IVO ANDRIÆ

183

Ivo Andrić

PUT ALIJE ÐERZELEZA

ERZELEZ U HANU U hanu, kod višegradske đumrukane, sakupilo se, malo-pomalo, dosta putnika. Mali pritoci Drine nabujali su i odnijeli drveni most na putu u Priboj i podrovali pute-ve na nekoliko mjesta. Most su gradili tesari, a put opravqali argati i robijaši. A svi koji su iz Sarajeva putovali na istok, zaustavqali su se u hanu kraj đumrukane i čekali da se dogradi most i kako-tako oprave putevi. Ogromni stari han u obliku pravokutnika bio je pun kao šip. Sobe su bile uske i zbijene kao ćelije u saću, a ispred svih soba okolo-naokolo išla je uska i klimava drvena divanana; po woj su bez prestanka škripali i odjekivali koraci putnika. Cio je han zaudarao štalama i bravetinom, jer su se u dnu avlije svaki dan klali ovnovi, a kože im se sušile, razapete po zidovima.

F

SADRŽAJ

184

ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA

Raznolika su bila čeqad koja su tu zapela na svom putu. Suqaga Dizdar, sa trojicom aračlija, koji je putovao službeno. Dva fratra iz Kreševa koji su išli u Stambol na neku tužbu, šta li. Grk kaluđer. Tri Venecijanca iz Sarajeva i s wima mlada i lijepa žena. Kazivalo se da su poslanici iz Mletaka koji idu kopnenim putem na Portu; imali su i teskeru od paše iz Sarajeva i zaptiju da im ide naruku, ali su se držali povučeno i izgledali otmeno i sumwivo. Trgovac, Srbin iz Pqevaqa, sa sinom, visokim šutqivim mladićem, nezdravo crvenih obraza. Dva trgovca iz Livna i kirixije im. Neki begovi, Posavqaci. Jedan blijed pitomac vojne škole u Carigradu sa stricem. Tri Arnauta, salebxije. Jedan Fočak što prodaje noževe. Jedan perverzan individuum koji se kazuje hoxa iz Bihaća, a uistinu čini se da putuje svijetom kud ga vode mutni i strašni nagoni. Arapin koji prodaje lijekove i zapise, nakite od korala i prstewe na koje sam urezuje inicijale. I čitava gomila kirixija, xambasa, pretrglija i Cigana. Osim ovih stranaca, sjedili su u kahvi povazdan domaći mladići, bogati i dokoni Turci. I povazdan se čula šala, smijeh, pqesak, glas defa i šargije ili zurne, zvuk kocaka na suhoj dasci od igre šešbeš, roktawe i cika putene i besposlene čeqadi. Fratri nisu ni ishodili iz svoje sobe, a Venecijanci samo na kratke šetwe, i to svi zajedno. Među posqedwima je stigao erzelez. Pjesma je išla pred wim. Na bijelu kowu krvavih očiju, on je jahao ravanlukom, crvene su kite b le bijelca po očima, a dugi, čistim zlatom vezeni čevkeni na erzelezu sjali su i poigravali na vjetru.

F

SADRŽAJ

jer je on projahao svoju mladost između Travnika i Stambola. Sluge mu prihvatiše kowa. približavali su mu se ovi bjelosvjetski qudi s nesvjesnom žeqom da se s wim izjednače. poče da se gubi strah i respekt i. A erzelez je s wima pio. kao što to biva kod qudi od djela. i onda bi širio svoje duge ruke i kružio precrnim očima. Bol mu je zadavala ta wežnost i qepota u wegovoj blizini. počeše mu prilaziti i započiwati razgovor. jedan po jedan. On je nosio slavu mnogih megdana i snagu koja je ulijevala strah. naravno. Za nekoliko dana posve je iščezao čarobni krug oko erzeleza. Oko kapije se sakupiše stranci i domaći. ili da ga podrede sebi. jer se mnogo godina vrzao oko Skopqa i Peći. svi su bili čuli za wega. u kojima se nije razlikovala zjenica. svaki čas mu je nedostajala riječ. On je skakao od same pomisli da se ti wežni zglobovi krše u wegovim prstima. kao s nekog pijedestala. Kad sjaha i pođe prema kapiji. Ruke su mu bile nesrazmjerno duge. zanoseći malo na arnautsku. jeo. kao u kunića. U govoru je bio nevješt. Već sutradan je ugledao Venecijanku gdje ulazi s pratwom u odaju. puno udivqewa i poštovawa.IVO ANDRIÆ 185 Dočekalo ga ćutawe. ali ga je malo ko vidio. vidjelo se da je neobično nizak i zdepast i da hoda sporo i raskoračeno kao qudi koji nisu navikli da hode pješice. Sad kad je sišao s kowa. Nakašqao se i udario rukom po koqewu i dvaput je viknuo za wom: – Aman! erzelez je planuo. kao da se izjednačio s ostalima. pjevao i kockao se. F SADRŽAJ . Nazva nabusito i nejasno merhaba i uđe u kahvu. erzelez se zanio i. On je rado razgovarao.

Bogdan Cincarin. samo ga erzelez blaženo. Hoće da ide po wu. izdahnuti od prevelike snage ili prevelike slabosti. nadmoćnim smiješkom zaustavqa. pjeva. qudi ga tapšu F SADRŽAJ . – Kud ćeš. grli i cjeliva u rame. Dva dana terevenči erzelez s društvom i doziva Venecijanku i uzdiše i priča svima svoju qubav. heej! A erzelez sjeda pokorno kao dijete i nastavqa da pije. nagovarati. odlaze i dolaze. a ni xizlija sarajska. mlad a posijedio. odgovarati i zadirkivati. pa sjedi među mještanskom momčadi i hanskim gostima. Alčaci se rugaju s wim već bez imalo straha i obzira. pred wim sir i rakija. naređuje i pjeva. dok mu se i momčić što poslužuje kreveqi iznad glave. Građani i skitnice su mu odmah stali prilaziti s te slabe strane. oni se izmjewuju. zabacuje glavu (gorwa mu usna lagano podrhtava) i pjeva.186 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA postao smiješan. da je otme i posadi kraj sebe. dok mu on bez prestanka puni glavu o kaurkiwi. sad n . osvoji odmah i zanese vas han. svojim teškim i predubokim glasom. razrogačeno gleda. a on bez prestanka pije. Uto se dogodi da od Rogatice stiže i Bogdan Cincarin. puši. a erzelez izgubi mjeru i pamet. ali ga Fočak sa obješewačkim. a erzelezu se čini da mu dušu vuče i da će. I fratri su osluškivali iza prozora. a on je samo blaženo širio ruke i sijevao očima. pjeva i plaća. pjevač poznat u po Bosne. bolan? Nije ono hanxinica s Metaqke. Gosposko je ono. Raspasao se i oznojio. Hanxija se već pribojava skandala. čim on zapjeva. nejasno i smiješno. krivo i nisko. Stali su ga svjetovati. A onaj lola Fočak sjedi do wega i ruga mu se da se svi krive od smijeha. mucavo.

F SADRŽAJ . ne znajući više šta radi ni zašto radi i sav presrećan da je došao čas kad će snaga da progovori. jok. krila da imaš. ko prije djevojci onog i djevojka – uvjerava jedan sa strane. bezrazložno. podgurkujući jedan drugog i neprikriveno se smijući. dok ga Fočak. – Krila da imaš. svjetujući ga i magarčeći. udešavajući tako dogovorenu komediju. da trči ili baca kamena. Na direk od quqaške objesiše o koncu uvelu crvenu jabuku. more! – vrišti erzelez Fočaku. Jedni se užurbali oko trkača. lažu da mu je poručila ovo ili ono. xanum! – dere se erzelez. nekako o užini. metnućemo jabuku na košiju. a lice mu sja od zanosa što mu je neko osporava i što može da se za wu bori. a drugi gledaju izdaqe. Fočak zasukuje rukave i nagoni u smijeh sve oko sebe. da se vas han trese od smijeha. pa ko prije jabuci onoga je djevojka – svjetuje ih posve ozbiqno jedan Mostarac. unoseći se i kazujući više rukama nego riječima. Trećeg dana. – A kao zašto da ne bi ona mogla i moja biti? – Jok.IVO ANDRIÆ 187 po ramenu. a erzelez se raskopčao i glavu povezao čevrmom. – Bogme. koji je potpuno zavladao wim. Fočak se šeretski uozbiqio. Iziđoše na ravan. zategoše kanap ispred dvojice trkača i iskupiše se svi. porječkaše se Fočak i erzelez. – A vi se potecite. omahnu oko sebe spreman da se bije. a on se odmah diže da ide po wu. pa došao još zdepastiji i mawi. pred han. ne zaustavi i posadi. kao qudi u piću i besposlici. erzelez odmah đipi na noge.

Nisu mu mogli razabrati izraz lica. ali alčaci objesili jabuku hotimice visoko pa je ne dohvati prvi put. sokole! – Aferim. nego se morade zaskočiti i onda je otrže s koncem zajedno. a oba trkača jurnuše. Mostarac dade znak. magarče! – Ha. ali taj pogled je bio opasan. Daqina i odstojawe su mu vraćali sve što je izgubio u društvu s wima. a onda se okrenu. vidje da nema Fočaka i odmjeri ih. Poduzela ga bijesna snaga. kao da ih iz daqine boqe vidi. Debeli beg iz Posavine drži se rukama za trbuh i othukuje. a gledaoci se savijaju od smijeha. a Fočak se nakon dva-tri koraka zaustavio i tapće nogama na mjestu. Leti erzelez kao krilat.188 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Jedni se klade za erzeleza. drugi za Fočaka. erzelez je stajao časak onako s jabukom u ruci. Jedni taru suze. erzelez trči kao da zemqu ne dira. Među gledaocima urnebes. U jedan čas kao da svi osjetiše da su pretjerali. Kad b kod direka. Čini mu se kao da osjeća za sobom neprestano topot svoga protivnika i to ga podstrekava i goni. vrisak i smijeh. a drugi polegli po travi pa se samo vaqaju od smijeha. kao kad varamo djecu da trčimo tobože za wima. maši se rukom za jabuku. kao da mu noge ulaze u tijelo. erzeleze. službeni Dizdar-aga stao na kapiju pa se smije krezubim ustima. kewčino! Odmiče erzelez i biva sve kraći. erzeleze! – Ačkosum. poteci. – Ha. meka ledina i svježa struja zraka. kanap puče. Sad kad je bio tri F SADRŽAJ . I suhi. čini mu zadovoqstvo ovaj napor. Pqesak. Fočak tapše rukama.

mrk kao oblak i jak kao sama zemqa. Onda se okrete. a zatim jedan po jedan stadoše otpadati u svoje sobe. on je razroko. ne znajući šta je.IVO ANDRIÆ 189 stotine koraka daleko od wih i vaqao se prema wima. Dok se erzelez primakao. Na tu ga misao svega prože plamen. ostavqena u hitwi i strahu. Nije znao šta da počne i na kog da udari. ukaza mu se najednom. kao da ih naglo osvijesti taj razmak. Bijesno i neodoqivo zažeqe kaurkiwu. Više nije bilo sumwe da je srdit i da nešto smišqa. pred zamagqenim pogledom. U travi se bijelila jedna marama. onako razgolićen i uzrujan. I pod tom tvrdom. On samo što jeknu i. Onako raspojas i zadihan. malko oborio glavu i dahnući vas znojem i muškom snagom stajao tako časak. prolazio pored kapije. erzelez je spustio ruke niza se. debelom lubawom kao da se počelo galiti i svitati: da se tu s nekim ruglo tjera i da bi to sve moglo biti besposlewačka komedija. ne osta na ledini ni žive duše. široka zalena haqina i bijel veo. Neki zađoše za han i izgubiše se u qeskovoj šumi. pruži ruke put we. još uvijek u nedoumici. Ta praznina ga dokraja razquti. ne bješe sakrilo. da je vidi. da zna na čemu je ili inače da pobije i polomi sve oko sebe. I kad je tako. ispusti iz F SADRŽAJ . da sa dva skoka dotrči do we. Prvi iščeze Mostarac. gledao u kapiju gdje su se izgubili. uvrh stepenica. gegajući se umorno u bokovima i mašući rukama. Neko dijete koje se. da je ima. i najbezbrižnije među wima ispuni strah. kad se zelena haqina lagano zaniha i iščeznu za sobnim vratima iza kojih se ču jasno kquč u bravi. mrk i težak. i po hanu stade ršum i lom.

da on vidi kakvi su ti provaqeni puti i koji su to otplavqeni mostovi koje on ne može preći! Da on vidi! Za wim je ostajao han. izjaha iz avlije i kao u snu pođe ledinom koju je maloprije pretrčao. Gledajući taj prozor zatvoren. on diže ruku s dlakavom šakom put toga prozora i mahnu wom. na wemu zveknu srma i oružje. rastvarajući pesnicu kao da baca kletvu. mekotom i prečacem. ali su sva bila. i nehotice. u samom uglu hana udubqen wen prozor. hladan i zagonetan. i u bezumnom prohtjevu da ubija i vrijeđa. pa ma koga. a u svem ostalom hanu nije bilo ni mačke. kao ukleta. Opremio se sve zagledajući ne bi li koga vidio i onda je. on vidje. Otpqunu. Čuše se kowi u štalama. sve se živo posakrivalo i ućutalo od straha i zorta. diže se u wemu svom snagom već zaboravqen gwev i jad. zatvorena. kao ženski pogled i qudsko srce. A kad malo poodmače. – Kučko! Kučko! Glas je bio tup od qutine. Ne znajući ni sam. još uvijek u prestrašenom ćutawu. trgnuvši žestoko dizginom. stao je sedlati kowa i puniti bisage. Kow ga je ponio. šta čini. Jahao je kasom. Udarao je na vrata. od srxbe. Ta tišina je erzeleza još više dražila i izazivala. F SADRŽAJ .190 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA ruku đugum i pobježe pod minderluk ispod kog su mu virile bose i ispucale noge. odmah se u wemu stao slijegati gwev. izveo uzrujana bijelca na avliju i zajahao s pawa na kom se meso siječe.

je li đunah po vašem zakonu da djevojka vaše vjere – gleda Turčina? Kaluđer se uzvrtio i utawio pa sve uvija. ili se samo pravio da bi izgledao stariji. – A bogati. Bio je poguren. Nudio je zdravu mexediju ko mu ga izvida i povrati mu stari kas. vaqda vidjevši da je Turčin u nekoj brizi. erzelez je koračao napred i sam se čudio što govori s kaluđerom. što je rijetko bivalo. Bila je tamna noć s mnogo zvijezda. papase. a vraćajući se hanu sustiže na drumu jednog kaluđera. odavde? – Nisam beže. papas. dok se konačno. privijali su mladu balegu na kopita i prali ih mokraćom od muška djeteta. a erzelez je samo ćutao. sagibao se. On je sjedao za sofru i pušio bez svake mjere mnogo. ne osmjeli i spretno ne završi nekom pričom: kako je Bog dragi stvorio svakojaka F SADRŽAJ . Uputio se nekim puteqcima prema drumu. nego zanoćio – veli kaluđer meko. odbila mu se hrana. i studeno. Vrludao je dugo. ali mu se gadilo i od same pomisli na jelo. ogledao kopita. Drugo veče je izišao iz kahve. Bio je šutqiv i nemiran i. i nije smio da u oči pogleda kowu. – Jesi li ti.IVO ANDRIÆ 191 ERZELEZ NA PUTU Na Uvcu je erzelez preskočio rijeku i podbio kowa tako da su imali svi biwexije i pribojski xambasi posla. jesi li ti nahodio u vašim kwigama. a nikako mu nije drago što se sreo ovako dockan s ovolikim Turčinom. erzelez nije mogao da jede! Otkako je iz Višegrada. prigledao kowa i bio zadovoqan jer je vidio da ide naboqe.

erzelez pođe uz basamake. a ovako kad je On tako uredio. U razdražqivoj šutwi on je nastavio put.192 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA šarena cvijeća. daleko poznati po zlu. On bi to. F SADRŽAJ . – Hm! Još jedan čas ga je gledao. Nije mislio ni na šta. – A reci ti meni zašto se vaše žene ne kriju? – Eto tako – u nas zar taki adet. bezbeli. prskale vodom. smijeh i pjesma. nemamo žena pa i ne znamo. To su bile Ciganke što su se umivale ispod mlinova. U kahvi zateče dva brata Morića. beg-efendija. još se jednom obazrije. pa tako i qude raznih vjera. i učinio. Ko ti zna. Kaluđer je. Ujutro su erzeleza u ranu zoru probudili glasovi. u čudu. šta li. nasilni i sramotni. a onda se hladno okrenu i pođe brže. Kad su bili kod hana. i uz vrisku šibale vrbovim grančicama. kaskao za wim. kao da ga pita za nešto što je on lično skrivio. Najedanput se okrenu lice u lice kaluđeru. onda treba da se svak moli Bogu po svom zakonu i da svak gleda i uzima svoju vjeru. A oni bijahu lole i rasipnici. To bijahu sinovi onog starog sarajskog Morića što je bio čuven zbog svog bogatstva i svoje pobožnosti i što je umro na haxiluku. ženska ćorava posla. Bio je urđevdan. erzelezu se činilo da govori pravo. Kao i uvijek kad sluša drugog. – Laku noć! – Bog ti na pomoć. To mi kaluđeri ne znamo. ejsadile! – vikao je kaluđer odmičući brzo. U tišini se čulo kako mu škripi koža na bensilahu i tozlucima. da je htio da smo svi jedne vjere.

IVO ANDRIÆ 193 Mlađi je učio stambolsku medresu. Samo je sad već wegovo lice bilo hladno i mrtvo. Ali u posqedwe vrijeme nisu braća smjela u Sarajevo. pa pobjegao čim mu je otac umro. malo. Braća opaziše promjenu na wemu i stadoše ga zapitkivati i dražiti. a nikom nije htio reći od čega ih pravi. golobrado i rumeno s napućenim usnama kao u razmažena djeteta. i dao se s bratom na skitwu i raspušten život. U toj kući im je živila stara majka i jedina sestra. s teškim crnim brkom i velikim tamnim očima u kojima je uvijek plivao zlatan odraz. samo su mu oči. a niko mu nije znao lijeka do jedan berberin s Bistrika koji ga je liječio hapovima i kadovima. jer su dočuli da je na sve tužbe zbog wihovih zuluma i ispada stigao iz Stambola konačan odgovor: da se obojica Morića uhvate i posijeku. pa su ih sad oko Sarajeva tražile zaptije i vezirove Toske. kaže. starile i pod nabuhlim kapcima kao da su venule. A i inače su bili već pri kraju. Sve su kmetove bili isprodavali. nekad najqepši momak u cijelom Sarajevu. šta si se smrko? Ostarilo se. nečedne i zelene. ali je uvijek nosio bijelu ahmediju oko fesa. I pored svih strašnih pijanki i skitawa ostalo je wegovo lice kao što je bilo. otkako si ti otišo spava sama. bogami! – Pozdravila te Darinka iz Pqevaqa. erzeleze. grbavo i bolešqivo djevojče. još im je ostao samo veliki han na Varoši i wihova čuvena morićevska kuća na Kovačima. Upitaše se za zdravqe (oni su bili stari znanci) i uzeše piti. – Šta je. on se raspadao potajno od pogane bolesti. F SADRŽAJ . A stariji je bio visok i blijed.

On se nećkao. F SADRŽAJ . Pili su rakiju. Gorile su vatre. rekoh. smijalo. zatvorio sam namah dućan. Tu je bio ciganski dernek. pa eto.. A on ih samo gleda. Tukli bubwevi. kao dijete mu je svak ko nije vidio tanku Vlahiwu. s malom glavom iznad okovratnika od krzna. idem. samo mu je još teško. da ga vidim. Upravo mu je jedan bakal govorio: – Kad sam čuo. jelo. udarale krnete i šargije. popusti i pristade. erzelezu se isprva činilo da je kisela.. da si ti došo. I na suncu vedrog dana su igrale boje šarenih ciganskih haqina. Kraj jedne vatre sjedili su erzelez. Tek iza ručka osjeti dosadu. i svirka se zbrka i pomiješa: na quqašku se popela Zemka. Morići i neki momci iz Priboja. Ali svi su ga nudili mezetom. a otvorena prema zapadu. xanum. Pilo se. bol se slegao i srxba se ohladila. on bi vidio vrhove tamnih borova kako se nišu na proqetnom nebu. prevladavala je crvena. Nagovarali su ga da iza podne pođu na dernek. – Asli si ćunup jutros – smije se stariji Morić. vaqalo i bez prestanka pjevalo. Stariji Morić je govorio neveselim i pomalo dobrostivim tonom očajnih propalica. a dan je bio topao i lijep. – kad ga prekidoše pqesak i smijeh. neuka i luda. Mlađi se tek smiješio. trčalo. u širokoj haqini od zelena somota. Kolo nije prestajalo. Navrh brežuqka bila je zelena ravnica okružena velikim i rijetkim borovima. Sve je u wemu mirno. Gleda ih i dolaze mu kao djeca. pilo se. i kad god bi iskapio do dna. bezglasno i kratko. On je ćutao.194 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA erzelez je ćutao. i sa samim erzelezom on je govorio povjerqivo i prijateqski.

zelenih očiju i bijela mimo sve ostale Ciganke. sve mawe. ha. pratio očima wen zamah i svaki put kad bi se digla i ocrtala gotovo vodoravno na nebu i vraćala u strmom padu u dubinu. wene dimije su se plele i vile u sto nabora. Zemko! – Nemoj. lepršale i šibale nebo. Pio je brže i veselije. Zemka se nije zaustavqala. sjedeći nisko kraj vatre. još se nihala samo svojom rođenom težinom. vidilo se da teško diše i da je bqeđa. – Aha! ’Vamo pogledaj. Isprva su je svi ćutke udivqeno gledali. erzelez je. wega je prolazila neka slatka tjeskoba i jezovita strepwa kao da je on na quqašci. vitka. zamasi su bivali sve mawi. prelazila je liniju brijega i ocrtavala se na horizontu. ha-a-a-a! – Jih! Quqni.IVO ANDRIÆ 195 Ta Zemka je bila puštenica. niko joj nije mogao nakraj stati. sve F SADRŽAJ . Zemko! A Zemka se umorila. i to već po treći put. jadna! – Ako. Quqaška je bila svezana na jednoj takiši i vila se visoko zajedno sa Zemkom. Kažu. pašće. Cigančice je prestaše otiskivati. ali domalo započe smijeh i pijana graja. na meko će! – Evo joj jastuka! – Ha. Imala je blijedo lice i zaklopqene oči. i svaki put kad bi bila na najvišoj tački otvorila bi oči da u slatkom užasu pogleda oranicu i rijeku pod brijegom. Cigani i pribojski momci počeše podvriskivati i dovikivati ženi koja nije ništa čula. ali ona se dizala i dizala. a ona se raskriqenih ruku čvrsto držala za konopac i uzimala sve veći zamah. s leđa su je otiskivale Cigančice.

pjesmu im dodaje brijeg brijegu. kad je erzelez sve proqeće ležao u Srebrnici. zanesena i nasmijana. ječi i šumi sva srebrnička kotlina od pjesama i potoka. koju je davno zaboravio. poslije duga sašaptavawa i dogovora. svi pogledaše u wega. ispod otvorena prozora mu pquska i šumi nabujao potok.. aman! Diže se hajnak i vriska. Kao da se wegovoj žalosti prohtjelo da se sva odjednom prometne u obijest i veseqe.196 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA mawe. a osjeća da je nemoćan.“ Ali najednom Ciganke. Sjeća se. a on leži i tako je slab da ne može sam ni maštrafu s limunadom da ustima prinese. a nikako ne može da se digne. dok joj se noge ne dotakoše trave i ona siđe. topi se i širi ruke – zbogom pameti! – ponijelo ga veseqe i qepota i one dimije od xambasme što lepršaju kao barjak i miješaju se sa vrhovima borova i s vedrim nebom. sjeća... ni Nuribegove kćeri. Ni mačke! Ni mačke!. Oči mu zažagrile i lice sja. na brijegu je đurđevdanski dernek i Ciganke prvi put pjevaju o wemu. A on se ne sjeća ni onog petka. Samo se sjeća kako je slab i rawen ležao. Tu su pjesmu ispjevale srebrničke Ciganke neke godine. erzelez sjedi i gleda.. složno zapjevaše: Razboqe se erzeleze. ali ne F SADRŽAJ . aman. i lak je. jer ga je neko mučke ranio jednog petka kad je dohodio Nuribegovoj kćeri pod penxer. Samo jedan čas mu b nekako žao i stidno što se tako brzo odriče svoje tuge i one gwevne odluke s druma da neće u svojoj blizini više nikad „ništa što je žensko. ni penxera. a on ne vidje više nikoga.

Sunce je zašlo. zemqo! – Povuci. ispod slabina. krivuda i smjera čas lijevo. a erzelezu se jezik plete. U posqedwe dane nije gotovo ništa jeo. pjesme i svirka i piće i čeqad od onda i od sada. osmjelili se i oni momci iz Priboja pa se smiju. Zadržavaju ga Morići i smiju se. i Cigani se ubezobrazili. na tanku žicu. Otima se. a ionako kratke noge mu izgledaju još kraće i još debqe. moj dušmanin. šume borovi. Ide hladan vjetar. potegni! – Jaalah! F SADRŽAJ . dim sa vatara biva modar. – Ha. Onda se diže pa hoće da ide da hvata Zemku za ruku. pa svaki čas uzmahuje rukom i hoće da ga bije i psuje mu ćemane i onoga ko mu ga je napravio. nego mu se sve miješa. poliven rakijom i umrqan pepelom. koja stoji među Cigankama kraj quqaške i glođe crvene arnautske šećerleme... pa ga piće obuzima naglo. čas desno. Raspasao se pa mu spadaju i boraju se čakšire. Svirka staje. Ciganke vrište od smijeha. drži ga. Grohot i tresak. – Ona je.IVO ANDRIÆ 197 može da razdvoji ovaj dernek od onoga što ga je bolestan slušao. sumrak se spušta. i on je lovi očima i jeza ga prolazi. diže. čas vrela čas hladna. otpasao mu se pojas od ibrišima višweve boje pa se vuče za wim. širi ruke i polazi put Zemke. a stariji Morić mu zaustavqa ruku i miri ga. Jedva se drži na nogama. a preko svega toga se quqa Zemka u velikom smjelom luku. erzelez naređuje Ciganinu da mu svira iznad glave.

ali zadugo nije htjelo sijeno da uhvati plamena. dok se konačno ne pretvori u velik stup plamena koji se na vjetru širio i naličio na ogweno jedro. izginućemo! Najednom mlađi Morić skoči. more. Mrak pada. a Moriće i wihovo društvo tek poduzelo piće. otvorenom obronku je stajao plast sijena. Na zapadnom. – Dockan je. naizmjence. wegovo je golobrado lice problijedilo i došlo podbulo i zlo kao u čovjeka koji je na sve spreman. za dušu vam se firaunsku! On se diže i uze veliku glavwu smrčevine. držeći je u stranu. psuju im majku cigansku. sjeda i pije i upada u pjesmu. lagano se povodeći. tek kad nalomi suvih grančica od plota i naloži ispod sijena. daleko nam je kućama. ravnicom. pustite nas. dok mu se sve pred očima pomiče i kovitla. koji napreže oči da u mraku razazna Zemkin lik. slatke age! – Ne vidi se. Svijet se pomalo razilazi. dokle su mogla goveda da dohvate. – Posvijetliću ja vama sad. terevenče i jednako tjeraju šalu s erzelezom. oni ih zaustavqaju najprije lijepim pa onda na silu. Vraća se. Pucketalo je sijeno i rojile se iskre. nude im novce i tuku ih.198 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA A Cigančad što su se ispela po granama gađaju ga iz potaje suhim šišarkama. ograđen plotom od ševara i očupan i izgrizen sa strana. primi se uokrug plasta vatra koja se sve više pewala. Svirači hoće da im odu. uputi se. crvena je svjetlost zalila borove i ravnicu i zaostalu F SADRŽAJ . jer ga je dim gušio i iskre obasipale. Nađe plast u mraku.

neće oni na vas. i ti i kadija. Tako je sjedio dugo. Svi se stadoše razilaziti. – Sikter. Svirači su drhtali. Napipa vodu i stade da hladi ruke i čelo. Usiqava se da trči što boqe i bijaše je dobro pristigao. erzelez se nije nadao tako naglom zaokretu. odupirao se koqenima. težak i pijan. za posqedwim Cigankama i lovi Zemku. reći će: eto. šta učini? Povješaće nas kadija sve. U neko doba osjeti studen i neugodnu drhtavicu. i odmah poče da se diže. idući sve više nalijevo gdje je obala bila mawe strma. F SADRŽAJ . ali kako je obala bivala sve strmija.IVO ANDRIÆ 199 čeqad. vide: odviše je. Cigani zapalili kadijino sijeno. nego nas Cigane. aga. – Ne. pucaju iz malih pušaka. podaqe u polumraku. pijuckaju i gledaju u plamen trepćući. Noć je odmicala. ako su i pijane. pribra se i odluči u tupoj glavi da se izvuče iz potoka. A erzelez posrće. izgubi ravnotežu i skotrqa se kao klada sve do u potok. i sve je to činio kao u snu. onako krut. Pod rukama osjeti vlažno kamewe i glib. kad se jednom zaletio. on se nije mogao zaustaviti. Pewao se i otiskivao. more. pridržavao rukama za travu i ogranke. – Aman. kad ona najednom zakrenu nalijevo i izgubi se na putu koji vodi između wiva. kud koje. Samo oba Morića sjede. Nakon duga vremena i napora on se nađe na rubu ravnice na kojoj već davno nije bilo žive duše. Uh! I one čaršilije se prepale. U očima mu je još titrao sjaj. ali tu je bilo mračno. pređe obronak ravnice i otisnu se niz visoku strmu obalu put potoka. Isprva se dočekivao na noge.

Za wima je ostajao lak oblačak prašine. odupirući se na ruke. Tri dana prije wegova dolaska pogubqena su nad Kovačima.200 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Bilo je tamno. ’vamo dođi! Nikako ne može da se sabere. Tako je ležao potrbuške. Svijet se obazirao. bio je izišao na mjesto gdje je izgorio plast sijena. Uhvatili su ih u jednoj mehani na drumu koji vodi u Trnovo. dočeka se na ruke i osjeti nešto toplo i prhko pod sobom. Čulo se samo da je počinio mnoge ludosti radi udovice jednog ušćupskog trgovca i da ga je ogulila neka Jevrejka što je hodila s čalgixijama iz Selanika. Prisjeća se da je htio nekog da bije. i kasna noć. On se osmjehnu. Pod wim je u hrpi crnog gara bqesnula još gdjekad pokoja iskra. On pade na koqena. ni s kim da se bije. na onom širokom raskršću gdje se sijeno prodaje. htio je nekog da upita šta je ovo s wim. – Ne gađaj se. oko wih Toske i zaptije. ali bilo se naoblačilo. Sa jednog bora pade šišarka i dokotrqa se do wega. rospijo. slavan i smiješan. Uoči samog Ramazana stigao je u Sarajevo. Proveli su ih kroz sve Sarajevo. oba Morića. Išli su. kratkim i oštrim korakom kako stupaju Arnauti. F SADRŽAJ . Osjeti ravno i tvrdo tlo pod nogama i tek tada iznemože potpuno. ERZELEZ U SARAJEVU Nesrećan.. i nikog nije bilo. tako je obišao erzelez p carevine. Čulo se kako psi reže i glođu ostavqene kosti. O wegovim doživqajima tog qeta zna se veoma malo. ni koga da pita.. i on sam ih je odmah zaboravqao. Zemko. Bilo mu je mučno. vezani.

Majka im je izdahnula. bar u čas smrti. Tu je. ležala sestra dvojice Morića. Bio je Ramazan i dawu je sve mirovalo.IVO ANDRIÆ 201 Kad su bili kroz dowu čaršiju. Nisu ih smaknuli kraj Miqacke. Poslije prvih jesewih kiša i vjetrova. koja je potajno snovala da je. kad je s divanane ugledala gdje ih vode. ostala je tamna i pusta. sa plavom glavom na vrelim jastucima. venući od sušice. puni voća. počeše da im dobacuju pogrde. Čaršilije su skakale sa ćepenaka i mašući bagavim nogama tražile po zemqi nanule. Wih su pogubili brzo. kao vreteno. Leti zrakom paučina kao svila. pokrsti. sijela i ašikovawa po mahalama. ispod Latinske ćuprije. puni qudi. bile su sarajevske ulice čiste i vedre sa veselim sjajem jesewih dana u zraku i na kućama. i leš bi se dugo vrtio. i sa prvim pjegama rujeva lišća na strmim bregovima. bez jauka. ali noću se grad prolamao od svirke. Wihova velika kuća. i grozničavih očiju slušala šapat svoje stare dadiqe Anđe. – Aha! – Hajduci! – Sikiru za domuze! Tako su ih vodili do Tašlihana. bili su po svu noć otvoreni. Iz aščinica se širio oštar i zagušqiv zadah masla i pržena šećera. F SADRŽAJ . Dućani. Samo je u jednoj od dowih odaja gorila svijeća. a besposleni prolaznici bi im zasukivali konopac pa onda pustili. gdje su vješali raju i gdje bi obješeni visili po dva dana. s bezbrojnim prozorima koji gledaju iznad grada i preko Igmana. i kahve. i odmah sa sutonom sahranili na Bakijama.

izmećarica smežuranih ruku. i svako razumijevawe za stvarnost koja rastavqa qude jedne od drugih. prolazio između Kršle i Turbeta. Sva su mjesta mila. a pred wima po jedan muškarac sa velikim fewerom. i on ne vidje ništa do. kad se jedno krilo napola otvori i pomoli se djevojka u svijetlim dimijama i crvenoj ječermi. Jedna starica. Djevojka ga ugleda na vrijeme. a zrele takiše se savijaju i nagiwu preko ograda i u jesewoj obijesti padaju prolaznicima na glave. a onda se nasmija poluglasno i šireći ruke i gotovo poskakujući pođe prema woj. čeka ga mnogo radosti. idući Bakarevića kućama. Videći je onako mladu i punu kao grozd. raskoračen i zažmirivši malo na desno oko. opaqen i lak. Kao uvijek kad bi ugledao žensku qepotu. kumala je sitnim pijeskom avlijska vrata. trže staricu za rukav i uvuče je u avliju – erzelezu se ukrstiše u očima gipki i veliki pokreti zrele djevojke – a onda tresak. pred samim F SADRŽAJ . potrebno je samo da ruku pruži! Jedan tren je gledao. Ona dodade nešto sluškiwi i ostade časak onako prignuta u poluotvorenim vratima. erzelez ide.202 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Prolaze buquci žena. on nije mogao ni načas da posumwa u svoje pravo. zastade pred kućom na uglu. Redom su ga pozivali na iftar. puno obećavaju dani i qudi. U udaqenim baštama se u tamnoj tišini čuje kako s muklim tutwem biju o zemqu prezrele kruške. on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima. I jedno predveče kad je. u silnoj snazi koja se pred jesen kupi u svakom čovjeku.

Sa mirnim poštovawem pozdravi ga jedan stari poznanik. – Tako je stajao. smiješka na wegovom licu.. a u stvari se satirao idući uvijek samo za jednom strašću. Bio je sin prizrenskog trgovca. i sinoćna gorčina. Za večerom je glasno govorio da nadviče sjećawe. Sad je bilo mračnije. a jelo ga je ujedalo za srce. Septembarski dan. Gušio se riječima. sada već besmislenog. Jeo je. pripravqajući se za iftar. I nehotice je širio.IVO ANDRIÆ 203 nosom. ali je živio uvijek po svijetu „u trgovini“. tako malen i neznatan. teška zatvorena vrata. uvećavao i uplitao sjećawa iz drugih susreta. Iza večere. Iza Kršle su kosmate i krivonoge suvarije strugale zagorele karavane od pilava. Prema kući je bila halvexinica iz koje ga neko viknu. kad su ležali na šiqtetu teško dišući od prekomjerna jela i pušeći. veliku bijelu plohu avlijskih vrata za kojima je škripala brava i strugao mandal.. I u nesvjesnom čuđewu nekoliko puta ponovi tu riječ bez smisla i značewa. Arnautin. Još je ostalo malko. kao što čini čovjek koji se žestoko udari. i pričajući i sam se čudio da je cio događaj. Pričao je sve. vitku mladiću zelenih očiju i rumena lica s podrugqivim osmijehom. Sad je od svojih zemqaka halvexija zapazio djevojku u bijeloj kući na uglu i F SADRŽAJ . Sutradan je ustao iza podne i odmah se zaputio kući kraj Turbeta. Visok bijel zid. kad se drugom kazuje. erzelez pođe uz brijeg. a preko zida proviruje loza. a onda se okrenu: – Vidiš!. ne može održati i ispovjedi se mladom Bakareviću.

loveći je pogledom po avliji. Od wega je saznao sve o toj djevojci. sate na prozorima. koji mu je uvijek ležao kao neugodna sjena na licu. blijedi od žeqe. i poglédali svaki čas napoqe. i wegove ugašene oči. Obojica su nastojala da sjednu licem prema ulici i vratima. nesrećna rad svoje qepote o kojoj su pjevali dvije pjesme po svoj Bosni. Ona se zvala Katinka i bila je kći Andrije Poqaša. govorili su isprva veoma malo. turski a šapatom. oživješe i planuše. glatka i meka. jer je odmah do wih bila islahana. Asli je žena latinskog mileta vrüća od svake druge žene. i tad umotanu u bošču kao Turkiwu. Na kuću su im udarali rad we. Kad Arnautin ču. s dubokim borama. Oborivši blijedo lice s podstriženim brcima. Arnaut je govorio polako i rastavqajući riječi: – Ona je kao kruška jeribasma. žuto. provodili su. obradova se bez imalo surevwivosti. Arnaut je govorio promuklo i sa smiješkom. iziđoše halvexije iza pregratka.204 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA tu je gubio dane i nije odmicao iz halvexinice. Nikad nije smjela izlaziti. vrebajući uzalud wena vrata. erzelez se prvi povjeri i ispriča mu „sve“. i prostriješe im hasuru da sjednu. slabo hraweni i mnogo bijeni mladići. wegovo lice. Kako nisu smjeli pušiti i kako ih je morila žeđ. gdje su muklo dahćući mijesili šećer i tijesto. Rijetko je silazila i u avliju. I oni počeše dug i strastven razgovor. Kad erzelez uđe. Povedoše govor kao prijateqi. za čitav boj viša od wihove kuće. A kad god F SADRŽAJ . a đaci te škole. da je ne poznaju. Svecem bi je vodili zorom na ranu misu u Latinluk.

Dolazio je i mladi Bakarević. ni krivu ni dužnu. I svaki dan je bivala qepša. F SADRŽAJ . pa Derviš-beg sa Širokače. Ona je često povazdan plakala ne znajući kud će sa životom i sa svojom prokliwanom qepotom. koji je bio sluga u toj školi. u polumračnoj halvexinici. bez zračka razumijevawa u velikim očima. Tu. 1 čekali bi da pukne top i vodili duge razgovore o ženama samo da zaborave žeđ i duhan. riđ i podbuo od pića. u svojoj velikoj nevinosti.IVO ANDRIÆ 205 bi izišla. ugledala bi za prozorom nacereno lice ludog Alije. Počeše se kupiti i neke Sarajlije. Dešavalo se. a ona bi je slušala. i zbog čega to mora onda da se krije i stidi a weni da žive u strahu. gdje je svaka stvar bila potamwela i qepqiva od šećera i isparivawa. i Avdica Krxalija. mršav i žustar kao vatra. Otad zaredaše erzelezu popodnevi u halvexinici. sitan. Ona je klela samu sebe i grizla se i uzalud mučila. da bi je majka. 1 Topovski pucaw označavao je kraj dnevnog posta. skopčavajući ječermu na grudima. žuta i krezuba idiota. poznat ukoqica i ženskar. da dokuči šta je to „bezobrazno i tursko“ na woj što zaluđuje muškarce i rad čega se uspaquju i mame oko wine kuće askeri i balije. poslije burnih večeri. kad bi askeri ili sarajski momci vriskali i nakašqavali se ispod prozora i udarali na vrata. zbog posta. a sad. qut kao ris. grdila i u čudu se pitala „u koga se umetnu“ da je rad we grad lud i kuća nemirna.

jer je prodavala bez i čevrme. A pred wim je uvijek Katinkina kuća zatvorenih vrata i nepomičnih penxera.206 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Sa gorčinom u zapaqenim ustima i nekim bolnim nemirom u svakom mišiću. smijao se. Katinka? Ama gdje si ti? Nigdje te nema! Kad ču Arnautin. A napoqu nigdje nikog: dugo i sumračno doba pred iftar i pritajena bijela kuća. ne jedu i ne piju. kao lasica. Jedno popodne isprebijaše od čamotiwe i zlovoqe nekog somunxiju. da im ne izazivaju žequ. Pokušali su da zavade. klisnu prema vratima. A erzelez za wim. Arnauta i erzeleza zbog djevojke. za zabavu. hrišćanina. erzelez ih je slušao. pa i sam pokatkad pričao. iza ugla se čuje po kaldrmi topot kako bježi plaćeno dijete. Mladi Bakarević im predloži da zovnu Ivku Gigušu. ali je živila ne toliko od svog beza koliko od tuđeg grijeha i tuđe nevinosti. F SADRŽAJ . što je 2 prošao pušeći. Svi su se dugo smijali. Bila je debela i visoka starica sa smeđim okruglim 2 Kako muslimani preko dana. ali uzalud. koja je zalazila u svaku kuću. uz Ramazan. jednu staru i poznatu pezevenkušu s Bistrika. jer je Arnautin bio nepomičan u svom miru sa smiješkom i bez traga surevwivosti. samo što strignu očima i bez šuma. zaplićući se i uzalud tražeći riječi. Jedanput platiše neko dijete da iza ugla tanko viče: – Gle Katinke! Kako si. ne puše. I erzelez se smijao. nisu smjeli ni hrišćani pušiti ili jesti pred wima. Stiže ga na vratima i obojica ispadoše u isti čas na ulicu.

prije sabaha. Ne moći do te vlahiwe. opraštajući se glasno. i da ostaje sam sa svojim smiješnim gwevom i suvišnom snagom. zar. F SADRŽAJ . hej. Arnaut je klimao glavom. nikad ne moći! I ne moći nikog ubiti i ništa razbiti! (Novi val krvi zapqusnu. da vaqa da se odreče i povuče. Kao da se steže i smrknu halvexinica. Arnautin je gledao preda se. Obećala je da će razviditi. Odveli je.) – Ili da ovo nije varka! Da wega ne magarče? Kakva je ovo šala opet? I kakve su to žene do kojih se ne može kao ni do boga? A isti čas je jasno osjećao da su to pretanki konci za wegove ruke i da – po koji je to put već u životu!? – ne može nikako da shvati qude ni wihove najjednostavnije postupke. kazuju mi. dušo. pa vele da sakrijemo djevojku. Nadimao se od gweva. bogami. u govoru se neprestano doticala rukom erzelezova koqena. dušo. i otišla. otišla! – Otišla. otišla. gdje je. erzelezu udari krv u glavu. okrenu se i kao slijep iziđe na ulicu.IVO ANDRIÆ 207 očima. efendija. i sad daj znaj. Zapazili. gdje se vrzete oko kuće. Sutra po podne zateče Arnauta i Gigušu. a mnogo vas je. ima dva dana. ništa drugo. To je. uzbuni i prevrnu sve u wemu. – Hej. ali da nema nade jer se do djevojke ne može. daj je nađi. krvavi mu dođoše i baba i Arnaut. Stara je snižavala i dizala glas. A sad. Nije se nikako moglo znati šta misli. Ta stvar tako jasna i vjerovatna i nepovratno istinita: da u toj kući već od nekidan nema djevojke s blijedim i mršavim licem a teškom kosom i bujnim velikim tijelom (on je još jednom ugleda cijelu). nišući glavom kao nad gubitkom.

Zaustavio se tek na Hisetima i zakrenuo. ali u stvari je bio Rus. Išao je niz Miqacku. koji je došao nekad iz Odese. Pod wim su jecali i škripali uski basamaci izglodani od mnogih posjeta. ali sa tragovima još proqetnih poplava. a kad je on prevari. htjela najprije da pođe u kakav ženski manastir u Rusiju. kao da čeka. kupovne i cijelom gradu po imenu poznate djevojke. – Dobro je da je put niz Miqacku tako ravan i tako dug. Sunce je dobro sjalo. ali ju je zadržao jedan Grk. Odjednom ga steže oko vrata i poli znoj. sad već s jasnom namjerom. Sa ostatkom očeva novca ona je kupila tu malu kuću u kojoj je sada živila s jednom starom F SADRŽAJ . osirotjela i sama. u prigušenom svjetlu zavjesa od tanka bijela ćerećeta. Ta Jekaterina je bila kći jednog qekara. a za wim je ostajala bijela šutqiva kuća i mračna niska halvexinica. Jekaterina. Tu uđe u jedno malo dvorište s visokom kapijom. ispod wega rakite i vrbe zelene. Nije se osvrtao. preselila se u jednu od onih malih kućica što se redaju niz Hiseta do u Dowe Tabake i u kojima žive pod državnim nadzorom. i nikad se nije znalo zašto je izbjegao. jednolična melodija vojničkog marša svaki čas se prekidala i ponavqala. Govorili su da je Gruzijanac. Nijedne misli u glavi. sve po jedna ili dvije u svakoj kući. s mirnim očima i bijelim rukama. U Kršli su se vježbali trubači. sjedila je. ali je prije smrti zvao popa i umro kao hrišćanin. da nikad ne bi svršio! Da se nigdje ne mora zakretati. u Dowe Tabake. samo se crven oblak jedan za drugim diže i raspliwuje.208 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Išao je tup i ubijen. U maloj i lijepoj sobi. Nosio je fes i zvali su ga Velibeg. kavaz. Kći mu je.

Pripio je lice uz tanko tkivo wenih dimija. i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe. Šta žene traže? F SADRŽAJ . voće koje zrije u hladu. ne može ni zamisliti. a prelaze ga svi gori od wega? Svi. to je ruka Jekaterine. I ta ruka što je osjeća na sebi. pred očima su mu kružili svijetli i crveni kolutovi nesrećne krvi i bezbrojne uspomene. I odmah poče da ga raspasuje. u silnoj i smiješnoj strasti. dobro došo! – govorila je ona namještajući mu pokorno jastuke. Gojna udovica. erzelez ju je poznavao iz prijašwih noći. nejasna. vitko i plemenito. I Katinka. a po noći bi primala bogatije goste. došao sam do tebe. – Ne. takođe nekadašwom hisetskom djevojkom. Samo Jekaterine! Jedino do Jekaterine se ide ravno! I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao. Sjeo je na kratko šiqte. Bila je oniska. drska i podmukla a mila životiwa. malko prignuta. samo on. cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. a uvredqiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan. je li to ruka žene? – Mqečanka u krznu i somotu čije se tijelo. Strasna a prevejana Jevrejka. Ona se iznenadi dawoj posjeti. nikad dokraja domišqena. – Neka. neka. Poslije je ležao položivši glavu na wen skut. dok mu je ona milovala suncem opaqenu šiju. a ona ostade stojeći.IVO ANDRIÆ 209 sluškiwom. ustade. Po danu bi spavala ili plela jastučnice u sjeni svoje avlije. ublažene i daleke. s vrata: – Jekaterina. Ciganka Zemka. a on reče mirno. krupna i šutqiva.

vješto i znalački.210 ANTOLOGIJA SRPSKIH PRIPOVEDAÈA Mala ruka ne prestaje da ga gladi. [1920] F SADRŽAJ . niz kičmu. Govorio je kao u snu. I opet gasne misao i ruši se neriješena i teška u wemu. nepomičan. – Koliko sam svijeta vidio. Silom je sklapao oči. da što boqe otpočine. Bio je miran u sawivoj tišini u kojoj se slivaju i izmiruju svi dani i događaji. Htio je da produži taj čas bez misli i žeqe. i prekinu se. kao čovjek kome je dan samo kratak odmor i kome vaqa daqe putovati. Jekaterina! Koliko sam ja svijeta obišo! On sam nije više znao bi li to da joj se tuži ili da se hvali.

Sign up to vote on this title
UsefulNot useful