SPECIJALNA SKRIPTA

PREZENTACIJE: ŠTO JE INKLUZIVNO OBRAZOVANJE?

U odgojno-obrazovnom podruĉju djelovanja, inkluzija je pedagoški stav i opredjeljenje da je neophodno mijenjati odgojno-obrazovnu ustanovu (vrtić, školu, fakultet) kako bi svako dijete (nadareni, talentirani, prosjeĉni, sa teškoćama u razvoju) moglo da napreduje prema svojim mogućnostima. KO SU DJECA S POSEBNIM POTREBAMA? Djeca sa: -teškoćama u razvoju (smanjeno intelektualno funkcioniranje, oštećenje vida, oštećenje sluha, tjelesni invaliditet, govorne teškoće...), -iznadprosjeĉnim sposobnostima (nadarenost, talentiranost, savant sindrom...), -specifiĉnim teškoćama u uĉenju (disleksija, disgrafija, diskalkulija...), - emocionalnim teškoćama (depresija, dijete koje se previše prilagoĊava...), -neprihvatljivim oblicima ponašanja (agresivnost, nasilje...), itd. MENTALNA TEŠKOĆA-STRATEGIJE
-nastavni sat bi trebao biti kraći nego za prosječne učenike, -koristiti konkretan materijal koji je zanimljiv, odgovara uzrastu i relevantan je za dijete,

-tempo ovladavanja nastavne graĊe polaganiji, -informacije, instrukcije i sadržaj davati u manjim cjelinama koje slijede jedna drugu i ĉesto se vraćati na svaki korak, -naglasak staviti na praktiĉne, a ne teoretske vidove znanja, -poduĉavati djecu zadacima ili vještinama kojima će se služiti i primjenjivati ih van ustanove koju stalno i uporno davati povratne informacije, -za svaki, pa i mali uspjeh, uĉenika pohvaliti i poticati, -u radu preferirati pohvalu nad kažnjavanjem, -nastavni rad provoditi kroz individualizaciju pristupa, -kad god je to moguće, poduĉavati djecu u istoj ustanovi koju bi pohaĊala i da nemaju mentalnu teškoću, -pohbiti vrlo taktiĉan i strpljiv, -zapamtiti da zadatke koje mnogi ljudi nauĉe i bez instrukcija, možda treba struktuirati, rašĉlaniti na manje cjeline ili segmente i o svakom koraku pažljivo poduĉavati, -saraĊivati s roditeljima, struĉnim službama škole, a po potrebi i drugim profilima. -koristiti stvarnosti kada god je to moguće, kao polazište u prikupljanju ĉinjenica potrebnih za sticanje znanja i razvijanje sposobnosti, uz poticanje aktivnog odnosa prema stvarnosti; -nastavna sredstva (vizualna, auditivna, tekstualna) koristiti na naĉin da se uĉenikova pažnja uvijek usmjerava na ono što je u promatranju bitno; -prilagoĊavati sredstva kojima se prezentira sadržaj radi lakšeg pouĉavanja; -izrada individualiziranih vizualnih sredstava proĉišćenih od detalja koji uĉenika ometaju u posmatranju i otežavaju mu predoĉavanje i razumijevanje; -izrada stedstava koja uĉeniku omogućuju stupnjevito perceptivno spoznavanje apstraktnih sadržaja (npr. aplikacijsko sredstvo-slika s istaknutim obilježjima); -izrada sredstava za podršku u radu-podupiraĉa (npr. okviri za praćenje slijeda ĉitanja);

-vježbanje i ponavljanje na individualiziranim nastavnim listićima; -omogućiti korištenje digitrona pri raĉunanju; -koristiti kompjuter u cilju interesantnog uĉenja ili vježbanja i ponavljanja sadržaja, a posebno u sluĉajevima kada su prisutne perceptivno-motoriĉke smetnje koje otežavaju pisanje. -U radu sa uĉenicima s mentalnom teškoćom korisno je koristiti sljedeće metode rada, uz odreĊene modifikacije: metoda demonstracije, metoda praktiĉnih radova, metoda crtanja, metoda pisanja, metoda ĉitanja i rada na tekstu, metoda razgovora, metoda izlaganja. DOWN SYNDROM-STRATEGIJE Nove sadržaje uvelike utvrĊujmo i vježbajmo u razliĉitim prigodama. Time potiĉemo transfer i generalizaciju u razliĉitim situacijama. Okolinu prilagodimo tako da motivira dijete. Upute mu dajemo tako dugo dok nije spremno zadatke ispuniti samostalno. Pri uvoĊenju nove rijeĉi poĉinjemo samo s jednom. Djetetu omogućimo da o njoj razmišlja, da je prepoznaje u novim okolnostima te da je koristi. Nauĉeno utvrĊujemo i praktiĉno primjenjujemo u svakodnevnom životu. Uĉenje treba biti zabavno. Pomagala neka budu jednostavna, jeftina i strogo individualizirana. Uĉenje treba biti sistematiĉno, valja slijediti ciljeve i principe, a rijeĉ i sistematizirati u »banku rijeĉi«. TakoĊer treba bilježiti uspjeh. Kada poduĉavate djete s D. s-om trebamo imati na umu da istovremeno koristimo ograniĉeni broj usmenih instrukcija, da koristimo kratke reĉenice, da upotrebljavamo poznate rijeĉi itd. Trebamo dati dovoljno vremena djetetu da obradi i odgovori na naša pitanja i instrukcije. Vizuelna podrška, konkretni i praktiĉni materijali bi trebali da se koriste kako bi pojaĉali slušni proces. Doživljavati djecu s Down sindromom ponajprije kao djecu. Usmjeriti se na njihove sliĉnosti s drugom djecom i jake strane, a ne na razliĉitosti i nemogućnosti. Kad im se daju zadaci, potrebno je jasno se usmjerite na svaku komponentu zadatka i istodobno smanjiti vanjske podražaje koji bi dijete mogli ometati u uĉenju. Osigurati mnogo prilika za vježbu, raditi s njima kratko, ali ĉesto kako bi se bilo sigurno da je dijete savladalo dotiĉnu vještinu prije nego što krene na složenije vještine. Olakšati djetetu da uĉenje prenese kući. Dati djetetu i obitelji važne informacije o tome kako dijete napreduje u školskom programu. Cijeniti ono što djeca s mentalnim teškoćama postignu u okviru vlastitih mogućnosti, a ne u usporedbi s vršnjacima koji nemaju teškoća. Kad god je to moguće, primjeniti saradniĉke strategije uĉenja kako bi bili što uspješniji u uĉenju. Neka djeca uĉe s vršnjakom ili neka starija djeca pouĉavaju mlaĊu. Služiti se internetom kako bi saznali najnovije informacije o Down sindromu.

-

AUTIZAM-STRATEGIJE - Ukljuĉivanje djece s autizmom u redovne programe edukacije pokazalo se uspješnim. - Važno je da sredina bude koncipirana tako da dnevni program bude konzistentan i predvidiv. - Djeca s autizmom su manje zbunjena kada se informacije daju i vizuelno i verbalno.

- Interakcija sa vršnjacima bez posebnih potreba je izuzetno važna, jer ta djeca predstavljaju modele odgovarajućih jeziĉkih, socijalnih i vještina ponašanja. - Individualizirani planovi i program za djecu s autizmom bi se naroĉito trebali fokusirati na poboljšanje komunikacije, kognitivnih, socijalnih i vještina koje se odnose na svakodnevni život, kao i ponašanje. - Problemi u komunikaciji i ponašanju obiĉno utiĉu na uĉenje. Kada je sposobnost nekog djeteta da uĉi ograniĉenja autizmom, roditelji i nastavnici/odgajatelji bi trebali imati pomoć struĉnjaka za autizam. - Potkrepljenje prikladnih ponašanja. - Zamjena neprikladnih ponašanja (slabljenje). - Razbijanje velikih zadataka na manje dijelove. - Pratiti uzroke neprikladnih ponašanja (prethodnik) te koristiti naucno dokazane taktike-intervencije za poducavanje i pozitivne promjene u ponašanju. - Uspostaviti efikasnu komunikaciju. - Koristiti direktne instrukcije – (mala grupa ili jedan na jedan, direktna pitanja, povratna informacija i pohvala, pažljiv redoslijed/sequenced, praćenje progresa). - Razvoj socijalnih kompetencija. - Socijalne priĉe: demonstriranje željenih socijalnih ponašanja i osjećanja/reakcija drugih osoba. - Sistem organiziranja okoline, razvijanja prikladnih aktivnosti i pomaganja osobama sa autizmom sa razumiju šta je od njih oĉekuje. - Povećanje djeĉijeg nezavisnog funkcionisanja ADHD-STRATEGIJE - Za nastavnika je bitno da stalno provjerava šta je uĉenik ĉuo i kako je to razumio. Zbog toga je potrebno davati jasne i precizne upute u radu sa djecom koja imaju deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj. Isto tako je potrebno tražiti od djeteta da se obraća punom reĉenicom i da precizno izrazi svoj zahtjev, molbu ili misao. - preferirati tradicionalne tipove zatvorenih razreda pred otvorenim u kojem cijeli auditorij sudjeluje u vidnim i slušnim aktivnostima; - preferirati sjedenje naprijed u razredu ispred uĉitelja. Djeca oko njega s dobrim ponašanjem mogu biti korisna; - minimalizirati vidne i slušne podražaje. Uĉitelj uvijek mora poticati na pažnju upotrebljavajući razliĉite tehnike, glas, svjetlo. - davanje uputa mora biti jasno, dobro artikulisano, jednostavno konstruisano; - nove informacije trebaju biti kratke i date u jasno definiranim reĉenicama; - govoriti jasno, sporo, polagano kako bi se informacija mogla prihvatiti; - verbalne informacije dobro je dati praćene slikama, dijagramima, modelima. Posebno je važno da se nova znanja demonstriraju preko modela; - za bolju memoriju uvijek su bolji konkretni primjeri; - povratna informacija važna je s vremena na vrijeme kako bi bili sigurni da dijete prati; - instrukcije treba ponavljati, hrabriti dijete da ponavlja, posebno da izrazi ono što misli da je reĉeno. Aktivno sudjelovanje usmjerava pažnju i reducira distraktibilnost; - prelazak na novi materijal uvijek treba biti postupan, s polazištem od starog, poznatog materijala tako da dijete stekne dojam da je sve postupno te će tako lakše memoririati; - novi materijali se trebaju dati na poĉetku sata, napisati na ploĉu kako bi ĉitav sat bili dostupni uĉeniku. Dobro je pažnju usmjeriti na sadržaj kroz humor; - proces uĉenja treba ići kroz aktivan pristup, što pomaže kod pamćenja, održavanja pažnje;

- sjedeći rad i pasivno slušanje treba biti prekidano pauzama; - upotreba muzike, videa, igraĉaka, razliĉitog pribora pomaže uĉeniku da prati gradivo, da bolje sluša i bolje razumije; - pomoć, a ne disciplinske mjere, treba primjenjivati kad god je to moguće; - stimulirati uĉenika da pita, uspostaviti pozitivne emocije s djetetom. Pitati ga i poticati da ono pita; - djeca s poremećajem pažnje se zamaraju nakon nekoliko sati u školi, što dovodi do nedostatka pažnje i slušne konfuzije. Pomaže davanje težih lekcija na poĉetku školskog dana kao i onog sadržaja koji više traži slušanje, a na kraju škloskog dana preferirati sadržaje gdje je dijete ukljuĉeno više vizualno; - dati djeci gratifikaciju i za minimalan napredak i stimulirati ga; - ne poticati negativne asocijacije; - dijete ne treba ĉitati duže tekstove; - pomagati djetetu u pisanim zadacima; - tolerirati nespretniji i neuredniji rukopis te kod ocjenjivanja u obzir uzimati uloženi trud; - kod rješavanja testova u poĉetku davati samo usmene, a kasnije produžiti vrijeme rješavanja pismenih zadataka; - ne kažnjavati ga zbog nepažnje na satu, nego ponuditi primjereniji program; - ne dopustiti da dijete bude loše vrednovano od vršnjaka i na taj naĉin socijalno izolirano, što dovodi do novih frustracija. - Pauze u radu i vježbe motorike u toku nastavnog procesa pomažu kod pamćenja i održavanja pažnje. Tako će dijete moći, nakon kraćeg odmora ili jednostavnijih zadataka, aktivno uĉestvovati u realizaciji i usvajanju novih nastavnih sadržaja. - Prilikom ocjenjivanja uĉenika sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem bitno je da nastavnik uzima u obzir i uloženi trud. - Za uĉenike sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem, ali i za ostatak populacije uĉenika, vrijedi pravilo da se lakše uĉi ako je ukljuĉeno što više osjetila, dakle ako putevi u pamćenju vode preko vida, sluha, opipa, okusa i mirisa. - pri davanju uputa (cijelom razrednom odjelu) stati pokraj djeteta s deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem i pri objašnjavanju koristiti njegov pribor; - dijete sa deficitom pažnje/hiperaktivnim poremećajem smjestiti u prvu klupu, jer će ga na tom mjestu najmanje ometati dogaĊanja u razredu i najmanja je mogućnost interakcije s drugim uĉenicima za vrijeme nastavnog rada, više se usmjerava na uĉitelja i njegov rad; - istaknuti na prikladan naĉin (flomasterima u boji) rijeĉi, slike i pojmove kako bi se uĉenikova pažnja usmjerila upravo na bitne informacije i ĉinjenice. OŠTEĆENJE SLUHA-STRATEGIJE - Samo neke sadržaje ovi će uĉenici usvajati sa većim odstupanjima zbog prirode teškoće (Muziĉka kultura, strani jezik). - Djeci s oštećenim sluhom biće mnogo teže nego djeci s prosjeĉnim sluhom da nauĉe rjeĉnik, gramatiku, red rijeĉi i druge aspekte verbalne komunikacije. - Ono što djeci koja su gluha ili imaju ozbiljan gubitak sluha može pomoći da nadoknade ono u ĉemu razvojno kasne u odnosu na vršnjake koji se tipiĉno razvijaju jeste rana, uporna i savjesna upotreba vidljivih modusa komunikacije, kao što su: jezik znakova, govor prstima, pojaĉanje zvuka, kao i posebna auralna/oralna (slušno/govorna) obuka.

- U radu s uĉenicima s oštećenjem sluha naglasak treba biti na: postupnosti, aktivnosti, zornosti, strpljivosti, kreativnosti. - Bitno je omogućiti uĉeniku da sjedi u prvim klupama, bliže uĉitelju. Uĉitelj treba govoriti umjerenom brzinom, primjerenom jaĉinom, razumljivim rjeĉnikom s naglaskom na ritam i intonaciju. - Kod obrade novog sadržaja, uĉitelj bi trebao stajati licem okrenut prema uĉeniku. TakoĊer, izuzetno je važan individualizirani pristup uĉeniku, ali i osiguranje dodatne pomoći u uĉenju. - Metode koje je važno primjenjivati u radu s uĉenicima u uvjetima inkluzivnog obrazovanja: - audio-vizualna metoda: osigurati što više vizualnih sredstava; - metoda govorenja i slušanja: govor govornika mora biti izražajan, jasan, baziran na pozitivnim rijeĉima kao nositeljima razumljivosti, treba praviti pauze za vrijeme govora i paziti na formulaciju pitanja; - metoda demonstracije: što više slika, predmeta, modela, grafiĉkih slika rijeĉi i reĉenica, videozapisa; - metoda praktiĉnog rada: praktiĉni rad u funkciji usvajanja vještina i jaĉanja volje i motivacije; - metoda dramatizacije: pokret kao nositelj radnje za sve što se teže izražava govorom; - metoda crtanja: slobodno ili tematski – olakšava razumijevanje. - obavezno nošenje slušnog pomagala – provjeriti i/ili „umjetne pužnice“; - smjestiti uĉenika bliže uĉitelju; - uĉitelj treba da govori prirodnim naĉinom govora, razgovjetno, bez povišenog tona; - nepoznate rijeĉi dodatno objasniti, posebno apstrakte pojmove; - kljuĉne pojmove ponoviti na kraju sata; - u opkoristiti videofilmove, slike ili fotografije; - ostaviti više vremena za usvajanje sadržaja; - apstraktnije pojmove objasniti s više konkretnih primjera; - poticati samostalno opisivanje tolerirajući agramatiĉnost; - djeci iz razreda objasniti da oštećenje sluha nije bolest, ali da otežava meĊusobnu komunikaciju; - poticati pravilno izgovaranje svih pojmova. - isivanju poticati uĉenika na korištenje novih pojmova; - Tabla, vizuelna nastavna sredstva i pomagala, uĉiniti vidljivim ono što izlažemo i praktiĉan rad, mnogo više znaĉe uĉenicima koji imaju teškoće na podruĉju sluha, nego onima koji ĉuju. - Poželjno je nastavnik i uĉenici nauĉe znakovnu abecedu i nekoliko gestova kako bi, osim oĉitavanja govora sa usta, mogli, u sluĉaju potrebe, upotpuniti svoju komunikaciju. - Helen Keler, žena koja je bila nominovana za Nobelovu nagradu za književnost kaže: - "Sljepoća me odvaja od stvari, a gluhoća od ljudi. Zato mi je gluhoća mnogo teža od sljepoće.“ OŠTEĆENJE VIDA-STRATEGIJE - Ako uĉenik nema dodatnih teškoća, ako ima podršku u obitelji, podršku uĉitelja/ice i ostalih uĉenika u razredu, moći će savladati nastavni program za odreĊeni razred, izuzev obaveznog prilagoĊavanja iz predmeta likovne kulture, tjelesnog odgoja i radno tehniĉkog odgoja. To znaĉi da dijete prisustvuje nastavi, ali radi ono što je prilagoĊeno njegovim mogućnostima. Ako, na primjer, na nastavi likovne kulture uĉenici rade bojama, uĉenik može raditi sa plastelinom ili izraĊivati figure od razliĉitog materijala. - Jedan od najvećih problema u nastavi može biti sažalijevanje uĉenika od strane nastavnika. Iz tog razloga mu postavljaju niže zahtjeve i tolerišu nerad i nezalaganje u savlaĊivanju gradiva. Time mu

-

-

nesvjesno i u najboljoj namjeri osiromašuju njegov i onako otežan, spoznajni, te emocionalni i socijalni razvoj. Sniženi zahtjevi u odnosu na dijete u svim podruĉjima djeluju i na samopouzdanje i samopoštovanje samog djeteta, odnosno ono se doživljava kao manje sposobno u odnosu na druge uĉenike.Umjesto sažaljenja, djetetu pokazati da vjerujemo u njegove sposobnosti, prilagoditi prostor, sredstva za rad i uĉila, uvjete rada, davanje primjerenih zadataka i adekvatno vrednovati njegovo znanje i zalaganje. Pomoći djetetu da upozna prostor (u odjeljenju, školi i bližoj okolini škole) kako bi se u prostoru sigurno kretalo; Odrediti djetetu mjesto u razredu sa kojeg može najbolje da vidi tablu i nastavna sredstva koja koristi nastavnik; Pokazati strpljenje ako dijete radi sporije od ostalih uĉenika; Pomoći djetetu u aktivnostima koje može da izvede uz malu pomoć i da ga oslobodi aktivnosti koje ne može nikako da izvede uz ponudu odgovarajuće aktivnosti; Maksimalno potaknuti zajedniĉke aktivnosti sa uĉenicima i dodijeliti mu ulogu u grupi u kojoj može da bude uspješno. Pozdravljajući osobu kažite joj i svoje ime. Ako nudite pomoć u hodanju, ponudite joj da se osloni na vašu ruku. Osobe koje imaju kombinovane teškoće (na podruĉju vida i sluha) mogu vas razumjeti jedino dodirom. Ako se naĊete u situaciji da komunicirate s takvom osobom, uspostavite kontakt ispisivanjem velikih pisanih slova na njenom dlanu. Ukljuĉivanje djeteta u opću školu zahtjeva struĉnu pomoć i osiguranje nužnih uvjeta za njegov rad kao i pozitivan stav nastavnika i uĉenika u razredu i školi, podršku roditelja i okruženja. Upoznati uĉenike sa fiziĉkim ureĊenjem prostorije, te odrediti vršnjake kao pomoć u hitnim sluĉajevima. Držati prolaze za hodanje bez prepreka, dovoljno široke i otvorene. Oprema i tehnologija za povećanje vidljivosti štampanog materijala, konvertiranje štampanog materijala u taktilni i proizvodnja zvuka. Provjeravanje uĉenika da bi se obezbjedilo dovoljno vremena za završetak razrednih aktivnosti. Dodatno vrijeme za završavanje zadataka Instrukcije Uvećani printani stimuli (povećani font) Specijalno osvjetljenje / tehnologija Konvertiranje printanog formata u Braille format Eksplicitne instrukcije.

DIJABETES-STRATEGIJE - Ako je hipoglikemija teška, može se javiti neprikladno ponašanje, agresivnost i odbijanje hrane. To može dovesti do besvjesnog stanja (kome), pa je tada potrebna tuĊa pomoć. Treba uĉiniti sljedeće: postaviti osobu s dijabetesom u položaj na bok; dati injekciju glukagona u mišić ruke ili noge; pozvati lijeĉnika. - Dijete bi uvijek trebalo sa sobom nositi kockice šećera i piće s brzodjelujućim šećerom. Uĉenici u razredu i nastavnici bi trebali znati kako djelovati u trenutku hipoglikemije. Neophodno je, takoĊer, uvijek omogućiti djetetu s dijabetesom da može konzumirati hranu i piće. - UtvrĊeno je da tjelesna aktivnost ima blagotvoran uĉinak na razliĉite bolesti, a osobito na šećernu bolest. Tjelesna aktivnost ĉuva zdravlje, a za šećernu je bolest pravo bogatstvo. Za vrijeme tjelesne

-

-

-

-

vježbe osoba je opuštena, smanjuje se mogućnost psihiĉkog stresa. Stresovi najviše škode u regulaciji šećerne bolesti. ProvoĊenjem tjelesne aktivnosti razvijaju se mišići, a smanjuje se koliĉina masnog tkiva. Razvijeni mišići za svoj rad trebaju manje inzulina, a što je manje masnoga tkiva, potrebno je i manje inzulina. Sigurno je da se uz tjelesnu aktivnost javljaju i neke opasnosti. U prvom redu to je hipoglikemija. Za vrijeme tjelesne aktivnosti tijelo koristi glukozu iz krvi, a ona u to vrijeme pretežno dolazi iz jetre. Ako je mogućnost stvaranja glukoze smanjena, odnosno ako je u krvi nema dovoljno za tu aktivnost, potrošit će se glukoza u krvi, a dijete će pasti u hipoglikemiju. To se mora znati prepoznati i sprijeĉiti. Dobro bi bilo da dijete: cestom hoda brzo; po stepenicama trĉati; što manje upotrebljava lift; pleše; igra se loptom; hoda šumom, ali ne s noge na nogu, nego brzo. Preporuĉuje se da prakticira igre loptom, kao što su: rukomet, odbojka, fudbal, košarka i tenis. Dobro je i klizanje. Opasni su sportovi: ronjenje, alpinizam, plivanje. Dakle, oni sportovi gdje u sluĉaju nastupa hipoglikemije dijete može nastradati. Svakako je poželjno da dijete odlazi na izlete i putovanja s kolegama i prijateljima. Bitno je da uĉestvuje na školskim izletima. Važno je i da se u tim okolnostima dijete hrani u skladu sa zahtjevima bolesti. Neophodno je da svi ĉlanovi osoblja, prijatelji i osobe koje zajedno dijele sobu budu svjesni posebnih potreba djeteta/adolescenta s dijabetesom. Pri svakom obroku i užini potrebno je ponuditi hranu koja sadrži ugljikohidrate koji se sporo apsorbiraju (tj. hljeb, krompir, tjestenina, riža, povrće, žitarice). Obroke je potrebno posluživati u redovno vrijeme. Dodatna hrana bogata ugljikohidratima potrebna je uz tjelesnu aktivnost i mora biti dostupna na mjestu održavanja aktivnosti.

KARAKTERISTIKE DJECE SA SPECIFIĈNIM TEŠKOĆAMA U UĈENJU 1. DISLEKSIJA 2. DISGRAFIJA 3. DISKALKULIJA DISLEKSIJA ... je poremećaj u uĉenju koji zapoĉinje s teškoćama pri uĉenju i ĉitanju, a poslije lošim pravopisom i odsutnošću lakog baratanja pisanim jezikom, za razliku od govornog jezika. Nije uzrokovana intelektualnim teškoćama, manjkavim socio-kulturnim prilikama, naĉinom poduĉavanja niti ikakvim poznatim neurološkim oštećenjem. Najvjerojatnije je specifiĉni poremećaj u sazrijevanju koji dijelom išĉezava kako dijete postaje starije. - teškoće u povezivanju glasova i slogova u rijeĉi, te rastavljanju rijeĉi na glasove i slogove; - neprepoznavanje prvog glasa u rijeĉi; - zamjene grafiĉki sliĉnih slova (b, d, p, m, n, u...); - zamjena slogova; - izostavljanje i/ili umetanje glasova, slogova; - pogaĊanje rijeĉi; - nerazumijevanje proĉitanog, kratkoroĉno pamćenje.

DISGRAFIJA ... je stabilna nesposobnost djeteta da usvoji vještinu pisanja (prema pravopisnim naĉelima odreĊenoga jezika), koja se oĉituje u mnogobrojnim, trajnim i tipiĉnim pogreškama. Teškoće, tj. greške, nisu povezane s neznanjem pravopisa, i trajno su zastupljene bez obzira na dovoljan stepen intelektualnog i govornog razvoja, razvoj osjetila sluha i vida te redovito školovanje. U velikom broju sluĉajeva disleksija i disgrafija su kod djeteta istovremene. Ipak, u mnogim sluĉajevima specifiĉne teškoće u pisanju postoje zasebno. Pogreške na razini slova i sloga Izostavljanje ukazuje da uĉenik ne uoĉava sve glasovne komponente u sastavu rijeĉi. (na primjer: "zc" - "zec", "ptka" - "patka") Premještanje je manifestacija teškoća pri uoĉavanju redoslijeda glasova u rijeĉi uz nedovoljnu razvijenost pažnje i samokontrole. Dijete uspijeva uoĉiti svaki glas, ali neispravno bilježi njihov redoslijed. (na primjer: "jenda" - "jedna", "tapka" - "patka", "bart" - "brat") Dodavanje suvišnih slova se dogaĊa pri neispravnom unutarnjem izgovaranju rijeĉi tijekom pisanja. (na primjer: "varat" - "vrat", "šekola" - "škola") Pogreške na razini rijeĉi Pogreške neispravnog rastavljanja i sastavljanja rijeĉi i remećenje njihovih granica upućuju na teškoće individualizacije pojedinih rijeĉi u usmenom govoru. Ĉeste su u djece s nedovoljno razvijenim govorom ili s nešto sniženom inteligencijom (ipak u granicama prosjeka). - pisanje slova i brojeva kao u ogledalu; - rukopis je neĉitak, a pisanje sporo i mukotrpno; - izmijenjen redoslijed rijeĉi u reĉenici; - teškoće pri upotrebi pravopisnih i gramatiĉkih pravila; - neispravna interpukcija; DISKALKULIJA ... je djelomiĉan poremećaj u procesu usvajanja matematike, koji se može pojavljivati u svim ili samo odreĊenim matematiĉkim podruĉjima. Dijete pri tome napreduje u usvajanju matematike, ali mnogo sporije od svojih vršnjaka i neadekvatno svojoj mentalnoj dobi. - Dijete zamjenjuje jedan broj nekim drugim. Takve zamjene nemaju nikakve veze s teškoćama u razumijevanju pojma broja. - Dijete ponavlja isti broj ili radnju više puta, i nije u stanju preći na sljedeći korak ni u pisanju ni u raĉunanju. Na primjer, ako je u prvom zadatku na stranici bio znak "+", dijete zbraja u svim ostalim zadacima do kraja stranice bez obzira na to što se znak odavno promijenio. - Dijete zrcalno okreće brojeve, narušava ili zrcalno okreće redoslijed znamenaka u višeznamenkastim brojevima, i u ĉitanju i u pisanju brojeva. - Dijete daje ispravan odgovor, ali mu je potrebno mnogo više vremena nego što je uobiĉajeno u njegovoj dobi. Na primjer, za odgovor 1 + 9 = 10 treba mu više od 3 sekunde. - Dijete pogrešno prepoznaje raĉunske simbole i relativan položaj brojeva, i zbog toga obavlja pogrešnu operaciju ili neispravno prepoznaje broj. Na primjer, "+" prepoznaje kao "-", pa umjesto zbrajanja oduzima. - Dijete izostavlja, "preskaĉe" jedan od obveznih koraka u rješavanju zadatka.

Slabo pamćenje i prepoznavanje niza brojeva Dijete može imati teškoće s pamćenjem vlastitog broja telefona. Zna se dogoditi da neće prepoznati telefonski broj ako je izgovoren ili zapisan na drukĉiji naĉin. - Razumjeti da dijete nije lijeno, ako izbjegava ĉitanje i pisanje. - Ne zahtjevati ĉitanje naglas. - Ne uporeĊivati dijete sa djecom iz odjeljenja. - Ne prigovarati djetetu zbog neurednog rukopisa. - Omogućiti djetetu da radi sporije ako mu je to potrebno. - Omogućiti djetetu vježbu. - -Smanjiti pritisak na dijete. - Individualizirana nastava. - Pozitivna oĉekivanja. - Pripremiti listu pitanja koja su u vezi sa tekstom, kako bi uĉenici ostali usredotoĉeni i bolje razumjeli. - Uĉenici mogu proĉitati dio teksta i na osnovu proĉitanog postaviti pitanja. - Poduĉiti uĉenike da nakon ĉitanja naĉine pregled proĉitanog i da raspravljaju o tekstu. - Ne razvijati osjećaj krivnje i manje vrijednosti kod djeteta. - Poticati dijete na aktivnosti u kojima je kreativno i maštovito. - Preferirati naĉine ispitivanja koje više odgovaraju djetetu – usmeno ispitivanje. - SaraĊivati sa logopedom. KARAKTERISTIKE DJECE SA GOVORNIM TEŠKOĆAMA - Govorne teškoće se izražavaju kroz: - poteškoće izgovora, - poteškoće u glasu, - jeziĉke teškoće. Teškoće izgovora su najĉešće: OMISIJA – izostavljanje glasova RIBA – IBA( oĉekivano za djecu do 3 godine). SUPSTITUCIJA – zamjena glasova RUKA – LUKA (ovo je oĉekivano za djecu do 4 godine). DISTORZIJE – “francuski” izgovor glasa R Poteškoće u glasu: -PROMUKLOST ILI DISFONIJA Jeziĉke teškoće: - MUCANJE... ... Mucanje je poremećaj u teĉnosti govora. Osoba sa ovim poremećajem zna što želi ili treba reći, ali uslijed neusklaĊenosti pokreta njezinih govornih organa disanja nastaju teškoće u obliku mucanja. ... Ponavljanje dijela rijeĉi ili reĉenice, produžavanje glasova, zastoj u govoru, neadekvatne pauze, poštapalice, duže trajanje govora, itd. - ... Repeticije ili ponavljanje glasova (b-b-b-bicikl), slogova (ku-ku-kuća), dijelova rijeĉi (koš-koškošarka), ĉitavih rijeĉi i fraza. - Prolongacije ili neprirodno dug izgovor glasova ili slogova (aaaaaaautomobil).

- Neadekvatne pauze, oklijevanje ili bezglasni zastoji u govornom toku nastali uslijed blokiranja zraĉne struje. - Govor u naglim trzajima, dok osoba pokušava da zapoĉne ili održi fonaciju. - Nepravilno disanje. - Izbjegavanje da se sugovornik gleda u oĉi. - Izbjegavanje odreĊenih rijeĉi i svakodnevnih govornih situacija. - Negativna osjećanja kao što su poniženje, frustriranost, osjećaj manje vrijednosti itd. (u kasnijim stadijima poremećaja). - Pomaže: usporavanje govora, ubacivanje neutralnog glasa sliĉnog glasu H prije poĉetka govora, desenzitizacija-metoda kojom osoba upoznaje sebe i popratne reakcije koje se javljaju prilikom mucanje, kako bi uticala na to ponašanje... - Govoriti polako i razgovjetno; osigurati opuštenu atmosferu; izbjegavati da dijete govori ili ĉita naglas ako se dijete zbog toga ne osjeća ugorno ili se mucanje pojaĉalo; izbjegavati upozoravati dijete da ispravno i taĉno govori; u razgovoru biti strpljiv te usmjeriti svoju pažnju na ono što osoba govori, a ne kako govori, ne izbjegavati gledanje u oĉi, ne pokušavati završiti rijeĉ ili reĉenicu umjesto te osobe, ponašati se kao u svakoj drugoj situaciji, preferirati pismeni tip testa-ispitivanja, itd. KARAKTERISTIKE DJECE SA NEPRIHVATLJIVIM OBLICIMA PONAŠANJA Neki oblici su: - poremećaj ophoĊenja/uĉenik izvan kontrole, -agresivnost i destruktivnost, -udaranje, -neposlušnost, -prkošenje i suprotstavljanje (svadljiv uĉenik). Neki simptomi: - Nevoljkost da se sudjeluje u društvenim aktivnostima. - Agresivni i opstruktivni obrasci ponašanja. - Konzistentna okrutnost prema drugima, na naĉin da prijete, udaraju i tuku druge uĉenike. - Uĉenik odbija slijediti upute i direktno izaziva autoritet. -SvaĊanje sa odraslima. -Psovanje i govorenje prostota. - Nisko mišljenje o sebi. - Namjerno ĉinjenje onoga što smeta drugima. - Lako uzrujavanje i osjetljivost na postupke drugih. - Okrivljivanje drugih za vlastite pogreške. - Uspostaviti timski rad – tražiti podršku. - Biti dosljedan – uspostaviti pravila i tražiti njihovo poštivanje. - Provjeravati djetetove priĉe. - Koristiti pristup modifikacije ponašanja: svako ponašanje ima formu i funkciju. Reagirati: potkrepljenjem (pozitivnim ili negativnim), nagradom, kaznom, ignoriranjem. Nikada ne ignorirati agresivno ponašanje. - Vlastitim primjerom pokazati kako se neagresivno ponašati. - Dati priliku da se dijete osjeća kompetentnim – dati obaveze koje može ispuniti. - Dosljedno ograniĉiti agresivno ponašanje djece i dati do znanja da se agresivno ponašanje neće trpiti. - Omogućiti djeci koja su agresivna da shvate kako njihovo ponašanje utiĉe na druge.

- Potkrijepiti neagresivno ponašanje. - Obezbjediti logiĉke posljedice svakog ponašanja. - Postaviti prioritete: odabrati ponašanja na koja se želi djelovati i tu usmjeriti svoje reakcije. - Postavljati specifiĉne i jasne zahtjeve. - Ne raspravljati sa djetetom. - Usmjeriti se na proces, a ne na ishod. - Ne postavljati ultimatume, već pokušati biti fleksibilan i pružati izbore kada god je to moguće. Istražiti uzroke ponašanja – potrebe su važan osnov ljudskog ponašanja. KARAKTERISTIKE DJECE KOJA SU NADARENA Nadareno dijete je dijete koje ima iznadprosjeĉne (opće i specifiĉne) sposobnosti (npr.inteligencija), kreativnost i odreĊene osobine liĉnosti (npr. motivacija). Ne mora uvijek rezultirati iznadprosjeĉnim rezultatima u odreĊenom podruĉju (podruĉjima), a što zavisi od mnogih faktora. - za svoj uzrast ima neobiĉno razvijen rjeĉnik; - raspolaže velikim brojem informacija o razliĉitim sadržajima; - brzo uoĉava vezu uzroka i posljedice; - zapažanje mu je oštro i živo, obiĉno “vidi” i “prima” više iz filma, priĉe i sliĉno; - mnogo samostalno ĉita; - ĉesto je veoma skoncentrirano i duboko zainteresovano za neki sadržaj; - postavlja pitanja; - ima neobiĉne ideje; - već zna; - kreira nova rješenja; - služi se informacijama; - u izlaganju teži kompleksnosti; - pažljiv je posmatraĉ; - vrlo je samokritiĉno. METODIĈKI OBLICI U RADU S NADARENIM UĈENICIMA - GRUPIRANJE, - AKCELERACIJA, - OBOGAĆIVANJE BLOOMOVA TAKSONOMIJA ODGOJNO-OBRAZOVNIH CILJEVA U KOGNITIVNOM PODRUĈJU... ... Šest nivoa: ZNANJE, RAZUMIJEVANJE, PRIMJENA, ANALIZA, SINTEZA, EVALUACIJA. DOTTRENSOVI NASTAVNI LISTIĆI... - ... Individualizacija nastave se odreĊuje kao diferencijacija kojom se “zadovoljavaju individualne razlike svakog uĉenika s obzirom na njegove psihofiziĉke sposobnosti, interesno podruĉje, tempo rada, radno iskustvo, karakterne osobine, mogućnost usvajanja znanja, naĉin reagiranja, itd.” - Najĉešći oblici individualizacije nastave su: individualizacija putem nastavnih listića, individualizacija nastave kroz tri nivoa složenosti, individualizacija nastave kroz programiranu nastavu i sliĉno. - ... ĉetiri vrste nastavnih listića koji se mogu koristiti u nastavi: - Listići za nadoknaĊivanje.

- Listići za razvoj. - Listići za vježbanje. - Listići za samostalno uĉenje.

Šta su stavovi a šta predrasude? Stav – trajni system pozitivnih ili negativnih ocjenjivanja emotivnih stanja i djelatnih tendencija za ili protiv u odnosu na društvene objekte. Predrasude – vrsta socijalnih stavova. To su nefleksibilne, krute, otporne i nalogiĉn podatke i najĉešće ukljuĉuju neprijateljska osjećanja prema grupama. Šta je inkluzija? Inkluzija govori o razliĉitim mogućnostima, drugom i drugaĉijem. Njena bit je u poštivanju razliĉitosti meĊu ljudima, koje treba iskoristiti za širenje spoznaja, obogaćivanje iskustava i razvoj ĉovjeĉnosti. Šta je empatija? Termin empatija potiĉe iz estetike. Predstavlja “ unošenje” putem intuicije i motorne mimikrije, vlastitih stavova i osjećanja u neko umjetniĉko djelo ili prirodnu pojavu. Empatija podrazumijeva emocionalno stapanje osobe sa objektom svog estetskog doživljaja. Bolest predstavlja promjene u strukturi i funkciji organizma, koje mogu izazvati niz uzroĉnih okolnosti. Oštećenje se uzima kao svaki ubitak ili nepravilnost psihiĉke, fiziološke ili anatomske structure i funkcije. Invaliditet se uzima kao bilo kakvo ograniĉenje ili smanjenje sposobnosti izvoĊenja neke aktivnosti na naĉin ili unutar raspona koji se smatra normalnim za ljudsko biće. Hendikep oznaĉava poteškoće pojedinaca koje proizilaze iz nekog oštećenja, koje ograniĉavaju ili spreĉavaju da se ostvari funkcija koja je za tog pojedinca normalna. Opći uzroci i posljedice teškoća u razvoju( ETIOLOGIJA TEŠKOĆA U RAZVOJU ): 1. BoLest 2. Okolina 3. Stavovi 4. Društveni zahtjevi Etape koje roditelji doživljavaju: 1. Etapa šoka- paralizira se aktivnost roditelja. MOže trajati nekoliko minuta al ii nekoliko dana. 2. Etapa reakcije- karakteristiĉna po razliĉitim fiziĉkim obrambenim stanjima. Roditelji su opterećeni žalošću i nelagodom nakon spoznaje, nesigurnošću u budućnost, osjećanjem krivnje i sliĉno. 3. Etapa adaptacije- predstavlja razdoblje oporavka roditelja. 4. Etapa orijentacije- oznaĉava da je kriza prošla. Sada su roditelji već sposobni razmišljati o budućnosti.

Specijalna pedagogija je grana pedagogije koja se bavi odgojem, obrazovanjem i profesionalnim osposobljavanjem djece i osoba sa posebnim potrebama. Grane specijalne pedagogije: 1. 2. 3. 4. 5. 6. Logopedska pedagogija ( govor ) Surdo pedagogija ( sluh ) Tiflo pedagogija ( vid ) Oligofreno pedagogija ( mentalne teškoće ) Medicinska pedagogija ( bolesna djeca ) Forenziĉka pedagogija ( preodgoj djece neprihvatljivih oblika ponašanja )

BOLEST ≠ TEŠKOĆA TEŠKOĆA ≠ HENDIKEP TEŠKOĆA ≠ POSEBNE POTREBE HENDIKEP = HENDIKEPIRAJUĆA SITUACIJA

Prevencija: 1. Primarna 2. Sekundarna 3. Tercijarna rehabilitacija habilitacija

Habilitacija-nepostojeću funkciju razviti na razliĉite naĉine. Mentalna teškoća: 1. 2. 3. 4. Laka Umjerena Teža Teška edukabilna edukabilna treningbilna treningbilna

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful