pet minuta kasnije. neću više biti ovdje.Primjer Prizor se zbiva na odjelu igračaka u velikoj robnog kući. Majku hvata očaj te prosikće: "Sad je dosta. ali djevojčica se baca na pod. majka je pokušava posjesti natrag u kolica. Sjedi ili ću te. tužno jecanje. prigušeni plač pun prosvjedovanja pretvara u snažno. majka je uspijeva podići. Zašto ne idemo kući? Neću više biti ovdje!" Majka se istrgne iz kćerkine ruke. možemo li brzo kući?" Majka joj ljubazno odgovara: "Imaš pravo. plačnim glasom kaže: "Mama. a tijelo joj se bezvoljno klati pa je majka. odlazi do majke koja stoji još dalje u redu (majka "B") i kaže joj: "Mama." Istog trenutka.. stvarno je ovdje jako vruće i ima jako puno ljudi! Moram samo platiti prije . Djevojčica.. bez ikakvih teškoća.. glupačo. ali djevojčica se sva ukočila pa je majka nikako ne može posjesti u kolica. Dijete nastavlja tužno jecati. leži ukočeno i divljački prosvjeduje. ovdje sad nije lijepo. stara oko četiri godine. djetetov se frustrirani. stara oko četiri godine. jedna druga djevojčica. među njima su i dvije majke s kolicima za sjedenje.

samo poručuje da je već s četiri godine shvatila da su njezine želje i potrebe nevažne ili dosadne majci. detaljno ću se vratiti na oba prizora u svezi s dva koncepta o kojima sam dosad govorio. no što. Kad su gotove. ali je češće gubitnik. ili jedno i drugo. Brani se i prigovara što. No. Ova majka nije naviknuta da je shvaćaju ozbiljno pa je. To rađa borbom za moć u kojoj se i fizički i mentalno narušava integritet djevojčice. zvuči egocentrično i razdražujuće. Istina je da u toj borbi za moć prividno pobjeđuje majka. majka "B" svoju kćerku shvaća ozbiljno. nesposobna vidjeti kćerkine potrebe drukčije. vraćaju se majci. Mlađa sestra sjeda u kolica. Razliku između ova dva prizora. kako bih spriječio iskušenje čitatelja da na ovo gledaju kao na neku novu "metodu". neka ti Trine pomogne (njezina sestrica)? Djevojčica voli sestricu i zajedno vješaju Čarapice. Majka "A" Djevojčica se obraća majci riječima i tonom koji otkrivaju da je ne shvaćaju ozbiljno. Ona ustrajava u borbi za pravo osjećati se vrijednom. Možeš li ti samo natrag objesiti one čarapice (pokazuje na hrpicu dječjih čarapica koje su pale s police). Kćerka gubi još jedan dio svoje samosvijesti i povjerenja u . Najopćenitije govoreći. možemo opisati s općenitog stajališta i u pojedinosti. nego pobjednik. dok starija traži svoju lutku. jer ni jedna ne dobiva ono što želi.nego odemo. površno gledano. ali ustvari obje gube. Majčin odgovor u ovoj situaciji još jednom potvrđuje osjećaj gubitka. osim kao gnjavažu u odnosu na njezine vlastite. a majka "A" to ne čini. ustvari. stoga.

pokazao bi se destruktivni elemenat iz djetinjstva u njezinu ponašanju i na duševnom planu.je li je majka "B" bolja majka od majke "A" nije. djevojčica bi se bila morala prilagoditi. Ona je svjesna dječje spremnosti na suradnju i potrebe da se osjećaju vrijednima.i njezino povjerenje u druge ljude još je veće. na temelju onoga što su naučile i besmisleno ih je ocjenjivati. Samo će budućnost pokazati je li to slomilo djevojčicu i pretvorilo je u slatku i krotku. ali dobiva potvrdu da je u pravu . majka se ponovno suočava s niskim stupnjem svoje samosvijesti i još više gubi samopouzdanje kao majka. možda. i ona početi mučiti majku onom istom očajničkom grubošću. kao kruna svega. To potvrđuje i majčin odgovor. Da se ova zgoda zbila prije 30-40 godina. pomalo se narušava i njihov uzajamni odnos. po mom mišljenju. Osim toga. I nakraju. Danas smo posve sigurni da će se početi izrazito autodestruktivno ponašati najkasnije u dobi puberteta. što je u ovim . Pitanje . preuzimanje je osobne odgovornosti za vrijeme čekanja. Djevojčica ne postiže baš ono što je doista htjela. Stoga rješava njihovu zajedničku dilemu zamolivši djevojčicu da napravi nešto korisno za vrijeme dok čekaju. I tek kad bi odrasla.mada se njezine potrebe ne podudaraju s majčinom trenutačnom situacijom . ili će. Obje majke čine ono što misle da je najbolje u danoj situaciji.druge ljude. Majka "B" Način na koji ova djevojčica prilazi majci otkriva da potječe iz obitelji u kojoj se prihvaća iskazivanje naših želja i potreba i gdje smo sigurni da nas shvaćaju ozbiljno. Ono. osobito važno.

zato. Jesi li vidjela one lijepe haljine što tamo vise?" (Razumijevanje.) U demokratskoj obitelji. Ona postaje modelom s kojim njezina kćerka može surađivati. ni jednom nije bilo "dopušteno" učiniti što je htjelo. Nijedno dijete. ali je. njezino je pokazivanje i osobne i društvene odgovornosti. dijete moje. to poučavanje bilo bi zvučalo. Ono po čemu se majka "B" razlikuje od roditelja iz prošlosti. a ne autoritetom koji poučava nešto čega se i sam ne pridržava. to bi izgledalo ovako: . Razumijem da si umorna. jedno dijete shvaćeno ozbiljno. oboje je djece primilo poruku da su njihove želje i potrebe sporedne i ne odviše važne njihovim roditeljima.primjerima važno činjenica je da je odnos majke "A" prema kćerci bolan za njih obje te da postoji izlaz iz ovakve bolne situacije koji se može naučiti. neizravno. No. niti izravno povrijedilo svoju djecu. otprilike. nije postiglo ono što je htjelo. a ne poučavanje u tome svoje kćerke. Nekoliko naraštaja unazad. ali vidiš da puno ljudi čeka ispred mene. Majka "B" je obje svoje kćeri i njihove potrebe shvatila ozbiljno. objektivno objašnjenje i pedagoško manevriranje skretanjem pažnje na nešto drugo."Ne. U prvom su primjeru . a drugo nije. ili da bude "po njegovom". iz ova dva primjera. moraš pristojno čekati na red. to ne može." (Društveni naputak o pristojnom ponašanju. Moraš biti tiho. priznala ih kao jednako vrijedne te preuzela svu roditeljsku odgovornost pa nitko nije bio povrijeđen. Kada idemo u prodavaonicu.) Ni jedno od ovo dvoje roditelja nije kazalo ništa pogrešno. ovako: ."Ne.

U ovakvoj situaciji. prisiljena su se vratiti u simptomatično ponašanje: postaju svojeglava. jer se njihovo ponašanje i jezik uglavnom bave konkretnim stvarima. objektivno pogrešne. Ako se. stalno dodijavaju. pokušavaju taj doživljaj iskazati riječima. a da njih same roditelji ne shvaćaju ozbiljno. iz manje elastičnih obitelji. jednostavno."Meni nije dopušteno ni o čemu odlučivati. zbog toga. u drugom se nastoje nadomjestiti skretanjem pažnje. od djece se traži da. no vrlo malo djece uspijeva izraziti svoj doživljaj "muzike" (tj. Njihovo okruženje. U oba slučaja. kao što je već spomenuto. Lakše im je opisati posljedice. koje nije stvar ili/ili (tj. Doživljavanje da nas shvaćaju ozbiljno." ." Obje su ove izjave. djevojčica uči bez naputaka i uz to je shvaćena ozbiljno da je nužno čekati u redu. ozbiljno doživljavaju stvarnost. preobzirna su ili pak željna moći i zapovijedanja. teško mogu iskazati o čemu se radi kada to ne doživljavaju u svojoj obitelji. onda će to često izraziti ovako: . već "muzički" pa djeca. još teže nalazi za njih i njihovu dilemu razumijevanja. poput svojih roditelja. nije konkretan doživljaj. ili ću ja učiniti što ti hoćeš ili ćeš ti učiniti što ja hoću). Kada razgovorljiva djeca. Šutljivija djeca. U ovom slučaju. najčešće. .zanemarene. suvišan. vratimo na slučaj majke "B" i njezinog ozbiljnog shvaćanja svoje kćeri. zato. procesa) u svojoj obitelji. koja imaju fleksibilne roditelje. "odgoj" je. na trenutak."Moja mama i tata odlučuju o svemu.

školovanja i obrazovanja. . a roditelji su se jako trudili da svoju djecu svakako nauče "ispravno govoriti". Ne volim (ne sviđa mi se). kao naprimjer: .Volim (sviđa mi se).Akademski jezik. pogodan za opisivanje i analiziranje problema znanstvene prirode.Hoću to raditi. Neću (ne želim). . pritom. važan za umjetničko pisanje. autokratskoj obitelji. kada je nužno biti uljudnim i ne previše izravnim te koji nam omogućava širok spektar osobnog zanimanja.Ja hoću (želim).Društveni jezik. osobni je jezik bio zabranjen. No djetetu su nužni roditelji i odrasli kako bi razvilo svoj osobni jezik. . Zajednički činitelj svih tih jezika jest činjenica da ni jedan od njih nije pogodan za izražavanje. nužan nam je osobni jezik. Osim stranih jezika. reakcije i potrebe te odrediti naše granice. bavljenje i rješavanje međusobnih sukoba. Taj osobni jezik prvi je jezik kojim djeca počinju govoriti. neovisno o tome imaju li njihovi roditelji svoj osobni jezik. postoji još nekoliko različitih jezika koje možemo naučiti tijekom djetinjstva. Neću to raditi.Osobni jezik Kako bismo preuzeli odgovornost za sebe u odnosu s drugim ljudima. vrlo pogodan u običnim društvenim situacijama. O njima možemo "razgovarati" ili "po- . s njima ne prekidamo veze ili ne kompliciramo naš odnos s njima. Jezgru osobnog jezika čine sljedeći sklopovi: .Književni jezik. Jezik koji može izraziti naše osjećaje. U staroj. a da. .

pričati" našim društvenim jezikom, što može pružiti stanovito olakšanje, ali nikako i potpuno opuštanje i oslobađanje. Psihologija, sa svojim akademskim stručnim nerazumljivim jezikom može analizirati i opisivati naše sukobe i probleme, ali ih ne može razriješiti. Neki se autori očito mogu "pisanjem izvući iz problema", no ne oslobađaju ih riječi i rečenice napisane u njihovim knjigama. One su samo književna oporuka procesa ozdravljenja. Tijekom posljednjih dvadeset i pet godina, pojavila se neka vrsta kvazi-osobnog jezika u vezi s psihologijom i psihoterapijom, čije je obilježje zamisao da ljudi "govore o svojim osjećajima". Pomoću tog jezika moguće je, donekle, sebe opisati drugima, ali mu manjka moć oslobađanja i uspostavljanja snažnog dodira koji ima osobni jezik. Izjave (tvrdnje) samo iznimno poprimaju obilježje jer, primjerice, započinju izrazom: "Ja osjećam..." Još ću se vratiti na važnost osobnog jezika glede sukoba između odraslih te na njegovu znakovitost za tzv. "postavljanje granica" djeci. Dječji osobni jezik od samog je početka neposredniji i "siroviji", nego onaj u odraslih. On precizno odražava djetetov život u određenom trenutku, ali ne uključuje i život okruženja. Ovo se neće dogoditi ukoliko dijete, tijekom vremena, ne primi dovoljno odgovarajućih povratnih informacija od roditelja, te se ne uvjeri dovoljan broj puta da se njegove osobne izjave uzimaju ozbiljno. Primjer najkraćeg mogućeg osobnog dijaloga glasio bi: - "Neću sada ići na spavanje." - "Hoću da sada ideš na spavanje." A trebalo bi ovako:

- "A sada budi dobar dječak/djevojčica i poslušaj tatu!" - "Sada je dosta! Ideš na spavanje kad ti se kaže i s tim smo završili!" Ili: - "Ne volim luk." "Aha"! Ja volim luk. Mislim da trebaš probati." A trebalo bi: - "Ma, ne budi smiješan! Pa ti obično voliš luk!" - "Ne izmišljaj toliko, mali moj prijatelju! Jedi što ti je na tanjuru kao i mi svi ostali." Kada se osobni jezik može razvijati u ovakvom ozračju, djeca nisu povrijeđena niti oštećena te uče određivati svoje osobne granice bez narušavanja tuđih. - "Želim da se ne igraš mojim kompjutorom!" A ne: -""Zašto uvijek moraš biti tako glup i gnjaviti, lupežu jedan!" Dječje osobno izražavanje omogućuje i njima, i njihovom okruženju, shvatiti tko su. Klasična, pedagoška oporba roditelja, samo im govori kakvima bi trebali biti i povećava roditeljski utjecaj na to.

IV.5. Odgovorni, ali ne i jedini odgovorni Djeca su, od rođenja, sposobna označiti područje svoje osobne odgovornosti i integriteta. - Dojenče koje nije gladno, može okrenuti glavicu od majčine dojke ili povratiti hranu. - Kada je dojenčadi prehladno ili pretopio ili kada su mokri, oni su sposobni o tome obavijestiti svoju okolinu.

- Mala se djeca mogu približiti ljudima koji ih privlače te odbiti one kojima nisu simpatični. - Mala djeca umiju odabrati odjeću koja odražava njihovo raspoloženje, ali ne i uvijek prikladnu za određene vremenske uvjete. Lista dječjih sposobnosti na ovom području doista je dugačka, no najvažnije je uočiti dva činitelja s tim u svezi: 1. Pomoću zvukova, motoričkih funkcija, djeca su sposobna označiti svoje granice ali ih nisu u stanju obraniti od manipuliranja i narušavanja od starije djece ili odraslih. Oni su, stoga, ovisni o sposobnosti i spremnosti svog okruženja da prepoznaju njihovu kompetentnost i pravo na sprovođenje njihove osobne odgovornosti. 2. Djeca znaju - da se popularno izrazimo - što hoće, ali ne uvijek i što im je potrebno pa njihovo iskazivanje onoga što hoće ili neće može se smatrati vodiljom u dijalog s njihovom okolinom. Drugim riječima, djeca nam mogu ukazati na svoju osobnu odgovornost, ali je samo u iznimnim slučajevima mogu samostalno razvijati i to uz vrlo visoku cijenu. Oba ova činitelja znače da su djeci i mladeži potrebni odrasli kao izazivači u borbi u koje mogu imati povjerenja tj. iskreni i otvoreni - što će reći, voljni priznati da ljudi različito doživljavaju stvarnost. - "Tata, smrzavam se!" - "Doista? Meni je baš dobro. Reci mi ako budeš želio još nešto od odjeće." A ne: - "Ne budi smiješan. Uopće nije hladno. Pogledaj mene, imam na sebi samo majicu, kao i ti."

- "Mama, ne sviđa mi se naša nova učiteljica iz engleskog jezika. - "O, to me baš čudi. Meni izgleda simpatično... Zbog čega ti se ne sviđa?" A ne: - "Što opet nije u redu s njom? Mislim da je to što je stroga i traži da sve napravite kako valja, je l", u tome stvar?" - "Mama, znaš da idem na onu zabavu u subotu? Htjela sam obući onu zelenu... što misliš, da je obučem?" "Lijepo ti stoji zelena, ali meni si zgodnija u bijeloj." A ne: - "Ne misliš li da malo pretjeruješ s tim oblačenjem! Imaš toliko lijepih stvari da je, zapravo, svejedno što obučeš." Što ne valja u ovim odgovorima odraslih koje sam svrstao u neodgovarajuće? Ne valja to što poništavaju zalaganje djeteta/mlade osobe i što pokušavaju "poučavati". Oni, zapravao, govore: "Ne bi smio/smjela tako osjećati i doživljavati stvari. Bilo bi bolje za tebe osjećati i doživljavati kao ja." A što je s dimenzijom poučavanja? Možda je majka, iz našeg prvog primjera, ozbiljno zabrinuta zbog činjenice da njezin sin treba biti sposoban cijeniti kompetentne učitelje kada se s njima susretne ili možda misli da on olako shvaća školu? To je, svakako, opravdano? I važno je? Možda je majka iz drugog primjera zabrinuta za kćerku, zbog trošenja suviše vremena na dotjerivanje. To, isto, mora da je važno? Naravno, ako su ove stvari važne roditeljima, onda su, po definiciji, također važne za njihovo zajedništvo s djecom. Problem je u pravodobnosti i načinu koji se odabere. Ako roditelji žele porazgovarati sa svojom djecom o nekim važnim pitanjima, bitno je da odaberu vrijeme i mjesto za taj razgo-

vor kako bi mogli reći sve što ih muči i time se i prema sebi odnositi ozbiljno. Ako ne postupe tako, niti će postići što su željeli, niti će ih djeca shvatiti ozbiljno. Drugim riječima, neće biti poučnog rezultata koji roditelji žele. U primjerima koje smo upravo naveli, roditelji su odabrali način koji, kako je spomenuto, poništava dječje zalaganje, zbog čega se djeca osjećaju kao da su pogriješila ili glupom. Ovakvo iskustvo samo po sebi znači da se ono, zbog čega se roditelji zabrinjavaju, podcjenjuje. Svako iskustvo, temeljeno na poučavanju, pokazuje da ljudi, koji sami sebe drže glupima i krivima, nikada ništa ne uspijevaju naučiti.
Primjer

Lilly je stara šesnaest, a njezin dečko osamnaest godina. Poznaju se već nekoliko mjeseci do trenutka kada Lilly, jednoga dana, dolazi iz škole kući i kaže: - "Mama, Frank i ja smo nešto mislili, bili se ti i tata ljutili, ako bih ja, ovog vikenda, prespavala kod njega?" Ako zanemarimo kulture u kojima bi ovakvo pitanje bilo, jednostavno, nemogućim, kakav bi trebao biti majčin odgovor? Svjesni smo što njezina kćerka želi učiniti, ali zna li ona što joj, doista, treba? Ona to ne pita zato što želi s momkom voditi ljubav. To može učiniti u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu i to bez dopuštenja roditelja. Ona to pita iz dva razloga: što želi s momkom voditi ljubav, a da to znaju njezini roditelji te zato što ima potrebu znati što majka o tome misli. Drugim riječima, ona želi reći majci tko je ona sada i želi čuti majčino mišljenje o sebi u sadašnjoj situaciji. Ne treba joj odgoj i poučavanje, tj. napuci o spolnim odnosima, kontracepciji, AIDS-u ili kršćanskom moralu. Treba joj povratna

." Ova reakcija nije izravan odgovor na Lillyno pitanje. dvadesetak godina. momak za tebe. Tako je između njih uspostavljena veza pa. koliko ti je Frank drag. da to ne mislim ozbiljno. iskrenu i vrlo osobnu majčinu reakciju. zar ne bi mogla pričekati petnaestak. Lilly bi. Najradije bih ti rekla NE. najčešće. ali joj daje još nešto bolje od toga: otvorenu. stvarno ne znam. ali u mom srcu još si uvijek djevojčica od deset. otvorena i osobna kao što je i njezin pristup (pod uvjetom da je cilj podupiranje razvoja njezine samosvijesti i osobne odgovornosti te očuvanje i produbljavanje veze između majke i kćerke): . što da ti odgovorim. između njih neće biti prepreka.informacija. ako joj na kraju bude nužna neka informacija ili smjernica. ali ti moram reći da Frank nije. kada me to pitaš. ali. Ne govorim ti to da bih ti zabranila.. vjerojatno. NE!!! Znam da imaš šesnaest godina. bilo draže da je majka zadovoljna zbog njezine veze s Frankom. A to joj je. . Nije na meni da odlučujem s kim ćeš se viđati. evo sada. u ovom trenutku ne znam što da ti kažem. ili ako se nađe u moralnoj nedoumici. kako ga ja vidim.. najpotrebnije. . možeš li mi dati malo vremena da razmislim o tome i porazgovaram s tatom? Onda ću ti moći reći što ja mislim o tome."Uh. za početak. Lilly: mislim da ne bi bilo u redu! Primijetila sam. NE. ali kad si me već pitala za mišljenje. ali u stvarnosti.. pa sam i očekivala da ćeš me tako nešto pitati. nije tako."Reći ću ti. meni za ljubav? Naravno. ja tako mislim. Ovakva je reakcija puno bolja za Lilly." Ova je reakcija jednako vrijedna kao i prva (osim pomanjkanja humora).

osobna reakcija ima još jednu prednost: ona djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi. nego nekakav neodređeni odgovor da bi se izbjegao sukob. naprimjer. Nadalje. Oni vode u vladanje izvana čime se zanemaruje razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti ili u povlačenje ("Ja ću učiniti po svome!") i osjećaj manje vrijednosti. procjenjivanje ili ravnodušnost. "Svi kažu da.".. To znači postupno napuštanje onoga što ja nazivam "automatskim roditeljskim strojem za odgovore" koji se auto- ."O... Lilly. s kojima se susreću... koji se opredjeljuju za odnose s djecom i mladima temeljene na ravnopravnijem poštivanju dostojanstva. bit će za njih svakidašnjim izazovom da nađu tlo pod nogama te da zarone malo dublje od uobičajenih automatskih stajališta i reakcija na koje su naviknuti.. Tebi je Frank drag. itd. drugih načina doživljavanja stvarnosti pa i zbog toga pomaže u razvoju dječje društvene odgovornosti. "U našoj smo obitelji uvijek.) Osobna povratna informacija jedini je oblik komunikacije koja jamči razvoj dječje osobne odgovornosti na autentičan način i istodobno održanje i razvoj veze i zajedništva. što ti misliš?" (Problem dopuštenja ili zabrane tinejdžerima razmotrit ćemo u jednom od sljedećih poglavlja. Svi ostali oblici reakcije: činjenični. To predstavlja kvalitativan pomak u svijesti odraslih od: "Nije uobičajeno da... na tebi je da odlučiš. poput. prema autentičnijem načinu zajednice djece i odraslih. drugih stajališta. pokazatelji osobnih ograničenja/osobne odgovornosti.majku i njihov uzajamni odnos. destruktivni su. moralni i društveni napuci (poučavanje). ovoga: .". pa ja stvarno ne znam..". Za odrasle.

Stvar je u tome što velika većina djece prestaje slušati te poruke već u dobi od tri godine. između redaka. ukoliko te ja ne budem stalno podsjećao što ti je činiti!" Ili. nepouzdana. kako su to običavali reći roditelji iz doba kada sam ja bio dijete: "Trebaš biti sretan što nas imaš! Što bi. "Oni se u kući ponašaju kao da su u gostionici" - . ali i unutra prema sebi. Isto se može odnositi i na osobnu odgovornost odraslih. s brda s dola izjava. djeca su u obitelji morala služiti u znak zahvalnosti za ljubav i odgoj koje su dobivali od svojih roditelja.matski uključuje i izručuje poruke. pomiješanih s onim što smo usput pokupili. Ona se sastoji od nesređenih. on. inače. to je poruka jasnija: "Nećeš moći funkcionirati kao pristojno/odgovorno/lijepo odgojeno/za suradnju spremno dijete. No. to uopće ne znači da je sve ovo bezazleno. ako su otvoreni za dječju kompetentnost. Mada ono što "stroj" kaže može biti i bezazleno. Što se traka više puta okrene. a mnogi se odrasli ne mogu sjetiti na što su programirali stroj samo pet minuta prije. savjete i ostale korisne komentare.6. čim su dostupni djetetovu uhu. poteklih od nekoliko naraštaja roditelja. bilo s tobom!?" Dječja sposobnost iskazivanja i sprovođenja osobne odgovornosti povećava se usporedo s odrastanjem. I to je potpuno razumljivo. blago rečeno. misleći pritom na pojedine rečenice. IV. Odgovornost ili služenje I ne baš tako davno. jer je vrijednost tih poruka. izručuje destruktivnu poruku.

U krajnjim slučajevima. Ti su roditelji. često. Uvijek mi je bilo izuzetno zanimljivo raditi s takvim roditeljima. za što sam imao priliku u različitim dijelovima Europe. roditelji se dovode do trajne. na uzroke njihova ponašanja u svezi s pomanjkanjem ravnoteže u njihove djece. ukoliko su djeca još vrlo mala. Ova se pojava uočava i u obiteljima u kojima roditelji nisu još o . "Mali tirani" itd. a odnos skladan. a djeca postaju izrazito asocijalnom i nepodnošljivom. na stanovit način. predstavljaju neku vrstu prethodnice sadašnjeg razvoja odnosa između roditelja i djece. Trebalo je proći nekoliko godina da bi se pozornost usredotočila na roditelje. u smislu pretjeranog dvorenja djece. moderni roditelji koji se svjesno trude odmaknuti od načina na koji su oni bili odgajani. stručnjaci su pokušali opisati različitim "dijagnozama": "Novi karakter djeteta". Frustriranost roditelja raste usporedo s nerazumnim i apsurdnim dječjim zahtjevima. Tijekom posljednjih desetak. No. kada djeca navrše tri ili četiri godine. frustrirane iscrpljenosti. Drugim riječima. pojavila se skupina roditelja koja postupa upravo suprotno. dolazi do nesklada. za koje su ih roditelji smatrali da su za njih pogodni. Taj se pristup čini punim ljubavi i brižnim. o odgoju te općenito odbacuju roditeljsku tiraniju prijašnjih naraštaja. Djecu iz ovakvih obitelji. Puno razmišljaju o djeci. jer oni.tipičan je način na koji su roditelji opisivali svoju nezahvalnu djecu. koja nisu prihvaćala obavljanje praktičnih dužnosti i svakidašnjih poslova. petnaest godina. vrlo svjesni svog odnosa s djecom. oni su tipični tzv.

da su ih uvijek kudili što su gladni između obroka. Kao što sam već spomenuo. moramo štedjeti novac!". pitanje je osobne odgovornosti. mada su posljedice posve suprotne. onda djeca jednostavno ne dobivaju što im je potrebno. raditi o hrani: da su. Ono što u tim obiteljima u osnovi ne valja. To je. o pitanju osobne odgovornosti . ti stalno nešto hoćeš! Drago moje dijete.što se u djetetovoj svijesti i jeziku usjeklo kao sjećanje na nemoć postizanja željenog. za doručak uvijek morali jesti nešto što ne vole. tu i tamo. ali često ne i što im je potrebno. Moglo se. Ti su roditelji. kao djeca. misliš li ti ikada i na nas ostale!?" "A sada poslušaj samo jedan trenutak: Nedavno ti je bio rođendan. dakle.svemu jasno razmislili pa se osjećaju nesigurnim i nemoćnim.kad god je to moguće. "Ne kaže se: "Ja hoću". unatoč sitosti. djeca znaju što hoće. a kada se odnos između roditelja i djece temelji na roditeljskom ugađanju dječjim . Bivaju zanemarena. Valjda misliš "Ja bih želio"!" Posve je prirodno da roditelji. Ako se roditelji rukovode onim što djeca hoće. kao i mnoge druge stvari u povijesti odgoja djece. Ili su ih stalno kudili zbog njihovih želja: "Ne možeš uvijek dobiti ono što tražiš!" "Hoću ovo . Moraš shvatiti da. da su uvijek morali sve pojesti. primjerice. a uskoro će Božić.hoću ono. kroz vlastiti odgoj. dolaze do zaključka da je razumna alternativa ovome dati djeci ono što najviše žele .i djetetove i roditeljske. dobronamjerno samo u nakani. iskusili frustracije i prezir zbog isključivo roditeljskog donošenja odluka . Ovo je očiti način shvaćanja ljubavi i skrbi. zbog toga. Riječ je.

osobito. Ponekad može biti vrlo ugodno da vas partner dvori. a oni se ipak ne razvijaju dovoljno skladno. I roditelji. ovisno o pruženoj usluzi. znam da mi želiš pružiti sve što želim. Tu pojavu roditelji mogu prepoznati u svojim vlastitim ljubavnim vezama. već samo s "da" i "ne". što se djeci tumači kao ljubav i skrb. Djeca se ne susreću s ljudima od krvi i mesa. gledano na duže vrijeme. ali tako ne dobivam ono što najviše želim: TEBE!" Dijete to nikada ne bi umjelo izreći. dolaze do istog zaključka: Dajemo im sve Što možemo. nužno. nemoguće je postići osobnu bliskost bez osobne odgovornosti. ne iskazujući nikada svoja. No.željama. onda mora da sa mnom nešto nije u redu. djeca tada pretjeraju u svojim zahtjevima za služenjem razmjerno nezadovoljstvu zbog zanemarenosti. U svojoj želji da budu što brižniji i što manje autoritativni. a ja svo vrijeme ipak osjećam da mi nešto nedostaje. Mora da nismo dobri roditelji! U odnosu između djece i roditelja. ako živite s partnerom koji stalno istražuje vaše potrebe. ako se u tome izmjenjujete. to je jedna od najeksplozivnijih i najdestruktivnijih mješavina za koju znamo: . na kraju se osjećate vrlo osamljeno i frustrirano! Odrasloj osobi može biti prilično teško približiti se partneru i reći: "Slušaj. roditelji previđaju svoje vlastite potrebe i integritet pa se nikad svojoj djeci ne suprotstavljaju osobno. Ali. osjećaje i raspoloženja. Ona surađuju! U takvim obiteljima nedostaje dijalog između djece i roditelja. Djeca samo mogu doći do bolnog zaključka: Ako mi moji roditelji pružaju sve što zatražim.

mijenjati neke stvari. Postoji samo jedan izlaz iz ove problematične situacije. Uvijek smo mislili da se ophodimo najbolje prema vama ako vam dajemo sve što želite. osjećaje. ali vjerujemo da će uroditi uspjehom. a od roditelja zahtijeva da se ozbiljno potrude pronaći "sebe". To nam neće biti lako. što se i mi isto tako osjećamo i što su se između nas pojavili problemi. naravno. . kada se on ustali u roditeljskom ponašanju. Moraju sjesti skupa sa svojom djecom i izjaviti sljedeće: "Žao nam je što se loše osjećate zbog cijele situacije. svoja osobna ograničenja. sposobna surađivati u novom pristupu. želje. Želimo vam reći da smo mi krivi za to. Njihova se odgovornost može razvijati samo usporedo s roditeljskom pa i onda se. potrebe. kako bismo postali sretnijom obitelji. tj. često. odsada.obje strane naglo gube osjećaj samosvijesti i samopouzdanja te ukorak s tim razvijaju agresivnost i osjećaje krivnje. drago kad biste u tome s nama surađivali. te da se iskazuju što "čišće" bez pokuda svojoj djeci i bez traženja njihovog razumijevanja ili njihove jednostavne suradnje. a započinje s dva nadasve odlučna početna koraka: Prvi korak sastoji se u potpunom roditeljskom preuzimanju odgovornosti za činjenicu da su stvari krenule destruktivnim putem. ali sada shvaćamo da smo pogriješili. Djeca su." Sljedeći korak traje znatno duže. Bilo bi nam. u načelu. Sada uviđamo da to nije bilo dobro pa ćemo. razvija nešto sporije. On je i jednostavan i složen. a vjerojatno ni vama. Toliko smo željeli da vi budete sretni i zadovoljni da smo zaboravili na sebe.

Zadaća. I tek kada se ta kvaliteta počne razvijati. Što bi želio raditi?" Da: "Slobodni smo ovog vikenda i mislili smo ostati kod kuće i opustiti se. Radi se o razlici između zajedništva i osamljenosti te o kvaliteti interakcije. a dijete . Što kažeš na to da večeras odeš ranije na spavanje?" Ne: "Slobodni smo ovog vikenda. Zar ne misliš da se trebaš toplije obući?" Da: "Danas je hladno pa bih volio da obučeš nešto toplije. svakidašnje dijaloge. već u "uključivanje sebe" u jednostavne. Što bi ti?" Ne: "Ne bi li večeras išao rano na spavanje?" Da: "Večeras bih želio nekoliko sati za sebe.ne smije se pretvoriti u dugačke." Ne: "Ne bi li pomogao tati u vrtu danas poslije podne?" Da: "Volio bih da mi danas pomogneš u vrtu. Što ti misliš o tome? Ne: "Što bi želio za večeru?" Da: "Ja bih ribu danas za večeru. Što bi radije: da dođem po tebe u rekreacijski centar u 3 sata ili ćeš sam doći kući u 5? Da: "Danas rano završavam s poslom i rado bih došao po tebe u 3 sata. Što misliš da bismo trebali napraviti?" Ne: "Danas je prilično hladno. potrebe i ograničenja .otkriti svoje vlastite osjećaje. Primjer Ne: "Danas rano završavam s poslom. No tu se ne radi o riječima ili taktičkom izražavanju. koja stoji pred roditeljima . dubokoumne razgovore s djecom." Razlika između ovih pristupa može se činiti neznatnom i izgledati kao pokušaj zamjene jednih riječi drugima.

osjećati roditeljsku bliskost. ponovno pojavljuju kao međusobni sukobi. zato. Katkada ih je. Brzina kojom će se to odvijati razlikovat će se od obitelji do obitelji. međusobni sukobi pretvaraju se u nutarnje psihičke sukobe. trebati više vremena da se smanji njihovo destruktivno ponašanje. nakraju. U najboljem slučaju. neizbježno. uz pomoć upornih i čvrstih nastojanja. no što je slučaj s njihovim roditeljima. Kad osjetimo kako dalekosežnima mogu biti pogubne posljedice "modernog odgoja djece" u opisanim vrstama obiteljskih situacija. npr. ili se temeljilo na snažnim osjećajima osobne nesigurnosti. no to je vrlo kratkovidno rješenje protiv kojeg postoje valjani razlozi. Najpozitivniji rezultat koji se ovakvim rješenjem može postići. Razvoj društvene odgovornosti počinje na temeljima upravo ove etape. Tome su dva razloga: prvi. starinske metode svu odgovornost i krivnju pripisuju. drugo. do kojeg je stupnja roditeljsko "uslužno ponašanje" bilo iskazom svjesne filozofije o odgoju djece. ono će imati stvaran doživljaj "druge osobe". stvaranje je mirnijeg ozračja i smanjenje sukoba. A roditelji se ne razvijajaju kao . no samo izvana. moguće učiniti djelotvornim za ograničeno vremensko razdoblje. koji se. uče se ponašati kao da dobivaju. onda. Neovisno o roditeljskoj situaciji. tada je razumljivo da i roditelji i stručnjaci mogu doći u iskušenje da ožive neke dobre stare metode iz prošlosti. "granice". "strogost" i "posljedice". djeci. ovisno o tomu. način odgoja u obitelji već će se usaditi u osobnost djece pa će. djeca ipak ne dobivaju ono što im je potrebno. I tako. oni samo naizgled popunjavaju prazninu u nedostatku osobne bliskosti odraslih.

promijeniti njihov odnos. što je jednako važno: roditelji će se. kao ljudska bića. često izravno olakšava roditeljima njihov osjećaj krivnje. ali će promjena pedagoških metoda kroz duže razdoblje izvrgnuti te roditelje ogromnom gubitku njihove samosvijesti i pogoršanju odnosa s djecom. a ne na osnovi neke metode. Oni samo prihvaćaju novu metodu koju postavljaju između sebe i djece. osim ako im je cilj . potpuno iscrpiti.a time i njihovi simptomi i. MDB/DAMP (minimal brain disorder/ minimalno oštećenje mozga) djecu. Dječja društvena odgovornost Jedan sam od onih koji drže da je društvena odgovornost važna za kvalitetu ljudskih zajednica. Bez obzira odgovara li pretpostavka o oštećenju mozga stvarnosti. pomoću kojeg se može objasniti njihovo izrazito impulzivno i asocijalno ponašanje. 7.odrasle osobe. posljednjih godina. djeca ništa ne dobivaju kao objekti pedagoških metoda. za tu je djecu presudno da njihovi roditelji nauče otkriti svoja vlastita ograničenja i osjećaje putem interakcije s djecom.poučavanje intelektualnim i praktičnim umijećima. ali ga neće poboljšati. što je važno. Pretpostavljam da je . U protivnom će kvaliteta dječjeg života biti pogoršana za duže vrijeme . Činjenica da ta djeca imaju dijagnozu. možda. djecu za koju se misli da imaju oštećenje mozga. Ona će. u skandinavskim zemljama u obiteljima koje imaju tzv. IV. Sličan sklop problema pojavio se. Neovisno o ličnosti ili dijagnozi. tj.

ona postaje zaštitničkim milosrđem. Odnos s roditeljima te braćom i sestrama početno je i najvažnije dječje područje praktičnog razvoja društvene odgovornosti. Različite obitelji imaju različite stavove pa se potrebe pojedinih obitelji. gotovo automatski razvijaju visok stupanj društvene odgovornosti. koja u puno većoj mjeri osigurava dostojanstvo svih strana. ona se ne izražava kao samopožrtvovnost. Radi se o našem problemu ili našem uspjehu. isto kao što društveni . U protivnom. koje u svakidašnjem životu volimo smatrati iskazom njihove društvene odgovornosti. Kada se društvena odgovornost razvija na ovakvim temeljima. onda ona mora podrazumijevati postojanje osobne odgovornosti ljudskih bića. (Ako želimo da društvena odgovornost ima svoj smisao. Velika je razlika između obitelji s jednim djetetom i obitelji s petero djece. prema mom iskustvu. Ono što vrijedi za našu obitelj. a sada je zaokružena stručnom spoznajom: svi smo povezani.započela kao kulturno naslijeđe koje se kasnije razvilo u politički i humanistički stav. Ona uključuje susretljivost. mogu jako razlikovati. Kao što sam već spomenuo. a u dobi adolescencije doseže zrelost u mislima i na djelu. već kao svjesna udružena odgovornost.) Taj razvoj postoji vidljivim već u djece od tri do četiri godine. i u dobru i u zlu. naravno. osjećajnosti i obzirnost. djeca koja su podupirana u razvoju osobne odgovornosti. ali i dječji vrtići i jaslice igraju. vrijedi i za društvo: ne postoji ništa takva što bi se zvalo tvoj problem i moj problem. i to stalno. obmana je svaka zamisao da možemo izbjeći utjecaj na tuđe živote ili njihov utjecaj na naš. u pogledu dječje društvene odgovornosti. važnu ulogu.

zastaje na nekoliko trenutaka diveći se velikom braci s radoznalošću i oduševljenjem. opet. Primjer Četverogodišnji Kim sjedi na podu i igra se s "Lego" kockama. ustanova i društva: što je društvena odgovornost više stvar dužnosti vezanih za pravila postavljena tijekom dječjeg odgoja. druge obitelji više drže do korisnosti i osjećaja dužnosti. U nekim se obiteljima prednost daje emocionalnom izražavanju u obliku uviđavnosti i fleksibilnosti. Kim je nekoliko puta pokušava bezuspješno zaustaviti.položaj i financijska situacija imaju znatnu važnost. Kao i za većinu drugih situacija. a u drugima se. . dok. dječja društvena odgovornost mjeri na temelju njihove sposobnosti i spremnosti podvrgavanju pravilima ustanove. Njegova mlađa sestra prolazi pokraj njega. Neke zemlje ističu razvoj "slobode uz odgovornost".Da je ponašanje roditelja odgovorno: njihovo međusobno ponašanje. iskustvo nam pokazuje da. postoji sličnost između obitelji. Na isti se način razlikuju temeljne vrijednosti u dječjim vrtićima i jaslicama. Za optimalan razvoj dječje društvene odgovornosti nužna su dva temeljna preduvjeta: . to je manja vjerojatnost da će djeca razmišljati i postupati na društveno odgovoran način kad odrastu. ponašanje prema djeci i prema drugim ljudima. a potom .Da roditelji vide i priznaju njihovu potrebu za suradnjom. No. što se jedne stvari tiče. isti činitelj vrijedi i ovdje: primjer koji daju odrasli ostavlja puno dubljeg traga na odgoju djeteta nego verbalno poučavanje. a zatim se pokušava umiješati u igru.

majka istodobno čini sljedeće: . Majka: "Što se dogodilo? Što je?" Sestrica (plačući): "Kim me udario!" Kim: "Nisam." Majka: "Kim. . majka dotrči u sobu. dok ga istodobno poučava obazrivosti. prihvatiti Kimovo narušavanje sestrinih granica svaki put kada ona naruši njegove svojom djetinjastom nesmotrenošću. Ne možemo. ponešto pojednostavljenog. Sva preplašena.je odgurava što završava njezinim urlanjem. ." Na ovakav način. Kim?" Kim: "Ruši mi kocke!" Sestrica: "Kim me udario. Zašto ti ona ne bi pomogla slagati kocke? Zar se ne bi mogao igrati sa sestricom.Istražuje što se zbilo. Problem je u ovom slučaju u tome što se majka neobzirno odnosi prema Kimu. Alternativa: Majka: "Što se dogodilo. stalno mi ruši moje kocke. Na neki je način to posve razumljivo. kad ona to toliko želi!?" Ova je situacija klasičan primjer našeg. shvaćanja društvene odgovornosti ("Stariji moraju biti dobri prema mlađima") i odgoja putem poučavanja. kada se želiš na miru igrati.. mama!" Majka (zagrlivši sestricu.Obraća se odgovornijem djetetu umjesto da ga poučava o njegovoj odgovornosti. ne prestajući obraćati pozornost na Kima): "Hajde da smislimo nešto što bi joj mogao reći. ti znaš da ne smiješ tući svoju malu sestru. tek tako.Moraš zapamtiti da si ti stariji i da je ona premalena da razumije puno toga.

nije nešto što trebamo ili moramo učiniti. ali joj. Nema više nikakve potrebe za nastavkom razgovora.. nije znao ništa bolje.Brižno se ophodi i s Kimovom sestricom. istodobno. . Ona mu. priznaje njegovu spremnost na suradnju. ali i njegovu potrebu za zaštitom osobnog integriteta.Ona ukazuje na jedan pristup. i nije baš tako jednostavno. . .Ne kudeći Kima što se poslužio svojom tjelesnom nadmoći. Praktična odgovornost Kada djeca navrše četiri ili pet godina. . Na taj način podupire razvoj Kimove i osobne i društvene odgovornosti. daje do znanja da su Kimove osobne granice važne njegovoj obitelji.Njezin prijedlog kazuje da je svjesna Kimovog pokušaja postavljanja njegovih vlastitih granica mirnim putem i da je situacija završila fizičkim sukobom samo zato što. svakako. ne manje važno. istodobno saopćavajući djeci da umijeće čuvanja osobnog integriteta . u tom trenutku. majčin pokušaj očuvanja njezinog vlastitog integriteta u interakcije sa suprugom i djecom. Kimova odgovornost postupno će ga dovesti na pravi put kao i. a ne predlaže rješenje. On samo predstavlja mogućnost odabira između dva načela koja se temelje na različitim uvjetima i koji ostavljaju različite posljedice. priopćava mu da je svjesna njegovih osjećaja zbog sukoba. pred roditeljima stoji mogućnost vrlo važnog odabira: "Želimo li svjesnu ili korisnu djecu?" Malo je roditelja svjesno ovog odabira i on. ujedno.bez vrijeđanja drugih.

ogromna: ona predstavlja razliku između osjećaja osobne vrijednosti u odnosu na naše roditelje i osjećaja da smo objekt njihovog nadmoćnog znanja o odgajanju. . Na sličan je način velika razlika između tipične gradske skandinavske obitelji. u zemljama visokog standarda nastao je vakuum. i poljske maloposjedničke obitelji bez prihoda od zaposlenja. u osnovi je dobro: djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u obitelji. Bitna je razlika uviđaju li djeca roditeljsku potrebu za pomoći ili roditelji djecu obasipaju dužnostima. dvoje odraslih i jednog djeteta ili. većina američkih i skandinavskih stručnjaka zastupala je gledište da su dužnosti zdrave za djecu. Uz svo dužno poštovanje. u stvarnosti. već nam promišljanje o tomu može pomoći razjasniti naše misli i produbiti ih glede dugoročnijih ciljeva roditeljstva. Navest ćemo okvirni sažetak tih uvjeta.Kao što sam već spomenuo. Ta se razlika ne mora činiti velikom. prema tome. i dužnosti. jer drže da je to dobro za njih. to je veća nužnost planiranja i strukturiranje pa. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina. jednog odraslog i troje djece. na kojem se temelji to stajalište. primjerice. Malo je vjerojatno da će ovo drugo ikome pomoći da osjeća svoju vrijednost. ta je zamisao čista besmislica! Razmišljanje. ogromna je razlika živi li dijete u obitelji sastavljenoj od dvoje odraslih i petoro djece. a kako više nije nužno oslanjati se na njih kao na dodatne hranitelje. ali je.ili. Što je obitelj brojnija. Odabir između korisnog i svjesnog djeteta nije nužno pitanje ili . gdje oboje roditelja rade.

Djeca do osme ili devete godina posjeduju ograničen način sagledavanja stvari. a povrh toga. njima je jasno čemu kažu "da". osjećajem odgovornosti . već izraz našeg snažnog osjećaja ljubavi u tom trenutku. Ako ove uvjete imamo u vidu. perete suđe. možda. to zahtijeva još nešto veoma važno: zahtijeva od roditelja ne brkanje "ljubavi i posla". .Ako nam je cilj imati svjesnu djecu. kada se radi o dogovoru da peru suđe tri puta na tjedan. a uz to predstavlja i činitelj koji povećava njihovu sposobnost djelotvornog učenja. posve ju je lako pridobiti za takav odgovor. da je za djecu do. ali s . Najzdravije u smislu da je to najbolje za njihov tjelesni. Drugim riječima.Razvojna psihologija već godinama zna. jednog dana. Kao što ću o ovome još govoriti u poglavlju o tinejdžerima. otprilike. i ja tebe volim i u ovom sam trenutku spremna sve učiniti da ti budeš sretna!" Ovo odgovara onome kada odrasli jedno drugom kažu: "Uvijek ću te voljeti!" To nije ni obećanje. postoji potreba za redovitim prilagođavanjem i dogovaranjem. ni ugovor.da. ne prihvaćanje stava koji kaže: "Svojim roditeljima duguješ ispunjavanje tvojih dužnosti kao znak zahvalnosti za njihovu veliku ljubav prema tebi!" Dužnosti su dužnosti i nemaju nikakve veze s ljubavlju. Ako. Ali njezino "da" ne znači: "Da. i društveni razvoj. psihički. S dobrom voljom." To znači: "Da. shvaćam što misliš i spremna sam prati suđe 3 puta tjedno sve dok živim kod kuće. a vaša šestogodišnja kćerkica sjedi na kuhinjskom stolu i ugodno s vama čavrlja. onda se moraju uzeti u obzir dva osnovna činitelja: . deset godina najzdravije što više se igrati. onda nema ničeg pogrešnog u tome da djeci damo neke redovite dužnosti.

"Simon! Trebam pomoć. proizlazi iz upravo rečenoga. Hoćeš li oprati suđe?" ."Ne. važno je da zadaće koje dajemo djeci imaju svoj smisao za obitelj . nemam vremena. prvenstveno."Simon! Trebam pomoć. negdje oko desete. u načelu. tj. usporedo s njihovim odrastanjem.ne opteretiti ih dužnostima i tražiti njihovu pomoć kada je nužna. To može biti od koristi u funkcioniranju obitelji i nije. nije ni nužno za razvoj njihove društvene odgovornosti pa se odabir mora.da je roditeljima potrebna pomoć i da je oni zato i cijene.ne! Slična bilanca između bračnog para neminovno bi dovela do brzog gašenja ljubavi. ni u kojem slučaju. Treba razlikovati: .ljubavlju . nadalje. prednost dodjeljivanja djeci nekih kućanskih poslova. Ne stoga što ne bi željeli pomoći. Važno je. Idem igrati nogomet s Nikolom." . Što se samog odgoja tiče. neumjesno ih je pitati "nemaju li ništa protiv" da pomognu. radije rade ono što su započeli. leži u organiziranosti njihove prirodne korisnosti i želje za suradnjom. zapamtiti . Hoćeš li oprati suđe?" Većina zdrave djece upravo se nečim živo zanima u trenutku kad roditelji trebaju njihovu pomoć. ne smije se zaboraviti da se korisnost ne može oblikovati prije no što djeca mogu prihvatiti takve planove. roditelji odluče imati korisno dijete. temeljiti na roditeljskim stavovima i potrebama. Ako. pak. Stoga je posve prihvatljivo biti uporan: . već zato što. jedanaeste godine. Prema tome. No s druge strane. očito. štetno po dječji razvoj."Simon! Ne zaboravi da je danas tvoj red za pranje suda!" . Kao što.

Baš gledam televiziju. dječji doprinos zajednici je veći. Baš kao i odrasli."To je u redu."Simon! Treba mi. ne da mi se."Simon! Molila bih te da odeš baciti stare novine. Hoćeš li postaviti stol dok ja dovršavam večeru?" ." I."O. i djeca imaju potrebu osjećati se vrijednima u zajednici koje su dio. ali te molim da onda poslije nogometa opereš suđe. čak možda nikada. u redu?" Ili: . ali želim da novine danas budu iznesene iz kuće. Najčistiji oblik savjesnosti - . Simon! Ne mora ti se dati. Može ti se ne dati cijelo vrijeme dok to radiš. niti kada su dužnosti i usluge djece svedene na sustav koji su odredili roditelji. riječ je o slobodnoj. gledano na dulji rok."Dobro. On ne nastaje niti onda kada su roditelji spremni skočiti na svaki djetetov mig. a ne o odgovornosti koja je stvorena i upravljana izvana.. iznutra upravljanoj odgovornosti. idi najprije na nogomet. Važno je zapamtiti da nije riječ problemu odabira nasuprot dužnosti. imam posla!" ."Dobro. obje strane dobivaju osnovnu obuku u govorenju "da" i "ne" jedna drugoj te na taj način razvijaju stalni osjećaj za potrebe i granice jednih i drugih."Ne. tvoja pomoć. Osjećaj vrijednosti rijetko je.. dvije su prednosti kod odabira korisnosti umjesto savjesnosti. ne. Prema mom iskustvu. drugo. Prije svega. napravit ću to sama. naravno. postoji niz prigoda u kojima oni kažu "da". povezan s izvršenjem i služenjem. Hoćeš li?" ." ." I ovo: . na trenutak.

alkoholičar. društvena odgovornost koja nije rukovođena samo željom. ali je činjenica da se osjećaju krivima kada roditelji imaju problema sami sa sobom. svome životu dati neki smisao i suvislost. zanemaruju ih itd. upuštaju u . otvoreno je pitanje za raspravu. neka djeca počinju biti odgovornom i to u obliku pretjerane odgovornosti. ili jedno s drugim. zbog razvoda. za dobrobit svojih roditelja. nastaje kada ljudi imaju slobodu posvetiti se nečemu. Odnosi se to na slučajeve kada vrlo mlade i nezrele djevojke postaju majke pokušavajući. na taj način. sa svim onim što za sobom povlači obzirnost prema potrebama roditelja i potiskivanje njihovih osobnih. Preodgovorna djeca Često smo toliko zaokupljeni dječjom društvenom odgovornošću na praktičnoj razini da zaboravljamo koliko se djeca osjećaju odgovornom. To je osobito izraženo u obiteljima u kojima je jedan od roditelja ovisnik o lijekovima. gotovo od rođenja. U takvim situacijama. djeca uvijek stvaraju iste zaključke: da mora da su u nečemu pogriješila. do toga dolazi i u obiteljima u kojima okolnosti nisu tako dramatične. duševni bolesnik ili emocionalno poremećen u nekom drugom obliku.tj. Da li se djeca u toj dobi stvarno osjećaju odgovornom. Već u dobi od 1 i pol do 2 godine. kada se roditelji ružno ophode prema njima. To je još jedna točka u kojoj nema razlike između djece i odraslih. No. To i nije neobično u situacijama kada se roditelji. a ne kada ih drugi na to obvezuju.

bit će djetinjasto. (Riječ je o psihološkom procesu koji nikakav zakon ne može spriječiti.) Do ovoga dolazi i u obiteljima u kojima su okolnosti razvoda manje dramatične. povremeno. Dosad sam. Bilo da djeca s tim roditeljima žive stalno. opisao obiteljske situacije koje su. . također. Sljedeći slučaj primjer je naše. No u kasnijoj fazi. a dobiveno pravo na starateljstvo kao simbol pobjede. razviti u okolnostima bez ovakvih prepoznatljivih nemilih uvjeta. gorčine i shrvanošću samoćom. smatrati neprilagođenim. Međutim važno je istaknuti da se pretjerana odgovornost u djece može.) dijete. učitelji itd. manja će se djeca osobito žrtvovati za potrebe roditelja. posve destruktivne po svojim značajkama. ograničene sposobnosti točnog uviđanja s kojom pojavom u našem životu djeca surađuju. u dane vikenda i blagdane. opravdano. dok će ostali odrasli (drugi roditelj. Nezrelost ili egzistencijalna praznina odraslih vakuum je koji neminovno privlači dječju potrebu da se osjećaju i budu vrijednima te njihovu želju za suradnjom. postat će agresivno i izazivat će sukobe. kada djeca služe kao oružje. Stoga roditelji u ovakvoj situaciji vezu sa svojim djetetom vide kao skladnu i jednostavnu. U nazočnosti drugih odraslih.međusobnu borbu za moć. očito. To je ponašanje djetetov genijalan i kompetentan pokušaj zadovoljavanja vlastitih potreba u vrijeme kada se nije prisiljeno žrtvovati. ponekad. ali u kojima je jedan roditelj ostavljen u kritičnoj situaciji. u ovom odjeljku. obilježenoj osjećajima beznađa. dijete će pokušati potražiti nadoknadu za pomanjkanje ravnoteže pa će djelovati kao da vapi za pažnjom. cendrat će ili će se držati njihovih skuta.

živi naizmjenice s ocem i majkom i to po tjedan dana sa svakim. jer se osjeća odbačenim i krivim pa mu počinje raditi mašta kako bi objasnio situaciju: Je li Anders ipak ljubomoran? Želi li mu bivša žena sve pokvariti? Osjeća li se Anders zanemarenim u novim okolnostima? itd. no unatoč tome. majka i Anders. može li ga Anders prestati posjećivati tako često kako je to činio prethodnih deset godina. razočarana muškarcima i nije našla novog partnera.Primjer Andersu je trinaest godina kada njegov otac stvara dom s jednom ženom poslije desetogodišnjeg samačkog života. Oboje roditelja visoko su obrazovani. vezane za ljubomoru i sukobe. kojemu su nazočni otac. Anders brzo uspostavlja dobar odnos s očevom novom partnericom. otac kaže: . uglavnom iz obzira spram Andersa. Od tada je "dijeljeno dijete". Majka je bila pomalo ogorčena zbog razvoda. Poslije šest mjeseci. Andersovi su se roditelji razveli kada je imao 3 godine. Majka je. pokazuju se neosnovanima. bez destruktivnih sukoba. a pretpostavke odraslih. mada je imao dvije duže veze s drugim ženama. zove telefonom Andersova majka i kazuje ocu da ju je Anders zamolio da pita oca. otac je odabrao živjeti sam. Tijekom savjetovanja. općenito. Ovo je za oca pravi šok. dakle. Oboje roditelja vrlo je ozbiljno shvatilo odgovornost glede odgoja njihova sina te su nastavili stanovati u blizini jedno drugog kako bi Anders ostao uz svoje prijatelje i u istoj školi. uspijevaju se držati dogovora o dijeljenju djeteta.

željo bih znati.."Zato. Jednako je zastupljen u mnogim obiteljima u kojima roditelji nisu u stanju međusobno razgovarati o svojim problemima i u kojima.. pa me. koja je od početka sastanka uporno tražila da se poštuje njezino pravo na šutnju.. vrlo ozbiljno pogleda oca i odgovori mu: . samohrani roditelji koji zlorabe dječju odgovornost i spremnost na suradnju. uspijeva odgovoriti: ." Anders oklijeva te nakon prilično dugog razmišljanja. uz poticaj obiteljskog terapeuta. No. dirnut i zadovoljan odgovorom pa je spreman na novi dogovor glede Andersovih dolazaka. onoliko koliko i prije. osobito majke. možeš li onda objasniti. zašto odjednom želiš ići u internat?" Anders opet dugo razmišlja. Postoje. Andersova majka. stoga često odabiru jedno od djece kao osobu kojoj će . ali ga hrabrost sada pomalo napušta. možda." Ove izjave spremnosti na povlačenje. što sam mislio da sada. ne trebaš više tako često. zašto više ne želiš živjeti kod mene? Mislim. sada imaš Hanne (očeva nova partnerica) koja se brine za tebe. prekida njihov razgovor riječima: . ljubavi i velike odgovornosti trinaestogodišnjeg dječaka prikladan su uvod u razmatranje problema koji se odnose na samohrane roditelje. svaljujući sve svoje strahove i brige na dječja leđa. Ovaj problem nije ograničen samo na obitelji s jednim roditeljem..."Anders." Otac je zapanjen. U tom trenutku."Ali Anders."Možda ćeš si i ti onda željeti naći novog muža. naravno.

Sve će biti dobro. često se vrlo brzo razvija osjećaj pretjerane odgovornosti.") Ali. ostavlja posljedice na djetetov razvoj.se povjeriti. stvara napetost koja. bilo zbog toga što jedno od roditelja ne preuzima svoju osobnu odgovornost . sve te prednosti našeg života samohranih roditelja s jednim ili više djece. Samohrani roditelji mogu puno učiniti kako bi uvelike smanjili taj teret . ali ja imam nekoga s kime mogu o tome razgovarati pa sam.tada jedno od djece (jedinac ili najstarije dijete) uvijek uskače i pokušava ispuniti tu prazninu. umjesto davanja zadaća. dušo. zato. Moje mi iskustvo pokazuje da se većina samohranih roditelja odgovornije ponaša. Činjenicu . To je nešto što čak ni najodgovorniji i najuvidavniji roditelj ne može spriječiti. ("Znam da se brineš što sam sada malo potištena. ne samo u odnosu na majčine probleme. dok imamo jedno drugo. tamo gdje je to iole moguće u praksi. no to ne znači da ti roditelji izbjegavaju da im djeca postanu preodgovorna.bilo zbog odsutnosti jednog roditelja. četrnaeste godine. naravno. usredotočavanjem na djetetovu bespomoćnost. već i u vezi roditeljskih bračnih problema. Objašnjenje je isto kao i kod preodgovorne djece u obitelji s oba roditelja: Kada u obitelji nastane praznina . ako su ostali sami sa svojom djecom prije njihove trinaeste. poticanjem djeteta da se što više igra s drugom djecom te izravnim priznavanjem djetetovog osjećaja odgovornosti npr. Kod ovakve djece. imaju i svoju drugu stranu. To. sigurna da će sve ubrzo biti bolje. neminovno.primjerice pružajući djetetu dovoljno dokaza da je okruženo stabilnom skupinom odraslih." A ne: "Nemoj se ti zbog toga brinuti.

Prema mom iskustvu. Ozbiljnost ove pojave dovela je i stručnjake i roditelje do gajenja po mom mišljenju. No to nikako ne znači da djeca koja ne pokazuju te znake nisu preodgovorna. . drugim riječima. agresivno ponašanje u vrtiću ili školi.da roditelji imaju više vremena za svoju djecu. podriva li suradnja njihov integritet.Česte glavobolje. kao obvezu. Razmjerno je lako ustanoviti. doživljavaju li djeca svoju pretjeranu odgovornost većim teretom nego što ga mogu nositi. niti da su sva djeca koja ih pokazuju preodgovorna. Tijekom posljednjih desetak godina. Znaci su sljedeći: .Destruktivno.Pokazivanje pretjerane obzirnosti spram roditelja i nerado druženje s vršnjacima.Izazivanje sukoba i suprotstavljanje. za djecu koju okolnosti prisiljavaju da se ponašaju kao roditelji prema vlastitim roditeljima. ovo su najčešći znaci.Introvertiranost. zapuštanje dužnosti i ne pridržavanje dogovora. u skandinavskim se zemljama razvilo veliko zanimanje za preodgovornu djecu. istodobno. bolovi u želucu. za djecu koja prerano sazrijevaju. Ovaj je razvoj osobito izražen u zemljama u kojima nacionalne krize i ratovi razdvajaju obitelji i ubijaju očeve. za zbližavanje s njima i čvršće povezivanje itd. .Potpuna pobuna u doba adolescencije. leđima i ramenima . . melankolija i sklonost povlačenju. Ovo je još jedno od područja gdje je ljudski život preraznolik da bismo mogli imati gotove odgovore.. djeca doživljavaju dvojako: kao prednost i. pretjeranog uvjerenja da će se preodgovorna djeca djelomično riješiti te odgovornosti u nekoj kasnijoj fazi. . . ili.

Prirodno je da su i Kasper i majka bili užasnuti ovakvim stanjem stvari. Ali. Tada je počela živjeti s jednim čovjekom i to je trajalo tri godine. neslaganje s njegovim metodama. gotovo svaki dan dolazilo je do žestokih sukoba koji su često završavali Kasperovim gnjevnim optužbama da ga majka više ne voli. ciljano prijanjanje za odgoj temeljen na zamisli da će oni. pisanja domaćih zadaća. i kod kuće i u školi. a sada. majka je odlučila prekinuti tu vezu. Rezultat ove odluke bilo je roditeljsko svjesno. kada je opet bio sam s majkom. dijelom i zbog činjenice što su pogledi tog čovjeka na njezino dijete i na ideje o odgoju bili znatno konzervativniji no što je smatrala razumnim. nije prekinulo strategiju. Kasper. koliko god ozbiljnim bilo. sve je brzo krenulo na bolje kada je Kasperu pružena pomoć u tumačenju njegove tvrdnje: Ti me više ne voliš!" Ta je tvrdnja tumačena ovako: "Nesretan sam zbog načina na koji me voliš.. No. Međutim. suglasili su se da je njezin sin." . I majka i taj čovjek obrazovani su ljudi te im je stalo i svjesni su djece i odgoja. te će "postavljati granice". U te tri protekle godine. već ju je samo nešto olabavilo. Kada su osnovali zajednički dom.Primjer Mlada majka živjela je sama sa svojim osmogodišnjim sinom od njegova rođenja do pete godine. aktivnosti u slobodnu vremenu itd. kao odrasli. Kasper se suviše udebljao i postao prilično naglim. pomalo preodgovoran i da mu treba "dopustiti da opet bude dijete". donositi "odgovorne odluke" u svezi s vremenom odlaska na spavanje. tri godine kasnije.

ali će ona ostati životnom težnjom koja će. pretjerane odgovornosti. Kasperu ništa ne pomaže njihovo iznenadno preuzimanje odgovornosti odraslih za njega. njegovu divljinu. zaigranost. Što je Kasperova majka zadovoljnija svojim životom odrasle osobe. tj. njegovu neposrednost i spontanost. i njihovog života kao odraslih osoba. a ne zbog sebe osobno. obilježavati Kasperov odnos s njemu važnim ljudima. ona postaje sastavnim dijelom njihove osobnosti i ne može se tek tako odstraniti. već ionako. nakraju. i zajedničkog života s Kasperom.takvom je bila samo njihova strategija. Mogli su bili bodriti i poticati dijete u njemu: njegovu iracionalnost. djetinjastost. dovelo do znakovitog povećanja njegove.U dobi od pet godina. prema tome. Umjesto toga. pobrinuti se za svoju osobnu odgovornost. Kada djeca preuzmu preveliku odgovornost u tako ranoj dobi. Kasperova majka i očuh mogli su napraviti dvije stvari koje bi bile pomogle. No to ne znači da je zabrinutost odraslih bila neumjesnom ili uzaludnom . nego je Kasper bio preodgovoran. njegovu nerazumnost. Oni su previdjeli činjenicu da je Kasper bio preodgovoran zbog majčine dobrobiti. Moguće je pratiti njezin razvoj i spriječiti njezino zlorabljenje i iskorištavanje. Njegova majka nije bila neodgovorna. primjerice. i njemu i njima: mogli su se usredotočiti na poboljšanje. a to je. to se on više može opustiti i usredotočiti svoju snagu na vlastito djetinjstvo. Naravno da. on je postao objektom njihovih sukoba i sredstvom njihovog prijekida. Kasper nije bio preodgovornim više no što su to druga djeca koja žive sama s majkom. .

a završilo je njihovim "igranjem odraslih". specijalnih Škola i savjetovanja. terapeuti i roditelji-usvojitelji ne uvjeravaju ni sebe. a velik broj ostalih dobiva potporu društva u obliku školske psihološke službe. primjerice. onda ja s tim ne želim imati nikakve veze!" Djeca koja se izražavaju na žešći način od Kaspera. niti one kojima žele pomoći. često su u većem škripcu: osim što nose teret odgovornosti za dobrobit odraslih. kada to odrasli zatraže. cigarete ili video-kazete. da ne pišu zadaće. već da ne dolijevamo ulje na vatru. Djeca ne umiju izravno prosvjedovati na ovakva razmjerna iskrivljavanja. a svoj bol iskaliti izvan doma. Ne ističem ovo da bih stvorio pesimizam. Kada djeca provedu prvih 5. Da su im. Neki se uspijevaju pravodobno ukloniti putem sudske odluke. Ona mogu jedino pokušati čvrsto stisnusti zube dok su kod kuće.10 ili 13 godina svoga života potiskujući sebe kako bi dali prednost potrebama i osjećajima svojih roditelja. odlasku po pivo. onda pretjerana odgovornost postaje . što prosvjeduju kada trebaju čuvati mlađeg brata ili sestru. drugi napuštaju dom na temelju neke vrste dragovoljnog sporazuma. što nerado pomažu pri pranju suđa. sobe neuredne. Presudno je za samosvijest i društvenu odgovornost ovakve djece i mladeži da učitelji. da mogu "izliječiti" njihovu pretjeranu odgovornost. kude ih i grde zbog neodgovornosti u praktičnim stvarima. Kasperov odgovor majci bio je izravan i kompetentan: "Ako me tako kaniš voljeti.Namjera je bila dati mu "pravo biti djetetom".

kako bi se uspostavila ravnoteža između osobne i društvene odgovornosti. uz sve najbolje namjere i ciljeve. Dijete ostaje jednako preodgovorno i jednako tako malo vjerno samo sebi. jer su zahtjevi za prilagođavanjem. . tako teška.i iznutra i izvana .središnjim dijelom njihova integriteta i jedinim načinom na koji su se naučili osjećati vrijednim drugim ljudima.i zato Što je zadaća. Kada drugi odrasli preuzmu ulogu roditelja i s najboljim namjerama počnu raditi na djetetovoj prevelikoj odgovornosti. To je dug proces koji zahtijeva strpljenje i. kao i prije. moguća su dva rezultata: .ili će već dobro uvježbana pretjerana odgovornost biti reaktivirana prema novim odraslima kao svojim ciljevima. koja stoji pred djetetom da nađe izgubljenog sebe iza strategije opstanka. Jedina je razlika što je sada pod nadzorom vanjskog autoriteta s novim zahtjevima i očekivanjima. . već u jačanju samosvijesti i osobne odgovornosti. isto tako. trajat će čitav djetetov život. može se vrlo lako dogoditi da su potrebne 2-3 godine da uopće započne. Zadaća odraslih ne sastoji se u slamanju ili liječenju prevelike odgovornosti. Protuteža prevelikoj odgovornosti osobna je odgovornost i samosvijest. sami po sebi.ili će dijete ovaj novi pristup doživjeti kao kritiku smisla svoga postojanja i odbiti surađivati. postati agresivnim i odbijati suradnju ili se pasivno predavati. veliki . Obje strane trebaju vremena.

krova nad glavom. Kao da su došli do podsvjesnog zaključka da im njihova obitelj nema što pružiti. a frustrirani su kada im to ne polazi za rukom. zbog problematičnog međusobnog odnosa njihovih roditelja koji su dugo crpli svu snagu obitelji. a možda čak i za čitavu obitelj.potpuno sami . Ova su se djeca "odlučila za van" zahvaljujući grubom zanemarivanju i tjelesnom zlostavljanju.i možemo ih naći u svim tipovima obitelji. od vrlo rane dobi. Oni se. prisiljena preuzeti punu životnu odgovornost za sebe i živjeti u jednoj . oni ga traže i sretni su kada ga uspiju ostvariti. zbog pomanjkanja stvarnog emocionalnog zajedništva u obitelji u kojoj je svaki član usamljenik na pustom otoku. Obilježava ih djelatan odnos s roditeljima. često od vrlo rane dobi.Sami s odgovornošću Preodgovorna djeca osjećaju da su sama u svojoj odgovornosti za jedno ili oboje roditelja. dakle kada su djeca. stoga što je jedan od roditelja (češće majka) imao pretjerane emocionalne zahtjeve. Postoji još jedna skupina djece koja se također osjećaju jedinima odgovornima. bore sa zadaćom preuzimanja odgovornosti za sebe . Kao što sam već spomenuo. moje mi iskustvo pokazuje da takve djece ima u svim tipovima obitelji: od posve običnih i naizgled zdravih obitelji do vrlo problematičnih i siromašnih. ali odgovornima za sebe. To je tek nekoliko primjera obiteljske situacije čija je posljedica funkcioniranje neke djece u obliku krajnje osamljenosti. odjeće i ležaja u koji će leći. a samo je prividno bio sposoban uzvratiti. osim hrane.

oni i dalje sjedaju za stol večerati s ostalim članovima obitelji i to u nadi da će dobiti hranu umjesto praznih tanjura ili praznih kalorija. sami na svijetu. Tako dugo dok su u manjini. stoga. . ipak. Često se bračno vežu za ljude uspješne u zajedništvu koji postaju. ustvari. No. uopće ne vidimo. ili pak na nju gledamo kao na društvenu osamljenost. ili uopće svjesnima svoje posebnosti te otkrivaju svoju osamljenost tek kad sami osnuju obitelj. Ni jedna nam tradicija ne dopušta gledati na djecu kao na samodovoljna bića koja ne pripadaju društvenim skupinama pa. ali zato više frustriranim stanjima. zbog čega smo skloni sentimentalno reagirati. Ovo ih stavlja u bolnu životnu situaciju u kojoj su izdvojeni i osamljeni. još nadaju i čeznu. no ipak porobljeni. jednostavno. Metaforički rečeno. uzevši u cjelini. Mnoga od te djece jednostavno odrastaju ne bivajući osobito nesretnima.vrsti egzistencijalne osamljenosti s kojom se većina odraslih uglavnom odbija suočiti tijekom čitavog života. ni na njihovu osamljenost ne gledamo kao na osnovni uvjet njihove egzistencije. mi ih. No. neki odrastaju u tako destruktivnim obiteljima da dolazi do ozbiljnih psiholoških i društvenih problema i baš ih tu susrećemo u manje krajnjim. ali se. njihov je glavni problem što su još tako mladi. zbunjeni i nesretni zbog toga što s njima teško mogu uspostaviti zajednicu. Njihova je frustriranost posljedica činjenice da su.

ostavu i vinski podrum . presjedio sam tamo cijelu cjelcatu noć.i. Taj put.ali su bile zagrađene rešetkastim vratima od željeza s velikim lokotima. Vidio sam da su bogati i bio sam siguran da mi se posrećilo. gdje je mogao naći hranu i zaklon. No. k'o idiot!". onda udarim nogom o hladnjak ili kantu za otpatke i idem dalje do sljedeće kuće. pokušao opisati frustrirani odnos između njega i njegovih roditelja.Je li to ono na što ste mislili?. No. prokleto se razljutim ako ništa ne nađem. tražili su ga oko mjesec dana. jednog sam dana došao do jedne velike kuće koja je imala podrum i sve ostalo. zar mislite da sam se uspio pribrati i otići do sljedeće kuće? Ne. . To je kao u onim kućicama za ljetni odmor.Primjer Najživopisniji opis ovakve frustriranosti i ograničavanja slobode dao mi je jedan trinaestogodišnji dječak. kad vam ovo kažem: Ti su ljudi imali dvije prostorije u tom podrumu ." . bogami nisam. pomalo nespretno. a ja sam. koji su oboje bili alkoholičari i ovisnici o lijekovima. a on je preživio tako što je provalio u jednu kućicu za ljetni odmor.koju nisam mogao dohvatiti .. Kada provalim u neku od njih zbog hrane.Nećete mi vjerovati."Pa". zureći u svu onu hranu . "sada mislim da znam što hoćete reći. kada ga je policija vratila u ustanovu iz koje je bio pobjegao po ne znam koji put. Samo sam sjedio i plakao.. Razgovarali smo o njegovoj užasnoj situaciji. a ja nisam imao nikakvog alata s kojim bih to mogao otvoriti. reče nakon nekog vremena. nećete vjerovati. . I. kasno zimi.

nikada ne traže pomoć . Tek se u ovoj etapi može ostvariti sloboda koja djeci dopušta odgovornost za svoj vlastiti život. težak korak. Ovo je. Nositi u sebi takvu krajnju usamljenost može biti vrlo teško. postajete "samo još jedan od odraslih". a stručno znanje omogućava nam pružanje pomoći. ali nemaju gotovo nikakvog dodira sa svojim osobnim potrebama. već znači. ali od nas zahti- . a društvo je za njih apstrakcija.Važno je vidjeti ih onakvima kakvi jesu. Sljedeći je korak lakši. pogotovo za laike. malo kasnije popraćenog tugom od koje se sporo oporavljaju. Oni su imuni na iskustvo odraslih i vrlo često okreću leđa tjelesnom dodiru. povjerenje i stabilan emocionalni odnos . baš kao i sve ostale zajednice.koje su nužne za pravo djetinjstvo. Naš nas uobičajeni osjećaj za humanost potiče na stvaranje veza. To. imuni su na pedagošku strategiju i poučavanje. da se djeca moraju suočiti s činjenicom da u njihovoj obitelji ne postoje značajke kao što su: odgovornost. Važno je zato što se vrsta pomoći i skrbi na koju oni reagiraju potpuno razlikuje od one potrebne ostaloj djeci i mladeži. u početku. skrb. dok je njihova društvena odgovornost jednaka nuli. Oba su činitelja vrijedna divljenja i nužna. i upravo kada pomislite kako ste s njima uspostavili osobnu vezu. Ovo nije isto što i suprotstavljanje ili raskid s roditeljima. dovodi do osjećaja velikog olakšanja. za mnoge odrasle.sami se snalaze ili samo traže usluge i materi jalne stvari. oni su uvijek bili odgovornima za sebe. Prvi korak u pokušaju preuzimanja brige o toj djeci predstavlja pomoć da sami sebe sagledaju doslovce kao usamljenike bez roditelja s odgovornošću za vlastiti život.

To znači da ne smijemo misliti da smo mi ti koji znamo što je za njih najbolje. na neki način. njihovo je izvorno. netaknuto. Moramo stalno biti svjesni da naš kontakt s njima nije i. već moramo imati dovoljno poštovanja i strpljenja te mirno čekati. u najboljem je slučaju pružila privremenu pomoć i zaštitu od veće patnje u nekom drugom kontekstu. Njihov početni dodir s tom unutarnjom jezgrom nužno je polazište za razvoj kompetentne osobne odgovornosti i prihvatljive društvene odgovornosti . neiskvareno "ja" ostalo. To. koju roditelji ili društvo nisu izvrgli teškom zlostavljanju. Ona su naviknuta na usamljenost pa je se ne boje kao ni pomisli "biti sam".baš tim redosljedom. da možemo djelovati s jednakim dostojanstvom i suzdržavati se od uloge pomagača. ni u kom slučaju. Mnoga od ove djece. često. imaju. Ukratko: to od nas zahtijeva odbacivanje velikog dijela onoga što možemo svrstati pod pojam konvencionalne teorije odgoja. . dopuštajući im eksperimentiranje i samostalno pronalaženje rješenja. zahtijeva da se naš kontakt s njima temelji na našoj osobnoj nesigurnosti i bespomoćnosti. nadalje.jevaju da toj djeci pristupamo pod njihovim uvjetima. Štoviše. Društvena prilagodba nikada nije olakšala ničiju životnu patnju. karte u svojim rukama. ne može biti zamjenom za ono što im je manjkalo s njihovim roditeljima.

suočavanje s našim puno raznovrsnijim sjevernoeuropskim moralom. susrećemo se s različitostima između raznih kultura u pogledu načina nametanja ograničenja što ih postavljaju odrasli na područjima koja se kreću od fizičkog nasilja. vjerovanja do prava pojedinca na riječi i djela. koju. koji vuku svoje korijene iz kultura u kojima su moralni koncepti puno jasniji.poput one s Jacobom i njegovim ocem . Odrasli. svakodnevne situacije . imaju moć i izvan obitelji. koji su prisiljeni mijenjati kulture ili koji se odluče na iseljavanje. U svakidašnjem životu.IV. Također je opće poznato da mnogi roditelji i ostali odrasli zlorabe svoju moć nad djecom u svakidašnjem životu. Roditelji. Najoptimističnije što s tim u vezi možemo reći vjerojatno je to da je pokušaj zanemarivanja te pojave ili odobravanje takve vrste ponašanja na zalasku u većini dobro obaviještenih i demokratskih . vjerojatno. odijevanja. u skladu s različitim društvenim pravilima. Ljudima. To se odnosi na obične.kao i na veće i važnije sukobe. često se suočavaju s problemima vezanim s njihovim moralnim konceptima te s činjenicom da navike koje su naučili prihvaćati kao zdrave odnose između djece i odraslih mogu obje strane učiniti nesretnima. isto tako. ne dvoji u pogledu činjenice da roditelji imaju moć nad djecom te da je sprovedba te moći često najodgovorniji način djelovanja. Roditeljska moć Nitko. nameću djeci i mladeži. često može kao roditeljima stvoriti trajnu osobnu patnju a što ima presudan utjecaj na život cijele obitelji. Razlozi tome ideološke su i psihološke prirode.8. sklapanja braka. a njihov odnos neskladnim.

radio u južnoj Europi. Isto se. U tekstu koji slijedi pokušat ću. Po mom mišljenju. nedavno.9. bio je tako divan dječak.. Tako ću. Jedna od njih bila je duboko nesretna. nadam se. dok je išao u školu. u smislu osnovnih etičkih načela. uspjeti pokazati put. izdvojiti prijeko potrebnu ravnotežu moći između djece i odraslih. IV. donošenih od mjesnih i središnjih vlasti odraslih."Ja to jednostavno ne razumijem! Svo vrijeme. s jednog zdravog stajališta. nego ću se usredotočiti na nešto suptilnije oblike. neću se baviti sirovim i konkretnim oblikom moći. odnosi i na institucionalizirano nasilje. jer se njezin osamnaestogodišnji sin trebao pojaviti pred sudom zbog nekoliko sitnih krađa. skupa s općom odgovornošću koja prati moć te načine na koje se odgovornost za moć može sprovoditi. stoga. Pomagao je i bio marljiv i uvijek među najboljim učenicima u razredu. etička su razmatranja puno važnija od većine moraliziranja. koje je počinio zajedno sa skupinom mladića njegove dobi s kojima se smucao naokolo cijelu prošlu godinu. Nakon što je prijateljici sve podrobno ispričala.društava. Škola i pedagoške prakse te političkih odluka. čuo sam dvije majke kako razgovaraju o odgoju. Zato smo . kazala je: . za interakciju između djece i odraslih.. U ovom kontekstu. do određenog stupnja. na zloporabu moći koja je sastavni dio tradicije dječjih vrtića. Interakcija Kad sam. koje tradicionalno predstavlja početnu točku za razgovor o odgajanju djece. tj.

. jer se bojim da može upasti u loše društvo. ako smo mu ikako mogli pružiti što je želio. vezanu za njihovu djecu: Postupamo li pravilno? Je li ovo što radimo dovoljno dobro? Ovo što slijedi nije optuživanje tih roditelja. ipak pogrešno? A ako je tako. postavljaju si to isto pitanje svakog dana. ali se ne usuđujem drukčije. zločinaca i mladih koji su si oduzeli život. niti dokaz njihove krivnje.odlazio je u disco-klubove i. nisu li pogrešno primijenili svoju moć dok su je imali. vjerojatno se pogrešno ophodim s njom. naravno. Vjerojatno si svi roditelji postavljaju to isto pitanje svaki put kada moraju donijeti neku odluku. To je izlaganje o zajedničkom snošenju . ovisnika o drogi. Što je majci činiti?" Osim iskrene zabrinutosti i zbunjenosti. dobar primjer roditelja čije je uvjerenje da pomaže. izjava ove majke odražava zanimljiv skup važnih aspekata tog problema. ali se ne usuđujem ništa drugo. U svojoj strašnoj bespomoćnosti. Ovo je. Nešto kasnije kada je temom razgovora postala njezina petnaestogodišnja kćerka: . jer je bio tako dobar i pametan dječak."Da.mu uvijek tako puno dopuštali. Cijelo vrijeme mora biti kod kuće. Smio je navečer izlaziti . Nije li ono što je smatrala pravilnim za svoga sina... ili to pokušali. Ona. vjerojatno. Sada joj ništa ne dopuštamo. Sve mu je bilo dopušteno. pitaju sebe i jedni druge. je li pravilno ophoditi se suprotno s kćerkom? Deseci tisuća roditelja djece pripadnika mladenačkih bandi.. nije u redu s moje strane što to činim... prosvjeduje i. Stvarno ne znam što reći. istodobno. Nikada mu ništa nismo odbili. veliku ili malu. "činiti pravu stvar" uzdrmano. nakraju.

uvijek je to interakcija. . On može biti: onoj koji stvara simptome. to općenito vrijedi za sve međuljudske odnose. ali u različitim omjerima i u različito vrijeme tijekom života obitelji. ali su neposredne posljedice osobito uočljive unutar obiteljskih granica. Ovo isto odnosi se i na naše odrasle partnere u ljubavnim vezama. već i u onome što leži "između redaka" u obliku stavova koji se podrazumijevaju. Bez obzira na to je li obitelj zakazala ili napredovala. opet. nosi sa sobom i dio krivnje. Kao što je većini ljudi jasno. interakcija se ne sastoji samo u onome što se izravno vidi u izrazu lica ili gestama. sukoba i cijele naše osobnosti. Ovdje je najvažnije istaknuti da kvaliteta onoga što se zbiva između nas određuje napredak obitelji. može biti destruktivan. ono što činimo i kažemo od onoga kako to činimo i kažemo. prirodno. Ponekad je naš odnos konstruktivan i produktivan za sve Članove obitelji. Interakcija u svim obiteljima sadrži sva tri obilježja. a ta zajednička odgovornost. niti u onome što čujemo izraženo riječima i stavovima.odgovornosti za dječji razvoj i sudbinu. osjećaja. (Koliko ja shvaćam. U obiteljskoj terapiji razlikujemo sadržaj od procesa.) U obiteljskoj terapiji ovu ideju objašnjavamo time što kažemo da interakcijski proces u obitelji (ili između partnera) može imati tri obilježja. a ne postupak pojedinca. a povremeno nam je tako teško kao da gazimo po vodi. onoj koji održava simptome i onaj u kojem su simptomi izlječivi. a ponekad.

Bili su svjesni vlastitih kontradikcija glede sadržaja. pristojno razgovaraj s ljudima itd. manje više. ne psuj. Većina nas je odrasla u obiteljima uz roditelje koji su vjerovali da je ono što nam govore moralni zakoni kojima nas uče. No. ne kradi. ista pravila svojoj djeci: ne laži. momče!" . pristojno sjedi za stolom. nedosljednosti između stavova i ponašanja te su znali da nisu imali sreće i da je odgoj njihove djece bio nedjelotvoran.INTERAKCIJA Sadržaj ("što") Proces ("kako") Tradicionalno smo naučeni sadržaj smatrati najvažnijim činiteljem. svakako. nastojali postaviti.. da sve to odlučuje o kvaliteti našeg odgoja. To je nepravilno. pravila kojih se moramo pridržavati u ponašanju. Kada su sadržaj i proces usklađeni.. kada to nije slučaj. Ako su se i sami ponašali u skladu s visokim moralnim normama. tada je proces važniji. onda su. boga mu psovati. Klasičan primjer za to je otac koji viče na sina: "Nemoj. ta se dva činitelja povezuju u jednu cjelinu i poprimaju jednaku važnost. tj.

u sljedećem obliku: "Zar nismo bili dovoljno strpljivi? Nismo li ranije trebali vidjeti kud sve to vodi i nešto poduzeti?" Razmišljali su upravo poput majke. nisu bili svjesni da je kvaliteta tog procesa bila presudna za uspjeh ili neuspjeh njihovih dobrih namjera. djece i odgojitelja u jaslicama. Ovo što sam upravo iznio nije izražavanje nekog osobitog stava spram interakcije između djece i odraslih. bilo je to. mada djeca i mladi utječu na proces u suodnosu s odraslima. dječjim vrtićima i školama i djece i odraslih u društvu. oboje snose jednaku odgovornost za kvalitetu interakcije. stava poput. primjerice. Jednostavno je činjenica da. opisane na početku ovog odjeljka. kako su to učinili. Ako je otac pio ili krao.Isto su tako znali da postoji određena povezanost između kvalitete roditeljskih odnosa i odrastanja njihove djece. Oni su jedino znali da je važno "pravilno postupati" pa kada to nije dalo rezultate. oni nisu sposobni snositi odgovornost za to. uglavnom. Ovo se odnosi na interakciju između djece i roditelja u obitelji. Tamo . s prijateljima njihove djece ili ih to samo Bog iskušava. A kada su preispitivali svoj uloženi trud. onda nešto sigurno nije bilo u redu s njihovom djecom. o tome što su učinili ili nisu učinili. U ljubavnoj vezi između dvoje ravnopravnih odraslih. No. dok odrasli snose svu odgovornost za kvalitetu odnosa s djecom. ili se roditelji neprestano prepirali i tukli. stajanja na stranu djece. a ne o tome. bilo je potpuno razumljivo da djeca nisu napredovala i da su izmicala svakom nadzoru.

Pomoć nam je na dohvat ruke u obliku dječjih kom- .da spomenemo samo neke od činitelja. moramo stvoriti etički zakon za naše odnose s djecom i pritom dobro slušati i gledati da nam se ne omakne kakva velika pogreška. te otvoreno za nju preuzeti odgovornost. ne možemo se Čuvati i zaštititi. Naprotiv. Drugim riječima. Neovisno o osobinama s kojima su. sve dok sami ne postanu odraslima i preuzmu stvar u svoje ruke. što je unatoč svemu neminovno.gdje se odgovornost obrušava na djecu. visokim moralnim načelima. rođena. kako su vjerovali naši roditelji i njihovi roditelji. Problem je u tome što je način utjecaja odraslih na taj proces uvelike izvan njihove kontrole. Jedino ovakva sprovedba etike može osloboditi djecu. kako bi se razvijala na zdrav način. Postupno se privikavamo na tu činjenicu i učimo o načelima koja stvaraju zdrave procese. putem naše pretjerane želje za pravilnim postupanjem i straha od pogrešnog . To je moć koju imamo nad našom djecom. naših svjesnih i podsvjesih sukoba sa samim sobom i s drugima. putem osjećaja i raspoloženja koje zanemarujemo ili potiskujemo. razvoj takve djece je nezdrav. Moramo napustiti cijelu tu zamisao da je uopće moguće postupati "pravilno". Mi na njega utječemo putem naše osobnosti. putem promjena raspoloženja koje ni sami ne možemo otkriti. mi imamo moć u interakcijskom procesu koji određuje njihov razvoj i kvalitetu života. ili postupati kao da većina naših suvremenika misli da je u pravu. možda.

onda ga treba pritegnuti i ograničiti mu slobodu. onda van i smrzavaj se! Majka je imala pravo pretpostavljajući da bi obrnuta strategija spram kćerke bila nedjelotvorna. Dopustite mi vratiti se. općenito. No. niskim stupnjem samosvijesti. izvršavaju ono što im roditelji kažu. onda te prihvaćamo. on bi ispao dobar mladić koji bi svoju majku smatrao prvom do Djevice Marije. Ona i suprug odgajali su svog sina prema dobroj staroj formuli: ako se dječak dobro razvija. krenulo bi joj slabo u školi. manjkom osobne odgovornosti i čežnjom za bilo kakvom vrstom društvenog identiteta. što nas podsjeća na nas same kada smo zapadali u neprilike. Da su sadržaj i proces bili usklađeni. a ako ne. . U njihovoj kulturi. izvana nadzirani ideal odjedanput postaje opasnim. ili zatrudnjela kako bi mogla otići od kuće. samo pod uvjetom da ne podsjeća na roditeljski. marljiva i pametna u školi te da. eto ga tu gdje stoji. ako ne. onoj nesretnoj majci i njezinoj dvojbi u pogledu odgoja njezina sina. s dobrim ocjenama. na trenutak.one iste vrste moći kakvu su imali njegovi roditelji: ako činiš ono što i mi. ispalo je drukčije. ili bi se drsko svađala s roditeljima. Ideal je potpuna prilagodba i vanjska kontrola. U kulturi u kojoj ta obitelj živi nema dvojbe o sadržaju: radi se o tome da djeca budu dobra. a s ocem bi bio popio čašu. To dovodi do preuzimanja moći od strane lošeg društva . a u takvim slučajevima. I. U interakciji je postojao destruktivni elemenat. dvije uz nedjeljni ručak. treba ga hvaliti i nagraditi.petentnih reakcija.

svjesni svog destruktivnog/autodestruktivnog ponašanja pa.Destruktivno/autodestruktivno ponašanje razvijalo se i nastajalo godinama.Djeca surađuju i u konstruktivnim i u destruktivnim procesima u obitelji. to samo ima za posljedicu pojašnjavanje tog ponašanja. .Odrasli u obitelji nisu. prije no što prođe dugo vremena od njihovog odvajanja od kuće. Mada je moguće ustvrditi određeni. brže i neposredni je reagira. . (Dojenčad. . ali im se ono. nisu krivi. s velikom sigurnošću. iz jednostavnog razloga. što premalo znamo o sebi i što su sva djeca različita. događaj iz djetetova života. u tom smislu. u pravilu. međutim.Oni se nisu prvi u obitelji počeli ponašati destruktivno/autodestruktivno. Nemoguće je spoznati tko je to dijete bilo koje smo imali i kakvima smo se mi pokazali.) Nemoguće nam je odbaciti tu moć odraslih te postoje granice koliko se možemo pripremiti kako da je primjenjujemo. pretpostaviti tri stvari: . uvlači pod kožu i postaje sastavnim dijelom njihove ličnosti. Njihova im psiha ne dopušta razlučivanje. često. moguće je. Uvijek prvi počinju roditelji. kada se djeca počinju ponašati destruktivno ili autodestruktivno (ovisno o tome je li surađuju izravno ili nesvjesno). ipak. S razvojem njihove svjesnosti. Stoga. oni se postupno osposobljavaju za odbacivanje roditeljskog destruktivnog ponašanja. jezika i vrijednosti. ne tako davni.

a svjetlo na semaforu je crveno. stričevi i ujaci. Isto tako. Nije teško odrediti da imamo pravo na primjenu fizičke sile prema trogodišnjem djetetu koje upravo treba prijeći preko ulice. Ovome još možemo dodati "zonu sumraka" koja uključuje pospremanje. odijevanje.hoćemo li dijete smjestiti u jaslice ili koju će školu pohađati šestogodišnjak. Pravi izvor sukoba počinje se najprije javljati kada se naša roditeljska odgovornost počinje natjecati s dječjom osobnom odgovornošću ili kada je potpuno preuzme. Na sličan način. bake. primorani smo dobro razmotriti obiteljsku ekonomsku situaciju u cjelini i u odnosu na budućnost pa. To se. stoga. Umjesto toga. čišćenje. niti opisivati svako pojedino područje. a ja ovdje nemam namjeru.10. domaći zadaci. spavanje. Popis mogućih područja sukoba ponešto se razlikuje od zemlje do zemlje te prema društvenom položaj. niti davati iscrpan popis. džeparac i jutarnje ustajanje. Ovo ne treba shvatiti kao pokušaj promicanja neke vrste . normalno je da mi odlučujemo . Na taj način. izdvojit ću ih nekoliko kako bih ispitao moguće pristupe i posljedice. tj. djedovi itd. ekonomske i društvene moći. na odgovornost za razvoj i dobrobit djece.IV. po tradiciji. Odgovorna primjena moći Roditelji različito gledaju na roditeljsku odgovornost. škola. zbiva na sljedećim područjima: ishrana. ih" koje liječnik treba liječiti. mi legitimiramo našu društvenu moć.). osobnu higijenu i posvećivanje vremena ostalim članovima obitelji (tetke. ponekad moramo primijeniti našu ekonomsku moć. što uključuje njihovo očitovanje tjelesne.

onda. razlog tome? To se. Već je postalo tradicijom da se broj pokušaja buđenja djece razmjerno povećava s njihovim godinama. a ona je to sposobna učiniti sama. Pa. Drugo. Ovo je primjer sudaranja razvoja osobne odgovornosti s roditeljskom odgovornošću. Radi se o tome da je upravo pitanje početka dana jedan od onih koji uzrokuju sukobe u mnogim obiteljima. Kada nešto nastavljate činiti za neku osobu. pa im pobjegne autobus i zakasne u školu? Nisu li. Možete napraviti kako vam najviše odgovara. što je. Ali to nema nikakve veze s činjenicom da djeca ne mogu preuzeti odgovornost da svakako ustanu na vrijeme.bude svoju djecu. ali im istodobno govore da bi to trebali sami činiti.anti-života bez sukoba između roditelja i djece. je li dobro djecu ujutro buditi ili bi to oni mogli i sami? Odgovor je da oni to s lakoćom mogu od svoje 3. onda ta osoba postaje bespomoćna i ovisna. u pravilu. već kao nastojanje stvaranja smjernica za pronalaženje izlaza iz nedoumica o tomu što se stvarno u obitelji zbiva i koliko je to dobrohotno i zdravo za sve sudionike. a ona stvarno reagiraju i ustaju. roditelji odgovorni da im djeca na vrijeme stižu u školu? Odgovor je jednostavan. Ako ste u stanju smireno i nasmiješeno buditi svoju djecu. djeca surađuju. Primjerice. događa iz dva razloga: kao prvo. onda obvezno nastavite! . nisu li roditelji krivi ako djeca ne ustanu na vrijeme. mnogi roditelji igraju dvostruku igru . Postoje očigledni praktični razlozi zašto bi djeca i mladi u određenoj dobi trebali moći reagirati na budilicu i ustati kada zvoni. godine. jednostavno. gotovo svakog jutra. S druge strane.

predbacivanja. Upravo su u vezi s tim roditelji redovito neodgovorno postupali u prošlosti. onda to uključuje dodatnu odgovornost. Ako se to razvija do stupnja kada postajete živčani i uzrujani. pripisujući djeci svu krivnju za sukob. onda mogu sjesti sa svojom djecom i kazati nešto slično sljedećem: . Kada se ovo zbiva. tj. Sigurno će. destruktivni interakcijski proces).Ako. kako bi odgovornost prebacili na roditelje. to najprije znači da su roditelji prekoračili svoje vlastite granice te da su na sebe preuzeli odgovornost koja bi trebala pripadati djeci: Problem se. najprije. pripada djeci. onda vam je to pokazatelj koji sam upravo spomenuo. Sukob koji postaje sve redovitiji i u kojem dijalog između sukobljenih strana postaje sve negativniji u obliku pokuda. jer ih je nužno zvati po nekoliko puta prije nego što ustanu pa vam tako loše započne dan. Ako. s druge strane. onda je razumno prestati. Problem je u tome da kada roditelji odluče preuzeti odgovornost koja. Ja to zovem "destruktivnim sukobom". roditelji odluče preuzeti odgovornost u ovoj situaciji i istodobno djeci dati primjer za preuzimanje osobne odgovornosti. ne sastoji u tome može li dvoje velike djece preuzeti odgovornost. pak. ironije i sarkazma. zapravo. ali će to ubrzo proći. to ne možete. prostota. Tu je još i obveza vraćanja odgovornosti. krivnju za neuspjeh kojega su dokaz destruktivni sukobi (tj. optužbi. Njima je to lako. umjesto toga. nekoliko puta prespavati. ili se čak samo pretvarati da su prespavali. ovdje.

radi se o odlasku djece na spavanje u određeno vrijeme svake večeri. odsad. Kao na mnogim drugim područjima. inače ćete se. tu i tamo. Neovisno o tome je li roditelji tako odlučuju. onda nam samo recite pa ćemo vam mi pomoći." Tako je odgovornost vraćena onome kome pripada. obazrivo. nego nekoliko zakašnjenja u školu. Kad ste bili mali. ali će ponekad. mislili smo da je lijepo buditi vas ujutro pa smo mi preuzeli odgovornost da ustanete na vrijeme. No. I ta tradicija stvara nebrojene svakidašnje destruktivne sukobe. kasno legnete pa se budete bojali da nećete čuti budilicu. zapravo se. . uživati u nečemu ili na televiziji gledati neki osobit program. Ali. jer će biti zauzeti nečim važnim. Isti bi se postupak mogao opisati i u vezi sa situacijom u kojoj roditelji također preuzimaju odgovornost na sebe. a to je daleko važnije za dječju budućnost. ali odlučno. Ali sada mislimo da to više nije potrebno i. kopirat će svoje roditelje. morati sami postarati da svako jutro ustajete na vrijeme. Ako. svaki dan samo uzrujavamo. Naime. baš kao i njihovi roditelji. Destruktivan je proces otklonjen i zamijenjen konstruktivnim. oni mogu primijeniti svoju moć i očitovati svoju roditeljsku odgovornost. ili žele da se djeca dovoljno odmaraju. ako roditelji žele drukčije. Uglavnom će dovoljno spavati. Nitko nije okrivljen. jer žele za sebe mir i tišinu. ili iz nekog posve drugog razloga. a roditelji su pružili lijep primjer djeci. to znači da djeca trebaju odlučivati o vremenu odlaska na spavanje."Slušajte sada. Djeca su potpuno sposobna voditi računa o vremenu odlaske na spavanje. spavati premalo. Zato smo odlučili vratiti vam vajšu odgovornost.

Proces nadvladava sadržaj. a ramena su mu se objesila do koljena. Činjenica da djeca započinju ovako: "O. ali ne tako često i onoga što im je potrebno. kao i obiteljskog zdravlja. oni su kudikamo pogubniji za zdravlje. koji su. stvar različitih želja roditelja i djece. a posve druga imati monopol nad njihovim potrebama i osjećajima.tada odgovor na to treba biti: Ma. Može se odgovoriti s "da" ili "ne". ili mogu započeti nekom vrstom dogovora. Možda je za djecu zdravije da se noću dobro naspavaju. jedino su oni odgovorni ako se interakcija razvija destruktivno pa na njima leži odgovornost za promjenu njihovih odluka ili stavova. ali svejedno hoću da ideš na spavanje. ako do toga dođe.onda treba ovako odgovoriti: "Zato što ja tako hoću!" (upamtite da roditelj preuzima odgovornost). a ujutro moraš rano ustati. zašto uvijek moram ići u krevet tako rano?" . Činjenica da su djeca vrlo često svjesna onoga što bi željela raditi. kvaliteta odnosa prevladava nad stavom i metodom. Ako je djetetov način više obramben. kao naprimjer: "O.U takvom slučaju. Ali ne valja kazati: "Zato što si umoran. Obični sukobi. ili se može postići dogovor. Baš kao . nisu nezdravi. ako se to smatra prikladnijim. mogu li večeras ostati malo dulje?". ne znači da i roditelji baš uvijek znaju što je djeci nužno. Važno je biti svjestan definicije "destruktivnog sukoba"." Jedna je stvar preuzeti djetetovu osobnu odgovornost. Pa ako dijete kaže: "Da. već prema nahođenju roditelja. znam da te to srdi. znak je njihovog." Ovako treba reći i kad dijete već jedva gleda od pospanosti. ali onoga trenutka kada dođe do destruktivnih sukoba vezanih za vrijeme odlaska na spavanje. ali ja uopće nisam pospan!" . ovisno o situaciji. jednostavno.

umjesto dodira. varanje. Sigurno?" Kontrola je zamijenila zanimanje. između ostalog. u čemu je. dopustiti da ono početno zanimanje za dječje napredovanje u školi malo splasne. isto je tako važno da ne zaziru od sukoba. izrazu lica te gestama i pokretima."Je l' bilo dobro u školi?" . Razmotrimo još jedno područje koje često uzrokuje sukobe . Zbog toga se roditelji pretvaraju u roditeljsku automatsku telefonsku sekretaricu. počet će se pojavljivati bijele laži. Nadzor rađa neodgovornošću. poruke od učiteljice i teška svakidašnja borba oko pisanja domaće zadaće. Ako nije tako. Ona se osjeća u boji glasa. Sukobi sami po sebi nisu opasni po zdravlje obitelji."Imaš li što za zadaću za sutra? Nemaš? Čini mi se. sada je obilježje procesa hladnoća. što su se učitelji cijelog svijeta složili i udružili u tome da je .i pokušajmo ga podrobno ispitati. onda. mnogi su roditelji skloni. kako bismo ustvrdili aspekte koji utječu na interakcijski proces.što je za kvalitetu suodnosa presudno da odrasli preuzmu odgovornost za sebe. Opasan je način na koji se oni odvijaju. ovdje roditeljska dilema? U tome. Ako dijete voli ići u školu i zadaću smatra svečanom dužnošću. Pa. Od ove točke nadalje.dječja domaća zadaća . kao što je bio slučaj i u mojoj obitelji. postoji nekoliko mogućnosti. onda će se malo toga promijeniti. koja kaže stvari kao naprimjer: . udaljenost. a udaljenost dovodi do ravnodušnosti. Umjesto topline. Nakon što im djeca pohađaju školu 3 do 4 godine. da ti nikad nemaš ništa za zadaću.

roditeljsko se djelovanje svodi na produženu ruku učitelja. a ništa manje teško nije ni roditeljima koji se moraju odreći kontrole. Naravno da je posve logično da je domaća zadaća stvar koja se tiče učenika i učitelja. a roditeljima mogućnost pridonošenja s njihovom roditeljskom odgovornošću i dubljim poznavanjem djeteta u situacijama kada dolazi do ozbiljnih sukoba u suradnji između učitelja i učenika. Kada do toga dođe. u tome ne uspijeva. roditelji i djeca dolazit će u destruktivne sukobe zbog domaćih zadaća. to se ipak dogodi! Dođe taj prekrasan dan kada roditelji ponovno osjete iskreno zanimanje i iskazuju ga tako da ne uzrokuju djetetovo zatvaranje. treba primijeniti istu strategiju kao što je ona vezana za jutarnja ustajanja i odlaske na počinak: vratiti odgovornost onome kome pripada. Ako se ovakav sukob proteže kroz dulje vrijeme. Djetetu je teško ponovno preuzeti osobnu odgovornost.domaća zadaća odgovornost roditelja. Kako sada stvari stoje. isto toliki broj onih Čiji su odnosi sa Školom i jednih prema drugima manje skladni. razdoblje prijelaza može biti teškim za obje strane. Svjestan sam Činjenice da se mnoga djeca i roditelji nauče nositi s ovakvom situacijom i uspostavljati uravnoteženu suradnju. sve dok se ova situacija s vremenom ne promijeni. I onda. No. To je i nelogično i neprimjereno te to stavlja djecu i roditelje u nemoguću situaciju. Ali. odjednom. ako je nužno. a roditelji bi se trebali slobodno zanimati za djetetovu zadaću i pomoći mu oko problema iz pojedinih predmeta. A jednog drugog prekra- . To bi djeci pružilo mogućnost razvoja njihove osobne odgovornosti.

Roditelji očituju različite vidove svoje moći u mnogim prigodama svakog dana. Tako i treba biti. dok ih malodušnost ("Ne vrijedi ništa govoriti!") samo stišava. bez varanja i laganja. umjesto dužnosti. djeci su stvarno potrebni roditelji koji imaju hrabrosti biti superiornima i koji imaju djelovati na temelju svojih širih spoznaja. ako su zdrava. Danas je pravi dan za pecanje!" Kada dođe taj dan. važne i nevažne. kad su suočeni s ovakvim neprestanim sukobima. dešava se čudo: Pitate svog dvanaestogodišnjeg sina. emotivno i tjelesno. bije- . . Takva djelatna odgovornost zaustavlja destruktivne sukobe. donositelji odluka i izvršitelji moći. iskustva i znanja .no ja vam preporučujem da to proslavite uz šampanjac! Kvaliteta interakcije u potpunosti ovisi o roditeljskom preuzimanju djelatne odgovornosti uz dopuštenje preuzimanja odgovornosti djeci. i to u pogledu važnih i nevažnih stvari.kao protivnici u prijateljskom sporu. brdo! Ali sam odlučio otići u luku i pecati. dužnosti i probleme oko zaposlenja nakon školovanja . ostavljaju na djecu dojam. Djeca postaju veselom. tužnom. a on vam odgovara: . velike i male. On je povratio osobnu odgovornost i njegov mu položaj dopušta da svoju dobrobit stavi na prvo mjesto. a ne o pasivnom. Sve te odluke. Ona će.snog dana. Sve negdje do adolescentske dobi."Da.ima li puno za zadaću za sljedeći dan. reagirati verbalno. problem je riješen. malodušnom odustajanju. Za mnoge će roditelje to biti težak zalogaj roditeljska automatska sprava za odgovore navit će se na upozorenja.

Naš nam roditeljski položaj ne daje pravo narušavati sam život. a ne zato što bi bili negativnima za one koji su ih imali. pozitivne reakcije. ili. To ima dvije posljedice: ili prevlada potiskivanje pa dijete gubi samosvijest i postaje podložno. kako bismo djeci pružili ili odbili stvari i okolnosti koje žele. negativni osjećaji zvali su se tako jer ih okruženje nije odobravalo. zadovoljnom. kritički način ophođenja s njima predstavlja narušavanje njihova integriteta. Stoga se dječje negativne reakcije na roditeljsko očitovanje moći. te se suspregnute reakcije počinju burno iskazivati. bile su dopuštene tzv. Preko spontanih reakcija djece i mladih najbliže smo pravom iskazivanju njihova integriteta. protuslove. osobne reakcije. fizičkom i društvenom moći. povrijeđenom. a to dovodi do daljnjeg osuđivanja. To bi bilo samo u slučaju da su potisnuti. stnnoglavljujemo se niz stazu zloporabe moći. kako bismo njihove reakcije i osjećaje pretvorili u nešto drugo. potiskuju. negativne bile zabranjene. U dobro nam poznatim patrijarhalnim obiteljima. Možemo se poslužiti našom ekonomskom. karaktera i bića. osuđuju ili kude. tzv. Ti tzv. Upravo su ovakva ista etička pravila nužna za stvaranje . dok su one.snom. ili su im potrebne. Kada nam se posreći i naš se odnos s djecom odvija na najbolji način. kude i koriste se svim ostalim aspektima svog duševnog i osjećajnog raspona reakcija. dobivamo spontane. no kada je primjenjujemo. tako da uvijek znamo na čemu smo s njima. klasični. po tradiciji. kako dijete odrasta. Prema tome.

glasi ovako: "O bože! Nisam shvaćao da ti to toliko znači. Ne mogu to. Nije mi drago kada se tako uzrujaš." (A u najrazvijenijem obliku. će. inače ću se pobrinuti da stvarno dobiješ razlog za urlanje!" (U ovom najprimitivnijem obliku. .) . a da su njihovi roditelji svemoćni i savršeni. bez da budu poniženi. Dođi ovamo i objasni mi zašto ti je to toliko važno. Žao mi je.") Ni odrasli. tijekom nekoliko godina svoga života imaju osjećaj da je svijet radi njih stvoren. ni djeca ne mogu se nositi s tim kada neupućeni optužuju njihovo spontano iskazivanje života. naučiti da tome nije tako. temeljenih na ravnopravnom dostojanstvu. ova verzija još sadrži nekoliko udaraca i naređenja za postupanje."Prestani se praviti važan.zdravih odnosa s drugim odraslima. Ubrzo. jedina razlika između djece i odraslih u tome je da djeca. jednostavno. Ogromna je razlika između sljedećih reakcija odraslih na dijete koje kipi od srdžbe i frustriranosti. zbog nekog ograničavanja ili odbijanja: ."Slušaj. prihvatiti. S tim u vezi. ali ti najozbiljnije kažem "ne".

Smanjilo se strahopoštovanje autoriteta i otvoren je put koji vodi u ravnopravno dostojanstvo ljudi. to je bilo sinonimom za unutarnja pravila obitelji što su ih odredili odrasli. tako da i danas možemo često čuti roditelje kako pitaju: "Kako postići da djeca poštuju granice koje smo im odredili?" Nije uvijek jasno što se misli pod izrazom "granice". Tako je preživio zastarjeli pojam postavljanja granica. Stoga je najčešća posljedica toga bila (i još uvijek jest) dječja nesposobnost za poštivanje ljudskih osobina te strah od moći. kad je to puno teže. zbog velike raznolikosti. za razliku od danas.V. Iz mnogo razloga. Kolektivna svijest djece i mladih znatno je porasla u proteklih trideset godina. a kojih su se djeca morala pridržavati. U stara. Granice su bile više-manje iste unutar pojedinog društva i društvene skupine pa je to olakšavalo njihovo nametanje. ne možemo se više služiti starim načinom postavljanja granica. . POGLAVLJE GRANICE Tijekom čitave povijesti odgoja roditelji su imali problema s dječjim poštivanjem granica koje su oni postavili glede ponašanja i osobnog iskazivanja. dobra vremena. ali temeljni je problem uvijek isti: granice su se nametale tako da su narušavale dječje vlastite granice.

.On može funkcionirati jedino uz pomoć masovne zloporabe moći ili manipuliranja dječjom temeljnom željom za suradnjom s odraslima o kojima su ovisni. mora postojati jedan opći "zakon" za odrasle. granice postavljali oko djece. to ne znači da je pogrešna tvrdnja "da su djeci nužne granice kako bi se osjećala sigurnom". Prije smo. moglo bi se reći. u ime demokracije. Umjesto toga. No. već samo da moramo naučiti shvatiti granice kao nešto više od pukog obiteljskog "propisa". pojedinačne granice u svom odnosu s djecom. odrasli moraju početi postavljati granice za sebe. već da odrasli moraju naučiti označiti svoje osobne. Ne u tom smislu da.

a svaka od tih uloga imala je svoju funkciju. bake ili djeda itd. osobito s obzirom na kvalitetu njihovih međusobnih odnosa. Za mnoge će odrasle to samo značiti da će stvarno imati priliku razvijati svoju vlastitu osobnu odgovornost i jezik i to kada budu imali djecu. koji se razvija ukorak s narušavanjem i povredama granica što čine djeca i odrasli. Djeci i mladima. učitelja.1. Mogli bismo reći da su se mladi brže izjednačili s nama negoli mi s njima. jer su odrasli u obiteljima u kojima je poštovanje njihovog integriteta bilo smislom njihova odgoja. u svakom pogledu. u suvremenom. No. Narav tih problema ne razlikuje se mnogo od one koja je obilježavala odnose . mada i ljubavna veza s drugom odraslom osobom potiče taj razvoj. Nekima će to biti puno lakše. Napuštanje uloga Sve do nedavna. Bilo je moguće igrati različite uloge u životu djece . svoj osobni govor tijela i svoj osobni rječnik.oca. u velikoj mjeri bili stereotipnima. koji su bili obojeni osobnošću određene odrasle osobe. ipak. slobodnim društvima svojstveno je da vrlo slabo poštuje te stereotipne uloge odraslih. Ne dvojim da će se takav razvoj. pokazati kao prednost za obje strane. Te različite uloge imale su svoje stavove. u previrućem prijelaznom razdoblju to dovodi do nekih vrlo teških sukoba čija su posljedica ozbiljni problemi vezani za interakcije u mnogim obiteljima. ali su. majke.Umjesto autoritativne moći. V. potreban je osobni autoritet. preuzimanje različitih uloga odraslih u odnosu s djecom uzimalo se zdravo za gotovo..

Prvi pokušaji snalaženja izvan te uloge mogu ih. u mnogim obiteljima. u drugima roditelji postali tako malodušni da se njihovi rijetki pokušaji ulijevanja poštovanja čine praznima i neuspješnima. To navodi neke roditelje da izaberu. čija djeca pokazuju veliku želju za pronalaženjem granica. naizgled. To znači da roditelji. kada su žene uporno zahtijevale pravo na jednako poštovanje. Odbacivanje uloge može za mnoge roditelje predstavljati gubitak jer je ona postala njihovim utočištem u kojemu su se potvrđivali kao odgovorne odrasle osobe i koji su. koje je više u skladu s klasičnom ulogom: apsolutni autoritet vladara nadopunjen s nešto moderne tehnike dogovaranja i pedagoške teorije o stupanju u pregovore. Napuštanje uloga nije nimalo laka zadaća i potrebno je neko vrijeme da bi nestalo obrambenog žaljenja. Ono ne razlikuje samopoštovanje odraslih od taštine te izjednačuje dječje potrebe za toplinom i kontaktom s pravilima i strukturom. samosvijesti i osobne odgovornosti kao i onima potpuno usklađenima.između muškaraca i žena. . divljaju borbe za moć između roditelja i djece. Takvo je rješenje opasno. ako smo na rubu odustajanja. moraju isto tako naučiti odbaciti ulogu majke ili oca i umjesto nje početi izgrađivati svoj osobni autoritet. Sudeći po mom iskustvu. jednostavno. Danas. naučili da je to jedini pravi i predani način bivanja roditeljem. predbacivanja i kritičnosti u našem izrazu lica i boji glasa pogotovo. djeci sa simptomatičnim ili problematičnim ponašanjem treba prići s jednakim poštovanjem njihova integriteta. dok su. lakše rješenje. opet.

ali. približili na drukčiji način. osjećaju da su im djeca zadovoljnija što imaju roditelje koji su im se. potpuno lišenima autoriteta. odjednom.stoga. u pravilu. Osjećaju se ogoljenima.Poslušajte što kaže roditeljski "automatski uređaj za odgovore"! A onda se upitajte: S koliko se od onoga što kažem zapravo slažem .Usporedite djecu koju ste stvorili u svojim mislima i stavovima s onom koja stvarno postoje.unošenja sebe: . suočiti s velikom osobnom nesigurnošću i stvoriti osjećaj da nisu dorasli roditeljskoj odgovornosti. a koje bi trebalo . I upitajte se: Odakle mi ta mišljenja i stavovi? Koji od njih se temelje na mojim stvarnim kriterijima. Uloga kao i način na koji je svaki roditelj igra dobra je polazna točka i vrijedan poticaj za pokušaj primjene alternative . a kad plaču od žalosti? .na temelju mojih stavova i iskustva? Koje su od mojih izjava samo površno preuzeto naslijeđe iz mog vlastitog odgoja? Koliko puta kažem nešto što me boljelo kad su to govorili moji roditelji? Koliko je od onoga što kažem i činim stvarno stvar odanosti prema partneru? Što govorim samo zato jer sam to čula od odgojitelja u dječjem vrtiću? Mislim li ja stvarno tako ili drukčije? . a kad samo jure za uspjehom? Kad plaču zbog normalne i nužne frustriranosti. a tijela opuštena? Kad su sretni i veseli.Slušajte i gledajte svoju djecu! A onda se upitajte: Kad im vidim tračak boli u očima? Kad prkosno isturaju bradicu? Kad su im leđa ukočena od srditosti i prkosa? Kad im je snaga zgusnuta i jaka? Kad su im oči jasne.

primjerice. . dok ne budeš dovoljno zreo/zrela da možeš sam/sama odlučivati o pitanjima vjere. dok se druge mijenjaju u skladu s našom osobnom dobrobiti. V.odbaciti? Koliko će me uznemiriti reakcije drugih ako promijenim mišljenje i stavove? . niti je to nužno. kada roditelji sami sebe shvaćaju ozbiljno i reagiraju gotovo istodobno promjenom ponašanja. Isto se događa ako je motiv roditelja bila strategija da ih se pridobije za "pristojno" ponašanje.Želim da pospremiš igračke prije odlaska na spavanje. Postavite svoje granice Većina nas ima dvije vrste granica. I razmislite o sljedećem: Kakav dojam ostavljam? Kako me drugi vide? Kako vidim samog/samu sebe? Usuđujem li se biti to što jesam ili bih se radije prilagodio/prilagodila? Što sam. partnerom i drugim odraslima. Djeca odmah osjete.2. danas rekla što drugi drže čudnim.Želim da odlaziš sa mnom u crkvu. . .Želim da skidaš cipele prije ulaženja u dnevnu sobu.Razgovarajte sa svojom djecom. Ona se upravo tada prestaju tako ponašati. Jedne su razmjerno stabilne. U stabilne granice mogli bismo primjerice ubrojiti sljedeće: . uvredljivim ili površnim? Dijelim li i ja njihovo mišljenje? Ne možemo svakodnevno odbacivati svoje uloge.

sada želim razgovarati s mamom. . .Nemoj mi više sjediti u krilu. Prednost osobnog stava iza ovih općih granica jest u tome što to djeci mnogo više znači i olakšava im poštovanje roditelja kao osoba (tj. Želim malo mira.Nije dobro da u tvojim godinama gledaš baš sve na TV.Želim da i ja imam svoju riječ o onome što gledaš na televiziji. . Napravite usporedbu sljedećeg: .Rado ću ti kasnije čitati priču.Nemoj se danas igrati s mojom kozmetikom.Ne smiješ u cipelama ulaziti u dnevnu sobu. a ne vanjske uloge). .Danas meni treba kada. nema kraja jer sadrži opće norme koje roditelji. .Nemoj sada svirati glasovir. I ovo je jedno od područja u kojem nema razlika između djece i odraslih.Danas mi je takav dan. osobito ako im se obraćaju osobno i s ravnopravnim dostojanstvom. pa makar kuća gorjela! . Ovo u popisu. nego kad se od njih traži poštivanje općih "istina" i pravila. krivnje i prigluposti. neodgovornosti. odabiru kako bi utjecali na svoju obitelj u smislu obogaćivanja ili zaštite djece. kad poželim da nemam obitelj! Želim da me svi ostave na miru. izazivajući osjećaj nevažnosti. Druga vrsta granica osobne je prirode i povezana sa specifičnim pitanjima. .Nemoj mi skidati knjige s police. umjesto kritički. u različitim kulturama.. Velika je prednost iskazati ove opće norme osobnim jezikom. Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima. . kao naprimjer: . naravno. Morat ćeš sići. njihove unutarnje osobe.

"želim". Kada roditelji i ostali odrasli postavljaju osobne granice. Sadržaj poruke. proces interakcije u obitelji obilježen je ne samo temeljnim poštovanjem raznolikosti života. često zaboravljamo da postoje dvije vrste topline između ljudi: ona koja nas zbližava te ona. prestaje biti učinkovit. "ne želim" itd. Kada u tome uspijevaju bez narušavanja dječjih potreba. koja dovodi do usijanja . obje su prisutne i jednako snažne. osjećaji održavaju toplinu kontakta.no. već i u odnosu prema muževima i ženama. treba vremena da ponovno otkriju ovaj oblik iskazivanja. Nije važno ako se djeca "osjećaju odbijena". manje. Osobni jezik . nadređenima i . ili se smatrala neprimjerenom. je važan s obzirom na osjećaj. osjećaji te usponi i padovi naših emocionalanih stanja dio su našeg bića pa su.ne manje važno . ako se to stvarno zbiva. stoga. našim roditeljima. ne samo opravdani već i poželjni dio poruke. Ako se srozava na lukavi verbalni trik. humoru ili iritiranosti. Osobito u Skandinaviji. Naš individualni temperament. kolegama. svakako vrijedan truda. djelotvoran je samo ako je doista osoban. već i poštovanjem na djelu. Na taj način ona uče da ne mogu uvijek dobiti što žele te da individualno postojanje i zajedništvo mogu ići jedno s drugim. Jezik određuje granice. Nema ničeg lošeg u tuzi. Riječi nas vrijeđaju. On je od neprocjenljive vrijednosti ne samo u odnosu s djecom.Osobni jezik temelj je poruke. odraslim u obiteljima u kojima je poraba osobnog jezika bila zabranjena. Mnogim roditeljima.prema nama samima. oni prvenstveno štite svoje vlastite potrebe. a ne osjećaji. Ne završava .. ljutnji.

dopušteno mu je malo uokolo prohodati. Ne možemo izbjeći međusobno narušavanje granica i. Kada stvari krenu naopako Kao što je već ranije spomenuto. Primjer Dvogodišnji Petar i njegovi roditelji u posjeti su kod prijatelja. No. a za djecu se on sastojao u tome Što su bila zbunjena proturječnostima između roditeljskih kriterija i njihovog stvarnog ponašanja. Oni uče djelovati etički. svi smo svjesni činjenice da nismo savršeni. jer nisu dobivali poštovanje koje su željeli. nisu sa sobom ponijeli svoje igračke za igru. sve je to sastavni dio naše ljudskosti i pripadanja obitelji. to djeci ne može naškoditi ukoliko nije zamaskirano stavom da smo mi uvijek u pravu. jedan je od temeljnih problema uvijek bio nametanje granica što su činili roditelji i odrasli na način koji narušava dječji integritet. Još jednom naglašavam. Od njega se očekuje da pristojno i tiho sjedi dva sata. Nakon mirnog sjedenja od sat i pol.sve samo na dječjem učenju o vrijednostima ljudskog poštovanja i obzirnosti u obliku moralnih zapovijedi. Ah". I za odrasle je to uvijek bio problem. neminovno. Ne možemo uvijek postupati u skladu s našim dobrim namjerama. . V. jedni drugima zadajemo bol i nanosimo poniženje pa često. Prema običajima društva u kojem žive. tek kasnije shvatimo da sve to nije imalo nikakvog smisla. koliko tamo kane ostati.3.

zar si toliko glup?!) . čekić mu ispada iz ruke. Štoviše. tvoja glad za stvarima oko tebe znak je tvoje slabe odanosti roditeljima!) ."Petre! čuješ što ti mama kaže. Ostavi to!" Petar je sigurno čuo što su mu rekli. ali će naučiti bojati se kazne. Obilazi majku i malu seku. Petre! Koliko ti to puta moram reći? (tj. Roditelji odmah reagiraju: . Ovaj je primjer klasičan po svojoj strukturi. naučit će da nije dobro izražavati bol. Petar se polako vraća ostalima veselih očiju i s opreznim. Roditelji jedno drugom kimaju glavom u znak odobravanja. Otac reagira udarajući ga po ruci i vukući ga u krilo te zahtijevajući da prestane plakati. Pet minuta kasnije. maše time po zraku i pokazuje ocu. nešto naučiti. Sav u šoku zaustavlja se. Petre! Ne smiješ to raditi!" . ispitivačkim smiješkom. za što dobiva pljusku.Na kuhinjskom stolu ugleda čekić i oduševljeno ga uzima. Nikada neće steći poštovanje za granice svojih roditelja. zakon je prekršen i izvršena je presuda."Uh. a potom brizne u plač. dok ga oboje roditelja opominju da to ostavi i upozoravaju kako on vrlo dobro zna da se ne smije igrati s alatom odraslih. I upravo kada je već skoro došao do oca. Petar će iz ovoga. Petar počinje tiho jecati. ali je posve zaokupljen onim što je našao. Granice su bile postavljene. ostaje bez daha. On je samo jedan od niza sličnih obrazaca koji se jedino razlikuju po stupnju povrede dječjeg integriteta: ."Ne smiješ se igrati tim čekićem."Ne smiješ se igrati tim čekićem Petre! Kada ćeš naučiti slušati što ti se govori? (tj. nesumljivo.

Gledano s aspekta samog postupka. često je to zato što su roditelji na taj način postavili granice tijekom prvih pet godina života. dok se u sljedećoj ophodimo s djetetom bez poštovanja.često govore roditelji."Ne smiješ se igrati tim čekićem. Petre. ali ništa ne vrijedi!" . ti si mali svojeglavac!). "Kad biste samo znali koliko smo mu puta to rekli". Demokratizacija odnosa između roditelja i djece dovela je do nove i destruktivne pojave u okvirima složenosti problema granica. Ti moraš poštivati moje granice. ali bi ostao netaknutim. Petre! Već si dovoljno star da to shvatiš. svejedno. istodobno. Naučio bi da otac ozbiljno shvaća i svoje granice i zabranu te da je spreman preuzeti djelatnu odgovornost da se one poštuju .a to je lako poštovati. dječje poštovanje ("Ne smiješ se igrati tim čekićem"). osjeća sve više krivim. uzeo čekić od Petra i rekao: "Nemoj se s tim igrati." Možda bi Petar. zaplakao. nakraj u. Dijete se. svu odgovornost prebacili na djecu: . Kada se prvom rečenicom postavljaju granice zahtijevajući. svaki put. Neki su roditelji bili toliko oprezni s izdavanjem zastarjelih naređenja da su.. zlato? (tj. "Rekli smo mu to stotinu i jedan put. Kada djeca od 6 do 7 godina stalno narušavaju granice odraslih. to onda stvara neodrživu nejednakost između djeteta i odraslog (tj. ali ja ne trebam poštivati tvoje). zar ne. a što se djeca više osjećaju krivima to im je teže učiniti nešto kako valja. prednost se daje destruktivnoj poruci. blaženo zaboravljajući da su oni stvorili taj problem. Petrov je otac mogao spriječiti da do toga ne dođe tako što bi ustao.

mamica se srdi kad to radiš s jelom. Nedostaje im "aktivna" dimenzija.. Kada izostavimo taj aktivni dio. dovodi do situacije u kojoj dječje trenutačne želje i potrebe potpuno upravljaju obiteljskim životom."Nisam baš oduševljen što se igraš tim čekićem."Mamica bi voljela čuti što je tetica rekla preko telefona. preklinjujućeg do plačnog."Simon. Aktivnim izjavama preuzimamo odgovornost za sebe i našu dobrobit. Sa semantičkog motrišta. problem je u tome da je na dijete prebačena odgovornost za roditeljske osobne granice i dobrobit." (aktivno) . To. hiperaktivna i kaotična. problem pokušaja postavljanja granica u upravo navedenim primjerima u tome je što su ti pokušaji samo "pasivni"."Ne čujem što tetica govori preko telefona. nakraju. No. ne stoga što žele moć ili što su baš sretni zbog takve situacije." (pasivno) "Drži jelo na tanjuru. onda odgovornost za sebe prebacujemo na . vezan za osobnu odgovornost. ovo su primjeri dobrohotnih pokušaja izbjegavanja autoritativnog ophođenja i lijepog razgovaranja s djetetom. Ne bi li se. Nijedno dijete ne može zadovoljiti te zahtjeve pa djeca zbog toga postaju. Simon. radije."Ne sviđa mi se kako jedeš. Ne bi li mogao pristojno jesti?" Ton kojim se ovo kaže može se kretati od prijateljskog. igrao nečim drugim? . manje više. Simon. već samo zato što manjkaju roditeljske potrebe i granice." (aktivno) Pasivnim izjavama govorimo o sebi i našim osjećajima. predbacujućeg. Simon!" . naprimjer: ." (pasivno) "Budi tiho dok razgovaram s njom. S lingvističkog stanovišta.

koliko god je to moguće. bile zdrave za dječji razvoj. Posljedica toga je da se osjećamo "žrtvama" u tuđim rukama. ni odrasli. Jedino valjano rješenje za odrasle jest da nauče biti vjernima sebi. Problemi nastaju samo onda kada se osobne granice . Ne postoje takve granice koje bi. a to ne valja jer nitko. ne može za nas preuzeti odgovornost. Pokušajte ući u mesnicu i kazati: "Gladan sam!" Ili će mesar prečuti što ste rekli ili će vam reći: "Dobro! Pa. dolazi do polarizacije. Njima ne predstavlja nikakav problem shvatiti da majka reagira na jedan. što biste željeli jesti? U interakciji unutar obitelji. kako bismo dobili ono što trebamo. dok je drugi obilježen kao "strog i nefleksibilan". To je pogrešan način postavljanja problema utemeljen na mišljenju da s djecom "treba baratati" na određen način. Kada se jedan od odraslih u obitelji ponaša na takav način. Interakcija u obitelji sastoji se od suptilnog balansiranja pa kada. Neki roditelji razmjerno lako mijenjaju način. primjerice. te da budu što izravniji i osobniji u izražavanju.druge. same po sebi. upravo zato što je to bio samo način. Djeca mogu posve lijepo napredovati kada njihovi roditelji imaju drukčije granice. a otac na drugi način. Drugima je pak to izuzetno teško jer se njihov način izražavanja temelji na višegodišnjem potiskivanju pa im je to problem i u odnosima s odraslima. Ovo je jedan od najboljih primjera kako društveni jezik ne može zamijeniti osobni. druga nužno postaje pretjerano aktivnom. jedna strana postane pretjerano pasivnom u svom izražavanju. moramo također preuzeti aktivnu odgovornost za sebe. pri čemu jedan roditelj možda dobiva status "preblagog". ni djeca.

ne možeš. koje odrasli. Tijekom dugog vremenskog razdoblja dječjeg odrastanja. bez prigovora. roditelji postupaju kao autoriteti koji djeci daju različita odobrenja. nakraju. U nekim je obiteljima roditeljska riječ još uvijek zakon. Ne zato što dvojim u pogledu roditeljskih prava na donošenje najboljih odluka za koje su sposobni." . To postaje vrlo kratkim i brzim postupkom u kojem dijete traži dopuštenje. koje mu se daje ili odbija: . djevojčicama i dječacima. To je jedan dio ukupne moći date roditeljima koja je. korisna i nužna. u obliku zabava i sl. no srećom je već postalo uobičajenim. već stoga što često upoznajem obitelji u kojima su roditelji skloni suviše doslovce uzimati moć u svoje ruke.4. igre i druženja s prijateljima. smijem li večeras ostati spavati kod Tracy?" . barem u određenoj mjeri. Društvene granice Društvene granice o kojima govorimo one su granice koje upravljaju mogućnostima djece za osobno ispunjenje izvan njihova doma."Ne. a roditelji ga daju ili dobivaju. tada nemam u vidu dječji razvoj samosvijesti i osobne odgovornosti. prilagođavaju svojim individualnim razlikama."Tata. u obliku. primjerice. da se raspravlja. Kada tvrdim da je položaj roditelja kao autoriteta koji djeci daju odobrenja samo djelomice dobra i korisna stvar. dogovara i razgovara prije donošenja odluka. V.pretvaraju u neosobna pravila i propise. Moraš ostati kod kuće. Djeca traže dopuštenje. slobodnih aktivnosti.

Želimo li se usredotočiti na moć i nadzor ili na razvijanje dječje osobne odgovornosti? Na društvenom području. Mi možemo željeti da se naša djeca upišu u izviđače. To se treba što pažljivije i što osobnije razmotriti. osobito u dječjoj dobi od 5 ili 6 godina.Postoji niz situacija. području u kojem sami ne sudjelujemo. . a dijalog se temelji na ravnopravnijem dostojanstvu. Ovo isto odnosi se i na dječje društvene aktivnosti. kada bi roditelji malo odgodili donošenje odluka i upitali dijete: "Što ti misliš?" Djeca tako uče dublje zaviriti u sebe. No. Naime. Tako uče čuti i svoje mišljenje. kao roditelji mi imamo mogućnost odabira. svijetu na koji možemo vrlo malo utjecati. Bitna se razlika sastoji u tome što mi ovdje postavljamo granice u dječjem životu. ali nemamo baš nikakvog utjecaja na jedan od najvažnijih činitelja . vrlo je mala razlika između osobnijih granica i onih društvene naravi. a ne samo razmišljati o trenutačnim željama i oduševljenju koji ih tjeraju da traže i pitaju. u načelu. a možemo ih pokušati poticati u određenom pravcu. u kojima bi bilo daleko konstruktivnije za obje strane.prijateljstvo. a što ne. Za roditelje to znači ustvrditi za sebe i s drugima ono što su spremni prihvatiti. javlja se novi činitelj u procesu donošenja odluka: zabrinutost zbog zbivanja u svijetu oko nas. a ne samo svu pozornost usredotočiti na svoje roditelje. o kojima sam već govorio. igraju nogomet ili idu u glazbenu školu. osim mnogih područja. Na taj se način razvija njihova samosvijest i osobna odgovornost. To predstavlja polaznu točku za stvaranje poticaja dječjem otvaranju.

To samo odražava činjenicu da su prijateljstva i društveni kontakti važniji od same aktivnosti ih razine postignuća.Odrasli često podcjenjuju važnost dječjih prijateljstava baš kao i znakovitost ljubavnog života mladih. roditelji su. npr. ni u kom slučaju. skloni mjeriti svoje osobne stavove uspoređujući ih s "uobičajenim vrijednostima". Puno je vrednije s vlastitom djecom povesti dijalog kao temelj odlučivanja. Uvjeravamo ih kako će ubrzo steći nove prijatelje. odnosno 5. No. "Svi se time bave* ili "Svi drugi smiju". Počesto je teško pronaći razumnu ravnotežu između obzirnosti spram dječjeg života u krugu njihovih prijatelja i naših osobnih normi i vrijednosti. ja time. ne mislim da roditelji trebaju popustiti pred argumentima kao što su. s onim što drugi roditelji djece iz iste škole ili okruženja dopuštaju. No. što ne znači da djeci manjka samostalnosti. tj. Budući da je tradicionalni temelj obiteljskih vrijednosti već pomalo uzdrman. posve neumjesno pružati površnu utjehu ih se samouvjereno podsmjehivati. sve više. kada im je ljubavna veza u krizi. kada moraju prijeći u novu školu te da je svijet prepun lijepih djevojaka. Skloni smo zaboraviti da je njihov najbolji prijatelj ili prvi dečko prva osoba izvan obitelji za koju su se ozbiljno vezali. ako se do 4. godine . Nije ništa neobično da prijateljstva imaju odlučan utjecaj na odabir športskih i drugih slobodnih aktivnosti. Često su to njihova prva iskustva s potpunim povjerenjem i predavanjem pa je. nego dopustiti drugim roditejima da odlučuju. koje je često motiv roditelja. No. rizično je misliti da su "uobičajene vrijednosti" i najzdravije. stoga.

zadovoljenje . već u započinjaju sprovodbe ozbiljnih dogovora. priči prije spavanja ili novom biciklu. ona mu se ispunjava i ono se smiruje. odlasku u kino. Kada se to dogodi. Poslije dvije minute.smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju i nailazi na otpor roditelja. nedovoljne odanosti ili nezrelosti. Kada u tome ne uspijeva. potreba/želja . nažalost. roditelji se često suočavaju s različitim vrstama pritisaka i taktika nagovaranja što. zbog čega se bori kako bi ostvario svoju želju.smirenje/ravnoteža Dijete iskazuje svoju želju. ima nemile posljedice za samopoštovanje svih uključenih.poraz/tuga . manje rječit i manje razuman. .djetetova života nije razvila tradicija dogovaranja i dijaloga. jasan je znak roditeljima da su požurili donoseći zakone. dijete se miri sa svojim porazom i vraća se u ravnotežu. Taj proces uvijek je isti. udara nogama o pod. to se može prikazati na dva načina: potreba/želja . Druga verzija nije ovako jednostavna i mnogi je roditelji. Ovdje je važno biti svjestan činjenice da je dječji način sudjelovanja u dogovorima često zdraviji od pristupa njihovih roditelja. dva sata ili možda dva dana. mada je. Shematski. bez obzira. radilo se o gladi. možda. smatraju znakom nepristojnosti.borba/razgovor/dijalog . nakraju. lupa vratima ili se duri i povlači u sebe). dijete "tuguje" (plače. Rješenje ne leži u suprotnom postupanju i popuštanju na prejak pritisak. žeđi.

Kako djeca odrastaju. Ovaj se tijek odnosi na opće. Ni borba. Možemo se pozivati na zdrav razum i razumijevanje drugih. Do dobi od 11 do 12 godina. Stoga je važno ne prekidati djecu (ili jedno drugo) u borbi i tugovanju. a društvene potrebe rastu. Nisu niti izraz egoizma ni pomanjkanja odanosti. jednostavno. Njih radimo zbog sebe. Nagrada će nam biti manje beznačajnih sukoba i nepodnošljivog dodijavanja. život s roditeljima. predati samo zato što ne možemo podnijeti borbu ili plač. novca i osobnih sposobnosti jednostavno prisiljavaju reći "ne". vremena. odgoj i . osobne i društvene granice. ni plač nisu nešto što činimo jedni drugima. može mu biti samo dodatkom.Ovaj je proces sveopći i od temeljne je važnosti i za pojedinca i za obitelj. Razlikuje se samo od kulture do kulture po vanjskom iskazivanju. trebamo ih samo prihvatiti s tihim suosjećanjem. ali to ne može zamijeniti organski proces. Kako bismo ih zadržali u tom uvjerenju. ali to uključuje i visoku cijenu. Važno je ne uzimati to osobno i ne učiniti da se djeca osjećaju krivima. To su izjave njihove spremnosti i pokušaji življenja s nama u uzajamnoj ravnoteži. njihove potrebe za kontaktom s roditeljima postupno se smanjuju. Dječja frustriranost i tuga nisu odraz činjenice da smo loši. ali isto tako ne postati sentimentalnima ili lijenima pa se. odnosi se i na situacije u kojima nas ograničenja naše snage. Prirodno je boriti se za ono što želimo i tugovati kada to ne uspijevamo ostvariti. Isto tako. već je to pokazivanje njihove sigurnosti u našu želju da budemo uz njih i kada ispadnu iz ravnoteže. Isto to može se postići i očitovanjem naše autoritativne moći. mada to ne želimo.

sve važnijim postaje druženje s vršnjacima i ostalim odraslima. To je unijelo određeno uzbuđenje u svakidašnji život. nadzor i očitovanje moći odraslih nužno su stvorili oblik dvostrukog života . Ovo pokreće pitanje granice i propituje niz već dobro ustaljenih normi u obitelji. razumljivo. kod mnogih od nas razvilo se to u jedan integralni dio naše ličnosti. Te okolnosti postavljaju velike zahtjeve na kvalitetu procesa odlučivanja kroz koji moraju prolaziti djeca i roditelji. poslije tog razdoblja. prema tome. No. To je prvi ispit djetetove osobne odgovornosti izvan obitelji pa. kao i oni prije njega. ali je cijena toga često bila u obliku laži.roditeljski primjer najvažniji su činitelji u dječjem rastu i razvoju. Današnja su djeca puno slobodnija u ophođenju s roditeljima i. Kada se moj naraštaj. dovoljno primjeren. potiskivanja istine i neodgovornosti.jedan. o vremenu odlaske na počinak i ostajanju izvan kuće navečer. i trenutak kada roditelji dobivaju prvu stvarnu povratnu informaciju o uspješnosti odgoja svoje djece. koji je imao destruktivan utjecaj na naše kasnije pokušaje zadovoljavanja zahtjeva za odgovornim roditeljstvom i partnerstvom. pokvarilo odnose između roditelja i djece. Riječ je tu primjerice o zajedničkim obrocima ili o ostajanju na ručku kod prijatelja. suočio s tim trenutkom. da se roditelji mogu s njim suočiti i onaj drugi za koji radije ne žele znati. manje spremna na podnošenje laži i zloporabe moći. istodobno. Osim činjenice da je to. . popraćena stidom što stvari tako stoje.

čak i u odnosima s drugim odraslima. pri Čemu roditelji kažu: "Ne smiješ to napraviti!". možda se najjasnije može sagledati u zemljama u kojima se takvi sukobi stalno zbivaju između muškaraca i žena. moralo se ili s tim pomiriti ili zakasniti i prihvatiti kaznu.Nekada su samo roditelji mogli odlučivati kada se dvanaestogodišnjak mora vratiti kući. Naprimjer. kada žene odluče navečer posjećivati jedne druge. kada želimo izbjegavati situacije u kojima dolazi do polarizacije sukoba na borbu za moć. Onima koji su odrasli u obiteljima s jednosmjernom komunikacijom. a to se ne postiže davanjem ili uskraćivanjem dopuštenja. . Ako je dijete bilo nezadovoljno vremenom koje su mu odredili. desetogodišnjaci ili dvanaestogodišnjaci često su neizbježan razlog njihovog učenja dijalogu i dogovaranju na razini koju su. a djeca odgovaraju: "Imam pravo to napraviti!" Činjenica da ovaj sukob nema nikakve veze s onim što je najbolje i najzdravije za djecu. jednostavno. To je. Kod ovog sukoba radi se o najboljem načinu stvaranja obitelji u kojima se svi članovi trude i razvijaju na najbolji mogući način. Ako želimo izbjeći destruktivne sukobe. prijeko je potrebno pristupiti obostranom dogovoranju pri čemu obje strane ozbiljno shvaćaju potrebe i granice jedni drugih. borba za moć. Tu se manje radi o davanju ili ne davanju dopuštenja. izbjegavali. a više o zajedništvu temeljenom na poštovanju. već jedino pomoću dijaloga. sve do tog trenutka. Danas je puno teže postavljati takve jednostavne granice.

dio cijene plaćali nekoliko godina stalnim. A mit o adolescenciji kao o dobi koja sama po sebi uzrokuje sukobe. da su hormonalne promjene i . koje su tako pune mitova i očekivanja. Ostala su. postigla puno u životu. da su razlozi za to posve opravdani. Njihov je nagon za samoočuvanjem odnio pobjedu nad disciplinom. morala kročiti kroz život s osjećajem unutarnje praznine i trajno nezadovoljenim očekivanjem da će njihova sposobnost prilagođavanja donijeti rezultate. koju smo već prije spomenuli). sukobima s roditeljima. no to nije bilo svrhom odgoja u prijašnjim naraštajima.VI. ali su. pak. kako djeca od 13. Mnoga su djeca uspjela ostvariti roditeljsku viziju i očekivanje te su neka od njih. zato. u tom smislu. Adolescencija (dob odrastanja) predstavlja drugu priliku koja se djeci pruža da postanu i upoznaju ono što jesu (prva je prilika bila dob osamostaljivanja. Mitom. Do sukoba dolazi prvenstveno zbog pomanjkanja spremnosti ili sposobnosti roditelja da prihvate jedinstvenu i samostalnu osobu kakvom postaje njihovo dijete. upravo je to: mit. 14 i 15 godina dolaze u dob adolescencije. POGLAVLJE OBITELJI S TINEJDŽERIMA Moglo bi se reći da postoji pet faza u životu obitelji. ili čestim. Tadašnji je cilj bio oblikovati djecu po nahođenju roditelja. Druga je skupina imala više sreće.

Kao što smo već spomenuli. same po sebi. jer su roditelji ti koji su odgovorni za kvalitetu interakcije . uvijek je onoliko uzroka. Dakle. Teško je ovo uvijek imati na umu kada se tinejdžeri u svakom drugom pogledu pokušavaju ponašati poput odraslih pa očekuju da se s njima tako i ophode.za ton. Ovo se. Oblik i sadržaj te reakcije odražava naše ophođenje s njima u proteklih 13-14 godina. Povratna informacija (reakcija) može . ozračje i "aromu" . možemo doživjeti kao nemilosrdnu reakciju na naša. prema tome.razlike. djeca koja su dotad surađivala i preko svojih mogućnosti. obiteljskih i kulturnih utjecaja. često prestaju biti spremnom na suradnju. najčešće. oni ipak nisu odrasli u smislu sposobnosti preuzimanja odgovornosti za kvalitetu interakcije. Rezultati odgoja i obiteljskih interakcija počinju izranjati na površinu te ih. izraslu iz svoje dječje DNA-strukture (dezoksiribonukleinske kiseline). Činjenicu da dobivamo tako jasnu i kompetentnu reakciju. razlogom obiteljskih sukoba. također. Tijekom svojih tinejdžerskih godina. koliko i sudionika. No. igraju važnu ulogu u određivanju jačine i destruktivnosti sukoba. katkada. treba zahvaliti dječjoj dobi u kojoj se upravo nalaze. godinama se objašnjavala potreba za osobnošću kod djece i žena.pa. djeca s narušenim integritetom postaju izrazito destruktivna ili autodestruktivna. spremnost i sposobnost roditelja da prihvate tu samostalnu i jedinstvenu osobu. odnosi i na obitelji s tinejdžerima. Svi obiteljski sukobi nastaju zbog činjenice da dva ili više članova žele različito. iskrena i dobrohotna nastojanja. i za način na koji dolazi do sukoba te za njegovo odvijanje.

pravilima i nadmoćnim znanjem . mogu uvelike smanjiti broj destruktivnih sukoba te pomoći u stvaranju temelja za trajan odnos povjerenja između roditelja i djece.brižnog. Kada djeca navrše 14-15 godina. Upravo ta obilježja daju djeci osjećaj sigurnosti . odgovornu i kritičku odraslu osobu. Prestanite odgajati Ma koliko se neobičnim činilo. Dva su razloga tome: . neumornog odgajanja. Tekst koji slijedi temelji se na nizu iskustava za koja se nadam da mogu poslužiti kao nadahnuće za postizanje oslobađanja od uloga na bezbolniji i svrhovitiji način. društvenu. sina i kćeri. najnježniji odgoj obilježen je nadzorom. oca. međutim. koji se neće osnivati na usvajanju uloge majke. kada se zavaravamo iluzijom da se sve vrti oko nas. Načela međuodnosa između odraslih i djece. u protivnom.i u tom nema ništa loše. dobrohotnog. koja sam već iznio u ovoj knjizi. Tu nema ničeg uperenog protiv nas.biti pretežito pozitivna ili negativna. ponekad takvom doživljavamo. Mi je. VI. ali nikada samo jedno ili samo drugo. nužno je da se odvoje i oslobode od roditelja jer.Čak i najbrižniji. kao roditelji. Oni to čine za sebe i to kao prirodni nastavak onoga što smo činili za njih. neće moći nastaviti svoj razvoj u samostalnu. 1. najčešće povrede integriteta tinejdžera dio su njihovog odgoja . već na prijateljstvu s ravnopravnim dostojanstvom.

temeljenim na nadmoćnom znanju sastoji se u prenošenju dviju poruka na koje samo mali broj mladih reagira mirno i s odobravanjem. ostali odrasli te dječji osobni unutarnji život. nije ovo poziv na revoluciju. ili. poricanjem njihove neovisnosti. to su oni glasniji! No. Ono najvažnije djeca dobivaju od svojih roditelja tijekom prve 3 do 4 godine života. potrebni većini roditelja kao znak da je vrijeme povući se iz prvih redova roditeljstva te suvišnu snagu i vrijeme posvetiti sebi i jedno drugom. kako jednom reče moj sin."Ja znam što je dobro za tebe!" Kada su adolescenti potpuno zaokupljeni otkrivanjem sebe. "Gledaj svoja posla!". ta im se obilježja čine neumjesnim uplitanjem. "Pitanje je trebaju li se moji roditelji još uvijek miješati u ovakve stvari. kako djeca odrastaju. odgoj.Kada djeca postanu adolescentima. no. osobni primjer te kvaliteta života koju im roditelji pružaju također su od velikog utjecaja. Sva djeca daju ovu činjenicu svojim roditeljima na znanje pomoću manje ili više diplomatskih primjedbi poput: "Ja ću sam već nešto smisliti". Prva poruka: . .i uvjerenosti da je njihov odgoj u kompetentnim rukama. To su dobrohotni. prekasno je za odgoj. Tijekom sljedećih 6 do 7 godina. Problem s neprestanim odgajanjem. poslije tog razdoblja. važni savjeti." Što nam više treba da ih čujemo. .što i jesu. No. najvažniji izvor nadahnuća predstavljaju vršnjaci. kritiziranjem i podcjenjivanjem . onda je ili izazivajuće ili besmisleno da im roditelji pokušavaju na to dati odgovor.

Druga poruka: . Upravo to je potrebno djeci tijekom njihovog kasnijeg života: ravnopravni roditelji koji svesrdno podupiru njihova nastojanja da budu ono što jesu. U skladu s našim tradicionalnim pogledom na djecu i mladež. To je nemoguće . Najbolje što roditelji u tom razdoblju mogu učiniti i za sebe i za svoju djecu jest ."Nisam zadovoljan s tobom!" Za mlade je nepodnošljivo suočiti se s ovakvom izjavom baš u dobi kad ni sami ne znaju tko su ispod glazure odgoja i kad nisu sigurni niti koliko sami sebe prihvaćaju. većina roditelja sklona je postupati suprotno: usprave se i pojačaju odgoj nadajući se da mogu još nešto dotjerati. kada se susretnu s razmjernom nesavršenošću bića koja su stvorili. svejedno. Pa ako baš i nisu oduševljeni onim što vide i dožive. No. pokušati u tome uživati. koliko iz neznanja što učiniti s ljubavlju koju gaje i odgovornošću. i u dobru i u zlu.barem za roditelje. osjećaju se vrijednima kao roditelji i često zaboravljaju kako time sprečavaju tu mladu osobu da se osjeća vrijednom u životu svojih roditelja.opustiti se i uživati u rezultatima marljivog rada koji su uložili tijekom proteklih godina." stvorili smo jedan jezik vrlo različit od jezika kojim se obraćamo ostalim odraslima. izgleda neodgovornom. Mnogi suvremeni roditelji koji se upuštaju u taj skoro zakašnjeli odgoj čine to ne toliko iz uvjerenja. vjerni sebi. Već su toliko naviknuti na zahtijevanje vlastite djelatnosti da im pomisao na opuštanje i uživanje u svom djetetu. kad nešto poduzimaju. Svaki put. moraju. Obilježava ga ton nadmoći .

pun pokuda i napada. kada su u pitanju osobni i međusobni odnosi potpuno je prihvatljivo izražavati se bez "pedagoškog posredovanja". ali isto tako djeluje i na smanjivanje odnosa s puno manjom djecom. zbog čega je. naš osobni način iskazivanja i zamjenjujemo ga nekim pedagoškim nazivom te time umanjujemo vrijednost komunikacije. barem je postojala usklađenost između jezika i stava. jednostavno. no danas. on je prijateljski i pun prihvaćanja. milostivosti ili napadačke nasilnosti. Kada je riječ o tinejdžerima. onda bismo trebali naći i konstruktivniji put. također je važno da se roditelji nastave ponašati kao protivnici u prijateljskom spo- . kako bi se izrazio/izrazila? Kada pronađemo odgovor. Gubimo. Pa čak i kada se radi o vrlo maloj djeci. u svom najboljem izdanju. i sa samima sobom i s djetetom. onda bi možda bilo pametno o tome ozbiljno porazgovarati s najboljim prijateljem! Godinama smo patili od pogrešnog shvaćanja da djeca i mladi moraju razumjeti svaku našu riječ koju im uputimo. Najbolji način ispravljanja uporabe ovog jezika izvođenje je sljedećeg pokusa po nekoliko stotina puta: Da dođem u ovakav sukob sa svojim najboljim prijateljem/prijateljicom (odraslom osobom). promicala bit poruke. a u najgorem. često. Ako se pokaže da nije tako. ton nije usklađen. U doba kada je to bilo stvarno prihvaćenim stajalištem odraslih u odnosu na djecu. Tom jeziku posebno i opravdano prigovaraju tinejdžeri jer zanemaruje individualnost mladih. kada se mnogi odrasli ne slažu s takvim stajalištem.zbog znanja. a poruka je nejasna. On jasno saopćava filozofiju koja iza njega stoji: još nismo ravnopravni.

"Brine me ovo što se s tobom zbiva i željela bih s tobom porazgovarati. Kada četrnaestogodišnja djevojčica predstavlja svog dečka majci riječima: "Zar nije divan?"."Ja o tome imam svoje mišljenje."Nije baš moj tip."Osjećam da se u ovo moram umiješati. To je stvar iskazivanja načelnog poštovanja prema suverenitetu druge osobe i "ispeci-pa-reci" dijaloga koji je često presudan za doživljavanje nekog postupka kao narušavanja integriteta ih kao poziva na razgovor da se nešto raščisti. Mnogim roditeljima tinejdžera ovo otvara mogućnost ponovnog otkrivanja ranjivosti i ograničenja jednih i drugih te im pruža priliku za vraćanje osjećaja poštovanja koje često biva gurnuto u pozadinu nakon puno godina zajedničkog života. ali ne s pedagoškom namjerom mijenjanja ili oblikovanja mladih.ru.Togledaj kako se ponaša! On nikako nije dečko za tebe!" U usporedbi sa sljedećim: . Želiš li ga čuti?" . Postoji razlika između odgoja temeljenog na nadmoći zbog znanja i temeljenog na ravnopravnom dijalogu. ali je lijepo vidjeti kako ti se okice zbog njega sjaje!" I kada se radi o tinejdžerima i kada se radi o odraslima. Bitno je da roditelji izražavaju svoje mišljenje i stavove. razlika između neprimjerenog odgoja i ravnopravnog dijaloga može se prikazati na sljedeći način: . a ne da im se namećemo kao da imamo isključivo pravo na njihov um i duh: . ako im zatrebamo. Jesi li spreman sada čuti moje stajalište?" . Možemo li sada popričati?" Tu nije riječ o uobičajenoj društvenoj pristojnosti. . važno je da smo tu.

O gubitku bliskosti. Područje se dječje privatnosti proširuje. mada su još uvijek roditelji i mada ih njihova djeca još uvijek trebaju.O gubitku povjeravanja. . dok to neki roditelji doživljavaju kao olakšanje. te. a nekima to ne uspije nikada.2. . a djeca se Češće povjeravaju prijatelju/prijateljici ili dečku/djevojci. To za njih može biti tako bolno da su se s tim u stanju suočiti tek puno godina kasnije. njihova uloga u području odgoja i odgovornost za dječji život sada je stvar prošlosti. mali oblačci tuge. Roditelji i njihov osjećaj gubitka Činjenicu da mladi ostvaruju svoju slobodu roditelji često doživljavaju kao osjećaj gubitka. Nutarnju stvarnost . Djeca. Tek kada se pomire s tim gubitkom. Sve te gubitke roditelji različito doživljavaju.roditelji nerijetko iskazuju u obliku pa- . Uz to riječ je i o gubicima konkretnije prirode: .O gubitku moći i nadzora. popraćena suzama. slušajući glazbu. To obuhvaća i tjelesnu nadmoć i mogućnost nadzora nad dječjim unutarnjim i vanjskim životom.neprihvaćanje gubitka . roditelji se mogu povući iz prvih redova u pozadinu. odjednom radije provode vrijeme sa svojim prijateljima i sama u svojoj sobi. Za neke je to šokantna spoznaja. Presudna i vrijedna uloga koju su dotad igrali u životu svoje djece odigrana je. Mnogi roditelji nisu svjesni (ili zaboravljaju) da je ova promjena položaja u odnosu na djecu nužna pa kada djeca naprave rez. bez obzira na spremnost roditelja. za druge. bol zbog ovog gubitka stiže kao iznenađenje.VI.

da se roditelji zanimaju za svoju djecu." . Poznanica njezine prijateljice pozvala ju je na subotnju zabavu. Prije ili kasnije. Mi s tobom još nismo gotovi."Ne. zar ne. . Lena prima tešku poruku: Mi ti ne vjerujemo i smatramo te potpuno nesposobnom za preuzimanje osobne odgovornosti."Smijem li ići s Evom na zabavu u subotu? Njoj su roditelji dopustili? . Primjer Lena ima 16 godina. .ničnih i agresivnih napada na sebe kao odgojitelje i autoritete nadzora. Kako možeš očekivati da ti vjerujemo kada nam ništa ne želiš reći? Nije nimalo neprirodno. ali nešto ipak moraš o tome znati!" Gak i više od toga. brzo će naučiti odgovoriti roditeljima na željeni način i prestati im govoriti bilo što."Mi ne poznajemo Evine prijatelje."Da." ."Eva je poznaje. ne bih rekla. u današnje doba?" Ovo je tipična situacija. čak i nalik na istinu. a kada budemo. bit ćeš nam zahvalna što nismo prihvaćali ravnodušnost i nemar! Ako su Lena i oni koji se nađu u sličnoj situaciji kreativni. roditelji će dobiti dokaze za nevjerovanje djeci i time će se krug zla nastaviti."Kakva je to zabava? Tko je priređuje i gdje se održava? Poznaješ li tu osobu? . To je najobičnija zabava. Ili možda ipak jest. Tko su oni i koliko im je godina? Hoće li roditelji biti kod kuće?" . Roditelji su se stavili u prve redove i postavili stražu na svim granicama.

stvarno." Ili: . što je stvarno ne poznaješ. da mi se ne sviđa da ideš s njom na zabavu. Što mislite o tome?" . ali to je moje mišljenje o toj zabavi. Dolazi puno nepoznatih ljudi i izgleda da će biti zabavno."Planiramo ovog vikenda posjetiti ujaka Iana i željeli bismo da ideš s nama."Ti vrlo dobro znaš da mi se Eva baš ne sviđa pa mislim da ne bi trebala ići na tu zabavu!" . kaži nam navrijeme. Mi nemamo nikakvih posebnih planova za vikend. nikakve veze sa zabavom. ."Možda i ne znam dovoljno o Evi. željeli bismo znati kako ćeš ići do tamo i vratiti se te gdje ćeš prespavati." Ili: . pa. Ako ti trebamo pomoći oko prijevoza tamo ili natrag. Ako odlučiš ići na zabavu."Dobro. Sve je to samo zato."Želiš li ti ići na tu zabavu?" . Tu se radi o mogućnosti roditelja da očituju svoju roditeljsku . Ti ne moraš postupiti po mome. razmisli o tome i onda nam reci što si odlučila." Ili: ." ."Samo u posjetu. Što ti kažeš na to?" . Ali je činjenica." . Pa. ako ti to želiš."Eva i neki njezini prijatelji pozvali su me na zabavu u subotu. mi nemamo ništa protiv."Što imaš toliko protiv Eve? Ona je sasvim u redu."Ja bih radije išla na zabavu. Idete li samo u posjetu ujaku Ianu ili nekim posebnim povodom?".Alternativa ."Da! Izgleda da će biti veselo jer dolazi puno ljudi koje ne poznajem."Odmah ću ti reći: Ni govora!" Ovaj slučaj nema.

odgovornost te Leninoj mogućnosti za razvijanje njezine osobne odgovornosti. Kada tinejdžeri pitaju za dopuštenje, važno je da roditelji odigraju svoju ulogu kao zakonodavci, ukoliko se ne radi o novcu ili imovini. Roditelji moraju imati mogućnost iskazivanja svog bezrezervnog mišljenja, koliko god to smatraju za potrebno, a da se to ne protumači kao zloporaba moći. Ta se mogućnost mora ostvariti putem dogovaranja o društvenim granicama, koje se odvijalo tijekom proteklih godina, putem kojega su djeca imala mogućnost razvijanja svoje osobne odgovornosti. Ovo roditelje dovodi u priliku, kada mogu slobodno reći: - "Ni govora!" (što podrazumijeva: "Neka ti bog pomogne, ako ne odeš na tu zabavu samo zato što ja tako kažem!"). Drugim riječima: "Sada znaš moj stav i pretpostavljam da ćeš ga imati u vidu, kada donosiš odluke na najbolji mogući način." Ova se ista etika odnosi i na odnose između odraslih. Moramo imati slobodu iskazivanja sebe, kako bismo na druge ostavili dojam, a ne zato da zlorabimo našu emocionalnu, tjelesnu i novčanu moć. Ako Lena ode na zabavu, onda roditeljska zadaća davanja sigurnosti može biti važnom. Ako u nedjelju bude tužna i potištena, ili se bude činila uznemirenom, jedno je od roditelja može zagrliti i reći: "Čini se da ti nije bilo lijepo na zabavi, Lena. Želiš li da o tome popričamo?" Ako njezin odgovor bude - "ne", onda su roditelji dirnuli u granice njezinog osobnog života pa će u takvom slučaju obje strane trebati ponovno uspostaviti ravnotežu, svaka na svoj način. Ako odgovor bude "da", to bi moglo biti znakom

potrebe za nadmoćnim znanjem odraslih ali će se, najvjerojatnije, raditi o potrebi da ih roditelji slušaju i osobno reagiraju. Jedino Što Lenu može vratiti u ravnotežu i prevladati neugodno iskustvo, njezine su vlastite riječi. Zadaća roditeljskog djelovanja iz pozadine ima vrlo važnu funkciju. Nije to funkcija odgajanja ili nadziranja, već funkcija koja se tiče činjenice da je za nas, kao ljudska bića, od presudne važnosti imati nježne i brižne svjedoke našeg života. Prvenstveno takve očevice koji su spremni pokazati da im je stalo do nas, i to onda kad nam je to potrebno, a ne kad se oni imaju potrebu osjećati korisnima. Da bi se to naučilo, obično je potrebno puno vremena, ali s druge strane, to onda traje trideset do četrdeset godina. S početkom dječjih sloboda, još nešto važno započinje u životu roditelja. Partnerstvo između dvoje odraslih i njihov osobni život ponovno su u žarištu. To dovodi do potrebe uspostavljanja ravnoteže između roditeljstva i partnerstva. Život roditelja djece tinejdžera na nekoliko je načina simetričan sa životom njihove djece: (oni) prolaze kroz kritičnu fazu svoga života kada su identitet i smisao postojanja u središtu pozornosti; moraju se osloboditi starih uloga i funkcija i svladati nesigurnost u odnosu na nove; moraju se odrediti kao pojedinci kako bi se obitelj i druge zajednice prilagodile novoj etapi njihova života; no, u međuvremenu, skloni su još uvijek jednom rukom držati se za svoje stare identitete; djeca se suočavaju s biološkom sudbinom odrastanja, a roditeljima se pruža jedna od najvećih mogućnosti za sazrijevanje njihove ličnosti.

VI.3. Tko odlučuje? Najvažnija zadaća roditelja još uvijek je odgovornost za ozračje u obitelji, tj. odgovornost za kvalitetu interakcije, koja je presudna za ponašanje i napredak svakog člana obitelji. Ta je odgovornost neprenosiva. No, prenosiv je dio odgovornosti koji se tiče praktičnih poslova, nužnih u svakidašnjem životu obitelji: pranje, odlazak u kupovinu, čišćenje itd. U Skandinaviji se već godinama smatra normalnim da djeca preuzimaju razuman dio odgovornosti za te praktične poslove, dok u velikom dijelu Europe prevladava drukčije gledište. U nekim su društvima dječaci potpuno toga oslobođeni, a obvezne su, manje ili više, djevojčice. No, još uvijek je moguće naići na velik broj obitelji u kojima majke, mada su zaposlene izvan kuće, snose potpunu odgovornost za poslove u obitelji i ne sanjaju da bi situacija mogla biti drukčijom. Što se mene tiče, samo je jedna stvar koja određuje to hoće li se i u kojoj mjeri od mladih očekivati pomoć u obavljanju svakidašnjih poslova u obitelji. To je isključivo stvar roditelja, žele li oni to ili ne. Sudeći prema mom iskustvu, nužno je da roditelji o tome dobro razmisle. Za to postoji nekoliko razloga. Ako se od djece očekuje da to "rade sama od sebe", onda će se roditelji svaki puta uzrujati kada djeca nešto ne budu radila samoinicijativno, ili će, s druge strane, djeca biti preopterećena preuzimanjem prevelike odgovornosti, jer ne znaju koliko se od njih očekuje. Ako roditelji zauzmu moralizirajući stav, tako da u zraku lebdi "djeca trebaju pomagati majci i ocu", to može lako stvoriti neprijatno ozračje u obitelji. Pristup kod kojeg se roditelji

služe vrstom usluga u zamjenu za ljubav stvara ili osjećaj krivnje i/ili trajno nezadovoljstvo, jer se temelji na dvije nespojive vrijednosti. Ako svakidašnji poslovi postanu nekom vrstom vojničke dužnosti, onda je teško izbjeći vojni sud ili dezertiranje. Roditeljima je često puno teže izreći ono što žele nego što bismo mogli pretpostaviti. Mnogi roditelji objašnjavaju to sa "stvarno ne bi trebalo", ali im je ipak teško u tom smislu nešto poduzeti onda kada je to doista nužno. Neki roditelji uporno tvrde kako su to već rekli tisuću puta, dok drugi idu prečicom i donose stroga pravila, popraćena nadzorom i prisilnim mjerama. Zajednički činitelj, koji se odnosi na obitelj s problemima te vrste, kada djeca odrastu, u tome je što su slični problemi postojali i ranije. Tome je, često, uzrok činjenica da roditelji nikada nisu sebe ili svoje zahtjeve shvaćali ozbiljno pa su se zato, primjerice, dvojako odnosili prema svojoj djeci. Možda su zamolili djecu, pet ili deset puta dnevno, da pospreme, ali su to onda, nakraju, sami učinili. Možda je na ovom području uvijek bilo sukoba; sukoba koji, zapravo, nikada nisu bili ozbiljni, ali i koje nikada nisu stvarno riješili. I nakraju, možda je tome uzrok i činjenica da su djeca pretjerano surađivala u preteškim zahtjevima, izravnim ili neizravnim. Na ovom je području također važno da se granice i zahtjevi iskazuju izravnim, osobnim jezikom, koji predstavlja uvod u dogovaranje. - "Razgovarali smo o tome i odlučili da ti preuzmeš odgovornost za... ili za nešto drugo, što bi nam jednako pomoglo. Što ti misliš o tome?"

Ako je reakcija: - "Zašto moram to napraviti? Odgovorite: - "Jer mi tako hoćemo. To ne mora nužno biti baš ono što smo ti mi upravo spomenuli, ali hoćemo da praktično pridoneseš i pomogneš u životu naše obitelji." Ako je reakcija - "Ne, to je nerazumno! Kako ću stići na sve drugo što moram napraviti?" Odgovorite: - "Dobro. Da čujemo, što ti smatraš razumnim." - "Pa, ne znam. To je, jednostavno, previše. Možete li samo nešto od toga izostaviti?" - "Možemo, ali ti ćeš morati dati prijedlog. Sada ti je jasno, što mi smatramo razumnim zahtjevima vezanim za potrebe u obitelji pa bismo željeli čuti tvoje mišljenje." Od presudne je važnosti postaviti odgovornost na mjesto koje joj pripada: odrasli imaju svoju odgovornost, a djeca svoju. To bi značilo da najprije treba izbrisati sljedeće uobičajene odgovore iz roditeljskog automatskog stroja za odgovaranje: - "Slušaj sada! Ne može biti nerazumno da..." - "Ako će to stvoriti puno problema, možda bismo trebali porazgovarati o tvom džeparcu." - "Nije ništa neobično da djeca tvoje dobi..." - "Ne budi glup! Ne misliš valjda da tvoja majka..." - "Kad samo pomislimo, koliko nas to košta..." - "Kad sam ja bio u tvojim godinama..." (Popis je puno duži od ovdje navedenog, ali zato ništa manje neugodan niti učinkovitiji.)

možda. ako ne prije. vjerojatno. čišćenja. nego praviti kompromise nabrzo. U najboljem slučaju. potrebe roditelja u području pomoći i olakšavanja obiteljskih poslova. ali želja za obavljanjem nečega nema stvarno s tim nikakve veze. U mnogim obiteljima roditelji se ne suočavaju ozbiljno s kvalitetom procesa donošenja odluka kojim su se dosad služili i to sve dok djeca ne odrastu i odbijaju suradnju. Sve dotad. Mnogo je bolje posvetiti više vremena procesu donošenja odluka. stoje negdje pri dnu ljestvice važnih stvari u životu. Isto je tako bolje pripaziti na to da se i obje strane ozbiljno shvate.Kao što smo već spomenuli. postoje poslovi koje djeca. koja postupno i neminovno potkopava njihov uzajamni odnos i na kraju ga uništava. negoli prekinuti raspravu pomoću nekog "pravednog" rješenja. a ono . Za veliku većinu zdravih i aktivnih tinejdžera. dvojbe da je to najbolje za njihov osobni. koji se služi malodušnim kompromisima i automatskim osjećajem dužnosti. samo zbog mira u kući. radije obavljaju od nekih drugih. neposredni život. Roditeljska odgovornost za kvalitetu interakcije i njihovi zahtjevi prema djeci međusobno su povezani. kuhanja itd. razlikuju se od obitelji do obitelji i ne postoje zahtjevi ili praktični zadaci. Načelo je da je način donošenja odluka u obitelji puno važniji od same odluke. poslovi poput pranja posuđa ili rublja. koji bi bili osobito vredniji za odgoj od nekih drugih. ili ih svrstavaju u skupinu pod nazivim "iznenadne pobude". roditelji opstaju na temelju složenog proračuna. Nema. ali ne predstavlja nužno i najbolji pristup svakidašnjem životu njihovih obitelji.

Zašto je to tako? Zato što je djetetovo ponašanje signal opasnog poremećaja ravnoteže između njegove osobne i društvene odgovornosti. prije nego dijete prihvati odgovornost i odbija se uplitati. jer je ona preduvjet za stvarni osjećaj društvene odgovornosti. Neke obitelji dolaze u situaciju kada jedno od djece iznenada prestaje surađivati i odbija se držati dogovora i obveza. No.kada djeca odu od kuće. bit će nužno pomoći djetetu da ponovno stekne osobnu odgovornost. No. s druge strane. Često se to pokaže teretom ili preprekom za obitelj tijekom dugog vremenskog razdoblja. postoji samo jedno rješenje: dijete treba službeno osloboditi svih dužnosti u obitelji na neodređeno vrijeme. često je baš obilježje fleksibilnih roditelja da se upravo njihovi zahtjevi za fleksibilnošću. u tom smislu. Da djetetov integritet nije ugrožen. ovdje. koji je nastajao tijekom dugog vremenskog razdoblja. Do toga može doći zbog prekrutog odgoja. kruti. bez ikakvog stvarnog objašnjenja. Prema mom iskustvu. ovo je jedina . ali vrlo izazovno. ali isto tako i u naizgled fleksibilnim obiteljima. Ako želim vratiti djetetovu društvenu odgovornost na razinu dostojnu poštovanja. Kada se to dogodi u obitelji i kada ni svađe ni razumni razgovori ne mogu poboljšati situaciju. Većini odraslih ovo izgleda jednostavno. podsjetiti čitatelje da je ponašanje djece kojim odbijaju suradnju znak da se u obitelji pretjerano surađuje. pozadina ovoga vrlo je različita. obzirnošću i društvenom odgovornošću temelje na jakim moralnim načelima pa su. ono se ne bi ponašalo na tako drastično asocijalan način. barem koliko ja znam. Htio bih.

To ne znači da su njihova moralna načela "pogrešna". I roditeljima je. neizbježno. Ovaj proces ozdravljenja težak je za obje strane.metoda koja jamči uspjeh i. već samo to da su svedena na automatske doktrine kojima manjka životnost. često. uzajaman proces razvoja u kojemu se roditelji moraju suočiti s činjenicom da je njihov moralni zakon ponekad bez temelja. To je. ali ne na prkosu. što je još važnije: njezina se djelotvornost temelji na čvrstim etičkim načelima. otprilike. vrlo teško jer moraju razmišljati i djelovati potpuno suprotno od onoga što su naučili držati svetim. Ovome možemo dodati jedno. godinu. nimalo nevažno. Oni kormilare brodom. godinu i pol dana. . "Super!"). Djetetu je teško ne pridonositi zajednici (ne smije nas zavaravati djetetova prva reakcija izražena riječima. Roditelji su ti koji odlučuju. to ovisi o odgovornoj primjeni njihove moći te spremnosti na mijenjanje brzine i kursa plovidbe u skladu s naravi vjetra i posade. u prosjeku. Ovisno o roditeljskoj sposobnosti poticanja te korisnosti i neiskorištavanju djeteta. Hoće li taj brod sretno uploviti u luku i izbjeći pobunu. djetetova će se društvena odgovornost u obitelji ponovno izgraditi i učvrstiti za. Iskustvo mi je pokazalo da je. veliko postignuće: da se sada izgrađuje djetetova osobna odgovornost. potrebno 6-8 mjeseci prije nego dijete opet počne pomagati u obitelji.

policajca.4. Oni se ne bi smjeli staviti u ulogu terapeuta. tih osjećaja kako bi svoju energiju mogli usredotočiti na odgovornost u budućnosti. samopredbacivanja i okrivljavan ja jednog s drugim i s ostalima odraslima. važno je da se pokušaju pridržavati općih načela ovdje navedenih.Roditelji moraju pokušati podijeliti svoje osjećaje krivnje.VI. svejedno je prekasno za uspjeh. To je prije svega i jedino uništavanje njihovog osobnog ljudskog dostojanstva. za koje su roditelji dali sve od sebe tijekom čitavog njegovog djetinjstva. Tri su stvari koje roditelji mogu učiniti u ovakvoj situaciji. No. mada su bol i spremnost veliki. a ovakvi pokušaji samo pogoršavaju stanje za obje strane. Nisu mi poznate nikakve druge situacije koje bi bile većim iskušenjem za roditelje da ponovno preuzmu ili pojačaju svoju ulogu odgojitelja. dijete. Ništa od ovoga neće uroditi plodom kada su u dodiru sa svojim djetetom. Stoga se roditelji moraju nužno osloboditi. Kada je uspjeh gotovo postignut Ponekad. . potpuno ili djelomice. Autodestruktivno ponašanje djece i mladeži nije upereno protiv roditelja. U takvim trenucima roditelji se moraju potruditi biti što izravniji i osobniji. kada mine prva obamrlost i panika se polako stiša: . tj. odjednom kreće nizbrdo u obliku zločina ili ovisnosti ili nekih drugih oblika ponašanja koje su roditelji nastojali izbjeći. preuzeti odgovornost za svoje vlastite osjećaje i reakcije. .U dodiru s djetetom. suca ili svećenika. kada je uspjeh gotovo postignut. u očajničkom pokušaju zaustavljanja ovakvog razvoja.

postali smo sukrivci. koji smo psiholozi i obiteljski terapeuti. za početak. ili propustili dati. Oni obuhvaćaju prijatelje. društvene i gospodarske uvjete u društvu i obitelji. Bez obzira.. kako bismo postali svjesni destruktivnih procesa koji trenutačno. Stoga je najvažniji doprinos koji možemo dati za budućnost mladih . Kada se mladi počinju ponašati autodestruktivno. učitelja. svećenika ili profesionalnog obiteljskog terapeuta. Nije važno.Roditelji moraju preuzeti odgovornost u traženju pomoći za obitelj. (Moji kolege i ja. a za mlade je bitno da mi preuzimamo svoj dio osobne odgovornosti. Svaki član obitelji osjeća se njezinim sastavnim dijelom i može dijeliti odgovornost. u njima stvaramo osjećaj krivnje. hoće li je tražiti od dobrog prijatelja. mi se kao roditelji moramo suočiti s činjenicom da nešto što je vezano za naš odnos spram sinova i kćeri dovodi do njihove ranjivosti. koliko snažnima mogu izgledati svi ostali činitelji. ipak. sasvim nedužno. Postoje još dva razloga za traženje pomoći izvana: Nijedan roditelj ne može objektivno zahvatiti ili sagledati proces interakcija u svojoj obitelji.) Važno je potražiti pomoć. Nešto što smo im dali. onda iza toga stoji mnogo povezanih činitelja. onemogućilo je razvoj njihove samosvijesti i osobne odgovornosti u snažne i postojane. naravno. koji pojačava ranjivost. Učinili smo najbolje što smo mogli pa. i obitelj. stručnjake. kulturu. uključujući i drugu djecu. . u protivnom. odnos zajednice prema djeci i mladeži itd. možemo posvjedočiti da se to odnosi i na tzv. jer.podjela odgovornosti. Nama je to važno zboga našeg osobnog mira. A tu je. Važno je da se cijeloj obitelji pruži pomoć.

osobni dio odgovornosti.ili već duže vrijeme. S druge pak strane. u obliku osobnosti i ponašanja. neki od njih počinju se destruktivno i autodestruktivno vladati.Bez odlučnosti da se suoći sa samom sobom i da mijenja interakcije u njoj. kada im je vrlo teško mijenjati autodestruktivno ponašanje bez onakve pomoći roditelja kakvu smo upravo spomenuli. prošli su kroz 15 godina mukotrpnog rada kojega se rezultat. I. ako su roditelji spremni preuzeti djelatni. kao i odgovornost za pokušaj pronalaženja konstruktivnijih putova. U razdoblju između početka puberteta i ulaska u odraslu dob. djelotvornost javnih službi kranje je ograničena. a autodestruktivnost postaje gotovo neiskorjenjivom. sada počinje jasno očitovati. mladež se nalazi u posebno specifičnom položaju. Oni su održali ravnotežu između obzirnosti prema sebi i potrebe za suradnjom s roditeljima i to na način na koji je to bilo moguće u njihovoj obitelji. njihovi se obrasci ponašanja ponavljaju. ali odgovorni. koji su se netom izvukli iz svojih čahura pa sjede na suncu i suše krila. postupno im se omogućuje razvoj samosvijesti. stvore osjećaj krivnje. Odgovornost za njihovo postojanje. Ako im odrasli. provedenim u toj obitelji. Doslovce rečeno. . za što su nedužni. Mladi su upravo na rubu završetka razvoja ličnosti i ponašanja koji su im usađeni genetskim kodom i djetinjstvom. koja je preduvjet njihovog boljeg ophođenja sa samim sobom. ili roditelji. Unatoč ponekoj sirovosti i grubosti na površini. oni su ranjivi poput leptira. postoje u našoj obitelji. jer za njih moramo preuzeti odgovornost. kad su već nadomak uspjeha. .

Za druge je. POGLAVLJE RODITELJI Iako drugi tipovi obitelji postaju sve učestaliji. U mnogim je zemljama još uvijek tako. pak. ukoliko nisu bile u braku.VII. Stotinama godina. dočim su se u našem dijelu svijeta pojavili potpuno novi zahtjevi i očekivanja u odnosu na ulogu braka i partnerstva u životu pojedinca. načela života odraslih puno se ne razlikuju. i za muškarce i za žene. mučimo i eksperimentiramo u potrazi za načinom uspješnog zajedničkog života. brak je bio rješenje društvene sigurnosti i prihvaćenosti. Kao što je bio slučaj i s prethodnim poglavljima. što je povezano sa skokom u razvoju do kojeg je došlo u šezdesetim i sedamdesetim godinama. koje su se osjećale nesigurnijima. ovo neće biti pokušaj skupljanja sveopćih recepata za iscrpnu "knjigukuharicu!". Mislim da drugačije i ne može biti u jednom vremenu kada se svi borimo. odlučio sam se u ovom poglavlju usredotočiti na obiteljski život čiju osnovu čine dvije odrasle osobe te na njihovu ulogu roditelja. Općenito govoreći. Neki su se ljudi prestali nadati da njihovi mogući partneri mogu zadovoljiti ta očekivanja pa su odlučili sami podizati djecu. već prije skica nekih korisnih načela za odrasle koji zajedno žive kao partneri. položaj samohranog roditelja privremeno i improvizira- .

I upravo to novo davanje prednosti dostojanstvu i ravnopravnom dostojanstvu čini osnovu ovog poglavlja. za neke biti roditeljem postalo simbolom pomanjkanja slobode. dok je. u zamahu je jedan uzbudljiv i plodan razvoj u kojem .no rješenje. opet. uzimati s rezervom. možda je to slično onome što mi je rekao jedan moj kolega: "Kad držiš čekić u ruci sve ti. odjednom. Drugi se činitelj sastoji u tome da će odnos između muškarca i žene temeljen na neravnopravnosti još samo kratko vrijeme biti modelom dobrog braka. . Možda sam u tom pogledu preveliki optimist. To se vidi iz njihove liste prioriteta u skladu s istim poslovnim načelima kada se odnose na nabavku kućanskih aparata i procjenu mogućnosti za stvaranje karijere.ljudsko dostojanstvo igra sve više središnju ulogu. što podsjeća na kazališnu predstavu. ukoliko je riječ o zamjeni stvarnog života nečim. Koliko ja vidim. jasno se izdvajaju dva činitelja. za koje ću pokušati postaviti neka opća načela. Prvi od njih jest činjenica da su duboki sukobi i problemi u ljubavnim odnosima između odraslih posvuda isti.za razliku od dosadašnjeg razvoja . počinje ličiti na čavle!" Nadam se da nije tako. Iskustvo mi govori da načelo ravnopravnog dostojanstva u interakciji između odraslih te odraslih i djece zahtijeva veliko poštivanje razlika te da se naputci što se odnose na "prihvaćene metode" trebaju. Kultura i religija utječu samo na površinu. stoga. Kada uspoređujem svoja iskustva terapeuta u radu s parovima iz različitih zemalja i kultura gdje sam radio i koje poznajem.

1 . najvažnija razlika. Ja to radije svrstavam u naše različite strategije preživljavanja. čini se. Naša strategija preživljavanja uvijek je djelomice autodestruktivna. a nešto kasnije počinjemo željeti ili zahtijevati da ta druga osoba za nas stavi ruku u vatru. zadobili smo stanovite rane i stvorili neke nezdrave načine ophođenja sa samima sobom. U prvoj etapi zajedničkog života nastojimo postići tu istovjetnost odricanjem od samih sebe u korist sličnosti. Ovo je vječni i sveopći obrazac koji je nemoguće spriječiti već samo prekinuti ili produžiti. obrasce ponašanja. drugi su . Naša strategija preživljavanja izraz je načina na koji smo se naučili nositi sa sukobom između integriteta i suradnje. zaljubimo i odlučimo živjeti skupa. Svi to znamo. puno je više razlika nego sličnosti između nas. neurozu . kao dokaz ljubavi i odanosti zajedničkom odnosu. no unatoč tome. Različitost Kada se upoznamo. nastale iz mogućnosti i ograničenja koje smo imali u obitelji u kojoj smo odrasli i kulturi koju je ona predstavljala. kao da ljubav otupljuje sve naše osjete i prenosi nas u svijet mašte.V I I . Kada razmatramo mogućnosti dvoje odraslih za roditeljstvo. kako bi bio što podnošljiviji za nas i što prihvatljiviji za naše roditelje. odnosi se na osobnost. gdje zavaravamo sami sebe i jedno drugo uvjeravanjem da je ljubav i naš zajednički život stvar postajanja što sličnijima. osim one u spolu. Neki od nas potražili su utočište u samoći. Bez obzira na to što nam naše emotivno pamćenje kazuje o našem djetinjstvu.ili kako to već želimo nazvati.

Nova obitelj predstavljala je ponavljanje zahtjeva prethodne za samopožrtvovnošću.Naše autodestruktivno ponašanje istodobno je uvijek destruktivno za naše najbliže i za naše zajedništvo s njima. koja je bila primjerena u obitelji u kojoj smo odrasli. godine.Postoje dvije stvari. Budući da su se autodestruktivne težnje pojavile kasnije u našem životu. oni nam se otvaraju i postaju ranjivima. najvažnije je zapamtiti sljedeće dvije stvari: . . ne poznajemo niti sebe niti drugu osobu. zahtjev se nije odnosio na razvoj. ima neposredan učinak. To je doslovce strategija za preživljavanje. Čim nas zavole. Ako po prvi puta osnivamo obitelj prije 30. U prijašnjim naraštajima. uz mukotrpan rad. vrlo je rijetko takvom u našoj novoj obitelji. već na prilagodbu. ili 35. a ne strategija života. To na naše partnere i djecu. koje nas mogu osposobiti za mijenjanje strategije za preživljavanje u strategiju života: ljubav koju nam drugi pružaju i naša želja da im budemo što dostupniji u njihovu životu. budući da naš osjećaj zaljubljenosti izrazito uključuje osjećaj dobrobiti sa samima sobom i jednog s drugim. često smo imuni na bol ili mu se prepuštamo. Poznate su nam samo strategije preživljavanja te dvije osobe. S tim u vezi. Strategija preživljavanja. za odustajanje od sebe zbog drugih. I.a ovome možemo dodati sve moguće varijacije i promjene koje postoje između te dvije krajnosti.se stopili sa zahtjevima i očekivanjima odraslih u čežnji za zajedništvom . koji nas ne poznaju tako dugo. . prirodno je da ne razmišljamo o činjenici da se uskoro trebamo početi razvijati i mijenjati.

često te razlike između nas doživljavamo više kao teret. Njihovi izgledi za razvoj manje autodestruktivne ličnosti u velikoj mjeri ovise o našoj odlučnosti koju poklanjaju u razvoju vlastitih osobina. Uzajamnost zamjenjuje jednostranost. posve razlikuju jedna od druge.ne pod uvjetima nametnutim od drugih članova. može biti od velike prednosti . ali često nadahnuti njihovom patnjom. baš doslovce. stoga.U modernoj obitelji koja se temelji na ravnopravnom dostojanstvu. Naše se strategije preživljavanja. u načelu. uvida i "know-how". Konstruktivno zajedništvo s partnerom i djecom zahtijeva od nas spremnost da se razvijamo kao ljudska bića . kada postanemo roditelji i životni razvoj. stoji na vagi. Naš odrasli partner može se mijenjati u pogledu strpljivosti te veće ih" manje osjetljivosti na bol. Ali. zahtjevi su. ali djeca gotovo ne poznaju zapreka i potpuno su uvjerena u našu nepogrešivost i svemoćnost. često. a to isto vrijedi i za suprotnu stranu kao i za vrijeme potrebno da bismo se pripremili za vlastiti razvoj. Ostalo moraju usput naučiti jedno od drugog i iz djetetovih kompetentnih reakcija. U prirodi je stvari da se taj proces učenja sastoji prvenstveno od sukoba pa. posve drukčiji. nužnih da od toga naprave. dobar posao. Ponekad nam to može pomoći da se podsjetimo na sljedeću činjenicu: kada dvoje odraslih postanu roditelji. Puno je pozitivnog rečeno i napisano o važnosti različitosti kao izvoru nadahnuća i sve one stoje. oni zajedno posjeduju (u najboljem slučaju) otprilike jednu trećinu iskustva. manje ili više. nego kao nadahnuće.

ali bi ona već mogla naučiti da se neke stvari trebaju obaviti i gotovo! Ona: "Da. Mi možemo biti skloni jednom ili drugom pristupu. treba je presvući. Govorim o tome da neke stvari treba.. napraviti. za razliku do služenja njima pretežito za dokazivanje tko je "u pravu". ali i sam vidiš da joj to nije ugodno. ali radim na svoj način! U redu. Što će biti kada je budu čuvali u jaslicama? Zar misliš da se oni imaju vremena posebno s njom baviti? Ovo je tipičan sukob između roditelja u smislu izražavanje dvaju različitih stajališta te sudaranja ženskih i muških kriterija. Zašto uvijek moraš biti tako grub?" On: "Možda to ne radim onako kao ti. Primjer Ona: "Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš." Ona: "U redu onda. Zašto uvijek moraš biti tako grub s njom?" On: "Kada je treba presvući." . Možda se ti imaš vremena satima s njom igrati kada je presvlačiš. jednostavno.upotrijebiti veliki dio snage na otkrivanje primjene sukoba na konstruktivan način. ali to je najmanje važno za ovaj sukob. a poslije toga ima vremena za igru.." On: "Ja ne govorim o tome što je ugodno. Najvažnija je činjenica da jedno drugo preziru u pogledu načina obavljanja toga posla: Tvoj je način pregrub! Tvoj je nerealan! Ovaj se sukob mogao i ovako odvijati: Ona: "Nešto nije u redu ako ona uvijek plače kada je presvlačiš. a što ne.

onda mora biti osoban i odnositi se na roditelje. Znam samo da me to svaki put uzruja.. Postoji određeno opravdanje tvrdnje da su stavovi osobna stvar i da rasprava o njima može biti konstruktivna. što je obilježje modernog individualizma. Možemo li sada o tome porazgovarati?" On: "Da. Ona: "Slušaj sada. Sukob je lišen osobnog jezika i osjećaja. kao u ovom slučaju. Kada je. tako da bih. ali je daleko od toga da je razriješen. Jesam li opet u nečemu pogriješio!?" Ona: "Ne znam jesi li pogriješio. ovdje je pretvorena u pomanjkanje kontakta. Dogma prošlih vremena u smislu nužnog pokoravanja kompromisu. nužan je osobni dijalog. ali to se mora napraviti. Preduvjet za to jest da se raspravlja isključivo o stavovima. ona sa svojom obzirnošću. ušla k vama i pomogla vam da se bolje slažete.Ovo je primjer svođenja poštivanja osobnih razlika na jednu frazu. a to je vrlo rijetko slučaj kada je predmet rasprave način na koji se roditelji ophode s djecom i žive s njima. On je osamljen sa svojim stavom. možemo. a dijete sa svojim suzama. Ako želimo da dijalog bude smislen i konstruktivan.što ti o tome misliš. Uzrujava me to što Sarah uvijek plače kada je presvlačiš.." Ona: "Možda uopće i nismo toliko različiti. Mogu li ti dati nekoliko dobrih prijedloga?" . najradije. Mislim da me najviše zanima . I ja bih više volio da se ona cijelo vrijeme smije. sukob stvar osobne patnje i frustriranosti. Ne znam bi li te to razljutilo što se uplićem i zato želim s tobom o tome razgovarati." On: "Ja u tome ne vidim nikakav problem.

" Njezina uvodna primjedba dobar je primjer kako je proces uvijek pobjednik u odnosu na sadržaj u ljudskom suodnosu.. Jednostavno ne znam mogu li ja to izvesti drukčije. ne zapravo.On: "Pa. Zašto uvijek moraš biti s njom tako grub?" Rečeno izravnim jezikom. evo što ona kaže: . Obje strane uspjele su saslušati jedna drugu i ozbiljno shvatiti međusobne granice. biti frustrirana i ljuta na oca kada je bude presvlačio. prvom pokušaju ove žene mijenjanja destruktivnog suodnosa u obitelji: . kao da ona predstavlja zadatak koji se treba obaviti.. sljedećih tjedana ili mjeseci. na trenutak. a ne uzajamno uvjeravale."Nešto nije u redu da ona uvijek plače kad je presvlačiš. Obično mislimo da donošenje zaključaka ubrzava razvoj. mislim. dok je "zvučna" kvaliteta razgovora važnija za dobrobit cijele obitelji." Prednost je za mnoge sukobe ako završe samo na ovome.. negoli mogući zaključak ili dogovor. Obično se stvari ne miču s mjesta. Pretpostavimo da je njezina primjedba ispravna i da je interakcija između oca i kćeri stvarno neprimjerena jer se on s njom ophodi bez naklonosti i razumijevanja.. ono što svakako treba istaknuti ton je i način izražavanja kojim majka prenosi svoju poruku. na svoj način. jednako neosjetljiv i uvredljiv kao i očevo ponašanje za koje ga optužuje. No. no tome je vrlo rijetko tako. Možda će Sarah. onako kako ja to znam. Vratimo se. . Dojmile su se jedna druge."Pogrešno to radiš i pregrub si. No za nju je puno bolje da se pomiri i živi s tim nego s dvoje roditelja kojima služi kao oružje u borbi za moć.

drugi . Njezina će skrb za kćerku s vremenom izgubiti svoju vrijednost ako je ne sprovodi s dovoljnom obzirnošću i spram svoga partnera.2. VII. samo je pitanje vremena kada će se i ona početi tako ophoditi s kćerkom. Čak i ako razmotrimo suvremenu situaciju u Europi. manjka uvjerljivosti pa. kućnu tiraniju. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva počiva na dva kamena temeljca. Paradoks ove situacije sastoji se u tome da ona upravo ovako govori zato što su i njeni roditelji tako govorili kada su je u nečemu ispravljali. blagi. patrijarhat. ali je odgovornost roditelja za novi život popraćena i odgovornošću za pokušaj izdizan ja iznad jalovih postupaka i stavova koji izviru iz ljubavi prema njihovim vlastitim roditeljima. političku i gospodarsku ravnopravnost između muškaraca i žena. vrhovnog komandanta u liku svekrve ili punice. uspješne i manipulirajuće ravnateljice kuhinje i dječje sobe. ona ga udvostručuje. a i svi mi ostali. Njezin čitav organizam prisjeća se te boli pa ona reagira u kćerkino ime. stoga. nedužno je dovedena do destruktivnog ponašanja. Prvi predstavlja sve veću društvenu. naići ćemo na ogroman broj razlika. umjesto da riješi obiteljski problem. demokratski duet. Vodstvo ravnopravnog dostojanstva Obiteljsko vodstvo ima raznovrsnu prošlost. i par koji se ogorčeno bori za svaki milimetar moći. no. poštovanja vrijedno vodstvo s jasno podijeljenim područjima odgovornosti. odlučni tip majke-zemlje.Njezinoj tvrdnji. uključujući: dominaciju. Baš kao i njezin suprug.

kada je nužno. da muškarac radi u polju. Još sredinom 1930. Mada pojedinačni parovi pronalaze načine podjele odgovornosti u skladu s njihovim interesima i sklonostima. primjerice. brine o životinjama i strojevima. aktivnu ulogu u skrbi oko djece. ali to nije isto.i. kroz određeno vremensko razdoblje. odluke se donose zajednički. U tom se smislu razlikuje od . danski stručnjaci za odgoj preporučivali su da djeca trebaju jesti prije očevog povratka kući. godina. ovaj koncept je revolucionaran. ili odlučuje kompetentniji partner. ne manje važno. kuću i vrt. Muškarcima i očevima uvijek su pripadala važna područja odgovornosti i unutar obitelji i u odnosu na obitelj. Nadalje. a da se žena brine za djecu. tu se nikako ne radi o određivanju pojedinih funkcija u tradicionalnom smislu kao. ali su samo izmimno bili sastavnim dijelom trajnog. biti puna dostojanstva i poštovanja.se sastoji od ideje da muškarci i očevi trebaju podijeliti djelatnu odgovornost za svakidašnje vođenje doma . nedvojbeno. Ovakva vrsta vodstva s određenim područjima odgovornosti može. Smatralo se nepoželjnim da glava kuće i skrbnik uživa svoj glavni obrok u društvu male djece! Vodstvo jednakog dostojanstva obilježava činjenica da oboje roditelja mogu preuzimati potrebne uloge u obitelji te se u njima izmjenjivati. biti emocionalno uklopljeni u obitelj te igrati svakidašnju. U usporedbi s povijesnom tradicijom europske obitelji. vodstvo ravnopravnog dostojanstva temelji se na činjenici da oboje odraslih imaju jednaka prava u odlučivanju. Drugim riječima. ritmičkog (dinamičkog) zajedništva između majki i djece.

demokratskog vodstva. neslaganje i razilaženje u mišljenjima ili prioritetima često postaju vrstom povratne informacije nakon donošenja odluke i ne predstavljaju elemente borbe za moć. mogla bi se nazvati postdemokratskom obitelji. već na načelu prava pojedinca da ga se shvaća ozbiljno onakvim kakav jest. Ono se ne temelji na roditeljskom dogovoru o granicama i pravilima. Jedan od problema vezanih uz uvođenje u obitelj vodstva temeljenog na jednakom dostojanstvu jest u tome što ne posjedujemo modele koje bismo slijedili. Sve je više obitelji koje uspijevaju ostvarivati takvo vodstvo. niti politički život. Roditeljsko vodstvo u odnosu na djecu počiva na ideji da i roditelji i djeca imaju različite granice i potrebe. po mogućnosti u dogovoru. Radi se o trajnom razvojnom procesu. U njoj se veća važnost pridaje kvaliteti odlučivanja nego samom procesu donošenja odluka te uključuje i sve detalje. U vodstvu. umjesto da ih odbacuje. znači da jedan partner podupire odluke drugog. no niti društvene ustanove. raznovrsnom po sadr- . također. To je jedan od razloga zašto vodstvo jednakog dostojanstva ne može odmah naći svoje mjesto u obitelji. temeljenom na jednakom dostojanstvu. već o izražavanju svog stava i ozbiljnom shvaćanju jednih i drugih. niti privatna poduzeća ne posjeduju modele za tu vrstu vodstva da bi u tome mogli predvoditi. To. U skladu sa sadašnjim trendovima. gdje se o svemu razgovara i odlučuje zajednički i. obitelj koja se zasniva na ravnopravnom dostojanstvu. čak i u slučajevima kada im se mišljenja razilaze. Kod dogovaranja nije riječ o tome tko će dokazati da je u pravu.

a ideja da se to može mijenjati razmjerno je nova. on samo uzdiže druge vrijednosti. Cjelokupno iskustvo vezano za dobivanje djeteta tako je zanosan događaj i neizmjeran emocionalni ushit da većina parova. odredilo njezinu ulogu do kraja života. Kada bi žena postala majkom. ovisno o razvoju obitelji i njezinih pojedinačnih članova. njezin je položaj pretrpio znatno korjenitije promjene. To je. VII. Većini nas događa se to da nam roditeljstvo oduzima tako veliki dio života te da nam partnerstvo nestaje u pozadini . po tradiciji. Žene su svoju ulogu počele smatrati društveno i životno ograničavajućom. identificira sebe i jedno drugo upravo s tom ulogom. u načelu. a nešto kasnije i muškarci su stali razmišljati o ljudskim ograničenjima svoje uloge. frustrirajući od mnogih drugih načina vođenja obitelji. Tijek ovog razvoja nije ništa više. i to zbog svoje uloge majke. No. već "tatom" i "mamom".žaju i uvjetima. Tako je još uvijek u mnogim dijelovima svijeta. Partnerstvo i roditeljstvo Kada bi bračni par dobio svoje prvo dijete. ubrzo po rođenju djeteta. Neki ljudi čak prestaju zvati jedno drugo pravim imenom. što je uz mogućnost da postane bakom. ženskog identiteta. krutost uloga oca i majke nije samo određena poviješću. značilo da se odrekla svog neovisnog. muškarac je. ali ni manje.3. nastavljao svoj posao ili karijeru kao dotad samo uz dodatak roditeljskog dostojanstva i povećane obveze uzdržavanja obitelji.

ali i kao ljudska bića i pristupali našoj djeci na najprimjereniji način. To nije samo važno zbog očuvanja prijateljstva i erotske strane odnosa. moramo razgovarati i o nama i to jedno s drugim. Ako se supruga osjeća uznemirenom zbog izlazaka njihove kćeri . a ne kao otac njihove kćeri. postoji jedan osobiti aspekt partnerstva roditelja koji je od velike važnosti za roditeljstvo te za roditeljske mogućnosti raspravljanja i razrješavanja sukoba koji se tiču njihove djece. Naravno da djeca mogu biti polazištem i nadahnućem za razgovor. U načelu se može reći da svako slabljenje partnerstva između roditelja. važno je da suprug prihvati njezinu zabrinutost kao suprug. kao prijatelji i ljubavnici te kao dvoje ljudi s vlastitim osobnim identitetom. važno je da pristupi mužu kao prijatelju i partneru. No. nužno. zbog stjecanja uvjerenja da se možemo razvijati i kao roditelji i kao ljudska bića. također šteti i njihovoj djeci. Riječ je o mogućnosti roditelja da razgovaraju jedno s drugim kao muškarac i žena. pomalo paradoksalno.tinejdžerke. U interakciji između odraslih važno je da odrasli predstavljaju sami sebe. s osjećajem gubitka i frustriranosti. To se. No. .tijekom niza godina. Ako jedno s drugim razgovaramo o našem odnosu s djecom kao otac i majka. Ako se žena protivi nečemu u načinu svog muža kako pomaže sinu oko domaće zadaće. onda su djeca uvijek u središtu našeg razgovora. već. a ne kao majka svog djeteta. ali ne bi smjeli biti stalnim predmetom razgovora. Roditeljska uloga najpodobnija je za interakciju s djecom. kako bismo se razvijali kao roditelji. svodi na ono što djeca rade ili ne rade itd.

slobodni vikendi i izlasci na večeru. osjećajima. stoga. primjerice. Sudeći prema mom iskustvu. tako blizu da su mnogi roditelji stvorili svjestan otpor prema njoj. također i pojedinačne žene i muškarci s našim osobnim iskustvom. odlazak u kino. još uvijek. to se pomalo oblikuje u zamisao da se obiteljski život s djecom sastoji od zahtjeva. uzajamno povezanim i životno nadahnjujućim partnerstvom. Nešto jednostavnije rečeno. kada se radi o razvoju kvalitete života pojedinca. malo je toga što se može mjeriti s nježnim. Ne stoga što ne bi mogli biti važnima. već zato što zanemaruju mogućnost da to budu. osim majke i očevi. nije to bilo zbog same povijesti. Neki ljudi doživljavaju poticaje izvana kao prijetnju obitelji. U stanovitom smislu je novost da je partnerstvo .To je nešto što često zaboravljamo pa. već stoga što nam je ona. također. dobro upozoriti jedno drugo svaki puta kada shvatimo da se predmet razgovora tijekom proteklih sat vremena vrti isključivo oko djece. Kada sam u uvodu u ovaj odjeljak knjige spomenuo prošlost. prošlošću i snovima. trebamo jedni drugima pomoći prisjetiti se toga da smo. posve neovisnima o našoj ulozi roditelja. Povremeno upoznajem obitelji u kojima je ovakvo stajalište postalo početkom začaranog kruga u kojem se roditelji doživljavaju sve manje i manje važnima jedno drugom. mukotrpnog rada i sve više zahtjeva te da se pojedincu jedina mogućnost za razvoj pruža izvan doma. a stvarno je riječ o tome da njihovo pomanjkanje svjesnosti o mogućnostima poticanja partnerstva predstavlja stvarnu prijetnju. ali je. potrebama. To je preporučljivo činiti pomoću simboličnog izražavanja kao što je.

ta se čežnja pretvara u jaku bol. gotovo neovisno o tome kakvim je bilo naše vlastito djetinjstvo i koliko je nesavršen naš sadašnji život. oni rastu u uvjerenju da nemaju nikakve druge vrijednosti.tako visoko na listi obiteljskih prioriteta. Mogućnost koju nam pružaju da se pomoću njih osjećamo vrijednima nešto je što im moramo svjesno naučiti uzvratiti. Uzajamnost znači ravnopravno poštovanje Rekao bih da smo kao ljudska bića uvijek bili ispunjeni divljenjem te osjećali uzvišeno štovanje i odgovornost kad smo se. Uzajamnost u odnosu na djecu s druge je strane nešto što nas većina mora naučiti zajedno s njima. A kod mnogih roditelja koji ne mogu imati djece. U tome ćemo uspjeti ako naučimo obuzdati našu egocentričnost i otvoriti se prema njihovoj osobnoj kompetentnosti za koju oni. kao roditelji.4. za razliku od nas. Želja i potreba za zaštitom i ljubavlju prema djetetu te spremnost da mu pružimo lijep život izvire iz nas poput izlaska sunca. Još uvijek postoji puno obitelji u kojima je najuočljiviji činitelj količina neiskorištenih ljudskih mogućnosti. Ova potreba za davanjem data nam je u trenutku kad prvi put ugledamo naše dijete. nisu svjesni da nam pružaju dok je mi ne prihvatimo. da se i oni mogu osjećati neosporno vrijednima. bez obzira na to jesmo li mu mi biološki roditelji ili smo ga usvojili. suočavali s neiskvarenim životom i savješću novorođenčeta. Ako ovo ne uspijemo naučiti. osim . VII.

oduvijek toga bili svjesni. jednostavno. No. Drugo se odnosi na naše spontane reakcije kao ljudskih bića. Prvo je. više nadzora itd. bilo zato što su premalo učinili te tako priznaju svoju osobnu djelomičnu nesposobnost. nego što bismo to željeli. više ograničenja. roditelji su uvijek. bilo zato što su nešto propustili učiniti. srditi smo i nasilni. već je i nepoželjno za društvo u kojem žive i u kojem moraju preuzimati odgovornost. Sve nas smeta. Neobično je to da tradicionalni jednostrani način roditeljskog pristupanja djeci može biti pokazateljem kako smo. roditelji misle da su oni za to krivi. kulturološko: to svi ostali rade. Propitujemo koliko nam znače i na taj im način predbacujemo naš osjećaj nedovoljne vrijednosti za njih. više tjelesnog kažnjavanja. To ne samo da je za njih bolno i ranjavajuće za naš kontakt s njima.tada su naše reakcije najžešće. Kada se djeca lijepo ponašaju i stvarno ili naizgled skladno razvijaju. kada se doživljavamo manje vrijednima u odnosima s drugim ljudima. možda. više ljubavi. postoje dva opravdana objašnjenja. kad su zločesta.školskih ocjena i društvenog uspjeha. živcira. S druge strane kada djeca izmiču nadzoru. vjerojatno. Pogotovo smo takvi kada je riječ o onome do čega nam je najviše stalo . To se zbiva kada su mali i spotiču se po neravnom pločniku: Vučemo ih .do naše djece i partnera . smatrali da se put prema naprijed sastoji u sve većem davanju .više odgoja. frustrirana i destruktivna. roditelji se uvijek raduju tim znakovima njihove osobne vrijednosti i kompetencije te na to reagiraju pohvalama u obliku verbalne izjave ili ponašanja. Kada to osjetimo. Za to. postajemo agresivni. naravno.

kao odrasle osobe. utapamo se u osjećaju krivnje. u tome nema ničeg lošeg. Većina nas razvija se tako sporo kao ljudska bića da se ne prestajemo ljutiti i živcirati još dugo vremena nakon što nam djeca odrastu. depresije i samopredbacivanja. Kada nam se brak ne miče s mrtve točke. društvo ili bilo koga drugoga. Možemo se samo otvoriti prema svojoj djeci i nastojati dešifrirati njihove spontane ili zakašnjele (iz odanosti prema nama) reakcije. po treći puta istoga dana s razbijenim koljenom. ako svoju srdžbu nismo naučili usmjeriti prema sebi. i jesmo. Što se djece tiče. To i nije nešto što možemo tek tako promijeniti pomoću postupaka. umjesto da poslušamo njihovu kompetentnost i iz nje učimo te tako postanemo onoliko vrijednima koliko to baš i želimo. Tome je uzrok činjenica da prije sukoba nismo bili dovoljno kompetentnima naše osjećaje ljubavi pretvoriti u postupke s ljubavlju: naše dobre nakane u plodan suodnos. No. okrivljujemo naše roditelje. ili na jedne i na druge. Nitko nam nije rekao da. ukoliko . ili se raspada. Djeca nas ništa ne pokušavaju naučiti. Ona jednostavno s nama žive i pokazuju nam kako to doživljavaju. niti se služe pedagoškom teorijom. gotovo uvijek. naučili smo da se u takvim situacijama moramo poslužiti odgojem. nismo u stanju nositi sa životom.za ruku i živčano reagiramo: "Pazi kuda hodaš!" Zbiva se to i tada kada naš petogodišnjak dolazi plačući. a kada se. okrivljujemo za to našeg partnera. "Moraš bolje gledati kuda hodaš!" Kada nam učitelji kazuju da naša djeca ne ispunjavaju njihove zahtjeve ili očekivanja. srdimo se na njih ili na našu djecu. kada se zbog dječjeg ponašanja osjećamo manje vrijednima. To znači. da to.

se uporno ne zavaravamo da su oni krivci za to. nužno toliko razmišljati o tome što ćete reći dječaku njegovih godina? Moji roditelji. osobito stoga što mnogi od nas u početku žive s odraslima koji ne znaju drukčije. stvarno."DA!" . Ne kažem da je s tim lako prestati. nisu nikada rekli ništa osim "NE!" Mislim da nitko od mojih čitatelja neće biti iznenađen kad spozna da sam bio prisiljen kazati . k vragu.s onim istim očajanjem i prkosom u glasu koje je naslijedio i njegov sin: "Zar je. neobuzdanog sedmogodišnjaka jednom me pogledao ravno u oči i upitao . Otac jednog divljeg.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful