Edward Hallett Carr: ŠTO JE POVIJEST?, srednja europa, Zagreb 2004.

PREDGOVOR Knjiga koju imate u rukama napisana je prije više od četrdeset godina. Napisao ju je poznati britanski povjesničar Edward Hallett Carr, a prvi puta je objavljena 1961. godine. Dosad je doživjela tri izdanja u Velikoj Britaniji (posljednje je objavljeno prije nekoliko godina) te niz prijevoda na različite jezike u cijelom svijetu. Ovaj hrvatski prijevod zasigurno neće biti posljednji. Edward Hallet Carr rodio se 1892. godine u Londonu. Diplomirao je klasične jezike na Trinity Colledgeu u Cambridgeu 1916. godine. Potom je do 1936. godine bio službenik britanskog Ministarstva vanjskih poslova (Foreign Offce). Sudjelovao je na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine i u dvadesetim godinama boravio kao diplomatski službenik u Rigi. Upravo se u to vrijeme počeo zanimati za rusku kulturu i književnost, a u tridesetim je godinama objavljivao knjige o Dostojevskom, Marxu i Bakunjinu. Godine 1936. imenovari je za profesora medunarodnih odnosa na Velškom sveučilišu (Universiry of Wales) u Aberystwythu, dok je u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio i pomoćni urednik The Timesa. Tijekom tog razdoblja objavio je knjige 7he Twenty Years Crisis, 19191939 (1939), Conditions of Peace (1942) i Nationalism and After (1945). Nakon rata bio je profesor Balliol i Triniry Colledgea u Oxfordu sve do svoje smrti 1982. godine. Upravo su u to vrijeme nastale njegove najpoznatije knjige o ruskoj i sovjetskoj povijesti: monumentalno djelo A History of Soviet Russia (14 svezaka u razdoblju od 1950. do 1978.) i The Russian Revolution (1979., objavljena u Hrvatskoj pod naslovom Ruska revolucija od Lenjina do Staljina 1917-1929, Globus, Zagreb 1984). Carrovo je kapitalno djelo o povijesti SSSRa naišlo na podijeljene kritike: neki su ga britanski povjesničari (poput A. J. P Taylora i Hugha Trevor-Ropera) dočekali s odobravanjem, dok su drugi proglasili Carra Staljinovim apologetom. Upravo je to golemo istraživačko iskustvo Carr nastojao pretočiti u svoje najpopularnije djelo Što je povijest?. Knjiga je nastala iz predavanja koja je održao u razdoblju od siječnja do ožujka 1961. godine na Sveučilištu u Cambridgeu i koja su potom emitirana preko Radija BBC. Odgovor na pitanje što je povijest Carr je ponudio u šest poglavlja: Povjesnščar i činjenice, Društvo i pojedinac, Povijest, znanost i moral, Uzročnost u povijesti, Povijest kao napredak i Obzorje koje se širi. Ustvrdio je da se taj odgovor nalazi negdje u sredini izmedu dva podjednako neodrživa stava o povijesti - kao «objektivnoj kompilaciji činjenica» i «subjektivnom proizvodu povjesničareva uma». Ipak, knjiga je u doba svojeg objavljivanja potaknula veliku raspravu jer su kritičari tvrdili da se Carr zapravo približio drugom stavu, smatrajući njegova stanovišta o povijesti opasnim relativizmom. Carr je u svojoj knjizi nastojao potkopati vjerovanje da se povijest bavi isključivo objektivnim činjenicama. Povijest je definirao kao pokušaj razumijevanja i interpretiranja prošlosti, objašnjavanja uzroka i podrijetla pojava. Upravo je objašnjavanje i interpretiranje činjenica smatrao najvažnijim dijelom povjesničareva posla. Za Carra činjenice postoje neovisno o povjesničaru, no "povijesnim činjenicama" tek onda kada ih povjesničar u procesu selekcije i interpretacije ocijeni povijesno značajnima. Povjesničari odabiru, interpretiraju i prezentiraju činjenice u skladu sa svojim vlastitim interesima i iskustvima, ali ih i činjenice koje proučavaju također mogu navesti na promjenu gledišta. Zato su povjesničari uključeni u ono što Carr naziva «beskonačnim dijalogom izmedu prošlosti i sadašnjosti». Ovaj je dijalog, smatra Carr, sam po sebi vrijedan proučavanja kao i pojave o kojima povjesničari pišu. Taj stav potvrduje i ova knjiga, jer u njoj možemo prepoznati brojna suvremena pitanja koja su zaokupljala autora i njegove suvremenike. Svoje je čitatelje Carr savjetovao da prije proučavanja nekog povijesnog djela prouče i samog povjesničara koji ga je napisao, jer su knjige, kao i ljudi koji ih pišu, «proizvod svojeg vlastitog doba». Tvrdnja da je neki prikaz objektivan za njega ne znači da odražava apsolutnu istinu o prošlosti, već da je u skladu sa «društveno prihvaćenim» načinima promatranja prošlosti koji odražavaju volju i ciljeve povjesničareva doba. Ako se volja i ciljevi društva mijenjaju, mijenjat će se i stav o onome što se smatra objektivnim; stoga isti povjesničar ne može dvaput napisati istu knjigu. Ovdje bismo se možda najbolje mogli poslužiti upravo Carrovim riječima: «Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog društva od historiografije koju to društvo piše ili ne uspijeva napisati.» Raspravu je takoder potaknuo i Carrov odnos prema vrijednosnim prosudbama u povijesti. Ustvrdio je da ne postoje univerzalno važeći standardi po kojima bi se mogla prosudivati ljudska djela. Za njega je sama potraga za takvim standardima «nepovijesna i proturječi samoj biti povijesti». Ako povjesničar želi prosuđivati djela pojedinaca, on to mora učiniti u skladu s moralnim normama koje su prevladavale u doba o kojemu se piše. Iako se čini da njegovi stavovi o prirodi činjenica i moralnih prosudbi u povijesti podupiru zaključak o relativizmu, Carr je ipak vjerovao da povjesničari mogu biti objektivni u funkcionalnom smislu. Uzrocima je dodijelio središnje mjesto u povijeesnom istraživanju, smatrajući da bi povjesničari zapravo trebali tragati za «racionalnim» uzrocima, tj. onima koji se mogu primijeniti na druga razdoblja i mjesta te koji služe da bi povećali naše razumijevanje prošlosti u svjetlu sadašnjosti i sadašnjosti u svjetlu prošlosti. Stoga neki autori smatraju da Carrov prikaz

1

povjesničareva odabira «racionalnih» uzroka sugerira konvencionalan stav o objektivnosti, a ne skeptični relativizam koji mu pripisuju njegovi kritičari. Carr je takoder mnogo spremniji od svojih suvremenika smatrati povijest znanošću. Ustvrdio je da nijedan od pet razloga koji se općenito navode protiv uključivanja povijesti medu znanosti - ne donosi nikakve generalizacije, iz nje se ne mogu izvući nikakve pouke, nije sposobna predviđati, subjektivna je i uključuje pitanja religije i morala - ne bi prošao pažljivo ispitivanje. Istovremeno, ustvrdivši da proučavanje prošlosti odražava progresivni razvoj ljudskih potencijala, Carr je iskazao optimističan stav koji je netipičan za povjesničare druge polovice 20. stoljeća. U studenom 2001. godine u Institutu za povijesna istraživanja u Londonu održana je dvodnevna konferencija povodom četrdesete obljetnice objavljivanja prvog izdanja knjige Što je povijest?. Deset povjesničara iz različitih zemalja raspravljalo je o Carrovu pitanju i njegovu značenju za novu generaciju povjesničara - što je povijest i čemu služe povijesna istraživanja na pragu dvadeset i prvog stoljeća. Njihovi su radovi objavljeni 2002. godine u knjizi What is history now?. Ueć i sama ta činjenica govori u prilog tvrdnji da je Carrovo djelo još uvijek važno i aktualno u obrazovanju povjesničara: ako njegovu vrijednost mjerimo brojem poticajnih i intrigantnih pitanja koja pred nas postavlja, onda svakako zavrjeduje našu pozornost, čak i ako odgovori do kojih dodemo budu drugačiji od onih koje je svojedobno ponudio E. H. Carr. Nadam se da će hrvatski prijevod ove važne knjige, makar i nakon skoro pola stoljeća, pridonijeti metodološkom jačanju hrvatske historiografije. Snježana Koren Predavanja u čast Georgea Maculaya Trevelyana održana na sveučilištu u Cambridgeu, siječanj - o.žujak 1961. godine Često pomislim kako je čudno što je tako dosadna, budući da je veći njezin dio zasigurno izmišljen. Catherine Morland o povijesti (Northanger Abby, poglavlje XIV) POVJESNIČAR I ČINJENICE Što je povijest? Kako netko ne bi pomislio da je ovo pitanje besmisleno ili suvišno, svojem ću tekstu dodati dva ulomka koji se, svaki zasebno, odnose na prvo i drugo izdanje The Cambridge Modern History. Evo, dakle, Actona koji u listopadu 1896. godine podnosi izvještaj Senatu Sveučilišta u Cambridgeu u vezi s uredivanjem navedene knjige: Ovo je jedinstvena prilika da se u interesu što većeg broja judi zabilježi ukupnost znanja koje će devetnaesto stoljeće ostaviti u nasljedstvo... Mudrom podjelom posla trebali bismo biti u stanju to napraviti i tako svima ponuditi na uvid sve dokumente i najzrelije zaključke kao plod međunarodnih istraživanja. Ova generacija neće dočekati konačnu povijest; no mi se možemo riješiti konvencionalne povijesti i pokazatž do koje smo točke stigli na putu što jednu razdvaja od druge, sada, kada su nam sve informacije dostupne i svaki problem rješiv. Gotovo šezdeset godina kasnije profesor Sir George Clark u predgovoru drugom izdanju Cambridge Modern History tumačio je navedeno uvjerenje Actona i njegovih suradnika da će jednoga dana biti moguće napisati "konačnu povijest" te zatim nastavio: Povjesničari novije generacije to ne smatraju ostvarivim. Oni očekuju da će njihovi rezultati neprestano biti potiskivani novijima. Oni smatraju da je znanje o prošlosti prenošeno posredstvom jednog ili više ljudskih umova, njihovim posredstvom "obrađivano", i zbog toga se ne može sastojati od elementarnih i bezličnih atoma koje ništa ne može promijenžti.... Istraživanje se može činiti beskrajnim i neki nestrpljivi znanstvenici pribjegavaju skepticizmu žli barem doktrini prema kojoj, budući da svi povijesni sudovi obuhvaćaju osobe i stavove, jedan je dobar koliko i drugi, a "objektivna" povijesna istina ne postoji. Tamo gdje obrazovani ljudi tako žestoko proturječe jedan drugome, znanstveno polje ostaje otvoreno za istraživanje. Nadam se da sam osoba dovoljno modernih stavova da priznam kako sve što je napisano 1890-ih mora predstavljati besmislicu. No, ipak nisam dovoljno napredan za uvjerenje da sve što je napisano 1950-ih nužno mora imati smisla. Uistinu, vjerojatno ste i sami primijetili kako ovom istraživanju prijeti da zaluta na područje koje je šire čak i od prirode povijesti. Sukob izmedu Actona i Sir Georga Clarka tek je odraz promjene našeg cjelokupnog pogleda na društvo do kojeg je došlo u razdoblju izmedu ovih dviju izjava. Acton govori s pozitivnog, jasnog i samouvjerenog gledišta kasnog viktorijanskog doba; riječi Sir Georga Clarka odražavaju zbunjeni i rastreseni skepticizam beat-generacije. Kada pokušamo odgovoriti na pitanje Što je povijest?, naš odgovor - svjesno ili nesvjesno - odražava naš vlastiti položaj u vremenu i oblikuje dijelove našeg odgovora na šire pitanje o tome koji je naš stav o društvu u kojem živimo. Ne pribojavam se toga da se moja tema pri

2

pozornijem čitanju učini trivijalnom. Pribojavam se jedino toga da ne ostavim dojam preuzetnosti jer sam načeo tako krupno i značajno pitanje. Devetnaesto stoljeće bilo je zlatno doba činjenica. "... Ono što ja tražim...", rekao je gospodin Gradgrind u Teškim vremenima, "...su činjenice... u životu se traže jedino činjenice...". Povjesničari devetnaestog stoljeća u potpunosti su se slagali s njime. Kada je Ranke u 1830-im, u opravdanom protestu protiv moraliziranja u povijesti, primijetio da je zadaća povjesničara "... jednostavno prikazati kako je zapravo bilo... (wie es eigentlžch gewesen)", taj ne previše dubokouman aforizam stekao je začuđujuću popularnost. Tri generacije njemačkih, britanskih i čak francuskih povjesničara koračale su u bitku izgovarajući čarobne riječi "wie es eigentlich gewesen" kao vradžbinu - namijenjenu, kao većina vradžbina, da ih poštedi zamorne obveze razmišljanja svojom glavom. Pozitivisti, gorljivi zastupnici ideje povijesti kao znanosti, svojim su ugledom doprinijeli ustoličenju kulta činjenica. Prvo ustanovite činjenice, kažu pozitivisti, a tada iz njih izvucite zaključke. U Velikoj Britaniji ovakav je pristup povijesti savršeno odgovarao empirijskoj tradiciji koja je predstavljala dominantnu britansku filozofsku struju od Lockea do Bertranda Rusella. Empirijska teorija spoznaje pretpostavlja potpunu odvojenost izmedu subjekta i objekta. Činjenice, poput osjetilnih utisaka djeluju izvana na promatrača i neovisno od njegove svijesti. Proces njihova prihvaćanja je pasivan: nakon primanja podataka promatrač ih naknadno ispituje. The Oxford Shorter English Dictionary - korisno, ali tendenciozno djelo empirijske škole - jasno označava odvojenost dvaju procesa definirajući činjenicu kao "iskustveni podatak, nezavisan od zaključka". Ovo je nešto što bi se u povijesti moglo nazvati zdravorazumskim pogledom. Povijest se sastoji od zbirke utvrdenih činjenica. Činjenice su povjesničarima vidljive u dokumentima; žapisima itd., kao ribe na ribarskom štandu. Povjesničar ih skuplja, odnosi ih kući, kuha i servira onako kako mu se najviše sviđa. Acton, čiji je kulinarski ukus bio vrlo strog, servira ih bez začina. U uputama suradnicima na prvom izdanju Cambridge Modern History istaknuo je zahtjev "da naš Waterloo mora biti jednako zadovoljavajući za Francuze i Britance, Nijemce i Nizozemce; tako da nitko ne može ustvrditi bez gledanja kazala autora, gdje je oxfordski biskup odložio svoje pero, a gdje su ga preuzeli Fairbairn ili Gasquet, Liebermann ili Harison". Čak je i Sir George Clark, unatoč kritičnosti prema Actonovim stavovima, "tvrdu jezgru povijesnih činjenica" suprotstavio "sočnom dijelu sumnjivih interpretacija" - možda zaboravljajući da je mesnatiji dio ploda daleko ukusniji od tvrde jezgre. Prvo utvrdite činjenice, a potom se na osobni rizik upustite u živi pijesak interpretacija- to je osnovna mudrost empirijske, zdravorazumske historiografske škole. Ona podsjeća na omiljenu uzrečicu velikog liberalnog novinara C. P. Scotta: "Činjenice su svete, uvjerenja su slobodna". Danas to, očito, ne može proći. Neću se upuštati u filozofsko razmatranje prirode našeg znanja o prošlosti. Pretpostavimo načas kako su činjenica da je Cezar prešao Rubikon i činjenica da se stol nalazi u sredini sobe činjenice istog ili usporedivog reda, te da obje ulaze u našu svijest na isti ili sličan način i imaju isti objektivan karakter u odnosu na osobu koja ih spoznaje. Čak i u ovoj smionoj i ne potpuno uvjerljivoj pretpostavci, naš se argument odmah suočava s teškoćama jer nisu sve činjenice o prošlosti ujedno i povijesne činjenice, niti ih povjesničari takvima smatraju. Kakav je kriterij koji razdvaja povijesne činjenice od ostalih činjenica o prošlosti? Što je povijesna činjenica? Ovo je ključno pitanje koje moramo pobliže razmotriti. U skladu sa zdravorazumskim gledištem, postoje odredene temeljne činjenice koje su jednake za sve povjesničare i koje su, tako govoreći, kralježnica povijesti - činjenica je, primjerice, bitka kod Hastingsa koja je bila l066. godine. No, ovakvo gledište zahtijeva dvije primjedbe. Prvo, povjesničar se primarno ne bavi ovakvim činjenicama. Nema sumnje da je važno znati kako je velika bitka vodena l066. godine, a ne 1065. ili 1067. godine, kao i to da se vodila nedaleko od Hastingsa, a ne u Easterbournu ili Brightonu. Povjesničar ne smije pomiješati takve stvari. Ipak, kada se povede rasprava o ovoj temi, sjetim se Housmanove primjedbe da je "točnost dužnost, a ne vrlina". Hvaliti povjesničarevu točnost jednako je kao i hvaliti arhitektov odabir kvalitetnog drva ili pravilno zamiješanog betona u izgradnji. To je nužan preduvjet za njegov posao, ali nije njegov glavni zadatak. Upravo zbog navedenoga, povjesničar se mora osloniti na ono što se naziva "pomoćnim povijesnim znanostima" - na arheologiju, epigrafiku, numizmatiku, kronologiju i tome slično. Povjesničar nema obvezu da posjedovati posebne vještine koje stručnjaku omogućavaju utvrdivanje podrijetla ili razdoblja izrade nekog fragmenta keramike ili mramora, dešifriranje nejasnog natpisa ili pomne izrade astronomskih izračuna potrebnih za odredivanje točnog datuma. Ove takozvane temeljne činjenice, koje su jednake za sve povjesničare, prije ulaze u kategoriju sirovog materijala za povjesničara, nego u povijest kao takvu. Druga se primjedba odnosi na potrebu utvrdivanja ovih temeljnih činjenica koja ne počiva na bilo kakvoj kvaliteti samih činjenica, nego a priori na odluci povjesničara. Unatoč krilatici C. P Scotta, svaki novinar danas shvaća da odabir i svrstavanje odgovarajućih činjenica jest najefikasniji način utjecanja na javno mnijenje. Nekada se govorilo da činjenice govore same. To je, naravno, netočno. Činjenice govore jedino kada se povjesničar pozove na njih: on je taj koji odlučuje s kojim će nas činjenicama upoznati, kojim redom i u kojem kontekstu: Mislim da je jedan od Pirandellovih likova rekao da su činjenice

3

slične vreći - neće stajati sve dok nešto u nju ne stavite. Jedini razlog zbog kojega smo mi zainteresirani znati da se bitka kod Hastingsa vodila 1066. godine jest taj što ju povjesničari smatraju velikim povijesnim dogadajem. Povjesničar je onaj koji zaključuje iz svojih osobnih razloga kako je Cezarov prelazak malenog potoka Rubikona povijesna činjenica, dok prelazak milijuna drugih ljudi preko Rubikona prije ili poslije toga nikoga ne zanima. Činjenica da ste stigli u ovu zgradu prije pola sata pješice, biciklom ili automobilom jest činjenica iz prošlosti u tolikoj mjeri koliko je činjenica i Cezarov prelazak Rubikona. No, nju će povjesničari uglavnom ignorirati. Profesor Talcott Parsons jednom je znanost nazvao "selektivnim sustavom kognitivne orijentacije prema zbilji". To se možda moglo izreći i jednostavnije. No, povijest je, izmedu ostaloga, i to. Povjesničar je nužno selektivan. Vjerovanje u neku čvrstu jezgru povijesnih činjenica koje postoje objektivno i nezavisno od interpretacije povjesničara besmislena je zabluda, ali se takve zablude vrlo teško osloboditi. Pogledajmo pobliže proces transformacije obične činjenice iz prošlosti u povijesnu činjenicu. Nakon sitne prepirke kod Stalybridge Walkesa 1850. godine, razljućena je masa namjerno pretukla na smrt prodavača paprenjaka. Je li to povijesna činjenica? Do prije godinu dana bez oklijevanja bih odgovorio: "Ne, nije". Taj je dogadaj zabilježio jedan svjedok u nekim manje poznatim memoarima~ koje povjesničari nisu smatrali vrijednim spomena. No, prije godinu dana spomenuo ga je dr. Kitson Clark u svojim predavanjima na Sveučilištu u Oxfordu. Čini li ju to povijesnom činjenicom? Ja mislim, još ne. Rekao bih da se njezin trenutni status može opisati kao da je predložena za članstvo u odabranom krugu povijesnih činjenica. Ona sada čeka zastupnike i sponzore. Moguće je da ćemo za nekoliko godina tu činjenicu vidjeti kako se prvo pojavljuje u nekoj bilješci, potom u tekstu nekog članka i knjige o devetnaestostoljetnoj Engleskoj, a za dvadeset ili trideset godina mogla bi postati posve priznata povijesna činjenica. U drugom slučaju, moguće je da ju nitko neće koristiti, pa će tada doći u čistilište nepovijesnih činjenica iz prošlosti odakle ju je dr. Kitson Clark tako galantno pokušavao spasiti. Što će biti presudno u odabiru izmedu ovih dviju mogućnosti? To ovisi, mislim, o tome hoće li drugi povjesničari prihvatiti tezu ili interpretaciju zbog koje je dr. Kitson Clark citirao ovaj incident kao utemeljenu i značajnu. Njezin status povijesne činjenice ovisit će o piranju njezine interpretacije. Ovaj element interpretacije sastavni je dio svake povijesne činjenice. Dopuštate li mi jednu osobnu reminiscenciju? Kada sam prije mnogo godina studirao antičku povijest na ovom sveučilištu, imao sam poseban predmet "Grčka u razdoblju perzijskih ratova". Prikupio sam petnaestak ili dvadesetak knjiga na svojim policama i uzeo sam zdravo za gotovo da su u njima zabilježene sve činjenice koje se odnose na moju temu. Pretpostavimo, a to nije bilo daleko od istine, da su ove knjige sadržavale sve činjenice o zadanoj temi koje su tada bile ili su mogle biti poznate. Nikada mi nije palo na pamet istražiti kojom su se igrom slučaja ili postupkom eliminacije iz golemog broja nekad poznatih činjenica održale i postale povijesnim činjenicama. Pretpostavljam da je čak i danas jedna od privlačnosti antičke i srednjovjekovne povijesti u tome što nam daju iluziju da raspolažemo sa svim dostupnim činjenicama; nelagodna razlika između povijesnih činjenica i drugih činjenica u prošlosti nestaje jer su sve one malobrojne poznate činjenice ujedno i povijesne. Kako je rekao Bury, koji se bavio proučavanjem oba razdoblja, "povijesni zapisi antičke i srednjovjekovne povijesti prepuni su praznina". Povijest se nazivala divovskom slagalicom kojoj nedostaju mnogi dijelovi. No, glavni problem ne sastoji se od postojanja tih praznina. Naša slika o Grčkoj u petom stoljeću prije naše ere nepotpuna je, ne toliko zbog slučajnog gubljenja mnogih njezinih djelića, nego stoga što je riječ o slici koju je oblikovala mala skupina ljudi u gradu Ateni. Nama je prilično poznato kako je Grčka u petom stoljeću izgledala jednom atenskom gradaninu; no, vrlo malo znamo kako je izgledala Spartancu ili Korinćaninu ili Tebancu - a da ne spominjemo Perzijanca ili roba ili nekog drugog stanovnika Atene koji nije bio punopravni gradanin. Naša je slika unaprijed odabrana i odredena, ne toliko slučajem, koliko ljudima koji su, svjesno ili nesvjesno nadahnuti odredenim gledištima, odlučili sačuvati od zaborava činjenice koje su podržavale ta gledišta. Na isti način, kada čitam u suvremenoj povijesti srednjeg vijeka da su srednjovjekovni Ijudi pridavali veliki značaj religiji, pitam se kako to znamo i je li to istina. Ono što je nama poznato kao činjenice o srednjovjekovnoj povijesti gotovo su u potpunosti odabrale za nas generacije kroničara koji su bili profesionalno zaokupljeni teorijom i praksom religije. Stoga su je smatrali nadasve važnom i bilježili sve u vezi s time, a malo što drugo. Sliku duboko religioznog ruskog seljaka uništila je revolucija iz 1917. godine. Slika o duboko religioznom srednjovjekovnom čovjeku, bila istinita ili ne, neuništiva je jer su gotovo sve poznate činjenice o njoj odabrali Ijudi koji su u to vjerovali i željeli da drugi vjeruju, dok je masa ostalih činjenica u kojima bi se mogli naći dokazi za suprotnu tvrdnju nepovratno izgubljena. Mrtva ruka iščezlih generacija povjesničara, pisara i kroničara nepovratno je odredila model prošlosti. "Povijest koju mi čitamo", piše profesor Barraclough, i sam školovani medievist, "premda se temelji na činjenicama, strogo govoreći nije činjenična, već se sastoji od niza preuzetih sudova". Razmotrimo sada drugačiju, ali jednako važnu teškoću s kojom se susreće povjesničar modernog doba. Povjesničar antike ili srednjeg vijeka možda je zahvalan na postupnom procesu

4

prosijavanja koji mu je tijekom godina stavio na raspolaganje zbirku povijesnih činjenica pogodnu za baratanje. Prema riječima Lyttona Stracheyila, u njegovom zajedljivom stilu, "neznanje je osnovni preduvjet za povjesničara, neznanje koje pojednostavljuje i pojašnjava, koje odabire i izostavlja". Katkad sam u iskušenju da zavidim kolegama koji su se upustili u proučavanje antičke i srednjovjekovne povijesti na njihovoj iznimnoj kompetenciji. Tada se tješim razmišljanjem da su oni toliko kompetentni jer malo znaju o svojem području istraživanja. Povjesničar modernog doba ne uživa niti jednu prednost koju nudi takav oblik neznanja. On mora sam usavršiti to neophodno neznanje pogotovo što se više približava proučavanju vlastitog razdoblja. Pred njim je dvostruki zadatak otkrivanja nekoliko značajnih činjenica i njihova pretvaranja u povijesne činjenice te odbacivanja mnogih nevažnih činjenica kao nepovijesnih. Upravo ovo protivno je devetnaestostoljetnoj herezi koja je shvaćala povijest kao kompilaciju maksimalnog broja neoborivih i objektivnih činjenica. Svatko tko podlegne ovoj herezi morat će ili dići ruke od povijesti kao uzaludnog posla i prihvatiti se filatelije ili nekog drugog oblika antikvarizma, ili završiti u ludnici. Upravo je ova hereza tijekom prošlih stotinu godina imala poguban utjecaj na djelovanje povjesničara modernog doba u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i u Sjedinjenim Državama, tako da je nastao golem i nepregledan broj suhoparnih djela punih činjenica i krajnje specijaliziranih monografija tobožnjih povjesničara koji sve više znaju o sve manje toga, gubeći se bez traga u oceanu činjenica. Pretpostavljam da je upravo ova hereza - a ne navodni sukob izmedu liberala i katoličkih lojalista - frustrirala Actona kao povjesničara. U jednom od ranijih eseja rekao je za svoga učitelja Dollingera: "On ne želi pisati na temelju nepotpune građe, a za njega je svaka građa uvijek nepotpuna".1z Ovdje je Acton izrekao proročansku presudu samome sebi i tom neobičnom fenomenu kod povjesničara kojeg mnogi smatraju jednim od najcjenjenijih voditelja Katedre za modernu povijest ovog sveučilišta - a koji nije napisao nijednu povijesnu knjigu. Acton je napisao vlastiti epitaf u uvodu prvog izdanja Cambridge Modern History, objavljenoj nedugo nakon njegove smrti, gdje se žalio na zahtjeve koje se postavljaju pred povjesničara "prijeteći ga pretvoriti iz književnika u enciklopedijskog kompilatora". Nešto je krenulo u pogrešnom smjeru. Ono što je krenulo u pogrešnom smjeru jest vjerovanje u neumorno i beskrajno prikupljanje čvrstih činjenica kao povijesnog temelja, vjerovanje da činjenice govore same za sebe i da ih nikad ne možemo imati previše, vjerovanje koje je tada bilo tako neupitno da su samo malobrojni povjesničari smatrali potrebnim - a neki to i danas smatraju nepotrebnim - upitati se "Što je povijest?". Devetnaestostoljetni fetišizam činjenica bio je upotpunjen i opravdavan fetišizmom dokumenata. Dokumenti su bili Zavjetni kovčeg u hramu činjenica. Ponizni povjesničar pristupao im je pognute glave i govorio o njima sa strahopoštovanjem. Ako nešto otkriješ u dokumentima, onda je to tako. Ali, kad malo bolje razmislimo, što nam ti dokumenti - dekreti, ugovori; popisi dohodaka, parlamentarni izvještaji, službena korespondencija, privatna pisma i dnevnici - govore? Nijedan dokument ne može nam reći više od onoga što je autor dokumenta mislio - da se dogodilo, da se trebalo ili moglo dogoditi ili možda samo ono što je htio da drugi misle da je on sam mislio, ili čak samo ono što je smatrao da sam misli. Ništa od svega ovoga nema smisla dok povjesničar nije počeo raditi na građi i tumačiti je. Činjenice koje je pronašao ili nije pronašao u dokumentima povjesničar prije korištenja prvo mora obraditi: način na koji ih koristi, ako tako mogu reći, jest proces obrade. Dopustite mi da to što govorim ilustriram primjerom koji dobro poznajem. Kada je 1929. godine umro Gustav Stresemann, ministar vanjskih poslova Vajmarske Republike, ostavio je golemu zbirku - 300 kutija punih dokumenata - službenih, poluslužbenih i privatnih, koji se uglavnom odnose na šestogodišnji mandat u Ministarstvu vanjskih poslova. Njegovi prijatelji i rodbina su, sasvim razumljivo, smatrali da tako velikom čovjeku treba odati dužno štovanje. Njegov odani tajnik Bernhard primio se posla; u roku od tri godine izašle su tri velike knjige odabranih dokumenta iz 300 kutija, svaka od njih na 600 stranica, s impresivnim naslovom Stresemanns Vermächtnis [Stresemannova oporuka]. U normalnim okolnostima dokumenti bi trunuli u nekom podrumu ili na tavanu i zauvijek nestali; ili bi ih možda, stotinu godina kasnije, pronašao neki znatiželjni povjesničar i usporedio s Bernhardovim tekstom. Ono što se dogodilo bilo je puno dramatičnije. Dokumenti su 1945. godine završili u rukama britanskih i američkih vlasti koje su ih snimile i stavile na raspolaganje znanstvenicima u državnim arhivima u Londonu i Washingtonu (Public Record Office i National Archives). I tako, ako imamo dovoljno strpljenja i znatiželje, možemo točno vidjeti što je Bernhard napravio. Ono što je učinio nije ništa neuobičajeno ili iznenadujuće. U trenutku Stresemannove smrti, činilo se da je njegova zapadna politika okrunjena nizom uspjeha - Locarno, prijem Njemačke u Ligu naroda, Dawsov i Jungov plan i američki zajmovi, povlačenje savezničke okupacijske vojske iz Porajnja. Sve ovo činilo se važnim i uspješnim dijelom Stresemannove vanjske politike; stoga ne čudi i nije neprirodno što je taj dio bio prenaglašen u Bernhardovom odabiru dokumenata. S druge strane, činilo se da Stresemannova istočna politika i njegovi odnosi sa Sovjetskim Savezom ne pokazuju naročite rezultate. Budući da velik broj dokumenata o pregovorima koji su dali trivijalne rezultate nije bio zanimljiv, niti je dodavao Stresemannovu ugledu, proces odabira dokumenta mogao je biti stroži. U

5

stvari, Stresemann je posvećivao daleko postojaniju i ozbiljniju pažnju odnosima sa Sovjetskim Savezom, što je bio daleko značajniji dio njegove vanjske politike u cjelini nego što bi čitatelj Bernhardovog djela pomislio. Unatoč tome, Bernhardove knjige su bolje od mnogih drugih zbirki dokumenta na koje se prosječni povjesničar bezuvjetno oslanja. Ovo nije kraj moje priče. Nedugo nakon izlaska Bernhardovih knjiga Hitler je došao na vlast. U Njemačkoj je Stresemannovo ime potisnuto u zaborav, a knjige su povučene iz prodaje; mnogi su primjerci, možda većina, bili uništeni. Danas je knjiga Stresemanns Vermächtnis izuzetno rijetka. No, na Zapadu Stresemannov ugled nije bio poljuljan. Engleski izdavač je 1935. godine donio skraćeni prijevod Bernhardovih knjiga - odabir Bernhardova odabira; izbačena je možda trećina originalnog djela. Sutton, cijenjeni prevoditelj s njemačkog, obavio je svoj posao kompetentno i dobro. Engleska verzija, objasnio je u predgovoru, "ponešto je skraćena, ali je iz nje izbačen samo određeni dio za koji se smatralo, da nije toliko značajan... i nije toliko zanimljiv za engleske čitatelje i studente". I to je sasvim razumljivo. No, posljedica toga jest da je Stresemannova istočna politika, već samo donekle zastupljena u Bernhardovom djelu, sada postala još manje vidljiva, a Sovjetski Savez se u Suttonovoj knjizi pojavljuje tek kao povremeni i prilično nepoželjni uljez u Stresemannovoj predominantno zapadnoj vanjskoj politici. Ipak se sa sigurnošću može reći da za sve u zapadnom svijetu, osim za nekolicinu stručnjaka, Sutton, a ne Bernhard - a još manje sami dokumenti - predstavlja autentični Stresemannov glas. Da su u kojem slučaju dokumenti nestali u bombardiranju 1945. godine, i da su nestale sve Bernhardove knjige, Suttonova autentičnost i autoritet nikada ne bi bili dovedeni u pitanje. Mnoge tiskane zbirke dokumenata koje mnogi povjesničari sa zahvalnošću prihvaćaju u nedostatku originala, ne stoje na mnogo sigurnijim temeljima. Želio bih ići korak dalje u razmatranju ove priče. Zaboravimo na Bernharda i Suttona i budimo zahvalni što možemo, ako želimo, konzultirati autentične dokumente jednog od vodećih sudionika u nekim važnim dogadajima novije europske povijesti. Što nam ti dokumenti govore? Izmedu ostalog oni sadrže zapise o nekih stotinjak Stresemannovih razgovora sa sovjetskim ambasadorom u Berlinu i dvadesetak razgovora s Čičerinom. Ovi zapisi imaju jednu zajedničku crtu. Oni prikazuju Stresemanna kao dominantnog sudionika u razgovorima i pokazuju njegove argumente kao dobro sročene i uvjerljive, dok su argumenti njegovog sugovornika oskudni, konfuzni i neuvjerljivi. Ovo je zajednička karakteristika svih zapisa diplomatskih razgovora. Dokumenti nam ne govore što se dogodilo, nego samo ono što je Stresemann mislio da se dogodilo ili ono što je htio da drugi misle ili možda što je sam htio misliti da se dogodilo. Proces odabira dokumenta započeo je sam Stresemann, a ne Sutton ili Bernhard. Kad bismo kojim slučajem posjedovali Čičerinove zapise istih razgovora, saznali bismo samo Čičerinove misli, a ono što se uistinu dogodilo još uvijek treba rekonstruirati povjesničar. Naravno, činjenice i dokumenti vrlo su važni za povjesničara. No, od njih ne bi trebalo raditi fetiše. Oni sami ne čine povijest, niti sami po sebi daju gotov odgovor na ono zamorno pitanje "Što je povijest?". Sada bih htio nekoliko riječi posvetiti pitanju zašto su povjesničari devetnaestog stoljeća većinom bili indiferentni prema filozofiji povijesti. Termin je iskovao Voltaire i otada se različito upotrebljavao; ja ću se njime poslužiti, ako ću ga uopće i koristiti, kako bih odgovorio na pitanje "Što je povijest?". Za intelektualce Zapadne / Europe devetnaesto je stoljeće bilo ugodno razdoblje koje je zračilo samouvjerenošću i optimizmom. Činjenice su ih uglavnom zadovoljavale, a sklonost postavljanju neugodnih pitanja bila je razmjerno rijetka. Ranke je pobožno vjerovao da će se božanska providnost pobrinuti za smisao povijesti, ako se on pobrine za činjenice; Burckhardt je s većom dozom modernog cinizma primijetio da "još nismo upoznati s namjerama božanske providnosti". Profesor Butterfield primijetio je još 1931. godine, s vidljivim zadovoljstvom, kako su "povjesničari malo razmišljali o prirodi stvari, pa čak i prirodi vlastitog predmeta".15 Ipak je moj prethodnik u ovim predavanjima, dr. A. L. Rowse, bio s pravom nešto kritičniji pišući o knjizi Sir Winstona Churchilla World Crisis [Svjetska kriza] o Prvome svjetskom ratu. Smatrao je da je Churchillova knjiga, iako osobnošću, slikovitošću i životnošću jednaka History of the Russian Revolution [Povijesti Ruske revolucije] Trockog, inferiorna u jednom pogledu: "iza nje ne stoji filozofija povijesti". Britanski povjesničari odbili su polemizirati, ne zato što su vjerovali da povijest nema smisla, već zato što su vjerovali da je smisao implicitan i očit. Liberalni devetnaestostoljetni pogled na povijest bio je blizak ekonomskoj doktrini laissez faire koja je takoder bila rezultat smirenog i samouvjerenog pogleda na svijet. Neka svatko radi svoj posao, a skrivena ruka upravljat će općom harmonijom. Povijesne činjenice bile su same za sebe demonstracija najuzvišenije činjenice blagotvornog i naizgled beskrajnog napretka. Bilo je to doba nevinosti, a povjesničari su hodali Edenskim vrtom bez trunke filozofije na sebi, goli i bez srama pred bogom povijesti. Otada smo upoznali Grijeh i iskusili Pad; oni povjesničari koji se danas pokušavaju osloboditi filozofije povijesti, tek se trude, bezuspješno i bojažljivo, kao članovi neke nudističke kolonije, stvoriti vlastiti Edenski vrt u svojem predgradu. Danas se neugodna pitanja više ne mogu izbjegavati.

6

Proteklih pedesetak godina velika se pozornost pridavala pitanju "Što je povijest?". Upravo iz Njemačke, zemlje koja je toliko doprinijela okončanju lagodne vladavine devetnaestostoljetnog liberalizma, potekla su u 1880-im i 1890-im godinama prva osporavanja doktrine primata i autonomije povijesnih činjenica. O filozofima koji su uputili ta osporavanja danas se malo zna, izuzev njihovih imena: Dilthey je jedini kojemu je nedavno odano zakašnjelo priznanje u Uelikoj Britaniji. Prije kraja stoljeća, u ovoj su zemlji prosperitet i samopouzdanje još bili prejaki da bi se posvetila bilo kakva pozornost hereticima koji su napadali kult činjenica. No, početkom novog stoljeća baklja je predana Italiji, gdje je Croce počeo predlagati filozofiju povijesti koja je očito mnogo dugovala njemačkim učiteljima. Cjelokupna povijest je "suvremena povijest", izjavio je Croce, misleći time da se povijest primarno sastoji od promatranja prošlosti kroz oči sadašnjosti i u svjetlu sadašnjih problema. Glavna zadaća povjesničara nije bilježenje, već vrednovanje; jer, ako on ne vrednuje, kako ćemo znati što je vrijedno zapisivanja? Američki povjesničar Carl Backer ustvrdio je 1910. godine, u namjerno provokativnom stilu, da "povijesne činjenice ne postoje ni za jednog povjesničara, dok ih sam ne stvori". Ovakvi izazovi su se u početku slabo zamjećivali. Tek je nakon 1920. godine Croce počeo stjecati zamjetnu popularnost u Francuskoj i Uelikoj Britaniji. Do toga vjerojatno nije došlo zbog toga što je Croce bio oštroumniji mislilac ili bolji stilist od njemačkih prethodnika, već zato što su se nakon Prvoga svjetskog rata činjenice počele smiješiti manje blagonaklono nego u godinama prije 1914., čime smo postali otvoreniji filozofiji koja im je nastojala umanjiti ugled. Croce je imao važan utjecaj na oksfordskog filozofa i povjesničara Collingwooda, jedinog britanskog mislioca u prošlom stoljeću koji je dao ozbiljan obol filozofiji povijesti. Collingwood nije doživio izdavanje sistematizirane rasprave koju je planirao, no njegovi objavljeni i neobjavljeni radovi o toj temi sakupljeni su nakon njegove smrti te izašli u knjizi pod naslovom The Idea of History (1945.). Collingwoodovi stavovi mogu se sažeti na sljedeći način. Filozofija povijesti ne bavi se "prošlošću kao takvom" niti "mišljenjem povjesničara o njoj kao takvoj" već s "dvijema stvarima koje su u uzajamnom odnosu". (Ova tvrdnja upućuje na dva aktualna značenja riječi "povijest" - na istraživanje koje obavlja povjesničar i na niz prošlih dogadaja koje istražuje). "Prošlost koju povjesničar istražuje nije mrtva prošlost, već je to prošlost koja na neki način još živi u sadašnjosti". No, prošli čin je mrtav, tj. on je beznačajan povjesničaru ako ne razumije misao koja stoji iza njega. Stoga je "cjelokupna povijest ustvari povijest ideja" i "rekonstruiranje u povjesničarevu umu one misli čiju povijest proučava". Rekonstrukcija prošlosti u povjesničarevom umu ovisi o empirijskim dokazima. No, to nije samo po sebi empirijski proces i ne sastoji se od običnog nabrajanja činjenica. Naprotiv, proces rekonstrukcije ovisi o odabiru i interpretaciji činjenica: to je, svakako, ono što ih čini povijesnim činjenicama. "Povijest", kaže profesor Oakeshott, koji se u ovom pitanju slaže s Collingwoodom, "jest povjesničarevo iskustvo. Nju ne `stvara' nitko osim povjesničara: pisati povijest jedini je način njezina nastanka". Ova pronicljiva kritika, iako traži ozbiljno ogradivanje, donosi na svjetlo dana neke zanemarene istine. Prvo, povijesne činjenice nikad ne dolaze do nas "čiste", jer one ne postoje, niti mogu postojati, u čistoj formi: one su uvijek odraz svijesti onoga koji ih zapisuje. Iz toga proizlazi da prilikom čitanja nekog historiografskog teksta našom glavnom preokupacijom ne bi trebale biti činjenice koje to djelo sadrži već povjesničar koji ga je napisao. Dopustite mi da za primjer uzmem velikog povjesničara kojem su ova predavanja i posvećena. G. M. Trevelyan, kao što sam govori u svojoj autobiografiji, "odgojen je u kući s pomalo prenaglašenom vigovskom tradicijom", pa se nadam da me ne bi demantirao ako bih ga opisao kao posljednjeg, no ne i najbeznačajnijeg, medu velikim liberalnim engleskim povjesničarima vigovske tradicije. Ne prati bez razloga svoje podrijetlo preko velikog vigovskog povjesničara Georgea Otta Trevelyana do sebe, bez sumnje najznačajnijeg od svih vigovskih povjesničara. Trevelyanovo najbolje i najzrelije djelo, England under Queen Anne [Engleska u doba kraljice Ane], pisano je u okviru takve tradicije te će čitatelj shvatiti njegovo puno značenje i smisao tek uzimajući u obzir tu tradiciju. Uostalom, autor ne dopušta čitatelju nikakvu nedoumicu o tome. Ukoliko primijenite taktiku poznavatelja detektivskih priča i prvo pročitate kraj, na zadnje ćete dvije stranice treće knjige naći najbolji meni poznati zaključak onoga što se danas naziva vigovskom interpretacijom povijesti. Vidjet ćete da Trevelyan pokušava istražiti podrijetlo i razvoj vigovske tradicije, te pritom otvoreno i pošteno smjestiti njezine početke u godine nakon smrti njezinog osnivača, Vilima III. Premda ovo nije jedina moguća interpretacija događaja iz razdoblja vladavine kraljice Ane, ipak je~to vrijedna, a u Trevelyanovim rukama i korisna interpretacija. No, kako bismo mogli u potpunosti procijeniti njezine vrijednosti, neophodno je shvatiti postupke povjesničara. Ako se, prema Collingwoodovim riječima, povjesničar mora uživjeti u um svojih dramatis personae, onda se i čitatelj mora uživjeti u um povjesničara. Proučite povjesničara prije nego proučite činjenice. Na kraju krajeva to i nije toliko zahtjevno. To je ono što čini svaki inteligentniji student kada dobije zadatak da pročita djelo velikog znanstvenika Jonesa s koledža St Jude's. Odlazi do svog prijatelja u St Jude's

7

kako bi ga pitao kakva je osoba taj Jones i kakve mušice ima u glavi. Kada čitate povijesno djelo, uvijek osluškujte zujanje tih mušica. Ako ništa ne možete čuti, onda ste ili potpuno gluhi ili je vaš povjesničar strašno dosadan. Činjenice u stvari uopće nisu poput riba na ribarskom štandu. One su poput riba koje plivaju u golemom i katkad nepristupačnom oceanu; ono što povjesničar ulovi ovisi dijelom o slučajnosti, no većinom o mjestu na kojem je odlučio pecati i o ribičkom štapu koji će upotrijebiti - oba faktora uvjetovana su, naravno, i vrstom ribe koju želi uloviti. Uglavnom, povjesničar će dobiti onakve činjenice kakve želi. Povijest znači interpretaciju. U stvari, ako obrnem tezu Sir Georgea naglavačke i povijest definiram kao "tvrdu jezgru interpretacija okruženu mesnatim dijelom dvojbenih činjenica", moja će izjava bez sumnje biti jednostrana i pogrešna, ali nimalo više, usudujem se reći, od izvorne tvrdnje. Druga stvar od velikog značaja za povjesničara jest njegova potreba imaginativnog razumijevanja umova ljudi koje proučava, zbog načina razmišljanja koji stoji u pozadini njihovih postupaka: kažem "imaginativno razumijevanje", a ne "simpatija" jer bi simpatija podrazumijevala suglasnost mišljenja. Povjesničari devetnaestog stoljeća slabo su se bavili proučavanjem srednjovjekovne povijesti jer ih je previše odbijalo praznovjerje srednjeg vijeka i barbarstvo koje je to razdoblje nadahnulo, pa uopće nisu imali imaginativno razumijevanje za srednjovjekovne Ijude. Uzmimo Burckhardtovu kritičku opasku o Tridesetogodišnjem ratu: "Skandalozno je za vjeru, bila ona katolička ili protestantska, postaviti svoje spasenje iznad integriteta nacije." Za liberalnog povjesničara devetnaestog stoljeća, odgojenog u uvjerenju da je opravdano i hvalevrijedno ubijati u obrani vlastite zemlje, a izopačeno i pogrešno ubijati u obrani svoje vjere, bilo je izuzetno teško uživjeti se u način razmišljanja Ijudi koji su se borili u Tridesetogodišnjem ratu. Ovaj je problem posebno vidljiv na području kojim se trenutno bavim. Velik dio onoga što je napisano u proteklom desetljeću u zemljama engleskog govornog područja o Sovjetskom Savezu i u Sovjetskom Savezu o zemljama engleskog govornog područja, obezvrijedeno je nesposobnošću postizanja čak i elementarne razine imaginativnog razumijevanja načina na koji razmišlja druga strana. Tako su riječi i postupci druge strane uvijek prikazivani kao zlonamjerni, besmisleni ili licemjerni. Povijest se ne može pisati ukoliko povjesničar ne ostvari barem nekakav kontakt s načinom razmišljanja onih o kojima piše. Treći je zaključak da prošlost možemo promatrati i razumjeti samo očima sadašnjosti. Povjesničar pripada vlastitom vremenu i vezan je za njega uvjetovanošću Ijudskog postojanja. Same riječi koje koristi - primjerice demokracija, carstvo, rat, revolucija - imaju sadašnje značenje od kojeg ih ne može odvojiti. Povjesničari antičkog razdoblja običavaju se koristiti riječima poput polis i plebs u izvornom značenju da pokažu kako nisu upali u ovu zamku. No, to im ne pomaže. Oni takoder žive u sadašnjosti i ne mogu se prebaciti u prošlost uporabom rijetkih i zastarjelih riječi, kao što ne bi bili nimalo bolji povjesničari grčke i rimske povijesti ako bi svoja predavanja držali odjeveni u hlamidu ili togu. Nazivi kojima su uspješni francuski povjesničari opisivali parišku svjetinu koja je odigrala tako važnu ulogu u Francuskoj revoluciji - les sans-culottes, le peuple, la canaille, les bras-nuspredstavljaju za onoga koji poznaje pravila igre iskaz političke pripadnosti i određene interpretacije dogadaja. Povjesničar ipak mora birati: uporaba jezika zabranjuje mu neutralnost. No, ovdje se ne radi samo o riječima. Promjena u ravnoteži snaga u Europi u proteklih stotinu godina utjecala je na promjenu stava britanskih povjesničara o Fridriku Velikom. Promjena u ravnoteži snaga unutar kršćanstva, izmedu katoličanstva i protestantizma, snažno je utjecala na promjenu stava prema osobama poput Loyole, Luthera i Cromwella. Potrebno je tek površno poznavanje radova francuskih povjesničara na temu Francuske revolucije u proteklih četrdesetak godina, da bi se uočio veliki utjecaj Ruske revolucije 1917. godine. Povjesničar ne pripada prošlosti već sadašnjosti. Profesor TrevorRoper ističe da bi povjesničar "morao voljeti prošlost". Ovaj je savjet dvojben. Ljubav prema prošlosti može biti i izražavanje nostalgičnog romantizma starih ljudi i ostarjelih društava, pokazatelj gubitka vjere i interesa za sadašnjost ili budućnost. Da odgovorim frazom na frazu, više bih volio povijest koja govori o oslobadanju od "mrtve ruke prošlosti". Zadatak povjesničara nije voljeti prošlost, niti se od nje emancipirati, već ovladati njome i shvatiti je kao ključ za razumijevanje sadašnjosti. No, ako je ovo bio uvid u ono što bih nazvao Collingwoodovim videnjem povijesti, vrijeme je da razmotrimo i opasnosti koje se iza njega kriju. Naglašavanje uloge povjesničara u stvaranju povijesti vodi, ukoliko se do kraja ustraje na logičnim zaključcima, osporavanju bilo kakve objektivne povijesti: povijest je ono što napiše povjesničar. Čini se da je Collingwood u jednom trenutku, u neobjavljenoj bilješci koju je citirao njegov urednik, došao do sljedećeg zakl j učka: Sveti Augustin promatrao je povijest s gledišta ranog kršćanstva; Tillamon s gledišta Francuza iz sedamnaestog stoljeća; Gibbon sgledišta Engleza osamnaestog stoljeća; Mommsen s gledišta Nijemca devetnaestog stoljeća. Nema smisla pitati se koje jegledište ispravno. Svako od tih gledišta bilo je jedino moguće za osobu koja ga je zastupala. Ovo se svodi na potpuni skepticizam, poput Froudeove opaske o povijesti kao "dječjoj kutiji sa slovima od kojih možemo sastaviti riječ koju želimo". Reagirajući na povijest po principu "izreži i

8

zalijepi", na stav o povijesti kao pukoj kompilaciji činjenica, Collingwood se u svojem odgovoru opasno približio tretiranju povijesti kao proizvoda ljudskog uma. To nas vraća na zaključak na koji je aludirao Sir George Clark u odlomku koji sam ranije citirao da "ne postoji objektivna povijesna istina". Umjesto teorije po kojoj povijest nema smisla, nudi nam se teorija o neograničenom broju značenja, od kojih ni jedno nije vrednije od drugog- što se na kraju svodi na isto. Druga teorija podjednako je neodrživa kao i prva. Ako neka planina ima drugačiji oblik kad se promatra iz različitih kutova, to ne podrazumijeva da ona objektivno nema nikakav oblik ili da ih ima bezbroj. Iako je interpretacija neophodan dio utvrdivanja povijesnih činjenica, iako nijedna nije u potpunosti objektivna, to ne podrazumijeva da su sve podjednako vrijedne i da povijesne činjenice u načelu nisu podložne objektivnoj interpretaciji. Kasnije ću još jednom razmotriti što točno znači objektivnost u povijesti. No, iz Collingwoodovih pretpostavki vreba puno veća opasnost. Ako povjesničar neko povijesno razdoblje nužno promatra iz svojeg vremena i proučava probleme prošlosti kao ključ za probleme sadašnjosti, neće li gledati činjenice na posve pragmatičan način i pritom ustrajati da je kriterij za ispravnu interpretaciju uvjetovan njezinom prikladnošću za neku današnju namjenu. Prema toj hipotezi, povijesne činjenice ne znače ništa, a interpretacija znači sve. Nietzsche je već osmislio načelo: "Netočnost nekog mišljenja ne znači za nas nikakav prigovor protiv njega... Pitanje je koliko on doprinosi održanju i očuvanju života, očuvanju, a možda i stvaranju vrste". Američki pragmatičari slijedili su, doduše ne toliko otvoreno i iskreno, isti put. Svako znanje ima odredenu svrhu. Vrijednost nekog znanja ovisi o mogućnosti njegove uporabe. No, čak i camo gdje se nije zastupala takva teorija, praksa često nije bila manje zabrinjavajuća. Na području mojih istraživanja često sam se susretao s brojnim primjerima ekstravagantnih interpretacija koje se bezobzirno odnose prema činjenicama, nimalo ne mareći za opasnost takvih postupaka. Stoga ne iznenaduje što pomno čitanje nekih ekstremnijih proizvoda sovjetske i antisovjetskih historiografskih škola katkad u nama budi odredenu nostalgiju za varljivim devetnaestostoljetnim utočištem činjenične historiografije. Kako, dakle, sredinom dvadesetog stoljeća, možemo definirati obvezu povjesničara prema činjenicama? Vjerujem da sam proteklih godina proveo dovoljan broj sati u traženju i pomnom čitanju dokumenata te ispunio svoje povijesne tekstove činjenicama valjano potkrijepljenim bilješkama, kako bih izbjegao sumnje za nonšalantno baratanje dokumentima i činjenicama. Povjesničareva dužnost poštivanja činjenica ne iscrpljuje se spoznajom njihove cočnosci. On se mora potruditi da pribavi sve poznate ili dostupne činjenice koje su na ovaj ili onaj način relevantne za temu koju proučava i za interpretaciju koju predlaže. Ukoliko želi prikazati Engleza viktorijanskog doba kao moralno i racionalno biće, ne smije zaboraviti što se dogodilo na Stalybridge Wakesu 1850. godine. No ovo opet ne znači da treba eliminirati interpretaciju koja je pokretačka snaga povijesti. Laici - ili, bolje rečeno, prijatelji koji ne pripadaju znanstvenim krugovima ili kolege iz drugih znanstvenih disciplina - katkad me pitaju kako povjesničar pristupa svom poslu kada piše povijest. Čini se da je uobičajena predodžba da povjesničar dijeli svoj posao na dvije jasno odvojene faze ili razdoblja. Prvo, provodi dugo pripremno razdoblje pomno čitajući svoje izvore i ispunjavajući svoju bilježnicu činjenicama. Kada je s tim završio, stavlja na stranu izvore i uzima svoju bilježnicu te počinje pisati knjigu od početka do kraja. Za mene je ovo neuvjerljiva i neprihvatljiva slika. Osobno, čim pomno pročitam nekoliko kapitalnih izvora, nagon postaje prejak i započinjem pisati - ne nužno na početku, već negdje, bilo gdje. Prema tome, pisanje i čitanje odvijaju se usporedno. Napisani tekst se često dopunjava, skraćuje, preoblikuje i izbacuje dok još čitam. Pisanje vodi, usmjerava i obogaćuje čitanje: što više pišem to sam sigurniji u ono što tražim i bolje razumijem važnost i značaj onoga što sam pronašao. Neki povjesničari vjerojatno obavljaju sve preliminarne radnje u svojoj glavi, bez uporabe olovke, papira ili pisaće mašine, kao što neki Ijudi igraju šah u mislima, bez potrebe za pločom i šahovskim figurama: ovo je talent kojemu zavidim, no s kojim se ne mogu nadmetati. Ipak, uvjeren sam da se kod svakog pravog povjesničara oba procesa koje ekonomisti nazivaju input i output odvijaju istodobno i u praksi su dijelovi jednog procesa. Ako ih pokušate razdvojiti ili jednom od njih dati prioritet, zapast ćete u jednu od dvije hereze. Ili ćete pisati povijest po principu "izreži i zalijepi", bez ikakvog značaja i važnosti; ili ćete pisati propagandu ili povijesnu fikciju i upotrebljavati činjenice iz prošlosti tek kao ukras za nešto što s poviješću nema nikakve veze. Naše istraživanje povjesničarevog odnosa prema povijesnim činjenicama dovodi nas, dakle, u naizgled neugodnu situaciju da oprezno plovimo izmedu Scile neodržive teorije povijesti kao objektivne kompilacije činjenica, kao neopravdane dominacije činjenica nad interpretacijom, i Haribde podjednako neodržive teorije o povijesti kao subjektivnom proizvodu povjesničareva uma koji utvrduje povijesne činjenice i ovladava njima kroz proces interpretacije; izmedu stava o povijesti s gravitacijskim središtem u prošlosti i onoga s gravitacijskim središtem u sadašnjosti. No, naša situacija nije toliko nesigurna koliko se to čini. U ovim predavanjima ćemo se ponovno susresti s istom dihotomijom činjenica i interpretacija, ali u drugom ruhu - dihotomijom pojedinačnog i općeg, empirijskog i teoretskog, objektivnog i subjektivnog. Neugodan položaj u kojem se nalazi povjesničar

9

proizlazi iz čovjekove prirode. Čovjek, osim možda u najranijem djetinjstvu i u dubokoj starosti, nije u potpunosti vezan za svoju okolinu, niti joj je bezuvjetno podreden. S druge strane, nikada nije o njoj potpuno neovisan, niti je njezin bezuvjetni gospodar. Odnos čovjeka prema njegovoj okolini jednak je odnosu povjesničara prema njegovoj temi. Povjesničar nije ni ponizni rob, niti tiranski gospodar svojih činjenica. Odnos izmedu povjesničara i njegovih činjenica je ravnopravan i uzajaman. Ako zastane i promisli što radi dok misli i piše, svaki aktivni povjesničar zna da je zaokupljen neprekidnim prilagodavanjem činjenica svojoj interpretaciji te svoje interpretacije činjenicama. Povjesničar počinje s privremenim odabirom činjenica i njihovom privremenom interpretacijom u svjetlu obavljenog izbora - bilo da su ga obavili drugi ili on sam. Dok radi, i interpretacija, i izbor, i redoslijed činjenica doživljavaju suptilne i možda dijelom nesvjesne promjene, uzajamnim djelovanjem jednih na druge. Ovaj recipročni postupak također uključuje reciprocitet izmedu sadašnjosti i prošlosti, jer je povjesničar dio sadašnjosti, a činjenice pripadaju prošlosti. Povjesničar i povijesne činjenice neophodni su jedno drugome. Povjesničar bez činjenica lišen je značaja i koristi; činjenice bez povjesničara su mrtve i besmislene. Zbog toga moj prvi odgovor na pitanje "Što je povijest?" glasi: Ona je kontinuirani proces interakcije izmedu povjesničara i njegovih činjenica, beskonačan dijalog između sadašnjosti i prošlosti. DRUŠTVO I POJEDINAC Pitanje što dolazi prvo - društvo ili pojedinac - slično je pitanju o kokoši i jajetu. Odnosite li se prema njemu kao logičkom ili povijesnom pitanju, ne možete dati nijedan iskaz koji se ne bi mogao korigirati suprotnom, podjednako jednostranom tvrdnjom. Društvo i pojedinac su nerazdvojni; oni su jedno drugom neophodni i komplementarni, a nikako suprotstavljeni. "Nijedan čovjek nije otok, sam po sebi cjelina", čuvene su Donneve riječi. "Svaki je čovjek dio kontinenta, dio kopna". To je bilo jedno mišljenje. S druge strane, uzmite načelo klasičnog individualista Johna Stuartta Milla: "Kad se nađu zajedno, ljudi ne mijenjaju svoju prirodu." Naravno da je ne mijenjaju. No, pogrešno bi bilo pretpostaviti njihovo postojanje ili raspolaganje ikakvom prirodom, prije nego što su se "našli zajedno". Odmah nakon našeg rodenja, okolina utječe na nas i transformira nas iz biološkog u društveno biće. Svako ljudsko biće, u bilo kojem razdoblju povijesti i prapovijesti, rada se u društvu koje ga od najranijeg djetinjstva oblikuje. Jezik kojim Ijudsko biće govori nije individualno nasljede, već društvena stečevina grupe u kojoj odrasta. I jezik i okolina pomažu mu u određivanju karaktera njegovih misli; njegove najranije ideje dolaze od drugih. S pravom se govori da bi pojedinac odvojen od društva bio nijem i bezuman. Vječna fascinacija mitom o Robinsonu Crusoeu potječe iz njegovog pokušaja da zamisli pojedinca nezavisnog o društvu. Taj pokušaj ne uspijeva. Robinson nije apstraktni pojedinac, već Englez iz Yorka; sa sobom nosi Bibliju i moli se svojem plemenskom Bogu. U mitu mu se brzo pridružuje Petko i time započinje izgradnja novog društva. Drugi relevantan mit je onaj o Kirilovu u djelu Demoni Fjodora Dostojevskog, u kojem on čini samoubojstvo kako bi pokazao svoju potpunu slobodu. Samoubojstvo je jedini potpuno slobodan čin dostupan pojedincu; svaki drugi čin na neki način uključuje njegovo sudjelovanje u društvu. Antropolozi obično govore da je primitivan čovjek manje samostalan i potpunije oblikovan od društva nego civilizirani čovjek. Ovo mišljenje sadrži elemente istine. Jednostavnija društva su uniformiranija jer trebaju i osiguravaju znatno manje različitih individualnih vještina i zanimanja nego kompleksnija i složenija društva. Imajući to na umu, pojačana individualizacija je nužan rezultat modernog razvijenog društva i u potpunosti prožima sve njegove aktivnosti od vrha do dna. Ipak, bila bi ozbiljna pogreška postaviti antitezu izmedu procesa individualizacije i procesa jačanja društvene snage i kohezije. Razvoj društva i pojedinca je uzajaman i medusobno uvjetovan. U stvari, ono što mi smatramo složenim i naprednim društvom jest društvo u kojem je medusobna ovisnost izmedu pojedinaca poprimila naprednije i složenije oblike. Bilo bi opasno pretpostaviti da je moć moderne nacionalne zajednice u oblikovanju karaktera i misli njezinih pojedinih članova i u nastajanju odredenog stupnja konformizma i uniformiranosti manja nego u primitivnoj plemenskoj zajednici. Stara predodžba nacionalnog karaktera temeljenog na biološkim razlikama odavno je odbačena; ipak je teško poreći postojanje razlika u nacionalnom karakteru koje proizlaze iz različitog nacionalnog nasljeda i načina obrazovanja u nekom društvu. Taj varljivi entitet "ljudske prirode" toliko je varirao od zemlje do zemlje, iz stoljeća u stoljeće, da je teško ne smatrati ga povijesnim fenomenom koji je oblikovan dominantnim društvenim uvjetima i konvencijama. Postoje mnoge razlike izmedu, recimo, Amerikanaca, Rusa i Indijaca. No neke od tih razlika, možda i najvažnije, oblikuju se kao različiti stavovi o društvenim odnosima koji vladaju medu pojedincima. Drugim riječima, te se razlike očituju u načinu na koji bi se društvo trebalo ustrojiti, tako da bi proučavanje razlika izmedu američkog, ruskog i indijskog društva u cjelini moglo postati jedan od najboljih načina proučavanja razlika izmedu pojedinih pripadnika tih društava. Društvo oblikuje i civiliziranog i primitivnog čovjeka u istoj mjeri u kojoj oni utječu na društvo. Jaje ne možete dobiti bez kokoši, kao ni kokoš bez jajeta.

10

Ne bi bilo potrebno zadržavati se na ovim očiglednim istinama da nam one nisu bile zamagljene tijekom jednog značajnog i iznimnog povijesnog razdoblja iz kojeg je zapadni svijet tek počeo izlaziti. Kult individualizma jedan je od najraširenijih suvremenih povijesnih mitova. Prema poznatom opisu iz Burckhardtove Civilizacije renesanse u Italiji, koji se nalazi u drugom dijelu naslovljenom "Razvoj pojedinca", kult pojedinca počeo se razvijati u renesansi. U to je vrijeme čovjek, koji je dotad imao "svijest o sebi samo kao o pripadniku rase, naroda, stranke, obitelji ili korporacije", konačno "postao duhovna individua koja se tako i doživljava". Kasnije se ovaj kult povezao s usponom kapitalizma i protestantizma, s počecima industrijske revolucije i s doktrinom laissez faire. Prava čovjeka i građanina proglašena Francuskom revolucijom jesu prava pojedinca. Individualizam je bio temelj za filozofiju utilitarizma u devetnaestom stoljeću. U svojem eseju On Compromise [O kompromisu], tipičnom djelu viktorijanskog liberalizma, Morley je nazvao individualizam i utilitarizam "religijom ljudske sreće i blagostanja". "Žilavi individualizam" bio je glavna ideja ljudskog napretka. Sve ovo možda je trezvena i valjana analiza odredene povijesne epohe. No ovdje želim pokazati da je povećana individualizacija koja je pratila razvoj modernog svijeta bila normalan proces u razvoju civilizacije. Društvena revolucija dovela je nove društvene grupe na vlast. Kao i uvijek, djelovala je preko pojedinaca kojima je nudila otvorene mogućnosti individualnog razvoja, a kako su u ranoj fazi kapitalizma sredstva proizvodnje i raspodjele bila većinom u rukama pojedinaca, ideologija novog društvenog poretka snažno je naglašavala ulogu individualne inicijative. Čitav taj proces bio je, međutim, društveni proces koji je predstavljao specifičan stupanj povijesnog razvoja i ne može se objasniti kao pojedinačna pobuna protiv društva ili emancipacija pojedinca od društvenih stega. Mnogi znakovi upućuju da je čak i na Zapadu, koji je bio žarište takvog razvoja i takve ideologije, ovo povijesno razdoblje na zalasku. Ovdje nije potrebno inzistirati na razvoju onoga što nazivamo masovnom demokracijom ili na postupnoj zamjeni pretežno individualnih oblika ekonomske proizvodnje i organizacije masovnima. No, ideologija koja je proistekla iz ovog dugotrajnog i plodnog razdoblja još je uvijek dominantna snaga u Zapadnoj Europi i zemljama engleskog govornog područja. Kada apstraktno govorimo o tenzijama izmedu slobode i jednakosti ili izmedu individualne slobode i društvene pravde, često zaboravljamo da se borba ne vodi izmedu apstraktnih ideja. Ovdje nije riječ o sukobu između pojedinaca kao takvih i društva kao takvog, već izmedu grupa pojedinaca u društvu, pri čemu svaka grupa nastoji nametnuti socijalnu politiku koja je za nju poželjna i spriječiti nepoželjnu. Individualizam, ako ga ne shvatimo kao veliki društveni pokret već kao umjetnu suprotnost izmedu pojedinaca i društva, danas je postao slogan interesne grupe i, uslijed svog kontroverznog karaktera, prepreka našem razumijevanju prilika u svijetu. Nemam ništa protiv kulta individualizma kao protesta protiv perverznog tretiranja pojedinca kao sredstva, a društva i države kao cilja. No, nećemo zaista razumjeti niti prošlost niti sadašnjost ako pokušamo baratati s konceptom apstraktnog pojedinca koji stoji izvan društva. To me konačno dovodi do ključnog razloga ove duge digresije. Zdravorazumski pogled tretira povijest kao nešto što su pojedinci napisali o pojedincima. To su gledište preuzeli i razvili povjesničari devetnaestog stoljeća i u svojoj biti nije pogrešno. No, danas se čini suviše pojednostavljenim i neprikladnim: moramo zagrepsti dublje ispod površine. Povjesničarevo znanje nije isključivo njegovo individualno vlasništvo: vjerojatno su u njegovu prikupljanju sudjelovali pripadnici mnogih naraštaja i iz mnogih zemalja. Ljudi čije postupke proučava povjesničar nisu bili izolirani pojedinci koji djeluju u vakuumu: oni su djelovali u kontekstu i pod utjecajem nekog prošlog društva. U svojem posljednjem predavanju opisao sam povijest kao proces interakcije, kao dijalog izmedu povjesničara u sadašnjosti i činjenica u prošlosti. Sada želim istražiti relativni značaj individualnih i društvenih elemenata na obje strane iste jednadžbe. U kojoj su mjeri povjesničari izdvojeni pojedinci, a koliko su proizvod svog društva i vremena? U kojoj mjeri povijesne činjenice predstavljaju činjenice o izdvojenim pojedincima, a u kojoj su mjeri društvene činjenice? Povjesničar je, dakle, individualno ljudsko biće. Kao i drugi pojedinci, on je ujedno društveni fenomen, istovremeno i proizvod i svjesni ili nesvjesni glasnogovornik društva kojemu pripada; u tom svojstvu pristupa povijesnim činjenicama. Mi katkad govorimo o povijesnom tijeku kao o "aktivnom procesu". Ta je metafora sasvim prikladna pod uvjetom da povjesničara ne dovede u napast razmišljati o sebi kao o orlu koji nadzire zbivanje s neke usamljene stijene ili uglednoj osobi u stavu vojničkog pozdrava. Daleko od toga! Povjesničar je samo jedan od nejasnih likova koji se vuku na drugom kraju te povorke. I dok povorka krivuda duž puta, skrećući čas desno, čas lijevo, katkad dostižući sama sebe, relativni položaj različitih dijelova povorke stalno se mijenja. Stoga se može reći, primjerice, da smo danas bliži srednjem vijeku nego što su to stoljeće ranije bili naši pradjedovi ili da nam je Cezarovo doba bliže od Danteova. Novi vidici, novi kutovi gledanja, stalno se javljaju dok se povorka - a s njom i povjesničar - kreće dalje. Povjesničar je dio povijesti. Mjesto koje zauzima u ovoj povorci određuje njegov kut gledanja na prošlost.

11

Ova opće poznata istina nije ništa manje valjana ako je razdoblje kojim se povjesničar bavi udaljeno od njegova vremena. U vrijeme dok sam studirao antičku povijest, klasična djela iz tog područje bila su - a vjerojatno su i danas - Groteova Povijest Grčke i Mommsenova Povijest Rima. Grote, prosvijećeni radikal i bankar, pisao je 1840-ih, jasno izražavajući težnje mlade i politički napredne britanske srednje klase preko idealizirane slike atenske demokracije. U njoj se Periklo poistovjećuje s benthamskim reformatorom, a Atena stvara svoje catstvo u stanju odsustva duha. Vjerojatno ne bismo previše dali mašti na volju ako bismo sugerirali da je Groteovo zanemarivanje problema ropstva u Ateni odražavalo nesposobnost grupe kojoj je sam pripadao da se suoči s problemom nove engleske tvorničke radničke klase. Mommsen je bio njemački liberal, razočaran rasulom i poniženjima koja su uslijedila nakon njemačke revolucije 1848.-1849. godine. Pisao je u pedesetim godinama 19. stoljeća, u desetljeću u kojem je rođen naziv i pojam Realpolitik. Mommsen je bio nadahnut potrebom za pojavom snažne ličnosti koja bi raščistila svu zbrku nastalu neuspjehom njemačkog naroda u ostvarivanju njegovih političkih težnji; stoga nećemo moći u potpunosti razumjeti stvarnu vrijednost njegova djela ako ne shvatimo da je njegova poznata idealizacija Cezara zapravo proizvod te žudnje za velikom lićnošću koja bi spasila Njemačku od propasti. Moramo također shvatiti da je lik odvjetnika-političara Cicerona, tog jalovog brbljavca i prevrtljivog zatezala, nastao iz rasprava koje su se vodile u frankfurtskoj crkvi sv Pavla 1848. godine. Zaista ne bih smatrao paradoksalnim kad bi netko rekao da nam Groteova Povijest Grčke i danas može isto toliko reći o stavovima engleskih radikalnih filozofa 1840-ih kao i o atenskoj demokraciji u petom stoljeću prije Krista, ili da svatko tko želi razumjeti kako je 1848. godina utjecala na njemačke liberale treba pročitati Mommsenovu Povijest Rima kao jedan od udžbenika. To ne umanjuje njihovu vrijednost kao velikih historiografskih djela. Nemam strpljenja za modu koju je promovirao Bury u svojem nastupnom predavanju, pretvarajući se da Mommsenova veličina ne počiva na njegovu djelu Povijest Rima već na njegovoj zbirci natpisa i djelu o rimskom ustavnom pravu: to bi značilo reducirati povijest na sastavljanje kompilacija. Velika historiografska djela nastaju u onim trenucima kada je povjesničareva predodžba o prošlosti osvijetljena njegovim uvidom u probleme sadašnjosti. Često se izražavalo čuđenje što Mommsen nije nastavio svoja djela nakon pada Republike. Za to mu nije nedostajalo ni vremena, ni mogućnosti, ni znanja. No, kada je Mommsen pisao svoju djelo velika se ličnost u Njemačkoj još nije pojavila. Tijekom njegove spisateljske karijere još se nije pojavila situacija u kojoj snažni čovjek preuzima vlast. Mommsena ništa nije nadahnjivalo da taj problem projicira u rimsko razdoblje; tako je povijest Carstva ostala nenapisana. Bilo bi lako nabrajati primjere ove pojave među povjesničarima modernog doba. U svojem posljednjem predavanju odao sam počast Trevelyanovom djelu Engleska u doba kraljice Ane kao spomeniku vigovske tradicije u čijem je duhu autor bio odgojen. Razmotrimo sada impozantno i važno djelo autora kojeg većina nas drži najvećim britanskim povjesničarom koji se pojavio na akademskoj sceni nakon Prvoga svjetskog rata: Sir Lewisa Namiera. Namier je bio istinski konzervativac - ne tipični engleski konzervativac koji je, kada malo zagrebete ispod površine, zapravo 75-postotni liberal, već konzervativac kakvog nije bilo medu britanskim povjesničarima u više od stotinu godina. Od sredine 19. stoljeća do 1914. godine britanskim je povjesničarima bilo teško zamisliti povijesnu promjenu koja ujedno nije promjena na bolje. U 1920-ima ušli smo u razdoblje u kojem su se promjene počele vezivati uz strah za budućnost i postalo je moguće zamisliti ih kao promjene na gore - to je bilo razdoblje preporoda konzervativnog načina mišljenja. Poput Actonova liberalizma, i Namierov konzervativizam izvlačio je snagu i značaj iz svojih kontinentalnih korijena.31 Namier, za razliku od Fishera i Toynbeea, nije vukao korijene iz devetnaestostoljetnog liberalizma i stoga nije imao razloga osjećati neko nostalgično žaljenje za njim. Nakon što je Prvi svjetski rat i izjalovljeni mir razotkrio sav neuspjeh liberalizma, reakcija je mogla doći samo u dva oblika - socijalizma i konzervativizma. Namier se pokazao kao konzervativni povjesničar. Radio je na dva odabrana područja, a izbor švakog od njih bio je podjednako značajan. U engleskoj povijesti vratio se na posljednje razdoblje u kojem je vladajućoj klasi bilo omogućeno racionalno se nadmetati za prestiž i moć u sredenom i pretežno statičnom društvu. Netko je optužio Namiera za izbacivanje duha iz povijesti.32 Ovo možda nije najsretnija fraza, ali može se lako naslutiti što je kritičar htio reći. U razdoblju stupanja na prijestolje Đure III. politika je još bila imuna na fanatične ideje i strastvenu vjeru u napredak koje će svijetu donijeti Francuska revolucija, najavljujući stoljeće trijumfalnog liberalizma. Bez ideja, bez revolucije, bez liberalizma: Naimier je odabrao pokazati predivnu sliku stoljeća koje je još sigurno - iako ne zadugo - od svih navedenih opasnosti. Naimierov odabir druge teme bio je podjednako značajan. Naimier je zaobišao velike revolucije modernog doba, Englesku, Francusku i Rusku - o njima ništa značajno nije napisao. Odlučio je podariti nam pronicljivu studiju europskih revolucija 1848. godine - revolucija koje nisu uspjele, koje su bile korak nazad za liberalizam diljem Europe, demonstracija ispraznosti ideja pred oružjem i demokrata suočenih s vojnicima. Unošenje ideja u tako ozbiljan posao kao što je politika

12

isprazno je i štetno: Namier je naglasio tu pouku nazivajući ovaj ponižavajući neuspjeh "revolucijom intelektualaca". Takav zaključak nije rezultat samo posrednog prosudivanja: iako Namier nije napisao ništa sustavno o filozofiji povijesti, svoje je stavove iskazao s uobičajenom jasnoćom i pronicljivošću u eseju koji je izašao prije nekoliko godina. "Što čovjek manje opterećuje svoj mozak političkim doktrinama i dogmama", napisao je, "to je bolje za njegovo razmišljanje." Nakon što je spomenuo, no ne i odbacio, prigovor da je povijest lišio duha, nastavlja: Pojedini se politički filozofi žale na "pospano zatišje" i nedostatak suvremenih rasprava o općim smjerovima politike u ovoj zemlji; traže se praktična rješenja za konkretne probleme, dok obje stranke zaboravljaju programe i ideale. No, prema mojem mišljenju, takav stav označava veću nacionalnu zrelost i mogao bih samo poželjeti da se dugo održi, neometan djelovanjem političke filozofije. Za sada ne želim ući u raspravu o ovom stavu: ostavit ću to za neko kasnije predavanje. Moja je jedina namjera rasvijetliti dvije važne istine: prvo, ne možete potpuno shvatiti i procijeniti posao povjesničara ukoliko prethodno niste shvatili gledište iz kojeg mu pristupa; drugo, i samo stajalište takoder ima društvenu i povijesnu pozadinu. Nemojmo zaboraviti, kao što je Marx jednom rekao, odgajatelja se takoder mora odgajati; rečeno suvremenim žargonom, mozak ispirača mozga i sam mora biti ispran. Prije nego što počne pisati povijest, povjesničar je i sam proizvod te iste povijesti. Povjesničari o kojima sam upravo govorio - Grote, Mommsen, Trevelyan i Namier - svaki za sebe oblikovani su, da se tako izrazim, posebnim društvenim i političkim kalupima; izmedu njihovih ranijih i kasnijih djela ne mogu se uočiti znatnije razlike. Ipak, u djelima nekih povjesničara koji su živjeli u razdobljima učestalih promjena, reflektirali su se ne samo jedno društvo i jedan društveni poredak, već čitav niz različitih poredaka. Najbolji primjer koji poznajem jest veliki njemački povjesničar Meinecke. Njegov životni i radni vijek bio je neuobičajeno dug i obuhvatio je čitav niz revolucionarnih i sudbonosnih promjena u povijesti njegove zemlje. U stvari, postoje tri različita Meineckea; svaki od njih je glasnogovornik drugog povijesnog razdoblja i svaki nam se obraća jednim od svoja tri poznata djela. Meinecke u djelu Weltburgertum und Natžonalstaat [Građani svijeta i nacionalna država], objavljenom 1907. godine, samosvjesno vidi ostvarenje njemačkih nacionalnih ideala u Bismarckovom Reichu i - kao mnogi devetnaestostoljetni mislioci, od Mazzinija nadalje poistovjećuje nacionalizam s najvišim oblikom univerzalizma: to je rezultat produžavanja baroknog vilhelminskog razdoblja u Bismarckovo doba. Meinecke u djelu Die Idee der Staatsräson [Ideja državnog interesa], objavljenom 1925. godine, govori podijeljenim i zbunjenim glasom o Vajmarskoj Republici: svijetu politike koji se pretvorio u arenu neriješenih sukoba izmedu raison d' etat i morala koji je stran politici, no koji u krajnjem slučaju ne može odnijeti prevagu nad pitanjima opstanka i sigurnosti države. Konačno, Meinecke u djelu Die Entstehung des Historismus [Postanak historicizma], objavljenom 1936. godine, kada ga je nacistička bujica lišila akademskih počasti, odbacuje u kriku očaja historicizam koji prihvaća načelo "sve što jest, jest istina" i nelagodno se koleba izmedu povijesnog relativizma i nadracionalnog apsoluta. Na kraju života ostarjeli Meinecke bio je svjedokom još katastrofalnijeg poraza svoje zemlje od onoga 1918. godine. U djelu Die Deutsche Katastrophe [Njemačka katastrofa] iz 1946. godine ponovno je podlegao vjerovanju o povijesti prepuštenoj na milost i nemilost slijepoj i neumoljivoj sudbini. Psiholog ili biograf mogao bi biti zainteresiran za proučavanje Meineckeovog razvoja kao osobe: ono što zanima povjesničara jest način na koji Meineckeovo djelo reflektira tri - ili čak četiri - uzastopna i oštro suprotstavljena razdoblja sadašnjeg vremena u historijsku prošlost. Uzmimo također poznatiji i bliži primjer. U vrijeme ikonoklastičkih 1930-ih, kada je Liberalna stranka izgubila značaj u britanskoj politici, profesor Butterfield napisao je knjigu The Whig Interpretation of History [Vigovska interpretacija povijesti] koja je doživjela velik i zaslužen uspjeh. To je bila iznimna knjiga u mnogo čemu, a naročito stoga što, unatoč optužbama izrečenim protiv vigovske interpretacije na više od 130 stranica, autor nije naveo nijednog vigovca osim Foxa koji nije bio povjesničar i nijednog povjesničara osim Actona koji nije bio vigovac (koliko sam ustanovio ne koristeći se indeksom). Sve ono što je knjizi nedostajalo u detaljima i preciznosti, Butterfield je nadoknadio zajedljivim uvredama. Čitatelju ne dopušta nikakvu sumnju u pogrešnost vigovske interpretacije koju, izmedu ostalog, optužuje da "proučava prošlost s pozicije sadašnjosti". U tome je profesor Butterfield bio izričit i strog: Proučavati prošlost gledajući, da tako kažem, jednim okom na sadašnjost, izvor je svih pogrešaka i izvrtanja u povijesti... To je bit onoga što nazivamo "ahistorijskim". Nakon dvanaest godina ikonoklazam je izašao iz mode. Zemlja profesora Butterfielda uplela se u rat za koji se govorilo da se vodi u obranu ustavnih sloboda utjelovljenih u vigovskoj tradiciji, pod vodstvom velikog vode koji se neprestano pozivao na prošlost "gledajući, da tako kažem, s jednim okom na sadašnjost". U knjižici The Englishman and His History [Englez i njegova povijest], objavljenoj 1944. godine, profesor Butterfield je ne samo došao do zaključka da je vigovska

13

interpretacija povijesti zapravo "engleska" interpretacija, već i s entuzijazmom govorio o "vezi Engleza s njegovom poviješću" i o "braku sadašnjosti s prošlošću". Skretanje pažnje na ovakve obrate u stavovima nije zlonamjerna kritika. Nije mi namjera pobijati teze prvog Buterrfielda s tezama drugoga ili suočiti pijanog Butterfielda s trijeznim. Ako netko pažljivo pročita moja ranija djela napisana prije, tijekom i poslije rata, potpuno sam svjestan da neće imati problema uvjeriti me u kontradiktornosti i nedosljednosti koje su barem onoliko očite kao ove što sam ih otkrio kod drugih. Uistinu, nisam uvjeren da bih trebao zavidjeti povjesničaru koji bi iskreno mogao tvrditi da je proživio presudne dogadaje u posljednjih pedesetak godina bez nekih radikalnih promjena u svojim stajalištima. Nakana mi je tek ukazati u kojoj je mjeri djelo povjesničara ogledalo društva u kojemi djeluje. Nisu samo dogadaji u stalnoj mijeni, već se s njima mijenja i povjesničar. Kad uzmete u ruke neko povijesno djelo, nije dovoljno pogledati samo ime autora na naslovnoj stranici. Pogledajte takoder datum objavljivanja ili nastanka - to katkad još više govori o djelu. Ako je filozof u pravu kad kaže da ne možemo dvaput kročiti u istu rijeku, možda je iz istog razloga podjednako točno da isti povjesničar ne može napisati dvije jednake knjige. Ako se na trenutak udaljimo od pojedinog povjesničara na ono što se može nazvati općim trendovima u hiseoriografiji, još je tiodjivije u kojoj je mjeri povjesničar proizvod'društva u kojem živi. U devetnaestom stoljeću, gotovo svi britanski povjesničari gledali su na tijek povijesti kao na demonstraciju načela napretka. Za njih je povijest bila puna značenja sve dok se činilo da nam ide na ruku; no, kada je krenula drugim smjerom, vjerovanje u smisao povijesti postalo je herezom. Nakon Prvoga svjetskog rata Toynbee je očajnički pokušao zamijeniti linearni pogled na povijest cikličkom teorijom - karakterističnom ideologijom društva u opadanju. Nakon Toynebeeova neuspjeha britanski povjesničari su se uglavnom zadovoljili priznavanjem poraza, ističući da u povijesti uopće ne postoji opći obrazac. Jedna banalna Fisherova primjedba u tom kontekstu postigla je gotovo podjednaku popularnost kao i Rankeov aforizam u prošlom stoljeću. Ako mi netko kaže da je promjena raspoloženja medu britanskim povjesničarima u posljednjih trideset godina rezultat dubokog individualnog promišljanja i iscrpljujućeg noćnog rada u vlastitim sobičcima, neću osporavati tu činjenicu. Ipak ću i dalje to individualno razmišljanje i naporni rad smatrati društvenom pojavom, istovremeno proizvodom i izrazom duboke promjene u karakteru i izgledu našeg društva nakon 1914. godine. Ne postoji bolji pokazatelj karaktera nekog društva od historiografije koju to društvo piše ili ne uspijeva napisati. Nizozemski povjesničar Geyl pokazuje u svojoj iznimnoj monografiji, prevedenoj na engleski jezik pod naslovom Napoleon For and Against [Napoleon. Za i protiv], u kojoj su mjeri različite prosudbe francuskih povjesničara o Napoleonu tijekom devetnaestog stoljeća odražavale promjenljive i medusobno sukobljene modele francuskog političkog života i misli. Mišljenje povjesničara, kao i drugih ljudskih bića, oblikuje se u prostornom i vremenskom okruženju. Acton je u potpunosti prepoznao ovu istinu, tražeći izlaz iz nje u samoj povijesti: Povijest [napisao je] mora biti naša izbaviteljica, ne samo od prekomjernog utjecaja prošlih vremena, već i od prekomjernog utjecaja našeg vlastitog doba, od tiranije okoline i pritiska zraka koji udišemo. Ovakva ocjena uloge povijesti može se činiti previše optimističnom. Ipak se usuđujem vjerovati da je povjesničar koji je svjestan svojeg položaja ujedno i sposobniji načiniti odmak i shvatiti bitne razlike između vlastitog društva i društava u drugim vremenima i drugim zemljama, od onog povjesničara koji na sav glas ističe da je pojedinac, a ne društvena pojava. Čovjekova sposobnost uzdizanja iznad vlastite društvene i povijesne situacije uvjetovana je njegovom osjetIjivošću u prepoznavanju stupnja svoje uključenosti u nju. U svojem prvom predavanju rekao sam: Prije proučavanja povijesnog djela, proučite povjesničara. Tome bih dodao: Prije proučavanja povjesničara, proučite njegovu povijesnu i društvenu okolinu. Povjesničar kao pojedinac je ujedno i proizvod povijesti i društva; student povijesti mora naučiti promatrati ga u tom dvostrukom svjetlu. Ostavimo sada povjesničara i uzmimo u obzir drugu stranu moje jednadžbe - povijesne činjenice - u svjetlu istog problema. Je li objekt povjesničareva istraživanja ponašanje pojedinaca ili djelovanje društvenih snaga? Ovdje koračam po već dobro istraženom području. Prije nekoliko godina Sir Isaiah Berlin objavio je sjajan i popularan esej Historical Inevitability [Povijesna nužnost] - čijoj ću se osnovnoj tezi vratiti kasnije u svojim predavanjima - pod geslom koje je uzeo iz djela gospodina T S. Eliota Vast impersonal forces [Neizmjerne bezlične sile]. U čitavom eseju ismijava ljude koji radije vjeruju u "neizmjerne bezlične sile", nego u pojedince kao odlučujuće povijesne čimbenike. Ono što zovem historiografskom teorijom o "lošem kralju Ivanu" - gledište prema kojem je u povijesti značajan jedino karakter i ponašanje pojedinaca - ima vrlo dugo podrijetlo. Težnja da se individualni genij proglasi pokretačkom snagom povijesti karakteristična je za primitivni stupanj povijesne svijesti. Stari Grci voljeli su nazivati dostignuća iz prošlosti imenima junaka koji su navodno za njih bili zaslužni. Tako su svoje epove pripisivali bardu zvanom Homer, a zakone i institucije Likurgu ili Solonu. Ista se sklonost pojavljuje i u renesansi, u vremenu ponovnog oživljavanja interesa za klasično razdoblje,

14

kada je biograf-moralist Plutarh bio popularniji i utjecajniji od antičkih povjesničara. Naročito u našoj zemlji učili smo ovu teoriju od malih nogu; danas bismo vjerojatno bili spremni priznati da u njoj postoji nešto djetinjasto ili barem naivno. Ova teorija mogla je djelovati uvjerljivo u razdoblju kada je društvo bilo jednostavnije i kada se činilo da javne poslove vodi šačica poznatih pojedinaca. Ona se zasigurno ne uklapa u današnje složenije društvo. Odgovor na tu rastuću složenost bilo je rođenje sociologije kao nove znanosti u devetnaestom stoljeću. No stare se navike teško gube. Na početku našeg stoljeća [20. stoljeća, op. prev] još je uvijek vrijedilo načelo o "povijesti kao biografiji velikih ličnosti". Prije samo desetak godina uvaženi američki povjesničar optužio je svoje kolege, možda ne sasvim ozbiljno, za "masovno ubojstvo velikih povijesnih ličnosti" jer ih se tretira kao "marionete društvenih i ekonomskih snaga'. Iako su ovisnici o ovoj teoriji danas ponešto stidljivi, ipak sam nakon duže potrage pronašao izvrstan suvremeni primjer u predgovoru jedne od knjiga gospođice Wedgwood: Ponašanje ljudi kao pojedinaca [piše ona] za mene je zanimljivije od njihova ponašanja kao grupe ili klase. Povijest se može podjednako pisati s tog stanovišta kao i s nekog drugog: time nije ni više ni manje varljiva... Ova knjiga... je pokušaj da se shvati kako su se ti ljudi osjećali i zašto su, po vlastitoj procjeni, postupali tako kako su postupali. Ovo je mišljenje veoma jasno, a budući da je gospođica Wedgwood popularna književnica, vjerujem da mnogi ljudi misle kao i ona. Primjerice, dr. Rowse govori da se elizabetanski sustav slomio zato što ga Jakov I. nije mogao razumjeti te da je engleska revolucija u sedamnaestom stoljeću bila "slučajni" događaj koji treba pripisati gluposti prvih dvaju kraljeva iz dinastije Stuart. Čak je i Sir James Neale, ozbiljniji povjesničar od dr. Rowsea, katkad revniji u iskazivanju divljenja prema kraljici Elizabeti nego u objašnjavanju onoga što je tjudorska monarhija uistinu značila. Sir Isaiah Berlin, u eseju koji sam upravo citirao, strašno je zabrinut mogućnošću da će povjesničari možda propustiti razotkriti Džingis-kana i Hitlera kao loše ljude. Teorija o "lošem kralju Ivanu" i "dobroj kraljici Bess" sve je raširenija što se bližimo modernom dobu. Lakše je nazvati komunizam "misaonim izdankom Marxova mozga" (ovaj sam biser uzeo iz jedne burzovne okružnice) nego analizirati njegovo podrijetlo i karakter, pripisati boljševičku revoluciju gluposti Nikole II. ili njemačkom zlatu nego proučiti njezine duboke društvene korijene ili objašnjavati dva svjetska rata u 20. stoljeću kao posljedicu osobne pokvarenosti Vilima II. i Hitlera nego kao rezultat sloma u sistemu medunarodnih odnosa. Izjava gospodice Wedgwood sastoji se od dvije tvrdnje. Prva je tvrdnja da se ponašanje ljudi kao pojedinaca razlikuje od njihova ponašanja kao pripadnika grupe ili klase te da povjesničar može slobodno odlučiti čemu će dati prednost. Druga je tvrdnja da se proučavanje ponašanja ljudi kao pojedinaca sastoji od proučavanja svjesnih motiva njihovih radnji. Nakon svega što sam već rekao nije potrebno dodatno raspravljati o prvoj tvrdnji. Ovdje nije riječ o tome da je gledanje na čovjeka kao pojedinca više ili manje pogrešno od sagledavanja čovjeka kao pripadnika grupe; zapravo je sam pokušaj razlikovanja izmedu ovih dvaju gledišta pogrešan. Pojedinac je prema definiciji član društva, i to vjerojatno više od jednog društva - nazovimo to i grupom, klasom, plemenom, nacijom ili kako već želite. Prvi biolozi zadovoljavali su se klasificiranjem ptica, zvijeri i riba u kavezima, akvarijima, vitrinama i nisu nastojali proučavati živa bića u odnosu prema njihovom okolišu. Moguće je da društvene znanosti još nisu u potpunosti izašle iz ovog primitivnog stupnja razvoja. Neki ljudi razlikuju psihologiju kao znanost o pojedincu i sociologiju kao znanost o društvu; sam termin "psihologijski" označava gledište prema kojem se svi društveni problemi mogu u konačnici svesti na analizu ponašanja pojedinca. No, psiholog koji ne prouči društvenu okolinu tog pojedinca neće daleko dogurati. Primamljivo je razlikovati biografiju koja govori o čovjeku kao pojedincu i historiografsko djelo koje govori o čovjeku kao dijelu cjeline i pritom sugerirati da dobra biografija podrazumijeva lošu povijest. "Ništa ne uzrokuje više pogrešaka i nepravdi u čovjekovom pogledu na povijest", napisao je jednom Acton, "kao interes koji u nama bude pojedinačni likovi". No, i ova je razlika nerealna pa se ne bih želio skrivati iza viktorijanske uzrečice koju je G. M. Young stavio na naslovnicu svoje knjige Victorian England [Viktorijanska Engleska]: "Sluge govore o narodu, dok otmjeni ljudi raspravljaju o konkretnim stvarima". Pojedine biografije značajan su doprinos historiografiji: na mojem području istraživanja izvanredan su primjer biografije Isaaca Deutschera o Staljinu i Trockom. Druge biografije pripadaju književnosti, poput povijesnih novela. "Za Lyttona Stracheya", piše profesor Trevor-Roper, "povijesni problemi bili su oduvijek samo problemi ponašanja i ekscentričnosti pojedinca... Nikada nije pokušao dati odgovor na povijesne, političke i društvene probleme, niti je o njima postavljao pitanja". Nitko nije dužan pisati ili čitati povijesna djela; izvrsne knjige mogu se pisati o prošlosti, a da nisu historiografska djela. No, smatram da nam konvencije dopuštaju - kao što i predlažem u ovim predavanjima - rezervirati riječ "povijest" za proces istraživanja prošlosti čovjeka u društvu. Druga tvrdnja, prema kojoj povijest istražuje zašto su pojedinci "prema vlastitoj procjeni postupali onako kako su postupali", odmah se čini krajnje neobičnom; pretpostavljam da gospodica Wedgwood, kao i drugi razumni ljudi, ne prakticira ono što propovijeda. Ako to zaista radi, onda

15

sigurno piše veoma čudnu povijest. Danas svatko zna da ljudska bića ne djeluju uvijek, čak ni po navici, na temelju motiva o kojima su potpuno svjesni ili koje su spremni priznati; isključiti uvid u nesvjesne ili nepriznate motive znači pristupati vlastitom poslu držeći jedno oko namjerno zatvorenim. No, prema nekima, povjesničari bi baš to trebali činiti. Poanta svega jest sljedeća: Sve dok se zadovoljavate tvrdnjom da je loša vladavina kralja Ivana rezultat njegove pohlepe, gluposti ili ambicije da izigrava tiranina, ostajete u okvirima individualnih osobina koje su razumljive i djeci u vrtiću. No, kad jednom izjavite da je kralj Ivan bio nesvjesno oruđe odredenih interesnih skupina protivnih jačanju moći feudalnih baruna, ne samo da uvodite kompliciraniji i sofisticiraniji pogled na njegovu pokvarenost, već i sugerirate da povijesni dogadaji nisu odredeni samo svjesnim akcijama pojedinaca nego i stranim i svemoćnim silama koje upravljaju njihovom nesvjesnom voljom. To je, naravno, besmislica. Što se mene tiče, ne vjerujem u Božansku providnost, Svjetski duh, Manifestaciju sudbine, Povijest s velikim P ili neke druge apstrakcije za koje se katkad pretpostavlja da upravljaju slijedom dogadaja; bez dodatnih kvalifikacija podržao bih Marxovu primjedbu: Povijest ništa ne čini, ne posjeduje nikakvo neizmjerno bogatstvo, ne vodi nikakve bitke. Čovjek je taj, stvarni i živi čovjek, koji čini sve, koji posjeduje i ratuje. Dvije opaske koje moram dati o ovom pitanju nemaju nikakve veze s nekim apstraktnim pogledom na povijest i temelje se na posve empirijskom opažanju. Prva govori da je povijest u velikoj mjeri stvar brojeva. Carlyle je odgovoran za onu nesretnu tvrdnju da je "povijest biogra6ja velikih ličnosti". Poslušajmo ga u svoj njegovoj rječitosti i u njegovom najboljem povijesnom djelu: Glad, bijeda i stravično izrabljivanje bili su težak teret za dvadeset i pet milijuna duša: to je bila pokretačka snaga Francuske revolucije, a ne povrijeđena taština i sukobljena mišljenja raznih filozofa, bogatih trgovaca, provincijskog plemstva; tako će biti u svim sličnim revolucijama i u svim zem jama. Ili, kako je rekao Lenjin: "Politika započinje tamo gdje su mase; ne tamo gdje su tisuće, već tamo gdje su milijuni, počinje ozbiljna politika". Milijuni o kojima govore Carlyle i Lenjin odnose se na milijune pojedinaca; u njima nema ničeg bezličnog. U raspravama o ovom pitanju katkad se miješa anonimnost s bezličnošću. Ljudi ne prestaju biti ljudima, ni pojedinci pojedincima, samo zato što ne znamo njihova imena. "Neizmjerne i bezlične sile" gospodina Eliota jesu pojedinci koje Claredon, odvažniji i iskreniji konzervativac, naziva "bezimenim prljavcima". Ti su bezimeni milijuni pojedinci koji su djelovali manje-više nesvjesno, zajedno čineći društvenu snagu. Povjesničar se neće u uobičajenim okolnostima upoznati sa svakim nezadovoljnim seljakom ili nezadovoljnim selom. No, milijuni nezadovoljnih seljaka u tisućama sela predstavljaju faktor koji nijedan povjesničar neće ignorirati. Povjesničara ne zanima zašto se Jones ne može ženiti sve dok ti isti razlozi ne sprječavaju tisuće drugih pojedinaca iz Jonesove generacije, uzrokujući pritom ozbiljan pad u stopi sklopljenih brakova: tada oni mogu biti povijesno važni. Isto tako, ne treba nas uznemirivati trivijalna činjenica da takve pokrete započinje manjina. Svi uspješni pokreti imaju nekolicinu voda i mnoštvo sljedbenika: no to ne znači da mnoštvo nije od presudne važnosti za uspjeh pokreta. U povijesti su brojevi važni. Moja je druga opservacija čak i bolje potkrijepljena. Autori koji pripadaju raznim filozofskim školama slažu se da postupci pojedinih ljudskih bića često imaju posljedice koje ni oni ni drugi pojedinci nisu očekivali ni željeli. Kršćani vjeruju da je pojedinac koji postupa u skladu s vlastitim, često sebičnim, interesima, zapravo nesvjesni izvršitelj Božje volje. Mandevilleova izreka "osobni poroci - javna dobit" je jedna od prvih i namjerno paradoksalnih formulacija tog otkrića. Skrivena ruka Adama Smitha i Hegelovo "lukavstvo uma" - sile koje upravljaju pojedincima u svrhu ostvarenja njihovih ciljeva, dok pojedinci vjeruju da ispunjavaju vlastite želje - toliko su poznati primjeri da ih ne treba citirati. "U društvenoj produkciji sredstava za proizvodnju", napisao je Marx u predgovoru svoje knjige Kritžka političke ekonomije, "ljudska bića ulaze u određene i nužne odnose koji ne ovise o njihovoj volji". "Čovjek svjesno živi za sebe", napisao je Tolstoj u svojoj knjizi Rat i mir, slijedeći misli Adama Smitha, "ali je i nesvjesni instrument u postizanju povijesnih i univerzalnih ciljeva čovječanstva". Na kraju, da zaokružimo ovu podugačku antologiju, evo i profesora Butterfielda: "Postoji nešto u prirodi povijesnih dogadaja što skreće tijek povijesti u pravcu koji nitko nije želio". Poslije 1914., nakon stotinjak godina manjih lokalnih ratova, dogodila su se dva velika rata. Ne bi bilo uvjerljivo objašnjavati ove fenomene ustrajavajući na tome da je u prvoj polovici 20. stoljeća više pojedinaca željelo rat, ili tek manjina željela mir, nego u posljednje tri četvrtine 19. stoljeća. Teško je vjerovati da je bilo tko htio ili priželjkivao veliku ekonomsku krizu tridesetih godina. Do nje je, bez sumnje, ipak došlo, zbog postupaka pojedinaca koji su svjesno slijedili neke potpuno različite ciljeve. Dijagnoza o nesuglasju između namjera pojedinaca i rezultata njihovih postupaka ne mora uvijek čekati povjesničara koji piše s vremenskim odmakom. "On ne želi ući u rat", pisao je Lodge o Woodrowu Wilsonu u ožujku 1917. godine, "ali mislim da će ga dogadaji na to prisiliti".55 Protivno je svim dokazima predlagati da se povijest može pisati na temelju "objašnjavanja ljudskih namjera" ili na temelju izvješća sudionika o njihovim vlastitim motivima, u kojima opisuju zašto su "prema vlastitoj

16

procjeni, postupali onako kako su postupali". Povijesne činjenice su zaista činjenice o pojedincima, no ne o izoliranim postupcima pojedinaca, niti o stvarnim ili zamišljenim motivima za koje oni misle da su ih potaknuli na djelovanje. One su činjenice o medusobnim odnosima pojedinaca u društvu i o društvenim snagama, što na temelju pojedinačnih Ijudskih postupaka rezultira ishodom koji je često različit, a katkad i protivan, onome što su željeli postići. Jedna od ozbiljnijih pogrešaka Collingwoodova stava o povijesti, o kojem sam raspravljao u svojem posljednjem predavanju, jest procjena da je misao u pozadini nekog čina kojeg povjesničar istražuje misao individualnog sudionika. To je pogrešna pretpostavka. Povjesničar je dužan istražiti ono što leži iza samog čina; svjesna misao ili motivi pojedinca mogu se u tom pogledu pokazati posve nevažnima. Ovdje bih trebao nešto reći o ulozi buntovnika i disidenata u povijesti. Stvoriti popularnu sliku o buntovniku u otporu protiv društva znači ponovno uspostaviti lažnu antitezu izmedu društva i pojedinca. Ni jedno društvo nije posve homogeno. Svako je društvo arena socijalnih konflikata, a oni pojedinci koji se sukobljavaju s postojećim vlastima nisu u manjoj mjeri proizvod i odraz društva od onih koji tu vlast podržavaju. Rikard II. i Katarina Velika predstavljali su snažnu društvenu snagu u Engleskoj u četrnaestom stoljeću, odnosno u Rusiji u osamnaestom stoljeću: no, to isto tako vrijedi i za Wata Tylera i Pugačova, vode velikih seljačkih pobuna. I monarsi i pobunjenici podjednako su proizvod specifičnih prilika svojeg razdoblja i svoje zemlje. Opisati Wata Taylora i Pugačova kao pojedince u sukobu s društvom jest varljiva simplifikacija. Da su oni bili samo to, povjesničar ne bi za njih nikad doznao. Svoju ulogu u povijesti duguju svojim brojnim sljedbenicima i značajni su samo kao društvena pojava. Uzmimo primjer istaknutog pobunjenika i pojedinca na sofisticiranijoj razini. Malo je ljudi reagiralo nasilnije i radikalnije od Nietzschea protiv društva i zemlje u kojoj žive. Ipak, Nietzche je bio izravan proizvod europskog ili, preciznije, njemačkog društva - pojava koja se nije mogla dogoditi u Kini ili Peruu. U razdoblju nakon Nietzcheove smrti postalo je mnogo jasnije, nego u njegom vlastitom vremenu, koliko su bile jake europske, a pogotovo njemačke, društvene snage čiji je odraz bio. Tako je Nietzsche postao mnogo značajnija figura za buduće naraštaje nego za vlastitu generaciju. Uloga buntovnika u povijesti u odredenoj je mjeri slična ulozi velikih ličnosti. Povijesna teorija o velikim ličnostima - posebno primjer škole o dobroj kraljici Bess - izašla je posljednjih godina iz mode, iako katkad još pokazuje svoje ružno lice. Urednik serije popularnih povijesnih udžbenika objavljenih nakon Drugoga svjetskog rata, pozvao je svoje autore da "pristupe značajnim povijesnim temama kroz biografije velikih ličnosti". Gospodin A. J. P Taylor poručio nam je u jednom od svojih manje važnih eseja da se "povijest moderne Europe može ispričati kroz živote triju velikana: Napoleona, Bismarcka i Lenjina", iako se u svojim ozbiljnijim radovima nije latio takvog nepromišljena projekta. Kakva je uloga velikih ličnosti u povijesti? Veliki čovjek je pojedinac, ali je kao istaknuti pojedinac ujedno i društvena pojava od iznimnog značaja. "Očigledna je istina", primijetio je Gibbon, "da vremena moraju odgovarati nastanku iznimnih osoba, kao i da bi danas genij Cromwella i Retza mogao ostati neprimijećen". Marx je u djelu Osamnaesti brumaire Luja Bonapartea dijagnosticirao suprotni fenomen: "Klasni je rat u Francuskoj stvorio okolnosti i odnose koji su omogućili neuljudenom mediokritetu da se šepuri u junačkom ruhu." Da se kojim slučajem Bismarck rodio u osamnaestom stoljeću - apsurdna je to hipoteza jer tada ne bi bio Bismarck - ne bi ujedinio Njemačku i možda uopće ne bi bio veliki čovjek. S druge strane, mislim da ne treba, poput Tolstoja, ni omalovažavati velike Ijude, nazivajući ih "oznakama koje daju nazive dogadajima". Naravno, katkad kult velike ličnosti može imati zlokobne implikacije. Nietzscheov nadčovjek odbojan je lik. Zbog toga nije nužno prisjetiti se Hitlerova slučaja ili strašnih posljedica "kulta ličnosti" u Sovjetskom Savezu. Nije mi namjera umanjiti veličinu velikih ličnosti, niti bih se želio pridružiti tezi prema kojoj su "veliki ljudi u pravilu zli ljudi". Htio bih samo obeshrabriti gledište prema kojem se veliki Ijudi smještaju izvan povijesti, namećući joj svoju veličinu poput "lutka iz kutije koji se čudesno pojavljuje iz nepoznatog kako bi prekinuo stvarni kontinuitet povijesti". Ni danas nisam siguran da bismo mogli nadmašiti Hegelov klasični opis: Veliki čovjek nekog doba je onaj koji je u stanju izraziti riječima volju svoga vremena, priopćiti suvremenicima koja je to volja i ostvariti je. Ono što čini jest srce i bit njegova vremena; on aktualizira svoje doba. Dr. Leavis misli slično kad kaže da su veliki autori "značajni u kategorijama ljudske svijesti koju promiču". Ueliki čovjek je uvijek predstavnik bilo postojećih sila, ili sila čijem stvaranju pomaže, dovodeći u pitanje postojeći autoritet. Možda bi trebalo priznati veći stupanj kreativnosti velikim Ijudima koji su, poput Cromwella ili Lenjina, sudjelovali u oblikovanju sila koje su ih uzdigle do veličine, nego onima koji su, poput Napoleona i Bismarcka, došli do moći nošeni snagom već postojećih sila. Ne smijemo zaboraviti ni one velike ljude koji su bili toliko ispred svojeg vremena da su njihovu veličinu priznale tek naredne generacije. Čini mi se bitnim prepoznati velikog čovjeka kao iznimnog pojedinca koji je istovremeno proizvod i uzročnik povijesnog procesa, predstavnik i kteator društvenih snaga koje mijenjaju izgled svijeta i način razmišljanja ljudi.

17

Povijest je, u oba smisla te riječi - to jest, i kao istraživanje koje provodi povjesničar i kao činjenice iz prošlosti koje istražuje - društveni proces u kojem pojedinci sudjeluju kao društvena bića; imaginarna antiteza izmedu društva i pojedinca nije drugo do varka koja nam odvraća pažnju i zbunjuje misli. Recipročni proces interakcije izmedu povjesničara i njegovih činjenica, ono što sam nazvao dijalogom izmedu sadašnjosti i prošlosti, jest dijalog koji se ne vodi izmedu apstraktnih i izoliranih pojedinaca, nego izmedu sadašnjeg i prošlog društva. Povijest je, prema Burckhardtovim riječima, "zapis o onome što jedno doba smatra vrijednim bilježenja o nekom drugom dobu". Za nas je prošlost razumljiva jedino u svjetlu sadašnjosti; možemo je u potpunosti razumjeti samo u svjetlu prošlosti. Osposobiti čovjeka da razumije prošlo društvo i poveća razumijevanje današnjeg društva, dvostruki je zadatak povijesti. POVIJEST, ZNANOST I MORAL Kad sam bio jako mlad, bio sam primjereno impresioniran doznavši da, unatoč svojem izgledu, kit nije riba. Danas me takva pitanja klasifikacije manje uzbuđuju; isto tako, pretjerano me ne zanimaju uvjeravanja da povijest nije znanost. Taj je terminološki problem specifičan za engleski jezik. U svakom drugom europskom jeziku istovjetna riječ za "znanost" bez sumnje podrazumijeva i povijest. No, na engleskom jezičnom području ovaj problem ima dugu prošlost, a pitanja koja su s njim povezana prikladan su uvod u problematiku povijesne metodologije. Krajem osamnaestog stoljeća, u vrijeme kad je znanost toliko pridonijela čovjekovom poznavanju svijeta i vlastitih fizičkih atributa, postavilo se pitanje može li znanost povećati i čovjekovo poznavanje društva. Zamisao o društvenim znanostima, medu njima i o povijesnoj znanosti, postupno se razvijala tijekom devetnaestog stoljeća; iste metode kojima je znanost proučavala svijet prirode primijenjene su na područje društvenih istraživanja. U prvom djelu ovog razdoblja prevladavala je njutonovska tradicija. Društvo je, kao i svijet prirode, zamišljeno kao neki mehanizam; još uvijek se pamti naslov djela Herberta Spencera Social Statics [Društvena statika], objavljenog 1851. godine. Bertrand Russel, odgajan u ovoj tradiciji, kasnije se prisjećao razdoblja kad se nadao da će se s vremenom izgraditi "matematika ljudskog ponašanja precizna poput matematike strojeva". Tada je Darwin izveo novu znanstvenu revoluciju, pa su društvene znanosti, ugledajući se na biologiju, počele shvaćati društvo kao organizam. No pravi je značaj Darwinove revolucije u tome što je Darwin, dovršavajući ono što je Lyell već započeo u geologiji, uveo povijest u znanost. Znanost se više nije bavila nečim statičnim i bezvremenim, već procesima promjene i razvoja. Evolucija u znanosti potvrđivala je i nadopunjavala razvoj povijesti. Nije se, medutim, dogodilo ništa što bi promijenilo induktivni pogled na povijesnu metodu koju sam opisao u prvom predavanju: prvo prikupite činjenice, a zatim ih interpretirate. Podrazumijevalo se, bez ikakve sumnje, da je i to znanstvena metoda. Ovo je gledište očito imao na umu i Bury, kad je u završnoj riječi svojeg nastupnog predavanja u siječnju 1903. godine opisao povijest kao "ni više ni manje nego znanost". Pedeset godina nakon Buryjevog nastupnog predavanja, ovakav stav o povijesti postao je metom žestokih kritika. Collingwood je, pišući u tridesetim godinama, gorljivo nastojao razgraničiti svijet prirode, koji je predmet znanstvenog istraživanja, i svijet povijesti. U ovom se razdoblju Buryjeva izreka rijetko citirala, osim da bi se izvrgla izrugivanju. No, povjesničarima je tada promaklo da je sama znanost doživjela temeljitu revoluciju. Zbog toga nam se danas čini da je Bury bio daleko bliži istini nego što smo mogli pretpostaviti, premda iz pogrešnih razloga. Ono što je Lyell učinio za geologiju, a Darwin za biologiju, sada se dogada u astronomiji; ona postaje znanost koja proučava kako je svemir postao ono što je danas. Suvremeni fizičari konstantno nam govore da ne istražuju činjenice, već dogadaje. Današnji povjesničar ima opravdanje osjećati se dijelom svijeta znanosti više nego što je to mogao povjesničar prije stotinu godina. Pogledajmo prvo pojam zakona. Tijekom osamnaestog i devetnaestog stoljeća znanstvenici su pretpostavljali da su zakoni prirode - Newtonov zakon kretanja, zakon gravitacije, Boyleov zakon, zakon evolucije i tako dalje - otkriveni i definitivno utvrdeni te da je zadaća znanstvenika otkriti i utvrditi slične zakone procesom indukcije na osnovu razmatranja činjenica. Riječ "zakon" došla je do nas ovjenčana slavom Galileja i Newtona. Proučavatelji društva, svjesno ili nesvjesno, želeći dokazati znanstveni status svojih istraživanja, prihvatili su isti jezik i vjerovali da primjenjuju iste postupke. Prednjačili su, čini se, politički ekonomisti, s Greshamovim zakonom i zakonom tržišta Adama Smitha. Burke se pozivao na "zakone trgovine koji su prirodni zakoni i sukladno tome Božji zakoni". Malthus je iznio teoriju stanovništva, Lassalle željezni zakon nadnica, a Marx je u uvodu Kapitala tvrdio da je otkrio "ekonomski zakon kretanja modernog društva". Buckle je u zaključku svojeg djela History of Civilization (Povijest civilizacije), izrazio uvjerenje da meduljudske odnose "prožima uzvišeno načelo univerzalne i postojane pravilnosti". Danas ova terminologija zvuči zastarjelo i pretenciozno; no ona zvuči gotovo podjednako staromodno nekom fizičaru, kao i sociologu. Godinu dana prije nego što je Bury održao svoje nastupno predavanje, francuski matematičar Henri Poincare objavio je knjižicu pod naslovom La Science et l'hypothese [Znanost i hipoteza], koja je pokrenula revoluciju u znanstvenom

18

razmišljanju. Poincareova je glavna teza da su opće tvrdnje koje artik.uliraju znanstvenici, a koje nisu obične definicije ili prikrivene konvencije terminološke prirode, zapravo hipoteze oblikovane kako bi pojasnile i organizirale razmišljanje; stoga su podložne verifikaciji, modificiranju ili odbacivanju. Sve je to danas postala uobičajena praksa. Newtonova hvalisava izjava Hypotheses non fingo (Ne gradim hipoteze) danas zvuči isprazno; iako znanstvenici, uključujući i one koji se bave društvenim znanostima, katkad još govore o zakonima u ime dobrih starih vremena, zapravo više ne vjeruju u njihovo postojanje onako kako su to vjerovali znanstvenici osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Danas se prihvaća da znanstvenici ne dolaze do otkrića i ne stječu nova znanja uspostavljajući precizne i sveobuhvatne zakone, već izričući hipoteze koje otvaraju put novim istraživanjima. Jedan od standardnih udžbenika dvaju američkih filozofa o znanstvenoj metodologiji opisuje znanstvenu metodu kao "u osnovi kružnu": Dokaze za načela dobivamo pozivanjem na empirijsku građu, na ono što se navodno naziva "činjenicom"; odabiremo, analiziramo i interpretiramo empirijsku građu na temelju načela. Možda bi riječ "reciprocitet" bila primjerenija od riječi "kružno" jer rezultat nije povratak na isto mjesto, već kretanje unaprijed prema novim otkrićima kroz proces interakcije izmedu načela i činjenica, teorije i prakse. Svako razmišljanje zahtijeva prihvaćanje određenih pretpostavki, utemeljenih na opažanjima, koje omogućavaju znanstveno razmišljanje, ali su podložne i izmjenama u svjetlu tog razmišljanja. Te hipoteze mogu biti valjane u odredenom kontekstu ili za neku odredenu svrhu, a pokazati se nevažećima u nekim drugim situacijama. U svim slučajevima, test je empirijski i ispituje u kojoj mjeri hipoteze pridonose stvaranju novih uvida i širenju našeg znanja. Jedan od Rutherfordovih najistaknutijih učenika i suradnika nedavno je opisao njegovu metodu na sljedeći način: Osjećao je potrebu da spozna nuklearni fenomen na isti način na koji bi netko govorio o upoznavanju kuharske vještine. Ne vjerujem da je tragao za objašnjenjem u klasičnom obliku teorije utemeljene na određenim osnovnim zakonima; sve dok je shvaćao što se događa, bio je zadovoljan. Ovaj bi opis podjednako odgovarao povjesničaru koji je napustio potragu za osnovnim zakonima i zadovoljava se s istraživanjem načina na koji stvari funkcioniraju. Status hipoteze koju upotrebljava povjesničar u procesu istraživanja neobično je sličan statusu hipoteze kojom se služi znanstvenik. Uzmimo, na primjer, poznatu dijagnozu Maxa Webera o vezi izmedu protestantizma i kapitalizma. Iako su je svojevremeno možda doživljavali kao zakon, danas je nitko ne bi tako nazvao. Ta je hipoteza, iako donekle izmijenjena istraživanjima koja je sama potakla, nedvojbeno povećala naše razumijevanje obaju ovih pokreta. Uzmimo izjavu poput Marxove: "Ručni žrvanj daje nam društvo s feudalnim gospodarima; parni mlin daje nam društva s industrijskim kapitalistima." U suvremenoj terminologiji, ovo nije zakon (iako bi Marx vjerojatno tako tvrdio), već plodna hipoteza koja pokazuje put daljnjim istraživanjima i novim spoznajama. Takve su hipoteze nezamjenjivo orude misaonog procesa. Werner Sombart, poznati njemački ekonomist s početka 20. stoljeća, priznao je "duševni nemir" među onima koji su napustili marksizam. Kad jednom izgubimo vjeru (napisao je) u jednostavne formule koje su nam dotad bile vodič kroz složena pitanja egzistencije. . . osjećamo se kao da se utapamo u oceanu činjenica sve dok ne pronađemo novo uporište ili ne naučimo plivati. Kontroverza oko periodizacije povijesti pripada ovoj kategoriji. Podjela povijesti na razdoblja nije činjenica već nužna hipoteza ili sredstvo razmišljanja, vrijedna onoliko koliko objašnjava problematiku, dok njezina valjanost ovisi o interpretaciji. Povjesničari koji imaju različita mišljenja o pitanju završetka srednjeg vijeka razlikuju se i u svojim interpretacijama odredenih dogadaja. Ovo nije pitanje činjenica, no nije ni besmisleno. Podjela povijesti na zemljopisna područja također nije činjenica, već hipoteza: govoriti o europskoj povijesti može biti vrijedna i plodna hipoteza u jednom kontekstu, a netočna i štetna u drugom. Većina povjesničara smatra Rusiju dijelom Europe; neki to strastveno poriču. Pristranost povjesničara može se procjenjivati prema hipotezama koje usvaja. Moram citirati jednu opću prosudbu o metodama društvenih znanosti, posebice jer ju je dao veliki istraživač društva koji je stekao obrazovanje kao fizičar. Georges Sorel radio je kao inženjer prije nego što je u dobi od četrdeset godina počeo pisati o problemima društva. Pritom je naglašavao potrebu izdvajanja odredenih elemenata u nekoj situaciji, čak i uz rizik prevelikog pojednostavljivanja: Trebalo bi napredovati [napisao je] opipavajući svoj put; trebalo bi provjeriti sve vjerojatne i djelomične hipoteze i pritom se zadovoljti s privremenim aproksimacijama i uvijek ostavljati otvorena vrata za naknadne ispravke. To je velika razlika u odnosu na devetnaesto stoljeće, kada su se znanstvenici i povjesničari poput Actona nadali da će jednog dana, akumulacijom provjerenih činjenica, utvrditi sveobuhvatni sadržaj znanja kojim bi se jednom zauvijek riješila sva sporna pitanja. Danas znanstvenici i povjesničari njeguju tek skromnu nadu u postupno napredovanje od jedne djelomične hipoteze do druge, pritom izdvajajući činjenice posredstvom vlastitih interpretacija, te provjeravajući interpretacije

19

pomoću činjenica; način na koji to čine i jedni i drugi ne izgleda mi bitno drugačiji. U svojem prvom predavanju citirao sam opasku profesora Barraclougha da povijest "uopće nije činjenična, već se sastoji od niza prihvaćenih prosudbi". Dok sam pripremao ova predavanja, fizičar s ovog sveučilišta je na programu BBC-a definirao znanstvenu istinu kao "tvrdnju koju su javno prihvatili stručnjaci".~1 Nijedna od ovih definicija nije posve zadovoljavajuća - razloge ću objasniti kasnije prilikom razmatranja pitanja objektivnosti. No, bilo je zanimljivo pronaći povjesničara i fizičara koji su, neovisno jedan o drugome, formulirali isti problem upotrebljavajući gotovo istovjetne riječi. Analogije su, medutim, poznata zamka za neoprezne. Zato bih želio s dužnom pažnjom razmotriti argumente koji, bez obzira na velike razlike izmedu matematike i prirodnih znanosti, ili izmedu različitih znanosti unutar ove kategorije, upućuju na postojanje temeljne razlike izmedu prirodnih znanosti i povijesti. Zbog tih se razlika smatra pogrešnim upotrebljavati naziv znanost za povijest - a možda i za ostale tzv. društvene znanosti. Te su primjedbe, od kojih su neke uvjerljivije od drugih, sljedeće: 1. povijest se isključivo bavi jedinstvenim, a znanost općim; 2. iz povijesti se ne mogu izvući nikakve pouke; 3. povijest nije u stanju predvidati dogadaje; 4. povijest je nužno subjektivna, jer tu čovjek promatra sam sebe; 5. za razliku od znanosti, povijest povlači pitanja religije i morala. Pokušat ću svaku od ovih točaka pojedinačno razmotriti. Prvo, povijest se navodno bavi jedinstvenim i posebnim, a znanost općim i univerzalnim. Moglo bi se reći da to gledište počinje s Aristotelom koji je izjavio da je poezija "više filozofskog karaktera" i "ozbiljnija" od povijesti jer se bavi općom istinom, a povijest pojedinačnim. Mnogi su kasniji autori, zaključno s Collingwoodom, na sličan način razlikovali znanost i povijest. To je, čini se, posljedica nesporazuma. I dalje vrijedi Hobbesova čuvena izreka: "Ništa na svijetu nije univerzalno osim imena jer je svaka od imenovanih stvari posebna i pojedinačna." Ovo se posebno odnosi na prirodne znanosti: ne postoje dvije geološke formacije, ni dvije životinje iste vrste, niti dva atoma koji su identični. U tom smislu, ne postoje ni dva istovjetna dogadaja. No, insistiranje na jedinstvenosti povijesnih dogadaja ima podjednako paralizirajući učinak kao i otrcana fraza, svojevremeno omiljena medu filozofima lingvistike, koju je Moore preuzeo od biskupa Butlera: "Sve je ono što jest, a ne nešto drugo:' Slijedeći ovakvo razmišljanje, ubrzo ćete doseći filozofsku nirvanu u kojoj se ni o čemu ne može izreći ništa značajno. Već sama upotreba jezika obvezuje povjesničara, kao i znanstvenika, na generalizaciju. Peleponeski rat i Drugi svjetski rat bili su veoma različiti i jedinstveni dogadaji. No, povjesničari oba dogadaja nazivaju ratovima, protiv čega protestiraju samo cjepidlake. Kada je Gibbon, pišući o Konstantinovom priznanju kršćanstva i o usponu islama, oboje nazvao revolucijama, generalizirao je dva jedinstvena dogadaja. Moderni povjesničari slično postupaju kada pišu o Engleskoj, Francuskoj, Ruskoj ili Kineskoj revoluciji. Povjesničar se zapravo ne bavi jedinstvenim, već onim što je opće u jedinstvenom dogadaju. U 1920-im godinama povjesničari su raspravljali o uzrocima Prvoga svjetskog rata, obično polazeći od pretpostavke da je rat posljedica nesposobnosti diplomata koji su djelovali u tajnosti i bez kontrole javnosti ili nesretne podjele svijeta na teritorije suverenih država. U 1930-im godinama diskusija je polazila od pretpostavki da je rat izbio zbog rivaliteta medu imperijalističkim silama koje je kriza kapitalizma u opadanju potaknula na podjelu svijeta. Sve ove diskusije uključuju generalizacije o uzrocima rata ili barem rata u uvjetima dvadesetog stoljeća. Povjesničar konstantno upotrebljava generalizaciju kako bi testirao svoje dokaze. Ako dokaz jasno ne svjedoči da je Rikard ubio prinćeve u londonskom Toweru, povjesničar će se zapitati - možda više nesvjesno, nego svjesno - je li za vladare u tom razdoblju bilo uobičajeno likvidirati potencijalne rivale za prijestolje: ova će generalizacija s punim pravom utjecati na njegovu prosudbu. Čitatelj povijesnog djela, kao i njegov autor, neprestano generalizira, primjenjujući povjesničareva zapažanja na druge povijesne kontekste koje poznaje - ili, možda, na vlastito vrijeme. Prilikom čitanja Carlyleove knjige French Revolution (Francuska revolucija), zatekao sam se opet i iznova kako generaliziram njegove komentare primjenjujući ih na moje posebno područje interesa - Rusku revoluciju. Uzmimo kao primjer ovaj komentar o teroru: Teror je užasan u zemljama koje su upoznale pravdu jednaku za sve - ne toliko neobičan u zemlama koje za nju nikad nisu znale. Ili, još značajnije: Vrijedno je žaljenja, iako sasvim prirodno, da je povijest ovog razdoblja najčešće pisana histeričnim stilom. Ona obiluje pretjerivanjima, proklinjanjima, jadikovkama; uzeto u cjelini, tamom. Evo još jednog primjera; ovog puta je to Burckhardtov komentar o razvoju moderne države u šesnaestom stoljeću: Što je ranije neka vlast uspostav jena, to je manje mogla biti statična - prvo, zato jer su njezini tvorci navikli na brzo djelovanje i zato jesu i ostaju inovatori per se; drugo, zato što se sile koje su probudili i obuzdali mogu iskoristiti jedino novim nasilnim djelima.

20

Besmisleno je tvrditi da je generalizacija strana povijesti jer povijest živi od generalizacija. Kao što je gospodin Elton jasno rekao u knjizi nove Cambridge Modern History, "ono što razlikuje povjesničara od sakupljača povijesnih činjenica jest generaliziranje";mogao je još dodati da iste stvari razlikuju prirodoslovca od ljubitelja prirode ili kolekcionara. No, ne treba pretpostavljati da nam generalizacija dopušta oblikovati neke sveobuhvatne povijesne sheme u koje se moraju uklapati svi pojedinačni dogadaji. Kako je Marx medu onima koje se često optuživalo za konstruiranje takve sheme, ili vjerovanje u nju, citirat ću ga tako da sumiram odlomak iz jednog njegovog pisma u kojem sagledava problem iz prave perspektive: Vrlo slični dogadaji koji se, medutim, odvijaju u drugačijem povijesnom miljeu, daju posve različite rezultate. Proučavajući razvoj svakog od njih odvojeno, a zatim ih usporedujući, lako je pronaći kl'uč za shvaćanje tih pojava; no, do takvog je razumijevanja nemoguće doći upotrebljavajući okvir neke povijesnofilozofske teorije čija je najveća vrlina u tome što se postavlja iznad povijesti. Povijest se bavi odnosom izmedu jedinstvenog i općeg. Kao povjesničar, ne možete ih razdvojiti, ili dati prednost jednom pred drugim, isto kao što ne možete odvojiti činjenice od interpretacija. Ovo je možda trenutak za kratak osvrt na odnos izmedu povijesti i sociologije. Danas se sociologija suočava s dvije opasnosti - s opasnošću da postane previše teoretska ili previše empirijska. U prvom slučaju, sociologija je u opasnosti da se izgubi u apstraktnim i besmislenim generalizacijama o društvu općenito. Društvo s velikim D podjednaka je zabluda kao i povijest s velikim P Ovu opasnost povećavaju oni koji pripisuju sociologiji ekskluzivnu zadaću generaliziranja na temelju pojedinačnih dogadaja koje bilježi povijest: čak se sugerira da je odlika sociologije, za razliku od povijesti, baš u tome što ima "zakone". Drugu je opasnost predvidio još u prošloj generaciji Karl Mannheim, a prisutna je i danas: to je opasnost da se sociologija "razbije na niz zasebnih tehničkih problema društvenog prilagodavanja". Sociologija proučava povijesna društva, od kojih je svako jedinstveno i oblikovano specifičnim povijesnim iskustvom i okolnostima. No, pokuša li izbjeći generalizacije i interpretacije, ograničavajući se na takozvane "tehničke" probleme nabrajanja i analize, sociolog se pretvara u nesvjesnog apologeta statičnog društva. Želi li postati plodno područje istraživanja, sociologija se mora baviti, kao i povijest, odnosom izmedu jedinstvenog i općeg. Istovremeno mora biti dinamična - ne znanost o društvu u mirovanju (jer takvo društvo ne postoji), već o socijalnim promjenama i razvoju. Što se ostalog tiče, samo bih rekao da je korisno za obje discipline da povijest postane što više sociološka, a sociologija što više povijesna. Granica medu njima treba ostati širom otvorena za dvosmjerni promet. Pitanje generalizacije usko je povezano s drugim pitanjem: povijesnim poukama. Upravo je glavna poanta generalizacije da kroz nju pokušavamo učiti iz povijesti, primijeniti lekcije koje smo dobili iz jednog niza događaja na neke druge: kad generaliziramo, svjesno ili nesvjesno pokušavamo činiti upravo to. Oni koji odbacuju generalizaciju i insistiraju da se povijest isključivo bavi pojedinačnim dogadajima, jesu zapravo oni koji poriču da se iz povijesti može bilo što naučiti. No, tvrdnju da čovjek ne može ništa naučiti iz povijesti osporava mnoštvo očiglednih činjenica. To je iskustvo zajedničko svim ljudima. Godine 1919. sudjelovao sam na Pariškoj mirovnoj konferenciji kao mladi član britanske delegacije. Svi članovi delegacije vjerovali su da možemo izvući pouke iz Bečkog kongresa, posljednjeg velikog europskog mirovnog kongresa održanog stotinjak godina ranije. Stanoviti kapetan Webster, tada zaposlenik u Ministarstvu obrane, a danas ugledni povjesničar Sir Charles Webster, napisao je esej kojim nas je upoznao s poukama Bečkog kongresa. Dvije sam posebno zapamtio. Prva je glasila da je prilikom krojenja karte Europe opasno zanemariti načelo samoodredenja. Druga je upozoravala da je opasno baciti tajne dokumente u koš za smeće, jer će njihov sadržaj sigurno kupiti tajne službe drugih delegacija. Te su povijesne pouke bile poput evandelja i utjecale su na naše ponašanje. Ovaj je primjer novijeg datuma i trivijalan. No, ne bi bilo teško u relativno daljoj prošlosti pronaći utjecaj pouka iz neke još udaljenije prošlosti. Svima je poznat utjecaj antičke Grčke na Rim. No, nisam siguran je li neki povjesničar pokušao izraditi preciznu analizu lekcija koje su Rimljani naučili, ili su vjerovali da su ih naučili, iz grčke povijesti. Zanimljive rezultate moglo bi donijeti istraživanje pouka koje je Zapadna Europa u sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeću izvukla iz povijesti Starog Zavjeta. Engleska puritanska revolucija ne može se bez toga u potpunosti razumjeti: sama predodžba o izabranom narodu bila je značajan faktor u nastanku modernog nacionalizma. Biljeg klasičnog obrazovanja ostavio je duboke tragove na novoj britanskoj vladajućoj klasi u devetnaestom stoljeću. Grote je, kao što sam već istaknuo, upućivao na Atenu kao primjer za nove demokracije; želio bih vidjeti studiju o ekstenzitetu i utjecaju pouka koje je povijest Rimskog Carstva, svjesno ili nesvjesno, prenijela graditeljima Britanskog Carstva. Evo i primjera iz mojeg istraživačkog područja: začetnici Ruske revolucije bili su duboko impresionirani - moglo bi se reći, čak i opsjednuti - poukama Francuske revolucije, revolucija 1848. i Pariške komune 1871. godine. No, ovdje ću ponovo podsjetiti na obilježja koja nameće dvostruki karakter povijesti. Učenje na primjerima

21

iz povijesti nikada nije samo jednosmjerni proces. Učiti o sadašnjosti u svjetlu prošlosti također znači učiti o prošlosti u svjetlu sadašnjosti. Zadaća je povijesti promicati dublje razumijevanje i prošlosti i sadašnjosti kroz njihovo uzajamno povezivanje. Moja treća primjedba odnosi se na ulogu predvidanja u povijesti: na tvrdnju da se iz povijesti ne može izvući nikakva pouka jer ona, za razliku od znanosti, ne može pr~dvidati budućnost. To je pitanje prožeto nesporazumima. Kao što smo vidjeli, znanstvenici više nisu tako skloni kao nekad govoriti o prirodnim zakonima. Ovi takozvani znanstveni zakoni koji utječu na našu svakodnevicu zapravo su tendenciozni iskazi o onome što će se dogoditi ako su okolnosti iste ili ako se ponove laboratorijski uvjeti. Oni ne mogu predvidjeti što će se dogoditi u konkretnim slučajevima. Zakon gravitacije ne dokazuje da će neka odredena jabuka pasti na tlo: netko je može uhvatiti u košaru. Optički zakon koji govori da svjetlo putuje pravocrtno ne dokazuje da se pojedina zraka svjetlosti možda neće prelomiti ili raspršiti ako joj se na putu nađe neki predmet. No, to ne znači da su ovi zakoni bezvrijedni ili da u načelu nisu valjani. Suvremene teorije fizike, tako nam barem govore, bave se samo s vjerojatnošću odvijanja nekog dogadaja. Danas je znanost spremnija prisjetiti se da induktivno zaključivanje može logički dovesti samo do vjerojatnosti i kvalificiranih pretpostavki te nastoji tretirati svoje prosudbe k,ao opća pravila ili smjernice čija se valjanost može provjeriti samo u odredenim situacijama. Comte je to ovako sročio: Na temelju znanosti slijedi predviđanje; na temelju predviđanja slijedi djelovanje. Odgovor na pitanje predvidanja u povijesti leži u razlikovanju izmedu općeg i pojedinačnog, između univerzalnog i jedinstvenog. Povjesničar je, kao što smo vidjeli, dužan generalizirati; čineći to, on pruža opće smjernice za buduće radnje koje, iako nisu pojedinačna predviđanja, su ipak valjane i korisne. No, on ne može predvidati pojedine događaje jer je pojedinačno ujedno i jedinstveno i sadrži elemente slučajnosti. Ovo razlikovanje koje zabrinjava filozofe posve je jasno običnom čovjeku. Ako dvoje ili troje djece u školi dobije ospice, zaključit ćete da će se epidemija proširiti; ovo predviđanje, ako ga tako želite nazvati, temelji se na generalizaciji iz prošlih iskustava te predstavlja valjano i korisno vodstvo u daljnjem djelovanju. No, ne možete pojedinačno predvidjeti da će Charles ili Mary dobiti ospice. Povjesničar postupa na isti način. Ljudi ne očekuju od povjesničara da predvidi da će u Ruritaniji sljedeći mjesec izbiti revolucija. Povjesničari će nastojati doći do zaključka koji se dijelom temelji na specifičnom poznavanju prilika u Ruritaniji, a dijelom na poznavanju povijesti. Pokušat će zaključiti jesu li uvjeti u Ruritaniji takvi da se u bliskoj budućnosti može očekivati revolucija, ukoliko je netko potakne ili ako je nitko iz vlade ne pokuša spriječiti. Ovaj zaključak može se dopuniti procjenama koje se djelomično temelje na analogiji s drugim revolucijama, a djelomično na mogućim stavovima različitih slojeva stanovništva. Predviđanje, ako se tako može nazvati, može se ostvariti samo kroz tijek pojedinačnih dogadaja, koji se sami ne mogu predvidjeti. No, to ne znači da su zaključci o budućnosti izvedeni na temelju povijesnog iskustva bezvrijedni ili da nemaju uvjetnu valjanost koja služi kao vodič za djelovanje i kao ključ za razumijevanje tijeka događaja. Ne želim sugerirati da zakljućci sociologa ili povjesničara mogu doseći onu razinu preciznosti poput zaključaka fizičara ili da je njihova inferiornost u ovom pogledu samo posljedica većeg zaostajanja društvenih znanosti. Ljudsko je biće u svakom pogledu najsloženiji poznati prirodni entitet; stoga proučavanje njegova ponašanja može uključivati teškoće koje se znatno razlikuju od onih s kojima se suočava jedan fizičar. Samo želim konstatirati da se njihovi ciljevi i metode u biti ne razlikuju. Moja četvrta primjedba predstavlja daleko uvjerljiviji argument za razgraničenje izmedu društvenih znanosti, uključujući povijest, i prirodnih znanosti. Ovim se argumentom istiće da u društvenim znanostima subjekt i objekt pripadaju istoj kategoriji i uzajamno djeluju jedan na drugoga. Ljudska bića nisu samo najsloženiji i najpromjenljiviji od svih prirodnih entiteta, već su istodobno predmet proučavanja drugih Ijudskih bića, a ne neovisnih promatrača koji pripadaju drugoj vrsti. Ovdje se čovjek više ne zadovoljava, kao u biologiji, proučavanjem vlastitog fizičkog izgleda i reakcija. Sociolog, ekonomist ili povjesničar mora spoznati obrasce Ijudskog ponašanja u kojima je volja aktivni faktor, da bi ustanovio zašto su se ljudska bića, koja su objekt njegova proučavanja, željela ponašati onako kako su se ponašala. Time se uspostavlja odnos izmedu promatrača i promatranog svojstven povijesti i društvenim znanostima. Gledište povjesničara nužno postaje dio svakog njegovog opažanja; povijest je prožeta tom relativnošću. Riječima Karla Mannheima "čak i kategorije koje uključuju, sakupljaju i razvrstavaju iskustvo, mijenjaju se s obzirom na društveni položaj promatrača". No, nije riječ samo o tome da pristranost znanstvenika koji proučava društvo nužno utječe na sva njegova zapažanja. Isto tako je točno da proces opažanja utječe i modificira predmet promatranja. To se može dogoditi u dva različita slučaja. Ljudska bića čije je ponašanje objekt analiziranja i predvidanja, mogu biti unaprijed upozorena upoznavanjem s posljedicama koje su za njih nepoželjne. To ih može potaknuti da modificiraju svoje ponašanje, a predvidanje će se, koliko god bilo ispravno utemeljeno na analizama, pokazati razočaravajućim. Jedan od razloga zašto se povijest rijetko ponavlja medu povijesno svjesnim Ijudima

22

jest i taj što su njezini dramatis personae pri drugom izvodenju svjesni raspleta prvog, i to saznanje utječe na njihovo ponašanje. Boljševici su znali da je Francuska revolucija završila s pojavom Napoleona i bojali se da njihova revolucija ne završi na isti način. Zato nisu vjerovali Trockom koji je od svih njihovih vođa najviše nalikovao Napoleonu, već su vjerovali Staljinu, koji mu je najmanje nalikovao. Ovaj proces može funkcionirati i u obrnutom smjeru. Ekonomist koji znanstvenom analizom postojećih ekonomskih uvjeta predvidi nagli rast ili nagli pad može, ukoliko je njegov autoritet velik, a argumenti uvjerljivi, samim svojim predvidanjem pridonijeti ostvarivanju predvidene pojave. Politolog koji na osnovu povijesnih zapažanja podupre uvjerenje o kratkotrajnosti despotizma, može doprinijeti padu nekog despota. Svakome je poznato ponašanje kandidata u vrijeme izbora koji namjerno predvidaju svoju pobjedu na izborima, ne bi li je učinili izvjesnijom. Može se posumnjati da se ekonomisti, politolozi i povjesničari katkad upuštaju u predvidanje potaknuti nesvjesnom željom za ubrzanjem njegova ostvarenja. Jedino što se možda može sa sigurnošću reći o ovim složenim odnosima jest da je interakcija izmedu promatrača i promatranog, sociologa i njegovih podataka, povjesničara i njegovih činjenica, stalna i stalno se mijenja; ovo je, čini se, specifično obilježje povijesti i društvenih znanosti. Ovdje bih možda trebao napomenuti da u posljednje vrijeme neki fizičari govore o svojoj znanosti na način koji upućuje na veću sličnost izmedu fizičkog svijeta i svijeta povjesničara. Prvo, za njihove se zaključke kaže da uključuju načela neizvjesnosti ili nedeterminiranosti. U sljedećem predavanju govorit ću o prirodi i ograničenjima povijesnog determinizma. No, bilo da nedeterminiranost fizike počiva na prirodi svemira ili je tek pokazatelj nesavršenosti našeg sadašnjeg znanja o njemu (ovo se još razmatra), sumnjam da ću u tom primjeru pronaći zadovoljavajuću analogiju s našom sposobnošću povijesnih predvidanja, kao što se prije nekoliko godina sumnjalo u pokušaje nekih entuzijasta da pronadu dokaze o postojanju slobodne volje u svemiru. Drugo, govore nam da u suvremenoj fizici rezultati mjerenja prostornih udaljenosti i tijeka vremena ovise o kretanju "promatrača". U modernoj fizici sva su mjerenja podložna odredenim odstupanjima zbog nemogućnosti uspostave trajnog odnosa izmedu "promatrača" i objekta promatranja; "promatrač" i predmet promatranja - subjekt i objekt - ulaze u konačni rezultat promatranja. Iako bi se ovaj opis, uz minimalne izmjene, mogao primijeniti na odnos izmedu povjesničara i predmeta njegova promatranja, nisam uvjeren da se bit tog odnosa može u pravom smislu usporediti s odnosom izmedu fizičara i njegova univerzuma. Premda sam u načelu zainteresiran smanjiti, a ne povećati, razlike izmedu pristupa povjesničara i pristupa znanstvenika, neće pomoći ako pokušamo zanemariti ove razlike oslanjajući se na krnje analogije. No, iako je opravdano reći da je povezanost sociologa ili povjesničara s objektom njihova istraživanja različita od one u slučaju fizičara, te da su pitanja koja nameće odnos izmedu subjekta i objekta neusporedivo složenija, time se stvar ne rješava. Klasične teorije spoznaje, koje su prevladavale u sedamnaestom, osamnaestom i devetnaestom stoljeću, pretpostavljale su jasnu dihotomiju izmedu spoznavajućeg subjekta i objekta spoznaje. Kako god je taj proces bio zamišljen, model koji su konstruirali filozofi pokazivao je subjekt i objekt, čovjeka i vanjski svijet, odvojeno i podijeljeno. Bilo je to veliko razdoblje radanja i razvoja znanosti. Pogledi pionira znanosti snažno su utjecali na teorije spoznaje. Čovjek je bio jasno suprotstavljen vanjskom svijetu. Hvatao se s njim u koštac kao s nečim neukrotivim i potencijalno neprijateljskim - neukrotivim, jer ga je bilo teško spoznati, i potencijalno neprijateljskim, jer je njime bilo teško ovladati. S uspjesima suvremene znanosti takav je stav radikalno promijenjen. Daleko je manje vjerojatno da će današnji znanstvenik razmišljati o prirodnim silama kao o nečemu protiv čega se treba boriti. On ih promatra kao nešto s čim treba surađivati i iskoristiti za svoje potrebe. Klasične teorije spoznaje više ne odgovaraju potrebama nove znanosti, a najmanje fizike. Ne iznenađuje da su ih u proteklih pedeset godina filozofi počeli dovoditi u pitanje i priznavati da proces spoznaje, umjesto jasnog odvajanja subjekta i objekta, uključuje njihovu uzajamnu povezanost i meduovisnost. To je od iznimne važnost za društvene znanosti. U svojem sam prvom predavanju sugerirao da je proučavanje povijesti teško pomiriti s empirijskom teorijom spoznaje. Sada bih ustvrdio da su društvene znanosti u cijelosti nekompatibilne sa svakom teorijom spoznaje koja ističe strogo odvajanje subjekta i objekta, budući da uključuju čovjeka u dvostrukoj ulozi: objekta i subjekta, istraživača i predmeta istraživanja. U nastojanju da se dokaže kao koherentna znanost, sociologija je s pravom utemeljila posebnu granu koja se naziva sociologijom spoznaje. S ovim se ipak nije daleko došlo - ponajviše zato, pretpostavljam, jer se i nadalje kreće u okvirima tradicionalne teorije spoznaje. Ako su filozofi, prvo pod utjecajem moderne fizike, a zatim i pod utjecajem moderne sociologije, počeli izlaziti iz tih okvira i izgrađivati modele spoznajnog procesa koji su moderniji od starog modela biljarske kugle, tj. utjecaja činjenica na pasivnu svijest, to je dobar znak za društvene znanosti, a naročito za povijest. To je doista važno pitanje kojem ću se vratiti kasnije u raspravi o objektivnosti u povijesti.

23

Kao posljednje, ali ne i najmanje važno, razmotrit ću gledište prema kojemu se povijest, zbog svoje bliske povezanosti s pitanjima vjere i morala, razlikuje od znanosti općenito, a možda čak i od ostalih društvenih znanosti. O odnosu povijesti prema vjeri reći ću samo onoliko koliko je potrebno da razjasnim svoj stav. Posao astronoma spojiv je s vjerovanjem u Boga koji je stvorio svemir i uredio njegove zakone. No, nije spojiv s vjerom u Boga koji svojom voljom mijenja putanju planeta, odgada pomrčinu ili mijenja pravila svemirske igre. Isto tako, katkad se smatra da ozbiljan povjesničar može vjerovati u Boga koji je odredio i osmislio tijek povijesti u cjelini, ali ne može vjerovati u starozavjetnu varijantu boga koji intervenira da bi poklao Amalećane ili mijenja kalendar da bi produžio sate dnevne svjetlosti u korist Jošuine vojske. On se također ne bi smio pozivati na Boga kao objašnjenje za pojedine povijesne događaje. Pater D'Arcy pokušao je objasniti tu razliku u nedavno objavljenoj knjizi: Ne bi bilo dobro da student na svako povijesno pitanje odgovara izjavom da je riječ o Božjoj providnosti. Sve dok ne budemo dali najveći mogući doprinos rješavanju svjetovnih događaja i ljudskih drama, nemamo se pravo pozivati na opća objašnjenja. Nespretnost ovog gledišta jest u tome, čini se, što se odnosi prema vjeri kao prema džokeru u špilu karata koji se čuva samo za zaista važne trikove koje se ne može izvesti na neki drugi način. Luteranski teolog Karl Barth bolje je postupio kada je proglasio potpunu odvojenost božanske i svjetovne povijesti, prepustivši potonju svjetovnoj vlasti. Profesor Butterfield, ako ga dobro razumijem, misli isto kad govori o "tehničkoj" povijesti. Tehnička povijest je najvjerojatnije jedina vrsta povijesti koju ćemo vi ili ja ikada pisati, ili koju je on ikada pisao. Uporabom ovog neobičnog epiteta, profesor Butterfield zadržava pravo vjerovanja u ezoteričnu i providnošću poslanu povijest s kojom se mi ostali ne trebamo opterećivati. Autori poput Berdjajeva, Niebuhra i Maritaina govore da podržavaju autonoman status povijesti, no insistiraju da njezin krajnji cilj ili smisao leži izvan same povijesti. Osobno, teško mogu pomiriti integritet povijesti s vjerovanjem u neku nadpovijesnu silu o kojoj ovisi njezin smisao i značenje - bilo da je ta sila Bog odabranog naroda, kršćanski Bog, Skrivena ruka deista ili Hegelov Svjetski duh. Za potrebe ovih predavanja, pretpostavit ću da povjesničar mora riješiti svoje probleme bez pribjegavanja takvom deus ex maehina, da je povijest igra koja se igra, da tako kažem, bez džokera u špilu. Odnos izmedu povijesti i morala je složeniji, a rasprave koje su se o tome vodile u prošlosti patile su od brojnih nejasnoća. Danas je gotovo suvišno tvrditi da povjesničaru nije dužnost donositi moralne prosudbe o privatnom životu osoba o kojima piše u svojim djelima. Polazište povjesničara i moralista nije isto. Henrik VIII. je možda bio loš suprug i dobar kralj. No, povjesničara zanima prva osobina samo ako utječe na povijesne dogadaje. Ukoliko su njegovi moralni prijestupi imali podjednako slab utjecaj na javne poslove kao i oni Henrika IL, povjesničar se s njima ne treba zamarati. To se podjednako odnosi kako na poroke, tako i na vrline. Govori se da su Pasteur i Einstein vodili uzoran, gotovo svetački život. No, pretpostavimo li da su bili nevjerni muževi, okrutni očevi i beskrupulozni kolege, hoće li tada njihova povijesna dostignuća biti manja? Jedino ta dostignuća zanimaju povjesničara. Za Staljina se govori da je postupao okrutno i bešćutno prema svojoj drugoj ženi; no, to mene kao povjesničara koji se bavi poviješću SSSR-a ne zanima. To ne znači da moral u privatnom životu nije važan ili da povijest morala nije legitimni dio povijesti. No, povjesničar ne odvraća pažnju s onoga što radi zbog donošenja moralnih prosudbi o privatnom životu pojedinaca koji se pojavljuju na stranicama njegovih djela. On ima drugog posla. Mnogo se ozbiljnija dvojba javlja glede moralnih prosudbi o javnom djelovanju. Vjerovanje da povjesničar ima dužnost izricati prosudbe o svojim dramatis personae ima dugu povijest. No, nigdje nije bilo tako snažno zastupljeno kao u Britaniji 19. stoljeća, kada je bilo pojačano moralizatorskim sklonostima tog vremena i nesputanim kultom individualizma. Rosebery je primijetio da Englezi zapravo žele znati je li Napoleon bio "dobar čovjek". Acton je u svojoj korespondenciji s Creightonom ustvrdio da je "tajna autoriteta, dostojanstva i korisnosti povijesti u nepopustljivosti moralnih zakona". Zatražio je da povijest "presuduje u kontroverzama, usmjerava izgubljene, zagovara ona moralna načela koja svjetovne i duhovne vlasti stalno potiskuju" - gledište koje se temelji na Actonovom gotovo mističnom vjerovanju u objektivnost i nadmoć povijesnih činjenica, što povjesničaru daje pravo i istovremeno traži od njega da u ime Povijesti, kao neke nadpovijesne sile, donosi moralne prosudbe o pojedincima koji sudjeluju u povijesnom dogadaju. Ovakav se stav još katkad pojavljuje u neočekivanim oblicima. Profesor Toynbee opisao je Mussolinijevu invaziju na Abesiniju 1935. godine kao "namjerni osobni grijeh"; Sir Isaiah Berlin je u ranije citiranom eseju s velikom žarom insistirao da je dužnost povjesničara "suditi Karlu Uelikom, Napoleonu, Džingis-kanu, Hitleru ili Staljinu za njihove masakre". Ovo je gledište podvrgnuo oštroj kritici profesor Knowles koji je u svojem nastupnom predavanju citirao Morleyevu osudu Filipa II. ("ako i postoje poroci... kojih je bio lišen, to je zato što Ijudskoj prirodi nije dopušteno ostvariti savršenstvo čak ni u zlu") i Stubbsov opis kralja Ivana ("okaljan svim zločinima koji mogu sramotiti čovjeka") kao primjere izricanja moralnih prosudbi za koje

24

povjesničar nije mjerodavan: "Povjesničar nije sudac, još manje sudac za vješanje". Croce takoder ima jedan dobar odlomak o ovom pitanju koji bih želio citirati: Ovakva optužba zaboravlja jednu bitnu razliku. Naši sudovi (bilo pravni ili moralni) jesu sudovi današnjeg vremena, namijenjeni živim, aktivnim i opasnim ljudima, dok su se ljudi iz prošlosti već pojavili pred sudom svojeg vremena i ne mogu biti osuđeni ili oslobođeni dvaput. Nijedan ih sud ne može smatrati odgovornima jer pripadaju prošlosti i kao takvi mogu biti jedino predmet povijesnog proučavanja i podložni samo onoj prosudbi koja spoznaje i razumije smisao njihova djela... Oni koji se, pod izlikom pripovijedanja o povijesti stavljaju u ulogu sudaca i osuđuju ili daju oprost, smatrajući to dužnošću povjesničara... po općem su mišljenju lišeni povijesnog razumijevanja. Ako bi netko cjepidlačio oko tvrdnje da nije naš posao donositi moralne prosudbe o Hitleru ili Staljinu - ili, ako baš hoćete, o senatoru McCarthyju - to je zato što su oni naši suvremenici, zato što još žive stotine tisuća onih koji su, izravno ili neizravno, trpjeli posljedice njihovih postupaka. Baš iz tih razloga teže nam je pristupiti tim ljudima kao povjesničari i odreći se onih uloga koje bi mogle opravdati donošenje prosudbi o njihovim djelima: ovo je samo jedna od teškoća - glavna, rekao bih - s kojom se susreće povjesničar suvremenog doba. No, koju bi korist netko imao danas od razobličavanja grijehova Karla Uelikog ili Napoleona? Odbacimo stoga predodžbu o povjesničaru kao sucu za vješanje i vratimo se težem, no zahvalnijem pitanju izricanja moralnih prosudbi ne o pojedincima, već o dogadajima, institucijama i politici prošlih vremena. Ove su prosudbe vrlo važne za povjesničara; oni koji gorljivo insistiraju na moralnoj osudi pojedinaca katkad nesvjesno pružaju alibi cijelim skupinama i društvima. Francuski povjesničar Lefebvre, nastojeći osloboditi Francusku revoluciju od odgovornosti za nesreće i krvoprolića napoleonskih ratova, pripisao ih je "diktaturi generala...čija narav... se nije mogla lagano prilagoditi miru i umjerenosti". Danas Nijemci podržavaju razotkrivanje Hitlerovih individualnih slabosti kao zadovoljavajuću alternativu povjesničarevoj moralnoj prosudbi društva koje ga je proizvelo. Rusi, Englezi i Amerikanci su se spremno uključili u napad na osobe Staljina, Nevilla Chamberlaina ili McCarthya kao na žrtvene jarce za njihova kolektivna nedjela. Štoviše, pohvalne moralne prosudbe o pojedincima mogu biti podjednako pogrešne i štetne kao i moralno osudivanje pojedinaca. Spoznaja da su pojedini robovlasnici bili plemeniti stalno se koristila kao izgovor da se izbjegne osuda ropstva kao nemoralne pojave. Max Weber spominje "ropstvo bez gospodara u kojem kapitalizam hvata radnika ili dužnika u svoju mrežu" i s pravom tvrdi da bi povjesničar trebao izricati moralne prosudbe o institucijama, a ne o pojedincima koji su ih stvorili. Povjesničar ne donosi sud o pojedinom orijentalnom despotu. No, od njega se ne traži da ostane ravnodušan ili nepristran kada usporeduje orijentalni despotizam i institucije Periklove Atene. On neće donositi prosudbe o pojedinačnom robovlasniku, no to ga ne sprječava da osudi robovlasničko društvo. Povijesne činjenice, kao što smo vidjeli, pretpostavljaju odredeni stupanj interpretacije; povijesne interpretacije uvijek uključuju moralne prosudbe - ili, ako vam je draži neutralniji izraz - vrijednosne prosudbe. Ovo je, medutim, tek početak naših teškoća. Povijest je proces borbe u kojem odredene grupe postižu rezultate, bilo da ih ocijenimo dobrima ili lošima, neposredno ili posredno (češće neposredno nego posredno) na štetu drugih. Gubitnici plaćaju. Patnja je sastavni dio povijesti. Svako veliko razdoblje povijesti ima i svoje žrtve i svoje pobjednike. Ovo je iznimno složeno pitanje jer ne raspolažemo kriterijima koji bi nam omogućili da usporedimo dobrobit za jedne sa žrtvama drugih; pa opet, neka se ravnoteža mora uspostaviti. To nije isključivo problem povijesti. U svakodnevnom životu moramo, češće nego što bismo to katkad željeli priznati, odabrati manje od dva zla, ili činiti zlo nadajući se da će uslijediti dobro. U povijesti se o ovom pitanju katkad raspravlja u rubrici "cijena napretka" ili "cijena revolucije". To može navesti na krivi put. Kao što je Bacon rekao u eseju On Innovationes [O inovacijama], "tvrdoglavo ustrajavanje na običajima izaziva podjednak metež kao i neka novost". Cijena očuvanja postojećeg stanja pada jednako teško na neprivilegirane kao što cijena inovacija pada na one koji su lišeni svojih povlastica. Tvrdnja da dobrobit nekih opravdava patnju drugih sastavni je dio svake vlasti; to je podjednako konzervativna kao i radikalna dokcrina. Dr. Johnson snažno je zagovarao argument o manjem zlu kako bi opravdao održavanje postojećih nejednakosti. Bolje je da neki budu nesretni nego da nitko ne bude sretan, što bi bio slučaj u stanju opće jednakosti. No, ovo se pitanje pojavljuje u najdramatičnijem obliku u razdobljima radikalnih promjena; upravio tu možemo najlakše proučavati stavove povjesničara o njemu. Uzmimo kao primjer priču o industrijalizaciji Velike Britanije u razdoblju izmedu 1780. i 1870. godine. Praktično svaki povjesničar govoric će o industrijskoj revoluciji, vjerojatno bez rasprave, kao o velikom i progresivnom postignuću. On će takoder prikazati istjerivanje seljaka sa zemlje, boravak radnika u nezdravim tvornicama i nehigijenskim nastambama, izrabljivanje dječje radne snage. Vjerojatno će spomenuti zlouporabe u funkcioniranju sistema, te da su neki poslodavci bili

25

nemilosrdniji od drugih; takoder će s odredenim zadovoljstvom naglasiti postupni razvoj humanitarne svijesti nakon što se sistem ustalio. No pritom će pretpostaviti, ne osjećajući potrebu da to i kaže, da su mjere prisile i eksploatacije barem u poćetku predstavljale neizbježnu cijenu industrijalizacije. Nikada još nisam čuo za povjesničara koji bi rekao da je, s obzirom na cijenu, bolje odreći se napretka i odustati od industrijalizacije; ako neki takav povjesničar postoji, bez sumnje pripada školi Chestertona i Belloca, pa ga - s pravom - ozbiljni povjesničari ne shvaćaju ozbiljno. Ovaj me primjer posebno zanima jer se nadam da ću se u svojoj povijesti Sovjetske Rusije ubrzo pozabaviti problemom kolektivizacije seljaštva kao dijelom cijene industrijalizacije. Dobro znam da ću, budem li po uzoru na povjesničare britanske industrijske revolucije žalio zbog surovosti i zlouporaba u kolektivizaciji, no istovremeno čitav taj proces promatrao kao neizbježnu cijenu poželjne i nužne politike industrijalizacije, navući na sebe optužbe zbog cinizma i povladivanja zlim djelima. Povjesničari opravdavaju kolonizaciju zapadnih država u Africi i Aziji u devetnaestom stoIjeću, ne samo prema njezinim neposrednim efektima na svjetsku ekonomiju, već i dugotrajnim posljedicama na zaostalo stanovništvo cih kontinenata. Napokon, govori se da je moderna Indija dijete britanske uprave, a suvremena Kina proizvod devetnaestostoljetnog zapadnog imperijalizma pomiješanog s utjecajem Ruske revolucije. Nažalost, oni kineski radnici koji su radili u zapadnjačkim tvornicama, u zakupljenim lukama ili u južnoafričkim rudnicima ili na zapadnom ratištu u vrijeme Prvoga svjetskog rata, nisu doživjeli da uživaju slavu ili korist koja je proizašla iz Kineske revolucije. Oni koji plaćaju cijenu rijetko su i oni koji iz toga izvlače korist. Dobro poznati Engelsov odlomak ovdje se može s nelagodom primijeniti: Povijest je valjda najokrutnija boginja jer svoju pobjedničku kočiju vozi preko gomile leševa, i to ne samo u ratu već i u "mirnom" ekonomskom razvoju. Mi, muškarci i žene, nažalost smo tako glupi da nikad ne sakupimo dovoljno hrabrosti za stvarni napredak sve dok nas na to ne prisile neizmjerne patnje. Čuvena prkosna gesta Ivana Karamazova obična je herojska zabluda. Radamo se u društvu, radamo se u povijesti. Ni u jednom trenutku ne nudi nam se ulaznica koju možemo prihvatiti ili odbiti. Povjesničar nema ništa bolji zaključak o problemu patnje od teologa. I on mora pribjeći tezi o manjem zlu i većem dobru. No, ne podrazumijeva li to što je povjesničar, za razliku od znanstvenika, po samoj prirodi svoje grade uključen u pitanja moralne prosudbe, podređenost povijesti nadpovijesnom vrijednosnom mjerilu? Mislim da ne podrazumijeva. Pretpostavimo da se apstraktni pojmovi poput "dobra" i "zla", kao i njihovi sofisticiraniji oblici, nalaze izvan granica povijesti. No, čak i da je tako, ove apstrakcije imaju u proučavanju povijesne moralnosti skoro istu ulogu kao i matematičke i logičke formule u prirodnim znanostima. One su prijeko potrebne kategorije mišljenja, ali su lišene značenja ili primjene sve dok se ne ispune određenim sadržajem. Ako vam je draža drugačija metafora, moralna načela koje primjenjujemo u povijesti ili svakodnevnom životu jesu poput bankarskih čekova: imaju tiskani i pisani dio. Tiskani dio sastoji se od apstraktnih riječi poput slobode i jednakosti, pravde i demokracije. To su esencijalne kategorije. No, ček je bezvrijedan dok ne popunimo i drugi dio koji navodi koliko ćemo slobode kome dodijeliti, koga ćemo priznati jednakim i u kojoj mjeri. Način na koji povremeno ispunjavamo ček predmet je povijesti. Proces kojim se određeni povijesni sadržaj pridaje apstraktnim moralnim pojmovima povijesni je proces; doista, naše moralne prosudbe donose se unutar konceptualnog okvira koji je i sam djelo povijesti. Omiljeni oblik suvremene međunarodne kontroverze o pitanju morala jest rasprava u kojoj suparnici svojataju pravo na slobodu i demokraciju. Ti su pojmovi apstraktni i univerzalni. No, njihov je sadržaj varirao kroz povijest, od vremena do vremena i od mjesta do mjesta; njihova praktična primjena može se shvatiti i raspraviti samo u povijesnom kontekstu. Možemo se poslužiti nešto manje popularnim primjerom: pojam, "ekonomske racionalnosti" pokušava se koristiti kao objektivan i nepolemičan kriterij pomoću kojeg se može testirati i procjenjivati poželjnost neke ekonomske politike. Taj se pokušaj odmah izjalovljuje. Teoretičari koji su obrazovani na zakonima klasične ekonomije u načelu osuđuju planiranje kao iracionalno miješanje u racionalne ekonomske procese: na primjer, planeri odbijaju svoju politiku cijena vezati uz zakone ponude i potražnje, pa cijene u planskoj ekonomiji nemaju nikakve racionalne temelje. Moguće je, naravno, da se planeri često ponašaju iracionalno, a stoga i nerazborito. No, kriterij po kojem ih se treba ocjenjivati nije stara "ekonomska racionalnost" klasične ekonomije. Osobno, imam više razumijevanja za suprotni argument prema kojem je upravo nekontrolirana i neorganizirana laissez faire ekonomija u biti iracionalna, a planiranje je pokušaj uvodenja "ekonomske racionalnosti" u taj proces. No, sada bih jedino želio naglasiti nemogućnost uspostave nekog apstraktnog i nadpovijesnog mjerila prema kojem bi se prosuđivali povijesni dogadaji. Obje strane nužno učitavaju u ovakav standard specifični sadržaj prikladan njihovim vlastitim povijesnim uvjetima i aspiracijama. Ovo je stvarna optužba protiv onih koji nastoje uspostaviti neko nadpovijesno mjerilo ili kriterij na temelju kojih bi se izricale prosudbe o povijesnim dogadajima ili situacijama - bilo da taj kriterij

26

proizlazi iz nekog božanskog autoriteta, kao što pretpostavljaju teolozi, ili iz statičkog Razuma ili Prirode, kao što pretpostavljaju filozofi iz razdoblja prosvjetiteljstva. Nije riječ o tome da se u primjeni ovog mjerila pojavljuju nedostaci ili da je samo mjerilo manjkavo. Radi se o tome da je i sam pokušaj uspostavljanja takvog mjerila nepovijesan i protivi se samoj suštini povijesti. Njime se daje dogmatski odgovor na pitanja koja je povjesničar dužan neprestano postavljati na temelju svoje profesije: povjesničar koji unaprijed prihvaća odgovore na ta pitanja pristupa svojem poslu vezanih očiju i odriče se svojeg poziva. Povijest je kretanje, a kretanje podrazumijeva usporedbu. Stoga i povjesničari radije nastoje izražavati svoje moralne prosudbe u usporedbama poput "napredno" ili "reakcionarno", nego u beskompromisnim apsolutima poput "dobra" i "zla"; ovo su pokušaji da se različita društva ili povijesne pojave definiraju ne u odnosu na neki apsolutni standard, već u medusobnom odnosu. Osi.m toga, kad ispitamo ove navodno apsolutne i izvanpovijesne vrijednosti, pronaći ćemo da su i one zapravo ukorijenjene u povijesti. Pojava odredenih vrijednosti ili ideala u nekom mjestu i vremenu objašnjava se povijesnim uvjetima tog mjesta i vremena. Stvarni sadržaj hipotetičkih apsoluta poput jednakosti, slobode, pravde ili prirodnog zakona razlikuje se od razdoblja do razdoblja ili od kontinenta do kontinenta. Svaka grupa ima svoje vlastite vrijednosti koje su ukorijenjene u povijesti. Svaka se grupa štiti od nametanja tudih i neprikladnih vrijednosti koje žigoše pogrdnim epitetima kao buržujske i kapitalističke, ili nedemokratske i totalitarne ili, još grublje, kao neengleske i neameričke. Apstraktni standardi ili vrijednosti, odvojeni od društva i povijesti, u istoj su mjeri iluzija kao i apstraktni pojedinac. Ozbiljan povjesničar jest onaj koji priznaje povijesno uvjetovani karakter svih vrijednosti, a ne onaj koji vlastitim vrijednostima pridaje nadpovijesnu objektivnost. Naša uvjerenja i standardi prosudbe dio su povijesti i podjednako su predmet povijesnog istraživanja kao i bilo koji drugi aspekt ljudskog ponašanja. Danas je vrlo malo znanosti - naročito društvenih znanosti - koje bi mogle tvrditi da su posve nezavisne. No, povijest bitno ne ovisi o nekim izvanpovijesnim kriterijima, zbog čega bi se mogla razlikovati od ostalih znanosti. Dopustite mi rezimirati ono što sam pokušao reći o zahtjevu povijesti da se ubroji u znanosti. Riječ znanost već pokriva toliko područja znanja, s tako različitim metodama i tehnikama, da bi teret dokazivanja prije trebao ležati na onima koji povijest nastoje isključiti, nego na onima koji je pokušavaju uključiti medu znanosti. Indikativno je da argumenti za njezino isključivanje ne dolaze od znanstvenika željnih izbacivanja povjesničara iz svojeg biranog društva, već od povjesničara i filozofa koji žele opravdati položaj povijesti kao grane književnosti. Ova rasprava odražava predrasude nastale na staroj podjeli između humanistike i znanosti, gdje bi humanistika trebala označavati opću kulturu vladajuće klase, a znanost vještine tehničara koji su joj služili. U tom kontekstu, riječi "humanistika" i "humanistički" predstavljaju ostatke ove uobičajene predrasude; upravo činjenica da antiteza izmedu povijesti i znanosti ne postoji ni u jednom drugom jeziku osim u engleskom, ukazuje na specifični otočki karakter tih predrasuda. Moja je osnovna primjedba onima koji odbijaju nazvati povijest znanošću da time opravdavaju i podržavaju raskol između takozvanih "dviju kultura". Taj je raskol proizvod drevnih predrasuda utemeljenih na klasnoj strukturi engleskog društva koje i samo pripada prošlosti; osobno, nisam uvjeren da je ponor koji razdvaja povjesničara od geologa dublji ili nepremostiviji od onoga između geologa i fizičara. No, mislim da način na koji se taj ponor može premostiti nije poučavanje povjesničara osnovama znanosti ili znanstvenika osnovama povijesti. Ovo je slijepa ulica u koju nas je dovelo konfuzno razmišljanje. Konačno, ni sami se znanstvenici tako ne ponašaju. Nikada nisam čuo da se inženjerima savjetuje pohadanje satova iz botanike. Lijek koji bih preporučio jest poboljšanje kvalitete naše povijesne znanosti, kako bismo je učinili - ako smijem tako reći - znanstvenijom, te postavljanje još rigoroznijih zahtjeva pred one koji se njome bave. Na ovom se sveučilištu povijest kao akademska disciplina katkad promatra kao široko područje za sve one kojima je klasična filologija preteška, a prirodne znanosti preozbiljne. Nadam se da ću ovim predavanjima pokazati da je povijest daleko teža od klasičnih predmeta i podjednako ozbiljna kao bilo koja druga znanost. No, to bi podrazumijevalo da i sami povjesničari više vjeruju u ono što rade. U nedavnom predavanju o istoj temi, Sir Charles Snow s pravom je suprotstavio "drski" optimizam znanstvenika "prigušenim glasovima" i "anti-društvenim osjećajima" onih koje je nazvao "literarnim intelektualcima". Neki povjesničari - kao i veći dio onih koji pišu o povijesti, a sami nisu povjesničari - pripadaju kategoriji "literarnih intelektualaca". Oni nam tako revno govore da povijest nije znanost, i objašnjavaju što ona ne može i ne treba biti, da nemaju vremena za njezina dostignuća i mogućnosti. Drugi način premošćivanja tog jaza jest u promicanju većeg razumijevanja istovjetnosti cilja znanstvenika i povjesničara; ovo je glavna vrijednost novog i rastućeg interesa za povijest i filozofiju znanosti. Znanstvenici, sociolozi i povjesničari zajednički rade na različitim područjima istog istraživanja: proučavanja ćovjeka i njegove okoline, utjecaja čovjeka na njegovu okolinu i okoline na čovjeka. Cilj proučavanja je isti: povećati čovjekovo razumijevanje i ovladavanje tom okolinom. Pretpostavke i metode fizičara, geologa, psihologa i povjesničara veoma se razlikuju u pojedinostima;

27

ne želim tvrditi da bi povjesničar, u svrhu veće znanstvenosti, morao usvojiti metode prirodnih znanosti. No, povjesničaru i fizičaru zajednički je onaj osnovni cilj traganja za objašnjenjem, kao i temeljni postupak postavljanja pitanja i davanja odgovora. Povjesničar je, poput svakog drugog znanstvenika, stvor koji neprestano pita "Zašto?". U svojem sljedećem predavanju ispitat ću kako postavlja pitanja i kako na njih pokušava odgovoriti. KAUZALNOST U POVIJESTI Ako se mlijeko ostavi ključati u loncu, ono će iskipjeti. Ne znam i nikada me nije posebno zanimalo zašto se to događa; ukoliko bih baš morao odgovoriti, vjerojatno bih to pripisao sklonosti mlijeka da prekipi; to je dovoljno točno, no time se ništa ne objašnjava. Na kraju, ja ipak nisam prirodoslovac. Isto tako, netko može čitati, ili čak pisati, o prošlim dogadajima, bez potrebe da sazna zašto su se oni dogodili, ili zadovoljiti se tvrdnjom da je Drugi svjetski rat izbio zato što je Hitler želio rat, što je dovoljno točno, no ništa ne objašnjava. No, tada ne bi trebao počiniti grešku i nazivati se proučavateljem povijesti ili povjesničarom. Proučavanje povijesti je proučavanje uzroka. Povjesničar, kao što sam rekao na kraju mojeg posljednjeg predavanja, stalno postavlja pitanje "Zašto?"; sve dok se nada nekom odgovoru, ne može mirovati. Veliki povjesničar - možda bi bilo bolje reći veliki mislilacjest onaj koji postavlja pitanje "Zašto?" o novim stvarima ili u novom kontekstu. Herodot, otac povijesti, definirao je svoj cilj na početku svojeg djela: očuvati sjećanje na djela Grka i barbara, "a osobito, iznad svega drugoga, navesti uzroke njihovih medusobnih sukoba". Imao je malo sljedbenika u antičkom svijetu; čak se i Tukididu zamjeralo da nema jasnu koncepciju kauzalnosti. No, kada su u osamnaestom stoljeću postavljeni temelji moderne historiografije, Montesquieu je u svojim Razmatranjima o uzrocima veličine Rimljana, njihovom usponu i opadanju kao polazište uzeo načelo da "u svakoj monarhiji djeluju neki opći uzroci, moralni ili fizički, koji je uzdižu, održavaju ili ruše" i da je "sve što se događa podložno tim uzrocima". Nekoliko godina kasnije ovu je ideju razvio i generalizirao u djelu O duhu zakona. Apsurdno je pretpostaviti da je "slijepa sudbina odgovorna za sve pojave koje vidimo na ovom svijetu". Ljudima "ne upravljaju isključivo njihove tlapnje"; njihovo ponašanje slijedi odredene zakone ili principe koji proizlaze iz "prirode stvari". Tijekom sljedećih dvjestotinjak godina povjesničari i filozofi povijesti marljivo su pokušavali organizirati prošla iskustva čovječanstva otkrivajući uzroke povijesnih dogadaja i zakona koji su njima upravljali. Katkad se o tim uzrocima i zakonima razmišljalo u mehaničkim ili biološkim terminima; katkad u metafizičkim, ekonomskim i psihološkim terminima. No, prihvaćena je doktrina prema kojoj se povijest sastojala od sređivanja prošlih dogadaja prema uzročno-posljedičnom slijedu. "Ako nam nemate ništa drugo za reći", napisao je Voltaire u svojem članku o povijesti za Enciklopediju, "osim da je jedan barbarin slijedio drugoga na obalama rijeka Okse i Jaksarte, što nam to znači?". Posljednjih godina ova se slika donekle promijenila. Danas, zbog razloga koje smo razmatrali u mojem posljednjem predavanju, više ne govorimo o povijesnim "zakonima"; čak je sama riječ "uzrok" izašla iz mode, djelomično zahvaljujući odredenim filozofskim nejasnoćama u koje ne želim ulaziti, a dijelom zahvaljujući njezinoj navodnoj povezanosti s determinizmom, čime ću se uskoro pozabaviti. Stoga neki ljudi ne govore o "uzrocima" u povijesti, već o "objašnjenjima", "interpretacijama", "logici situacije" ili "unutrašnjoj logici dogadaja" (za ovo je zaslužan Dicey) ili odbacuju kauzalni pristup (zašto se dogodilo) u korist funkcionalnog pristupa (kako se dogodilo), iako ovo posljednje neizbježno uključuje pitanje kako se nešto dogodilo i tako nas ponovno dovodi do pitanja "Zašto?". Drugi ljudi razlikuju više vrsta uzroka - mehaničke, biološke, psihološke, i tako dalje - a povijesne uzroke smatraju kategorijom za sebe. Iako su neke od ovih razlika do odredene mjere opravdane, za naše trenutne potrebe korisnije je naglasiti što je zajedničko svim vrstama uzroka, nego ono po čemu se razlikuju. Što se mene tiče, koristit ću riječ "uzrok" u njezinom svakodnevnom značenju i zanemariti ove nijanse. Za početak, zapitajmo se kako povjesničar postupa u praksi kad treba odrediti uzroke pojedinih dogadaja. Prvo je obilježje povjesničareva pristupa problemu uzroka da će obično pripisati nekoliko uzroka istom dogadaju. Ekonomist Marshall je jednom napisao da "ljude treba na sve moguće načine upozoravati da se klone razmatranja učinka bilo kojeg pojedinačnog uzroka... a da pritom ne uzimaju u obzir druge uzroke čije su posljedice s njim pomiješane".~~ Kandidat koji bi na ispitu, kao odgovor na pitanje "Zašto je izbila revolucija u Rusiji 1917. godine?", ponudio samo jedan uzrok, bio bi sretan ako bi dobio prolaznu ocjenu. Povjesničar barata mnoštvom uzroka. Ako bi se od njega zatražilo da razmotri uzroke boljševičke revolucije, mogao bi navesti uzastopne ruske vojne poraze, slom ruskog gospodarstva pod teretom rata, neuspjeh ruske carske vlade u rješavanju agrarnog problema, koncentraciju osiromašenog i izrabljivanog proletarijata u petrogradskim tvornicama, činjenicu da je Lenjin znao što želi, a suprotna strana nije - ukratko, zbrku ekonomskih, političkih, ideoloških i osobnih, dugoročnih i kratkoročnih uzroka. No, to nas odmah dovodi do drugog obilježja povjesničareva pristupa. Kandidat koji se u odgovoru na naše pitanje zadovolji nizanjem desetak uzroka Ruske revolucije i ostane na tome, mogao bi dobiti dobru, no teško i najbolju ocjenu; "dobro informiran, no nemaštovit", bio bi

28

najvjerojatniji zaključak ocjenjivača. Pravi povjesničar, suočen s vlastitim popisom uzroka, osjetio bi profesionalni nagon da ga uredi, uspostavi neku hijerarhiju koja bi odredila njihov medusobni odnos i da možda odluči koji bi se uzrok ili kategorija uzroka mogli smatrati, "kao konačno rješenje" ili "u konačnoj analizi" (omiljene povjesničarske fraze), osnovnim uzrokom, uzrokom svih uzroka. To je njegova interpretacija teme; povjesničar je poznat po uzrocima na koje se poziva. Gibbon je pripisao propadanje i pad Rimskog Carstva trijumfu barbarstva i religije. Engleski vigovski povjesničari devetnaestog stoljeća pripisivali su porast britanske snage i prosperiteta razvoju političkih institucija koje su utjelovljivale načela ustavnog liberalizma. Gibbon i engleski povjesničari devetnaestog stoljeća danas možda djeluju staromodno jer su ignorirali ekonomske uzroke koje suvremeni povjesničari stavljaju u prvi plan. Svaka povijesna rasprava okreće se oko pitanja prioritetnih uzroka. U knjizi koju sam citirao u svojem posljednjem predavanju, Henri Poincare zabilježio je da se znanost istovremeno razvija "prema raznolikosti i složenosti" i "prema cjelovitosti i jednostavnosti" te da je ovaj dvostruki i naoko kontradiktorni proces nužan uvjet spoznaje.loo Ovo podjednako vrijedi za povijest. Proširujući i produbljujući svoja istraživanja, povjesničar neprestano prikuplja sve više odgovora na pitanje "Zašto?". Razvoj ekonomske, socijalne, kulturne i pravne povijesti u posljednjim godinama - a da ne spominjemo nove uvide u složenost političke povijesti i nove tehnike psihologije i statistike - silno je povećao broj i raspon naših odgovora. Kada je Bertrand Russell primijetio da "nas svaki napredak u znanosti sve više udaljava od onog jednostavnog i općenitog što se najprije uočava i vodi prema većoj diferencijaciji svega što je prethodilo i što slijedi, kao i prema sve većem broju relevantnih uzroka", točno je opisao situaciju u povijesti. No, zbog svojeg poriva da shvati prošlost, povjesničar je, kao i znanstvenik, istodobno prisiljen pojednostaviti raznolikost svojih odgovora, podrediti jedan odgovor drugome te uvesti odredeni red i jedinstvo u kaos dogadaja i kaos pojedinačnih uzroka. "Jedan Bog, jedan Zakon, jedan Element i jedan udaljeni Božanski dogadaj"; ili potraga Henrya Adamsa za "nekom velikom generalizacijom koja bi okončala potrebe pojedinca za obrazovanjem" - sve ovo danas zvuči poput zastarjele šale. No, ostaje činjenica da povjesničar mora podjednako pribjegavati i simplifikaciji i multipliciranju uzroka. Povijest se, kao i znanost, razvija kroz ovaj dvostruki i naizgled kontradiktorni proces. U ovom trenutku moram s oklijevanjem napustiti predmet svoga izlaganja i pozabaviti se s dva sočna mamca - prvi se naziva "Determinizam u povijesti ili Hegelov grijeh", a drugi "Slučajnost u povijesti ili Kleopatrin nos". Prvo bih rekao nekoliko riječi o tome kako su nastali. Profesor Karl Popper, koji je 1930-ih godina u Beču napisao značajno djelo o novim smjerovima u znanosti (nedavno prevedeno na engleski pod naslovom The Logic of Scientific Enquiry [Logika znanstvenog istraživanja]), objavio je tijekom rata na engleskom jeziku dvije knjige popularnog sadržaja: The Open Society and Its Enemies (Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji] i The Poverty of Historicism (Bijeda historicizma). Ove je knjige napisao pod snažnim emocionalnim utjecajem reakcije protiv Hegela, kojeg je zajedno s Platonom smatrao duhovnim pretečornnacizma, te protiv prilično p]itkog marksizma koji je obilježio intelektualnu klimu britanske ljevice u 1930-im godinama. Glavne mctebile su navodno determinističke filozofije povijesti Hegela i Marxa, objedinjene pod pogrdnim nazivom "historicizam". Godine 1954. Sir Isaiah Berlin objavio je svoj esej Povijesna nužnost. Unjemu je izostavio napad na Platona, možda zbog nekog zaostalog poštovanja za taj drevni temelj oksfordskog sveučilišta; postojećoj je optužnici dodao i jedan argument koji ne nalazimo kod Poppera. Ustvrdio je da se "historicizmu" Hegela i Marxa može ptigovoriti jer, objašnjavajući ljudska djela kauzalnošću, implicira poricanje slobodne ljudske volje te ohrabruje povjesničare da izbjegavaju svoju navodnu obvezu (o kojoj sam govorio u svojem posljednjem predavanju) izricanja moralnih osuda raznim povijesnim Karlima Velikima, Napoleonima i Staljinima. Ništa drugo se nije naročito prornijenilo. No, Sir Isaiah Berlin opravdano je populatan i čitan autor. Gotovo svatko tko je tijekom proteklih pet ili šestgodina u ovoj zemlji ili Sjedinjenim Državama pisao članak o povijesti ili ozbiljnu kritiku nekog povijesnog djela, narugao se Hegelu, Marxu i determinizmu ističući koliko je apsurdno ne prepoznati ulogu slučajnosti u povijesti, Možda nije pravedno smatrati Sir Isaiaba Berlina odgovornim za postupke njegovih sljedbenika. Čak i kada govori besrnislice, on zavređuje našu obzirnost jer ih izražava naprivlačan i zanimljiv način. Njegovi sljedbenici ponavljaju iste gluposti, ali ih ne uspijevaju učiniti privlačnima. U svakom slučaju, u svemu ovome nema ničega novog. Charles Kingsley, nikako najcjenjeniji od naših sveučilišnih profesora moderne povijesti, koji vjerojatno nikada nije čitao Hegela ili čuo za Marxa, govorio je u svojemu nastupnom predavanju 1860. godine o čovjekovoj "tajanstvenoj moći kršenja zakona svojeg vlastitog bića" kao dokaz da u povijesti ne može postojati "neizbježni slijed dogadaja". No, na sreću, Kingsleya smo zaboravili. Upravo su profesor Popper i Sir Isaiah Berlin ponovno dali toj mrtvoj ideji privid života; bit će potrebno odredeno strpljenje da se taj nered raščisti. Dopustite mi da započnem s determinizmom, koji ću definirati - nadam se bez kontroverzi kao vjerovanje da sve što se dogada ima uzrok ili uzroke, i da se nije moglo dogoditi drugačije osim ako do te iste promjene nije došlo i u uzroku ili uzrocima. Determinizam nije samo problem povijesti,

29

već cjelokupnog ljudskog ponašanja. Ljudsko biće čiji postupci nemaju uzroka i prema tome su nedeterminirani, podjednaka je apstrakcija kao i pojedinac izvan društva, o čemu smo raspravljali u prethodnom predavanju. Tvrdnja profesora Poppera da je "sve moguće u ljudskim odnosima" besmislena je ili pogrešna. U svakodnevnom životu u nju nitko ne vjeruje, niti može vjerovati. Aksiom da sve ima svoj uzrok jest preduvjet naše sposobnosti razumijevanja dogadaja oko nas. Atmosfera užasa u Kafkinim romanima proizlazi iz činjenice da događaji nemaju neki vidljivi uzroka ili barem uzrok koji se može utvrditi. To vodi posvemašnjoj dezintegraciji ljudske osobnosti utemeljenoj na pretpostavci da dogadaji imaju uzroke i da se odredeni broj uzroka može utvrditi kako bi se u ljudskoj svijesti formirao dovoljno koherentan model prošlosti i sadašnjosti koji može poslužiti kao vodič za djelovanje. Svakodnevni život bio bi nemoguć kad ne bismo pretpostavljali da je Ijudsko ponašanje odredeno uzrocima koji se u načelu mogu ustanoviti. Nekoć su davno ljudi istraživanje uzroka prirodnih pojava smatrali bogohulnim, držeći da njima upravlja božja volja. Istim argumentima pripada i prigovor Sir Isaiaha Berlina o našem objašnjavanju Ijudskih postupaka, koji obrazlaže tvrdnjom da njima upravlja ljudska volja. To možda ukazuje da su društvene znanosti danas na istom stupnju razvoja na kojem su bile prirodne znanosti kada je protiv njih korištena ovakva argumentacija. Pogledajmo kako se odnosimo prema tom problemu u svakodnevnom životu. Dok obavljate svoje svakodnevne poslove, često susrećete gospodina Smitha. Pozdravljate ga uz neku ljubaznu, no beznačajnu, opasku o vremenu ili o stanju poslova na koledžu ili sveučilištu; on odgovara s podjednakom ljubaznom i beznačajnom opaskom o vremenu ili stanju poslova. No, pretpostavimo da jednog jutra, umjesto da odgovori na vašu opasku na uobičajeni način, Smith počne davati gnjevne primjedbe na vaš izgled ili karakter. Biste li, kao i obično, slegnuli ramenima i ovo protumačili kao uvjerljivu demonstraciju Smithove slobodne volje i činjenice da je sve moguće u ljudskim odnosima? Pretpostavljam da ne biste. Naprotiv, rekli biste nešto poput: "Siromah Smith! Sigurno vam je poznato da mu je otac umro u duševnoj bolnici"; ili "Jadni Smith! Vjerojatno ima novih problema sa svojom ženom.". Drugim riječima, pokušat ćete dijagnosticirati uzroke njegova naizgled bezrazložnog ponašanja, s čvrstim uvjerenjem da postoje neki razlozi. No, bojim se da biste tako navukli na sebe gnjev Sir Isaiaha Berlina koji bi vam ogorčeno prigovorio da ste, dajući usputno objašnjenje za Smithovo ponašanje, progutali Hegelovu i Marxovu determinističku pretpostavku i time izbjegli obvezu da Smitha nazovete prostakom. Nitko ne postupa tako u svakodnevnom životu, niti pretpostavlja da su u pitanju determinizam ili moralna odgovornost. Logička dilema o slobodnoj volji i determinizmu ne dogada se u stvarnom životu. Ovdje se ne radi o tome da su neki ljudski postupci slobodni, a drugi determinirani. Činjenica je da su svi ljudski postupci istodobno slobodni i determinirani, ovisno o gledištu iz kojeg ih razmatramo. U praktičnom smislu, stvari su ponovno drugačije. Smithov postupak imao je uzrok ili više uzroka; no, sve dok nije prouzročen nekom vanjskom prinudom, već prisilom vlastite osobnosti, Smith je moralno odgovoran jer su okolnosti društvenog života takve da se normalna i odrasla ljudska bića smatraju moralno odgovornima za svoju osobnost. Hoćete li ga smatrati odgovornim u ovom pojedinačnom slučaju, stvar je vaše praktične procjene. No, ako ga smatrate odgovornim, to ne znači da mislite kako njegov postupak nema uzroka: uzrok i moralna odgovornost različite su kategorije. Nedavno je na ovom sveučilištu utemeljen institut i katedra za kriminologiju. Prilično sam siguran da oni koji se bave istraživanjem uzroka zločina ne smatraju da su zbog toga dužni poricati moralnu odgovornost zločinaca. Vratimo se sada povjesničaru. Poput običnog čovjeka, on vjeruje da ljudski postupci imaju uzroke koji se u načelu mogu utvrditi. Povijest, poput svakodnevnog života, ne bi bila moguća bez ove pretpostavke. Dužnost je povjesničara istraživati takve uzroke. Zbog toga bi se mogao steći dojam da je on posebno zainteresiran za determinirane oblike ljudskog ponašanja: no, on ne odbacuje ni slobodnu volju - osim kada je riječ o neodrživoj hipotezi da slobodni postupci nemaju uzroka. Ne zabrinjava ga ni pitanje neizbježnosti. Povjesničari katkad, poput svih ljudi, podliježu retorici i govore o nekoj pojavi kao "neizbježnoj"; u stvari, samo žele reći da postoji snažan splet okolnosti koji ih navodi na takvo očekivanje. Nedavno sam tražio u svojim radovima tu grješnu riječ i ne mogu reći da sam je potpuno izbjegao: u jednom sam odlomku napisao da je nakon revolucije 1917. godine sukob izmedu boljševika i Pravoslavne crkve bio "neizbježan". Bez sumnje, bilo bi mudrije reći "vrlo vjerojatan". No, možda mi se može oprostiti ako ovakve ispravke pomalo smatram cjepidlačenjem? U praksi, povjesničari ne pretpostavljaju da su dogadaji neizbježni prije nego što su se dogodili. Oni često raspravljaju o alternativama dostupnim sudionicima neke pripovijesti, polazeći od pretpostavke da je postojala mogućnost izbora, iako zatim posve opravdano tumače zašto je u konačnici odabran jedan smjer umjesto drugoga. Ništa u povijesti nije neizbježno, osim u formalnom smislu, pri čemu se misli da su se stvari mogle odigrati i na drugi način, no tada bi i uzroci morali biti drugačiji. Kao povjesničar, spreman sam iz uporabe izbaciti riječi poput "neizbježan", "neminovan", pa čak i "neumitan", iako će tako život biti dosadniji. No, ostavimo ih pjesnicima i metafizičarima.

30

Iako se ova optužba za neizbježnost čini tako jalovom i besmislenom, ona se posljednjih godina izriče s toliko žestine da moramo istražiti prikrivene motive koji stoje iza nje. Mislim da je njezin primarni izvor ono što bih nazvao "što bi bilo kad bi bilo" školom razmišljanja - ili radije emocija. Ona se gotovo isključivo veže uz suvremenu povijest. Prošli semestar vidio sam ovdje u Cambridgeu najavu neke rasprave pod naslovom "Je li Ruska revolucija bila neizbježna?". Siguran sam da su namjere organizatora ove rasprave bile posve ozbiljne. No, da ste vidjeli najavu rasprave pod naslovom "Jesu li Ratovi ruža bili neizbježni?", odmah biste posumnjali da je riječ o nekoj šali. Povjesničar piše o dogadajima poput normanskog osvajanja Engleske ili američkog Rata za nezavisnost kao o nećemu što se zapravo moralo dogoditi i kao da je njegova zadaća tek objasniti što se i zašto dogodilo. Nitko ga neće zbog toga optužiti za determinizam ili da je propustio razmotriti alternativnu mogućnost poraza Vilima Osvajača ili američkih ustanika. No, kad na isti način pišem o Ruskoj revoluciji 1917. godine - što je jedini ispravni način za povjesničara - moji me kritičari napadaju jer sam prikazao te dogadaje kao nešto što se moralo dogoditi i pritom propustio ispitati što se sve moglo dogoditi. Pretpostavimo, kažu, da je Stolipin imao vremena dovršiti svoju agrarnu reformu ili da Rusija nije ušla u rat, možda se revolucija ne bi dogodila; pretpostavimo da je vlada Kerenskoga uspjela i da su vodstvo revolucije preuzeli menjševici ili eseri umjesto boljševika. Ovakve su pretpostavke teoretski moguće, a uvijek se mogu igrati i društvene igre na temu "što bi bilo kad bi bilo" u povijesti. No, one nemaju nikakve veze s determinizmom; determinist bi odgovorio da je drugačiji razvoj dogadaja moguć samo kad bi i uzroci bili drugačiji. One nemaju ništa zajedničkog ni s poviješću. Bit je u tome da danas nitko ozbiljno ne želi promijeniti rezultate normanskog osvajanja ili američkog Rata za nezavisnost ili strastveno protestirati protiv ovih dogadaja. Nitko se ne buni što povjesničari promatraju ove dogadaje kao dovršeno poglavlje. No, mnogi ljudi koji su izravno ili neizravno patili zbog rezultata boljševičke pobjede, ili još uvijek strahuju od njezinih naknadnih posljedica; žele da njihov protest bude zamijećen. Kad oni čitaju povijesna djela, puštaju svojoj mašti na volju i zamišljaju sve one ljepše stvari koje su se mogle dogoditi, ili se ljute na povjesničara koji mirno radi svoj posao objašnjavajući što se dogodilo i zašto su njihovi lijepi snovi ostali neispunjeni. Problem je suvremene povijesti da se Ijudi sjećaju vremena kada su sve mogućnosti bile otvorene i zato teško prihvaćaju stav povjesničara za kojeg su ti dogadaji fait accompli (svršeni čin). Ovo je posve emocionalna i nepovijesna reakcija: No, upravo je ona potaknula nedavnu kampanju protiv navodne doktrine o "povijesnoj neizbježnosti". Oslobodimo se toga jednom zauvijek. Drugi je izvor napada čuveno pitanje Kleopatrinog nosa. Prema ovoj teoriji, povijest je uglavnom skup nepredvidivih zgoda i nezgoda, niz dogadaja koji su određeni slučajnim koincidencijama i koji se mogu pripisati samo najslučajnim uzrocima. Ishod bitke kod Akcija nije ovisio o uzrocima koje obično navode povjesničari, već je posljedica Antonijeve zaludenosti Kleopatrom. Opisujući kako je Bajazitov pohod na srednju Europu bio spriječen zbog kostobolje, Gibbon je primijetio da "loše stanje jednog jedinog mišićnog vlakna nekog čovjeka može spriječiti ili odgoditi patnju čitavih naroda". Kada je grčki kralj Aleksandar umro od ugriza kućnog Ijubimca majmuna u jesen 1920. godine, taj je slučaj pokrenuo niz događaja koji su naveli Sir Winstona Churchilla da primijeti kako je "četvrt milijuna ljudi umrlo od posljedica majmunova ugriza". Ili, uzmimo komentar Trockog o groznici koju je zaradio tijekom lova na patke i koja mu je onemogućila djelovanje u kritičnom trenutku njegova sukoba sa Zinovjevom, Kamenjevom i Staljinom u jesen 1923. godine: "Može se predvidjeti revolucija ili rat, no nemoguće je predvidjeti posljedice jesenskog lova na divlje patke." Kao prvo, treba biti jasno da ovo pitanje nema nikakve veze s problemom determinizma. Antonijeva zaludenost Kleopatrom, Bajazitova kostobolja ili groznica Trockog su podjednako uzročno determinirani kao i bilo koji drugi dogadaj. Nepotrebno je neuljudno omalovažavati Kleopatrinu ljepotu tvrdnjom da je Antonijeva zaljubljenost bila bezrazložna. Povezanost izmedu ženske ljepote i muške zaljubljenosti jest jedan od najčešćih uzročno-posljedičnih sljedova dogadaja koji su uočljivi u svakodnevnom životu. Ove takozvane povijesne slučajnosti predstavljaju uzročno-posljedične nizove koji prekidaju i sukobljavaju se s nizovima za čije je istraživanje povjesničar prvenstveno zainteresiran. Bury posve opravdano govori o "koliziji dvaju nezavisnih uzročnih lanaca". Sir Isaiah Berlin, koji na početku svoga eseja Povijesna nužnost pohvalno citira članak Bernarda Berensona u "The Accidental View of History", jedan je od onih koji miješaju slučajnost u tom smislu riječi s odsustvom kauzalne determiniranosti. No, ako zanemarimo ovu zbrku, pred nama je pravi problem. Kako se u povijesti može otkriti koherentan uzročno-posljedični slijed dogadaja, kako se može pronaći bilo kakav smisao, kada slijed koji istražujemo može u svakom trenutku biti prekinut ili preusmjeren nekim drugim, s našeg stanovišta, irelevantnim nizom dogadaja? Možemo zastati na trenutak kako bismo uočili podrijetlo ovog, od nedavno tako raširenog, isticanja uloge slučajnosti u povijesti. Čini se da je Polibije bio prvi povjesničar koji se time sustavno pozabavio, a Gibbon je brzo razotkrio njegove razloge. "Nakon što je njihova zemlja postala rimska provincija", primjećuje Gibbon,

31

"Grci su uspjehe Rima pripisivali sreći, a ne zaslugama republike:'lt4 Tacit je bio još jedan antićki povjesničar koji se, pišući o razdoblju propadanja svoje zemlje, upustio u podrobno promišljanje uloge slučajnosti. Obnovljeni interes britanskih autora za značaj slučajnosti u povijesti potječe iz razdoblja rastuće neizvjesnosti i strepnje koje je započelo s 20. stoljećem i postaje uočljivo poslije 1914. godine. Prvi britanski povjesničar koji je o tome progovorio nakon dužeg razdoblja bio je Bury. On je u svojem članku "Darwinism in History" iz 1909. godine skrenuo pažnju na "element slučajne koincidencije", koji u većoj mjeri "pomaže odrediti događaje u društvenoj evoluciji". Poseban članak pod naslovom "Cleopatra's Nose" posvetio je ovoj temi 1916. godine. H. A. L. Fisher, u ranije citiranom odlomku koji odražava njegovo razočaranje zbog neuspjeha liberalnih snova nakon Prvoga svjetskog rata, moli svoje čitatelje da prepoznaju "ulogu slučajnog i nepredvidivog" u povijesti. Popularnost teorije o povijesti kao skupu nepredvidivih dogadaja u ovoj zemlji koincidirala je s pojavom francuske filozofske škole koja je smatrala da postojanje - citiram Sarterovo čuveno djelo Bitak i ništavilo - nema "ni uzroka, ni razloga, ni nužnosti". U Njemačkoj je povjesničar veteran Meinecke, kao što smo ranije ukazali, potkraj svojeg života bio pod dojmom uloge slučajnosti u povijesti. Zamjerao je Rankeu da tome nije posvetio dbvoljno pažnje; nakon Drugoga svjetskog rata, sve je nacionalne nesreće u proteklih četrdeset godina pripisivao nizu slučajnosti: taštini njemačkog cara, izboru Hindenburga za predsjednika Vajmarske Republike, Hitlerovom opsesivnom karakteru i tako dalje. Bila je to intelektualna propast ovog velikog povjesnićara, izazvana stresom zbog nesreća koje su pogodile njegovu zemlju. Teorije koje naglašavaju ulogu slučajnosti prevladavat će medu onim grupama ili nacijama koje se nalaze na začelju povijesnih zbivanja. Stav da su svi ispitni rezultati lutrija uvijek će biti popularan među lošijim studentima. No, razotkriti uzroke nekog vjerovanja ne znači i odbaciti ih; još uvijek trebamo otkriti što točno radi Kleopatrin nos na stranicama povijesnih djela. Izgleda da je Montesquieu bio prvi koji je pokušao braniti povijesne zakone od takvog uplitanja. "Ako je određeni uzrok, poput slučajnog ishoda jedne bitke, uništio jednu državu", napisao je u svojem djelu o veličini i propadanju Rimljana, "onda je morao postojati opći uzrok koji je doveo do toga da propast jedne države zavisi od ishoda jedne bitke". Marksisti su takoder imali određenih teškoća s tim pitanjem. Marx je o tome pisao samo jednom, i to samo u pismu: Svjetska povijest imala bi veoma mističan karakter da u njoj nema mjesta za slučajnost. Takva slučajnost sama po sebi postaje dio općeg trenda razvoja i kompenzirana je drugim oblicima slučajnosti. No, ubrzavanje i usporavanje ovise o takvim "slučajnostima" koje uključuju i "slučajni"karakter pojedinaca koji se od početka nalaze na čelu nekoga pokreta. Marx je tako ponudio izgovor za slučajnost u povijesti kroz tri točke. Prvo, slučajnost nije naročito značajna; može "ubrzati" ili "usporiti", ali ne i radikalno izmijeniti tijek dogadaja. Drugo, djelovanje jednog slučaja kompenzirano je djelovanjem drugog, tako da se na kraju medusobno poništavaju. Treće, slučajnost se naročito pokazuje u karakterima pojedinaca. Trocki je potkrijepio teoriju o kompenzaciji i samoponištavanju slučajnosti domišljatom analogijom: Cjelokupni povijesni proces je prelamanje povijesnih zakona kroz slučajnosti. Mogli bismo upotrijebiti jezik biologije i reći da se povijesni zakon ostvaruje prirodnom selekcijom slučajeva. Priznajem da mi se ova teorija čini nezadovoljavajućom i neuvjerljivom. Ulogu slučajnosti u povijesti danas pretjerano naglašavaju oni kojima odgovara istaknuti njezin značaj. No, ona postoji, pa tvrditi da samo ubrzava ili usporava i pritom ne mijenja znači samo poigravati se riječima. Takoder nema razloga da povjerujem da se neki slučajni dogadaj - primjerice, Lenjinova prerana smrt u pedesetčetvrtoj godini - automatski kompenzira nekim drugim slučajem, kako bi se ponovo uspostavila ravnoteža povijesnog procesa. Podjednako je neodrživo gledište prema kojem je slučajnost u povijesti samo mjerilo našeg neznanja - i tek naziv za nešto što ne možemo razumjeti.lzl Ovo se, bez sumnje, katkad dogada. Planeti su dobili svoje ime, koje u prijevodu znače "lutalice", u vrijeme kada se pretpostavljalo da nasumice lutaju nebom, a pravilnost njihova kretanja još nije bila otkrivena. Opisati nešto kao nesretni slučaj jest omiljeni način izbjegavanja dosadne obveze istraživanja uzroka tog slučaja; kad mi netko kaže da je povijest skup slučajnosti, sklon sam ga osumnjičiti za intelektualnu lijenost ili slabe intelektualne sposobnosti. Uobičajena je praksa ozbiljnih povjesničara istaknuti da nešto što se do sada smatralo slučajnošću uopće nije bilo slučajno, već se može racionalno objasniti i smisleno uklopiti u širi kontekst zbivanja. No, ni ovo u potpunosti ne odgovara na naše pitanje. Slučajnost nije samo nešto što ne razumijemo. Rješenje problema slučajnosti u povijesti mora se, vjerujem, tražiti u posve drugačijem poretku ideja. Ranije smo ustanovili da povijest nastaje s povjesničarevim odabirom i rasporedivanjem činjenica koje će postati povijesne činjenice. Nisu sve činjenice povijesne činjenice. No, razlika izmedu povijesnih i nepovijesnih činjenica nije stroga ili trajna; bilo koja činjenica može, da se tako izrazim, biti promaknuta u status povijesne činjenice kada se uoči njezina relevantnost i značaj. Sada vidimo da je donekle sličan proces na djelu i u povjesničarevu pristupu uzrocima. Odnos izmedu povjesničara i

32

njegovih uzroka ima podjednako dvojni i recipročni karakter kao i odnos povjesničara i njegovih činjenica. Uzroci odreduju njegovu interpretaciju povijesnog procesa, a njegova interpretacija odreduje njegov odabir i raspoređivanje uzroka. Hijerarhija uzroka, relativno značenje jednog uzroka ili skupa uzroka u odnosu na neki drugi jest bit povjesničareve interpretacije. Ovo nam daje ključ za rješavanje problema slučajnosti u povijesti. Oblik Kleopatrina nosa, Bajazitova kostobolja, majmunski ugriz koji je usmrtio kralja Aleksandra, Lenjinova smrt - ovo su slučajnosti koje su promijenile tijek povijesti. Uzaludno ćemo pokušavati potisnuti ih iz sjećanja ili se pretvarati da, na ovaj ili onaj način, nisu ostavile nikakvih posljedica. S druge strane, tako dugo dok su ovi uzroci slučajni, ne ulaze ni u jednu racionalnu povijesnu interpretaciju, niti u povjesničarevu hijerarhiju značajnih uzroka. Profesor Popper i profesor Berlin - ponovno ih spominjem kao najistaknutije i najčitanije predstavnike te škole smatraju da je povjesničarev pokušaj pronalaženja značenja u povijesnom procesu, i stvaranja odredenih zaključaka na temelju toga, isto što i pokušaj reduciranja "cjelokupnog iskustva" na simetrični poredak; postojanje slučajnosti u povijesti osuđuje svaki takav pokušaj na neuspjeh. No, nijednom razumnom povjesničaru ne bi palo napamet pokušati nešto tako fantastično kao što je obuhvaćanje "cjelokupnog iskustva"; čak i unutar svojeg područja istraživanja, on može obuhvatiti tek djelić činjenica. Svijet povjesničara, poput svijeta znanstvenika, nije fotografska preslika stvarnog svijeta, već samo radni model koji mu omogućava da ga, više ili manje uspješno, shvati i njime ovlada. Povjesničar izvlači iz iskustva prošlosti, ili barem onog dijela koji mu je dostupan, ono što smatra podložnim racionalnom objašnjenju i interpretaciji, i na temelju toga izvodi zaključke koje mogu poslužiti kao putokaz za djelovanje. Nedavno je jedan popularni autor, govoreći o dostignućima znanosti, slikovito opisao procese koji se odigravaju u ljudskom umu. "Pretražujući po mnoštvu opaženih i medusobno nepovezanih činjenica, ljudski um odabire, sastavlja i rasporeduje relevantne činjenice i odbacuje irelevantne, sve dok ne oblikuje logično i racionalno tkanje 'znanja'." Uz izvjesnu ogradu zbog opasnosti od pretjeranog subjektivizma, ovaj bih opis mogao prihvatiti kao sliku načina na koji funkcionira povjesničarev um. Ovaj postupak može zbuniti i šokirati filozofe, pa čak i neke povjesničare. No, on je potpuno jasan običnom čovjeku koji rješava svakodnevne životne probleme. Dopustite mi da to objasnim. Vraćajući se sa zabave na kojoj je previše popio, u automobilu s neispravnim kočnicama, Jones je na oštrom i nepreglednom zavoju udario i ubio Robinsona koji je upravo prelazio cestu radi kupovine cigareta u dućanu na uglu. Nakon što je zbrka raščišćena, nalazimo se, recimo, u lokalnoj policijskoj postaji, kako bismo istražili uzroke nesreće. Je li uzrok nesreće vozačevo polupijano stanje - u tom slučaju moguće je krivično gonjenje? Jesu li uzrok nesreće neispravne kočnice - u tom bi slučaju odgovornost snosila automehaničarska radionica u kojoj je automobil bio na popravku prije samo tjedan dana? Ili je uzrok nepregledni zavoj - jer bi se u tom slučaju problemom trebala pozabaviti uprava za održavanje cesta? Dok razmatramo ova praktična pitanja, u sobu upadaju dva ugledna gospodina - neću ih imenovati - i počinju nas rječito uvjeravati da Robinson ne bi prelazio ulicu i stradao da mu te večeri nije slučajno ponestalo cigareta; stoga je upravo Robinsonova potreba za cigaretama uzrok njegove smrti, a svaka istraga koja to ne bi uzela u obzir bila bi gubitak vremena, dok bi svaki zaključak do kojeg bi se došlo na taj način bio besmislen i beskoristan. Dakle, što činimo? Čim uspijemo doći do riječi, nježno, ali odlučno usmjerit ćemo naša dva posjetitelja prema vratima, naložiti vrataru da ih nipošto više ne pušta i nastaviti s našom istragom. No, kakav bismo im odgovor mogli ponuditi? Naravno, Robinson je stradao jer je bio pušač. Sve što sljedbenici slučajnosti i nepredvidivosti u povijesti govore posve je točno i savršeno logično. To je ona nemilosrdna logika koju nalazimo u Alisi u zemlji čudesa i Alisi s onu stranu ogledala. No, premda ni za kim ne zaostajem u divljenju prema ovim vrhunskim primjerima oksfordske učenosti, više volim držati svoje različite načine logičkog razmišljanja u odvojenim odjeljcima. Dodgsonijevski način nije i način povijesne znanosti. Povijest je, prema tome, proces selekcije utemeljen na povijesnom značenju dogadaja. Da se još jednom poslužim riječima Talcotta Parsonsa, povijest je "selektivni sistem", ne samo kognitivnih, već i uzročnih usmjerenja prema stvarnosti. Kao što povjesničar odabire iz beskrajnog oceana činjenica one koje su značajne za njegov cilj, tako i iz mnoštva uzročno-posljedičnih nizova odabire one, i samo one, koji su povijesno značajni; mjerilo povijesnog značaja je njegova sposobnost da ih uklopi u svoj model racionalnog objašnjenja i interpretacije. Ostali uzročno-posljedični nizovi bit će odbačeni kao slučajnost, ne zato što je odnos izmedu uzroka i posljedica različit, nego zato što su sami po sebi irelevantni. Povjesničar s njima ne može ništa učiniti; nisu podložni racionalnoj interpretaciji i nemaju značenja ni za prošlost ni za sadašnjost. Toćno je da su Kleopatrin nos, Bajazitova kostobolja, ugriz Aleksandrova majmuna, Lenjinova smrt ili Robinsonovo pušenje imali odredene posljedice. No, ne bi imalo smisla usvojiti kao opći stav da generali gube bitke jer su zaslijepljeni prelijepim kraljicama, da ratovi izbijaju jer kraljevi drže majmune kao kućne ljubimce, ili da ljudi stradaju u prometu jer puše cigarete. Ako pak, s druge strane, kažete običnom čovjeku da je Robinson stradao jer je vozač bio pijan, ili zato što su kočnice bile neispravne, ili zato što je zavoj na

33

cesti bio nepregledan, to će mu se činiti kao posve razumno objašnjenje; ako poželi razlikovati uzroke, možda će čak reći da je upravo to, a ne Robinsonova želja za cigaretama, "stvarni" uzrok njegove smrti. Podjednako, ako kažete nekom studentu povijesti da su sukobi u Sovjetskom Savezu u 1920-im godinama posljedica rasprava o brzini industrijalizacije ili o najefikasnijem načinu prisiljavanja seljaka na uzgoj žitarica za opskrbu gradova, ili čak osobnih ambicija suparničkih voda, on će shvatiti da su to racionalna i povijesno značajna objašnjenja, koja se mogu primijeniti i u drugim povijesnim situacijama i koja predstavljaju "stvarne" uzroke onoga što se dogodilo, što nije slučaj s Lenjinovom preranom smrti. Ako o ovome podrobnije razmisli, student će se možda čak prisjetiti često citirane i vrlo često pogrešno shvaćene Hegelove izreke u uvodu djela Filozofija prava da je "ono što je racionalno stvarno, a ono što je stvarno - racionalno". Vratimo se na trenutak uzrocima Robinsonove smrti. Bez teškoća smo uočili da su neki uzroci racionalni i "realni", a drugi iracionalni i slučajni. Prema kojem kriteriju ih možemo razlikovati? Sposobnost rasuđivanja obično se koristi u neku svrhu. Intelektualci mogu katkad rasudivati, ili misliti da to čine, iz zabave. No, općenito govoreći, ljudska bića rasuduju s nekim ciljem. Kada prepoznajemo neka objašnjenja kao racionalna, a druga kao neracionalna, tada smo, pretpostavljam, napravili razliku izmedu objašnjenja koja imaju neki cilj i onih koja nemaju. U slučaju koji razmatramo, razumno je pretpostaviti da bi mjere poput ograničenja dopuštene količine alkohola za vozače, strože kontrole kočnica ili poboljšanja uvjeta na cesti mogle utjecati na smanjivanje broja prometnih nesreća. No, besmisleno je pretpostaviti da se broj prometnih nesreća može smanjiti zabranom pušenja. Ovo je kriterij pomoću kojeg smo načinili razliku. Isto vrijedi i za naš stav o uzrocima u povijesti. Tu takoder razlikujemo racionalne i slučajne uzroke. Budući da se potencijalno mogu primijeniti na druge zemlje, razdoblja i uvjete, racionalni uzroci vode korisnim generalizacijama i mogu biti poučni; oni služe proširivanju i produbljivanju našeg razumijevanja. Slučajni uzroci ne mogu se generalizirati; s obzirom da su, u punom značenju te riječi, jedinstveni, iz njih ne možemo ništa naučiti i ne vode nikakvim zaključcima. No, ovdje moram naglasiti još nešto. Upravo ova ideja o cilju kojem težimo pruža nam ključ za razumijevanje uzročnosti u povijesti; to nužno uključuje vrijednosne prosudbe. Interpretacija u povijesti je, kao što smo vidjeli u posljednjem predavanju, uvijek povezana s vrijednosnim prosudbama, dok je uzročnost povezana s interpretacijom. Kao što je rekao Meinecke veliki Meinecke, Meinecke iz 1920-ih - "potraga za uzročnošću u povijesti nemoguća je bez pozivanja na vrijednosti... iza potrage za uzročnošću uvijek leži, direktno ili indirektno, potraga za vrijednostima". Ovo podsjeća na nešto što sam ranije rekao o dvojnoj i recipročnoj funkciji povijesti - razvijanje našeg razumijevanja prošlosti u svjetlu sadašnjosti i sadašnjosti u svjetlu prošlosti. Sve ono što ne pridonosi ovoj dvojnoj svrsi, poput Antonijeve zaludenosti Kleopatrinim nosom, s gledišta povjesničara mrtvo je i jalovo. U ovom trenutku, vrijeme je da priznam kako sam se u svojem izlaganju poslužio prilično otrcanim trikom. No, budući da vam ga neće biti teško prozreti i budući da mi je u nekoliko navrata omogućio sažimanje i pojednostavljivanje onoga što sam trebao reći, nadam se da ćete biti dovoljno blagonakloni i protumačiti ga kao prigodni oblik skraćivanja. Sve do sada, dosljedno sam upotrebljavao uobičajenu frazu "prošlost i sadašnjost". No, kao što svi znamo, sadašnjost postoji samo kao pojam, kao imaginarna linija razgraničenja između prošlosti i budućnosti: Govoreći o sadašnjosti, već sam u svoju argumentaciju prokrijumčario drugu vremensku dimenziju. Budući da su prošlost i budućnost dijelovi istog vremenskog raspona, mislim da bi bilo lako pokazati da je zanimanje za prošlost i zanimanje za budućnost medusobno povezano. Linija razgraničenja izmedu prapovijesti i povijesti prelazi se u onom trenutku kada ljudi prestaju živjeti samo u sadašnjosti i postaju svjesno zainteresirani za svoju prošlost i budućnost. Povijest započinje prenošenjem tradicije; tradicija znači prenošenje navika i pouka iz prošlosti u budućnost. Zapisi o prošlosti počinju se čuvati za dobrobit budućih naraštaja. "Povijesno mišljenje", piše nizozemski povjesničar Huzinga, "uvijek je teleološko". Sir Charles Snow nedavno je napisao da je Rutherford "poput svih znanstvenika... imao, gotovo i ne razmišljajući što to znači, urodeni osjećaj za budućnost". Pretpostavljam da dobri povjesničari, razmišljali oni o tome ili ne, imaju urođeni osjećaj za budućnost. Osim pitanja "Zašto?", povjesničar takoder postavlja i pitanje "Kamo?". POVIJEST KAO NAPREDAK Dopustite mi da na početku citiram odlomak iz nastupnog predavanja profesora Powickea, koje je prije trideset godina održao u Oxfordu kao sveučilišni profesor moderne povijesti: Žudnja za interpretacijom povijesti tako je duboko ukorijenjena da će nas, ukoliko nemamo konstruktivni pogled na prošlost, privući ili misticizmu ili cinizmu. Smatram da "misticizam" oznac"ava gledište prema kojem smisao povijesti leži negdje izvan nje same, u području teologije i eshatologije - to su stavovi autora poput Berdjajeva, Niebuhra ili Toynbeeja.l "Cinizam" označava gledište prema kojem povijest nema značenja, ili ima mnoštvo podjednako valjanih ili nevaljanih značenja, ili ono značenje koje smo joj samovoljno dodijelili. Primjere

34

takvih gledišta ovdje sam već nekoliko puta citirao. Ovo su danas možda dva najpopularnija gledišta o povijesti. No, ja bez oklijevanja odbacujem oba. To nam ostavlja samo onu neobičnu, ali sugestivnu frazu o "konstruktivnom pogledu na prošlost". Budući da ne znam što je time profesor Powicke mislio, pokušat ću je interpretirati na svoj način. Poput drevnih azijskih civilizacija, klasična civilizacija Grčke i Rima bila je u biti nepovijesna. Kao što smo već vidjeli, Herodot je, kao otac povijesti, imao tek nekoliko sljedbenika; autori klasične antike bili su u cijelosti podjednako nezainteresirani i za prošlost i za budućnost. Tukidid je vjerovao da se ništa značajno nije dogodilo u vremenu prije dogadaja koje je opisao i da se najvjerojatnije ništa značajno neće odigrati ni nakon njih. Lukrecije je čovjekovu ravnodušnost prema budućnosti objašnjavao njegovom ravnodušnošću prema prošlosti: Razmisli kako nam prošli vjekovi vječnog vremena prije našeg rođenja ništa ne znače. To je ogledalo što nam ga priroda pruža o budućnosti nakon naše smrti. Pjesničke predodžbe o svjetlijoj budućnosti imale su oblik vizije o povratku u zlatno doba prošlosti - to je ciklično videnje koje je izjednačavalo procese u povijesti s procesima u prirodi. Povijest nikuda nije išla: budući da nije bilo osjećaja za prošlost, nije bilo ni osjećaja za budućnost. Jedino se Vergilije, koji je u svojoj četvrtoj eklogi dao klasičnu sliku povratka u zlatno doba, u Eneidi na trenutak oslobodio ove cikličke predodžbe: Imperium sine fine dedi (Kraljevstvo dah im bez konca) bila je krajnje neklasična misao kojom je Vergilije kasnije stekao slavu kvazi-kršćanskog proroka. Židovi su bili prvi, a potom su slijedili kršćani, koji su uveli potpuno novi element, postavivši cilj prema kojemu se kreće povijesni proces - to je teološko videnje povijesti. Povijest je tako stekla značenje i svrhu, no uz cijenu gubitka svojeg svjetovnog karaktera. Ostvarivanje povijesnog cilja automatski bi značilo kraj povijesti: sama je povijest postala teodiceja. Takav je bio srednjovjekovni pogled na povijest. Renesansa je obnovila klasičnu predodžbu o antropocentričnom svijetu i prvenstvu razuma, ali je klasični pesimistički pogled na budućnost zamijenila optimističkim videnjem proizašlim iz židovsko-kršćanske tradicije. Vrijeme koje je nekad bilo neprijatelj koji sve potkopava, sada je postalo dobrohotno i kreativno: usporedite Horacijeve riječi Damnosa quid non imminuit dies? (Čime li nije zaprijetilo ovo pogubno doba?) s Baconovim Veritas temporis filia (Istina je kći vremena). Racionalisti iz razdoblja prosvjetiteljstva, utemeljitelji moderne historiografije, zadržali su židovsko-kršćansko teološko videnje, ali su sekularizirali cilj; to im je omogućilo da obnove racionalni karakter povijesnog procesa. Povijest je postala napredovanje prema sve većem savršenstvu ljudskog postojanja na zemlji. Najvećeg prosvjetiteljskog povjesničara, Gibbona, priroda vlastitog predmeta nije spriječila da zabilježi ono što je nazvao "privlačnim zaklju,čkom da svako razdoblje ovog svijeta neprestano uvećava stvarno bogatstvo, sreću, znanje, a možda i vrline ljudskog roda". Kult napretka dosegao je svoj vrhunac u trenutku kad su britanski prosperitet, snaga i samopouzdanje bili na vrhuncu; britanski pisci i povjesničari pripadali su najgorljivijim poklonicima tog kulta. Ova je pojava previše poznata da bi zahtijevala objašnjenje; dovoljno je citirati jedan ili dva odlomka, kako bih pokazao da je sve donedavno vjera u napredak bila osnova svakog našeg razmišljanja. Acton je u svojem izvještaju iz 1896. godine o projektu Cambridge Modern History, koji sam citirao u svojem prvom predavanju, nazivao povijest "progresivnom znanošću"; u uvodu prvog toma napisao je "moramo poći od pretpostavke da je napredak u ljudskim odnosim znanstvena hipoteza na temelju koje bi se povijest trebala pisati". U zadnjem tomu, objavljenom 1910. godine, Dampier - koji je bio mentor mojeg kolege u vrijeme dok sam bio student na dodiplomskom studiju - nimalo nije sumnjao da će "budućnost omogućiti čovjeku neograničeno gospodarenje prirodnim resursima i njihovo inteligentno iskorištavanje na dobrobit svojeg roda". S obzirom na ono što namjeravam reći, pošteno je priznati da je ovo bila atmosfera u kojoj sam se obrazovao i da bih mirne duše mogao potpisati riječi svojeg nešto starijeg kolege Bertranda Russella: "Odrastao sam u vrijeme kada je viktorijanski optimizam bio na vrhuncu i... u meni je još ostalo od one nade koju je tada bilo lakše gajiti." Godine 1920., kada je Bury napisao svoju knjigu The Idea of Progress (Ideja napretka), već je prevladavalo tmurnije raspoloženje, za što je okrivljavao, slijedeći tadašnju modu, "doktrine koje su utemeljile sadašnju vladavinu terora u Rusiji", iako je i dalje opisivao napredak kao "pokretačku i vodeću ideju zapadne civilizacije". Kasnije su takvi tonovi utihnuli. Govorilo se da je ruski car Nikola r izdao naredbu kojom je zabranio uporabu riječi "napredak"; iako s izvjesnim zakašnjenjem, filozofi i povjesničari Zapadne Europe, pa čak i Sjedinjenih Država, danas su spremni suglasiti se s njim. Hipoteza o napretku je odbačena. Propast Zapada postala je toliko uobičajena fraza da joj navodnici više nisu potrebni. No, ostavimo li svu ovu galamu po strani, što se zaista dogodilo? Tko je utjecao na promjenu u novom načinu razmišljanja? Neki dan zaprepastio sam se kada sam pronašao, čini mi se, jedinu primjedbu Bertranda Russella u kojoj se jasno ogleda svijest o klasnoj pripadnosti: "U cjelini, danas je u svijetu mnogo manje slobode nego što je to bilo prije stotinu godina". Nemam nikakav instrument za mjerenje slobode i ne znam kako bih mogao usporediti manjak slobode za nekolicinu s većim stupnjem slobode za mnoge. No, koje god mjerilo upotrebljavali, ovu tvrdnju mogu jedino

35

smatrati posve netočnom. Zanimljiviji su mi oni fascinatni odbljesci oksfordskog sveučilišnog života koje nam katkad pruža gospodin A. J. P Taylor. Sve te priče o propasti civilizacije, on piše, "znače jedino da su sveućilišni profesori nekad imali poslugu, a danas moraju sami prati svoje rublje". Naravno da profesori koji sami peru svoje rublje mogu biti simbolom napretka za bivšu služinčad. Nestanak bijele dominacije u Africi, koje toliko brine imperijalne lojaliste, afrikanerske republikance i investitore u dionice zlata i bakra, može drugima označavati napredak. Kada je riječ o napretku, ne vidim razloga zašto bi mi se ipso facto trebalo više svidjeti mišljenje iz 1950-ih od onog iz 1890-ih, ocjena anglosaskih zemalja od one Rusije, Azije i Afrike, ili zaključci intelektualaca iz srednje klase od onih običnog ćovjeka s ulice kojemu, prema rijećima gospodina Macmillana, nikada nije bilo bolje. No, ostavimo na trenutak po strani sud o tomu živimo li u doba napretka ili propadanja te ispitajmo pobliže što se podrazumijeva pod pojmom napretka, koje pretpostavke stoje iza toga i u kojoj su mjeri postale neodržive. Prvo bih želio rašćistiti postojeću zbrku oko napretka i evolucije. Mislioci prosvjetiteljstva prihvatili su dva naizgled nespojiva stava. Nastojali su opravdati mjesto čovjeka u svijetu prirode: zato su povijesne zakone izjednačavali s prirodnim zakonima. S druge strane vjerovali su u napredak. No, na osnovu čega bi se priroda trebala smatrati progresivnom i stalno usmjerenom na napredovanje prema nekom cilju? Hegel je ovaj problem riješio tako što je jasno odvojio povijest, kao naprednu, od prirode koja to nije. Činilo se da će Darwinova revolucija riješiti sve poteškoće izjednačavajući evoluciju i napredak: ipak se pokazalo da je priroda podjednako progresivna kao i povijest. No to je otvorilo put za mnogo ozbiljnije nesporazume, pri čemu se miješalo biološko nasljede, koje je izvor evolucije, s društvenim tekovinama, koje su izvor povijesnog napretka. Ova je razlika poznata i očita. Smjestite li europsko siroče u kinesku obitelj, dijete će odrasti s bijelom kožom, no govorit će kineski. Pigmentacija je biološko nasljeđe, a jezik je društvena tekovina koja se prenosi posredstvom ljudskog mozga. Evolucija koja se prenosi nasljeđem mora se mjeriti u tisućama ili milijunima godina; nije poznata ni jedna biološka promjena koja se dogodila čovjeku od početka pisane povijesti. Napredak do kojeg se dolazi usvajanjem društvenih tekovina može se mjeriti generacijama. Bitno je obilježje čovjeka kao racionalnog bića da on razvija svoje potencijalne sposobnosti akumuliranjem iskustava prošlih generacija. Za suvremenog se čovjeka kaže da nema ni veći mozak, ni neke veće urođene misaone sposobnosti, od svojih predaka od prije 5000 godina. No, učinkovitost njegovog mišljenja umnožava se učenjem i usvajanjem iskustva prethodnih generacija. Prijenos stečenih osobina, što biolozi odbacuju, predstavlja osnovu društvenog napretka. Povijest je napredak koji se ostvaruje prijenosom stečenih vještina s generacije na generaciju. Drugo, ne bismo trebali ni smjeli zamišljati napredak kao nešto što ima konačni početak i kraj. Vjerovanje da je civilizacija izumljena u dolini Nila u četvrtom tisućljeću prije Krista, koje je bilo popularno prije nešto manje od pedeset godina, nije danas ništa vjerodostojnije od kionologije koja je smjestila stvaranje svijeta u godinu 4004. prije Krista. Civilizacija čije bismo rodenje možda mogli uzeti kao polazišnu točku za našu hipotezu o napretku zasigurno nije izumljena, već je nastala kao beskrajno spor razvojni proces u kojem su se s vremena na vrijeme vjerojatno dogadali spektakularni skokovi. Ne trebamo se zamarati pitanjem kada su napredak - ili civilizacija - započeli. Hipoteza o nekom konačnom kraju napretka dovela je do mnogih ozbiljnijih nesporazuma. Hegel je s pravom osudivan jer je vidio kraj napretka u pruskoj monarhiji - što je očito bila posljedica prenategnute interpretacije njegova stava o nemogućnosti predvidanja. No, Hegelovo je zastranjivanje nadmašio uvaženi viktorijanac Arnold od Rugbyja, koji je u svojem nastupnom predavanju u Oxfordu 1841. godine, kao sveučilišni profesor moderne povijesti, izjavio da će moderna povijest biti zadnja faza u povijesti čovječanstva: "Čini se da ona nosi obilježja punoće vremena, kao da nakon nje neće biti nove povijesti." Marxovo predvidanje da će proleterska revolucija ostvariti krajnji cilj besklasnog društva bilo je u logičkom i moralnom pogledu daleko manje ranjivo. No, pretpostavka o kraju povijesti ima eshatološki prizvuk koji je prikladniji nekom teologu nego povjesničaru i koja nas ponovo vodi pogrešnom zaključku o postojanju nekog cilja izvan povijesti. Nema sumnje da konačni kraj posjeduje izvjesnu privlačnost za ljudski um, dok se Actonova vizija povijesnog hoda kao beskrajnog napretka prema slobodi čini hladnom i nejasnom. No, ako povjesničar želi spasiti svoju hipotezu o napretku, mislim da mora biti spreman promatrati ga kao proces kojem će zahtjevi i potrebe različitih povijesnih razdoblja dodavati svoj posebni sadržaj. Upravo je to smisao Actonove teze da povijest nije samo zapis o napretku već i "progresivna znanost" ili, ako vam se više svida, da je povijest u oba smisla te riječi - kao slijed dogadaja i kao zapis o njima - progresivna. Prisjetimo se Actonovog opisa o razvoju slobode kroz povijest: Upravo je združenim naporima slabih, koji su se pod prinudom oduprli vladavini sile i trajne nepravde, tijekom posljednjih četiristo godina brzih promjena ali polaganog napretka, sloboda očuvana, .zaštićena, proširena i konačno shvaćena.

36

Acton je povijest kao slijed događaja zamišljao kao napredak prema slobodi, a povijest kao zapis tih dogadaja kao napredak prema razumijevanju slobode, kao dva usporedna procesa. Pišući u razdoblju kada su analogije s evolucijom bile u modi, filozof Bradley primijetio je da "religija prikazuje kraj evolucije kao nešto što je...već nastalo". Za povjesničara se kraj napretka još nije dogodio. To je nešto što je još uvijek veoma udaljeno, a putokazi koji pokazuju smjer postaju vidljivi jedino dok napredujemo. Ovo ne umanjuje njegov značaj. Kompas je korisno i uistinu nezamjenjivo sredstvo za snalaženje, no nije auto-karta. Sadržaj povijesti može se realizirati samo ako ga iskusimo. Treće, nijedna normalna osoba nikad nije vjerovala u napredak kao kretanje po neprekinutoj ravnoj liniji koje bi teklo bez ikakvog zastoja, skretanja i prekida u kontinuitetu. Zato se čak ni najoštriji zaokret u suprotnom smjeru ne mora nužno pokazati kobnim za vjerovanje u napredak. Jasno je da postoje razdoblja nazadovanja kao i razdoblja napretka. Osim toga, bilo bi ishitreno pretpostaviti da se nakon nazadovanja napredak nastavlja na istom mjestu ili u istom smjeru. Četiri ili tri civilizacije Hegela i Marxa, Toynbeejeva dvadeset i jedna civilizacija, teorija o životnim ciklusima civilizacija koje prolaze kroz faze uspona, opadanja i propasti - takve sheme nemaju same po sebi nikakvo značenje. No, one odražavaju iskustvenu činjenicu da napor koji je potreban za napredovanje civilizacije zamire na jednom mjestu i kasnije se nastavlja na drugom. Napredak koji opažamo u povijesti nije kontinuiran ni u vremenu ni u prostoru. Zaista, kad bih bio sklon formuliranju povijesnih zakona, jedan od njih bi glasio da skupina - nazovite je klasom, nacijom, kontinentom, civilizacijom ili kako god želite - koja ima vodeću ulogu u napretku civilizacije u jednom razdoblju, vjerojatno neće imati sličnu ulogu u sljedećem razdoblju, i to zbog toga što će biti previše prožeta tradicijom, interesima i ideologijama prethodnog razdoblja, da bi se mogla prilagoditi novim zahtjevima i prilikama. Tako se može lako dogoditi da ono što se jednoj grupi čini kao razdoblje propadanja, drugoj grupi izgleda kao razdoblje rađanja novog napretka. Napredak nije i ne može značiti jednako i istovremeno napredovanje za sve. Znakovito je da gotovo svi naši proroci posljednjih dana propadanja, naši skeptici koji ne vide nikakvog smisla u povijesti i smatraju da je napretku došao kraj, pripadaju onom dijelu svijeta i onoj društvenoj klasi koja je tijekom nekoliko generacija pobjedonosno igrala vodeću i dominantnu ulogu u napretku civilizacije. Spoznaja da će njihovu ulogu sada preuzeti netko drugi, za njih nije neka utjeha. Povijest koja se s njima tako podlo poigrala -očito se ne može smatrati smislenim ili racionalnim procesom. No, želimo li zadržati hipotezu napretka, mislim da moramo prihvatiti postojanje takvih prekida u kontinuitetu. Na kraju, dolazimo do pitanja što je temeljni sadržaj napretka s gledišta povijesne akcije. Ljudi koji se bore, primjerice, za opću primjenu gradanskih prava, za reformu kaznenog postupka ili za uklanjanje rasnih i imovinskih nejednakosti, svjesno nastoje postići baš te ciljeve: oni svjesno ne nastoje ostvariti "napredak", realizirati neki povijesni "zakon" ili "hipotezu" o napretku. Povjesničar je taj koji njihovim postupcima pripisuje hipotezu napretka i interpretira njihove aktivnosti kao napredak. No, to ne poništava sam pojam napretka. Drago mi je što se u ovoj točci slažem sa Sir Isaiahom Berlinom koji smatra da "riječi napredak i reakcija, koliko god bile zloupotrebljavane, ipak nisu samo prazni pojmovi". U povijesti se služimo pretpostavkom da se čovjek može okoristiti (no ne i da nužno hoće) iskustvom svojih predaka, te da napredak u povijesti, za razliku od evolucije u prirodi, počiva na prenošenju ostavštine. Ova ostavština podjednako uključuje i materijalna dobra i sposobnost ovladavanja vlastitim okolišem, njegova mijenjanja i iskorištavanja. Doista, ova dva čimbenika tijesno su povezana i uzajamno djeluju jedan na drugoga. Marx smatra ljudski rad temeljem cijelog zdanja; ova se formula čini prihvatljivom ako se pojmu "rad" pridoda dovoljno široko značenje. No, samo akumulacija sredstava neće dostajati ukoliko sa sobom ne donese, osim povećanog tehničkog i društvenog znanja i iskustva, i bolje gospodarenje čovjekovim okolišem u širem smislu. Mislim da bi danas tek nekolicina ljudi dovela u pitanje činjenicu napretka u akumulaciji materijalnih dobara i znanstvenih spoznaja te u ovladavanju čovjekovom okolinom u tehnološkom smislu. Medutim, postavlja se pitanje je li u dvadesetom stoljeću došlo do napretka u društvenom poretku i u našem ovladavanju društvenim okolišem, nacionalnim ili internacionalnim, ili je zapravo došlo do izrazitog nazadovanja. Nije li evolucija čovjeka kao društvenog bića u sudbonosnom zaostatku za tehnološkim napretkom? Simptomi koji potiču ovo pitanje su očiti. Usprkos tome, smatram da je pitanje pogrešno postavljeno. Povijest se mnogo puta nalazila na prekretnicama, kada su vodstvo i inicijativa prelazili s jedne grupe na drugu, iz jednog dijela svijeta na drugi: razdoblje uspona moderne države i pomicanje središta moći s Mediterana na zapadnu Europu, te razdoblje Francuske revolucije, istaknuti su primjeri iz novijeg doba. To su uvijek razdoblja nasilnih prevrata i borbe za vlast. Stari autoriteti slabe, a stari simboli nestaju; iz ogorčenog sukoba ambicija i međusobnih optužbi izranja novi poredak. Mislim da upravo prolazimo kroz jedno takvo razdoblje. Čini mi se kako jednostavno nije točna tvrdnja da je nazadovalo naše razumijevanje problema socijalne organizacije ili naša dobra volja organiziranja društva u svijetlu tog razumijevanja: čak bih se usudio reći da su se prilično povećali. Naše se sposobnosti nisu smanjile, niti su se naše moralne kvalitete izgubile. No, razdoblje sukoba i prevrata u

37

kojem živimo, prouzročeno promjenom ravnoteže snaga izmedu kontinenata, nacija i klasa, osnažilo je pritisak na te sposobnosti i kvalitete, te ograničilo i osujetilo njihovu sposobnost za pozitivna dostignuća. Premda ne želim podcijeniti sile koje su u posljednjih pedeset godina osporavale vjeru u napredak u zapadnom svijetu, još uvijek nisam uvjeren da je napredak u povijesti okončan. No, ako i dalje insistirate da se o tome izjasnim, mogao bih odgovoriti tek nešto poput sljedeće tvrdnje. Pretpostavka o konačnom i jasno definiranom cilju napretka u povijesti, od koje su tako često polazili mislioci devetnaestog stoljeća, pokazala se neprimjenjivom i jalovom. Vjerovanje u napredak ne znači vjerovanje u neki automatski ili neizbježni proces, već u progresivni razvoj ljudskih potencijala. Napredak je apstraktan pojam; konkretni ciljevi kojima teži čovječanstvo proizlaze, s vremena na vrijeme, iz samog tijeka povijesti, a ne iz nekog vanjskog izvora. Ne vjerujem u savršenstvo čovjeka ili budući raj na zemlji. U tom pogledu složio bih se s teolozima i misticima koji'tvrde da se u povijesti ne može ostvariti savršenstvo. No, zadovoljit ću se s mogućnošću neograničenog napretka- ili napretka koji nije podvrgnut nikakvim ograničenjima koja možemo ili trebamo zamisliti - prema ciljevima koji se mogu definirati samo dok prema njima napredujemo i čija se vrijednost može provjeriti samo u procesu njihova ostvarivanja. Ne znam kako bi društvo moglo opstati bez takvih predodžbi o napretku. Svako civilizirano društvo nameće žrtve sadašnjoj generaciji u korist budućih pokoljenja. Opravdavati te žrtve u ime nekog boljeg svijeta u budućnosti predstavlja svjetovnu protutežu njihovom opravdanju u ime neke božanske svrhe. Buryevim riječima, "načelo dužnosti prema budućim naraštajima direktna je posljedica ideje napretka". Možda ova dužnost ne zahtijeva opravdanje. Ukoliko zahtijeva, ne znam ni jedan drugi način kojim bi se ona mogla opravdati. Time dolazimo do čuvenog problema objektivnosti u povijesti. Već i sama riječ dovodi u zabludu i potiče pitanja. U jednom ranijem predavanju već sam ustvrdio da se društvene znanosti medu njima i povijest - ne mogu prilagoditi teoriji spoznaje koja razdvaja objekt i subjekt i nameće strogo odvajanje izmedu promatrača i promatranog. Potreban nam je novi model koji pravilno vrednuje složeni proces njihova meduodnosa i interakcije. Činjenice u povijesti ne mogu biti posve objektivne jer su one postale povijesnim činjenicama samo na temelju značenja koje im je dao povjesničar. Objektivnost u povijesti - ako još uvijek želimo upotrebljavati uobičajeni termin - ne može biti objektivnost činjenice, već jedino objektivnost odnosa, odnosa izmedu činjenice i interpretacije, izmedu prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ne trebam se vraćati na razloge koji su me naveli na odbacivanje pokušaja prosudivanja povijesnih dogadaja prema nekom apsolutnom vrijednosnom mjerilu izvan povijesti i neovisno od nje kao nepovijesnog čina. No, koncept apsolutne istine nije prikladan svijetu povijesti - kao što nije, pretpostavljam, ni svijetu znanosti. Jedino se najjednostavnije povijesne tvrdnje mogu ocijeniti kao potpuno točne ili potpuno netočne. Na složenijoj razini, povjesničar koji, recimo, osporava zaključak jednog od svojih prethodnika, u .pravilu ga neće proglasiti potpuno pogrešnim, već nedostatnim, jednostranim, vodećim na krivi pravac, ili pak rezultatom gledišta koje su naknadno prikupljeni izvori učinili zastarjelim ili irelevantnim. Reći da je do Ruske revolucije došlo zbog gluposti Nikole II. ili Lenjinova genija takoder je neadekvatno - toliko neadekvatno da nas može dovesti do pogrešnih zaključaka. No, ne može se smatrati i posve netočnim. Povjesničar se ne bavi apsolutima takve vrste. Vratimo se na žalosni slučaj Robinsonove smrti. Objektivnost našeg istraživanja tog dogadaja nije ovisila o pronalaženju točnih činjenica - to nije bilo upitno - već u razlikovanju stvarnih ili bitnih činjenica za koje smo zainteresirani, i slučajnih činjenica, koje možemo zanemariti. Nije ih bilo teško razlikovati jer je naše mjerilo značaja, kao temelj naše objektivnosti, bilo jasno i sastojalo se od relevantnosti u odnosu na cilj što smo ga imali na umu, tj. smanjenje broja smrtnih slučajeva na cestama. No, povjesničar nije takav sretnik kao istražitelj koji pred sobom ima jednostavan i konačan cilj smanjenja broja žrtava u prometu. Povjesničaru je prilikom interpretacije činjenica također potrebno neko mjerilo značaja, koje je ujedno i mjerilo objektivnosti, kako bi mogao razlikovati bitno od slučajnog; on to takoder može pronaći samo u relevantnosti u odnosu na cilj koji ima na umu. No, to je nužno cilj koji evoluira, budući da je evoluirajuća interpretacija prošlosti prirodna funkcija povijesti. Tradicionalna pretpostavka da se promjena uvijek mora objašnjavati u okvirima nečeg fiksnog i nepromjenjivog, suprotna je iskustvu povjesničara. "Za povjesničara", kaže profesor Butterfield, možda implicitno čuvajući za sebe područje u koje ga povjesničari ne trebaju slijediti, "jedini apsolut jest promjena". Povijesna apsolutnost nije nešto od čega počinjemo u prošlosti; nije ni nešto u sadašnjosti, jer je čitavo sadašnje razmišljanje nužno relativno. To je nešto još uvijek nedovršeno i u procesu nastajanja - nešto u budućnosti prema čemu se krećemo, što dobiva oblik tek s našim približavanjem i pod čijim utjecajem, tijekom napredovanja, postupno oblikujemo svoju interpretaciju prošlosti. To je svjetovna istina u pozadini religijskog mita koji govori da će nam se smisao povijesti otkriti na Sudnji dan. Naš kriterij nije neki apsolut u statičkom smislu nečega što je bilo isto jučer, danas i zauvijek: takav apsolut nije kompatibilan s prirodom povijesti. No, to je apsolut u odnosu na našu interpretaciju prošlosti. On odbacuje relativističko gledište po kojem je jedna interpretacija podjednako dobra kao i

38

svaka druga, ili je svaka interpretacija točna u svojem vlastitom vremenu i prostoru, te osigurava mjerilo na temelju kojeg će naša interpretacija prošlosti na kraju biti prosudivana. Upravo nam ovaj osjećaj za smjer u povijesti omogućava razvrstavanje i interpretaciju prošlih dogadaja - što je zadaća povjesničara - te oslobadanje i organiziranje ljudske energije u sadašnjosti, imajući u vidu budućnost što je zadaća državnika, ekonomista i društvenih reformatora. No, sam proces ostaje progresivan i dinamičan. Dok se krećemo, naš osjećaj za smjer i naša interpretacija prošlosti neprestano se mijenjaju i evoluiraju. Hegel je zaodjenuo svoj apsolut u mistički oblik svjetskog duha i poćinio kardinalnu grešku okončavši tijek povijesti u sadašnjosti, umjesto da ga projicira u budućnost. Prepoznao je proces stalne evolucije u prošlosti, ali ga je, posve nelogično, zanijekao za budućnost. Oni koji su nakon Hegela mnogo intenzivnije razmišljali o prirodi povijesti, vidjeli su u njoj sintezu prošlosti i budućnosti. Tocqueville, koji se nije u potpunosti oslobodio teološkog idioma svojeg vremena i dao preuzak sadržaj svojem apsolutu, ipak je uspio shvatiti bit stvari. Govoreći o razvoju jednakosti kao univerzalnoj i permanentnoj pojavi, nastavio je: Kad bi ljudi našeg vremena mogli uvidjeti da je postupni i progresivni razvoj jednakosti istovremeno prošlost i budućnost njihove povijesti, to bi otkriće dalo samom procesu sveto obilježje volje njihova svevišnjeg gospodara.1 Jedno značajno poglavlje povijesti moglo bi se napisati o toj, još uvijek nedovršenoj, temi. Marx je dijelio neke od Hegelovih inhibicija o pogledu na budućnost i prvenstveno je nastojao svoje učenje čvrsto utemeljiti na dogadajima iz prošlosti. No, zbog prirode svoje teme, bio je prisiljen projicirati u budućnost svoj apsolut o besklasnom društvu. Bury je pomalo nespretno, no očito s jednakom namjerom, opisao ideju napretka kao "teoriju koja ukljućuje sintezu prošlosti i predvidanje budućnosti". Povjesničari, kaže Namier u namjerno paradoksalnoj rečenici koju ilustrira s uobičajenim obiljem primjera, "zamišljaju prošlost i sjećaju se budućnosti". Jedino budućnost može pružiti ključ za interpretaciju prošlosti; samo u ovom smislu možemo govoriti o nekoj krajnjoj objektivnosti u povijesti. Činjenica da prošlost objašnjava budućnost, a budućnost objašnjava prošlost, istovremeno je opravdanje i objašnjenje povijesti. Što onda mislimo kad hvalimo nekog povjesnićara zbog objektivnosti, ili tvrdimo da je jedan povjesničar objektivniji od drugoga? Sigurno ne mislimo samo da je točno pobrojao činjenice, već radije da je odabrao prave činjenice ili, drugim riječima, da je primijenio ispravno mjerilo pri procjeni njihova značaja. Kad nazivamo nekog povjesničara objektivnim, smatram da pritom mislimo na dvije stvari. Prvo, smatramo da je sposoban nadvladati ograničenja svojeg vlastitog položaja u društvu i povijesti - sposobnost koja je, kao što sam natuknuo u jednom ranijem predavanju, djelomično ovisna o njegovoj sposobnosti prepoznavanja razmjera svoje ukljućenosti u dogadaje ili, da tako kažemo, spoznaje nemogućnosti potpune objektivnosti. Drugo, mislimo da ima sposobnost projiciranja svoje vizije u budućnost, na način koji mu omogućava temeljitiji i postojaniji uvid u prošlost od onih povjesničara čije je videnje prošlosti u potpunosti ograničeno njihovom trenutačnom situacijom. Danas nijedan povjesničar ne dijeli Actonovo uvjerenje u mogućnosti pisanja "konačne povijesti". No, neki povjesničari pišu povijesna djela koja su trajnija te imaju više od tog konačnog i objektivnog karaktera od djela drugih povjesničara; to su povjesničari koji imaju ono što bih mogao nazvati dugoročnijom vizijom prošlosti i budućnosti. Povjesničar se može približiti objektivnosti samo dok se približava razumijevanju budućnosti. Kada sam u jednom ranijem predavanju govorio o povijesti kao dijalogu izmedu prošlosti i sadašnjosti, zapravo sam to trebao nazvati dijalogom izmedu prošlih dogadaja i budućih ciljeva koji postupno izlaze na vidjelo. Povjesničareva interpretacija prošlosti, njegov odabir onoga što je značajno i relevantno, evoluira s postupnim pojavljivanjem novih ciljeva. Poslužimo se najjednostavnijim primjerom: sve dok se činilo da je glavni cilj organizacija ustavnih sloboda i političkih prava, povjesničar je interpretirao prošlost u ustavnim i političkim kategorijama. Kada su ekonomski i društveni ciljevi počeli nadomještati ustavne i političke ciljeve, povjesničari su se okrenuli ekonomskoj i društvenoj interpretaciji prošlosti. Promatrajući ovaj proces, skeptici bi mogli uvjerljivo ustvrditi da nova interpretacija nije ništa ispravnija od stare; svaka je valjana za svoje vlastito razdoblje. Ipak, s obzirom da bavljenje ekonomskim i društvenim ciljevima predstavlja širi i napredniji stupanj ljudskog razvoja od zaokupljenosti političkim i ustavnim ciljevima, može se reći da i ekonomska 1 društvena interpretacija povijesti predstavlja napredniji stupanj povijesti od isključivo političke interpretacije. Stara interpretacija nije odbačena već je uključena u novu koja ju je zamijenila. Povijest je progresivna znanost, u smislu da stalno nastoji omogućiti sve širi i dublji uvid u tijek dogadaja koji je i sam progresivan. To sam mislio kada sam rekao da trebamo "konstruktivan pogled na prošlost". Moderna historiografija nastajala je tijekom dvaju posljednjih stoljeća na temelju ovog dvojnog vjerovanja u napredak. Bez njega ne može preživjeti, jer joj upravo to vjerovanje pruža svoja mjerila za procjenu značaja dogadaja

39

i mogućnost razlikovanja između stvarnog i slučajnog. U jednom razgovoru koji je vodio potkraj života Goethe je presjekao ovaj gordijski čvor na pomalo otresit način: Kada se neko doba primiče svojem kraju, sve su tendencije subjektivne; s druge strane, kada sazrijevaju uvjeti za novu epohu, sve su tendencije objektivne. Nitko ne mora vjerovati u budućnost povijesti ili u budućnost društva. Moguće je da naše društvo bude uništeno ili polagano izumre, a povijest se ponovno sroza na razinu teologije, to jest proučavanja božanskih namjera umjesto ljudskih postignuća ili književnosti, odnosno pripovijedanja priča i legendi bez neke svrhe ili značenja. No, to neće biti povijest u onom obliku koji smo poznavali posljednjih dvjesta godina. Preostalo mi je još pozabaviti se s onim poznatim i popularnim prigovorom svakoj teoriji koja konačno mjerilo pri donošenju povijesnih sudova pronalazi u budućnosti. Takva bi teorija, smatra se, podrazumijevala da je uspjeh osnovni kriterij prosudbe; ako nije dobro to što jest, bit će dobro sve što će se dogoditi. U proteklih dvjesta godina većina povjesničara nije samo pretpostavljala smjer kojim se povijest kreće, već su svjesno ili nesvjesno vjerovali da je taj smjer u cjelini ispravan te da se čovječanstvo kreće iz lošeg na bolje, iz nižeg na više. Povjesničar nije samo prepoznavao taj smjer, već ga je i podupirao. Mjerilo značaja koje je primjenjivao u svojem pristupu prošlosti bio je ne samo osjećaj za smjer kojim se povijest kretala, već i osjećaj za svoje vlastito moralno sudjelovanje u tom tijeku. Navodna dihotomija izmedu onoga što "jest" i onoga što "bi trebalo", izmedu činjenica i vrijednosti, bila je time riješena. To je bio optimističan pogled, rezultat razdoblja koje je s potpunim povjerenjem gledalo u budućnost. Vigovci i liberali, hegelijanci i marksisti, teolozi i racionalisti, bili su mu, više ili manje otvoreno, čvrsto privrženi. Tijekom tih dvjesta godina ovo se gledište moglo bez mnogo pretjerivanja opisati kao prihvaćen i impliciran odgovor na pitanje "Što je povijest?". Reakcija na takav stav došla je zajedno s današnjim raspoloženjem strepnji i pesimizma; ono je oslobodilo prostor za teologe koji su smisao povijesti tražili izvan nje i za skeptike koji u povijesti nisu pronalazili nikakav smisao. Sa svih nas strana glasno uvjeravaju da je dihotomija izmedu "jest" i "trebalo bi" apsolutna i nerješiva, te da se "vrijednosti" ne mogu izvoditi iz "činjenica". Moje je mišljenje da su-na pogrešnom tragu. Pogledajmo sada kako se pojedini povjesničari, odabrani više-manje slučajno, izjašnjavaju o ovom pitanju. Gibbon opravdava količinu prostora koji je u svojem djelu posvetio pobjedama islama činjenicom da "Muhamedovi sljedbenici još uvijek drže svjetovno i duhovno žezlo orijentalnog svijeta". No, dodaje, "taj bi trud bilo bezvrijedno utrošiti na horde divljaka koji su se izmedu sedmog i dvanaestog stoljeća spustili sa skitskih ravnica", budući da ih je "veličanstvo bizantskog trona odbilo i preživjelo njihove neorganizirane napade". Ova se tvrdnja ne čini bezrazložnom. Povijest je uglavnom zapis o onome što su Ijudi učinili, a ne o onome što su propustili učiniti: u tom pogledu, ona je nužno priča o uspjehu. Profesor Tawney primjećuje da povjesničari daju "privid neizbježnosti" postojećem poretku "ističući sile koje su trijumfirale i gurajući u pozadinu one koje su dogadaji progutali". No, nije li ovo, na neki način, bit povjesničareva posla? Povjesničar ne smije podcijeniti suprotnu stranu; ako se radilo o opasnoj situaciji, on ne smije prikazati pobjedu kao lagan posao. Katkad su poraženi podjednako pridonijeli konačnom ishodu kao i pobjednici. Svakom su povjesničaru ovo dobro poznata načela. No, sve u svemu;. povjesničara uglavnom zanimaju oni koji su nešto postigli, bilo da su pobjednici ili poraženi. Nisam stručnjak za povijest kriketa. Ipak, pretpostavljam da su njezine stranice ispunjene imenima onih koji su postigli najviše bodova, a ne onima koji nisu osvojili ništa i ostali po strani. Hegelova čuvena izjava da bismo u povijesti "trebali poklanjati pažnju samo onim narodima koji su formirali državu" bila je opravdano kritizirana zbog pridavanja isključive vrijednosti jednom obliku društvene organizacije i utiranju puta iritantnom obožavanju države. No, u načelu je ono što Hegel pokušava reći točno i odražava poznatu razliku izmedu prapovijesti i povijesti; samo oni narodi koji su u stanovitoj mjeri uspjeli organizirati svoja društva, prestaju biti primitivni divljaci i ulaze u povijest. Carlyle je u svojoj knjizi Francuska revolucija nazvao Luja XV "utjelovljenjem svjetskog solecizma". Ta mu se rečenica očigledno svidjela jer ju je kasnije utkao u nešto duži odlomak: Kakvo je to novo, univerzalno i nepostojano kretanje: institucija, društvenih poredaka i individualnih umova, koji su nekada djelovali usklađeno, a sada se satiru u međusobnom srazu? To je neumitni raspad svjetskog solecizma, najzad istrošenog. Kriterij je još jednom povijesni: ono što je pristajalo jednoj epohi, postalo je solecizmom u drugoj, i zato je podvrgnuto osudi. Čini mi se da čak i Sir Isaiah Berlin, kad se spusti s visina filozofske apstrakcije i razmotri konkretne povijesne situacije, prihvaća ovo gledište. U radio-emisiji emitiranoj nedugo nakon objavljivanja njegova eseja Povijesna nužnost pohvalio je Bismarcka, usprkos nekim njegovim moralnim nedostacima, kao "genija" i "najistaknutiji primjer političara iz prošlog stoljeća s velikom moći političkog rasuđivanja". U tom ga je pogledu suprotstavio, u njegovu korist, ljudima poput austrijskog cara Josipa II., Robiespierrea, Lenjina i Hitlera, koji nisu uspjeli ostvariti svoje "pozitivne ciljeve". Ovu ocjenu smatram čudnom, no trenutačno me zanima samo kriterij prosudbe. Bismarck je,

40

kaže Sir Isaiah, poznavao građu s kojom je radio; ostale su ponijele apstraktne teorije koje su se izjalovile. Pouka glasi da "neuspjeh dolazi zbog opiranja onome što najbolje funkcionira... kako bi se dala prednost nekoj sustavnoj metodi ili načelu koje polaže pravo na univerzalnu vrijednost". Drugim riječima, kriterij za donošenje prosudbi u povijesti nije neko "načelo koje polaže pravo na univerzalnu vrijednost", nego ono "što najbolje funkcionira". Nepotrebno je naglašavati da kriterij "onoga što najbolje funkcionira" ne primjenjujemo samo u analizi prošlosti. Ako bi vam netko rekao da misli kako bi u sadašnjem trenutku bilo poželjno ujedinjenje Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država u jednu državu s jedinstvenom vlašću, možda biste se složili da je to prilično razuman stav. Nadalje, ako bi vam rekao da je ustavna monarhija poželjniji oblik vlasti od predsjedničke demokracije, možda biste se takoder složili s tim stavom. No, pretpostavimo da vam tada kaže da se odlučio posvetiti vodenju kampanje za ponovno ujedinjenje dviju zemalja pod britanskom krunom; vjerojatno biste odgovorili da je to gubitak vremena. Ako biste pokušali objasniti zašto, istaknuli biste da se ovakvo pitanje mora raspraviti, ne na temelju nekog općeg načela, već na temelju onoga što bi funkcioniralo u danim povijesnim uvjetima; možda biste čak počinili smrtni grijeh govoreći o povijesti s velikim P i rekli mu da je Povijest protiv njega. Posao je političara uzeti u obzir ne samo ono što je moralno ili teoretski poželjno, već i sile koje postoje u svijetu i načine na koje se njima može upravljati ili manipulirati kako bi se, makar i djelomično, ostvarili željeni ciljevi. Naše političke odluke, koje donosimo u svjetlu naše interpretacije povijesti, temelje se na ovom kompromisu. Čak je i sama naša interpretacija povijesti utemeljena na ovom kompromisu. Ništa nije pogrešnije od uspostave nekog navodno apstraktnog načela poželjnosti i osude prošlosti na temelju njega. Samu riječ "uspjeh", koja je zadobila neke odbojne konotacije, trebalo bi svakako zamijeniti neutralnijim izrazom poput "onoga što najbolje funkcionira". Budući da sam se tijekom ovih predavanja nekoliko puta suprotstavio stavovima Sir Isaiaha Berlina, drago mi je da se barem na kraju ovog izlaganja mogu u stanovitoj mjeri s njime složiti. No, prihvaćanje kriterija "onoga što najbolje funkcionira." nimalo ne olakšava njegovu primjenu, niti je čini očiglednom. To nije kriterij koji potiče donošenje brzih odluka ili se priklanja stavu da je postojeće stanje stvari ispravno. U povijesti su poznati veliki neuspjesi. Povijest priznaje ono što bih nazvao "odgođenim uspjehom": očigledni neuspjeh današnjice može se pokazati kao vitalni doprinos dostignućima sutrašnjice - poput proroka rodenih prije svojeg vremena. Doista, jedna je od prednosti ovog kriterija u odnosu na kriterij nekog navodno stalnog i univerzalnog načela u tome što od nas može zahtijevati da odgodimo donošenje prosudbi ili ih preispitamo u svjetlu dogadaja koji će se tek odigrati. Proudhon je slobodno upotrebljavao apstraktna moralna načela, pa je oprostio Napoleonu III. coup d' etat nakon što ga je ovaj uspješno izveo. Marx je odbacio kriterij apstraktnih moralnih.načela, pa je osudio Proudhona zbog tog opraštanja. Gledajući unatrag iz današnje povijesne perspektive, vjerojatno bismo se složili da je Proudhon bio u krivu, a Marx u pravu. Bismarckova postignuća pružaju izvrsnu polazišnu točku za proučavanje problema povijesnih prosudbi; iako prihvaćam kriterij "onoga što najbolje funkcionira" Sir Isaiaha Berlina, još uvijek sam zbunjen uskim i kratkoročnim vremenskim okvirima u kojima ih on primjenjuje. Je li ono što je Bismarck stvorio zaista dobro funkcioniralo? Prije bih rekao da je dovelo do katastrofe velikih razmjera. To ne znači da zbog stvaranja Njemačkog Carstva nastojim osuditi Bismarcka ili mnoge Nijemce koji su to Carstvo priželjkivali i pomogli njegovo stvaranje. No, kao povjesničar, još uvijek želim postaviti mnoštvo pitanja. Je li do eventualnog sloma došlo zbog nekih skrivenih nedostataka koji su postojali u samoj strukturi Carstva? Je li možda u unutarnjim prilikama Carstva postojalo nešto što je dovelo do njegova nastanka, ali ga je ujedno i predodredilo da postane arogantno i agresivno? Ili je u vrijeme nastanka Carstva europska i svjetska pozornica bilo toliko pretrpana, a ekspanzionističke tendencije postojećih velesila tako snažne, da je pojava još jedne velike sile s ekspanzionističkim namjerama bila dovoljna da prouzroči izbijanje svjetskog sukoba i poruši čitav sustav do temelja? Ako prihvatimo posljednju hipotezu, bilo bi pogrešno držati Bismarcka i njemački narod odgovornima, ili jedino odgovornima, za tu nesreću: uistinu, ne možete kriviti posljednju kap koja je prelila čašu. Pitanja o objektivnoj prosudbi Bismarckovih postignuća i njihove efikasnosti i dalje čekaju odgovor nekog povjesničara, no ja nisam siguran je li već došao trenutak kada bi se na svako od njih mogao dati definitivan odgovor. Rekao bih da je povjesničar u 1920-im godinama bio bliži objektivnoj procjeni dogadaja nego povjesničar iz 1880-ih godina, da bi današnji povjesničar mogao biti bliži od povjesničara iz 1920-ih godina; a povjesničar u 2000. godini mogao bi se još više približiti. Ovo objašnjava moju tezu da objektivnost u povijesti ne počiva, niti smije počivati, na nekom stalnom i nepromjenjivom mjerilu procjene koje postoji ovdje i sada, već samo na mjerilu koje će vrijediti i u budućnosti i koje evoluira zajedno s tijekom povijesti. Povijest dobiva smisao i objektivnost samo kada uspostavi koherentni odnos izmedu prošlosti i budućnosti. Promotrimo još jednom onu navodnu dihotomiju izmedu činjenica i vrijednosti. Vrijednosti se ne mogu izvoditi iz činjenica. Ova je tvrdnja istovremeno i djelomično točna i djelomično pogrešna.

41

Trebate samo preispitati prevladavajući sustav vrijednosti u nekom razdoblju ili nekoj zemlji da biste uvidjeli u kojoj je mjeri oblikovan prema postojećem okruženju. U jednom od prethodnih predavanja skrenuo sam pažnju na nestalan povijesni sadržaj riječi s vrijednosnim obilježjima, poput slobode, jednakosti ili pravde. Uzmimo, primjerice, kršćansku crkvu kao instituciju koja je većinom zaokupljena propagiranjem moralnih vrijednosti. Usporedite vrijednosti ranog kršćanstva s onima srednjovjekovnog papinstva, ili vrijednosti srednjovjekovnog papinstva s onima protestantskih crkava u devetnaestom stoljeću. Ili, usporedite vrijednosti koje danas promiče, recimo, Katolička crkva u Španjolskoj s onima koje promiču kršćanske crkve u Sjedinjenim Američkim Državama. Ove razlike u vrijednostima izviru iz razlika u povijesnim činjenicama. Razmotrimo, primjerice, povijesne činjenice koje su tijekom posljednjih 150 godina prouzročile nastanak ropstva, rasne nejednakosti ili eksploatacije dječje snage. Sve su one jednom bile prihvaćene kao moralno neutralne i opravdane, a danas se općenito smatraju nemoralnima. Tvrdnja da se vrijednosti ne mogu izvoditi iz činjenica je, najblaže rečeno, jednostrana i dovodi u zabludu. Ili, pokušajmo preokrenuti tvrdnju: Činjenice se ne mogu izvoditi iz vrijednosti. Ovo je djelomično točno, no može dovesti u zabludu i traži dodatna objašnjenja. Kad pokušavamo doznati činjenice, pitanja koja postavljamo, a samim time i odgovori koji dobivamo, proizlaze iz našeg sustava vrijednosti. Naša predodžba o činjenicama iz naše okoline oblikuje se na temelju naših vrijednosti, to jest kategorija uz čiju pomoć pristupamo činjenicama. Ova je predodžba jedna od važnih činjenica koje moramo uzeti u obzir. Vrijednosti ulaze u činjenice i njihov su bitan dio. Naše su vrijednosti bitan dio našeg ustrojstva kao Ijudskih bića. Upravo nam one omogućavaju da se prilagodimo našoj okolini, da okolinu prilagodimo našim potrebama i ovladamo njome na način koji je povijest učinio zapisom o napretku. No nemojmo, dramatizirajući borbu čovjeka s njegovom okolinom, uspostaviti lažnu antitezu i lažno razdvajanje izmedu činjenica i vrijednosti. Napredak u povijesti ostvaren je medusobnom ovisnošću i prožimanjem činjenica i vrijednosti. Objektivni povjesničar je onaj povjesničar koji uspijeva najdublje proniknuti u taj recipročni proces. Ključ za rješavanje ovog problema činjenica i vrijednosti daje nam svakodnevna uporaba riječi "istina" - riječi koja obuhvaća i svijet činjenica i svijet vrijednosti, a sastavljena je od zajedničkih elementa. Ovo nije osobitost engleskog jezika. Sve riječi za istinu u romanskim jezicima, njemačka riječ Wahrbeit, ruska riječ pravda, imaju dvostruko značenje. Čini se da svaki jezik zahtijeva riječ za istinu kojom se ne izriču ni samo činjenice ni samo vrijednosne prosudbe, već onu koja obuhvaća oba značenja. Možda je činjenica to što sam prošli tjedan otišao u London. No, u uobičajenim okolnostima, to nećete nazvati istinom: ova je činjenica lišena bilo kakvog vrijednosnog sadržaja. S druge strane, kad se utemeljitelji Sjedinjenih Američkih Država u Deklaraciji nezavisnosti pozivaju na istinu koja je sama po sebi jasna, tj. da su svi ljudi stvoreni jednaki, možda ćete imati osjećaj da vrijednosno značenje ove tvrdnje prevladava nad činjeničnim, i na temelju toga dovesti u pitanje njezinu istinitost. Negdje izme$u ova dva pola - sjevernog pola činjenica bez vrijednosnih sadržaja i južnog pola vrijednosnih prosudbi koje se stalno nastoje transformirati u činjenice - leži kraljevstvo povijesne istine. Kao što sam rekao u svojem prvom predavanju, povjesničar balansira izmedu činjenica i interpretacija, izmedu činjenica i vrijednosti. On ih ne može razdvojiti. Možda bismo u nekom statičnom svijetu bili primorani objaviti razvod izmedu činjenica i vrijednosti. No, u statičnom svijetu povijest nema nikakvog značaja. Povijest je u svojoj biti promjena, kretanje ili-ako nećete prigovarati zbog ove staromodne riječi - napredak. Stoga se u zaključku vraćam Actonovom opisu napretka kao "znanstvene hipoteze na temelju koje bi se trebala pisati povijest". Ako vam je to po volji, možete pretvoriti povijest u teologiju tako što ćete značenje prošlosti učiniti ovisnim o nekoj izvanpovijesnoj i nadracionalnoj sili. Ako želite, možete je pretvoriti u književnost - zbirku priča i legendi o prošlosti, bez smisla i značenja. Takozvanu pravu povijest mogu pisati samo oni koji u njoj nalaze i prihvaćaju osjećaj za smjer. Vjerovanje da smo odnekud došli usko je povezano s vjerovanjem da nekud idemo. Društvo koje je izgubilo vjeru u svoju sposobnost napredovanja u budućnosti brzo će izgubiti zanimanje za vlastiti napredak u prošlosti. Kao što sam rekao na početku svojeg prvog predavanja, naši stavovi o povijesti odražavaju naše stavove o društvu. Sada se vraćam na početak kako bi objavio svoju vjeru u budućnost društva i budućnost povijesti. OBZORJE KOJE SE ŠIRI Tijekom ovih predavanja iznio sam predodžbu o povijesti kao konstantnom procesu kretanja u kojem sudjeluje i sam povjesničar. Čini se da me to obvezuje na zaključna razmišljanja o položaju povijesti i povjesničara u našem vremenu. Živimo u razdoblju kada su - i to ne po prvi puta u povijesti predvidanja o svjetskoj katastrofi stalno u zraku i sve nas teško opterećuju. Takva se predvidanja ne mogu dokazati ni opovrgnuti. No ona su, u svakom slučaju, daleko manje izvjesna od predvidanja da ćemo svi umrijeti. S obzirom da nas neminovnost ovog potonjeg ipak ne sprječava u planiranju vlastite budućnosti, i ja ću nastaviti s raspravom o sadašnjosti i budućnosti našeg društva polazeći od

42

pretpostavke da će ova zemlja - ili, ako već ne ova zemlja, onda barem veći dio svijeta - preživjeti opasnosti koje nam prijete, a povijest će se nastaviti. Svijet se sredinom dvadesetog stoljeća nalazi u procesu promjena koje su vjerojatno mnogo dublje i dalekosežnije od svih koje su se dogodile otkako su u 15. i 16. stoljeću položeni temelji modernog svijeta, a srednjovjekovni se svijet urušio. Ova je promjena, bez sumnje, u konačnici rezultat znanstvenih otkrića i izuma, njihove sve šire primjene te razvoja koji je, posredno ili neposredno, iz njih proizašao. Najvidljiviji aspekt te promjene je društvena revolucija koja se može usporediti s onom iz petnaestog i šesnaestog stoljeća, kada je započeo uspon nove klase utemeljen na financijama i trgovini, a kasnije i na razvoju industrije. Nova struktura proizvodnje i nova struktura društva odviše su složeni problemi da bih se s njima mogao pozabaviti na ovom mjestu. No, promjena ima dva aspekta koja su u ovom trenutku nešto relevantnija za moju temu - ono što bih nazvao promjenom u dubini i promjenom u geografskom dosegu. Pokušat ću se ukratko s njima pozabaviti. Povijest započinje u trenutku kad ljudi prestanu razmišljati o protoku vremena u okvirima prirodnih procesa - ciklusa godišnjih doba, rasponu Ijudskog života - i sagledaju ga kao niz posebnih dogadaja u kojima Ijudi svjesno sudjeluju i na koje mogu svjesno utjecati. Povijest je, kaže Burckhardt, "raskid s prirodom prouzročen buđenjem svijesti". Povijest je dugotrajna borba čovjeka koji posredstvom razuma nastoji shvatiti svoju okolinu i u skladu s time djelovati. No, suvremeno je doba na revolucionaran način proširilo tu borbu. Čovjek to danas pokušava shvatiti i u skladu s time djelovati, ne samo na svoju okolinu već i na sebe; to je dodalo, da tako kažemo, novu dimenziju razumu i povijesti. Sadašnje doba je, više od svih proteklih razdoblja, usredotočeno na povijest. Suvremeni je čovjek samosvjestan u dosad nezabilježenoj mjeri, a samim time je svjestan i povijesti. On se željno ogledava unazad, u sumrak iz kojega je došao, nadajući se da će njegove slabašne zrake osvijetliti tamu prema kojoj se kreće; i obratno, njegova nadanja i tjeskobe o putu koji leži pred njim potiču uvid u ono što je ostalo iza njega. Prošlost, sadašnjost i budućnost povezane su u beskrajni lanac povijesti. Može se reći da je promjena u modernom svijetu, sadržana u razvoju čovjekove svijesti o sebi, započela s Descartesom. On je prvi postavio čovjeka u položaj bića koje može ne samo misliti, već i rasuđivati o vlastitom razmišljanju i promatrati sebe samoga u činu opažanja. Tako je čovjek istovremeno subjekt i objekt razmišljanja i opažanja. No, ovaj razvoj nije postao posve jasan sve do kasnog osamnaestog stoljeća, kada je Rousseau dosegnuo nove dubine ljudskog samorazumjevanja i samosvijesti te omogućio čovjeku novi pogled na svijet prirode i tradicionalnu civilizaciju. Francuska revolucija, rekao je Tocqueville, bila je inspirirana "vjerovanjem da bi tradicionalne običaje na kojima se temeljio tadašnji društveni poredak trebalo zamijeniti jednostavnim i elementarnim pravilima koja proizlaze iz ljudskog razuma i prirodnih zakona". "Nikada do tada", napisao je Acton u jednoj zabilješci u svojem rukopisu, "ljudi nisu tražili slobodu, znajući što time traže". Za Actona, kao i za Hegela, sloboda i razum nikada nisu bili jako udaljeni. A s Francuskom revolucijom povezivala se i Američka revolucija: Prije osamdeset i sedam godina, naši su očevi donijeli na ovaj kontinent novu naciju, začetu u slobodi i predanu uvjerenju da su svi ljudi stvoreni jednaki. Bio je to, kako nam Lincolnove riječi daju naslutiti, jedinstveni dogadaj - prvi puta u povijesti su se ljudi namjerno i svjesno udružili u naciju, a zatim svjesno i namjerno započeli na isti način oblikovati druge ljude. U sedamnaestom i osamnaestom stoljeću čovjek je već postao potpuno svjestan svijeta koji ga okružuje i njegovih zakona. Oni više nisu predstavljali tajanstvene odluke nedokučive providnosti, već zakone koje su moglo dokučiti razumom. No, to su bili zakoni kojima je čovjek bio podreden, a ne oni koje je sam stvorio. Na sljedećem stupnju čovjek je postao posve svjestan svoje moći nad okolinom i samim sobom te svojeg prava da oblikuje zakone prema kojima će živjeti. Prijelaz od osamnaestog stoljeća do suvremenosti bio je dugotrajan i postupan. Reprezentativni filozofi tog razdoblja bili su Hegel i Marx, obojica u ambivalentnoj ulozi. Hegel je bio zaokupljen idejom o pretvaranju zakona providnosti u zakone razuma. Hegelov svjetski duh jednom je rukom čvrsto držao providnost, a drugom razum. Odražavao je stavove Adama Smitha. Pojedinci "zadovoljavaju vlastite interese; no time se postiže još nešto, što se latentno odražava u njihovim postupcima, iako nije prisutno u njihovoj svijesti". Govoreći o racionalnim ciljevima svjetskog duha, on piše da ljudi "u samom činu njihove realizacije nastoje udovoljiti vlastitim željama, čiji je značaj različit od tih ciljeva'. Ovdje je zapravo riječ o uskladivanju interesa prevedenom na jezik njemačke filozofije.l5$ Hegelov ekvivalent za Smithovu "skrivenu ruku" bilo je čuveno "lukavstvo uma" koje usmjerava ljude na ostvarivanje ciljeva kojih sami nisu svjesni. No, Hegel je ipak bio filozof iz razdoblja Francuske revolucije, prvi filozof koji je bit stvarnosti spoznao u povijesnoj promjeni i razvoju čovjekove svijesti o samome sebi. Povijesni razvoj značio je kretanje prema konceptu slobode. No, nakon 1815. godine, inspiracija Francuskom revolucijom ugasila se u mrtvilu restauracije. Hegel je politički bio suviše bojažljiv, a u kasnijim se godinama previše poistovjetio s tadašnjom političkom

43

elitom, da bi svojim metafizičkim stavovima mogao dati konkretno značenje. Hercenov opis Hegelove doktrine kao "algebre revolucije" naročito je prikladan. Hegel nas je opskrbio sustavom bilježenja (notacije), no nije mu dao nikakav praktičan sadržaj. Marxu je preostalo napisati aritmetiku za Hegelove algebarske jednadžbe. Kao sljedbenik Adama Smitha i Hegela, Marx je počeo od koncepcije svijeta kojim upravljaju racionalni zakoni prirode. Poput Hegela, ali ovoga puta u praktičnoj i konkretnoj formi, prešao je na novu koncepciju svijeta uredenog zakonima koji se racionalno mijenjaju u odgovoru na čovjekovu revolucionarnu inicijativu. U Marxovoj konačnoj sintezi povijest je značila tri stvari, koje su međusobno neodvojive i oblikuju koherentnu i racionalnu cjelinu: slijed dogadaja u skladu s objektivnim, primarno ekonomskim, zakonima; odgovarajući razvoj mišljenja kroz dijalektički proces; odgovarajuću akciju u obliku klasne borbe koja uskladuje i ujedinjuje teoriju i praksu revolucije. Ono što Marx nudi jest sinteza objektivnih zakona i svjesne akcije s ciljem njihova provođenja u praksi, što se katkad (pogrešno) naziva determinizmom i voluntarizmom. Marx stalno piše o zakonima kojima su ljudi do tada bili podredeni, a da toga nisu bili svjesni. Više je puta skrenuo pažnju na ono što je nazvao "lažnom sviješću" Ijudi koji su uhvaćeni u mrežu kapitalističke ekonomije i kapitalističkog društva: "predodžbe o zakonima proizvodnje koje su oblikovane u svijesti onih koji su orude u proizvodnji i cirkulaciji, jako se razlikuju od stvarnih zakona". No, u Marxovim spisima mogu se naći i jasni pozivi na svjesnu revolucionarnu akciju. "Filozofi su do sada samo tumačili svijet na različite načine", glasi čuvena Feuerbachova teza; "a zapravo je bit u tome da se on izmijeni". "Proletarijat će", objavljuje Komunistički manifest, "iskoristiti svoju političku dominaciju kako bi buržoaziji postupno oduzeo sav kapital i koncentrirao sva sredstva za proizvodnju u rukama države". U djelu Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, Marx je govorio o "intelektualnoj samosvijesti koja stoljetnim procesom rastače sve tradicionalne ideje". Upravo je proletarijat bio taj koji će likvidirati lažnu svijest kapitalističkog društva i uvesti istinsku svijest o besklasnom društvu. No, neuspjeh revolucija 1848. godine bio je ozbiljan i dramatičan zastoj u razvoju događaja koji su izgledali neizbježnima u vrijeme kada je Marx započinjao s radom. Druga polovica devetnaestog stoljeća protekla je u atmosferi koja je još uvijek odražavala prosperitet i sigurnost. Tek na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće okončan je prijelaz na suvremeno razdoblje povijesti, u kojem primarna funkcija razuma više nije bila razumijevanje objektivnih zakona koji su upravljali ponašanjem čovjeka u društvu, već svjesno i aktivno preoblikovanje društva i pojedinaca koji ga sačinjavaju. "Klasa" prema Marxu, premda nedovoljno precizno definirana, ostaje u cjelini objektivan pojam do kojeg će se doći ekonomskom analizom. Kod Lenjina se naglasak pomiče s "klase" na "partiju" koja predstavlja avangardu klase i ispunjava je nužnim elementom klasne svijesti. Kod Marxa je "ideologija" negativan pojam - proizvod lažne svijesti kapitalističkog društvenog poretka. Kod Lenjina "ideologija" postaje neutralan ili pozitivan pojam uvjerenje koje elita klasno svjesnog vodstva usaduje masama potencijalno klasno svjesnih radnika. Oblikovanje klasne svijesti više nije mehanički proces, već posao koji se treba obaviti. Drugi veliki mislilac koji je u naše doba dao novu dimenziju shvaćanju razuma bio je Freud. Freud je sve do danas ostao ponešto zagonetna ličnost. Po svojem obrazovanju i podrijetlu bio je liberalni individualist devetnaestog stoljeća i prihvaćao je bez pogovora opću, no nedovoljno utemeljenu, pretpostavku o temeljnoj antitezi izmedu pojedinca i društva. Pristupajući čovjeku više kao biološkom nego društvenom entitetu, Freud je bio sklon odnositi se prema društvenoj okolini kao prema nečemu što je povijesno zadano, a ne kao nečemu što je, zbog čovjekove aktivnosti, u stalnom procesu kreacije i transformacije. Stalno su ga napadali marksisti jer je pristupao stvarnim društvenim problemima sa stanovišta pojedinca, što oni osuđivali kao reakcionarno. Ta je optužba samo djelomično opravdana kada je riječ o Freudu osobno; s daleko više temelja može se uputiti današnjoj neofrojdovskoj školi u Sjedinjenim Državama, koja smatra da je neprilagodenost inherentna pojedincu, a ne društvenoj strukturi, pa osnovni zadatak psihologije vidi u prilagodavanju pojedinca društvu. Druga popularna optužba protiv Freuda - da je prenaglašavao ulogu iracionalnog u ljudskim odnosima- potpuno je pogrešna i temelji se na gruboj zbrci izmedu prepoznavanja iracionalnog elementa u ljudskom ponašanju i kulta iracionalnog. Žalosna je, no istinita činjenica da danas u zemljama engleskog govornog područja postoji kult iracionalnog, pretežno u obliku omalovažavanja dostignuća i mogućnosti razuma; to je dio vala pesimizma i ultrakonzervativizma u današnjem društvu, o čemu ću kasnije govoriti. No, ovo ne potječe od Freuda koji je bio istinski i prilično staromodan racionalist. Freud je zapravo proširio okvire našega znanja i razumijevanja jer je nesvjesne korijene ljudskog ponašanja učinio dostupnim svjesnom i racionalnom istraživanju. To je značilo proširenje domene razuma, povećanje čovjekove moći razumijevanja i kontrole nad sobom i svojom okolinom; to je revolucionarno i progresivno dostignuće. U tom pogledu, Freud ne proturječi Marxovu djelu, već ga nadopunjuje. Freud pripada suvremenom svijetu: iako sam nije uspio u potpunosti izbjeći shvaćanje o stalnoj i nepromjenjivoj ljudskoj prirodi, osigurao je orude za dublje razumijevanje korijena ljudskog ponašanja, a time i za njegovu svjesnu promjenu kroz racionalne procese.

44

Za povjesničara, Freud je posebno značajan iz dva razloga. Prvo, Freud je zabio zadnji čavao u lijes drevne iluzije prema kojoj su motivi koje ljudi navode za svoje postupke, ili u koje vjeruju, dovoljni za objašnjenje njihova ponašanja. To je negativno dostignuće od priličnog značaja, iako bi pozitivne tvrdnje pojedinih entuzijasta da mogu rasvijetliti ponašanje poznatih povijesnih ličnosti metodom psihoanalize trebalo uzeti s oprezom. Sam postupak psihoanalize počiva na unakrsnom ispitivanju pacijenta kojeg se proučava: nemoguće je unakrsno ispitivati mrtvaca. Drugo, potkrepljujući Marxovo učenje, Freud je potaknuo povjesničara da preispita sebe i svoj vlastiti položaj u povijesti, svoje motive - možda skrivene - koji ga vode pri izboru teme ili razdoblja i utječu na odabir i interpretaciju činjenica, svoje nacionalno i društveno podrijetlo koje odreduje njegov kut gledanja, te koncepciju budućnosti koja oblikuje njegovu koncepciju prošlosti. Od pojave Marxovih i Freudovih djela, povjesničar više nema ispriku razmišljati o sebi kao o nepristranom pojedincu koji stoji izvan društva i izvan povijesti. Ovo je doba samosvijesti: povjesničar može i treba znati što zapravo radi. Taj prijelaz prema onome što sam nazvao suvremenim svijetom - proširenje na nova područja djelovanja snage razuma - još nije dovršen: to je dio revolucionarne promjene kroz koju prolazi svijet u dvadesetom stoljeću. Želio bih istražiti neke od glavnih simptoma te tranzicije. Započeo bih s ekonomijom. Sve do 1914. godine vjerovanje u objektivne ekonomske zakone koji upravljaju ekonomskim ponašanjem ljudi i nacija i kojima se može prkositi samo na vlastitu štetu, bilo je još uvijek neosporeno. Ti su zakoni odredivali cikluse trgovine, fluktuaciju cijena i nezaposlenost. Ovo je gledište bilo dominantno sve do početka Velike gospodarske krize 1930. godine. Nakon toga stvari su se brzo odvijale. U tridesetim godinama ljudi su počeli govoriti o "kraju čovjeka kao ekonomskog bića", misleći time na čovjeka koji je uporno slijedio svoj ekonomski interes u skladu s ekonomskim zakonima; od tada nitko nije na taj način vjerovao u ekonomske zakone, izuzev nekolicine Rip Van Winklesa iz devetnaestog stoljeća. Danas je ekonomija postala ili niz matematičkih jednadžbi ili praktična studija o tome kako neki ljudi upravljaju drugima. Ova je promjena uglavnom rezultat tranzicije s individualnog na masovni kapitalizam. Sve dok su prevladavali individualni poduzetnici i trgovci, izgledalo je da nitko ne kontrolira ekonomiju, niti je sposoban na nju utjecati u značajnijoj mjeri; iluzija neutralnih zakona i procesa bila je očuvana. Čak se ni na Englesku banku u danima njezine najveće moći nije gledalo kao na vještog upravljača i manipulatora, već kao objektivnog i kvazimehaničkog zapisivača ekonomskih trendova. No, s prelaskom iz laissez faire ekonomije na upravljano gospodarstvo (bilo da je to upravljano kapitalističko gospodarstvo ili socijalistička planska ekonomija, bilo da njima upravljaju krupni kapitalisti i nominalno privatni koncerni ili sama država), ove je iluzije nestalo. Postalo je jasno da određeni ljudi donose određene odluke s odredenim ciljevima, kao i da te odluke odreduju naš ekonomski smjer. Danas svatko zna da cijena ulja ili sapuna ne varira pod utjecajem nekih objektivnih zakona ponude i potražnje. Svatko zna, ili barem misli da zna, da su gospodarske krize i nezaposlenost čovjekovo djelo: vlade priznaju, čak tvrde, da znaju lijek za ovakva stanja. S doktrine laissez faire prešlo se na planiranje, s nesvjesnog na samosvjesno, s vjerovanja u objektivne ekonomske zakone na vjerovanje da čovjek svojim vlastitim postupcima može zagospodariti svojom ekonomskom sudbinom. Socijalna politika išla je ruku pod ruku s ekonomskom: ekonomska politika je doista postala sastavni dio socijalne politike. Dopustite mi citirati iz zadnjeg toma prvog izdanja Cambridge Modern History, objavljenog 1910. godine, vrlo pronicav komentar autora koji je bio sve samo ne marksist, a vjerojatno nikada nije čuo za Lenjina: Vjerovanje u mogućnost socijalne reforme svjesnim djelovanjem je dominantna struja europskog mišl'enja; ona je potisnula vjerovanje u slobodu kao jedini lijek .za sve bolesti... Njezina rasprostranjenost u sadašnjosti podjednako je značajna i sadržajna kao i vjerovanje u prava čovjeka u vrijeme Francuske revolucije. Danas, pedeset godina nakon što je ovaj odlomak napisan, više od četrdeset godina nakon Ruske revolucije i trideset godina nakon Velike gospodarske krize, ovo je vjerovanje postalo uobičajeno. Čini mi se da prijelaz od podređenosti objektivnim gospodarskim zakonima, koji su, iako navodno racionalni, bili izvan čovjekove kontrole, na vjerovanje u čovjekovu sposobnost da svjesnim djelovanjem kontrolira svoju gospodarsku sudbinu, predstavlja napredak u primjeni razuma u ljudskim poslovima te povećava čovjekovu sposobnost razumijevanja i ovladavanja samim sobom i svojom okolinom. Bio bih spreman, ako je to potrebno, nazvati ovaj proces staromodnim imenom napredak. Nemam dovoljno prostora da bih se detaljnije pozabavio sličnim procesima koji su na djelu u drugim područjima. Danas je čak i znanost, kao što smo vidjeli, manje zaokupljena istraživanjem i utvrđivanjem objektivnih prirodnih zakona, a više oblikovanjem radnih hipoteza koje će omogućiti čovjeku ovladavanje prirodom u skladu s njegovim ciljevima i preoblikovanje vlastitog okoliša. Mnogo je važnije da je čovjek, svjesnom primjenom razuma, započeo transformirati ne samo svoju okolinu, već i samoga sebe. Na kraju osamnaestog stoljeća Malthus je u svom epohalnom djelu pokušao utvrditi objektivne zakone o porastu stanovništva koji, poput zakona tržišta Adama Smitha, djeluju a da toga nitko nije svjestan. Danas nitko ne vjeruje u takve objektivne zakone, no kontrola populacije

45

postala je stvar racionalne i svjesne društvene politike. U naše doba svjedočili smo ljudskoj djelatnosti na produžavanju raspona čovjekova životnog vijeka i promjeni ravnoteže između generacija u našoj populaciji. Čuli smo za droge koje se svjesno upotrebljavaju kako bi se promijenilo ljudsko ponašanje i kirurške operacije kojima je cilj mijenjanje Ijudskog karaktera. I čovjek i društvo su se promijenili pred našim očima, a do te je promjene došlo svjesnim Ijudskim naporima. No, najznačajnije su promjene vjerojatno bile one koje je donio razvoj i uporaba modernih metoda uvjeravanja i indoktrinacije. Edukatori na svim razinama su danas sve spremniji svjesno pridonijeti oblikovanju društva prema određenom modelu i usaditi novim generacijama stavove, lojalnosti i mišljenja prikladne odredenom tipu društva; obrazovna je politika sastavni svake racionalne planirane društvene politike. Primarna funkcija razuma, primijenjena na čovjeka u društvu, više se ne sastoji samo u istraživanju, već i u transformiranju; ova intenzivirana svijest o čovjekovoj moći da poboljša upravljanje svojim društvenim, ekonomskim i političkim poslovima primjenom racionalnih procesa čini mi se jedinim od važnijih aspekata revolucije dvadesetoga stoljeća. Ova ekspanzija razuma tek je dio procesa koji sam u prethodnom predavanju nazvao "individualizacijom" - povećanje raznolikosti individualnih vještina, zanimanja i mogućnosti koje su popratna pojava civilizacije u usponu. Možda je najdalekosežnija društvena posljedica industrijske revolucije postupni porast broja onih koji su naučili misliti i upotrebljavati svoj razum. U Velikoj Britaniji naša je strast za postupnošću tolika da je ovaj trend katkad jedva uodjiv. Mi smo najveći dio stoljeća prespavali na lovorikama općeg osnovnog obrazovanja, tako da još uvijek nismo značajnije napredovali u ostvarivanju općeg visokoškolskog obrazovanja. To nije bilo tako važno u vrijeme kad smo predvodili u svijetu. Danas to ima mnogo veći značaj jer nas prestižu drugi kojima se više žuri nego nama i kada se tempo posvuda ubrzao zbog tehnoloških promjena. Društvena, tehnološka i znanstvena revolucija dijelovi su istog procesa. Želite li akademski primjer procesa individualizacije, uzmite u obzir onu silnu raznolikost tijekom posljednjih pedesetak ili šezdesetak godina u povijesti, znanosti općenito ili pojedinim znanostima, sa sve većim brojem različitih specijalizacija. No, imam i mnogo bolji primjer za ovaj proces na ponešto drugačijoj razini. Prije više od trideset godina visoki njemački vojni časnik je prilikom posjeta Sovjetskom Savezu slušao neke zanimljive primjedbe sovjetskog časnika zaduženog za razvoj sovjetskog zrakoplovstva: Mi, Rusi, još uvijek moramo raditi s primitivnim ljudskim materijalom. Prisiljeni smo prilagođavati leteće strojeve pilotima koji su nam na raspolaganju. U onoj mjeri u kojoj ćemo uspjeti u stvaranju novog tipa čovjeka, bit će usavršen i tehnički razvoj materijala. Ova dva faktora uvjetuju jedan drugi. Primitivne ljude ne može se smjestiti u komplicirane strojeve. Danas, tek generaciju kasnije, znamo da ruski strojevi više nisu primitivni i da to više nisu ni milijuni ruskih muškaraca i žena koji planiraju, grade i upravljaju tim strojevima. Kao povjesničara, više me zanima ova kasnija pojava. Racionalizacija proizvodnje znaći nešto daleko značajnije racionalizaciju čovjeka. Danas diljem svijeta primitivni ljudi uče upravljati kompliciranim strojevima i pritom uče misliti i upotrebljavati vlastiti razum. Revolucija koju možete opravdano nazvati društvenom, no koju ću ja u ovom kontekstu nazvati ekspanzijom razuma, tek započinje. No, ona napreduje zapanjujućim tempom kako bi držala korak s golemim tehnološkim napretkom današnjice. Ovo mi se čini jednim od najvažnijih aspekata revolucije dvadesetoga stoljeća. Neki naši pesimisti i skeptici zasigurno bi mi prigovorili ako u ovom trenutku ne bih ukazao na opasnosti i nejasnoće vezane uz ulogu razuma u suvremenom svijetu. U jednom ranijem predavanju istaknuo sam da povećana individualizacija, u onom smislu u kojem je ovdje opisana, nije podrazumijevala nikakvo slabljenje društvenog pritiska s ciljem postizanja konformizma i uniformiranosti. Ovo je, uistinu, jedan od paradoksa našeg složenog modernog društva. Obrazovanje, koje je nužan i moćan instrument u promicanju razvoja individualnih sposobnosti i mogućnosti, a time i povećane individualizacije, ujedno je i snažno sredstvo u rukama onim grupama koje su zainteresirane za promicanje društvene uniformiranosti. Sve češći zahtjevi za odgovornijim radijskim i televizijskim programom, ili odgovornijim tiskom, prvenstveno su usmjereni protiv odredenih negativnih pojava koje je lako osuditi. No, oni se lako pretvaraju u zahtjeve za uporaborn ovih moćnih instrumenata oblikovanja javnog mnijenja u svrhu nametanja poželjnih ukusa i poželjnih mišljenja - pri čemu se kao mjerilo poželjnosti uzimaju društveno prihvaćeni ukusi i mišljenja. Ovakve su kampanje, u rukama onih koji ih promiču, svjestan i racionalan proces namijenjen oblikovanju društva kroz oblikovanje njegovih pojedinih pripadnika u željenom smjeru. Upadljivi primjeri ovakve opasnosti su i aktivnosti komercijalnih oglašivača i političkih propagandista. Ove se dvije uloge često preklapaju; stranke i kandidati, veoma otvoreno u Sjedinjenim Državama, a nešto sramežljivije u Uelikoj Britaniji, zapošljavaju profesionalne propagandne savjetnike kako bi se što efikasnije prikazali u javnosti. Postupci koji se primjenjuju veoma su slični, čak i kada se formalno razlikuju. Profesionalni propagandni savjetnici i voditelji propagandnih odjela velikih političkih stranaka izuzetno su inteligentni ljudi koji koriste sve potencijale razuma kako bi ostvarili svoj zadatak. Medutim, kao i u drugim

46

slučajevima koje samo ispitivali, razum se ne koristi samo za puko istraživanje, već i konstruktivno; dinamično, a ne statično. Profesionalni propagandisti i voditelji kampanja nisu prvenstveno zainteresirani za postojeće činjenice. Njih zanima ono u što potrošač ili birać u tom trenutku vjeruje. Događaji ih interesiraju samo u onoj mjeri u kojoj utječu na konačni proizvod, tj. vještom manipulacijom nastoje uvjeriti potrošača ili birača da baš u to vjeruje ili to želi. Štoviše, proučavanje psihologije masa im je pokazalo kako je najbolji način da uvjere potrošača ili birača u svoja gledišta pozivanje na iracionalne elemente u njihovoj ličnosti. Tako pred sobom imamo sliku elite industrijalaca ili stranačkih vođa koji racionalnim procesom, razvijenim kao nikada dosad, ostvaruju svoje ciljeve shvaćajući i iskorištavajući iracionalizam masa. Pritom naglasak nije na razumu: najčešće se primjenjuje metoda koju je . Oscar Wilde nazvao "gadanjem ispod intelekta". Možda sam donekle pretjerao u opisu kako bih izbjegao optužbe za podcjenjivanje opasnosti. No, opis je uglavnom korektan i može se lako primijeniti na druga područja. U svakom se društvu vladajuće skupine koriste više-manje prinudnim mjerama u usmjeravanju i kontroli javnog mnijenja. Ova metoda mi se ipak čini gorom od nekih drugih jer se temelji na zloupotrebi razuma. Kao odgovor na ovu ozbiljnu i dobro utemeljenu optužbu, imam samo dva argumenta. Prvi je svima dobro poznat: svaki pronalazak, svaka inovacija, svaki novi tehnički postupak otkriven tijekom povijesti, imao je svoje negativne, kao i pozitivne strane. Cijenu je uvijek morao netko platiti. Ne znam koliko je dugo trebalo kritičarima nakon izuma tiska da počnu upozoravati na olakšano širenje pogrešnih ideja. Danas svakodnevno slušamo jadikovke zbog broja poginulih na prometnicama, što se ne bi dogadalo da automobili nisu izumljeni; čak i neki znanstvenici žale zbog vlastitih otkrića koja su omogućila oslobadanje atomske energije, zato što se može upotrijebiti, ili već jest, s katastrofalnim posljedicama. Takvi prigovori nisu uspjeli spriječiti nova otkrića i izume u prošlosti, a čini se da neće ni u budućnosti. Ono što smo naučili o tehnikama i mogućnostima masovne propagande ne može se jednostavno izbrisati. Jednako tako nije se moguće vratiti na ograničenu individualističku demokraciju u skladu s Lockeovom ili liberalnom teorijom, koja je djelomično ostvarena sredinom devetnaestog stoljeća u Velikoj Britaniji, kao što više nije moguće vratiti se konju i kočiji ili ranom laissez faire kapitalizmu. Pravi je odgovor da sva zla donose sa sobom i svoje korektive. Sredstvo za njihovo ublažavanje ne počiva u kultu iracionalizma ili odbacivanju uloge razuma u modernom društvu, već u jačanju svijesti svih slojeva društva, kako viših tako i nižih, o ulozi koju razum može imati. To nije utopija, u vrijeme kada nas tehnološka i znanstvena revolucija prisiljava na intenzivno korištenje razuma. Kao i svaki drugi razvoj u povijesti, i ovaj ima svoje žrtve i svoju cijenu koja se mora platiti te opasnosti s kojima se moramo suočiti. Ipak, usprkos skepticima, cinicima i prorocima katastrofe, posebno me$u intelektualcima u zemljama čiji je nekad privilegirani položaj danas doveden u pitanje, neću se ustručavati da sve ovo protumačim kao znak napretka u povijesti. To je možda najuočljivija i najrevolucionarnija pojava našeg doba. Drugi aspekt ove progresivne revolucije kroz koju prolazimo jest izmijenjeni oblik svijeta. Veliko razdoblje petnaestog i šesnaestog stoljeća, kada se konačno urušio srednjovjekovni svijet i položeni su temelji modernog svijeta, bilo je obilježeno otkrićem novih kontinenata i premještanjem svjetskog središta s obala Mediterana na obale Atlantika. Čak i manji potres poput Francuske revolucije imao je zemljopisne posljedice u pozivima upućenim Novom svijetu da uspostavi ravnotežu koja je postojala u Starom svijetu. No, promjene koje su donijele revolucije dvadesetog stoljeća dalekošežnije su od svega što se dogodilo nakon šesnaestog stoljeća. Nakon 400 godina svjetsko središte se definitivno premjestilo iz Zapadne Europe. Zapadna Europa, zajedno s vanjskim dijelovima engleskog govornog područja, postala je apanaža sjevernoameričkog kontinenta ili, ako želite, aglomeracija u kojoj su Sjedinjene Države istodobno pokretačka sila i kontrolni toranj. No, ovo nije ni jedina ni, vjerojatno, najznačajnija promjena. Ne čini se sasvim izvjesnim da se svjetsko središte sada nalazi, ili će se još dugo nalaziti, na području zemalja engleskog govornog područja sa svojim zapadnoeuropskim ograncima. Čini se da vodeću riječ u svjetskim odnosima preuzima velika kopnena masa Istočne Europe i Azije sa svojim nastavcima u Africi. Sintagama "nepromjenjivi Istok" danas zvuči poput otrcanog klišeja. Pogledajmo na trenutak što se dogodilo Aziji u 20. stoljeću. Priča počinje s engleskojapanskim savezom 1902. godine - prvim primanjem neke azijske države u začarani krug europskih velesila. Možda bi se moglo smatrati slučajnošću što je Japan proslavio taj dogadaj pobjedom u ratu protiv Rusije koji je sam izazvao, a time bacio i prvu iskru koja je zapalila vatru revolucija dvadesetog stoljeća. Francuske revolucije iz 1789. i 1848. godine našle su svoje oponašatelje u Europi. Prva ruska revolucija 1905. godine nije imala nikakvog odjeka u Europi, no našla je svoje oponašatelje u Aziji: u sljedećih nekoliko godina revolucije su izbile u Perziji, Osmanskom Carstvu i Kini. Prvi svjetski rat nije bio u pravom smislu svjetski rat, već europski gradanski rat - pod pretpostavkom da je entitet poput Europe postojao - s posljedicama za čitav svijet; one su se ogledale u poticanju industrijskog razvoja u mnogim azijskim državama, porastu otpora protiv stranaca u Kini, indijskog nacionalizma i

47

rodenju arapskog nacionalizma. Ruska revolucija iz 1917. godine dala je novi i odlučni impuls. Ovdje je značajno da su njezini vođe uporno, ali uzaludno, tražili oponašatelje u Europi, te su ih konačno pronašli u Aziji. Europa je sada p.ostala "nepromjenjiva", a Azija je bila u pokretu. Nema potrebe nastavljati s ovom poznatom pričom sve do današnjih dana. Povjesničar još uvijek nije u stanju pravilno procijeniti veličinu i značaj azijske i afričke revolucije. No, širenje moderne tehnologije i industrijalizacija, počeci obrazovanja i širenje političke svijesti na milijune stanovnika Azije i Afrike, mijenja izgled tih kontinenata. Iako ne mogu zaviriti u budućnost, ne znam nijedno mjerilo na temelju kojeg bih mogao ocijeniti ove dogadaje drugačije nego progresivnim razvojem u perspektivi svjetske povijesti. Izmijenjeni oblik svijeta koji je nastao kao posljedica ovih dogadaja doveo je i do promjena u svjetskim odnosima: do relativnog gubitka u značaju naše zemlje, a možda i zemalja engleskog govornog područja u cjelini. No, relativan pad nije apsolutan pad; ono što me uznemiruje i alarmira nije put prema napretku u Aziji i Africi, već sklonost dominantnih skupina u našoj zemlji - a možda i drugdje - da zatvaraju oči ili ne žele shvatiti ovaj razvoj. Pritom zauzimaju stav koji oscilira od nepovjerljivog prijezira do milostive ljubaznosti, da bi zatim ponovo utonuli u paralizirajuću nostalgiju za prošlošću. Ono što sam nazvao ekspanzijom razuma u našoj revoluciji dvadesetog stoljeća ima naročit značaj za povjesničara jer ekspanzija razuma znači, u svojoj biti, da se u povijesti pojavljuju grupe i klase, narodi i kontinenti koji su do tada bili izvan nje. U svojem prvom predavanju spomenuo sam sklonost medievista da gledaju na srednjovjekovno društvo kroz religijske naočale, što je posljedica isključivog karaktera njihovih izvora. Sada bih želio proširiti ovo objašnjenje. Za kršćansku crkvu s pravom se govori, iako zasigurno s određenim pretjerivanjem, da je bila "jedina racionalna institucija srednjeg vijeka". Budući da je bila jedina racionalna institucija, bila je i jedina povijesna institucija; time je i sama bila podvrgnuta razvojnom putu koji povjesničar može shvatiti. Crkva je oblikovala i organizirala svjetovno društvo koje nije imalo svoj vlastiti racionalni život. Ljudske mase su, poput prapovijesnih ljudi, prije pripadale prirodi nego povijesti. Moderna povijest započinje kada veći broj Ijudi stekne društvenu i političku svijest, postane svjestan svoje vlastite grupe kao povijesnog entiteta koji ima prošlost i budućnost, i time u potpunosti zakorači u povijest. Čak i u nekoliko naprednih zemalja, društvena, politička i povijesna svijest počela se širiti na veći dio stanovništva tek u posljednjih dvjesta godina. Tek je danas postalo moguće, po prvi puta, zamisliti čitav svijet sastavljen od naroda koji su u punom smislu riječi stupili u povijest, prestali biti briga kolonijalnih činovnika ili antropologa te postali predmet zanimanja povjesničara. To je revolucija naše koncepcije povijesti. U osamnaestom stoljeću povijest je još uvijek povijest elita. U devetnaestom stoljeću, britanski su povjesničari, kolebljivo i povremeno, počeli usvajati stav o povijesti kao povijesti cijele nacionalne zajednice. J. R. Green, prilično dosadan povjesničar, stekao je slavu napisavši prvu History of the English People [Povijest Engleza]. U dvadesetom stoljeću svaki je povjesničar načelno podržavao njegov stav Iako je praksa zaostajala za teorijom, neću se zadržavati na tim nedostacima jer me mnogo više zabrinjava naš neuspjeh kao povjesničara da uzmemo u obzir sve širi povijesni horizont izvan naše zemlje i Zapadne Europe. Acton je u svojem izvješću iz 1896. godine govorio 0 općoj povijesti kao "nečemu što se razlikuje od združenih povijesti svih zemalja". Nastavio je: Ona se kreće smjerom u kojem su države sporedne. Njihova će priča biti ispričana, ali ne zbog njih samih, već s obzirom na jedan viši slijed kojemu je podređena, ovisno o vremenu i stupnju kojim pridonosi općoj sudbini čovječanstva. Actonu je bilo samo po sebi razumljivo da bi opća povijest, onako kako ju je on zamišljao, trebala biti predmetom istraživanja svakog ozbiljnog povjesničara. Što mi danas činimo kako bismo u tom smislu olakšali pristup općoj povijesti? Nije mi bila namjera u ovim predavanjima dotaknuti se studija povijesti na ovom sveučilištu: no, on mi pruža tako dobre primjere za ono što želim reći da bi od mene bilo kukavički kad se toga ne bih prihvatio. U proteklih pedeset godina osigurali smo u našem kurikulumu dosta mjesta za povijest Sjedinjenih Država. To je značajan pomak. No, on je sa sobom donio i odredeni rizik od još veće usredotočenosti engleske povijesti na svoje vlastito okruženje, što već dovoljno opterećuje naš kurikulum, zajedno s podmuklijom i podjednako opasnom zaokupljenošću zemalja engleskog govornog područja vlastitom sudbinom. Povijest zemalja engleskog govornog područja u posljednjih 400 godina je, bez sumnje, veliko razdoblje povijesti. No, odnositi se prema njoj kao prema središnjem mjestu opće povijesti, u usporedbi s kojim je sve drugo periferno, znači nesretno iskrivljavanje perspektive. Dužnost je sveučilišta ispraviti takva popularna zastranjivanja. Čini mi se da Katedra za modernu povijest na našem sveučilištu nije uspjela u ispunjavanju te dužnosti. Sigurno je pogrešno dopustiti studentu da dobije diplomu jednog velikog sveučilišta bez poznavanja bilo kojeg modernog jezika osim engleskog; neka nam upozorenje bude ono što se dogodilo na sveučilištu u Oxfordu s drevnom i cijenjenom disciplinom filozofije, kada su njezini proučavatelji došli do zaključka da im je sasvim dovoljno poznavanje jasnog i razumljivog engleskog jezika. Bez sumnje je pogrešno što se

48

studentima ne nude nikakve mogućnosti za proučavanje moderne povijesti bilo koje europske kontinentalne zemlje na razini višoj od srednjoškolskog udžbenika. Student koji ima odredeno znanje o prilikama u Aziji, Africi ili Latinskoj Americi, trenutačno ima vrlo ograničene mogućnosti njegova pokazivanja u radnji pod veličanstvenim devetnaestostoljetnim naslovom "Ekspanzija Europe". Naslov, nažalost, odgovara sadržaju: studenta se ne potiče da nešto dozna čak ni o zemljama koje imaju važnu i dobro dokumentiranu povijest, poput Rusije, Petzije ili Kine, osim onoga što se dogodilo kada su ih Europljani pokušali osvojiti. Na ovom sveučilištu drže se predavanja, tako mi je barem rečeno, o povijesti Rusije, Perzije i Kine - no, ne drže ih profesori s Odsjeka za povijest. Uvjerenje koje je izrazio profesor kineskog jezika u svojem nastupnom predavanju prije pet godina, da se "na Kinu ne može gledati kao na zemlju izvan glavnog toka ljudske povijesti", nije našlo odjeka medu povjesničarima Sveučilišta u Cambridgeu. Ono što bi se u budućnosti moglo smatrati najvećim povijesnim djelom napisanim u Cambridgeu tijekom prošlog desetljeća, u potpunosti je nastalo izvan odsjeka za povijest i bez ikakvog njegovog sudjelovanja: mislim na djelo dr. Needhama Science and Civilization in China (Znanost i civilizacija u Kini). Ovo je otrežnjavajuća misao. Ne bih iznosio ove otvorene domaće rane pred oči javnosti da ih ne smatram tipičnima za većinu drugih britanskih sveučilišta i općenito britanskih intelektualaca sredinom dvadesetog stoljeća. Ona otrcana stara dosjetka o suženom vidokrugu viktorijanskog doba, "Oluja u Kanalu - Kontinent odsječen", danas je još uvijek neugodno aktualna. Oluje ponovo bijesne u dalekom svijetu; i dok se mi u zemljama engleskog govornog područja skupljamo na gomilu i govorimo na jasnom i razumljivom engleskom jeziku da su druge zemlje i kontinenti zbog svojeg neobičnog ponašanja izolirani od sreće i blagostanja naše civilizacije, katkad se čini da smo upravo mi, svojom nesposobnošću ili nevoljkošću za razumijevanje, sami sebe izolirali od onoga što se zaista dogada u svijetu. U uvodnim rečenica svoga prvog predavanja skrenuo sam pozornost na jasnu razliku u stajalištima koja razdvaja razdoblje sredine dvadesetoga stoljeća od posljednjih godina devetnaestoga stoljeća. U zaključku bih htio temeljitije razraditi tu razliku; ako u ovom kontekstu upotrijebim riječi "liberal" i "konzervativac", očito je da ne govorim o obilježjima britanskih političkih stranaka. Kada je Acton govorio o napretku, nije razmišljao u terminima popularnog britanskog koncepta "postupnosti". "Revolucija ili, kako bismo mi rekli, liberalizam", dojmljiva je rećenica u pismu iz 1887. godine. "Metoda modernog napretka", rekao je Acton deset godina kasnije u jednom predavanju o modernoj povijesti, "bila je revolucija"; u jednom drugom predavanju govorio je o "dolasku općih ideja, koje nazivamo revolucijom". Ovi su izrazi objašnjeni u zabilješkama na jednom od njegovih neobjavljenih rukopisa: "Vigovci su vladali pomoću kompromisa. S liberalima započinje vladavina ideja." Acton je vjerovao da "vladavina ideja" označava liberalizam, a liberalizam znači revoluciju. Za vrijeme Actonova života liberalizam još nije potrošio svoju snagu kao pokretač društvenih promjena. U današnje vrijeme, ono što je preživjelo od liberalizma svugdje je postalo konzervativnim faktorom u društvu. Danas bi bilo besmisleno zagovarati povratak Actonovim idejama. No, povjesničar nastoji, kao prvo, odrediti Actonove stavove; drugo, usporediti njegove stavove sa stavovima suvremenih mislilaca; i treće, istražiti koji elementi njegovih stavova.vrijede i danas. Actonova generacija je bez sumnje patila od prevelikog samopouzdanja i optimizma te nije u dovoljnoj mjeri shvaćala nepouzdanu prirodu strukture na kojoj je ta vjera počivala. No, posjedovala je dvije stvari koje su nam danas jako potrebne: osjećaj za promjenu kao progresivan faktor u povijesti i vjeru u razum kao naš vodič za razumijevanje njezine složenosti. Poslušajmo sada neke glasove iz 1950-ih godina. U jednom ranijem predavanju citirao sam izraze zadovoljstva Sir Lewisa Namiera zbog toga što su "obje stranke zaboravile programe i ideale" dok se traže "praktična rješenja" za "konkretne probleme", što objašnjava kao simptom "nacionalne zrelosti". Nisu mi drage ove analogije izmedu životnog vijeka pojedinaca i životnog vijeka nacije. Kada se povlači takva usporedba, dolazite u napast zapitati se što se dogada nakon što prodemo fazu "zrelosti". No, ono što me ovdje zanima je oštro razgraničenje izmedu praktičnog i konkretnog, što se hvali, i "programa i ideala", koji se osuduju. Ovaj ushit praktičnom akcijom nauštrb idealističkog teoretiziranja je, naravno, obilježje konzervativizma. U Namierovim razmišljanjima to predstavlja glas osamnaestog stoljeća, glas Engleske u doba stupanja na prijestolje Đure IIL, glas koji protestira protiv predstojećeg naleta Actonove revolucije i vladavine ideja. No, slično izražavanje okorjelog konzervativizma u obliku okorjelog empirizma i danas je jako popularno. Njegov najpoznatiji izraz može se naći u primjedbi profesora Trevor-Ropera da "kada radikali vrište da je pobjeda nedvojbeno njihova, razboriti konzervativci im daju po nosu". Profesor Oakeshott nudi nam sofisticiraniju verziju ovog pomodnog empirizma: u našem političkom djelovanju, kaže nam, "jedrimo beskrajnim i predubokim morem", gdje nema "ni polazišta, ni željenog odredišta", a jedini nam je cilj "održati se na površini pritom ne ljuljajući čamac". Nije potrebno dalje navoditi novije autore koji su odbacili politički "utopizam" i "mesijanizam". Ovo su već postali ustaljeni pogrdni izrazi za sve dalekosežne radikalne ideje o budućnosti društva. Takoder, neću raspravljati o najnovijim trendovima u Sjedinjenim

49

Državama gdje povjesničari i politički teoretičari, s daleko manje inhibicija od njihovih kolega u našoj zemlji, otvoreno izražavaju svoju privrženost konzervativizmu. Citirat ću tek primjedbu jednog od najcjenjenijih i najumjerenijih američkih konzervativnih povjesničara, profesora Samuela Morisona s Harvardskog sveučilišta. On je u svojem predsjedničkom obraćanju Američkom povijesnom društvu (American Historical Association) u prosincu 1950. godine izjavio da je došlo vrijeme za djelovanje protiv onoga što je nazvao "linijom Jeffersona, Jacksona i F D. Roosevelta", založivši se za povijest Sjedinjenih Država "koja bi bila napisana sa zdravog konzervativnog stajališta". No, upravo je profesor Popper, barem kada je riječ o Velikoj Britaniji, još jednom izrazio ovo oprezno konzervativno stajalište u najčišćem i najbeskompromisnijem obliku. Po uzoru na Namierovo odbacivanje "programa i ideala", on napada onu vrstu politike koja navodno cilja na "preoblikovanje 'čitavog društva' u skladu s nekim konačnim planom", hvali ono što naziva "postupnim društvenim inženjeringom" i očito se ne ustručava da u tom cilju pribjegne "povremenom krparenju" i "provlačenju kroz ušicu igle". U jednom bih ipak odao počast profesoru Popperu. On ostaje nepokolebljivi branitelj razuma i ne želi imati posla s prošlim ili sadašnjim izletima u iracionalno. No, ako pogledamo njegov recept "postupnog društvenog inženjeringa", uvidjet ćemo koliko je ograničena uloga koju dodjeljuje razumu. Iako njegova definicija "postupnog društvenog inženjeringa" nije jako precizna, izričito nam se kaže da je kritika "ciljeva" isključena, a stidljivi primjeri koje navodi - "ustavna reforma" i "tendencija prema ujednačavanju prihoda" - jasno pokazuju da bi taj inženjering trebao djelovati unutar okvira postojećeg društva. Položaj razuma u shemi profesora Poppera je, u stvari, više nalik položaju britanskog državnog službenika, koji je ovlašten provoditi politiku aktualne vlade, pa čak i predlagati neka praktična poboljšanja koja bi povećala njezinu efikasnost, ali koji nema pravo dovesti u pitanje njezine temeljne postavke ili konačne ciljeve. To je koristan posao: i ja sam svojedobno bio državni.službenik. No, ova podredenost razuma dogmama postojećeg poretka čini mi se na dulje staze potpuno neprihvatljivom. Acton nije na ovaj način razmišljao o razumu kada je predložio svoju jednadžbu revolucija=liberalizam=vladavina ideja. Napredak u Ijudskim poslovima, bilo u znanosti, povijesti ili društvu, uglavnom dolazi zahvaljujući smjeloj spremnosti ljudskih bića da se ne zadovolje djelomičnim poboljšanjima načina na koji su stvari uredene, već da, pozivajući se na razum, ospore postojeće stanje i prihvaćene ili skrivene dogme na kojima počiva. S veseljem očekujem dan kada će povjesničari, sociolozi i politolozi u zemljama engleskoga govornoga područja ponovno smoći hrabrost za tu zadaću. Ono što me najviše uznemiruje ipak nije gubljenje vjere u razum medu intelektualcima i političkim misliocima u zemljama engleskoga govornog područja, već gubitak onog prožimajućeg doživljaja svijeta. u konstantnom pokretu. To se na prvi pogled čini paradoksalnim jer se rijetko kada moglo čuti toliko površnih mišljenja o promjenama koje se dogadaju oko nas. Značajno je, medutim, da se promjena više ne shvaća kao postignuće, nova prilika ili napredak, već kao nešto što ulijeva strah. Kad nam naši politički i ekonomski stručnjaci nešto propisuju, nemaju ništa drugo za ponuditi osim upozorenja da ne treba vjerovati radikalnim i dalekosežnim idejama, kloniti se svega što podsjeća na revoluciju te napredovati - ako već moramo - što je sporije i opreznije moguće. U trenutku kad svijet mijenja svoj izgled brže i radikalnije nego ikada prije u proteklih 400 godina, ovo mi se čini izrazitim sljepilom i daje povod za bojazan, ne da će se razvoj u svjetskim okvirima usporiti, već da će ova zemlja - a možda i druge zemlje engleskog govornog područja - zaostati za općim napretkom te bespomoćno i bespogovorno zapasti u neko nostalgično mrtvilo. Osobno, ostajem optimist; i dok me Sir Lewis Namier upozorava da se klonim programa i ideala, profesor Oakeshott uvjerava da zapravo nikuda ne idemo i da je jedino važno da nitko ne Ijulja čamac, profesor Popper želi zadržati dragi stari Model T na cesti pomoću postupnog inženjeringa, profesor Trevor-Roper udara po nosu preglasne radikale, a profesor Morison zagovara povijest napisanu u zdravom konzervativnom duhu, pogledat ću na svijet u neprestanoj strci i svijet u mukotrpnom radu te odgovoriti otrcanom frazom velikog znanstvenika: "Ipak se kreće". BILJEŠKA O AUTORU Edward Hallet Carr (1892.-1982.), britanski diplomat i povjesničar. Nakon završetka studija klasičnih jezika na Triniry Colledgeu u Cambridgeu 1916. godine dvadeset je godina bio službenik britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Od 1936. profesor je medunarodnih odnosa na Velškom sveučilišu (Universiry of Wales) u Aberystwythu, a tijekom Drugoga svjetskog rata radio je i kao pomoćni urednik The Timesa. Nakon rata bio je profesor Balliol i Trinity Colledgea u Oxfordu sve do smrti 1982. godine. Autor niza knjiga o meduratnom razdoblju, poput The Twenty Years Crisis, 19191939 (1939), Conditions of Peace (1942) i Nationalism and After (1945), te o povijesti Sovjetskog Saveza: A History of Soviet Russia (14 svezaka u razdoblju od 1950. do 1978.) i The Rzasian Revolutian (1979).

50

SADRŽAJ: PREDGOVOR ................................ POVJESNIČAR I ČINJENICE ....... DRUŠTVO I POJEDINAC ............. POVIJEST, ZNANOST I MORAL . KAUZALNOST U POVIJESTI....... POVIJEST KAO NAPREDAK ........ OBZORJE KOJE SE ŠIRI................ NAPOMENE ................................... KAZALO IMENA............................ BILJEŠKA O AUTORU...................

51

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful