You are on page 1of 7

Meunarodni sporazum o klimatskim promjenama potpisan u Kyotu

Globalno zagrijavanje moemo opisati kao porast srednje temperature na zemljinoj povrini od sredine 20-og stoljea. Prema istraivanjima globalno zagrijavanje je proces koji e se nastaviti i u budunosti. Glavni uzrok globalnog zatopljenja su tzv. stakleniki plinovi. Ljudske aktivnosti su znatno poveale atmosferske koncentracije staklenikih plinova. To moe loe djelovati na prirodne ekosustave i ovjeanstvo. Najvei dio prijanjih i sadanjih emisija staklenikih plinova dolazi iz razvijenih zemalja, ali i udio, u cjelokupnoj emisiji staklenikih plinova, koji dolazi iz zemalja u razvoju. Dio reflektiranog suneva zraenja se apsorbira u stakleninim plinovima (CO2, N2O, CH4, HFC, PFC, SF6) i taj efekt osigurava da temperatura na Zemlji bude takva kakva jeste. Da nema efekta staklenika temperatura na Zemlji bila bi 30 C nia. Budui da se koncentracija ugljinog dioksida poveala tokom zadnjeg stoljea efekt staklenika je sve izraeniji. Posljedica toga je globalno poveanje prosjene temperature. Na meunarodnom savjetovanju IPCC 1997. i ne tako davne 2000., na kojem je sudjelovalo preko 2000 znanstvenika, upozoreno je kako je ljudsko djelovanje glavni uzrok klimatskih promjena. Iznosimo neke injenice i dokaze o stvarnosti dananjeg svijeta: Prirodne se nepogode svakim danom se poveavaju i sve su ee i vee. Globalna temperatura moe narasti za 5 stupnjeva u iduem stoljeuUnitavanje uma poveano je za oko 25 %. Time se uklanja i njihova mogunost upijanja ugljika, ime ovjek znatno ubrzava klimatske promjene. Od Drugog je svjetskog rata broj motornih vozila u svijetu porastao s 40 miliona na 680 miliona.

. Prema Agenciji za zatitu okolia (U.S. Environmental Protection Agency - EPA): znanstvenici se slau da se od 1979. godine koliina CO2 udvostruila i da je upravo to utjecalo na prosjeno poveanje temperature Zemljine povrine. Takoer je potvreno da poveanje temperature zaostaje za poveanjem staklenikih plinovaGlobalno zagrijavanje moe biti uzrokovano prirodnim putem, ili ljudskim nemarom i nebrigom za zatitu zdravlja i okoline koja ga okruuje.

Prirodni uzroci klimatskih promjena


Od prirodnih imbenika, koji utjeu na globalnu klimu, meu najvanijima su aktivnost oceana i oceanske struje. Oceani mogu konzervirati veliku koliinu topline ,no kada oceani ne budu vie u mogunosti primati ugljeni dioksid, tada e nastupiti potpuno zatopljenje. Velike vulkanske erupcije mogu uzrokovati globalno zahlaenje, tako to materijal izbaen vulkanskom erupcijom sprjeava sunevu svjetlost da dopre do zemljine povrine.

Isputanje staklenikih plinova


Glavni staklenini plin je ugljini dioksid (CO2) koji se stvara koritenjem ugljena, nafte i plinova, kao i unitavanjem uma i umskih povrina. Natrijev oksid isputaju automobili i industrija, dok metan isputa industrija i nastaje kao proizvod poljodjelske proizvodnje. Iako oceani i biljni svijet upijaju velike koliine CO2, njihova sposobnost da djeluju kao "slivnici" prelazi njihove mogunosti.

Unitavanje uma
Deforestacija je pretvaranje umskih podruja u tlo bez stabala ime nastaju poljoprivredna tla ili urbani dijelovi svijeta, prostori popunjeni balvanima. Straan je podatak da je u 20. stoljeu, izmeu 1960. i 1990. unitena jedna petina kinih uma. Ako se nastavi ovim tempom unitavanja uma smatra se da bi tropske kine ume mogle u potpunosti nestati do 2090. godne.

Posljedice globalnog zagrijavanja


Ali, globalno zagrijavanje nosi sa sobom daleko sloenije posljedice pred kojima se nitko ne moe skloniti - jer sa Zemlje nemamo kuda. Kako se opasni tok dogoaja ubrzava, a dokazi se mnoe iz dana u dan, globalno je zagrijavanje postalo i predmetom politike svih svjetskih vlada. Klimatske promjene uzrokuju izumiranje nekih biljnih i ivotinjskih vrsta te pojavu novih. I sami smo svjedoci kako nas prati sve vie oluja, nevremena usred ljeta, valova vruina, poplava, i to sve uestalije i ozbiljnije. Toplija okolina pogodovati e irenju raznih bolesti, a time e znatno utjecati na zdravlje ljudi. Do 2100. poveat e se i uestalost malarije, tropske groznice i kolere, doznaje se iz izvjetaja o utjecaju porasta temperature na zdravlje. Prije svega poveane koncentracije ugljikova dioksida utjeu na hranu koju jedemo i na pitku vodu. Ljudi e ee umirati od toplinskih udara, posljedica prekomjernog UV zraenja te trovanja hranom, a poplave e uzrokovati bolesti koje se ire vodom. Globalno zagrijavanje vodi promjeni klime, a to e imati pozitivne uinke u nekim regijama, dok e neke druge regije osjetiti negativne posljedice klimatskih promjena.Zapadni se Sibir zagrijava najbre. Tana i stalna mjerenja potvruju porast temperature za puna 3C u posljednjih 40 godina. Do 2100. godine prosjene temperature porast e, predvia se, od 1 do 6 Celzijevih stupnjeva Znanstvenici upozoravaju da se pripremimo za neoekivane popratne pojave globalnog zagrijavanja, a ovo su samo neke od njih:Sve gore alergije, Bijeg u brda (Istraivanja su pokazala da su ivotinje poput vjeverica i mieva promijenile stanite i preselile se na vee visine, vjerovatno zbog promijenjenih uvjeta ivota u dotadanjim stanitima uslijed globalnog zagrijavanja), Rascvjetali Arktik, Nestanak jezera (U posljednjih nekoliko desetljea na Arktiku je nestalo 125 jezera, to dokazuje tezu da se globalno zagrijavanje vraki brzo odvija u blizini zemljinih polova, Preivljavanje najjaih ( Budui da biljke cvjetaju sve ranije, ivotinje, posebice ptice, koje ekaju svoje uobiajeno vrijeme za migraciju, mogle bi zbog toga prekasno stii na cilj i ostati bez hrane), bri sateliti (Naime, zrak je u visokim slojevima atmosfere vrlo rijedak, no molekule zraka ipak stvaraju otpor koji usporava satelite, pa ih inenjeri povremeno moraju gurnuti u zadanu orbitu); Izdizanje

planina (Iako planinari to nee primijetiti, Alpe i drugi planinski lanci tokom nekoliko posljednjih stoljea narasli su zahvaljujui topljenju ledenjaka na njihovim vrhovimaHiljadama godina teina ovih ledenjaka pritiskala je ove planine i na taj ih nain utiskivala u zemlju), Ruenje ruevina (poveanje razine mora i sve ekstremniji vremenski uvjeti mogli bi unititi arheoloka nalazita), Vatrene stihije.

Sporazumi vezani za globalno zagrijavanje


Da bi se sprijeilo daljnje tetno djelovanje globalnog zagrijavanja, efekta staklenika, irenje ozonskih rupa, porast morske razine i dr., doneeni su zakoni u obliku sporazuma o zatiti ozonskog omotaa. Najznaajniji sporazumi su oni koji su doneeni u Kyotu i Montrealu Kyoto sporazum je donesen 11. prosinca 1997. u japanskom gradu Kyotu u organizaciji Konvencije Ujedinjenih naroda za klimatske promjene (UNFCCC) , a 16. veljae 2005. je stupio na snagu kada ga je prihvatila Rusija jer je za njegovo stupanje na snagu bilo potrebno da ga odobri najmanje 55 drava i da drave koje ga prihvate ine najmanje 55 % zagaivaa. Industrijske zemlje se ovim protokolom obavezuju da u periodu 2008. 2012. svoje emisije staklenikih plinova u prosjeku smanje za 5,2% u odnosu na referentnu 1990. Zemljama u razvoju nisu predviene nikakve nove obaveze u odnosu na one koje su utvrene konvencijom. Prihvaen je od preko 170 zemalja koje ine 61 % zagaivaa (bez Australije, Kazahstana i SAD). Protokol predvia da razvijene zemlje moraju platiti i osigurati tehnologiju nerazvijenima da sprijee promjenu klime. Ali protokol isto tako predvia i kvote proizvodnje CO2, tako da neke razvijene zemlje mogu kupovati kvote od nerazvijenih kako u teoriji ne bi usporili svoj razvoj, u praksi se takvo ponaanje "velikih" zemalja esto poistovjeuje s neokolonijalizmom. Kyoto protokol uvodi sljedee mehanizme u cilju smanjenja emisije staklenikih plinova: mehanizam zajednike implementacije mehanizam istog razvoja (CDM mehanizam) i mehanizam trgovine emisijama Za region Jugoistone Evrope najznaajniji je Mehanizam istog razvoja (Clean Development Mechanism CDM), jer je jedini od navedena tri u kojem mogu uestvovati i zemlje u razvoju. Cilj CDM projekata je da se generiu investicije u zemlje u razvoju, naroito od strane privatnog sektora, radi intenziviranja transfera ekoloki podobne tehnologije i promovisanja odrivog razvoja. Protokolom se smanjuje isputanje est staklenikih plinova: ugljinog dioksida, metana, diduikovog oksida, fluoriranih ugljikovodika, perfluoriranih ugljikovodika i heksafluorida.

Kyoto sporazum i BiH


Bosna i Hercegovina je ratifikovala Okvirnu konvenciju o UN-a promjeni klime (UNFCCC) 17. maja 2000. godine. Kyoto protokol ratifikovan je 22. aprila 2007, nakon zavretka procedure za ratifikaciju na mnogobrojnim bosanskohercegovakim nivoima vlasti to se tie implementacije Protokola, zbog zamrenosti nivoa vlasti i sloenosti politike situacije u BiH, jo uvijek ne postoji kvalitetan institucionalni okvir za njegovu provedbu.

Pripreme za izradu Inicijalnog izvjetaja o klimatskim promjenama u BiH za UNFCCC zapoele su 2008. godine. Izvjetaj je konano i usvojen u nadlenim dravnim tijelima, a Sekretarijatu UNFCCC-a predstavljen je po s na COP sastanku 2010. godine u Meksiku. Prvi nacionalni izvjetaj predstavlja znaajan dokument za Bosnu i Hercegovinu i ukljuuje radove vie od 50 strunjaka iz cijele BiH i razliitih akademskih disciplina. Ovaj izvjetaj nije samo doprinos izvravanju obaveza zemlje kao lanice UNFCCC-a, ve predstavlja i vaan strateki dokument za odrivi razvoj Bosne i Hercegovine. Inventar gasova sa efektom staklene bate za BiH za 1990. godinu takoe je formiran, i to u skladu sa metodologijom i preporukama za izradu inventara iz Smjernica o izvjetavanju UNFCCC-a. Iako u Bosni i Hercegovini jo uvijek nije finalizirano osnivanje Nacionalnog tijela za primjenu mehanizama istog razvoja u skladu sa Kyoto protokolom, vie CDM projekta je u fazi razvoja ili su najavljeni za realizaciju. Prema informacijama Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa, trenutno postoje etiri prijavljena CDM projekta, kreirana u cilju smanjenja N2O (industrija koksa), CH4 (rudnici), SF6 i CO2 (male hidroelektrane i koritenje energije vjetra). Treba istai Makedoniju kao zemlju koja je u ovoj problematici postigla najvie u regionu i ve uveliko iskoritava razvojne anse predviene Protokolom.

Meunarodni sporazum o klimatskim promjenama potpisan u Montrealu

Ozonski omota
Ozonski omota ili ozonski sloj je dio Zemljine atmosfere (stratosfera) koji sadri relativno visoku koncentraciju ozona, a to je izmeu 10 do 50 km iznad Zemljine povrine. Iako je koliina ozona u atmosferi relativno mala, njegova vanost za ivot na Zemlji je ogromna. To je filter za ultraljubiasto zraenje sa Sunca, koje ima valnu duljinu manju od 320 nm (UVB i UVC). Osim ozona ni jedan od preostalih sastojaka atmosfere ne apsorbira UV zraenje u rasponu od 240 do 290 nm. Kad bi to zraenje dolo do Zemljine povrine, otetilo bi genetiki materijal (DNK), a fotosinteza, koja je neophodna za biljni svijet, bila bi onemoguena.

Ozon
Ozon se u Zemljinoj atmosferi stvara uz pomo Sunevog ultraljubiastog zraenja, koje udara molekularni kisik (O2), razdvajajui ga u dva atoma kisika (O) i zatim hemijski reagira sa nerazdvojenim molekularnim kisikom (O2), stvarajui ozon (O3). Molekula ozona nije stabilna (iako u stratosferi dugo ostaje) i kad ponovo Sunevo ultraljubiasto zraenje udari molekulu ozona, razdvaja ga na molekularni kisik (O2) i atom kisika (O), nastavljajui ponovo ciklus stvaranja ozonskog sloja, koji se naziva Chapmanov ozonski ciklus. Ozonski sloj se nalazi 10 do 50 km iznad Zemljine povrine, s tim da se 90 % ozona nalazi u stratosferi. Najvea koncentracija ozona je izmeu 20 do 40 km. Kada se promatra njegovo djelovanje na ljudsko zdravlje i okolinu, ultraljubiasto zraenje se obino dijeli na UVA ili dugovalno, UVB ili srednjevalno i UVC ili kratkovalno. UVC zraenje blokira ozonski omota i trenutno ne predstavlja neposrednu prijetnju. UVB zraenje, koje ne prodire u dublje slojeve koe, izaziva akutno oteenje koe u obliku opeklina, a moe izazvati i rak koe zbog oteenja gena za obnovu stanica koe. UVA zraenje stvara spontanu i neposrednu pigmentaciju koe poveanom proizvodnjom melanina.

Naalost ozon nije toliko uspjean u otklanjanju UV-B zraenja koje je ujedno i uzronik nepovoljnih promjena u koi ovjeka. Zbog nepotpunog filtriranja, jedan dio UV-B zraka ipak uspije proi kroz oznoski omota i atmosferu.

Ozonska rupa
Prirodne pojave poput vulkanskih erupcija prilikom kojih se u zrak izbacuju velike koliine estica i aerosoli dovode do stanjivanja ozonskog sloja, no ozonske rupe su prije svega posljedica antropogenih utjecaja tzv. tvari koje oteuju ozonski sloj. Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljea nad Antarktikom je u ozonskom omotau uoeno veliko smanjenje koncentracije ozona (ozonske rupe) s obzirom na ranija razdoblja. Hemiari atmosfere pripisuju to smanjenje ljudskom djelovanju, odnosno ljudskoj

emisiji klorofluorougljika (CFC, koji su poznati i pod nazivom freoni) i halona. Svako oteenje ozonskog sloja omoguuje dopiranje tetnog UV-B zraenja do Zemljine povrine. Problem kod ozonskih rupa jest taj to one nisu na fiksnim mjestima ve se stalno pomiu tako da ne moemo biti 100% sigurni kada smo tono izloeni veem ili manjem zraenju. Znanstvenici su utvrdili da e se ozonski sloj sam oporaviti kada se ukine sva potronja tvari koje oteuju ozonski omota i smanji koncentracija klora i broma u atmosferi, ali to se ne moe postii preko noi. Hlorovi i bromovi radikali nastavit e svoje razarajue djelovanje, a poetkom ovog stoljea oekuje se smanjenje njihove razine u atmosferi. Tek tada e se poeti obnavljati ozonski sloj, te se potpuni oporavak predvia oko 2050. godine. Antarktika ozonska rupa formira se u vrijeme ekstremno niskih temperatura, uobiajenih za stratosferu Antarktike tijekom zime, te pokree reakcije koje konvertiraju atmosferski hlor iz hemikalija proizvedenih ljudskom djelatnou u forme koje unitavaju ozonski omota. Gubitak ozona deava se svake zime i iznad Arktika, no kako su tamo temperature neto vie, vremenski uvjeti rezultiraju manjim gubitkom ozonskog omotaa nego na Antarktici.

Tvari koje oteuju ozonski omota


Tvari koje sadre u razliitim kombinacijama kemijske elemente hlor, fluor, brom, ugljik i vodik, poznatije su pod nazivom tvari koje oteuju ozonski sloj TOOS a u njih se ubrajaju: Freoni (hlorofluorougljici, CFC) koji se nalaze i koriste u:

aerosolima industriji namjetaja

industriji fleksibilnih i krutih poliuretanskih pjena za termoizolaciju, proizvodnji plastinih masa, sredstvima za ienje klima ureajima i toplinskim pumpama.

Haloni koji se koriste prvenstveno u ureajima za gaenje poara i u protupoarnim instalacijama. Osim freona i halona, ozonski sloj oteuju:

ugljik tetrahlorid metil bromid

Montrealski sporazum
Prvi koraci u zatiti ozonskog sloja zapoeli su donoenjem Beke konvencije o zatiti ozonskog sloja te Montrealskog protokola o tvarima koje oteuju ozonski sloj koji je donesen 16. septemebra 1987. godine. Montrealski protokol je stupio na snagu u januaru 1989. Godine, a tvori pravni temelj svjetskih napora na ouvanju ozonskog omotaa nadziranjem proizvodnje, potronje i upotrebe TOOO. Protokolom su odreene mjere i rokovi za ukidanje potronje tvari koje oteuju ozonski sloj, te drugi mehanizmi kontrole, meunarodne suradnje, novane i strune pomoi zemljama u razvoju itd. Broj zemalja potpisnica, od prvobitnih 46, porastao je na dananjih 196, od kojih su 146 zemlje sa niskom potronjom freona i halona. Montrealski protokol je jedan od najstarijih i najuspjenijih meunarodnih sporazuma vezanih za okoli. Na satancima odranim u Londonu 1990., Kopenhagenu 1992., Montrealu 1997., i Pekingu 1999. Godine prihvaene su izmjene Montrealskog protokola. Nadzor je pootren i proiren na druge hemikalije. Montrealski protokol o tvarima koje oteuju ozonski omota primjenjuje se u Bosni i Hercegovini temeljem nostrifikacije o sukcesiji, s tim da vai tekst objavljen u Sl. Listu SFRJ, Meunarodni ugovori, br 16/90. Odlukom Ujedinjenih naroda od 19. decembra 1994. godine, a s ciljem naglaavanja vanosti provedbe Montrealskog protokola o tvarima koje oteuju ozonski sloj, 16. septembar je proglaen meunarodnim Danom zatite ozonskog sloja. Od tada ovaj se dan obiljeava na nain da se promoviraju nacionalni i globalni napori za zatitu ozonskog sloja.